CRKVA I VJERA UOI REFORMACIJE
Vjerski ivot tijekom 15. i 16. stoljea obiljeavaju razliiti
imbenici, pa i proturjeja, tako da pokuaj definiranja njegova
profila iziskuje selekciju elemenata od kojih je sastavljen i
objanjenje kronolokih okvira. Razdoblje prikazano na ovim
stranicama protee se od otprilike 1450. do 1520., 1530. godine.
Nije teko opravdati takvu periodizaciju: njezin svretak oituje se u
svijesti o definitivnom prekidu kranskog jedinstva Europe do kojeg
dolazi upravo tih godina; u posebnim epizodama kao to su pljaka
Rima 1527. godine i, konano, krunidba Karla V. 1530. godine koja je
oznaila kraj talijanskih ratova. Poetak pak koincidira s povratkom
papa u Rim i padom Carigrada u ruke Osmanlija: doista, godine 1443.
papa Eugen IV. ponovno se definitivno nastanio u Rimu, zakljuujui
tako gotovo stoljee i pol uglavnom konstantnog izbivanja papa iz
grada, prvo zbog premjetanja papinskog dvora u Avignon, a nakon
toga zbog takozvanog zapadnog raskola, kojima se pridruilo
odravanje koncila u Konstanci (1414.-1418.) i Baselu - Ferrari -
Firenci (1431.-1445.). Papinstvo je izalo kao pobjednik u borbi s
koncilijaristikim teorijama - to jest onima koje su propagirale
premo koncila u odnosu na papu - te se moglo okrenuti drugim
problemima. U Ferrari i Firenci bilo je rijei o obnovi vjerskog
jedinstva izmeu Istoka i Zapada radi veeg politikog i vojnikog
jedinstva koje je bilo nuno zbog sve jaeg osmanskog pritiska na
ostatak Bizantskog Istonog Rimskog Carstva. Obrana Carigrada i
jedinstvo Crkve inili su se, dakle, veoma povezani, odreujui
sudbinu cijele Europe i kranske vjere. U tim je okolnostima u
Firenci 6. srpnja 1439. postignut teoloki sporazum o trinitarnoj
dogmi koji ipak nije imao efekt kojem su se nadali bizantinski
teolozi koji su ga predlagali: uzalud su grki humanisti slali molbe
i pisma papi i kranskim vladarima radi konkretne intervencije
protiv Porte, odnosno Osmanskog Carstva. Pod udarima artiljerije
Mehmeda II. popustile su zidine Carigrada i 29. svibnja 1453. grad
je osvojen. Oevidac, mletaki lijenik Nicold Barbaro, napisao je: W
Cijeli taj dan potraja veliki pokolj krana; krv je tekla po zemlji
kao da je kiilo i voda koja je tekla potocima bila je crvena od
krvi. Mrtva tijeku krana, kao i Osmanlija koji bijahu baeni u
dardanelski tjesnac, plutala su morem kao dinje po kanalima". WPad
Carigrada imao je golem odjek, predstavljajui zasigurno
najupeatljiviji dogadaj kraja srednjeg vijeka: u njemu su
suvremenici vidjeli ne samo propast jednoga grada, glavnog grada i
jednog Carstva, nego i jednog povijesnog razdoblja svjetske
civilizacije. Zasigurno nije bila drukija ni trauma suvremenika
suoenih s pljakom Rima koji je doivio unitavanje i zatoenje pape;
ono ega su se krani bojali da bi mogle uiniti Osman- lije, sada se
ostvarivalo u djelovanjima vojnika katolika Karla V. Izmeu unitenja
dvaju drevnih glavnih gradova Istonog i Zapadnog Carstva, dogodila
se reformacija pa je definitivan kraj kranskog jedinstva postao vie
nego oit.
U razdoblju koje razmatramo, a koje obiluje politikim i
kulturnim imbenicima to su utjecali na vjerski ivot - dovoljno je
pomisliti na humanizam - nuno je precizno odabrati probleme kojima
se valja pozabaviti. Stoga e se ukratko opisati status crkvenih
institucija tijekom toga razdoblja i, s druge strane, pokuati
predoiti slika vjerskih obiaja u gradovima i na selima, s posebnim
osvrtom na elitne aspekte vjerskog ivota i doktrinal- ne rasprave,
kojima se esto daje vanost koja nije proporcionalna njihovoj
stvarnoj proirenosti i konkretnom utjecaju u okviru rei 'publicae
christianae.1. Papa suveren
Sredina 15. stoljea predstavlja vanu razdjelnicu kad su u
pitanju crkvene institucije. Razdoblje od povratka Eugena IV. u Rim
pa sve do poetka 17. soljea, posebno poetak tog razdoblja, do
pljake 1527. godine, obiljeava razvoj monarhijskog modela papinstva
nakon okonanja koncilijaristike krize u 15. stoljeu koja se
vie-manje istodobno dogaa i u drugim europskim dravam. Papinstvo,
naime, iz svoje definitivne pobjede nad koncilom dobiva snagu za
transformaciju takozvanog naslijea Svetog Petra u dravu na elu s
apsolutnim vladarom u osobi pape. Obnovljena prijestolnica, barem
djelomina racionalizacija institucija, uporna borba, iako ne
konana, protiv lokalnih autonomija koje su tijekom prijanjih
desetljea uvelike ojaale, stvaranje i politika uporaba sloenog
sustava simbola i znakova, instrumenti su te promjene. Prije svega
valja spomenuti urbanistiku reorganizaciju Rima: renesansni Rim ne
oprimjeruje samo volju pojedinih papa mecena za potpomaganje
umjetnosti i umjetnika koji ostavljaju prekrasne spomenike, nego se
raa iz napora za preoblikovanjem grada u prijestolnicu. Polovicom
15. stoljea Rim ima moda 35.000 stanovnika i grad je "govedara'' i
"trgovaca": Vespasiano da Bisticci, piui koje desetljee kasnije,
podsjea da su se tridesetih godina "drale ovce i krave ondje gdje
su danas lokali trgovaca" (tj. oko svetog Petra). Kada Fla- vio
Biondo 1444. s albanskog brda promatra grad uronjen u svjetlo noi,
jo ga vidi "kao mnotvo tvrava i tornjeva". Transformaciju tog
pastoralnog i srednjovjekovnog Rima u Rim Lava X. ne treba
dokazivati. Nisu samo pojedinani spomenici bili vani, nego nova
mrea putova i prostor na kojem e se oni progresivno stvarati
tijekom 16. stoljea. Tako je Sikstinska kapela iju je konstrukciju
Siksto IV. izmeu 1475. i 1480. moda povjerio Bacciu Pontelliju,
puno vie od velianstvenog skupa fresaka koje su izmeu 1481. i 1483.
godine ondje naslikali Perugi- no, Pinturicchio, Botticelli,
Ghirlandaio, Cosimo Rosselli, Luca Signorelli i Bartolomeo della
Gatta: to je povlateno mjesto papinske liturgije "unutar"
vatikanskih palaa. Upravo tih godina papinski ceremonijal gubi
svaku pastoralnu konotaciju. Od Nikole V. (1447.-1455.) pape vie ne
propovijedaju, ne sudjeluju na pokopima i slave misu samo triput
godinje, potvrujui ritualnu i sakralnu ekskluzivnost apsolutne
vlasti. Upravo freske naslikane na zidovima kapele (moda na osnovi
ikonografskog programa koji je osmislio Siksto IV.) toj su moi
pruali uvjerljivu legitimaciju: one zapravo prikazuju prie iz ivota
Krista i Mojsija, odabrane da bi istaknule funkciju kralja,
sveenika i zakonodavaca, predstavljajui njihovu mo kao pouzdanu
potvrdu i model papinske moi. Simbolika razmjena izmeu Krista,
"gospodara svijeta", i pape, ini se oitom u velikoj euharistijskoj
procesiji u kojoj Pio II. Piccolomini 17. lipnja 1462. godine
trijumfalno ulazi u grad Viterbo: djeaci odjeveni poput anela
pjevaju: "Quis est iste rex Pius?" - tko je ovaj kralj Pio? - a
ostali, dvosmisleno se pozivajui na euharistiju, odgovaraju: "Domi-
nus potens in orbe", moni Bog na Zemlji.
Uloga Rima u tim se desetljeima definira kao uloga prijestolnice
- centra apsolutne moi: grada u kojem se dvor i dvorska birokracija
vrlo brzo ire. Do znatnog razvoja dvorske birokracije dolazi u
drugoj polovici 15. stoljea zbog sve proirenijeg obiaja prodaje
slubi; istodobno, sukladno novom dravnom modelu koji e se,
uostalom, u iem obliku uvrstiti u ostatku Europe, reorganiziraju se
porezi i openito dravne financije; stvaraju se trajne nuncijature
(koje predstavljaju prva stalna diplomatska tijela); za cijelu
dravu poinju vrijediti norme koje su vrijedile u pojedinim
regijama, a nastoje se ujednaiti i papinski proglasi i bule;
konano, stvara se stajaa vojska od otprilike 10.000 ljudi.
Paralelno s tim institucionalnim promjenama dolazi do ponovnog
vojnog osvajanja onih dijelova steevina Svetog Petra koje su
dobile, u razliitim oblicima, vlastitu autonomiju. Cak se i pokuaj
Cesara Borgije moe tako protumaiti; no posebno je vano djelovanje
Julija II. (1503.-1513.), kako zbog njegovih konkretnih uspjeha
(papa je vratio Perugiu, Bolognu, Cerviju, Ravennu, Faenzu,
Mirandolu), tako i zbog dubokog dojma koji je na suvremenike
ostavila ta slika pape ratnika: bilo je poznato da je papa u oklopu
21. sijenja 1511. godine "uao u Mirandolu po konopu, budui da vrata
bijahu zazidana, a most sruen", kako pie Marin Sanudo u svojim
Dnevnicima. Prizor koji je mo- gao izazvati divljenje onih koji su
prisustvovali tome pothvatu (u tom su smislu nezaboravna pisma
Gerolama Lippomana koja prenosi Saudo), ali je na dulji rok dobio
negativne konotacije, ponajprije zbog Erazmova dijaloga De Julio
coelis excluso (O Juliju iskljuenom s neba). U toj se predodbi, kao
vrsti simbolike koncentracije, oitovalo negativno vrednovanje
papinstva koje je okrenuto samo zemaljskoj moi. U sklopu
protestantske propagande bit e jo i brojniji letci koji e pozivati
na odbijanje papinske vlasti upravo pomou lika Julija II. u ratnoj
spremi. Jo e 1556. godine letak naslovljen Vergleichung zwischen
Christo und dem Belial (usporedba Krista i vraga) u vizualno
prijemivoj formi suprotstaviti papu s tijarom i u ratnoj spremi,
koji se u tekstu eksplicitno naziva Antikristom, i golog Krista
koji nosi kri i Sveto pismo.
2. Visoko i nie sveenstvo
Koristan element za upoznavanje institucionalnog okvira Crkve
krajem 15. stoljea predstavlja broj biskupskih sjedita i njihov
vrlo nepravilan i razliit raspored. Italija je, bez otoka, u 15.
stoljeu imala oko 260 biskupija; Francuska ih je imala 131, dok su
Irska, kotska, Wales i Engleska skupa imali samo 67 (od kojih su ak
34 pripadala Irskoj). Toj je disproporciji broja biskupija u odnosu
na teritorij odgovarala i njihova razliita rairenost: dok je
srednje velika biskupija poput Geneve u drugoj polovici 15. stoljea
imala 453 upe, biskupija otoka capo Rizzuto imala je samo jednu.
