-
LO
VR
AN
SK
I L
IST
Gla
silo
Opć
ine
Lovr
an
Iz
dava
č: O
pćin
a Lo
vran
Ul.
m. T
ita 4
1, 5
1415
Lov
ran
Godi
na: X
II
tr
avan
j 201
7.
IS
SN 1
845
- 96
09 Broj 42
Proračun stabilan, brojni projekti dovršeni
Sve same pohvale za lovranski “filmski hram”
Prvo reciklažno dvorište na Liburniji ima Lovran
Toni Mataić: Mladi Vinko Coce iz Tuliševice
Nino Zorzenon: Poslije bolivijskih Cordilliera osvojio i
argetinske Ande
82026
42
-
UZ DAN OPĆINE LOVRAN - REZIME MANDATA Piše: Davor Žic
Proračun stabilan, brojni projekti dovršeniI
movina povećana za gotovo četiri milijuna kuna, stanje na računu
„preokrenuto“ iz „minusa“ u „plus“ te niz realiziranih projekata
među kojima su POS-ovi stanovi i obnovljeno kino – kratki je to
rezime četverogodišnjeg mandata aktualne lovranske vlasti na čelu s
načelnikom Alanom Sankovićem, kojoj mandat završava za nešto
više
od mjesec i pol dana.Među prvim zapaženim projektima koji su
realizirani u te četiri godine bila je Kuća
lovranskega guca, smještena tik do sjedišta Turističke zajednice
Općine Lovran i svečano otvorena u svibnju 2015. godine. U tom
muzejsko-galerijskom prostoru, čije je uređenje sufinanciralo i
ministarstvo turizma, postavljen je i izvorni, stari lovranski guc
kojeg je izra-dio Nino Gasparinic, kao glavni eksponat. U kulturi
svakako je najveći projekt obnova Kina Sloboda, projekt vrijedan
3,2 milijuna kuna dovršen je krajem 2016. godine, a kino je otad
ispunjeno kulturnim sadržajima poput koncerata i filmskih
projekcija.
Stanove izgrađene u Omladinskoj ulici Općina Lovran iskoristila
je za zbrinjavanje gra-đana sa takozvane „socijalne liste“, kupivši
12 stanova za 5 milijuna kuna, dok su preostala 4 stana prodana
putem modela poticane stanogradnje.
Izgradnja komunalne infrastukture u Lovranu je glavna tema već
više od desetljeća, kada je pokrenut projekt izgradnje vodoopskrbne
mreže Visoke zone Lovrana, koja je nastavljena i dovršena ove
godine, a u mandatu je uloženo više od 14 milijuna kuna. Najveća
pojedinačna investicija u komunalnu infrastrukturu ipak je
vodosprema Tuliševica, na visini oko 470 metara nadmorske visine
iznad naselja Tuliševica, uz koje će vodom opskrbljivati i Oraj,
Janjetiće, dio Lignja i Brindić, ali i područje Lovranske Drage.
Njena vrijednost, koja nije uključena u ranije navedeni iznos,
nešto je manja od 3,4 milijuna kuna, a u suradnji s Liburnijskim
vodama osigu-rano je većinsko financiranje sredstvima iz fondova
Europske unije.
VODOSPREMA TULIŠEVICAIzgradnjom vodospreme Tuliševica, osi-
gurane su dovoljne količine vode za cijelo područje gornjih
naselja. Izvan sustava će ostati tek pojedinačne kuće i manja
naselja na području Medveje, no uskoro se oče-kuju rezultati
natječaja mjera 7.2.1 za EU sredstva kojima bi se na ovom području
mogla realizirati nova investicija kojom bi u Lovranu trebalo
nestati “suhih špina”. Uz to, izgrađena je sanitarna kanalizacija i
vodo-opskrba u naselju Školarovo, a kanalizaciju su dobile i
Rezine, turistički aktivno naselje u Lovranu nadomak mora koje je
praktički ovisilo o septičkim jamama. Još jedna važna investicija u
komunalnu infrastrukturu jest reciklažno dvorište, prvo na
Liburniji, otvo-reno na cesti za Lovransku Dragu, iza lo-vranskog
groblja. Izgradnja reciklažnog dvo-rišta, na kojem korisnici s
područja Lovrana i graničnih područja Opatije te Mošćeničke Drage
mogu potpuno besplatno odložiti odvojeni i problematični otpad koji
nije do-pušteno odlagati u komunalni otpad, stajala je 2,2 milijuna
kuna, od čega je Fond za za-štitu okoliša financirao 1,35 milijuna
kuna, a dodatnih 600 tisuća kuna Općina je izdvojila za pristupnu
cestu s javnom rasvjetom i in-frastrukturom.
