-
apljno oko Legvin Ursula APLJINO OKO Prevod: Kosti-Opai Dubravka
Leguin Ursula K. EYE OF THE HERON (THE), 1978. KENTAUR 1985.
1.
Na suncu, u sredini prstena koji je obrazovalo drvee, sedeo je
Lev skrtenih nogu, glave nagnute nad rukama.
Na toploj povrini njegovih dlanova savijenih u obliku plitke
olje ualo je malo bie. Lev ga nije uhvatio; bie je samo odluilo ili
pristalo da tu ostane. Liilo je na malu krilatu abu. Krila,
sklopljena na iljak iznad njegovih lea, bila su zagasito smee boje
s tamnim pegama, a telo mu je bilo proarano zagasitim mrljama. Tri
zlatna oka veliine ovee glave iode ukraavala su glavu bia: s obe
strane i na sredini lobanje nalazilo se po jedno. Ovo sredinje oko,
koje je gledalo uvis, posmatralo je Leva. Lev mu namigmu. Bie naglo
prameni izgled. Ispod njegovih sklopljenih krila proklijae
prljavorozikaste liske poput listastih organa paprati. Za trenutak,
bie je liilo na paperjastu loptu, koja se nije mogla jasno
razabrati, jer je lie ili paperje neprestano padrhtavalo,
zamagljujui mu obrise. Postepeno zamagljenosti nestade. Na dlanu se
ponovo nalazila krilata aba, ali sada je bila svetloplave boje.
Zadnjom od svoje tri male ape poeala je levo oko. Lev se nasmeio.
aba, krila, oi, noge nestadoe. Pljosnatog oblika, nalik moljcu,
ualo je sada bie na Levovom dlanu, gotovo nevidljivo poto je,
izuzev nekoliko tamnih mrlja, bilo iste boje i tkiva kao njegova
koa.Lev je sedeo nepomino. Polako, ponovo se pojavi plava aba sa
krilima, koja ga je posmatrala onim zlatnim, okom. Prela je preko
Levovog dlana i pregiba njegovih prstiju. est tananih toplih noica
grilo se i sputalo, neno i precizno. Zastala je na vrhu njegovih
prstiju i naherila bi glavu kako bi mogla da ga pogleda desnim
okom, dok je levim i sredinjim otro motrila u nebo. Najednom se
skupi poput strele, izbaci dva providna potkrila, duplo dua od
tela, i otisnu se u dugom vetom luku prema padini obasjanoj suncem
iznad prstena koji je obrazovalo drvee.
"Lev?""Zanimljiv mudrija." Ustao je i pridruio se Andreju koji
je bio izvan prstena."Martin misli da bismo noas mogli da stignemo
kui.""Nadam se da je u pravu", ree Lev. Stavio je ranac na lea i
prikljuio se kraju povorke sainjene
od sedam mukaraca. Krenuli su u nizu jadan po jedan, ne
razgovarajui, osim kada bi se neko iz povorke javio da voi puta
ukae na moguu preicu, ili kada bi, drugi u povorci, onaj koji je
nosio kompas, rekao voi da, skrene desno ili levo. Ili su prema
jugozapadu. Poaenje im nije priinjavalo tekoe, ali nije bilo
nikakve staze niti, graninih oznaka. umsko drvee raslo je u
krugovima, dvadeset do ezdeset drveta obrazovalo je prsten oko
istine u sredini. U lebovima odrona prstenasto drvee raslo je tako
blizu, esto zatvarajui krug, da su se putnici, naizmenino, as
probijali kroz iblje izmeu tamnih obraslih debala, as nesmetano
prelazili preko suneraste trave to je rasla u suncem obasjanim
krugovima izmeu drvea, zatim ponovo probijali kroz tamu, lie, gustu
lozu i zbijena stabla. Na obroncima brda razmak izmeu prstenova bio
je vei i ponekad se pruao irok vidik iznad talasastih dolina u
nedogled iaranih blago nepravilnim prstenjem stabala.
Kako je poslepodne prolazilo magla je sve vie priguivala sunevu
svetlost. Sve gui oblaci pribliavali su se sa zapada. Poela je da
pada sitna, retka kia. Vreme je bilo blago, bez daka vetra. Gole
grudi i ramena putnika sijali su kao da su premazani uljem. Kine
kapi lepile su se za njihovu kosu. Nastavili suda hodaju uporno se
drei jugozapadnog pravca. Svetlost je postajala sve sivlja. U
dolinama, u krugovima koje je obrazovalo drvee, bilo je maglavito i
mrano.
Ispevi se na vrh dugake kamenite uzviice, voa grupe, Martin,
okrenu se i pozva ih. Jedan za drugim popeli su se do njega, i
stali na greben samog vrha. Ispod njih leala je iroka reka, sjajna
i providna izmeu tamnih obala.
Najstariji u grupi, Nepokolebljivi, poslednji je stigao na vrh i
sada je stajao gladajui dole, u reku, s izrazom dubokog
zadovoljstva. "Hej", promrmljao je, kao da se obraa prijatelju.
"Koji put vodi do amaca?" upita momak koji je nosio
kompas."Uzvodno", ree Martin, nagaajui."Dole", predloio je Lev.
"Zar ono nije najvia taka ovog lanca brda, tamo na zapadnoj
strani?"Brzo su razmotrili ovo pitanje i odluili da pokuaju
nizvodno. Pre nego to e krenuti, zastali su u
tiini na vrhu grebena odakle im se pruao iri vidik nego ijednog
od proteklih dana.S druge strane reke, prema jugu, sputala se uma u
vidu beskrajnih prstenova ispod oblaka koji su
lebdeli. Uzvodna, prema istoku, zemlja se koso uzdizala; prema
zapadu reka je zadirala u sive povrine tla izmeu niih brda. Tamo
gde se reka gubila iz vida prostirala se slaba svetlost, odblesak
sunevih zraka na otvorenom moru. Na severu, iza lea putnika, leala
su poumljena brda, dani i milje njihovog putovanja,
Page 1
-
apljno okogubei se u tami kie i noi.
U itavam tom beskraju jedino spokojna slika prirode koju ine
brda, uma, reka, bez traga dima; bez ijedne kue i bilo kakvog
puta.
Krenuli su prema zapadu, sledei lananu kimu brda. Nakon
otprilike jednog kilometra deak po imenu Gostoprimljivi, koji se
sada nalazio na elu grupe, uzviknu veselo i pokaza u pravcu dva
crna kolca na prevoju ljunkovite plae, u pravcu amaca koje su tamo
privezali pre nekoliko nedelja.
Spustili su se do plae klizajui se i verui po strmom grebenu.
Dole, pored reke, bilo je mranije i hladnije, iako je kia prestala
da pada.
"Uskoro e mrak. Hoemo li da se ulogorimo", upita Nepokolebljivi
nevoljno.Pogledali su u sivu masu reke koja je proticala pored
njih, u sivo nebo iznad nje."Na otvorenoj reci bie svetlije", ree
Andrej, izvlaei kratka vesla ispod jednog privezanog,
prevrnutog kanua.itava porodica slepih mieva-torbara nala je
udoban smetaj izmeu kratkih vesala. Poluodrasli
mladunci iskoie i odskakutae preko plae, skviei ogoreno, a
razdraeni roditelji poletee za njima. Ljudi se nasmejae i podigoe
lake unove na ramena.
Spustili su amce u vodu i krenuli, smestivi se po etvoro u jedan
un. O podignuta vesla iznad vode odbijala se srebrna svetlost
zapada. Kada su stigli na sredinu reke nebo je izgledalo svetlije i
vie, obale niske i crne s obe strane.
"Oh kada stignemoOh kada stignemo u Lisabon,ekae nas bele lae,Oh
kada stignemo."Jedan ovek u prvom unu poe da peva, dva ili tri
glasa iz drugog amca prihvatie pesmu. Dok su
zvonko i enjivo pevali, svuda unaokolo vladala je tiina
divljine, iznad i ispod njih, pre i nakon pesme.Rene obale
postajale su sve nie, udaljenije, tamnije. Sada su se nalazili na
mirnoj masi sive vode,
irokoj pola milje. Svakog trenutka nebo je postajalo sve
tamnije. Onda iznenada, daleko na jugu, zablista neka svetla taka
udaljena i jasna, razbijajui dotadanju tamu.
U selima niko nije bio budan. Izbie preko pirinanih polja, sluei
se fenjerima koji su bacali lelujavu svetlost. U vazduhu osetie
teak miris dima od treseta. Tiho, kao kad pada kia, prolazili su
ulicom izmeu malih usnulih kua, sve dok Gostoprimljivi nije glasno
uzviknuo: "Hej, stigli smo!" i s treskom otvorio vrata roditeljske
kue. "Majko, probudi se! Ja sam!"
Kroz nekoliko minuta pola Grada nalo se na ulici. Svetiljke su
upaljene, vrata irom otvorena, decasu se unaokolo igrala, stotinu
glasova je govorilo, vikalo, postavljalo pitanja, izraavalo
dobrodolicu, izricalo estitke.
Lev je poao da nae Juni Vetar upravo u trenutku kada se ona urno
sputala niz ulicu, pospanih oiju, nasmeena, ala prebaenog preko
zamrene kose. On isprui ruke, kako bi je zaustavio. Ona podie
pogled prema njegovom licu i nasmeja se: "Vratio si se, vratio si
se!"
Zatim se izraz njenog lica promeni; hitro je bacila pogled oko
sebe na veselu ulinu guvu, zatim ponovo na Leva.
"Oh", ree, "znala sam. Znala.""Na putu za sever. Otprilike pre
deset dana. Sputali smo se niz kanjon reke. Ispod njegovih ruku
odronilo se kamenje. Gnezdo planinskih korpiona. U poetku mu je
bilo dobro. Ali bilo je na desetine ujeda. Ruke su poele da mu
otiu..."
vre je stegao devojine ruke, ona ga je i dalje gledala pravo u
oi."Umro je nou.""U velikim bolovima?""Ne", slaga Lev.Oi mu se
napunie suzama."Ostao je, eto, tamo", ree. "Napravili smo humku od
velikih belih oblutaka. Blizu vodopada. Eto...
eto, on je tamo."U vrevi i brbljanju iza njih zau se jasan enski
glas: "Ali gde je Timo?"Ruke Junog Vetra izgubie se u Levovim;
izgledalo je kao da se smanjuje, da propada u zemlju,
da nestaje. "Poi sa mnom", ree on i, obgrlivi je oko ramena,
krenue utke prema kui njene majke.Lev ju je tu ostavio s Timovom i
njenom majkom. Izaao je iz kue, zastao neodluno, zatim polako
krenuo nazad ka okupljenim ljudima. Iz guve istupi njegov otac
oekujui da e ga sresti; Lev ugleda njegovu kovrdavu sedu kosu, oi
koje ga trae kroz svetlost baklji. Saa je bio vitak, nizak ovek;
kada su se zagrlili Lev ispod njegove koe oseti kosti, otre i
krhke.
"Video si se s Junim Vetrom?""Jesam. Ne mogu..."
Page 2
-
apljno okoPrivio se za trenutak uz oca, i jaka uzana aka lupnu
ga po ruci. Zamagli mu se pred oima i oseti
bol u njima. Kada je konano pustio oca, Saa se odmae da ga
pogleda, ne govorei nita, napregrnutih tamnih oiju, ustiju
skrivenih iza otrih sedih brkova.
"Ti si bio dobro, Oe?"Saa potvrdno klimnu glavom. "Umoran si.
Hajde kui." Kada su krenuli niz ulicu, ree: "Jeste li
pronali obeanu zemlju?""Jesmo. Dolinu pored reke. Pet kilometara
udaljenu od mora. Sve ono to nam treba. I lepu...
planine iznad nje... Planinski lanac za planinskim lancem, sve
vii i vii, vii od oblaka, belji... Ne moe da veruje koliko visoko
mora da se gleda kako bi se video najvii iljak planine." Prestao je
da hoda.
"Planine se nalaze izmeu? Reke?"Sa belih zamiljenih visina Lev
spusti pogled na svog oca."Ima ih dovoljno da zadre gazde da nas ne
prate?"Nakon izvesnog trenutka Lev se nasmei. "Moda", ree.
Berba pirina u movari bila je u jeku, tako da mnogi ljudi koji
su se bavili zemljoradnjom nisu mogli da dou, ali sva sela poslala
su po jednog oveka ili enu u Palanku da uju kakvi su izvetaji
istraivaa i ta ljudi kau za njih. Bilo je poslepodne, jo je padala
kia; veliki otvoreni prostor ispred Hrama bio je zakren kiobranima
od irokog, crvenog, papirastog lia sa tranog drveta. Ispod kiobrana
ljudi su stajali ili uali na asurama od lia u blatu, krckali orahe
razgovarali, dok se konano nije oglasilo malo bronzano zvono Hrama,
ding-dong-ding-dong; tada svi pogledae na trem Hrama, gde je
stajala Vera spremna da govori.
Bila je to vitka ena teke, sede kose, uzanog nosa, tamnih
bademastih oiju. Imala je jak i razgovetan glas i dok je govorila
nije se uo nijedan drugi zvuk osim tihog dobovanja kie i ponekog
cvrkuta malog deteta u gomili, koje bi ubrzo bilo uutkano.
Pozdravila je povratak istraivaa. Govorila je o Timovoj smrti i,
vrlo smireno i jezgrovito, o samom Timu, kao da je lino bila
prisutna onog dana kada je napustio svoje istraivako drutvo.