Male su biskupije ipak bile ee u Italiji, a posebno u junoj
Italiji. Osim razliitosti, javljaju se pojave koje su zajednike
mnogim biskupijama: u prvom redu poveavaju se administrativne
dunosti biskupa, to dovodi do poveanja administrativnog i crkvenog
osoblja u biskupijama, pa ak i do stvaranja pravih birokratskih
aparata. Te su pojave zabiljeene u Genevi i Engleskoj, gdje je taj
fenomen vjerojatno bio povezan sa irenjem biskupske jurisdikcije na
pitanja kao to su brakovi i oporuke. Ipak, poveanje sloenosti
biskupskih kurija dio je evolucije biskupske funkcije koja se
pojavljuje u mnogim dijelovima Europe. Sve ee biskup je pripadnik
plemikog stalea i
sve je ue vezan uz sredinju vlast: od devet osoba koje se
smjenjuju na biskupskoj katedri u Genevi od 1378. do 1450. godine,
petorica su plemii, a samo jedan od ostale etvorice, Jean de
Rochetaillee, potjee iz seoske obitelji; deset biskupa koji vladaju
gradom izmeu 1451. i 1536. dolaze redom iz kruga savojskog
plemstva. I u Engleskoj se tijekom 15. stoljea pootrava drutvena
selekcija. Rije je o pojavi koja je prisutna i u Francuskoj i
Njemakoj, a uzrok su joj sve ue poveznice izmeu biskupske funkcije
i svjetovnih vlasti, osim, dakako, apostolske stolice. Tako su
posebno u Engleskoj biskupi bili usko vezani uz monarhiju pa su
slijedom toga morali najvei dio vremena provoditi Londonu. U Genevi
je godine 1451. vojvoda Ludovico Savojski isposlovao od Nikole V.
da se biskup izabire u dogovoru s vojvodskom vlau koja mora strogo
kontrolirati izbor. Teoretski, u Genevi kao i drugdje, biskupa je
trebao birati kaptol, savjet katedralnih kanonika, no premda je ta
institucija i dalje sukladno drevnom pravu predlagala imena
kandidata, oni su zapravo bili rezultat sloenih pregovora izmeu
svjetovne vlasti i Svete Stolice. U sredinjoj Italiji i u
dijelovima june, upravo je papa bio taj koji je davao odluujue
naputke. U Engleskoj i Francuskoj to je bila kruna, ali su vrlo
esto radi postizanja dogovora bili nuni kompromisi, posebno ako je
poloaj o kojem je bila rije bio ugledan. Tako je 1453. godine
kaptol u Veroni odabrao biskupa Gregorija Correra uz pristanak
Mletake Republike; ali su naknadni pritisci pape Nikole V. na
kneevinu imali vie uspjeha, pa je veronska katedra pripala Ermolau
Barbaru, suprotno prijedlogu veronskoga kanonikog zbora. Jo je
sloeniji dogaaj koji se zbio u Genevi 1482. godine: kaptol je
predloio vlastitog lana, Urbaina de Chevrona de Villettea; ali je
Siksto IV. imenovao svog neaka koji je ve otprije bio biskup
Tarentaise. On je preferirao razmjenu s torinskom biskupijom, koju
je ve drao Jean de Compeys. Papa je tada dao Genevu potonjem, dok
je Chevron preao u Tarentaise. U meuvremenu je svoju kandidaturu
istaknuo Francesco Savojski, stric vojvode Karla I. Pred
prijetnjama vojvode, Jean de Compeys pobjegao je u noi 22. rujna
1483. iz Geneve, koju je zauzeo Francesco Savojski. Spor - kao se
to sve ee dogaalo tijekom 15. stoljea - rijeen je pobjedom
vladareva kandidata. Osim te vrste pritisaka, este izmjene i
preseljenja dogaale su se zahvaljujui mogunosti dobivanja gotova
novca ustupanjem velikog i vanog sjedita u zamjenu za skromnije
(praksa koja je bila karakteristina posebno za Italiju). Bila je to
praksa koja je poticala pojavu nerezidenci- jalnih biskupija, a Rim
je usto bio sve skloniji dati uz odgovarajuu naknadu oprost od
propisa crkvenog prava koja su zabranjivala gomilanje biskupija.
Openito, moe se ustvrditi da veza izmeu "dunosti" i "nadarbine",
tj. izmeu svete funkcije i odgovarajue financijske potpore, znatno
slabi tijekom 15. stoljea. Poznato je da su se u prvim desetljeima
15. stoljea sveeniki prihodi smatrali dobrim izvorom sredstava za
ivot, posebno za mlade ljude koji su se posveivali sveuilinim
studijima, i openito za intelektualce koji su morali preivljavati
od vlastite imovine. To je, barem u Italiji, dovelo do stvaranja
iroke i neodreene kategorije uenjaka koji su pripadali niim
redovima, dakle, klericima vezanima uz Rimsku Crkvu iz nude za
preivljavanjem. Krajem tridesetih godina jedan od njih e ogoreno
komentirati, prisjeajui se vlastitog iskustva, "da je lud onaj tko
nije bogati nasljednik, ako ne usvoji vjetinu zaraivanja". Osim tog
podatka, oit je, osobito u pojedinim situacijama, pad rezi-
dencijalnosti tijekom 15. stoljea. U genevskoj biskupiji koja je
posebno dobro istraena, nerezidencijalnost poetkom 15. stoljea
postoji u 80 posto upa, u suprotnosti sa 30 posto stotinu godina
prije. Osim toga, iz toga proizlazi to je vii bio prihod u-
pe u nekoj biskupiji, lake je bilo postii da u njoj nije
prebivao upnik: godine 1445. od 363 genevske upe kojima znamo
prihod (ukupno ih je bilo 453), 138 su imale prihod iznad 50
forinti, a njih 97 (70 posto) imalo je upnika koji u njima nije
prebivao. Djelomino slina zapaanja vrijede i za Francusku.
Talijansku situaciju ne poznajemo toliko dobro, osim toga, ona je i
sloenija zahvaljujui brojnim dravnim vlastima koje aktivno
interveniraju u ustupanju i upravljanju crkvenim dobrima (u Milanu,
npr., sve do francuskog osvajanja neispranjenim sveenikim prihodima
upravljaju ekonomi koje imenuje vojvoda), a jo od kraja srednjeg
vijeka ni neurednu strukturu upe. Dok je u genevskoj biskupiji upna
struktura krajem 13. stoljea ve ustrojena, a u Flandriji poetkom
sljedeeg stoljea, u Italiji ostaci pukih struktura Crkve,
zasnovanih na malim upnim crkvama odnosno kapelama, sporo nestaju,
i nedavna su istraivanja pokazala da u pojedinim zonama (u
Monferratu, Korukoj, Lombardiji i drugdje) takve male upe postoje
duboko do 15. stoljea, a u pojedinim sluajevima i kasnije (mala upa
Canno- bia definitivno se raspada tek u 16. stoljeu). U svakom
sluaju, preklapanje prava i starijih i novijih institucija stvara
sloenu sliku. Moda i zbog toga ne znamo je li se upni monopol to ga
je
propisao Siksto IV. 1478. godine strogo potovao kao u ostalim
podrujima Europe: tj. vjernik je bio duan pohaati sveanu misu i
primiti sakramente iskljuivo u svojoj upi; upnik je od njega primao
dae pa je mogao izbliza prouiti njegovo ponaanje i potovanje
crkvenih pravila. Zbog toga je upljanin koji je putovao trebao
imati potvrdu svog upnika koja je jamila njegovu ukljuenost u
zajednicu vjernika (ekskomunikacija je bila naveliko u optjecaju)
pa je, dakle, ovlaivala druge sveenike da mu daju sakramente.
Godine 1502. jedna je utopljenica pronaena u Brnodu u Juri, a budui
da uz nju nije pronaena takva potvrda, pokopana je u neposveenoj
zemlji.
upa je ipak ostajala osnovna uporina toka vjernika, stoga se
rairena pojava nerezidencijalnosti upnika i stvaranja neke vrste
klerikog proletarijata loe plaenih vikara ini prilino vana. Rije je
o kategoriji koja nije dobro definirana s pravnog aspekta (nije se
uvijek od biskupa trailo odobrenje koje je bilo potrebno za
postavljanje vikara), ali posjeduje prilino precizne ope
karakteristike. Vikari, openito kao cijeli nii kler, esto potjeu iz
seoskih ili obrtnikih krugova i u mnogim sluajevima nastavljaju
zanimanja svojih oeva; ne nedostaju, u graanskim statutima, popisi
zanimanja to su doputena klericima koji su mogli biti vrtlari,
seljaci, slikari, pisci, ljekari, a u Tournaiu ak i brijai i
krojai. Bilo im je zabranjeno baviti se sramotnim zanimanjima,
poput zelenatva, odnosno dranja mesnica ili krmi. Sluajevi sveenika
seljaka, posebno u planinskim i graninim podrujima, nisu bili
rijetkost; u Engleskoj je upnik esto orao i kosio sa svojim
susjedima i u oporuci ostavljao ovce, svinje, krave i vree jema kao
i svaki laik.
Usko vezan uz puku kulturu svoga sela, mnogo blii narodnoj
kulturi nego crkvenoj i gradskoj, seoski je sveenik esto ignorirao
ono to su trebale biti osnove njegove slube. Filippo Sauli, biskup
Brugnata, alio se 1521. godine da brojni sveenici njegove biskupije
ne znaju ni deset zapovjedi. Godine 1445. u Me- gvetteu, u
genevskoj biskupiji, djelovao je upnik koji je bio nepismen.
Guillaume Roux, upnik Lullya, tih je istih godina konstantno
grijeio u itanju glavnog dijela mise: govorio je ministe- rium
fidei umjesto mysterium fidei. Uostalom, bila je to veoma esta
pogreka koju su 1480. inili sveenici s podruja Eichstat u
Bavarskoj. I tako dalje.
Ipak, ono to zapravo oslikava neznanje niega klera poetkom
modernog doba nisu toliko pojedinani sluajevi nevjerojatnih
pogreaka (koji nisu rijetki, kako proizlazi iz spisa kanonskih
vizitacija), koliko vrlo skromna razina znanja koja se traila od
klera da bi dobio vie redove. Sve u svemu, bilo je dovoljno znati
ispravno itati latinski tekst (nije ga bilo nuno razumjeti: treba
podsjetiti da se u navedenom razdoblju uilo itati ponajvie izravno
koritenjem latinske gramatike Elija Donata) i znati pjevati. tovie,
bilo je dovoljno sasvim ogranieno znanje: u propovijedi odranoj
parikom kleru 26. veljae 1404. francuski teolog Jean Gerson
podsjetio je svoje sluatelje na obvezu poznavanja deset zapovijedi,
Vjerovanja, obrazaca dodjeljivanja sakramenata. U drugima se
sinodima zahtijevaju i poznavanje sedam glavnih grijeha i sedam
djela milosra; prirunik koji se koristio u Rimu krajem 15. stoljea,
nazvan Curae pastoralis pro or- dinandorum tentamine collecta
(Zbirka za iskuavanje klerika koji e voditi brigu o pastvi),
sadravao je sakramente, deset zapovijedi, popis grijeha i vrlina,
Vjerovanje i broj ciklusa liturgijske godine. Ipak, unato tim
zahtjevima, LavX. bio je prisiljen priznati u Buli iz srpnja 1519.
godine da su u sveenike redove primljene "osobe bez znanja,
nesposobne ispravno itati i pisati, bez ikakvog redovnikog naslova
ili s lanim naslovom".