Veći standard postignut je i na područ-ju zdravstva, obnovom
ambulante u čije je „novo ruho“ uloženo je više od milijun ku-na.
Obnovljena je fasada i stolarija, uređen okoliš i pristupni put do
ulaza, postavljena rampa za invalide, obilježeno parkirališno
mjesto za invalide, uređen pomoćni objekt u funkciji spremišta,
adaptiran prostor pedi-jatrijske ambulante i čekaonice, a
popravlje-no je i krovište zgrade – na sve to čekalo se gotovo pola
stoljeća.
SADRŽAJI ZA NAJMLAĐEUz guc kao jedan od simbola Lovrana, posebna
pa-
žnja posvećena je očuvanju i revitalizaciji drugog velikog
lovranskog brenda – maruna. Fešta Marunada dugo je vremena
oskudijevala ovim velikim i slatkim šumskim plodovima, čija su
staništa napali agresivni nametnici – ose šiškarice. No, prije
dvije godine provedena je akcija ispuštanja biološkog neprijatelja
ose šiškarice – torymu-sa sinensisa, nakon čega se urod maruna
popravio, a provođene su i kontinuirane akcije sanitarne sječe, ali
i revitalizacije šuma maruna novim sadnicama koje su su-financirane
sredstvima Općine Lovran i koje su „razgra-bljene“ vrlo brzo nakon
najave svake podjele. Marun sve više postaje dio turističke priče
Lovrana, pa je tako ure-đena poučno-turistička staza Šetnica
maruna, koja osim ukazivanja na današnju važnost maruna i njegovu
borbu sa bolestima, predstavlja i dio povijesti ovog područja i
suživot čovjeka s prirodom. Osim krajobraznih elemena-ta, ova staza
sadrži i elemente tradicijske gradnje puteva i kuća u zaleđu
Lovrana, a nedavno je proširena informa-tivnim tabelama i uređenim
odmorištem.
Kod planiranja investicija, nisu zapostavljeni niti najmlađi
Lovranci, za koje je uređeno dječje igralište u Zahejima, izgrađeno
novo dječije igralište u Medveji, kod Osnovne škole, dok je u
izgradnji kod društvenog doma u Lignju i gradskoj plaži Kvarner. Na
Ciperi je naknadno postavljen i novi fitness park, pored već
postojećeg u parku iznad gradske plaže. Školska igrališta
osvijetljena su novom led rasvjetom, a uređena su i igrališta za
ruko-met i košarku u nedovršenoj sportskoj dvorani, dok je u
Lovranskoj Dragi otvoren prvi dom za mlade kao re-zultat
partnerstva Primorsko-goranske županije, Općine Lovran i Parka
prirode Učka, a u njemu će se provoditi projekti volontiranja
Europske volonterske službe čime će osim domaćih i mladi iz cijele
EU moći doprinijeti očuvanju prirodnih i kulturnih vrijednosti.
2 3LOVRANSKI LIST br. 42 LOVRANSKI LIST br. 42
-
FINANCIJSKI REZULTATIParalelno s realizacijom investici-
ja kojima je uvećana općinska imovi-na, ali i popravljen
standard građana, provedena je i financijska konsolida-cija Općine
Lovran, zahvaljujući kojoj je stanje na tekućem računu prešlo iz
„minusa“ u „plus“. Prema službe-nim podacima, 2012. godine redovni
prihodi proračuna iznosili su oko 19 milijuna kuna, pa se budžet
„krpao“ prodajom imovine od koje je primitak iznosio 11 milijuna
kuna. Sve to nije bi-lo dovoljno da se pokriju rashodi, pa je u
posljednjoj „punoj“ godini mandata prethodne vlasti ostvaren
proračunski manjak od 4,5 milijuna kuna. Ukupna zaduženost,
uračunaju li se u taj zbroj i aktivna jamstva, iznosila su oko 21
mili-jun kuna, odnosno oko 2 milijuna kuna više nego što je, bez
prodaje imovine, općinski proračun uprihodovao u čitavoj 2012.
godini.
U 2016. godini redovni prihodi, odnosno prihodi od poslovanja,
iznosili su 24 milijuna kuna, a zanimljivo je da su prihodi od
pomoći od subjekata unutar opće države – drugim riječima, sredstva
ostvarena putem natječaja i sufinanciranja od strane ministarstava
i Županije – iznosila 2,5 milijuna kuna. Zanimljivo je, pritom, da
su u protekle četiri godine sredstva osigurana iz državnih i
županijskih proračuna premašivala trošak plaća načelnika, zamjenika
i djelatnika Općine Lovran, što znači da lokalna administracija ne
samo da nije predstavljala trošak za lovranske porezne obveznike,
već im je i osigurala dodatne prihode. A prodaja imovine u
proračunskim prihodima sudjelovala je s minimalim udjelom i
iznosila svega milijun kuna. Na koncu prošle godine, tako je i
ukupan financijski rezultat bio znatno povoljniji: proračun je bio
„u pozitivi“ za 5,5 milijuna kuna. Ukupna „dužnička izloženost“
Općine, u koju su uračunati krediti i aktivna jamstva, smanjena je
na oko 8,5 milijuna kuna. Stoga ne čudi da je i ocjena
transparentnosti proračuna povećana s minimalne „jedinice“ na
maksimalnu „peticu“ u razdoblju od 2012. do 2016. godine.