Govorila je o njihovom stodnevnom putovanju kroz divljinu. Uneli su
u mapu veliku oblast istono i severno od zaliva Eho, rekla je, i
pronali su ono to su eleli da nau - mesto za novu naseobinu i
prohodan put do tamo. "Velikom broju ovde prisutnih", ree, "ne svia
se ideja o novoj naseobini toliko udaljenoj od Palanke. A meu nama
sada se nalaze i neki nai susedi iz Grada, koji moda ele da se
pridrue naim planovima i diskusijama. itava stvar mora biti dobro
razmotrena i o njoj se mora slobodno raspravljati. Zato neka Andrej
i Lev najpre govore u ime istraivaa, i neka nam ispriaju ta su
videli i pronali."
Andrej, zdepast, stidljiv ovek tridesetih godina, opisao je
njihovo putovanje na sever. Imao je mekan glas i nije se lako
izraavao, i masa ljudi napeto je sluala kako opisuje svet koji se
nalazio izvan njima dobro poznatih polja. Oni to su se nalazili
sasvim pozadi, istezali su vratove sve dok nisu ugledali ljude iz
Grada, na ije ih je prisustvo Vera ve utivo upozorila. Oni su se
nalazili blizu trema, est mukaraca u kratkim kaputima i visokim
izmama: telesna straa gazda, svaki je nosio dugaak no u koricama na
bedru i bi, uredno savijen kai, zadenut za opasa.
Andrej proguna neto i ustupi mesto Levu, mladom oveku, vitkom i
koatom, guste, crne, sjajne kose. Lev je takoe poeo da govori
zamuckujui, traei rei da opie dolinu koju su pronali i da objasni
zato smatraju da je ba ona najpogodnija za naseljavanje. Dok je
govorio sve vie se zagrevao i poinjao da se zaboravlja, kao da je
ispred sebe video ono to opisuje: iroku dolinu i reku koju su
nazvali Mirna reka, jezero iznad nje, movarna zemljita gde je
pirina divlje rastao, ume od kvalitetnog drveta, sunane padine gde
mogu uzgajati vonjake i itarice, i gde mogu da podignu kue zatiene
od blata i vlage. Govorio im je o uu reke, o zalivu punom koljki i
jestive morske trave; govorio je jo i o planinama koje se izdiu
iznad renedoline, sa severne i istone strane, titei je od vetrova
zbog kojih je zima u Palanci, puna blata i hladnoe, uvek bila tako
zamorno jednolina. "Vrhovi planina uzdiu se visoko, visoko, ka
tiini i sunevoj svetlosti iznad oblaka", rekao je. "One tite
dolinu, kao to majka svojim rukama titi dete. Nazvali smo ih
Mahatmine Planine.Da bismo videli da li planine zadravaju oluje
ostali smo tamo toliko dugo, petnaest dana. Rana jesen tamo liina
sredinu leta ovde, jedino su noi hladnije; dani su bili sunani, a
kia nije uopte padala. Nepokolebljivi mislikako bi tamo mogle da se
obave tri etve pirina godinje. U umama ima mnogo voa, a pecanje
riba u reci i na obalama zaliva pomoglo bi prehranjivanju
naseljenika tokom prve godine, do prve etve. Tamo su jutra tako
svetla! Nismo se zadrali jedino zato da bismo videli kakvo vreme
tamo vlada. Bilo je teko napustiti to mesto, ak iako je re bila o
povratku kui."
Sluali su ga ushieno, a kada je prestao da govori nastala je
mukla tiina.Neko doviknu: "Koliko je to mesto udaljeno, ako se
rauna prema danima putovanja?""Martin pretpostavlja oko dvadeset
dana, s porodicama i velikim zaveljajima stvari.""Ima li reka koje
treba da preemo, opasnih mesta?""Najbolje reenje bilo bi da se
poalje jedna prethodnica, nekoliko dana unapred, koja e
obeleiti
najlaki put. Kada smo se vraali klonili smo se svih divljih
predela kroz koje smo prolazili prilikom odlaska na sever. Jedina
reka koja se teko prelazi, Eho, nalazi se upravo ovde, i nju emo
morati da preemo amcima.
Page 3
-
apljno okoSve druge reke, do Mirne, mogu da se pregaze."
Dovikivali su jo mnoga pitanja; ljudi behu prekinuli utanje koje
je vladalo nakon opte zanesenostiLevovom priom i upustili se u
stotinu gorljivih diskusija ispod kiobrana od crvenog lia, kada
Vera ponovo istupi i zamoli za tiinu. "Jedan od naih suseda nalazi
se ovde i eli da razgovara s nama", rekla je i pomerila se u stranu
kako bi pustila oveka iza sebe da istupi napred. Bio je obuen u
crno, s opasaem ukraenim srebrnim figurama. est mukaraca koji su
stajali blizu trema popeli su se zajedno s njim i istupili napred,
obrazujui polukrug, i odvojili ga na taj nain od drugih ljudi na
tremu.
"Pozdrav svima", ree ovek u crnom. Govorio je suvim, slabim
glasom."Falko", mrmljali su ljudi izmeu sebe. "Gazda Falko.""Drago
mi je to mogu da uruim estitke vlade Viktorije ovim hrabrim
istraivaima. Njihove mape i
izvetaji predstavljae najvredniju zbirku Dravnog arhiva Grada
Viktorije. Savet je prouio planove o ogranienoj migraciji
zemljoradnika i manuelnih radnika. Planiranje i kontrola neophodni
su kako bi se osigurala bezbednost i dobrobit zajednice u celini.
Kao to ova ekspedicija pokazuje, mi ivimo u jednom kutku, jednom
bezbednom raju, velikog i nepoznatog sveta. Mi koji ovde ivimo
najdue, koji pamtimo prve godine nae naseobine, znamo da nagli
planovi daljeg irenja mogu da ugroze na opstanak, i da mudrost lei
u redu i vrstoj saradnji. Imam zadovoljstvo da vam kaem da e Savet
primiti ove hrabre istraivae uz srdaan doek Grada, i da e im uruiti
odgovarajuu nagradu za njihov trud."
Nastupi jedna drugaija vrsta utanja.Sada je progovorila Vera;
delovala je krhko pored grupe ogromnih mukaraca, a glas joj je
zvuao
vedro i jasno. "Zahvaljujemo predstavniku Saveta na njegovom
ljubaznom pozivu."Falko ree: "Savet se nada da e primiti istraivae
i prouiti njihove mape i izvetaje, kroz tri dana."Opet mukla
tiina."Zahvaljujemo Savetniku Falku", ree Lev, "i odbijamo njegov
poziv."Jedan stariji ovek povue Leva za ruku, apuui muklo; meu
ljudima na tremu razvio se ustar
razgovor upola glasa, ali masa ispred Hrama i dalje je utala i
bila nepokretna."Moramo da donesemo odluke povodom nekoliko vanih
pitanja", ree Vera Falku, ali dovoljno
glasno da su je svi mogli uti, "pre nego to budemo spremni da
odgovorimo na poziv Saveta.""Odluke su ve danete, Senjora Adelson.
Njih je doneo Savet. Jedino se oekuje vaa saglasnost."
Falko se nakloni prema njoj, podie ruku pozdravIjajui masu i
napusti trem, okruen svojim uvarima. Ljudi se iroko razdvojie da ga
propuste.
Na tremu su se obrazovale dve grupe; istraivai i ostali mukarci
i ene, uglavnom mladi, okupili suse oko Vere, a jedna vea grupa oko
plavokosog, plavookog oveka po imenu Elija. Ovakav model okupljanja
ponovili su ljudi koji su se nalazili dole, tako da je okupljena
masa poela da lii na prstenastu umu; mali krugovi bili su
sastavljeni uglavnom od mladih, a vei krugovi uglavnom od starijih
ljudi. Svi su strasno raspravljali, pa ipak bez ljutnje. Kada je
jedna visoka stara ena paela da uzmahuje svojim kiobranom od
crvenog lia na neku uzbuenu devojku viui: "Bekstvo? elite da
pobegnete i da nas ostavite same sa gazdama? Treba vas izudarati?"
- slomivi kiobran pri tom - onda su se ljudi oko nje vrlo brzo
razili, vodei sa sobom devojku koja je uznemirila enu. Svi su
napustili staricu i ona je ostala sama, crvena kao njen kiobran,
kojim je namrgoena mahala u prazno. Uskoro, mrtei se i gunajui,
starica se pridruila periferiji drugog kruga.
Gore na tremu dve grupe sada su se spojile. Elija je govorio sa
blagom estinom: "Otvoreni prkos predstavlja nasilje, Lev, isto
toliko koliko i svaki udarac pesnicom ili noem."
"Kao to odbacujem nasilje, tako odbijam i da sluim nasilniku",
ree mladi."Ako bude prkosio zahtevu Saveta, izazvae
nasilje.""Hapenje, batine, moda; slaem se. Da li elimo slobodu,
Elija, ili puku bezbednost?""Prkosei Falku, u ime slobode ili bilo
ega drugog, izaziva guenje slobode. Igra kako on svira.""Ve igramo
po njegovom taktu, zar ne?" ree Vera. "Ono to elimo to je da se
toga oslobodimo.""Svi se slaemo kako je dolo vreme, krajnje vreme,
da razgovaramo sa Savetom, da razgovaramo
odluno, razumno. Ali ako razgovor budemo poeli prkosom, moralnim
nasiljem, nita neemo postii, i oni eponovo posegnuti za silom."
"Nemamo nameru da im prkosimo", ree Vera, "jednostavno emo se
drati istine: ali ako oni krenusa silom, onda e, Elija, ak i nae
pozivanje na razum predstavljati otpor."
"Otpor je beznadean, moramo da razgovaramo meusobno! Ako nasilje
stupi u dejstvo, bilo putem ina ili putem rei, istina je izgubljena
- na ivot u Palanci, naa sloboda, bie uniteni. Vladae sila, kao
nekad na Zemlji!"
"Sila nije vladala nad svakim na Zemlji, Elija. Samo nad onima
koji su pristali da joj slue.""Zemlja je izgnala nae oeve", ree
Lev. Na njegovom licu blistao je udan sjaj; glas mu je
poprimio uvreen, enjiv ton, kao kada se duboki tonovi harfe
izvlae grubim povlaenjem ica. "Mi smo izgnanici, deca izgnanika.
Zar Tvorac nije rekao da je izgnanik slobodna dua, Boje dete? Na
ivot ovde u Provinciji nije slobodan ivot. Tek na severu, u novoj
naseobini, biemo slobodni."
Page 4
-
apljno oko"ta je sloboda?" ree lepa, tamnoputa ena, Dul, koja je
stajala pored Elije. "Ne mislim da ete
doi do slobode ako budete ili putem prkosa, otpora, odbacivanja.
Sloboda sama dolazi ako se koraa stazom ljubavi. Da bi se dobilo
sve, mora se i dati sve."
"Mi smo dali ceo svet", ree Andrej svojim prigueniun glasom. "Da
li smo dobili slobodu?""Prkos je zamka, nasilje je zamka, koje
moramo odbaciti - a to i inimo", ree Lev. "Poi emo
slobodni odavde. Gazde e pokuati da nas spree. Upotrebie
moralnu, a mogu da upotrebe i fiziku silu; silaje oruje slabih. Ali
ako budemo verovali sebi, naim namerama, naoj snazi, ako budemo
nepokolebljivi, sva mo koju imaju nad nama nestae kao senke kad
grane sunce!"
"Lev", ree tamnoputa ena blago, "Lev, ovo je svet senki." 2.
Kini oblaci vukli su se u dugim mrkim redovina nad zalivom Eho.
Kia je dobovala i dobovala po krovu od crepa Falkove kue. Na kraju
kue, u kuhinjama, uo se daleki zvuk uurbanog kretanja, glasovi
posluge. Nikakav drugi zvuk, nikakav drugi glas, samo kia.
Luz Marina Falko Kuper sedela je u dubokom seditu u udubljenju
prozora, podupirui bradu kolenima. Ponekad bi bacila pogled kroz
debelo, zelenkasto prozorsko staklo na more, kiu i oblake. S
vremena na vreme spustila bi pogled na knjigu, koja je leala
otvorena pored nje, i proitala nekoliko redova. Zatim bi uzdahnula
i ponovo pogleda kroz prozor. Knjiga je bila nezanimljiva.
To je doista bilo glupo. Polagala je velike nade u ovu knjigu.
Jer, dosada, nikada nije proitala nijednu.
Nauila je, naravno, da ita i pie, s obzirom na to da je bila
Gazdina erka. Pored toga to je uila lekcije naglas, prepisivala je
i moralne savete i mogla je da napie pismo kojim je nudila ili
odbijala neki poziv, na pergamentu s kitnjastim okvirom, kao i
pozdrav i potpis ispisan naroitim, velikim i krutim slovima. Ali u
kolisu koristili crep od kriljca i pisanke koje je nastavnica
ispisivala rukom. Nikada u sopstvenim rukama nije imala neku
knjigu. Knjige su bile isuvie dragocene da bi se koristile u koli;
u svetu je postojalo samo nekolikodesetina knjiga. One su uvane u
Arhivu. Ali kada je danas posle podne ula u dvoranu, videla je kako
na niskom stolu lei mala braon kutija; podigla je poklopac da vidi
ta se u njoj nalazi, a kutija je bila puna rei. Uredno ispisanih,
uzanih rei, u kojima su sva slova bila jednaka - koliko je samo
strpljenja bilo potrebno da bi se postigla jednaka veliina svakog
slova! Knjiga - prava knjiga, sa Zemlje, sigurno ju je njen otac
ostavio ovde. Podigla je knjigu, odnela je do udubljenja u prozoru,
ponovo je paljivo podigla poklopac i vrlo polako proitala sve rei
razliitog oblika sa prve strane.