Osim neznanja, vizitatori su se alili na nemar i loe obiaje.
Prema kanonskim vizitacijama od 1443. do 1445. godine proizlazi da
su mnogi (quamplurimi) genevski sveenici obilazili krme i kockali;
plesali na trgu, nosili ma, odijevali se u crveno i zeleno i nosili
iljate cipelice a la poulaine (po poljskom obiaju). U Avryju, u
frajburkom kantonu, sveenik je ak organizirao gostionicu u crkvenoj
kripti. U Chamonixu je upnik, izuzev injenice da ondje nije boravio
(bio je vikar u Domancyju), dopustio da se euharistija pretvori u
prah. U veronskoj biskupiji biskupski vizitator nenajavljeno
dolazei u San Giovanni Lupa- toto 1529. godine zatjee natpopa kako
maskiran plee na trgu.
Postojao je i problem prilenitva, koji je bio veoma rairen.
Zapravo je bila rije o pravim pravcatim morganatskim brakovima, na
koje narod nije prijeko gledao. Dapae, otkriveno je da u 13.
stoljeu seljaci iz Alzasa nisu bili nezadovoljni ako je sveenik
ivio u divljem braku jer je ta injenica na neki nain jamila da
njihove keri nee biti uznemiravane; tijekom razdoblja kojim sa
bavimo prilike se nisu mnogo promijenile. Zapravo, ono na to
upljani upozoravaju vizitatora nije toliko prilenitvo sveenika,
koliko neredovitost u slavljenju crkvenih sveanosti, u dijeljenju
sakramenata i upravljanju crkvenim dobrima. Na tu je posljednju
toku prilenitvo definitivno imalo utjecaja: sveeniki prihod, ili
gore, vikareva plaa, bili su namijenjeni uzdravanju samca, ne
obitelji, jer esto su to bili vrlo niski prihodi. Znamo,
primjerice, da je u to doba 60 posto sveenika biskupije Lichfield
imalo godinji prihod nii od 10 funti sterlinga, to je bio iznos
koji, kako je primijetio jedan suvremenik, "nije omoguavao kupnju
knjiga, pa ak ni plaanje ae vode blinjemu". Konkubinat sveenika
stvarao je teke ekonomske probleme i predstavljao veliku opasnost
za crkveno naslijee. Pravi je primjer sluaj Guicharda Sucheta,
upnika Saint-Blaisea, koji za prehranu svoje ene i troje djece, od
kojih je najmanje u kolijevci, koristi crkveni kale. Vanija za
socijalnu povijest je pojava otkrivena u Njemakoj i u njemakom
dijelu vicarske, gdje je bio est nasljedni prijelaz crkvenih dobara
s oca na sina: divlji brak klera imao je tendenciju polaganog
stvaranja posebne kategorije malih zemljoposjednika. I u Italiji
ponekad nailazimo na zadravanje crkvenih povlastica unutar iste
obitelji, ali njihovi uivaoci openito pripadaju kategoriji
intelektualaca koji su pripadali niim redovima, o emu je prethodno
bilo rijei: tako je beneficij San Prospero u blizini Faenze uivao
humanist Gio- vanni Antonio Flaminio (umro 1536.), njegov sin
Marcantonio i nakon smrti potonjeg (1550.), unuk Cezare.
3. Uloga vjerskih redovaOno to je do sada reeno jasno svjedoi da
je osim nekoliko iznimaka kler bio nesposoban voditi brigu za due,
i u osnovi nedovoljno kvalificiran da se brine za katehezu
vjernika. Potkraj srednjeg vijeka opaa se vrsta zamjenske funkcije
redovnika u odnosu na svjetovno sveenstvo. Uloga prosjakih redova -
posebno franjevaca i dominikanaca - znatno se poveala. Samostanske
strukture ve su vrsto ukorijenjene u gradovima, posebno u Italiji,
tovie, u mnogim sluajevima tvore jedan od osnovnih elemenata urbane
strukture. Izvan gradskih zidina veliki benediktinski samostani
predstavljaju dragocjena arita patristi- ke i humanistike kulture i
sredita ve vrlo dobro organiziranog crkvenog vlasnitva. U pojedinim
podrujima Europe, gdje su naseljeni centri udaljeniji, kao, na
primjer, u sjevernoj Engleskoj, posebno u Lincolnshireu,
samostansko gostoprimstvo za putnike ima vanu drutvenu ulogu.
Materijalnoj vanosti samostanskih struktura odgovara irenje
njihove uloge u kultu i vjerskom ivotu. Tijekom 15. stoljea vjerski
redovi, a posebno oni prosjaki, progresivno se oslobaaju od
biskupske jurisdikcije, podrivajui povlasticama i iznimkama ak i
monopol upa. Prirodno, to dovodi do trzavica i napetosti s lokalnim
klerom. tovie, sve ee vjernici zahtijevaju da se pokopaju na
samostanskim grobljima i u crkvama samostana. To znai da obvezne
milostinje za pogrebne rituale, koje se nazivaju upravo funeralia
ili mortuaria, idu samostanima koji se od njih progresivno bogate,
umjesto upnom kleru, koji je openito slabo plaen i ima skromne
prihode. Potrebno je dodati da su esto nakon funeralija slijedili
oporuni zapisi koji su preferirali samostane u odnosu na upe.
Crkvena se imovina formirala i irila doseui apsolutne vrijednosti i
slijedei odredene smjerove. Analiza "aristokratskih darova" u
Engleskoj izmeu 1307. i 1485. godine, tj. oporunih donacija
engleskog plemstva, pokazuje da su ponajprije napredovali prosjaki
vjerski redovi koji e ih sve vie dobivati tijekom 15. stoljea. Ta
tendencija koja je poprimila europske dimenzije redovito je
dovodila do sukoba pa nije bio rijedak sluaj da su se tijekom
divljih borbi trupla potezala od crkve do crkve: godine 1439.
tijelo Genevljanina Antoi- nea Masseta oteto je, pokopano i
otkopano vie puta u borbi bez granica izmeu upnika Saint Gervaisa,
upe kojoj je preminuli pripadao, i dominikanaca, u ijoj je crkvi
elio biti pokopan.
Druge dvije aktivnosti koje prelaze u ruke prosjakih redova i
koje su manje zanimljive u ekonomskom pogledu, ali su bez sumnje
prestinije, jesu ispovijed i, iznad svega, propovijed. Zadaci su to
koji su iziskivali specifinu pripremu, predstavljajui dva najvanija
trenutka obrazovanja vjernika (podsjetimo da katehetske kole, uz
rijetke iznimke, poinju djelovati tek u 16. stoljeu i kapilarno se
ire tek nakon zakljuenja Trident- skog koncila). Nii je kler, kako
se prethodno vidjelo, bio potpuno neadekvatan da vodi brigu o
duama. Franjevci i dominikanci, ohrabreni osnivanjem Super
Cathedram Bonifacija VIII.
(1300.) i kasnije u irem opsegu bulom Regimini Universalis
Siksta IV. (1474.), zamijenili su ih djelomino to se tie ispovijedi
(kako proizlazi iz injenice da su prirunici za ispovjednike esto
eksplicitno posveeni i svjetovnim sveenicima), a gotovo u cijelosti
kad je rije o propovijedanju. I u tom razdoblju ima velikih
propovjednika koji potjeu iz redova svjetovnoga klera, poput
Gabriela Biela (umro 1495.) ili Johannesa Geilera von Keisersberga
(umro 1510.), ali je rije o iznimkama. Sto se tie ispovijedi, treba
rei da je njezina vanost u smislu drutvene kontrole moda bila
precijenjena; istina je da je ispovjednik mogao u odreenim
granicama provjeriti neke aspekte privatnog ivota vjernika, ali na
to se nije moglo sa sigurnou raunati (posebno u Italiji) upravo
zahvaljujui malobrojnosti moguih ispovjednika. Osim toga, a to
vrijedi za cijelu Europu u 15. stoljeu i u prvoj polovici 16.
stoljea, vjernici se ispovijedaju samo nekoliko puta na godinu,
zasigurno ne vie od etiri ili pet, a openito i manje. Osim
pojedinanih iako vanih svjedoanstava (Ivana Orleanska ispovijedala
se, prije svoje misije, tri ili etiri puta na godinu), do tog se
zakljuka moe doi i analizom kupnje hostija u pojedinim francuskim i
flamanskim upama: iz navedenog proizlazi da je potronja bila
otprilike dvije hostije na godinu za svaku "duu koja se prieuje", a
ta raunica moe vrijediti i za ispovijed koja je obavezno prethodila
priesti.
Vanost propovijedanja ini se bezuvjetnom: kljuni trenutak ivota
vjernika i cirkulacije kulturnih sadraja, esto oblikovana na osnovi
teatralnih ili pak aljivih modela, protkana biblijskim odlomcima,
shemama preuzetim iz teolokih kontroverzija i primjera koji su
povezivali klasinu kulturu s pukim znanjem, propovijed predstavlja
zasigurno udesnu mjeavinu iskustava i kultura. Propovjedima su
nazoili vjernici svih drutvenih klasa, posebno rado ako je bila
rije o velikim imenima - dominikancima Vincenzu Ferreru i Girolamu
Savonaroli, augustincima Ma- rianu da Genazzanu, franjevcima
Bernardinu iz Siene, Giacomu della Marca, Robertu Caracciolu. Kao
primjer, dovoljno je spomenuti propovijed koju je u nedjelju, 3.
oujka 1448. godine, odrao Roberto Caracciolo na trgu u Perugi:
Na trgu se okupilo oko petnaest tisua graana i seljaka: mukarci
i ene doli su zauzeti mjesto u pet i est sati nou. Drao je
propovijed oko etiri sata. Propovijedao je o svetom miru, a zatim
je narodu pokazao raspelo, koje je svaku osobu od srca rasplakalo.
Oko pola sata trajalo je plakanje i vikanje: Isuse, milost.))
Vaan je i sljedei podatak: krajem 15. stoljea propovjednike koji
su trebali odrati dva velika ciklusa propovijedanja tijekom korizme
i Doaa birala je, barem u Italiji, politika vlast: ili neposredno
vladar ili gradske institucije. Odnos sa svjetovnom vlasti mogao je
navesti propovjednike na pokornost prema svjetovnim autoritetima.
Eksplicitni dokaz navedenog je odluka to ju je 1516. godine
objavila lombardijska kongregacija dominikanskog reda koja je
zabranjivala sveenicima da govore negativne stvari o politikoj
vlasti unutar samostana i izvan njega ("tam in conventu quam extra
non nisi bona de principibus loquantur"). Politiku kontrolu nad
propovijedanjem obavljala je, uostalom, i lokalna vlast: 26. veljae
1515. godine sveenike koji propovijedaju u Veneciji sazvalo je
Vijee desetorice i "upozorilo ih da u svojim propovijedima ne
govore o dravnim stvarima, nego samo o grijesima". Vana uloga u
potpori vladara i openito drave krajem 15. stoljea povjerena je
ferarskim samostanima Ercola dEstea. "inilo se da su njima
povjerene dunosti posredovanja s Bogom koje se od svjetovnoga
klera, umijeanog u ovozemaljske poslove i dvorski ivot, vie nisu
mogle oekivati. Neporoan vjerski ivot samostana imao je funkciju
zatite grada od Bojeg bijesa, kako je iskazivano i u zapisnicima
gradskih skuptina", dobro primjeuje Adriano Prosperi (Crkvene
institucije i vjerske ideje, Bari 1977.).