PROMETNA INFRASTRUKTURAZnačajan razvoj zahvatio je i
prometnu
infrastrukturu na području Lovrana, a naj-vidljiviji je primjer
uređenja ceste d66, odno-sno glavne lovranske ulice. To uređenje,
koje su provele Hrvatske ceste, iskorišteno je da se izgradi i
autobusno ugibalište te tri bočna parkirna mjesta kraj Pošte, što
je doprineslo smanjivanju gužvi u središtu mjesta zbog za-stoja
uzrokovanih parkiranim automobilima ili autobusima koji su
ukrcavali i iskrcavali putnike. Uređena su parkirališta na
područ-ju naselja Rezine, iznad plaže Peharovo te u blizini buduće
sportske dvorane, a rekon-struirano je i 800 metara Županijske
ceste prema Lovranskoj Dragi, te 700 metara uli-ce dr. Nilo Cara
čime je ova dionica postala dionica punog kolničkog profila, uz
zaštitne ograde i izgrađene podzide okolnog ze-mljišta. Saniran je
i dio nerazvrstanih cesta, a izgrađen je i registar ove „najniže“
razine prometnica prema kojem Lovran ima nešto više od 24 kilometra
nerazvrstanih cesta ko-je valja održavati.
TURISTIČKA INFRASTRUKTURAUz uređenje obalnog šetališta, kao
naj-
zahtjevniji zahvat na najvrijednijem lovran-skom turističkom
resursu koji, zapravo, ni-kada neće biti završen, proteklih su
godina realizirani neki zanimljivi projekti u turizmu. Između
ostalog, obnovljen je Turističko-informativni centar u Medveji,
uređene su plaže Cesarova, Medveja i Kvarner, ali i park Komušćak u
koji su postavljene fitness spra-ve i javna rasvjeta, a otvorena je
i prva elek-tro-punionica na Kvarneru i jedna od prvih u Hrvatskoj
(kraj Turističkog ureda). Od ministarstva turizma dobivena su
sredstva za realizaciju projekta Lungo Relax, kojim je stvoreno
šest oaza odmora uz lovransku rutu obalne šetnice, na kojima je
spojena aromaterapija, odnosno liječenje mirisom, s atraktivnim
pogledom na kvarnerske otoke.
4 5LOVRANSKI LIST br. 42 LOVRANSKI LIST br. 42
-
“Nakon dugo vremena ponovo va lovransken kine... Poseban
osjećaj!” Napisala je to Kristina Križaj Lazarić na Facebook
stranica-ma Kina Sloboda Lovran, kao jedna od niza posjetitelja
kina koji su obnovljeni lovranski ‘’filmski hram’’ ocijenili
najvišim ocjenama – sve ‘’petice’’, niti jedne četvorke, a kamoli
manjih brojeva. I prateći ko-mentari su vrlo pozitivni – Alan
Muller napisao je kako mu već dugo nije bio ‘’takav gušt ići u
kino’’ te kako mu je odlazak na predstavu u Kino Sloboda
predstavljao ‘’povratak u mladost na neki način’’, a Nicole Kadmen
u dugoj je preporuci nabrojila sve prednosti lovran-skog kina:
dostupnije je nego Cintestar u Tower centru u Rijeci, ali i
povoljnije od većine sličnih prostora, jer ulaznica stoji svega 15
kuna. Gledateljima nije trebalo puno da se vrate filmu u Lovranu,
iako je puno vremena trebalo da se film vrati u Lovran...
Nakon dugih godina, pa čak i desetljeća pauze, krajem prošle
godine – točnije 22. prosinca – ponovo se ‘’zavrtio’’ film na
platnu lovranskog kina. Najveći prošlogodišnji hit ‘’Rogue One: A
Star Wars Story’’ Lovranci su mogli pogledati praktički u isto
vrijeme kada su to činili ljudi diljem svijeta, ali na premijernom
prikazivanju za to nisu
morali platiti ulaznicu, a dodatno su ‘’počašćeni’’ i nastupom
KUD-a Lovor. Od tada su održani brojni zanimljivi programi:
glazbeni nastupi poput onih Riccarda Staraja i Midnight Blues
Banda, Davida Danijela te Lovranskog puhačkog orkestra čiji je
emotivni povratak na ‘’do-maću pozornicu’’ obilježio i povratak
dirigenta Miodraga Kašića, pro-jekcije popularnih filmova za
odrasle subotom u večernjim satima i matineja dječjih crtanih i
igranih filmova u ranijem dijelu dana, večeri komedije, ali i
privatne zabave.