PRVA POMOUPUTSTVO ZA HITNU NEGUPOVREDA I BOLESTIM.E. Roj,
M.D.
tampa: grafiki zavod, enevaeneva, vajcarska2027Licenca Br.
83A38014en.
Nije nalazila mnogo smisla u ovome. Bilo joj je jasno ta znai
'Prva pomo', ali sledei red predstavljao je zagonetku. Na poetku je
bilo ispisano neije ime, 'Uputstvo', a zatim je sledio tekst o
povredama. Potom su dolazila mnoga velika slova iza kojih su se
nalazile take. A ta je znailo eneva, ili tampa, ili vajcarska?
Jednako udna bila su joj crvena koso postavljena slova preko
cele strane, kao da su bila ispisana preko teksta ispod: dar
svetskog Crvenog krsta za upotrebu u kanjenikoj koloniji na
Viktoriji.
Okrenula je stranicu, divei joj se. Pod prstima je bila nenija
od najfinije tkanine, krta a ipak savitljiva paput sveeg lista
trske, i potpuno bela.
Nastavila je dalje da ita re po re do kraja prve strane, a zatim
je poela da okree po nekoliko stranica odjednom, poto joj ionako
vie od polovine rei nije nita znailo. Pojavile su se uasne slike.
Usled oka interesovanje joj je naglo oivelo: slike su prikazivale
ljude koji pridravaju glave drugih ljudi diui im u usta; kosti u
nozi, vene u ruci; bile su to slike u boji, na divnom sjajnom
papiru, poput stakla, ljudi sa malim crvenim takama na ramenima, s
velikim crvenim ranama na obrazima, s uasnim gukama svuda po telu,
i tajanstvene rei ispod slika: Kona alergija. Ospe. Velika Boginja.
Mala Boginja. Ne, pisalo je boginje, a ne Boginja. Prouila je sve
slike, vraajui se ponekad reima na spoljanjoj strani. Shvatila je
da je to knjiga iz medicine, i da ju je doktor, a ne njen otac,
sigurno ostavio na stolu prethodne noi. Doktor je bio dobar ovek,
ali osetljiv; da li bi se ljutio kada bi saznao da je gledala
njegovu knjigu? Knjiga je sadrala njegove tajne. On
Page 5
-
apljno okonikada nije odgovarao na pitanje. Voleo je da svoje
tajne zadri za sebe.
Luz je ponovo uzdahnula i pogledala napolje na razbacane kine
oblake. Pregledala je sve slike, rei joj nisu bile zanimljive.
Ustala je i upravo je sputala knjigu na sto tano tamo gde je pre
leala, kada je njen otac uao u sobu.
Njegov korak bio je odluan, lea prava, pogled jasan i strog.
Nasmeio se kada je ugledao Luz. Malo uplaeno, sa oseanjem krivice,
naklonila mu se utivo, skrivajui suknjom sto i knjigu. "Senjor!
Hiljadu pozdrava!"
"Tu je moja mala lepotica. Majkl! Toplu vadu i pekir! Sav sam
prljav." Seo je u jednu od iz rezbarenih drvenih fotelja i ispruio
noge, dok su mu lea ostala uspravna kao i uvek.
"Gde si se isprljao, Tata?""Meu crvima.""U Palanci?""U Viktoriju
su sa Zemlje dole tri vrste bia: Ljudi, Vake i Palanani. Kada bih
mogao da se
oslobodim samo jedne vrste, to bi mi bilo poslednje prljanje."
Ponovo se nasmeio, zadovoljan sopstvenom alom, zatim pogledao u
kerku i kazao: "Jedan od njih drznuo se da mi odgovori. Mislim da
si ga poznavala."
"Poznavala?""Iz kole. Crvima ne bi trebalo dozvoliti da idu u
kolu. Zaboravio sam njegovo ime. Sva njihova
imena su glupa: Uzdrani, Nepokolebljivi, Ljubazni, ta si me
ono... mali crnokosi trkljasti deak.""Lev?""Taj. Onaj to pravi
neprilike.""ta ti je rekao?""Meni nije nita rekao," U sobu je urno
uao Falkov sluga sa dubokim lavorom i bokalom vrele
vode; pratila ga je sluavka s pekirima. Falko je trljao lice i
ruke, prskajui, duvajui i priajui dok se umivao ibrisao. "On i jo
nekoliko njih upravo su se vratili iz nekakve ekspedicije gore, na
severu, u divljini. Tvrdi kako su pronali lepo mesto za grad. ele
da se svi presele tamo."
"Da napuste Palanku? Svi?"Falko potvrdno zabrunda i isprui nogu
prema Majklu da mu izuje izme. "Kao da bi smeli da se
itave zime ne staraju o Gradu? Zemlja ih je poslala ovamo pre
pedeset godina kao nedouene imbecile to oni doista i jesu. Vreme je
da im se ponovo oita lekcija."
"Ali oni ne mogu tek tako da odu u divljinu", ree Luz, koja je
sledila sopstvene misli dok je njen otacgovorio. "Ko bi onda
obraivao naa polja?"
Njen otac se podsmehnuo njenom pitanju ponavivi ga, izvrui na
taj nain ensko izraavanje emocija u muku procenu injenica. "Ne sme
im, naravno, biti dozvoljeno da se ovako raziu. Oni obavljaju
neophodan posao."
"Zbog ega Palanani obavljaju gotovo sav zemljoradniki
posao?""Zato to nisu dobri ni za ta drugo. Skloni tu prljavu vodu s
puta, Majkl.""Teko da iko od naih ljudi zna da obrauje zemlju",
primeti Luz. Razmiljala je. Imala je tamne,
otro izvijene obrve, kao i njen otac, i kada je razmiljala one
bi se spustile u pravu liniju iznad njenih oiju. Ova linija
oneraspoloila je njegovog oca. Nije odgovarala licu ljupke
dvadesetogodinje devojke. Davala joj jegrub, neenstven izgled. esto
joj je to govorio, ali ona se nikada nije oslobodila rave
navike.
"Draga moja, mi smo graani, ne seljaci.""Ali ko se bavio
zemljoradnjom pre nego to su doli Palanani? Kolonija je bila stara
ezdeset
godina kada su oni stigli?""Radnici su obavljali manuelan posao,
naravno. Ali ak ni nai radnici nisu nikada bili seljaci. Mi smo
graani.""I onda smo gladovali, zar ne? Vladale su oskudica i
glad." Luz je govorila zamiljeno, kao da se
prisea neke stare istorijske recitacije, ali njene su obrve i
dalje bile sputene u onu pravu crnu liniju. "Tokom prvih deset
godina postojanja Kolonije, i u drugim vremenima... veliki broj
ljudi je gladovao. Nisu znali kako da uzgajaju pirina u movarama
niti da vade eernu repu, dok nisu doli Palanani."
Sada su crne obrve njenog oca takoe stajale u pravoj liniji.
Jednim zamahom ruke otpustio je Majkla, slukinju i prekinuo predmet
razgovora. "Pogreno je", rekao je svojim suvim glasom, "seljake i
ene slati u kolu. Seljaci postaju drski, a ene dosadne."
Pre dve tri godine ovo bi je rasplakalo. Tada bi se snudila i
odvukla u svoju sobu da plae, i bila bi nesrena sve dok joj otac ne
bi rekao neto ljubazno. Ali ovih dana nije mogao da je natera u
pla. Nije znala zato je to tako, i to ju je veoma udilo. Naravno da
ga se, kao i pre, bojala i divila mu se; ali uvek je unapred znala
ta e rei. To nikada nije bilo nita novo. Nikada nita novo.
Okrenula se i kroz debelo prozorsko staklo ponovo pogledala na
zaliv Eho, iji je udaljeni obalni luk bio zastrt koprenom guste
kie. Stajala je uspravno, jasna figura na priguenoj svetlosti, u
svojoj dugakoj crvenoj suknji od domae tkanine i u nabranoj mukoj
koulji. Delovala je nezainteresovano i usamljeno, dok
Page 6
-
apljno okoje stajala tako u sredini visoke, dugake sobe; a tako
se i oseala. Oseala je takoe kako je otac promatra. Unapred je
znala ta e rei.
"Vreme je da se uda, Luz Marina."ekala je sledeu reenicu."Otkad
je tvoja majka umrla..." Potom uzdah."Dosta, dosta, dosta!"Okrenula
se ka njemu. "Proitala sam onu knjigu", ree."Knjigu?""Sigurno ju je
ostavio doktor Martin. ta znai 'kanjenika kolonija'?""Nije trebalo
da je dira!"Bio je iznenaen. To je makar inilo stvar
interesantnom."Mislila sam da je to kutija sa suvim voem", rekla je
i nasmejala se. "Ali ta to znai 'kanjenika
kolonija'? Kolonija kriminalaca, zatvor?""To nije neto to bi ti
trebalo da zna.""Nai preci ovde su poslati kao zatvorenici, jesam
li u pravu? To su nam Palanani govorili u koli."
Falko je prebledeo, ali opasnost je razveselila Luz; njene
uspomene naglo oivee i ona glasno izgovori. "Rekli su da su u prvoj
generaciji svi bili kriminalci. Zemaljska Vlada upotrebila je
Viktoriju kao zatvor. Palanani su nam rekli kako su oni bili
poslati zato to su verovali u mir ili tako neto, ali da smo mi
poslati zatoto smo svi bili lopovi i ubice. A veinu njih, iz Prve
Generacije, sainjavali su mukarci. Njihove ene nisu mogle da dou
poto nisu bile venane s njima, i zbog toga je u poetku bilo tako
malo ena. Oduvek se smatralo glupou da se u koloniju alje vie ena.
A to takoe objanjava zato su brodovi bili napravljeni samo za
dolazak, ne i za povratak. I zato Zemljani nikada nisu doli ovamo.
Mi smo odseeni. To je istina, zarne? Mi sebe nazivamo kalonijom
Viktorija. Ali smo, zapravo, tamnica."
Falko ustade i priblii joj se; ona je stajala mirno, vrsto na
svojim nogama. "Ne", rekla je blago, kaonezainteresovano. "Ne,
nemoj, Tata."
Njen glas zaustavio je razljuenog oveka; on je takoe stao mirno
i pogledao je. U jednom trenutku prozreo je. Videla je u njegovim
oima da je prozreo, i da se uplaio. Za trenutak, samo za
trenutak.
Okrenuo se. Otiao je do stola i podigao knjigu koju je doktor
Martin ostavio. "Zato je to sve vano, Luz Marina?" rekao je
konano.
"elela bih da znam.""To je bilo pre sto godina. I Zemlja je
izgubljena. A mi smo to to jesmo."Klimnula je glavom potvrdno. Kada
je govorio na ovaj nain, suvo i mirno, oseala je snagu kojoj se
divila i koju je volela u njemu."Ono to me ljuti", rekao je, ali
bez ljutnje, "jeste to to si sluala rei tih crva. Oni sve izvru. ta
oni
znaju? Dozvolila si im da ti priaju kako je Luis Firman Falko,
moj veliki deda, osniva nae Kue, bio lopov, zatvorska ptiica. ta
oni o tome znaju! Ja znam, i ja ti mogu rei, ta su nai preci bili.
Oni su bili pravi mukarci. Ljudi isuvie snani za Zemlju. Zemaljska
vlada poslala ih je ovde zato to ih se plaila. Najbolji,
najhrabriji, najjai - sve hiljade malog slabog naroda na Zemlji
plaile su ih se, zato su ih pohvatali i otpremili u jednosmernim
brodovima, tako da bi mogli da ine ta hoe sa Zemljom, shvata. Pa,
kada je to uinjeno, kada su pravi ljudi otili, Zemljani su ostali
tako slabi i bojaljivi da su poeli da se plae ak i od takve rulje
kakvi su Palanani. Zato su ih poslali nama da ih ovde uvamo. to smo
mi i uinili. Shvata? Eto, tako je to bilo."
Luz je klimnula glavom potvrdno. Prihvatila je oiglednu nameru
svog oca da je umiri, mada nije znala zato joj se prvi put u ivotu
obraa pomirljivim tonom, objanjavajui joj neto kao da je smatra
sebi ravnom. Bez obzira na to, meutim, koji je bio razlog tome,
njegovo objanjenje delovalo je ubedljivo; a ona jebila navikla da
slua ubedljiva objanjenja i da kasnije razmilja o njihovom pravom
znaenju. Doista, dok u koli nije upoznala Leva, nije imala priliku
da sretne nekoga ko bi radije govorio jasne injenice nego la koja
bi delovala ubedljivo. Ljudi su govorili ono to je odgovaralo
njihovim namerama, kada su bili ozbiljni; a kada tonisu bili,
govorili su besmislice. Obraajui se devojkama, jedva da su ikada
bili ozbiljni. Rune istine trebalo je sakriti od devojaka, da
njihove iste due ne bi ogrubele i ukaljale se. U svakom sluaju,
raspitivala se o kanjenikoj koloniji najvie zato da bi odvratila
oca od razgovora o svojoj udaji; i trik je upalio.
Ali nevolja s ovakvim trikovima, razmiljala je kada se nala u
svojoj sobi sama, jeste u tome to onii tebe samog prevare. Ona je
samu sebe prevarila time to se prepirala s ocem, to je izazvala
prepirku. On jojto nee oprostiti.
Sve devojke njenih godina i drutvenog statusa u Gradu bile su
udate ve dve-tri godine. Ona je izbegla udaju jedino zato to Falko,
bez obzira na to da li je toga bio svestan ili ne, nije eleo da joj
dozvoli da ode iz njegove kue. Bio je navikao da ona stalno bude
pored njega. Oni su bili slini, veoma slini; uivali su udrutvu
jedno drugog vie, moda, nego u neijem tuem. Ali veeras ju je
pogledao kao da vidi nekog ko je drugaiji, nekog na koga nije bio
navikao. Ako pone da je primeuje kao osobu koja se razlikuje od
njega, ako ona pone da pobeuje u bitkama s njim, ako prestane da
bude njegova mala ljubimica, mogao bi poeti
Page 7
-
apljno okoda razmilja o tome kakva je ona u stvari - od kakve je
koristi.