Nasuprot tome, samostani u kojima se nije ivjelo u klazuri i
prema zavjetima navlaili su Boju kaznu na cijelo drutvo pa ih je
trebalo kontrolirati i reformirati: 2. svibnja 1518. godine Marin
Sanudo pronaao je pokraj vrata Svetog Marka anonimnu "poruku" koja
je poticala duda da pozove "inkvizitore za redovnice" ako ne eli da
se na grad srui kuga. Zapravo, skandalozna reputacija mletakih
opatica bila je poprilino osnovana. enski su samostani u tom
razdoblju imali, kao i poslije, preciznu drutvenu i ekonomsku
ulogu, predstavljajui dobro rjeenje za mlade plemkinje koje
obitelji nisu eljele udavati da ne bi plaale prevelik miraz:
osudenost na samostanski ivot nije povlaila za sobom i potovanje
zavjeta. Osim toga, i u mukim samostanima disciplina je openito
bila slaba: tijekom 15. stoljea neki vjerski redovi reformiraju
svoje statute (meu njima je potrebno spomenuti barem benediktince,
koje je 1408. godine reformirao Lorenzo Barbo na kongregaciji u
Santa Giustini, poslije nazvanom "kazinskom"); ali je opa situacija
tj. samostanska disciplina u Italiji i u Europi ipak bila
negativna. Kako se alio Jean de Rly, izaslanik parikoga klera, na
skuptini Generalnih stalea odranoj u Toursu 1484. godine, "svatko
zna da medu cisterciti- ma, benediktincima, augustincima, kao i
medu drugima, vie ne postoji red, pobonost niti vjerska
disciplina".
Kontrole discipline u samostanima, za to su nadlene gradske
vlasti ili ih je izravno zahtijevao biskup, teko su se ostvarivale
(klerici su esto uivali, kako se govorilo, osloboenje od biskupske
jurisdikcije) i esto izazivale napetosti izmeu biskupa, vladara i
gradskog plemstva. Kad su u listopadu 1517. godine izbili sukobi u
mletakom samostanu Svete Katarine, da bi ih natjerao na poslunost
patrijarh "pozove u pomo svjetovnu vlast kapetana i nou dade
razbiti vrata samostana i ude unutra. Redovnice se zatvorie u
zvonik te poee zvoniti na uzbunu. (...) Istog jutra doe rodbina
redovnica aliti se". ak je i u Veneciji upotreba politikih
instrumenata za kontrolu samostanskog ivota bila vrlo esta, iako su
se tome suprotstavljale one drutvene snage u gradu koje su
samostani najizravnije predstavljali.
4. Strukture i oblici laike religioznosti
Uz upe, na gradskom podruju postoje druge strukture koje nisu
alternativne i unutar kojih se artikulira vjerski ivot laika. Na
prvom su mjestu bratovtine: dobrovoljni oblici udruivanja laika,
srednjovjekovnog podrijetla, koji osim esto vanih pobonih funkcija
imaju druge, vrlo razliite svrhe. Prvi cilj moemo definirati kao
uzajamno pomaganje medu lanovima - materijalna, ali i duhovna pomo,
ukljuujui obvezu sudjelovanja na pogrebnim poastima subrae i
molitve za njih - uz intenzivnu aktivnost osnivanja i voenja
bolnica, sirotita, pomoi zatoenicima i osuenicima na smrt itd. Od
sredine 15. stoljea do triden- tinske reforme u tom je smislu
uvelike obnovljen ivot bratstava: u mnogim sluajevima oni mijenjaju
svoje statute i prihvaaju karitativne aktivnosti, to se moe
okvalificirati kao laiki nain ivljenja vjerskog ivota. Tako se u
Genovi 1497. godine zahvaljujui naporima Katarine Fieschi Adorno i
Ettorea Vernazze osniva genovska druba boanske ljubavi, u svrhu
pomaganja oboljelima od sifilisa koji se upravo tih godina poeo
iriti u Europi. Naime, smanjuje se vanost pokajnikog karaktera
bratovtina koji je, primjerice, obiljeavao udruge flagelanata u 13.
i 14. stoljeu. Ipak, taj aspekt ne nestaje potpuno, nego gubi na
spontanosti da bi ga progresivnom strogou poela kontrolirati
crkvena hijerarhija. U velikim trgovakim gradovima bratovtine
dobivaju i drugu ulogu, inei jezgru okupljanja razliitih "nacija"
imigranata: tako je u Lionu u prvoj polovici 16. stoljea postojalo
Bratstvo firentinske nacije: jedno, u kojem su se okupljali njemaki
imigranti, i drugo koje je okupljalo lukanske trgovce. Vaan podatak
o bratstvima u tom razdoblju je njihovo irenje na nove skupine
pristalica: sudjelovanje ena postalo je rairenije, a nailazimo i na
bratstva mladih (kao u Pistoi 1516.) koja se mogu usporediti s
compagnonnages ili samostanima mladih, s posebnom zadaom, osobito
tijekom svetog tjedna, organizacije svetih prikazanja ili pak
scenskih priredbi.
Iako je openito imao vjersko znaenje, ivot bratovtina odvijao se
u okviru vrlo razliitih aktivnosti, bez prisilnih veza s vjerskim
redovima ili sa upama. Specifinija i ue povezana s upnim
strukturama, iako zadravajui vlastitu autonomiju, bila je uloga
takozvanih fabrika, tj. vijea upljana koja se brinu o crkvi kao
graevini, stvarajui iz upne imovine fondove potrebne za njezino
odravanje. Osim toga, bili su zadueni da paze na crkveni red, pale
i gase lampe, nadgledaju groblje i nose barjak u procesiji. Uloga
"fabricijara" (marguilliers u Francuskoj, kerkme- isters u
Flandriji) vrlo je vana jer se na taj nain osiguravala svjetovna
uprava nad upnom imovinom. Primjeri fabrika od velike drutvene i
ekonomske vanosti nalaze se i u Italiji: najpoznatija je zasigurno
fabrika katedrale u Milanu koju je 1386. godine osnovao Gian
Galeazzo Visconti. Ondje se mijeaju razliiti aspekti svjetovne
prisutnosti u gradskom vjerskom ivotu: podrijetlo duguje graanskoj
vlasti, ali vijee fabricijara se zbog sustava imenovanja i zbog
pripadnosti svojih lanova razliitim "zajednicama" i podrujima
grada, uistinu moglo smatrati zastupnitvom cijelog milanskog
stanovnitva, sudjelujui, uz ka- noniki zbor i druga crkvena tijela,
u organizaciji kulta, ceremonija i openito svih manifestacija
vjerskog ivota koje su se odravale u katedrali.
Fabrike i bratovtine su krajem 15. stoljea strukture unutar
kojih pojedini vjernici mogu organizirati vjerski ivot,
orijentirani uglavnom prema konkretnom djelovanju, brizi za svete
graevine i pomoi siromanima kao alter Christus. Gradska zajednica
izraava svoj odnos s boanstvom ponajprije posredstvom kolektivnih
rituala: osim masovnog prisustvovanja ciklusima propovijedi, o emu
je ve bilo rijei, to su ponekad izazivala vrlo stereotipna ponaanja
poput plaeva ili urlika, i procesije predstavljaju vaan aspekt
gradske religioznosti. Njihova je vanost u tom razdoblju neupitna:
analiza talijanskih kronika iz tog vremena, posebno one Jacopina i
Tommasina Lancillottija za Modenu i Sanudovih Dnevnika za Veneciju,
otkriva brojne procesije u koje je bio ukljuen cijeli grad, kako
one uobiajene i vezane za liturgijski ciklus, tako i one koje su
bile povezane s posebnim dogaajima. Medu prvima zasigurno je
najvanija procesija Corpus Domini, svetkovina koja se slavi od 13.
stoljea, a bila je vezana uz porast popularnosti kulta euharistije
koja se nosila u procesiji. Taj kult nije zahtijevao estu priest,
ali je bio usmjeren na posveenu hostiju: trenutak podizanja bio je
ispunjen gotovo maginim oekivanjima jer se smatralo da pogled na I
hostiju predstavlja povlateni trenutak komunikacije s boan- ( skim.
Poetkom 15. stoljea augustinac Jeronim iz Siene otkri- i va da
mnogi "tre kao ludi da bi vidjeli posveenu hostiju" i "ako se ne
priblie, misle da im ne pomae". I Jean Gerson se ali da vjernici
esto izlaze iz crkve tijekom mise, "ali kad uju zvono kako
najavljuje posveenje, tiskaju se unutra poput stada goveda", upravo
stoga da ne propuste trenutak uzdizanja. Procesija Cor-ptis Domini
smatrala se u neku ruku produenim uzdizanjem, to objanjava ulogu
koju ona ima za pojedince i za kolektiv: u Engleskoj slavljenja
"tijela Kristova" postaju slavljenja jedinstva i sloge drutvenog
organizma.
Procesije vezane uz izvanredne dogaaje imaju openito pokajniki
karakter. Kada 1500. godine u Napulju jedan kip Djevice poinje
initi udesa, "svi ljudi, bilo mukarci ili ene, veliki ili mali,
trahu da se pokore, sudjeluju u procesiji potpuno goli i bosi
(...), ene djevice bez kapa i gola djeca"; a u Bologni nakon uasnih
potresa u sijenju 1505. godine Giovanni Bentivoglio, gospodar
grada, "organizira procesiju s ljudima odjevenim u dronjke".
Procesija je, dakle, scenska simbolika radnja: pokajanja, kad
sudionici nose odijelo koje dolikuje njihovoj ulozi u tom smislu
(mukarci odjeveni u vree, raupane djevice, gola djeca); odnosno
milosra, kada se tijekom trajanja rituala skupljaju milostinje.
Tijekom procesije izloene su kao znakovi smisla koji se svaki put
treba protumaiti relikvije, alegorijske koije, ratni plijen,
barjaci, simboline lutke koje predstavljaju grad (kao u Flandriji),
ive slike. Mnogi od tih predmeta podsjeaju simbolizmom na gradsku
stvarnost: flamanski reuze (gorostas u procesiji) to neposredno
izraava, ali to ine i relikvije vezane uz lokalnu povijest (poput
relikvije pravoga kria koju je 1463. godine kardinal Bessarion
darovao mletakoj Velikoj koli milosra, koji je noen u procesiji 28.
oujka 1512. godine, na Gluhu nedjelju, kao to je prikazano na
poznatoj slici Gentilea Bellinija) ili umbrijski barjaci koji
simboliki predstavljaju povezanost izmeu Djevice, svetaca zatitnika
i grada koji tite. Upravo stoga to predstavljaju kolektivni ritual,
koji po svojoj prirodi ukljuuje sve graane koji su u njima ili
glumci ili gledatelji, procesije predstavljaju primarni vjerski
odgovor na gradsku stvarnost u tekim trenucima. Tako se u Genevi
1489. godine, u doba teke politike krize u gradu izazvane borbama
pape, vojvode od Savo- je i cara, organizira velika procesija za
"ouvanje prava grada". Godine 1491. organiziraju se upne procesije
u trajanju od devet dana "za mir i prosperitet grada". Firentinski
procesijski ritual bio je simbol reda i sluio je za uspostavu reda
i vraanje jedinstva gradskoj fizionomiji. U tom smislu vani su
rezultati istraivanja o mletakim procesijama, kojima se redovito
obiljeavaju veliki politiki i vojni dogadaji u Republici, s time da
one obuhvaaju sve elemente gradskog ivota, magistrature, "kole",
vjerske redove, uz isticanje bogate vjerske i politike simbolike.