IDEJA IZ 2004. GODINETa premijerna projekcija Kina Sloboda bila
je vrhunac dugotraj-
nog procesa započetog još 2004. godine, kada se prvi puta
poja-vila ideja o obnovi ovog prostora posvećenog kulturi, koji je
zbog derutnosti postao praktički neupotrebljiv i koristio se za
svega ne-koliko događanja godišnje. Tada je izrađen prvi projekt
preuređenja koji su ‘’blokirali’’ konzervatori, koji su pet godina
kasnije ipak dali nešto ‘’slobodniju’’ interpretaciju zaštite kina
te omogućili značajnije radove na njegovoj obnovi. Nakon toga
isprobano je više mode-
la obnove – prvo pokušajem dogovora s potencijalnim strateškim
partnerima iz privatnog sektora, zatim aplikacijom prema
sredstvi-ma europskih fondova, da bi se naposlijetku krajem 2015.
godine vijećnici Općinskog vijeća odlučili za obnovu vlastitim
sredstvima, a projekt obnove i kasnije upravljanje kinom prepušteno
je općinskom trgovačkom društvu Stubica.
Za radove na uređenju i opremanju kina predviđeno je 6,1
mili-juna kuna, no trošak je na koncu ispao gotovo dvostruko manji.
Prva ušteda postignuta je javnim natječajem za izvođenje
građevinskih, strojarskih i instalaterskih radova koji su ukupno
iznosili nešto više od 2,3 milijuna kuna, dok je za opremanje kina
utrošeno nešto manje od 1,3 milijuna kuna, i to za nabavu digitalne
kino opreme, nezapa-ljivih kino sjedalica, zastora i zavjesa te
ostale neophodne opreme i uređaja provedbom tri bagatelne
nabave.
POMOĆ MINISTARSTVAOd ukupno potrošenih 3,6 milijuna kuna, za
otprilike pola mi-
lijuna kuna ostvaren je povrat sredstava – povrat utrošenog
PDV-a
iznosio je 220 tisuća kuna, a dodatnih 300 tisuća kuna kino je
do-bilo od Ministarstva kulture za digitalizaciju, temeljem
natječaja za investicijske potpore programima po Programu kulturnog
razvitka temeljem raspisanog Poziva za predlaganje javnih potreba u
Kulturi RH objavljenog u kolovozu 2016 godine. Tako je konačna
cijena kina ‘’spuštena’’ na svega 3,1 milijun kuna, odnosno
dvostruko manje od planiranog.
– Materijalna korist iščitava se kroz ostvarenu uštedu kod
na-bave opreme u iznosu od milijun i 842 tisuće kuna ukoliko ovaj
iznos usporedimo sa iznosom ili cijenama koji je bio u troškovniku
2012. godine) kuna te kroz povrat PDV-a u iznosu od 214 tisuća kuna
i dobivanje nepovratnih sredstva u iznosu od 300 tisuća kuna.
Ukupna ušteda i nova vrijednost stvorena za Općinu Lovran iznosi
oko tri milijuna kuna, odnosno gotovo 50 posto prvotno plani-ranog
troška investicije, kazao je direktor Stubice Branko Stošić,
zaključivši kako dobra popunjenost gledališta od oko 180 mjesta
tijekom subotnjih predstava daje dodatnu potvrdu uspjeha obnove
lovranskog kina.
NAKON TEMELJITE OBNOVE KINA, POVRATAK ODUŠEVLJENIH
GLEDATELJA
Radom Kina Sloboda upravlja lovransko komunalno društvo Stubica,
a projekcije filmova koje se održavaju dvaput tjedno imat će
vjerojatno najpovoljnije ulazni-ce u okruženju. Naime, prema pla-nu
rada, subotom u 14 sati održa-va se projekcija kino-sadržaja za
djecu, a u 19 sati za odrasle gleda-telje. Cijena ulaznica za sve
kino predstave iznosi 15 kuna, a kada Stubica bude organizirala
kazališ-na gostovanja, cijena će biti tako-đer nevelikih 20
kuna.