A od kakve je to ona koristi doista bila, emu moe da poslui? Za
nastavak kue Falko, naravno. A ta bi sledilo potom? Bilo Herman
Markez ili Herman Makmilan. I nita nije mogla da uini u vezi s tim.
Bie supruga. Bie snaja. Savie kosu u punu, grdie poslugu, sluae
kako se mukarci opijaju u dvorani posle veere i raae decu. Po jedno
godinje. Mali Markez Falko. Mali Makmilan Falko. Eva, njena stara
drugarica iz detinjstva, udala se u esnaestoj, imala je troje dece
i oekivala je etvrto. Evin suprug, Savetnikov sin Aldo Di ulio
Herc, tukao ju je, a ona se time ponosila. Pokazivala je modrice i
mrmljala: "Aldito je tako temperamentan, tako divalj, kao mali
gnevni deak."
Luz je napravila grimasu i pljunula. Pljunula je na pod od crepa
u svojoj sobi i ostavila pljuvaku da lei. Ukoeno je posmatrala malu
sivkastu grumuljicu i poelela da Hermana Markeza, a potom i Hermana
Makmilana udavi u njoj. Oseala se prljavom. I njena soba bila je
zatvorena i prljava: zatvorska elija. Prestalaje da razmilja o tome
i izletela iz sobe. Preletela je dvoranu poput strele, pokupila
suknje i popela se uz lestvedo mesta ispod krova, gde niko drugi
nije nikada dolazio. Sela je na pranjavi pod - krov, po kome je
dobovala kia, bio je suvie nizak da bi se moglo stajati ispod njega
- i pustila je mislima na volju.
Misli joj odmah odlutae napolje, daleko od ove kue i ovog asa,
nazad u prolo vreme.Na igralitu pored kolske zgrade, jednog
prolenog popodneva, dva deaka iz Palanke, Lev i
njegov drug Timo, igrali su se hvatanja. Ona je stajala na tremu
kolske zgrade, posmatrajui ih, udei se onome to je videla, pruanju
i rastezanju lea i ruku, gipkim okretajima tela, i proletanju lopte
kroz svetlost. inilo se kao da igraju na neujnu muziku, muziku
kretanja. Sa zapada, preko zaliva Eho, dopirala je ispod olujnih
niskih oblaka svetlost zlatna i niska; zemlja je bila svetlija od
neba. Humka neobraene zemlje iza poljaje zlatna, korov koji je
prekrivao humku goreo je. Zemlja je gorela. ekajui da uhvati dugaak
hitac, Lev je stajao zabaene glave, ispruenih ruku, i ona je
zastala posmatrajui ga, zadivljena lepotom prizora. Iza kolske
zgrade pojavila se grupa deaka koji su doli da igraju fudbal.
Doviknuli su Levu da im dobaci loptu, upravo u trenutku kada je on
skoio, sasvim ispruenih ruku, da uhvati Timov visoki hitac. I
uhvatio ga je, nasmejao se i bacio loptu uvis ka novim deacima.
Kada su se njih dvojica pribliili tremu, strala je niz
stepenice. "Lev!"Zapad je plamteo iza njega, a on je stajao crn,
izmeu nje i sunca."Zato si im tek tako prepustio loptu?"Nije mogla
da mu vidi lice naspram svetlosti. Timo, visok, zgodan deak, drao
se malo podalje i
nije je gledao u lice."Zato im dozvoljava da se igraju s
tobom?"Lev je konano odgovorio: "Ne dozvoljavam im", ree. Kada mu
je prila blie videla je da je on
gleda pravo u lice."Oni kau 'daj nam loptu!' i ti im je odmah
da...""Oni ele da se igraju; mi smo upravo zavravali. Na red za
igru ve je proao.""Ali oni te nisu zamolili, ve su ti naredili. Zar
uopte nema ponosa?"Levove oi bile su tamne, njegovo lice bilo je
tamno i grubo, nedovreno; nasmeio se, milim,
zbunjenim osmehom. "Ponosa? Naravno da ga imam. Kad ga ne bih
imao, ne bi me se ticalo kada je njihov red."
"Kako to da uvek ima spreman odgovor na svako pitanje?""Zato to
je ivot tako pun pitanja."Nasmejao se, ali je nastavio da je
posmatra kao da ona sama predstavlja jedno takvo, iznenadno
pitanje, bez odgovora. I bio je u pravu, poto ona uopte nije
znala zato ga je izazivala.Timo je stajao pored njih pomalo
smeteno. Neki deaci sa igralita ve su ih posmatrali: dva deaka
iz Palanke razgovaraju sa senjoritom.Ne progovorivi vie ni re,
njih troje se odmakoe od kolske zgrade i krenue prema ulici
ispod
nje, gde nee moi da ih vide s poljane."Kada bi se oni obraali
jedan drugom na taj nain, kao to su viknuli na tebe", ree Luz,
"izbila bi
tua. Zato se vi takoe ne borite?""Za fudbal?""Za bilo ta!""Mi se
borimo.""Kada? Kako? Jednostavno ste se udaljili.""Mi dolazimo u
grad, svakoga dana, u kolu", ree Lev. Nije gledao u nju sada dok su
hodali jedno
pored drugog, i njegovo lice izgledalo je kao i obino. Bilo je
to jedno obino deako lice, tvrdoglavo, namrgoeno. Najpre nije
shvatila ta je hteo da kae, a kada je shvatila, sama nije znala ta
da odgovori.
"Pesnice i noevi dolaze na poslednje mesto", ree on i verovatno
je osetio naduvenost u sopstvenom glasu, izvesnu hvalisavost, poto
se okrenuo prema Luz smejui se i slegnuo ramenima, "a ni reinisu
nita bolje, takoe!"
Izali su iz senke koju je bacala kua i spustili se u nisku
zlatnu svetlost. Kao razlivena crvena mrlja,Page 8
-
apljno okoSunce se nalazilo izmeu tamnog mora i tamnih obala, a
krovovi Grada goreli su nezemaljskom vatrom. Trojemladih ljudi
zastade, osmatrajui taj silni sjaj naspram tame zapada. Morski
vetar, koji je mirisao na so, prostori dim upaljenog drveta, duvao
im je hladno u lice. "Zar ne vidi", ree Lev, "pokuaj da vidi -
pokuaj da shvati kakav bi ivot mogao da bude, kakav ivot
jeste."
Videla je, gledajui njegovim oima, videla je velianstvenost
Grada kakav bi mogao da bude, i kakav je bio.
Zanosa nestade. Gubei se u izmaglici, svetlost je gorela izmeu
mora i oluje, Grad je jo bio zlatanna beskrajnoj obali; ali iza
njih su ili ljudi niz ulicu, razgovarajui i dovikujui se. Bile su
to devojke iz Palanke, koje su se zadrale u koli kako bi pomogle
nastavnici da oisti uionice. Pridruile su se Timu i Levu,
pozdravivi Luz ljubazno, ali kao i Timo, plaho. Njen put ka kui
vodio je na levu stranu, dole prema gradu; njihov put vodio je na
desnu, gore prema vrleti i Gradskom putu.
Kada se idui strmom ulicom odmakla malo podalje od njih bacila
je pogled unazad prema njima, dok su se peli uz svoju ulicu.
Devojke su nosile radnu odeu svetlih, prijatnih boja. Gradske
devojke podrugljivo su se smejale Palanankama to nose pantalone,
ali one same pravile su svoje suknje od materijala iz Palanke, kada
su mogle da ga nabave, poto je njihov materijal bio finiji i bolje
uraen od svakog tofa koji se pravio u Gradu. Pantalone i jakne
dugakih rukava i visokih kragni koje su nosili mladii bile su krem
boje od prirodnog svilenog vlakna. Levova glava sa gustom mekom
kosom delovala je veoma tamno iznad te beline. On je iao iza
ostalih, s Junim Vetrom, lepom devojkom tihog glasa. Prema poloaju
njegove glave Luz je mogla da zakljui kako on slua taj tihi glas, i
da se smei.
"Pokvarenjak!" ree Luz, i stuti se niz ulicu dok su je dugake
suknje ibale po lancima. Bila je isuvie dobro vaspitana da bi znala
da psuje. Znala je za izraz 'Do avola!', zato to je to govorio njen
otac, ak i pred enama, kada bi bio besan. Do sada nikada nije rekla
'Do avola!', to je bila privilegija njenog oca. Ali, pre vie
godina, Eva joj je rekla da je pokvarenjak vrlo runa re i stoga je,
tek kada bi bila sama, upotrebljavala ovu psovku.
Odjednom, izronivi kao Mudrija ni iz ega, i poput njega grbava,
zlih oiju i delimino obrasla perjem, kako je izgledala uzbuenoj
devojci, pojavi se njena pratilja, roaka Lores, za koju je Luz
mislila da ju je napustila i otila kui jo pre pola sata. "Luz
Marina! Luz Marina! Gde si bila? ekala sam i ekala - pretrala sam
ceo put do kue Falko i nazad do kole - gde si ti bila? Zato sama
peai? Uspori, Luz Marina, umirem, umirem."
Ali Luz nije elela da uspori zbog sirote kretave ene. Produila
je velikim koracima, borei se protiv suza koje joj iznenada navree
na oi: protiv suza gneva zato to nikada nije mogla da se eta sama,
nikada da uradi neto samostalno, nikada, nikada. Zato to su mukarci
o svemu odluivali. Sve inili po sopstvenoj volji. I sve starije ene
bile su na njihovoj strani. Tako da devojka nije mogla da sama eta
ulicama grada, poto bi neki pripit radnik mogao da je uvredi, a ta
ako ga zbog toga strpaju u zatvor ili mu odseku ui?Veina bi tako
postupili s njim. Devojaki ugled bio bi tada uniten. Zato to su na
osnovu njenog ugleda mukarci jedino i sticali miljenje o njoj.
Mukarci su o svemu razmiljali, sve inili, o svemu odluivali, sve
stvarali, donosili zakone, ruili zakone, kanjavali one koji ih rue;
i nimalo prostora nije ostavljeno za ene, nikakav grad nije
postojao za njih. Nigde, nigde, osim u njihovim sopstvenim sobama,
kada bi ostale same.
ak je i Palanka bila slobodnija od nje. ak i Lev, koji nije eleo
da se bori za fudbal, ali koji je, kada se spusti no na njihov
svet, glasno osporavao zakone i smejao im se. ak je i Juni Vetar,
koja je bila tako tiha i blaga - ak je i Juni Vetar mogla da se
vraa kui s kim je elela, ruku pod ruku preko otvorenih polja po
veernjem vetru, beei ispred kie.
Kia je dobovala po krovu od crepa iznad potkrovlja, gde se
sklonila toga dana pre tri godine kada je konano stigla kui, dok je
roaka Lores dahtala i kretala iza nje sve vreme.
Kia je dobovala iznad potkrovlja, gde se sklonila danas.Tri
godine je prolo od one veeri na zlatnoj svetlosti. Pre tri godine
jo je ila u kolu; verovala je
da e, kada se zavri kolovanje, na udesan nain biti
osloboena.Zatvor. itava Viktorija bila je zatvor, tamnica. I
nikakvog izlaza nije bilo iz nje. Nigde se nije moglo
otii.Jedino je Lev otiao i pronaao novo mesto negde daleko na
severu, u divljini, mesto gde se moglo
otii... I vratio se odatle, uspravio se i rekao 'Ne'
Gazda-Falku.Ali Lev je bio slobadan, uvek je bio slobodan. Eto zato
u njenom ivotu, ni pre ni kasnije, nije
pastojalo nijedno drugo vreme, osim onog kada je stajala s njim
na uzvienju svog grada, u zlatnoj svetlosti pre oluje, kada je
zajedno s njim shvatila ta predstavlja slobodu. Ali za samo jedan
tren. Koliko traje udar morskog vetra, susret oiju.
Prolo je vie od jedne godine kada ga je poslednji put videla.
Vratio se, nazad, u Palanku, da bi potom otiao u novu naseobinu,
slobodan, zaboravivi na nju. Zato bi je se i seao? Zato bi se ona
njega seala? Imala je o emu drugom da razmilja. Bila je odrasla
ena, morala je da se suoi sa ivotom. ak i ako bi itav ivot, koji je
trebalo da upozna, predstavljao zakljuana vrata, iza kojih nije
bilo nikakvog prostora za nju.
Page 9
-
apljno oko 3.
Dve ljudske naseobine na planeti Viktarija bile su est
kilometara meusobno udaljene. Koliko su stanovnici Palanke i Grada
Viktorije znali, nije bilo drugih naseobina.
Velika veina ljudi je radila, prenosei ulov i poljoprivredne
proizvode ili suenu ribu, to ih je esto odvodilo iz jedne u drugu
naseobinu, ali bilo je mogo vie onih koji su iveli u Gradu, i
nikada nisu ili u Palanku, ili koji su iveli na jednoj od seljakih
farmi blizu Palanke i od poetka da kraja godine nisu odlazili u
Grad.