Izdvaja se - i stoga se moe navesti kao primjer - velika procesija
koja se odrala 20. listopada 1511. godine u povodu objavljivanja
antifrancuskog saveza, u kojoj su prodefilirale simboline koije
saveza, relikvije i srebrno posude u vlasnitvu razliitih kola i
samostana i pokazana, kao predznak budue pobjede, svima poznata
velika srebrna vaza kralja Karla VIII. koja je oteta Francuzima u
bitki kod Fornova.
Izlaganje relikvija u procesiji na neki je nain bilo izlaganje
tajne, ali i djelatne snage koju posjeduje grad i koja nee biti po-
traena. Kada 7. travnja 1515. godine fra Gian Maria da Arezzo
pokazuje s propovjedaonice mletake crkve Dei Frari drvenu relikviju
kria koju mu je darovao Marino Trevisan, svi prisutni se
pobune "jer je [Trevisan] takvu svetu relikviju pustio da izie
iz zemlje". "U ovom gradu postoje - nastavlja Sanudo ponosno - samo
tijela [nedostaje broj] svetaca, bez beskonanog broja ostalih
relikvija, i drvo s deset avala". Dragocjeno naslijee, koje nije
trebalo biti razdijeljeno, nego ouvano i poveano. Iz slinih razloga
vladari padske Italije trae i skupljaju u svojim samostanima ive
relikvije, svetice s dvostrukim zadatkom: uklanjanja, molitvom i
pokorom, boanske srdbe od grada i, zahvaljujui proroanskoj karizmi
koju imaju, pobonog savjetovanja vladara. One su "prave proroice",
primjeuje dominikanac Francesco Silvestri u biografiji jedne od
njih, Osanne Andreasi; i budui da su monije od "fizionoma,
astronoma, geomanta", vladari ih trae zbog "obavijesti radi toga to
ele znati budue dogaaje". Mjera svetosti oituje se u nadilaenju
uobiajene ljudske mjere: kada 3. srpnja 1502. godine umire fra
Giorgio u rimskom samostanu Minerva, koji "se nikad nije svlaio u
krevetu, [i] uini mnogo uda. Cijeli ga je Rim doao vidjeti tri dana
prije pokopa. Htjeli su vidjeti njegovo tijelo; izgledalo je poput
semia, tako je bilo mekano (...). Moglo je stajati tri mjeseca
izvan zemlje da ne pone smrdjeti". Ne poznajemo stvarne aspekte
askeze tog oca Giorgia; ali ono to se ini vanim kroniaru Sebastianu
di Bran- ca Tedalliniju koa je neusmrenog trupla udotvorca, mekana
poput semia. Ta identifikacija vjere i udesnoga, koja se tako esto
zatjee, pomae nam da shvatimo doivljaj ulinog pjevaa koji 1509.
godine u Firenci prodaje molitve udotvornoj svetici koje mu, prema
njegovoj prii, omoguuju da ude u krunu pe, a da se ne opee, da
stavi u usta upaljene svijee i da opere ruke u tavi s kipuim uljem.
"I tako je prodavao tih molitava koliko ih je mogao nainiti",
komentira kroniar Luca Landucci. Kako ne oditati u toj bizarnoj
fantaziji aljivo iskrivljenu sliku "ivih svetica", "maski Boga -
ili vjetica", koje vide budunost, imaju ruke oznaene stigmama i
hrane se samo hostijom? Iz te perspektive svetac je vjetac,
udotvorac, zatitnik od zla (valja se sjetiti tovanja
svetaca-zatitnika od kuge, Roka i Sebastija- na), ali je takoer i
gospodar zla koji ima sposobnost kazniti one koji zanemaruju njegov
kult. "Zar ne vidi da e se sveci ije si svetkovanje zanemario
razljutiti, pa bi nam se moglo dogoditi neko veliko zlo?" primjeuje
arhiakon u Dijalogu o udesima koja se dogaaju u Rimu Alfonsa de
Valdesa. Osim srdbe Boje, vjernici bi se, dakle, trebali bojati
srdbe svetaca.
Jedina je zatitnika, naime, uloga Djevice: u ikonografiji, vrlo
rairenoj u drugoj polovici 15. stoljea, Djevica, majka milosra,
svojim platem titi vjernike od strelica boanske srdbe a, u
pojedinim sluajevima, i njihov grad. Sirenje marijanskog kulta
krajem srednjeg vijeka dobro je poznat fenomen koji se pojavljuje u
razliitim ikonografskim tipologijama: Gospa od Milosra, Gospa od
Sedam Bolova, Djeviina muka (prikaz raspinjanja na kri koji u prvi
plan stavlja bol Marije koja je u podnoju kria), Gospa od Krunice.
Posljednja je ikonografija rezultat paralelnog irenja istoimene
prakse koja se rada u redovnikim krugovima ve poetkom 14. stoljea,
ali se uvruje ponajvie zahvaljujui potpori dominikanskog reda,
otprilike od 1430. godine. Njoj su franjevci nastojali
suprotstaviti, ali s puno manje uspjeha, meditaciju o sedam
Marijinih radosti. Medu aspektima irenja marijanskog kulta u 15.
stoljeu jedan zasluuje posebnu panju. Rije je o irenju trz. svetita
uzdaha koji su se proirili osobito na francuskom i flamanskom
podruju, a nalazimo ih i na cijelom podruju Alpa, u Valle dAosti,
Tirolu i Korukoj. Nije rije o tipino ruralnom kultu: on je bio
prisutan i u vanim gradovima kao to su Marseille i Geneva.
Vjerovalo se da u tim svetitima posveenima Djevici novorodenad
umrla bez krtenja moe uivati privremeno uskrsnue i krtenjem biti
spaeno od vjene smrti. Bilo je to vjerovanje vezano uz opsjednutost
individualnim spasenjem koje se javlja krajem srednjeg vijeka i
predstavlja protuteu osobnog vjerskog ivota u odnosu na kolektivnu
ritualnost. Znamo da se u 15. stoljeu iri vjerovanje u osobni sud s
kojim se svaki vjernik treba suoiti u trenutku smrti: artes
moriendi, traktati o dobrom umiranju, stvaraju oko te krize vrstu
svetog i demonskog prikaza, jer sklonost jezovitome ini
najdramatiniji simptom meditacije koja nikada ne eli izgubiti
vlastiti objekt iz vida. Raanje istilita, tj. odreivanje posebnog
mjesta gdje due "iste" svoje grijehe koje potjee iz 13. stoljea,
stvorilo je sloenu raunicu kojom su ivi nastojali, pomou milosrdnih
djela i prije svega misom, smanjiti razdoblje kazne. Od druge
polovice 14. stoljea uvelike se povea- je broj misa za mrtve i
raste i dalje izmeu 1450. i 1490. godine (takva statistika vrijedi
posebno za Austriju). Tako se u prvoj polovici 16. stoljea gotovo
polovica priloga koje su bavarski seljaci davali samostanima s tog
podruja sastojala od honorara za mise. Cesto su sami vjernici u
svojim testamentima traili prekomjeran broj misa koji je trebao
biti izgovoren za pomo njihovoj dui, to je mogue skorije nakon
njihove smrti. Tako je grof Werner von Zimmer zatraio da se za
njega slavi tisuu misa; Englez John Hoptoft ih je naruio jednak
broj, s time da su se sve morale odrati na dan njegova pokopa. Lady
Joan Abergavenny ih je zatraila pet tisua, a lord William
Abergavenny ak deset tisua. Rije je o pojavi velike ekonomske
vanosti, a posebno je koristila samostanima koji su bili glavni
uivatelji oporunih beneficija. Nastala je i posebna kategorija
sveenika koji su bili razrijeeni svih pastoralnih dunosti s
iskljuivom zadaom pomaganja mrtvima.
Drugo vano sredstvo za smanjivanje svojih ili tuih muka u
istilitu inili su oprosti. Vjerovalo se da se pomou njih od Crkve,
u korist vjernika, uzima jedan dio bogatih zasluga Krista, Djevice
i svetaca. Vjernik je trebao izvravati razliita djela milosra; meu
ostalima, i tovati kult relikvija. Odatle stvaranje velikih
kolekcija, zbog ega se nije zaziralo ni od krae: u Njemakoj su uoi
reformacije katedrale u Trieru, Aachenu i Kolnu izlagale svoje
"Heiltumskammern" (sale s relikvijama). Predivne kolekcije Fridrika
Mudrog Saskog i kardinala Alberta Brande- burkog mogle su osigurati
milijune godina oprosta. Oprosti su se davali i onima koji su
financirali projekte kriarskog rata, a kako je mit o kriarskom ratu
protiv Turaka ouvao utjecaj na kranski svijet do Lepanta, ti su
oprosti bili meu najpopularnijima. S drutvenog stajalita su vaniji
oni namijenjeni ljudima koji su milodarima sudjelovali u vjerskim
graevinskim pothvatima. Ali ne samo vjerskim: ne tako rijetko
gradske su magistra- ture nastojale dobiti papinske bule s
indulgencijama za financiranje javnih zgrada. Tako je 1515. godine
dan oprost onima koji su pridonijeli rekonstrukciji brana unitenih
u poplavama prethodnih godina u Zeelandu. I Fridrik Saski se
okoristio oprostom da bi ponovno sagradio most na Elbi. Vanost
prakse oprosta moe se dobro ilustrirati zahvaljujui pojedinanoj
kontroli. U Veneciji u razdoblju izmeu jeseni 1517. i ljeta 1518.
godine - dok je u Njemakoj plamtjela polemika oko gradnje Svetog
Petra i devedeset pet Lutherovih teza ve je kruilo po zemlji -
najmanje desetak mletakih crkava davalo je "oprost grijeha i muka"
onima koji bi dali milodare "da bi mogli dovriti samostane i
sagraditi crkvu [...] da bi mogli dovriti crkvu koja se obnavlja
[...] za gradnju crkve". Oprosti za gradnju Svetog Petra - koji se
takoer propagiraju na podruju Republike i izazivaju nezadovoljstvo
Vijea desetorice jer se ne odnose na mletake graevine -
predstavljaju samo vrh ledenjaka koji je podupirao odravanje
vjerske graevinske batine.
5. Vjera na selu
Dok o vjeri u gradovima moemo stvoriti bogatu i jasnu sliku,
puno manje znamo o vjerskom ivotu na selima. Zasigurno je i ondje
bila prisutna mrea vjerskih institucija, iako labavija: liturgijski
je ivot bio skromniji nego u gradu i karakteriziralo ga je manje
prigoda za kolektivne rituale. U njih se ubrajaju procesije za
usjeve koje su obilazile polja 25. travnja i tri dana prije Uza-
aa, da bi zazvale boansku zatitu nad usjevima. Povremene procesije
za zazivanje kie ili lijepog vremena ili dobrog usjeva bile su
este, ali - to je znakovito - nisu se odravale na selima, nego u
gradovima, i esto se spominju u gradskim kronikama, godine 1483. u
Bresciji i 1525. u Modeni. Rije je zapravo o obiajima koji su bili
usmjereni ponajprije na otklanjanje tekoa u opskrbi hranom na
gradskome podruju, a ne o vjerskoj solidarnosti izmeu gradskog i
seoskog svijeta. Zbog toga su se esto procesije protiv nestaica
kombinirale s mjerama progona siromanih, odnosno stanovnika gradske
okolice koji su nastojali prodrijeti unutar zidina kako bi ondje
nali kruha. To se dogodilo u Bologni u ljeto 1533. godine; "no,
komentirao je s arhainim moralizmom Tommasino Lancillotti, tko
tjera siromatvo, tjera Krista".