Sve same pohvale za lovranski »filmski hram«
Piše: Davor Žic
6 7LOVRANSKI LIST br. 42 LOVRANSKI LIST br. 42
-
IDUĆI CILJ - SORTIRNICA– Ovo je veliki potez u postupku
zbrinja-
vanja otpada. Svi mještani Općine Lovran na ovom će mjestu moći
besplatno zbrinuti dva-desetak vrsta otpada, odnosno sve one vrste
koje ne spadaju u komunalni otpad. Reciklažno dvorište čini dio
sustava zbrinjavanja otpada na najvišoj razini, a da bi iskoristili
sirovine koje će se ovdje prikupiti i dalje ići u uporabu potrebno
je napraviti sortirnicu. To je i naš sljedeći cilj čija se
realizacija planira u Jurdanima, a koja će biti izgrađena za cijelo
područje Liburnije. U tijeku je priprema tehničke dokumentacije i
dobiva-nje dozvola, a ako sve bude u redu na jesen ćemo projekt
sortirnice kandidirati prema EU
fondovima – rekao je Ervino Mrak, direktor Komunalca.
Izgradnjom reciklažnog dvorišta Općina Lovran i Komunalac
sustavno ostvaruju plan kojim bi svaka jedinica lokalne samouprave
tre-bala imati svoje reciklažno dvorište, međutim reciklažno
dvorište u Lovranu namijenjeno je za otprilike 25 tisuća
stanovnika, a Lovran ih ima svega oko 4.500. S obzirom da ostala
mjesta, izuzev Mošćeničke Drage, koja raspolaže mo-bilnim
reciklažnim dvorištem, nemaju moguć-nost zbrinjavanja ove vrste
otpada, moguće je da će se potpisati i ugovori sa susjednim JLS na
Liburniji.
UGOVORI SA SUSJEDIMA– Žitelji ostalih mjesta s područja
Liburnije
za sada ne mogu donositi otpad u lovransko re-
ciklažno dvorište, ali u planu je sklopiti ugovore sa susjednim
općinama, a kako bi žitelji rubnog područja Opatije i Mošćeničke
Drage ovdje mogli odlagati. Domaćinstva mogu donositi ot-pad bez
naplate, a pravnim osobama, ukoliko se sklope ugovori, naplaćivat
će se po predviđe-nom cjeniku – objasnio je Mrak, u nazočnosti
načelnika Lovrana Alana Sankovića.
Ekološka svijest građana po pitanju odva-janja otpada raste,
Mrak kaže kako je puno na-pravljeno u proteklih desetak godina, no
kako i dalje treba vršiti edukaciju. Na pitanje što će se događati
s prikupljenim otpadom u reciklaž-nom dvorištu do izgradnje
sortirnice, Mrak je objasnio kako se dio otpada, koje tržište
prihva-ća, plasira dalje sa ili bez naknade.
– Nažalost, tržište sirovina još nije proradilo, osim onog
kartona, papira, metala i nešto plasti-ke, a sve ostalo dosta je
neizvjesno. Primjerice, za fenjeriće s groblja moramo plaćati da bi
ih netko zbrinuo, a njih praktički 99 posto već od-vajamo – rekao
je Mrak.
Lovran je prvi na Liburniji dobio re-ciklažno dvorište. Na
lokaciji Škaje, u blizini lovranskog groblja na cesti za Lovransku
Dragu, sredinom ožuj-
ka otvoreno je reciklažno dvorište u kojeg se može odložiti
elektronički otpad, akumulato-ri, žarulje, stari lijekovi, motorna
i jestiva ulja, zauljena ambalaža, kao i papir, karton, plasti-ka,
staklena i metalna ambalaža, ravno staklo,
limenke, stiropor, baterije, zeleni otpad, gume, krupni otpad...
Vrijednost ulaganja je 2,2 miliju-na kuna, a zajedno su ga
isfinancirali Fond za energetsku učinkovitost i energetiku (u
iznosu od 1,35 milijuna kuna) i Općina Lovran. Kako bi reciklažno
dvorište moglo biti u funkciji na-pravljena je i pristupna cesta, s
pripadajućom infrastrukturom i javnom rasvjetom za što se izdvojilo
dodatnih 600.000 kuna, rečeno je
prilikom otvaranja dvorišta. Radno vrijeme lovranskog
reciklažnog dvorišta je svakim rad-nim danom od 10 do 17 sati i
subotom od 8 do 13 sati, a u navedenom prostoru zaposle-nik
Komunalca, tvrtke koja upravlja dvorištem, moći će prihvatiti i
zbrinuti dvadesetak vrsta otpada kao i problematičan otpad koji se
ne smije odlagati niti u miješani komunalni, niti u korisni
otpad.