Kada se mala grupa, od etiri mukarca i jedne ene, spustila niz
Gradski put do ivice strme obale, nekoliko njih gledala je sa ivim
interesovanjem i odgovarajuim strahopotovanjem Grad koji se
prostirao ispod njih na brdovitoj obali zaliva Eho; zaustavili su
se tano iznad velikog Gradskog spomenika - iznad keramike koljke
jednog od brodova koji su dovezli prve stanovnike u Viktoriju - ali
nisu utroili mnogo vremena gledajui gore u spomenik; bila je to
domaa znamenitost impresivne veliine, ali samo simbolina i vie iz
samilosti postavljena gore, na vrh stene, prkosno uperena prema
zvezdama, ali koja je sluila jedino kao vodi za ribarske brodove na
otvorenom moru. Spomenik je bio mrtav. Grad je bio iv. "Pogledaj
tamo", ree Hari, najstariji u grupi. "Ne bi mogao da izbroji sve te
kue kada bi sedeo ovde itav sat! Ima ih na stotine!"
"Ba kao grad na Zemlji", ree drugi, mnogo ei posetilac, s
ponosom znalca."Moja majka je roena u Moskvi, u Crnoj Rusiji", ree
trei ovek. "Ona kae da bi grad predstavljao
samo malu varo tamo na Zemlji. Ali to je zvualo prilino
neuverljivo ovim ljudima, koji su svoje ivote provodili izmeu
vlanih polja i zbijenih sela, vezani neraskidivim okovima za teak
posao i ljudsko drutvo, izvan ega se prostirala ogromna ravnoduna
divljina."
"Ona je", ree jedan od njih sa blagom nevericom, "svakako
mislila na veliki grad?" I produili su da stoje ispod uplje ljuture
vasionskog broda, gledajui u pokrivene i zbijene krovove boje
svetle re, u dimnjake koji su se puili, geometrijske linije zidova
i ulica, a ne gledajui u prostrani pejza plae, zaliva i okeana,
praznih dolina, golih brda, praznog neba, pejza koji je okruivao
grad svojom beskrajnom pustoi.
Tek kada su proli kolsku zgradu i spustili se na ulice, mogli su
sasvim da zaborave na postojanje divljine. Sa svih strana okruivala
su ih dela ljudskih ruku. Kue, uglavnom nisko graene, oiviavale su
put s obe strane visokim zidovima i malim prozorima. Ulice su bile
uzane i itavu stopu utonule u blato. Mestiimino, preko peakih
prolaza zbog blata su bile postavljene daske, ali one su se
nalazile u loem stanju, i bile su klizave od kie. Sreli su samo
nekolicinu ljudi u prolazu, ali kroz jedna otvorena vrata uspeli su
da bace pogledna unutranjost dvorita ispred kue: ono je bilo puno
ena to su prale, dece, dima i glasova. Zatim ih je ponovo ekala
neudobna tiina skuene ulice.
"Divno! Divno!" uzdahnu Hari.Preli su fabriku u kojoj su se od
gvoda iz Vladinih rudnika i livnica pravile alatke, kuhinjsko
posue, kvake za vrata i slino. Ulaz je bio irom otvoren pa su
zastali i zavirili u ukastu tamu koju je osvetljavala iskriava
vatra i ispunjavala huka ekia i maljeva, ali jedan im je radnik
doviknuo da se udalje. Tako su nastavili dalje do Ulice zaliva, i
ugledavi njenu duinu, irinu i savrenu pravu liniju, Hari pinovo
ree: "Divno!" Ili su za Verom koja je poznavala ovaj put do Grada,
du Ulice zaliva, do Kapitola. Pri pogledu na Kapitol Hari je ostao
bez rei, i samo je zapanjeno posmatrao.
Bila je to najvea zgrada na svetu - etiri puta via od svake
obine zgrade - i sagraena od vrstog kamena. Njen visoki trem
podupirala su etiri stuba, svaki od jednog ogromnog debla
prstenastog drveta, uljebljen i izbeljen, sa izrezbarenim i
ukraenim glavama na vrhu. Posetioci su se oseali malim dok su
prolazili izmeu ovih stubova, malim dok su ulazili kroz portale to
su zjapili svojom ogromnom irinom i visinom. Ulazna dvorana, uzana
ali takoe vrlo visoka, imala je obloene zidove; oni su pre vie
godina bili ukraeni freskama koje su se prostirale od poda da
tavanice. Pred ovim prizorom ljudi iz Palanke ponovo su stali i
piljili bez rei; jer to su bile slike koje su prikazivale
Zemlju.
U Palanci je jo bilo ljudi koji su se seali Zemlje i rado bi
priali o njoj, ali njihova seanja, stara pedeset i pet gadina,
uglavnom su se odnosila na stvari koje su videli kao deca. Malo je
preostalo onih koji su u vreme izgnanstva bili odrasli. Neki su
ostatak svojih ivota proveli u zapisivanju istorije Naroda Mira i
izreka njegovih voa i heroja, u opisivanju Zemlje, beleenju njene
daleke strane istorije. Drugi su retko govorili o Zemlji, oni su
najee pevali svojoj deci koja su roena u izgnanstvu, ili deci svoje
dece, jednu staru pesmu udnog imena i rei, ili su im priali prie o
deci i vetici, o tri medveda, o kralju koji je jahao na tigru. Deca
su ih sluala irom otvorenih oiju. "ta je medved? Da li i kralj ima
pruge na svom telu?"
Prva generacija iz Grada, s druge strane, koja je poslata na
Viktoriju pedeset godina pre Naroda Mira, uglavnom je prispela iz
gradova, Buenos Airesa, Rija, Brazila i drugih velikih centara
Brazil-Amerike; i neki od njih bili su moni ljudi, u vezi sa
udnijim stvarima nego to su i same vetice i medvedi. Tako je slikar
fresaka naslikao scene koje su izgledale neizmerno lepe ljudima to
su ih sada posmatrali: kule naikane prozorima, ulice pune sprava s
tokavima, nebesa puna krilatih sprava; ene u sjajnoj odei ukraenoj
nakitom i s usnana crvenin kao krv; muzkarci visokih herojskih
figura, koji ine neverovatne stvari - sede na
Page 10
-
apljno okoogromnim etvorononim ivotinjama ili iza velikih
sjajnih drvenih blokova, koji pucaju iz podignutog oruja na velike
gomile ljudi, probijajui se izmeu mrtvih tela i lokvi krvi na elu
redova mukaraca, koji su svi bili slino obueni, pod nebom punim
dima i rasplamsale vatre. Posetioci iz Palanke trebalo bi da ostanu
itavu nedelju dana ukoliko su eleli da vide sve freske; meutim,
morali su da poure kako ne bi zakasnili na sastanak Saveta. Ali svi
su jo jednom zastali pred poslednjim platnom, koje se razlikovalo
od drugih. Umesto da bude ispunjena licima, vatrom, krvlju i raznim
spravama, slika je bila crna. Nisko u levom uglu nalazio se mali
plavozeleni disk, a visoko u desnom uglu nalazio se drugi; izmedu i
oko njih, nita - crno. Tek kada bi se prilo blie toj crnini moglo
se videti da je ona poprskana bezbrojnim sjajnim zvezdama; a na
kraju video se tanano nacrtan srebrni vasionski brod, ne dui od
ostruka nokta, usmeren prema praznini izmeu svetova.
Na ulazu iza crne freske stajala su dva straara impozantnih
figura, obueni u istovetne iroke pantalone, kratke jakne s opasaima
i izme. Nisu nosili samo savijene bieve, ve i puke: dugake
mukete,runo izrezbarenih kundaka i sa tekim cevima. Veina Palanana
ula je za puke ali nikada nije videla nijednu, i sada su ih
radoznalo posmatrali.
"Halt!" ree jedan od uvara."ta?" Poe Hari. Narod Palanke rano je
usvojio jezik kojim se govorilo u Gradu Viktoriji, poto su
oni bili narod mnogih razliitih jezika i stoga im je bio
neophodan zajedniki jezik za meusobno sporazumevanje i
sporazumevanje sa Gradom; ali mnogi stariji meu njima nisu nauili
neke od gradskih izraza. Hari nikada nije bio uo za re 'Halt'.
"Stani tamo", ree uvar."Dobro", ree Hari. "Moramo da ekamo",
obratio se ostalima iz Palanke.Iza zatvorenih vrata Savetnike sobe
dopirao je zvuk razgovora. Palanani uskoro poee da se
pojedinano razilaze po dvorani kako bi posmatrali freske dok
ekaju na poziv; uvari su im naredili da stanu ugrupu, i oni se
ponovo pojedinano vratie nazad. Vrata su se konano otvorila i
delegaciju iz Palanke uvar jeuveo u Savetniku dvoranu vlade
Viktorije: u jednu veliku sobu u koju je prodirala sivkasta
svetlost kroz prozore postavljene visoko na zidu. U udaljenom kraju
nalazila se izdignuta platforma na kojoj je u polukrug bilo
postavljeno desetak stolica; na zidu iza njih visio je komad platna
crvene boje, sa crvenim diskom u sredinii deset utih zvezda oko
diska. Nekih dvadesetak ljudi sedelo je tu i tamo u klupama
svrstanim u redove i okrenutim prema uzvienom mestu. Od deset
stolica na platformi samo su tri bile zauzete.
ovek kovrdave kose koji je sedeo za malim stolom upravo iznad
platforme ustao je i objavio kakodelegacija iz Palanke trai dozvolu
da se obrati Vrhovnom plenumu Kongresa i Saveta Viktorije.
Dozvola je data, ree jedan od mukaraca na platformi."Priite blie
- ne, ne tuda, ve sa strane..." Kovrdavi ovek je aputao i grdio sve
dok nije doveo
delegaciju do mesta gde je eleo, blizu platforme. "Ko je
govornik?""Ona", ree Hari pokazavi glavom na Veru."Navedite vae ime
kako se ona vodi u nacionalnom registru: Kongresmenima se morate
obraati
sa 'Gospodine', a Savetnicima sa 'Vaa Ekselencijo'", proaputao
je slubenik, napetog izraza lica. Hari ga je posmatrao sa blagom
simpatijom, kao da je re o slepom miu-torbaru. "Ponite, ponite!"
proaputao je slubenik, znojei se.
Vera istupi jedan korak ispred grupe. "Zovem se Vera Adelson.
Doli sano da sa vama razmotrimo nae planove povodom slanja jedne
grupe na sever radi otvaranja nove naseobine. Nismo mogli da naemo
vremena kako bi neki drugi dan posvetili razgovoru o pomenutoj
stvari, usled ega je dalo do izvesnog nesporazuma i neslaganja.
Sada je sve spremno. Don je poneo mapu koju je Savetnik Falko eleo
da vidi, i mi smo sretni to moemo da vam predamo ovu kopiju za
Arhiv. Istraivai su vas upozorili da mapa nije sasvim precizna, ali
ona daje osnovnu predstavu o zemlji severno i istono od zaliva Eho,
ukljuujui neke prohodne rute i gazove. Iskreno se nadamo da ova
mapa moe biti od koristi naoj zajednici." Jedan mukarac je izvadio
rolnu hartije od lia koju je prihvatio zabrinuti slubenik, bacivi
pogled prema Savetnicima kao da od njih trai dozvolu.
Vera, u svom odelu sa pantalonama od bele svile, stajala je
mirno poput statue, obasjana sivom svetlou; glas joj je bio miran,
govorila je pribrano.
"Pre sto i jedanaest godina, vlada Brazil-Amerike poslala je
nekoliko hiljada ljudi na ovaj svet. Pre ezdeset i est godina,
vlada Kan-Amerike poslala je jo dve hiljade. Dve grupe se nisu
spojile u jednu, ve su meusobno saraivale; a sve do danas Grad i
Palanka, iako su i dalje udaljeni, duboko su vezani jedno za
drugo.
Prve dekade bile su teke za obe grupe; bilo je mnogo umiranja.
Smrtnost se smanjila kada smo nauili da ivimo ovde. Popis je
gadinama bio neredovan, ali raunamo da populacija Grada iznosi
negde oko osam hiljada ljudi, a populacija Palanke, prema naem
poslednjem proraunu, iznosila je etiri hiljade trista
dvadeset."
Meu ljudima koji su sedeli na klupama proao je talas
iznenaenja."Oblast zaliva Eho u stanju je da, smatramo, prehrani
samo dve hiljade ljudi bez natprosenog rada
na zemlji i stalnog rizika od gladi. Zato mislimo kako je dolo
vreme da se neki od nas isele i ponu novi ivot. Page 11
-
apljno okoIma, uostalom, dovoljno prostora."
Falko, koji se nalazio gore na svojoj Savetnikoj stolici,
nasmeio se bledo."S obzirom na to da se Palanka i Grad nisu
meusobno spojili, ve jo obrazuju dve odvojene
grupe, smatramo da zajedniki pokuaj osnivanja novog naselja ne
bi bio mudar. Prvi stanovnici, pioniri, moralibi da ive zajedno, da
rade zajedno, da zavise jedni od drugih i, naravno, da se meusobno
venavaju. Pokuaj da se ouvaju dve socijalne kaste, u takvoj
situaciji, bio bi nemogu. U svakom sluaju, oni koji ele da osnuju
novo naselje pripadaju jedino narodu Palanke.
Oko dvesta pedeset porodica, to ini nekih hiljadu ljudi, eli da
poe na sever. Nee otii svi odjednom, ve po nekoliko stotina svaki
put. Kada budu otili, njihovo mesto na farmama naselie mladi ljudi
koji ovde ostaju, kao to, poto je Grad ve prilino pun, i neke
porodice iz Grada mogu da, ukaliko ele, preuna to zemljite. Bie
dobrodoli. I pored toga to jedna petina naih zemljoradnvka ide na
sever, nee biti nikakvog pada u proizvodnji hrane; i bie, naravno,
hiljadu ustiju manje da se hrani.