Moda vie nego u gradu, na selu je arite vjerskog ivota bio upnik
koji je esto, ponajvie prije tridentske reforme, smatran
univerzalnim poznavateljem svih aspekata nadnaravnog, pa ak i onog
maginog i vezanog za vjetice. Nisu rijetki sluajevi upnika koji
nastoje osloboditi vjernike od uroka ili im daju udotvorne recepte.
Poetkom 16. stoljea poznat je sluaj slavnog modenca don Guglielma
Campane, no jo polovicom 17. stoljea don Giovan Battista Cassiani,
upnik Ovara u Korukoj, pre-
pisuje bolesnim upljankama poparu od kruha blagoslovljenog u
svetoj vodi i zainjenu blagoslovljenim uljem. Prilino je teko na
seoskom podruju precizno razdvojiti prihvaene i pravovjerne vjerske
obiaje od maginih i "praznovjernih". Cini se da tanka crta razdvaja
egzorcizam kukaca rairen u Trentu ili procese ekskomunikacije crva
i skakavaca, to se dogadalo u panjolskoj i Losanni, od pravih
uklanjanja uroka iz seoskog folklora. Jo 1586. godine dominikanac
Vincenzo Bonardo ini razliku izmeu ispravne upotrebe
blagoslovljenih votanih agnus Dei i praznovjerne, koja se ogleda u
"njihovu pribijanju na tornjeve, vezivanju na drvee, razbijanju i
razbacivanju po poljima". Dobro bi, naime, bilo nositi ih "pobono
oko polja i vinograda... staviti njihove komadie iznad upaljene
erave te zadimiti kue i polja". Iz toga proizlazi da je razlika
izmeu pravovjerne i praznovjerne prakse toliko tanka daje gotovo
neuoljiva.
Slino mijeanje folklornih i natprirodnih elemenata u kranstvu
opaa se i u jednom prilino vanom aspektu vjerskog ivota sela, tj. u
ukazanjima. Ona nisu iskljuivo vezana za seosku stvarnost; u ovom
su povijesnom razdoblju zabiljeene vizije i u gradovima, ali
uglavnom u trenucima trauma i tekoa. Tako se 19. srpnja 1509.
godine u Veneciji jednoj udovici koja je prela vunu prikazala
Djevica, ena odjevena u bijelo, obvezujui je da od upnika trai
procesije sve do blagdana svetog Ivana, "da ova zemlja pobijedi
neprijatelja": ta specifikacija upuuje na odnos izmeu ukazanja i
nesretnog tekog poraza kod Agnadella koji se zbio nekoliko tjedana
prije. Openito, vizija je fenomen vezan prije svega uz seoski i
pretkranski folklor. Najuobiajeniji stereotip vizije (barem to se
tie panjolske i Italije u 15. i 16. stoljeu, gdje je ta pojava
istraenija) sastoji se od ukazanja Djevice - ene u veoma bijeloj
odjei - usred polja, a esto i na drvetu. Tako 1. travnja 1511.
godine Francesco Boldu, "provi- dur" Belgrata, pie svom bratu
Giacomu da je jedna "djevojka" od oko dvanaest godina, dok je
skupljala drva s ostalim djeacima u okolici Stracisa, vidjela
"iznad nekih svenjeva vrlo lijepu enu cijelu odjevenu u vrlo bijelu
odjeu". Po emu se ukazanje Djevice (ena se odmah predstavila traei
post, potovanje blagdanskog odmora i suzdravanje od psovke)
razlikuje od demonskih ukazanja na koja je oko 1240. godine
upozoravao Gu- glielmo d'AIvernia, tvrdei da se ona dogadaju "u
umama, na selu i u kronjama, gdje se pojavljuju u obliku ena ili
djevojaka odjevenih u bijelo". Budui daje ve krajem 14. stoljea
bijela ena koja se pojavljuje na drvetu Djevica, treba pomisliti da
je u rasponu od oko sto pedeset godina - kada, kako i zato nije
jednostavno rekonstruirati - znatno transformirano kulturno znaenje
te slike. Crkveni su autoriteti jo krajem 15. stoljea pokuavali
prilagoditi i redefinirati agrarna ukazanja da bi dobila potpuno
kransku fizionomiju. Tako 1496. godine Marin Sanudo istie da se u
blizini Rima jedna ena ukazala nijemom pastiru i raetvorila jednu
od njegovih ovaca u kojoj je nala "mnogo neega to je pretkazivalo
vrlo lou budunost". Nekoliko dana kasnije, isti je dogadaj
prepriavao s propovjedaonice propovjednik iz Ferrare koji pak
izostavlja mranu i bizarnu pojedinost ra- etvorenja ovce i pretvara
enu u Djevicu, a nijemog pastira u "svetog ovjeka".
U pojedinim se sluajevima folklorna pozadina vizija nije mogla
jednostavno asimilirati s kranskom nadnaravnosti. Sluaj je to
vizija, vrlo estih u Italiji, borbi udesnih ivotinja ili sablasti.
U prosincu 1517. godine ponovno su zabiljeene u ber- gamskom selu
pojave vojski boraca sablasti. U jednom od brojnih izvjetaja o tim
dogadajima, one su prikazane kao manifestacija divlje vojske,
sainjene od mnotva mrtvaca koji se u razdoblju Doaa vraaju u
stranom meteu, vodeni uasnim kraljem da bi terorizirali ive. Nije
lako dati kransko tumaenje tih prikaza; bila je potrebna
intervencija pape Lava X., koji ju je protumaio kao najavu
skoranjeg rata izmeu krana i Turaka te je upotrijebio kao
instrument promicanja novih nameta za kriarski rat koji se
pripremao.
Velika posljedica vizija na seoskom podruju jest graenje svetita
ondje gdje su se dogodile. U Italiji, posebno u Lombardiji, vijea
laika, koja se ponekad nazivaju "scholares et fabbrice- rii" ili
"zastupnici i fabricijari", preuzimaju inicijativu promicanja
novoga kulta, skupljanja priloga za gradnju svetita i poslije vode
liturgiju: to se na primjer dogaa u svetitima Nostra Sig- nora dei
Miracoli u Saronnu, Santa Maria della Fonte u Cara- vaggiu, i,
izvan Lombardije, Madonna della Consolazione u To- diju (gdje, kae
kroniar Giovan Fabrizio degli Atti godine 1508. "bijae zapoeta
gradnja njezine crkve od temelja. Gradila ju je druba koju su inili
mnogi graani. Nareeno je da se imenuju zastupnici njezina posveenja
i gradnje"). Nisu u podrijetlu svakog svetita vizije, no u ovim
desetljeima tijekom kojih je marijanska pobonost posebno iva,
svetita su ipak gotovo uvijek plod udesnog pojavljivanja Djevice,
putem udotvornih slika, ili udesno otkrivenih, ili zaplakanih ili
krvareih. Uestalost tih pojava, koje nemaju nuno nastavak, u ovom
je razdoblju velika, to se moe zakljuiti prelistavanjem talijanskih
kronika iz toga vremena: izmeu 1498. i 1520. godine bilo je vie od
petnaest slika Djevice Marije koje se spominju kao udotvorne. Sto
se pak tie udesno pronaenih slika, dovoljno je rei daje od 182
katalonska svetita navedena 1653. godine u Marijinu vrtu
dominikanca Narcisa Camosa, bar njih 117 bilo udesno pronaeno na
mjestu u prirodi: na drveu, u izvorima, piljama ili pak uruenim ili
naputenim kuama ili crkvicama. Zdenci ili sveto drvee naglaavaju
ruralnu konotaciju tih epifanija.
Gradnjom svetita folklorni koncept se apsorbira u kransku
nadnaravnost i stavlja pod kontrolu crkvene institucije koja
izbacuje ili ispravlja ono to je nekransko u kultu (meutim, to ne
uspijeva uvijek). Osim toga, svetita predstavljaju trenutak
kontakta izmeu sela i grada. Iznikla izvan zidina, kao odgovor na
dogaaje koji se openito vezuju uz ruralnu kulturu, na kraju tvore
privlanu silu za grad jer usmjeravaju kretanje hodoasnika prema
mjestima koja mogu biti i vrlo udaljena. Ali moda najvaniju
injenicu predstavlja povlaten odnos izmeu svetita i grada u blizini
kojeg se ono eventualno podie. Meu njima se stvara vrsta svetog
odnosa, tako da graani izlaze izvan zidina i
dolaze na podruje svetita, ali se i sama sveta slika udaljava iz
svog sjedita i u povorci unosi unutar gradskih zidina. To se zbiva
krajem 15. stoljea kad Bogorodica iz Imprunete ulazi u Firencu u
trenucima gradske krize. Tako eventualne agrarne konotacije kulta
nestaju u gradskom ritualu, a kult postaje oblje- je grada: svetita
Consolazione, Monte Berico ili Impruneta u veoj mjeri predstavljaju
gradove Todi, Vicenzu ili Firencu nego li ruralni kontekst iz kojeg
su potekli.
6. Elita, knjige, Biblija
Aspekti vjerskog ivota izmeu 15. i 16. stoljea koji su dosad
opisani u osnovi nalaze ekspresivno oruje u gestama i ritualnom
ponaanju te u slikama. Slike se mogu razliito shvatiti: tim pojmom
moemo obuhvatiti fizike predmete koji plau, znoje se, krvare, koji
imaju udotvorne moi ili moi uklanjanja uroka; ili pak ikonografske
sheme koje populariziraju nove oblike kulta (Gospa od Krunice, na
primjer) ili usmjeravaju rudes, neuke, da naue i prije svega
zapamte vjerske istine. Naposljetku, pod tim nazivom moemo poimati
mentalne slike skupljene zahvaljujui dugoj kulturnoj tradiciji i
projicirane prema van u formi nadnaravnih vizija. Ali u razdoblju o
kojem je ovdje rije zasigurno postoje vjerska iskustva, koja ostaju
elitna, a veu se uz razliita
spoznajna i izraajna sredstva: posebno ona vezana uz duboku
transformaciju koju je u prijenosu kulturnih sadraja prouzroio
tisak. Time se ne eli rei da su ta vjerska iskustva bila knjika
injenica, ali je zasigurno nova stvarnost tiska ponudila nove i
razliite mogunosti razliitom profilu korisnika u okviru kranskog
svijeta. Potrebno se prije svega sjetiti umnaanja prirunika za
kler, osobito upniki kler: djela poput Manipulus cura- torum ili
Exornatorium curatorum ili Festial Johna Myrca (koje je u Engleskoj
doivjelo devetnaest izdanja od 1483. do 1532.) i Dormi secure, koje
je publiku pronalo prije svega u Njemakoj, vie su puta ponovno
tiskana ve u 15. stoljeu. Za tom su vrstom djela najee posezali
tiskari koji su imali financijskih tekoa upravo zbog toga jer su
znali da imaju osiguranu prodaju. Svakako se ne smije pretjerivati
s rairenou, a posebno uestalou tih djela: naklade u tom razdoblju
openito osciliraju izmeu petsto i tisuu kopija po izdanju, to daje
visok ukupan broj kopija, ali ne i previsok. Osim toga, bili su to
tekstovi na latinskom jeziku koje esto nije mogao upotrebljavati
nii kler. U tom e smislu biti posebno inovativan Kratki podsjetnik
(Breve ricordo) koji je na pukom jeziku 1530. godine sastavio Gian
Matteo Giberti za upnike svoje biskupije u Veroni. Nasuprot tome
prirunici za ispovjednike - drugi knjievni anr koji je imao velik
izdavaki uspjeh - prilino su esto bili na pukom jeziku. U svakom su
sluaju ak i oni na latinskom jeziku nailazili na naklonost, moda
ponajvie meu redovnicima: Modus confitendi portugalskog
benediktinca Andresa de Escobara doivio je samo u Rimu u 15.
stoljeu etrnaest izdanja (to otprilike znai oko 10.000 prodanih
primjeraka).