Prvo reciklažno dvorište na Liburniji ima Lovran Piše: Marina
Kirigin
8 9LOVRANSKI LIST br. 42 LOVRANSKI LIST br. 42
-
U prosincu 2014. objavili smo in-tervju s našom sugrađankom
Belindom Dobrec, predsjednicom udruge DIRA za pomoć djeci s
teškoćama u razvoju. Uvodno smo je pred-stavili kao toplu,
nježnu i dragu mamu, ali i kao mamu borca za prava svoje, a time i
prava sva-kog djeteta, s posebnim naglaskom na djecu s poteškoćama
u razvoju. Tada ni slutili nismo da već za nekoliko mjeseci srce
ove iznimne žene neće kucati, da će zloćudna bolest učiniti da se
njezine oči zauvijek zatvore. Na žalost, Belindu više ne viđamo, ne
čujemo njezin glas, ali njezini snovi, njezine ideje i želja za
pomoći žive i dalje.
U veljači ove godine osnovana je u Rijeci udruga koja nosi
njezino ime i u kojoj se nastavlja njezin nesebičan rad s djecom
i
mladima s poteškoćama u razvoju. Udruga „Belinda Dobrec“ svoja
je vrata otvorila svoj djeci s poteškoćama u razvoju te njihovim
ro-diteljima i obiteljima. Belindina kći Lea Dobrec te Leonida
Rupčić i Andrijana Vidović samo žele nastaviti ići putem koji je
Belinda utrla i spremne su stjecati i širiti svoja znanja, pružati
podršku te provoditi terapijski rad s djecom, a u tome imaju veliku
podršku mnogobrojnih prijatelja Udruge.
PUNA VJERE I NADESvi koji su poznavali Belindu znaju koliko
je bila dobra, požrtvovna i uvijek nasmiješena i dobre volje.
Svaku prepreku doživljavala je kao izazov, kao nešto što se mora i
može savladati. Nije bila od onih koji klonu duhom, to nikako.
I u posljednjim trenutcima svoga života bila je optimistična i
puna vjere i nade da će ostvariti sve ono što je željela.
O Belindi, o njezinom radu, planovima, sno-vima... razgovarali
smo s njezinom kćeri Leom.
– Znam da svako dijete za svoju mamu kaže da je najbolja na
svijetu, ali moja je to ui-stinu bila, započela je Lea naš
razgovor. I nije bila samo najbolja kao mama, nego i kao žena,
učiteljica, poduzetnica, organizatorica, terapeut-kinja,
prijateljica, pravnica, borac i još puno toga. Uspijevalo joj je
sve čega se dohvatila. Nikada se nije zadovoljavala prosjekom, već
je u sve-mu tražila nešto više i naravno davala više sebe. Bila je
uvijek tu za druge, uvijek voljna pomoći, pružiti ruku u nevolji.
Bila je od onih osoba koju možete nazvati u podne i u ponoć i
uvijek će vas saslušati. Bila je zabavna, moderna mama koja je
slušala muziku sa spuštenim prozorima u automobilu, ali opet mama
koja je znala povući crtu kada je bilo dosta. Moja dva brata
Mihaela i Maura i mene naučila je što znači bezgranično voljeti,
ali što je još važnije, naučila nas je po-štovati drugoga bez
obzira na imovinsko stanje, spol, poteškoću, odjeću... Našoj mami
svi su ljudi bili jednaki.
KUCALI NA MNOGA VRATAMauro, najmlađi od Belindine troje
djece,
dijete je s poteškoćama u razvoju. U početku za Belindu i
njezinog supruga Deana bio je to svojevrsni šok, ali nijedna
prepreka na koju su naišli nije ih zaustavila u njihovom nastojanju
da pomognu svom djetetu.
– Mauro je najmlađi član naše obitelji, na-stavlja nam pričati
Lea. Negdje u dobi od dvije godine mama i tata počeli su sumnjati
da ima određene poteškoće u razvoju. Kada su njiho-
ve sumnje bile potvrđene, našli su se izgubljeni kao i većina
roditelja u njihovoj situaciji, ponaj-više zbog sustava koji pruža
vrlo lošu podršku. Pokucali su na mnoga vrata, tražili odgovore,
savjete, informacije u Hrvatskoj i inozemstvu. Slamku spasa tada im
je pružio D.I.R. Floortime – revolucionarna metoda rada s djecom s
poteškoćama u razvoju koju je osmislio jedan od vodećih dječjih
psihologa novijeg vremena dr. Stanely Greenspan. Mamu ni strah od
le-tenja nije spriječio da prvim avionom odleti u Washington D.C.
gdje se održavala konferencija o spomenutoj metodi koja se tek
polako počela probijati na područje Europe. Kako i samo ime kaže
Floortime je intervencijski program koji se temelji na igri na
podu, odnosno igri u kojoj dijete uživa i koja vam omogućava da
uđete u njegov svijet i osnažite njegov razvoj. Mami se posebno
svidjela ova metoda jer ističe roditelja kao najvažnijeg i ključnog
partnera u radu s dje-tetom s poteškoćama. Mauro je na ovu meto-du
reagirao izvanredno. Počeli su se javljati prvi iskreni osmjesi,
zagrljaji, prve geste i tako dugo očekivane riječi. No mama kao
mama ništa nije prepuštala slučaju. Njezina misija bila je
ostvari-vanje Maurovog punog potencijala, polazak u redovnu školu i
sretan i ispunjen život njezinog sina izvan bilo kakve institucije.