To je na plan. Verujeno da pomou diskusija, kritike i zajednike
tenje ka istini, moemo zajedno da doemo do pune saglasnosti povodom
stvari koja se tie svih nas."
Zavladala je napeta tiina.ovek s jedne od klupa ustao je da
govori, ali je urno ponovo seo kada je video da se Savetnik
Falko sprema da uzme re."Hvala, Senjara Adelson", ree Falko.
"Biete obaveteni o odluci Saveta povodom ovog predloga.
Senjar Braun, koja je sledea taka na dnevnom redu?"Kovrdav
slubenik jednom je rukom pravio nervozne pokrete prema Palananima,
dok je drugom
pokuavao da nae svoje mesto meu razbacanim papirima po svojoj
klupi. Dva straara pribliie se brzo sa strane petorici ljudi iz
Palanke. "Hajde! Krenite!"
"Oprostite", ree im Vera blago. "Savetnie Falko, bojim se da je
meu nama ponovo dolo do nesparazuma. Mi smo doneli odluku, u vidu
predloga. Sada, u saradnji sa vama, elimo da donesemo definitivnu
odluku. Ni mi, niti vi, ne moemo sami da odluimo o stvari koja se
tie svih nas."
"Vi niste shvatili", ree Falko gledajui u vazduh iznad Verine
glave. "Vi ste dali predlog. Odluka zavisi od Vlade Viktorije."
Vera se nasmeila. "Znam da niste navikli da ene govore na vaim
sastancima, moda e zato biti bolje ako Jan Serov govori u nae ime."
Povukla se unazad i jedan krupan ovek, svetle koe stao je na njeno
mesto. "Vidite", ree on, kao da nastavlja Verinu reenicu, "najpre
moramo da iznesemo ono ta elimo i kakoto elimo da uinimo, a onda
kada se sloimo povodom predloga i da ga izvrimo."
"Ova taka dnevnog reda je zavrena", ree drski savetnik Selder sa
Falkove leve strane na platformi. "Ukoliko nastavite da ometate rad
plenuma morae vas silom udaljiti."
"Mi ne naruavamo rad, ve upravo nastojimo da ga privedemo
kraju", ree Jan. Nije znao ta da ini sa svojim velikim rukama koje
su mu neprestano visile sa strane, poluzgrenih aka kojima kao da je
traio drku neke zamiljene motike. "Sve moramo da raspravimo do
kraja."
Falko ree veoma mirnim glasom: "Straa!"Kada je straa poela da se
pribliava, Jan zbunjeno pogleda Veru, a Hari, odgovori: "Ma,
hajte,
smirite se savetnie, sve to elimo jeste malo ljudskog
razumevanja, i sami to moete videti.""Vaa Ekselencijo! Izbacite ove
ljude napolje!" viknu jedan ovek s klupa, a drugi nastavie da
uzvikuju isto, kao da su eleli da ih uju savetnici na platformi.
Narod iz Palanke stajao je mirno, iako su Jan Serov i mladi Kralj
zaprepaeno gledali u ljutita lica koja su vikala okrenuta prema
njima. Falko se posavetova za trenutak neto sa Felderom, zatim dade
znak jednom od straara, koji smesta u trku napusti dvoranu. Falko
dade rukom znak za tiinu.
"Narode", ree mirno, "morate shvatiti da vi niste lanovi vlade
ve 'da ste joj potinjeni. Odluivanje o nekom planu nasuprot
vladinoj odluci predstavlja in pobune. Da bi vam to postalo jasno,
kao i celom vaemnarodu, biete ovde zadrani u pritvoru sve dok ne
budemo sigurni da je ponovo uspostavljen red."
"ta to znai 'zadrani u pritvoru'?" upita Hari apatom Veru, koja
ree: "Zatvor." Hari klimnu glavom. On je bio roen u zatvoru u
Kan-Americi; nije se toga seao ali je bio na to ponosan.
Najednom ue osam straara i poe da pouruje i gura Palanane prema
vratima. "Svi u jedan red!Pouri sada! Ne bei, inae pucam!" naredio
je njihov oficir. Niko od njih petoro ba niim nije pokazivao da
pokuava da bei, prua otpor ili protestvuje... Kralj, koga je gurnuo
jedan nestrpljivi straar, ree: "Oh, izvinite", kao da se naao na
putu nekome ko je bio u trku.
Straari su sproveli grupu napolje pored freske, ispod stubova,
na ulicu. Tu su se zaustavili. "Gde ih vodimo?" upita jedan
oficir.
"U zatvor.""Nju, takoe?"Svi su pogledali u Veru, urednu i nenu u
njenoj beloj svili. Pogledala je nazad u njih s mirnim
interesovanjem."Gazda je rekao u zatvor", ree oficir
mrgodno.
Page 12
-
apljno oko"Pobogu, gospodine, ne moemo je tamo zatvoriti", ree
mali straar otrog pogleda, preko ijeg
lica se protezao oiljak."Tako je rekao Gazda.""Ali ona je
dama.""Odvedi je onda u kuu Gazde Falka i prepusti njemu da donese
odluku o tome kada se vrati",
predloio je drugi, blizanac onog sa oiljkom, kome je jedino
oiljak nedostajao."Dajem vam re da neu beati odande gde me
smestite, ali bih radije ostala sa svojim prijateljima",
ree Vera."Uutite, gospoo", ree oficir, odmahujui ljutito glavom.
"U redu. Vas dvojica odvedite je u kuu
Falko.""I drugi e dati re, ukoliko... " poe Vera, ali oficir joj
je okrenuo lea i povikao: "U redu! Krei!
Jedan za drugim!""Ovuda, senjora", ree onaj s oiljkom.Pre nego
to je krenula Vera je zastala i u znak pozdrava podigla ruku prema
etvorici svojih
drugara, koji su se sada nalazili dalako dole na ulici. "Mir!
Mir!" daviknu Hari unazad, strasno. Onaj s oiljkom promrmlja neto i
pljunu snano na stranu. Dvojica straara bili su mukarci od kojih bi
se Vera uplaila da ih je srela sama negde na ulici Grada, ali dok
su sada hodali, okruujui je s obe strane, njihova zatita bila je
vidljiva ak i po njihovom dranju. Shvatila je da se oseaju kao
njeni spasitelji.
"Da li je zatvor veoma neudoban?" upitala je."Pijanice, tue,
smrad", odgovori onaj s oiljkom, a njegov dvojnik dodade sa velikim
potovanjem:
"To nije mesto za damu, senjora.""Da li je to mesto ita bolje za
mukarce?" raspitivala se, ali nije dobila odgovor.Kua Falko
nalazila se samo tri ulice od Velikog Kapitola: bila je to velika,
niska, bela zgrada sa
crvenim krovom od crepa. Debela domaica koja je sila da im
otvori vrata bila je zbunjena prisustvom dva vojnika i uzbueno je,
dahui, proaptala: "Oh, ah, Gospode, oh, Gospode!" I odletela,
ostavivi ih na ulazu. Nakom duge pauze, dok je Vera razgovarala sa
svojim straarima i utvrdila da su njih dvojica doista braa
blizanci, po imenu Emilijano i Anibal, a da vole svaj posao straara
zato ta su dobro plaeni, ali da se Anibalu - onom s oiljkom - nije
svialo to toliko vremena mora da provede stojei, poto su ga zbog
toga bolele nogei oticali mu zglobavi - upravo u tom trenutku
razgovora ula je devojka ije su suknje leprale. "Ja sam Senjorita
Falko", ree bacivi hitar pogled na straare, ali obraajui se Veri.
Zatim joj se izraz lica naglo promeni. "Senjara Adelson, nisam vas
prepoznala. Izvinite. Molim vas, uite!"
"To je nezgodno, draga, vidite, ja nisam posetilac, ja sam
zatvorenik. Ova gospoda bila su vrlo ljubazna. Simatrali su da
zatvor nikako nije mesto za ene, pa su me doveli ovde. Mislim da i
oni treba da uu, ako ja uem, da bi me uvali."
Obrve Luz Marine spustile su se u finu pravu crtu. Stajala je
utei jedan trenutak. "Mogu da priekaju ovde na ulazu", ree. "Sedite
na one sanduke", obrati se Amibalu i Emilijanu. "Senjora Adelson e
biti sa mnom."
Blizanci ukoeno izaoe kroz vrata pored Vere."Molim vas uite",
ree Luz stojei sa strane, izraavajui na taj nain potovanje prema
Veri, koja
ue u dvoranu kue Falko, s njenim drvenim stolicama koje su
prekrivali jastuci, drvenim stolovima i ukrasnim kamenim podom,
debelim prozorskim staklima i ogromnin kaminom - u svoj zatvor.
"Molim vas sedite", ree njena tamniarka, i ode do unutranjih vrata
da narui od posluge kafu.
Vera nije sela. Dok se Luz vraala gledala je u devojku sa
divljenjem. "Draga moja, vi ste ljubazni i predusretljivi. Ali ja
sam zaista uhapena - po nareenju vaeg oca."
"Ovo je moja kua", ree Luz. Njen glas je bio otar, poput
Falkovog, "a to je gostoprimljiva kua."Vera je pomirljivo uzdahnula
i sela. Njena siva kosa bila je raupana od vetra na ulici;
zagladila ju
je, a zatim mirno sklopila svoje uzane, tamnopute ruke u
krilu."Zato vas je uhapsio?" Poto se dugo uzdravala da ga izgovori,
pitanje je bilo izbaeno naglo, kao
iz topa. "ta ste uinili?""Pa, doli smo i pakuali da razgavaramo
sa Savetom o planovina za novu naseobinu.""Jeste li znali da e vas
uhapsiti?""Razmatrali smo to kao jednu od mogunosti.""Ali o emu je
tu zapravo re?""O novom naselju - o slobodi, pretpostavljam. Ali
doista, draga, ne smem da o tome razgovaram s
vama. Obeala sam da u biti posluan zatvorenik, a od zatvorenika
se ne oekuje da vre propagandu svojih zloina."
"Zato da ne?" ree Luz prezrivo. "Je li taj zloin zarazan, kao
prehlada?"Vera se nasmeja. "Da!... Znam da smo se ve upoznale, ali
se ne seam gde je to bilo."U sobu urno ue uzbuena domaica nosei
posluavnik, postavi ga na sto, i ponovo pouri
napolje, uzdiui. Luz je sipala crno, toplo pie - zvano kafa,
koje se pravilo od peenog korena jedne domaePage 13
-
apljno okobiljike - u oljice od fine crvene gline.
"Bila sam na zabavi u Palanci, pre godinu dana", ree.
Autoritativne otrine nestalo je iz njenog glasa, sada je delovala
veselo. "Da vidim ples. A i nekoliko puta govorili ste u naoj
koli."
"Naravno! Vi, Lev i sva ta gomila dece doli ste zajedno u kolu!
Znai da si poznavala Tima. Da li zna da je umro, na putu za
sever?"
"Ne. Nisam to znala. U divljini", ree devojka i nakon toga
nastupi duboka tiina. "Da li je Lev bio... Da li je Lev sada u
zatvoru?"
"On nije poao s nama. U ratu, zna, ne rasporeuju se svi vojnici
na isto mesto odjednom." Vera, poto joj se povratilo raspoloenje,
srknu kafu i namrti se sa blagim izrazom nezadovoljstva zbog njenog
ukusa.
"U ratu?""Pa, u ratu bez borbe, naravno. Moda je bolje
upotrebiti re pobuna, kao to tvoj otac ini. Moe
biti, kako se ja nadam, da je re samo o neslaganju." Luz ju je i
dalje gledala s nerazumevanjem. "Ti zna ta je to rat?"
"Oh, da, kada stotine ljudi ubijaju jedni druge. Istorija
Zemlje, uili smo u koli, bila ih je puna. Ali ja sam mislila... da
vai ljudi ne ele da se bore."
"Ne", potvrdila je Vera. "Mi se ne borimo. Bar ne s noevima i
pukama. Ali kada se jedanput sloimo oko toga da li neto treba
preduzeti ili ne, postajemo vrlo uporni, a kada se naa upornost
suoi s tuom tvrdoglavou, moe da doe do neke vrste rata, do borbe
ideja, do jedinog oblika rata koji se uopte moe dobiti.
Shvata?"
Luz oigledno nije shvatala."No, dobro", ree Vera utenim glasom,
"shvatie ve."
4.Drvo prstenova iz Viktorije vodilo je dvostruk ivot. Na poetku
to bi bila obina sadnica sa
zupastim liem, koja brzo raste. Kada bi drvo sazrelo, bagato bi
procvetalo velikim pupoljcima boje meda koji su se brzo
rascvetavali. Mudrijai i drugi mali stvorovi koji lete, privueni
miriljavim laticama, hranili bi se njima, a za to vreme po njihovom
perju, krilima ili kljunovima nahvatao bi se polenov prah. Oploujui
ostaci cveta uvukli bi se u tvrdu ljuturu semena. Na drvetu je
moglo biti nekoliko stotina takvog semena, ali ono se, jedno za
drugim, suilo i padalo, tako da bi na kraju ostalo samo jedno seme
na visokoj sredinjoj grani. Ovo seme, teko i gorkog ukusa,
postajalo je sve vee i vee, dok je njegovo drvo sve vie slabilo i
venulo, sve dok gole grane ne bi konano tuno klonule pod velikom,
tekom, crnom loptom semena. Tada, nekog poslepodneva, kada bi
jesenje sunce zasijalo kroz otvore izmeu kinih oblaka, seme bi
izvelo svoje neobino delo: onako prezrelo, zagrejano sunevom
toplotom, seme bi eksplodiralo. Eksploziju je pratio zvuk koji se
mogao uti kilometrima uokolo. Podigao bi se oblak praine i estica
koji bi vetar postepeno razneo preko breuljaka. U tom trenutku ivot
prstenastog drveta bio je, oito, zavren.