Uz tehnike prirunike postojala su i nabona djela poput Bi- blia
pauperum ili Artes moriendi (koja su ak i prethodila tisku jer su
esto bila tiskana ksilografskim postupkom). Legenda au- rea imala
je izmeu 1483. i 1527. godine sedam izdanja samo u Engleskoj.
Cvijee vrline (Fior di Virtu) u Italiji izmeu 1465. i 1494. godine
izalo je u etrdeset i dva izdanja: uistinu uspjeh za koji je
djelomino zasluna injenica da se djelo (prema svjedoanstvima)
upotrebljavalo kao udbenik u kolama. Drugo od djela, Vite dei padri
del deserto (ivoti otaca pustinjalm), koje je puno puta ponovno
tiskano i na pukom jeziku, imalo je tako rei dvostruku upotrebu. S
jedne je strane smatrano privlanim tekstom, bogatim udesnim
aspektima i esto ilustrirano; s druge je kao meditacija o ivotu
oeva pustinjaka imala vano znaenje u sloju koji se pozivao,
eksplicitno ili implicitno na pokret devotio moderna. Nastala u
Nizozemskoj krajem 14. stoljea, ta se struja poslije proirila u
Francuskoj i Njemakoj propagirajui "diskretnu" duhovnost, temeljenu
na konkretnosti skromnog ivota u zajednici i nastojei djelovati oko
oponaanja Kristova ivota i na sustavu osobne meditacije i mentalne
molitve. Ve je Gert Grote, formulirajui oko 1374. godine smjernice
projekta u svome djelu Conclusa et proposita, non vota, medu
osnovama programa uz Evanelje i apostolska pisma, naveo ivote oeva
pustinjaka. Oni su bili, dakle, posrednik duhovnosti devotionis
modernae, dakako, uz mnogo poznatiji tekst koji je bio njezina
neposredna objava, tj. Imitatio Christi. Taj tip pobonos- ti
proizlazi i iz ostalih talijanskih tekstova, kao primjerice djela
Giardino de orationi (Vrt molitvi) sastavljenog 1454. godine i
pripisanog Nicolou da Osimu, koji je slino tekstovima izravni- je
povezanim uz pokret devotio modema poticao na mentalnu molitvu i
osobnu meditaciju usko povezane s Kristovom osobom i izvedene pomou
mnemotehnikih postupaka (odakle e pro- izai formula duhovnih vjebi,
koja e biti osobito popularna medu isusovcima).
Tisak je bio potpora i sredstvo irenja cijele mree djela. Svako
od njih je ve cirkuliralo u rukopisu, ali su sada doivjela nov
polet s drutveno i kulturno obnovljenom publikom - potrebno je
podsjetiti na razliku koja je esto razdvajala rukopis od tiskane
knjige - i s novim kljuevima itanja. Uz vjerske knjige, i Knjiga u
pravom smislu rijei, Biblija, barem je djelomino doivjela istu
obnovu itatelja i itanja. Tako zahvaljujui jednom rukopisnom zapisu
na naslovnici znamo da je tijekom korizme 1476. godine jedna ena,
koja je pripadala graanskom staleu iz maloga grada u Svapskoj, od
poetka do kraja proitala cijelu Bibliju -teko je pretpostaviti da
se to moglo dogoditi pedeset godina prije. Izdanja Biblije na pukom
jeziku bila su brojna i
prije reformacije: prije 1520. godine postoje dvadeset dva
izdanja na njemakom pukom jeziku; dvadeset tri na francuskom; barem
dvanaest na talijanskom (od kojih dvanaest prije 1495. godine). S
druge strane, u Europi postoje mnoge crkvene odredbe koje openito
cenzuriraju tisak, a posebno Bibliju: jo prije tiskanja, u
Engleskoj je 1408. godine bio zabranjen svaki prijevod Svetog pisma
koji nisu sankcionirali biskupi (zapravo ih i nije bilo do 1526.
godine). U drugoj polovici 15. stoljea panjolska se Inkvizicija
estoko borila protiv Biblija na pukom jeziku koje su upotrebljavali
conversosi (preobraeni Zidovi), a koje su se prevodile izravno s
hebrejskog bez posredovanja Vulgate. Godine 1485. nadbiskup Mainza
zabranjuje prevoenje Biblije u svojoj biskupiji, a 1501. godine
Aleksandar VI. podvrgava kontroli crkvenog autoriteta svaku
prevedenu knjigu s vjerskom tematikom. No, tada je ipak ve nekoliko
desetaka tisua primjeraka Biblije na pukom jeziku kolalo po Europi,
premda su cjelovitu Bibliju mogli posjedovati samo bogatiji,
iskljuivo zbog njezine cijene. Poetkom 16. stoljea Biblija je i bez
uporabe grkih ili hebrejskih slova i dalje bila vrlo skupa knjiga;
osim toga, postojale su oite tehnike i, moglo bi se rei, fizike
tekoe itanja u svijetu u kojem je uz vrlo velik broj nepismenih
osoba postojao vrlo ogranien broj pismenih, to su vjerojatno
prakticirali srednjovjekovni obiaj itanja na glas. Biblija je
zapravo bila dostupna vjernicima, itale su je u zajednici grupe
laika, poticala je na razmiljanja i osobna iskustva. Kad je mladi
Gaspare Contarini stigao na Veliku subotu 1511. godine, "silan
strah i mnogo tuge promijenilo se u radost" zbog iznenadnog osjeaja
da je za spasenje ovjeka dovoljna otkupiteljska milost Kristova, a
da nije potrebno kajanje ili naputanje svijeta. Njegovo je
razmiljanje proizlazilo iz itanja Biblije koja je prethodnih godina
prakticirao zajedno s ostalim mletakim plemiima. Neto kasnije,
redovnik Martin Luther pisao je sline reenice: "Ako se do mira
savjesti treba doi putem naih muka i naih boli, za to je umro
Krist? Dakle, nee nai mira osim u njemu, koji stalno oajava zbog
tebe i tvojih djela". Luther jamano ide dalje od potpuno privatnog
Contarinijeva iskustva, i u istom pismu (od 8. travnja 1516.)
ogoreno kudi onoga koji "usporeujui druge sa samim sobom, i
ocjenujui da su gori od njega, ne eli imati nita s njima te
razmilja o pustinji i o bijegu, a trebao bi im pomoi strpljenjem,
molitvom i primjerom"; dakle "preuzmi i ti na sebe nediscipliniranu
brau i dosad izgubljenu, paljivo ih po- dupri, uini od njihovih
grijeha svoj problem, i ako u tebi ima ieg dobrog, dopusti da i
njima bude dobro". Cijelo je pismo protkano biblijskim citatima
kojima Luther dokazuje obvezu da s braom podijeli vlastiti duhovni
napredak, odnosno preuzme misiju da im pokae pravi put Kristova
mira. Vlastito je iskustvo na taj nain samo u sebi pronalazilo
snagu da nadide svaku elitistiku konotaciju, poprimajui dimenzije
velikog povijesnog dogadaja.
U usporedbi s tim iskustvima, ukorijenjenima u ponovnom
pojavljivanju Biblije u punom svjetlu, kultura njegovana na
teolokim fakultetima djeluje sve zastarjelije. Paralelno raste
nesnoljivost prema djelima Aristotela i njegovih komentatora, koja
predstavljaju gotovo jedine udbenike u programima humanistikih
fakulteta u Parizu i Bologni: rijeima Erazma Roterdam-
skog "zato se vie vremena provodi itajui Averroesa nego
Evanelje?". Godine 1523., nekoliko godina prije negoli je grad
zahvatila reformacija, u Genevi je postavljena na scenu Farce des
Thologastres. Foy (Vjera) umire od mal sorhonique (sorbonskoga
zla), ali konstatira, le texte de Sainte Escripture me gariroit
bien (tekst Svetog pisma bi me izlijeio). Teolozi se trude
predloiti joj lijeenja na bazi crkvenih zakona i papinskih odluka i
naposljetku une compresse de l'efficace de la Messe, ali uzalud:
samim pojavljivanjem na sceni Texte Sainte Escripture (teksta
Svetog pisma), prethodno opranog od prljavtine koja ga je zamraila,
Vjeri se vraa odlino zdravlje. To je bilo ono to su mnogi ljudi
toga vremena osjeali: vjera nije mogla pronai hranu u djelima, kao
ni u praini koja je pokrivala knjige na Sorbonni, nego u povratku
na Sveto pismo koje je oieno od glosa i sen- tencija i vraeno u
izvorni oblik zahvaljujui filolokoj kritici (1516. godine
objavljeno je kritiko izdanje Erazmova Novum Testamentum Graece) te
prijevodima na puki jezik kako bi postalo dostupno svima, uz pomo
novih tehnika koje su mogle poveati broj primjeraka.
7. Iekivanje novog doba
Dana 23. studenoga 1484. godine dogodila se konjunkcija planeta
Jupitera i Saturna u znaku korpiona. Taj je dogaaj imao veliku
astroloku vanost jer je prema teorijama Arapa Al- bumasara navjetao
velik vjerski prevrat; tovie, brojni astrolozi objavili su raanje
proroka "koji izvrsno i udesno tumai Sveto pismo", "velikog osnivaa
hereze koji e doi sa sjevera", "novih proroka koji e initi udesne
demonstracije vjere i u vjeri, i na vie e mjesta biti uniteni
hramovi i dvorane za molitvu", kako je u svom dnevniku pisao jedan
brija iz Forlija kojem je astrologija bila strast.
Bilo je to dvosmisleno pretkazanje koje se moglo shvatiti i u
pozitivnom smislu, kao blagotvorna obnova Crkve. U tom duhu
preivjeli su "udesnu godinu" humanisti poput Marsilija Ficina i
Cristofora Landina, koji su u obnovi kulture i u irenju tiska
vidjeli znakove ope obnove, zlatnog doba koje je ponovno poinjalo.
Rije je bila o proroanstvu koje se takoer moglo tumaiti i
negativno: Nijemac Johannes Lichtenberger, jedan od navedenih
astrologa, upozoravao je sljedee: "iako e prorok uiniti mnoge
znakove i uda, ne smije ga se nipoto slijediti prema spasonosnoj
Kristovoj doktrini" jer to je jedan od lanih proroka koji, kako pie
u Evanelju po Mateju, prethodi kraju vremena. On je, dakle,
prethodnik Antikrista.