Ovaj cilj nije bio nimalo lako ostvariv pa se mama, osim što je
nastavila čitati knjige i neprestano se educirati, i što je s
Maurom posjetila nebrojeno puno cen-tara za rad s djecom s
poteškoćama u Europi, ponovno odlučila na putovanje u Ameriku, ali
ovaj put i ja sam išla s njima.
ISKUSTVA IZ SAD-aZajedno smo posjetili vodeće centre u
Washingtonu, New Jersiju, Coloradu. Mauro je izuzetno dobro
reagirao na terapije. Svaki put kada bi se vratili, on bi naočigled
sviju bio jedno sasvim drugo dijete. Tijekom tih nekoliko tjedana s
njim je radio tim stručnjaka u sastavu edukacijski-rehabilitator,
logoped, radni terape-ut, fizioterapeut, a tu je uvijek bila i
medicinska sestra. Svakog su tjedna održavali zajedničke timske
sastanke gdje su raspravljali o Maurovim individualnim obilježjima
i na temelju njih osmišljavali učinkovit intervencijski program. U
SAD-u je timski rad dobro uhodana praksa ko-
ja nažalost kod nas nedostaje. Roditelj se tako-đer smatra
važnim dijelom tima za intervenciju pa se i mama uvijek vraćala
sretna, ispunjena pozitivnim energijom, nadom i novim idejama koje
je nastojala provoditi kod kuće.
Nesebična i uvijek voljna pomoći, Belinda je u Rijeci osnovala
udrugu DIRA. Cilj joj je bio svo-je bogato znanje i praktično
iskustvo usmjeriti na djecu s poteškoćama u razvoju i njihove
roditelje.
Kada je Mauro imao 6 godina mama je iza sebe imala jedan cijeli
vagon pročitanih knjiga, odslušanih konferencija i edukacija, ali i
praktič-nog iskustva u ulozi roditelja i tada je odlučila osnovati
vlastitu udrugu. Floortime konferencija bio je prvi veliki projekt
udruge koji je ostvari-la u suradnji s majkom dječaka s poteškoćama
u razvoju Anamarijom Roksandić. One su bile ključne osobe koje su
dovele Floortime meto-du na prostor čitave jugoistočne Europe. Od
tada pa do danas Floortime je doživio pravi procvat. U Hrvatskoj
trenutačno brojimo preko 60 Floortime terapeuta, uključujući i
mene, koji ovu metodu provode i u privatnim i u držav-nim
institucijama, a sam Floortime je prepoznat kao vrlo učinkovit
terapijski pristup, posebno u ranoj intervenciji. Osim samog
održavanja Floortime konferencija i kasnije edukacija za Floortime
terapeute, pod maminim vodstvom su se u udruzi održavale različite
terapije, savje-tovanja, radionice i igraonice.
MUKOTRPAN POSAOBila je i članica radnog tima inicijative
Pomozimo djeci s invaliditetom na čiju je inici-jativu nakon
dugog niza godina riješeno pitanje financiranja asistenata u
nastavi kao i Pravilnik kojim su se napokon zakonski uredile prava
i obveze asistenata.
Naša mama, osim što je nesebično s drugi-ma dijelila svoje
znanje, savjete, iskustva i prak-tični rad, bila je borac i za
zakonska prava djece s poteškoćama u razvoju. Članovi ove
inicijative bili su isključivo roditelji djece s poteškoćama u
razvoju, no odrađivali su vrlo mukotrpan po-sao. Proučavali su
zakone, redovito održavali prosvjede u Zagrebu bez obzira na
vremenske (ne)prilike, odlazili na sastanke u Sabor, pregova-rali s
ministrima i što je najvažnije, nisu odustajali. Vođeni motom „S
poteškoćama se možemo
nositi, s nepravdom ne!“ uspjeli su osigurati da danas svako
dijete s poteškoćama u razvoju u kojem god dijelu Republike
Hrvatske živjelo može pohađati školu uz podršku asistenta. O
značaju njihova uspjeha dovoljno nam govori laskava titula Ponosa
Hrvatske koju je ova ini-cijativa dobila 2015. godine.