Ali u krugu oko sredinjeg stabla nekoliko stotina semenki koje
su izletele iz ljuture, noene snanom eksplozijom, duboko bi se
zarilo u vlano, debelo blato. Godinu dana kasnije mladice su se ve
meusobno borile za prostor neophodan korenju; one koje su bile
manje izdrljive umirale su. Nakon deset godina, i sto ili dvesta
godina posle tog vremena, od dvadeset do ezdeset drveta, na kojima
raste lie bakarne boje, obrazovalo bi savren prsten oko sredinjeg
davno iezlog stabla. etrdeset prstenastih drveta, izraslih jedno
pored drugog, ije su se grane i korenje samo dodirivali, obrazovala
bi jedan prsten. U periodu od osam do deset godina drvee je
jedanput cvetalo i raalo malo jestivo voe, ije su semenje raznosili
mudrijai, slepi mievi-torbari, umski zeevi i drugi ljubitelji voa.
Iz semena palog na pogodno tle proklijalo bi i izraslo samo jedno
drvo; ono bi rodilo jedno seme; i ovaj ciklus, od jednog
prstenastog drveta do celog prstena, neprekidno se panavljao.
Tamo gde je zemljite bilo povoljno prstenovi bi se zatvarali,
gotovo u potpun krug ali, i pored toga, u njegovoj sredini nije
raslo nikakvo drugo veliko bilje, samo trava, mahovina i
paprati.
Veoma stari prstenovi toliko bi ispostili zemljite iz sredine da
je ono tonulo i obrazovalo krenjak, koji se punio padzemnim vodama
i kiom. Tako se, konano, krug obrazovan od visokog, starog,
tamocrvenogdrvea mogao ogledati u mirnoj povrini vode sredinjeg
ribnjaka. Sredina prstenova uvek je predstavljala mirno mesto.
Najstariji prstenovi, u ijoj su se sredini nalazili ribnjaci, bili
su najtii, najudniji.
Hram Palanke nalazio se izvan varoice u dolini koja se sastojala
od jednog takvog prstena: etrdeset i est stabala izdizalo je svoja
stubasta tela i bronzane kronje oko vodenog kruga iju bi mirnu
povrinu ponekad poremetila kia ili zamaglio sivi oblak, ili bi je,
pak, obasjavala suneva svetlost probijajui se kroz crveno lie sa
savreno istog neba. vornovato korenje drvea raslo je i izbijalo
ivicom vode, praveisedita za one koji su eleli da u samoi
razmiljaju. Samo jedan par aplji iveo je u prstenu Hrama.
aplja sa Viktorije zapravo nije bila aplja; nije to bila, ak, ni
ptica. Za opisivanje svog novog sveta izgnanici su posedovali samo
rei iz starog sveta. Bia koja su ivela pared malih ribnjaka, imala
su noge poput taka, bila su svetlosive boje i jela su ribu: to ih
je inilo apljama. Prva generacija je znala da nije re o
Page 14
-
apljno okopravim apljama, ni pticama, niti reptilima, ni
sisarima. Sledea generacija nije znala ta ova bia nisu bila, ali je
donekle znala ta jesu. Bile su to aplje.
inilo se da ive koliko i drvee. Niko nikada nije video
bebu-aplju ili neko njeno jaje. Ponekad, aplje su plesale i ukoliko
su plesale u paru taj ples se odvijao obavijen divljinom noi,
nevidljiv za bilo koga. Neujno, koate, elegantne aplje pravile su
gnezda u nanosima crvenog lia izmeu korenja, tragale za vodenim
biima u pliacima ribnjaka i piljile preko vode u ljudska bia svojim
velikim, okruglim oima bezbojnim poput same vode. Nisu pokazivale
nikakav strah od oveka, ali nikada mu nisu dozvolile da im se
priblii.
Stanovnici Viktorije jo nikada nisu prili blizu nekoj velikoj
oblasti na kojoj su ivele ivotinje. Najvei biljojed bio je koni,
debela spora zverka, slina zecu, sa finim zatitnim ljuskama po
itavom telu; najvei grabljivci bile su larve, crvenooke i otrih
zuba, dugake pola metra. Kada bi upale u zamku larve su grizle i
grebale sve oko sebe u bezumnom besu sve dok ne bi uginule; koniji
su odbijali da jedu, legli bi mirno i umirali kada bi ih uhvatio
ovek. Bila su to velika morska bia. Kitolovci su dolazili u zaliv
Eho i svakog leta su ih hvatali sebi za hranu. 'Kitolovci6 nisu
bili kitolovci, ali ta su ovi monstrumi predstavljali niko nije
znao. Nikadase nisu pribliavali ribarskim amcima. Ni ivotinje iz
ravnica i uma nikada se nisu pribliile oveku. Nisu beale.
Jednostavno su se drale na odstojanju. Posmatrale bi ga izvesno
vreme, jasnog pogleda, a onda bi se udaljile, ignoriui stranca.
Jedino su se padavci svetlih krila i mudrijai uopte odluivali da
se priblie oveku. Stavljeni u kavez, padavci bi savili krila i
umirali; ali ako bi im neko ostavio med moglo se desiti da padavac
podigne gnezdo-osmatranicu nalik oljici za vodu u kojoj je, budui
da je bio vodeno bie, spavao. Mudirijai su oigledno verovali u
svoju izuzetnu sposobnost da svakih nekoliko minuta lie na neto
drugo. Ponekad su pokazivali prijateljsku elju da obleu oko nekog
ljudskog bia, ili ak, da sednu na njega. Promenljivost njihovih
oblika imala je u sebi neto od sposobnosti aranja pomou oiju, moda
hipnoze, i Lev se ponekad pitao da li mudrijai vole da koriste
ljudska bia za uvebavanje svojih trikova na njima. U svakom sluaju,
ako bi ga zatvorili u kavez, mudrija se pretvarao u bezoblinu braon
grudvicu nalik hrpici praine, i nakon dva ili tri sata uginuo
bi.
Nijedno bie na Viktoriji nije se moglo pripitomiti, nije htelo
da ivi sa ovekom. Nijedno bie nije elelo ni da mu se priblii. Sva
su izbegavala oveka, izmicala mu u ume opojnog mirisa, zaklonjene
kiom, ili su beala u duboko more, ili konano, u smrt. ovek ih nije
uopte zanimao. On je za njih bio stranac. Nije im pripadao.
"Imala sam maku", imala je obiaj, veoma davno, Levova baka da
pria. "Debelog, sivog maora skrznom poput najmeke, najlepe svile.
Imao je crne pruge na leima i apama, i velike zelene oi. Skoio bi
mi u krilo, i stavio svoj nos ispod mog uha, tako da bih mogla da
ga ujem, i preo bi, preo - ovako!" Stara gospoa bi napravila dubok,
mekan zvuk hrkanja koji je mali deak sluao sa dubokim uivanjem.
"ta bi maak rekao kada je bio gladan, Nano?" zadravao je dah dok
je ekao njen odgovor."Frrr, frrr!"Nasmejala bi se, i on bi se
nasmejao.Iza vrata, izvan malih obraenih polja, prostirala se
divljina, beskrajan svet breuljaka, crvenog lia
i izmaglice, pun tiine. Govoriti, tamo, bez obzira na to ta je
htelo da se kae, znailo bi rei: ja sam stranac."Jednog dana", ree
dete, "poi u da istraim ceo svet." Bila je to nova ideja za njega,
koja ga je
celog ispunila. Krenuo je da napravi mape, i sve ostalo. Ali,
Nana ga nije sluala. Imala je tuan izraz lica. Znao je ta treba u
takvom trenutku da uradi. Priao joj je tiho i prislonio nosi uz
njen vrat ispod uha, pravei: "frrr..."
"Je li to moj maor Mino? Zdravo, Mino! Gle", ree, "to nije Mino,
ve Ljevuka! Kakvo iznenaenje!"
Seo joj je u krilo. Obgrlile su ga njene velike, stare tamnopute
ruke. Na svakom zglobu nosila je narukvicu od finog, crvenog
sapunovog kamena. Njen sin Aleksandar, Saa, Levov otac, napravio ih
je i izrezbario specijalno za nju. "Lisice za ruke", rekao je kad
joj ih je predao za roendan. "Lisice sa Viktorije, mama." I svi
odrasli su se nasmejali, ali Nana je imala tuan izraz lica dok se
smejala.
"Nano. Da li je Mino bilo njegovo ime?""Naravno, glupane.""Ali,
zato?""Zato to sam ga ja tako nazvala.""Ali ivotinje nemaju
imena.""Ne. Ovde nemaju.""Zato nemaju?""Zato to ne znamo njihova
prava imena", ree baka gledajui napolje preko malih obraenih
polja."Nano?""Da?" uo se meki glas iz toplih grudi na koja se bio
naslonio."Zata nisi donela Mina ovde?"
Page 15
-
apljno oko"Nismo mogli nita da unesemo u vasionski brod. Nita od
linih stvari. Nije bilo prostora. Ali, u
svakom sluaju, Mino je uginuo mnogo pre nego to smo doli. Ja sam
bila dete kada je on bio mae i jo sam bila dete kada je on ostario
i umro. Make ne ive dugo, samo nekoliko godina."
"Ali ljudi due ive.""Oh, da, vrlo dugo."Lev je nastavio da sedi
u njenom krilu, pretvarajui se da je maka sivog krzna, poput
prostirke od
pamune vune s njihovog poda, samo topla. "Frrr", ree meko, dok
ga je stara ena drala sedei na pragu i gledajui iznad njegove glave
u zemlju svog izgnanstva.
Dok je sada sedeo na tvrdom prostranom korenu prstenastog drveta
na ivici Zajednikog Ribnjaka, mislio je o Nani, maki, srebrnoj vodi
mirnog jezera, o planinama iznad jezera na koje je arko eleo da se
ispne, o uspinjanju na planine to su se nalazile iza ove magle i
kie, o uspinjanju u led i svetlost planinskih vrhova; mislio je na
mnoge stvari, na isuvie mnogo stvari. Sedeo je mirno, ali njegov
duh nije mogao da miruje. Doao je ovde zbog tiine, ali njegov duh
je lutao, od pralosti do budunosti i nazad. Samo se za trenutak
umirio. Jedna aplja je neujno zagazila u vodu sa udaljene strane
ribnjaka, podigavi svoju uzanu glavu i zagledala se u Leva.
Uzvratio joj je pogled i za jedan trenutak ostao zarobljen tim
okruglim, prozirnim pogledom, beskrajne dubine poput neba bez
oblaka; i za trenutak postao je i sam okrugao, providan, tih,
sredinji trenutak svih trenutaka, veiti trenutak neme ivotinje.
aplja se okrenula na drugu stranu, savila glavu traei ribu u
tamnoj vodi.Lev ustade nastojei da se kree mirno i neujno poput
same aplje, i napusti prsten, koji je
obrazavalo dirvee, proavi izmeu dva masivna, crvena debla. Bilo
je to kao da se prolazi kroz vrata u jedansasvim drugaiji prostor.
Nisku dolinu obasjavalo je Sunce, nebo je bilo vetrovito i
ivopisno; Sunce je bacalo zlatnu svetlost na krov Hrama crvene
boje, koji se nalazio na junoj strani padine. U Hramu se ve nalazio
veliki broj ljudi, koji su stajali na stepenitu i tremu
razgovarajui meusobno, i Lev pauri k njima. Poeleo je da tri, da
vie. Ovo nije bilo vreme za utanje. Bilo je to prvo jutro bitke,
poetak pobede.
Andrej mu doviknu: "Hajde! Svi ekaju na Gazda-Lema!"On se
nasmeja i potra; u dva koraka preao je est stepenika. "E pa,
dobro", ree, "kakva je to
disciplina, gde su vam izme, da li smatra da je tvoj poloaj
dastojanstven, Seme?" Sem, sme, zdepast mukarac, obuen samo u bele
pantalone, dubio je mirno na glavi, pored ograde trema.
Elija je otvorio sastanak. Nisu ulazili unutra nego su seli na
trem da razgovaraju, budui da je suneva svetlost bila vrlo
prijatna. Elija je, kao i obino, bio ozbiljan, ali Levov dolazak
oraspoloio je druge i razgovor je bio iv ali otar. Smisao sastanka
gotovo da je odmah postao jasan. Elija je eleo da jo jedna
delegacija poe u Grad na razgovor s Gazdama, ali niko drugi nije na
to pristao; svi su traili da se odri opti sastanak naroda Palanke.
Dogovorili su se da se sastanak odri pre nego to zae sunce, i mlai
ljudi preuzelisu na sebe obavezu da obaveste udaljena sela i farme.
Kada se Lev spremio da poe, Sem, koji je sve vreme razgovora dubio
na glavi, uspravi se jednostavnim ljupkim pokretom i ree, smeei se,
Levu: "Juhuu, bie to velika bitka."
Lev, iji je um bio zaokupljen stotinama stvari, nasmei se Semu i
odjuri.Kampanja koju je narod Palanke pripremao bila je za njih
neto novo, a ipak i neto poznato. U
Palanakoj koli i Hramu, svi su uili o principima i taktikama
kampanje, poznavali su ivote junaka-filozofa, Gandija i Lutera
Kinga, istoriju Naroda Mira, ideje koje su nadahnule te ivote, tu
istoriju. U izgnanstvu Narod Mira nastavio je da ivi prema tim
idealima; i sve do sada to su inili uspeno. Odrali su, na kraju
krajeva, sopstvenu nezavisnost, time to su preuzeli celokupnu brigu
o zemljoradnji u svojoj zajednici i poto su dobrovoljno delili sve
proizvode sa Gradom. Za nadoknadu; Grad ih je snabdevao alatom i
mainerijama koje su se pravile u vladinim livnicama, ribom koju je
lovila gradska flota i raznim drugim proizvodima koje je, poto je
prvi bio osnovan, Grad mogao lake da proizvede. Bio je to dogovor
kojim su obe strane bile zadovoljne.