Dvoznanost tog pretkazanja - koje e mnogo godina kasnije
omoguiti kako katolicima tako i protestantima da ga interpretiraju
kao proroanstvo koje se odnosi na Luthera, koji je roen godinu dana
prije - oituje se u svim aspektima proroanskih struja koje se ire
najprije u Italiji otprilike izmeu 1480. i 1530. godine. Pojava je
to koju nije lako ispravno ocijeniti i definirati, upravo zbog
mnotva pojavnih oblika i kulturnih specifinosti u kojima se dogaa.
Dijelom je zasigurno vezana uz ostatke joakinitskih tradicija ili,
bolje, uz mit Gioacchina da Fio- rea: tako su izmeu 1517. i 1527.
godine u Veneciji tiskana gotovo sva njegova djela. Tim izdanjima
su 1515. i 1516. godine neposredno prethodila djela kalabrijskog
opata koja su objavljivana pod drugim nazivima, poput Vaticinia
pontificum odnosno antologije proroanstava iz 14. stoljea, koja su,
meu ostalim, sadravala i ulomke djela Arbor vitae Libertina da
Casalea. Joakimovo ime ili njegove teorije pojavljuju se i u drugim
kontekstima: godine 1491. nepoznati je propovjednik lutao rimskim
trgovima demonstrirajui nazonima sukladnost Starog i Novog zavjeta
prema shemi inspiriranoj Joakimom iz Flore. Godine 1509., odmah
nakon bitke kod Agnadella, Mleani su mahnito skupljali povoljna
proroanstva i trali u crkvu Svetog Marka kako bi promatrali slike
na mozaiku sv. Franje i sv. Dominika koji je, prema tradiciji to ju
prenosi i Leandro Alberti, dao "oblikovati i napraviti" Joakim,
godinama prije roenja dvojice svetaca. U pjesnikom djelu lmminente
flagello de Italia (Skoranja nevolja Italije), izdanom otprilike u
to doba, Joakim
je predstavljen Italiji kao Boji glasnik za kojim je uslijedila
povorka drugih, mladih proroka.
Bilo je to proroanstvo u mnogim stihovima arhaino, elaborirajui
teme iz doba velikog raskola. Oekivanje aneoskog pape i cara mira
pojavljuje se u razliitim kontekstima. Postoji u kompleksnom tekstu
kao to je Apocalypsis nova koji se pripisuje portugalskom sveeniku
Amedeu Menez da Silvi, no ono je napisano nakon njegove smrti
(1482.) Osim toga, vjerojatno su ga naknadno modificirale osobe
bliske bilo savonarolinim bilo her- metikim krugovima, poput
Bosanca Jurja Dragiia, no pojavljuje se i u proroanstvima u
stihovima koje su ulini pjevai recitirali i prodavali na trgovima:
I doi e pravi papa Stii e car koji e cijeli svijet pomiriti Turin e
biti krtenZahvaljujui udu jednog svetog ovjeka."
Objava, esto konfuzna, ope obnove koja se vee uz te dvije osobe
bila je bliska proroanstvima o buduem kraju svijeta i stranom
dolasku Antikrista. Vidjeli smo da je Lichtenberger aludirao na
proroka koji se pojavio tijekom konjunkcije 1484. godine kao na
jednog od lanih proroka koji e se pojaviti na kraju vremena. Cijelo
15. stoljee i veliki dio 16. ponovno e se prepisivati i tiskati u
brojnim varijantama alarmantno pismo vjerojatno sastavljeno 1378.
godine o "tajanstvenom i mranom" djeaku roenom u Babilonu, za kojeg
se naknadno otkriva daje Antikrist.
Sudbina katastrofinih i utjenih proroanstava vrlo je razliita.
Spomenuta su proroanstva u stihovima koja su se prodavala i
deklamirala na trgovima. Sauvano je malo tekstova koji su imali
veoma preciznu tipologiju (anonimni, bez oznake datuma i tiskara, s
vrlo malo stranica, loe tiskani, s minimalnom cijenom), esto samo
jedan primjerak od pedesetak izdanja koja datiraju izmeu otprilike
1480. i 1530. godine i zasigurno predstavljaju ostatak bogatije
produkcije. Bili su to tekstovi koji su zahvaljujui kratkoi i
ekonominosti mogli doprijeti do ire publike koja je bila slabo
opismenjena, o emu je bilo rijei u prethodnom odlomku. Osim toga,
takvi su tekstovi zahvaljujui ulinim pjevaima mogli doprijeti i do
onih koji su bili potpuno nepismeni. Trgovima, primjerice Trgu
cvijea u Rimu, Trgu svetog Marka u Veneciji - tih su godina
prolazili putujui pustinjaci odjeveni "po apostolski", s odjeom
koja je namjerno preslikavala poznatu ikonografiju Ivana Krstitelja
ili proroka Ilije: bradati, bosonogi, gologlavi, u dronjcima ili
ivotinjskoj koi, u ruci su nosili kri i svojim su sluateljima
proricali Boju kaznu.
ak su i slubene propovijedi nerijetko odzvanjale apokalip- tinim
i proroanskim tonovima. U tom smislu Savonarola, iako bez sumnje
poseban zbog svoje osobnosti i djelovanja u Firenci, to e ga
neraskidivo povezati uz kulturne tradicije i politika zbivanja u
tom gradu, zasigurno nije izoliran sluaj. Moda je pogreno
jednostavno proglasiti savonarolijancima propovjednike koji dolaze
nakon njega i koji pokazuju obiljeja slina njegovima, iako je
primjer tog redovnika iz Ferrare zasigurno osigurao veu popularnost
mnogima od nadahnutih. Rije je zapravo o sasvim obinim sluajevima:
"mnoge proroanske stvari su za propovjedaonicom" objavljene izmeu
1507. i 1516. u Veneciji, Orvietu, Firenci i Rimu. Iste te 1516.
godine, 19. prosinca, zaustavljena je, meutim, eksplozija
proroanstava odlukom Petog lateranskog koncila koja je nalagala
biskupima i vjerskim starjeinama da paze da u propovijedima "ni na
koji nain ne bude proricana budunost svete Biblije i da se ne tvrdi
da ju je mogue spoznati pomou Duha Svetoga ili boanske objave".
Bili su to poeci kontrole koja e progresivno postajati sve vra,
svakog odnosa s nadnaravnim koji se temelji na boanskom nadahnuu i
koje nije neposredovano hijerarhijom. Odluka je zaustavila ili
bitno smanjila proricanje s propovjedaonice, ali su pustinjaci i
ulini pjevai jo nekih petnaestak godina na gradskim trgovima
nastavili potpirivati iekivanje Boje kazne i obnove.
Ta su iekivanja zasigurno bila vezana uz specifinost povijesnog
trenutka. Napadi na Italiju, ratovi koji su razdirali poluotok,
imali su toan kontrapunkt u pojavljivanju proroanstava: to je
fenomen koji se javlja 1494. godine, u doba Svete lige i
Kambrajskog saveza te u vrijeme pljake Rima, sve do velike
eksplozije imperijalnih proroanstava iz 1530. godine, koje pak ima
razliita, ali esto pozitivna tumaenja, utemeljena na uvjerenju da
je krunje- njem Karla V. u Bologni car mira konano uistinu doao da
bi otvorio novo zlatno doba. I turski je pritisak imao vanu ulogu u
napetosti iz kojih su nastajala proroanstva. Godine 1480. krvavo
osvajanje Otranta dalo je novu snagu "velikom strahu" od Osmanlija,
koji je jo od pada Carigrada uvelike obiljeavao politiki i vjerski
ivot Europe. Napose, okolnosti tog dogaaja i neista savjest Zapada
tijekom desetljea su povezali tursku prijetnju s oekivanjem
Antikrista i kraja vremena, a mit o kriarskom ratu s tenjama za
jedinstvom krana i zahtjevom za sazivanjem koncila i reformom
Crkve. Te je zahtjeve, primjerice, mogue nai u svim izbornim
kapitulacijama koje su potpisivali kardinali nakon smrti papa u
drugoj polovici 15. stoljea. U oujku 1517. godine, pri zakljuivanju
Petog lateranskog koncila, Marin Sanudo je podsjetio da je isti
sazvan iz tri razloga, "zbog reforme Crkve, rasprave o miru izmeu
kranskih vladara i akcije protiv Osmanlija". Bila su to svakako opa
mjesta, ali imala su korijene u velikom povijesnom dogaaju, a
njihova glavna svrha bila je mogunost postizanja sporazuma, kao to
pokazuje njihov odjek u proroanskim propovijedima i u stihovanim
proroanstvima. Bilo je i onih koji su zagovarali hijerarhijsko
odreivanje ciljeva: naime, iste 1517. godine car Maksimilijan je
generalu augustinaca Egidiju da Vi- terbu koji je proricao kranske
pobjede nad Osmanlijama, poneto nestrpljivo odgovorio sljedee:
"potrebno je pivo reformirati Crkvu, poslije emo ii u vojne
ekspedicije". [Ottavia Niccoli]Biblija Vulgata
Terminom Vulgata oznaava se od srednjega vijeka latinska verzija
Biblije koju je priredio sv. Jeronim krajem 4. i poetkom 5.
stoljea.
On je zapravo s hebrejskog preveo samo knjige Starog zavjeta
koje su bile ukljuene u hebrejski kanon; to se tie Novog zavjeta,
samo je revidirao Evanelje. Ostale knjige Starog i Novog zavjeta
ukljuene u Vulgatu jednostavno donose antiku latinsku verziju.
Prije toga Vulgata se zvao prvi grki prijevod, takozvana verzija
sedamdesetorice. Verzija sv. Jeronima teko se afirmirala i openito
se nije nametnula sve do 8. stoljea, da bi potom dominirala na
latinskome Zapadu, izvrivi golem lingvistiki i teoloki utjecaj
tijekom cijelog srednjeg vijeka. Vulgata je bila prva knjiga koju
je Gutenberg tiskao u Mainzu izmeu 1452. i 1455. godine. Upravo
tada, Lorenzo Valla poeo je s otrim filolokim kritikama s kojima su
se poele umnoavati nove latinske verzije prijevoda s grkog i iz
hebrejskog. Luther je djelomino potisnuo Vulgatu svojom verzijom
Biblije na njemakom jeziku (1522.-1534.). Na Tridentskom koncilu
dogovoreno je da se od svih latinskih verzija Svetog pisma koje su
tada postojale smatra "autentinom" "drevna i proirena latinska
verzija Svetog pisma (Vulgata editio Librorum sacrorum), prihvaena
od Crkve zbog duge uporabe tijekom mnogo stoljea" pa je od Svete
Stolice zatraeno da pripremi
njezino "vrlo popravljeno" izdanje. To je uinjeno za pape
Klementa VIII. (1592.-1605.) u takozvanoj siksto-klementinskoj
Vulgati, koja je zatim postala podlogom katolikih verzija na pukom
jeziku: engleske (1609.), talijanske (1776.) i francuske (1885.). U
20. stoljeu Vulgata je revidirana zahvaljujui napretku u biblijskim
studijima. Osim toga, koritenje narodnih jezika u liturgiji, koje
je odobreno na Drugom vatikanskom koncilu (1961.-1965.), Vulgati je
oduzelo presti slubenog teksta. Istodobno je osnovano povjerenstvo
za prilagodbu Vulgate originalnim tekstovima, kako bi Katolika
crkva latinskog obreda sauvala jedinstven tekst. 25. travnja 1979.
godine proglaeno je tipsko izdanje, Nova Vulgata.