Ali, postepeno, uslovi trgovine postajali su sve vie nejednaki.
Palanani su gajili biljke od kojih su sedobijali pamuk i vuna, kao
i drvee od koga se pravila svila, odnosili su sirov materijal u
gradske fabrike na sukanje i tkanje. Ali fabrike su bile vrlo
stare; kada su Palananima bili potrebni materijali, vie im se
isplatilo da ih sami predu i tkaju. Svee i suene ribe koje su
oekivali iz Grada nisu stizale. Lo ulov, objasnio je Savet.Alatke
nisu bile zamenjivane. Grad je pravio alat za farmere; poto
zemljoradnici ne postupaju paljivo s oruem, morae sami da ga
zamene, rekao je Savet. Tako je to teklo, dovoljno sporo da ne
izbije nikakva kriza. Narod Palanke pravio je kompromise, nalazio
opravdanja, poputao. Deca i unuad prvih izgnanika, koji su sada
bili odrasli mukarci i ene, nikada nisu videli kako izgledaju
primena i tehnika napada i otpora, to je predstavljalo vezivnu
snagu njihovog zajednitva.
Ali oni su stekli znanje o toj tehnici, o njenom duhu, motivima
i pravilima. Oni su je nauili i primenjivali u beznaajnim
konfliktima u samoj Palanci. Imali su prilike da vide kako njihovi
odrasli lanovi reavaju probleme i nesuglasice, ponekad strasnom
diskusijom, a ponekad pomou gotovo preutne saglasnosti. Nauili su
da u sastancima trae smisao, ne da sluaju one koji su najbuniji,
bilo da je pokornost bila nuna i ispravna ili neumesna i pogrena.
Nauili su da in nasilja jeste izraz slabosti, i da duhovna snaga
lei u nepokolebljivoj doslednosti.
Page 16
-
apljno okoKonano, verovali su u sve to, kao to su verovali da su
sve to nauili izvan svake prisile ili sumnje.
Niko od njih ne bi pribegao nasilju, ni pred kakvim
provokacijama. Verovali su u svoja uverenja i stoga su bili
jaki.
"Nee biti lako ovog puta", rekla im je Vera, pre nego to su ona
i ostali poli u Grad. "Znajte da nee biti lako."
Potvrdno su klimnuli glavom, smeei se i hrabrei je. Naravno da
nee biti jednostavno. Lake pobede nisu ni vredne pobeivanja.
Dok je iao od farme do farme jugozapadno od Palanke, Lev je
pozivao ljude da dou na veliki skup i odgovarao na njihova pitanja
o Veri i drugim taocima. Neki su se plaili onog to bi ljudi iz
Grada mogli da preduzmu kao sledee, i Lev ree: "Da, u stanju su da
uine i neto gore nego to je zadravanje talaca. Ne moemo oekivati od
njih da se jednostavno sloe s nama, kada se mi ne slaemo s njima.
Ali mi smo spremni za borbu."
"Ipak, kada se bore oni upotrebljavaju noeve - a tamo se nalazi
i ono mesto gde biuju, znate", ree jedna ena sputajui ton. "Gde
kanjavaju svoje lopove i..." Nije dovrila. Svima je bilo neugodno i
oseali su se postieni pri pomenu tog mesta.
"Oni su upali u zamku nasilja koje ih je i dovelo dovde", rekao
je Lev. "Mi nismo. Ako ostanemo vrsti, svi koliko nas ima, shvatie
nau snagu; videe da je vea od njihove. Poee da nas sluaju. I da se
bore za slobodu, sopstvenu." Njegovo lice i glas bili su tako vedri
da su farmeri mogli da osete kako govori pravu istinu, i poinjali
su da se raduju buduem sukobu sa Gradom umesto da ga se plae. Dva
brata koja sudobili imena iz vremena Dugog Mara, Lion i Pamplona,
postali su naroito vredni; Pamplona, koji je bio doistaprostoduan,
pratio je Leva od farme do farme, tako da je do kraja jutra jo
deset puta mogao da uje planoveza pruanje otpora.
Poslepodne Lev je radio sa svojim ocem i druge tri porodice koje
su obraivale njihovo pirinano polje, poto je dolo vreme za
poslednju etvu koja se morala obaviti bez obzira na druga zbivanja.
Kada je dolo vreme za veeru, otac je poao s jednom od tih porodica
da jede; Lev je otiao sa Junim Vetrom. Ona bee napustila kuu svoje
majke i ivela je sama u maloj kuici zapadno od varoi koju su ona i
Timo sagradilikada su se venali. Kuica je stajala usamljena, meu
poljima, iako se mogla videti iz najblie grupe kua kojesu leale
izvan Palanke. Lev, ili Andrej, ili Martinova ena Italija, ili sve
troje, esto su dolazili kod nje na veeru, nosei sa sobom poneto da
podele sa Junim Vetrom. Ona i Lev jeli su zajedno, sedei na pragu,
poto je bilo blago, zlatno avgustovsko poslepodne, a zatim su
zajedno poli u Hram, gde se ve bee okupilodvesta ili trista ljudi,
a svakog minuta pristizalo ih je jo vie.
Svi su znali za razlog svog dolaska: da se meusobno ponovo uvere
kako su jedinstveni, i da se dogovore o sledeem postupku. Duh
okupljanja bio je praznian i pomalo proet ushienjem. Ljudi su
stajali na pragu i svi su, na jedan ili drugi nain, govorili isto:
"Ne idemo da se predamo; neemo dopustiti da zadre nae taoce!" Kada
je Lev progovorio radosno su ga pozdravili: bio je on unuk velikog
ulca koji je predvodio Dugi Mar, istraiva divljine i opti miljenik
u svakom sluaju. Klicanje je prestalo, u okupljenom narodu koji
jesada ve brojao preko hiljadu ljudi, nastao je mir. Pribliavala se
no, a svetiljke na tremu Hrama, koje je snabdevao strujom varoki
generator, slabo su gorele tako da je bilo teko videti ta se deava
na kraju gomile. Izgledalo je da se kroz narod probija nekakav
nizak, masivan, crni predmet. Kada se priliio tremu videlo se da je
re o grupi mukaraca, o jednoj trupi straara iz Grada, koja se
kretala kao neprobojan blok. Blok je imao glas: "Okupljeni...
red... bol..." bilo je sve to se uopte moglo raspoznati, poto je
svako iz mase postavio neko pitanje nezadovoljstva. Lev, koji je
stajao ispod jedne svetiljke, zamoli za tiinu, i poto se gomila
utiala, zauo se snaan glas:
"Masovna okupljanja su zabranjena, gomila se mora razii. Masovna
okupljanja zabranjena su prema nareenju Vrhovnog Saveta pod
pretnjom hapenja i kanjavanja. Smesta se raziite i poite svojim
kuama!"
"Neemo", rekoe ljudi; "zato bismo se razili? Kakvo oni imaju
pravo?""Poite svojim kuama!""Hajde, dosta!""Hajde, umirite se!"
zagrmeo je Andrej, glasom za koji niko nije znao da ga poseduje.
Kada su se
ponovo umirili on se obrati Levu na svoj uobiajen nerazgavetan
nain: "Hajde govori.""Ova delegacija iz Grada ima prava da govari",
ree Lev glasno i razgovetno. "I da bude sasluana.
A kad budemo uli ta kau, moi emo da se suprotstavimo, ali
zapamtite da smo odluili da nas ne dozvolimo da nas isprovociraju
nikakvo delo i nikakva re. Ljudima koji su doli meu nas ne nudimo
ni ljutnju ni uvrede. Ono to im mi nudimo jeste prijateljstvo i
istinoljubivost!"
Pogledao je u straare, a oficir je istim nestrpljivim glasom
smesta ponovio nareenje da se skup razie. Kada je zavrio, nastupila
je tiina. Muk je patrajao. Niko nita nije rekao. Niko se nije
pokrenuo.
"Hajde, krei", viknuo je oficir, podigavi glas, "kreite,
razilazite se, odlazite svojim kuama!"Lev i Andrej se pogledae,
prekrstie ruke i sedoe.Nepokolebljivi, koji se nalazio gore na
tremu, takoe sede; a za njim i Juni Vetar, Elija, Sem, Dul, i
Page 17
-
apljno okodrugi. Svi ljudi, koji su se nalazili okupljeni na
mestu za sastanak, poeli su da se sputaju u sedei stav. Bio jeto
udan prizor meu lelujavim senkama, pri ukastoj slaboj svetlosti.
Neka se deca zasmejae. Kroz pola minuta svi su sedeli. Niko nije
ostao na nogama osim trupe straara, dvadesetorice ljudi koji su
stajali zbijeni jedan uz drugog.
"Bili ste upozoreni", viknuo je oficir, a glas mu je istovremeno
zvuao samopouzdano i zbunjeno. Bilo je oito da nije siguran ta
treba da radi s ovim ljudima koji su sada utei sedeli na zemlji,
gledajui u njega s izrazima miroljubive radoznalosti, kao da su
deca na predstavi lutkarskog pozorita gde je on sam predstavljao
jednu takvu marionetu. "Ustanite i raziite se, ili u poeti sa
hapenjem!"
Niko nita ne ree."Dobro, uhapsiu tri... dvadeset najbliih.
Ustanite. Vi, ustajte!"Ljudi kojima se straar obraao ili na koje je
pokazivao rukom ustali su i stali mirno. "Da li i moja
ena moe da poe s nama?" upita tihim glasom jedan ovek straara,
ne elei da prekine veliko duboko utanje okupljene gomile.
"Nikakvih masovnih okupljanja bilo kakve vrste ne sme vie biti.
Po nareenju Saveta!" prodera se straar, i povede svoje ljude ispred
grupe od dvadeset i pet Palanana. Oni uskoro nestadoe u mraku, gde
elektrino osvetljenje nije vie dopiralo.
Iza njih ostala je gomila u dubokom muku. Jedan glas podie se iz
grupe pevajui. Pridruie mu sedrugi glasovi, u poetku tiho. Bila je
to stara pesma, iz doba Dugog Mara na Zemlji.
"O kad stignemo,o kad stignemo u slobodnu zemljusagradiemo
Grad,o kad stignemo..."Kako je grupa straara i uhapenika odmicala u
mrak pevanje se, iza njih, nije ulo slabije ve je
postajalo sve jasnije i jae, kao da se stotine glasova ujedinilo
u jedan jedini koji se prostirao iznad tamne mirne zemlje izmeu
Palanke i grada Viktorije.
Dvadeset i petoro ljudi koje je straa uhapsila, ili koji su
dobrovoljno proli s njom, vratili su se u Palanku kasno sledeeg
dana. Tamo su ih preko noi smestili u jedno stovarite, verovatno
zato to u Gradskom zatvoru nije bilo dovoljno mesta za toliko
osoba, od kojih su esnaestoro bile ene i deca. Poslepodne je odrano
suenje, rekli su, nakon koga im je reeno da idu kui. "Ali, moraemo
da platimo kaznu", rekao je stari Pamplona vano.
Pamplonin brat, Lion, bio je uspean vrtlar, ali Pamplona, spor i
boleljiv, nikada ni u emu nije bio naroito uspean. Ovo je bio
trenutak njegove slave. Bio je u zatvoru, ba kao i Gandi, kao ulc,
ba kao na Zemlji. Bio je heroj, i ushien zbog toga.
"Kaznu?" upitao je Andrej s nevericom. "Novac? Oni znaju da mi
ne upotrebljavamo njihove novanice..."
"Kazna", objasnio je Pamplona, mirno prelazei preko Andrejeve
neverice, "sastoji se u tome to emo morati da radimo dvadeset dana
na njihovoj novoj farmi."
"Kakvoj novoj farmi?""Na nekoj vrsti nove farme koju Gazde
planiraju da naprave.""Gazde se spremaju da preu u zemljoradnike?"
Svi se nasmejae."Bilo bi im najbolje da to uine, ako ele da jedu",
ree jedna ena."ta e biti ako ne odete da radite na toj novoj
farmi?""Ne znam", ree Pamplona zbunivi se. "Niko nam nije rekao. Od
nas se nije trailo da govorimo.
Bilo je to suenje, s pravim sudijom. Samo je on govorio.""Ko je
bio sudija?""Makmilan.""Mladi Makmilan?""Ne, stari, savetnik. Mada
se i mladi nalazio tamo. To je jedan krupan ovek! Kao drvo! I sve
se
vreme smekao. Fini, mladi."Stigao je Lev, trei, poto je upravo
dobio vest o povratku zatvorenika. Iz uzbuene grupe to se
bee skupila na ulici da bi poelela dobrodolicu zatvorenicima,
Lev zagrli prve na koje je naiao. "Vratili ste se, vratili...
svi?"
"Da, da, svi su se vratili, moe sada da ide da veera!""Drugi,
Hari i Vera...""Ne, oni se nisu vratili. Nisu ih videli.""Ali vi
svi... nisu vas povredili?""Lev je rekao da nee moi nita da jede
dok se vi ne vratite, gladovao je.""Dobro smo, idi pojedi neto za
veeru, kakvu to glupost ini?""Jesu li dobro postupali s vama?""Kao
sa gostima", potvrdio je stari Pamplona. "Pa mi smo svi braa. Zar
nije tako? Dali su nam i
Page 18
-
apljno ok