NIJE SE PREDAVALABliži se druga godišnjica Belindine smrti,
međutim, njezin su lik, njezina djela i snovi još uvijek tako
živi, tako stvarni...
- Da, u svibnju će biti dvije godine da je moja mama Belinda
nakon zloćudne bolesti posljednji puta sklopila oči. Prerano je
napustila ovaj svijet, no mislim da se svi možemo složiti da je ona
ostavila upečatljiv trag u svijetu i u našim srcima. Do zadnjeg
trenutka nije odustajala, nije se pre-davala. Maštala je o budućim
putovanjima, kon-certima, druženjima, planirala je proslavu svog
45. rođendana, Maurovu prvu pričest. Imala je i plan kako ćemo
zajedno jednog dana kupovati moju haljinu za vjenčanje kad nas je
već njezina bolest spriječila da kupimo onu maturalnu. Mama je do
zadnjeg trenutka svoga života sanjala svijet u ko-jem će sva djeca
biti ravnopravna, svijet u kojem će ljudi biti usredotočeni na
njihove jake strane, a ne na poteškoću, svijet u kojem se posebno
bri-ne za najranjivije skupine društva, svijet u kojem će zakon
biti na strani svih građana. Uvijek je vje-rovala u bolje, ljepše i
pravednije sutra. Toliko je žarko htjela živjeti i za to se borila
svim srcem, no život je nažalost bio brži od nje. Međutim, dok se
god čuje njezino ime, dok god žive njezini snovi, dok god postoje
roditelji i drugi pojedinci, borci poput nje, djeca s poteškoćama u
razvoju neće biti zaboravljena.
Udruga „Belinda Dobrec“ udruga je za pomoć djeci i mladima s
po-teškoćama u razvoju. Osnovale su je tri mlade entuzijastice,
Lea, Leonida i Andrijana kako bi nasta-vile slijediti put prerano
preminu-le Belinde. MISIJA Udruge je odgovarajućim terapijskim
metodama potaknuti razvoj svakog djeteta i poboljšati kvalitetu
života djece s poteško-ćama u razvoju i njihovih obitelji. CILJ je
Udruge ostvarenje vlasti-tog potencijala svakog djeteta, bez obzira
na poteškoću, a VIZIJA stvaranje društva jednakih mo-gućnosti u
kojem se štite prava djece i mladih s poteškoćama u razvoju.
Piše: Kristina Staničić
MAMINU MISIJU POMAGANJA DJECI S TEŠKOĆAMA U RAZVOJU NASTAVILA JE
KĆI LEA DOBREC
Snovi hrabre Belinde žive i dalje
10 11LOVRANSKI LIST br. 42 LOVRANSKI LIST br. 42
-
Nagrada Općine Lovran za iznimna postignuća u oblasti društvenog
života te doprinos u unapređenju odgoja i obrazovanja ove je
godi-
ne pripala Osnovnoj školi Viktora Cara Emina Lovran.
Nastava u novoj školskoj zgradi održava se već pedeset godina,
što je veoma lijep jubilej, ia-ko je školstvo u Lovranu mnogo
starije. Povijest razvitka školstva istraživala je povjesničarka
Vinka Vlašić, bivša djelatnica ove škole, a njezin je rad objavljen
u Liburnijskim temama. Ona pi-še o prvim kapelanskim i plovanskim
školama u kojima su učenike opismenjavala samo crkvena lica te o
trivijalnim i dvorazrednim državnim školama o kojima nije sačuvano
mnogo podata-ka. Škole su se pojačano otvarale tijekom prve
polovine 19. stoljeća, a najveći im je problem bio nedostatak
učiteljskog kadra pa bi jedan uči-
telj radio s velikim brojem polaznika i u jutarnjoj i u
popodnevnoj smjeni. Gotovo nevjerojatan je podatak da je,
primjerice, godine 1842. od Okružnog komesarijata u Voloskom
zatraženo da se pored osnovne trivijalne škole za dječake, u
Lovranu otvori škola i za djevojčice, budući da jedan učitelj već
podučava 245 dječaka pa ne može preuzeti nastavu i za još 232
djevojčice.
ŠKOLA I NA MALOJ UČKITridesetak godina kasnije u Lovranu je
iz-
građena nova školska zgrada. Bilo je to za to vrijeme moderno
zdanje s dvije učionice i dva učiteljska stana. Nastava se pored
talijanskog jezika odvijala i na hrvatskom, o čemu je u Našoj slogi
1877. pisao Matko Laginja. Slijedila su turbulentna vremena i
godišnja previranja oko jezika bila su stalno prisutna. Za vrijeme
talijanske okupacije hrvatski su učitelji proganja-
ni, a njihova su mjesta zauzimali talijanski učitelji. Situacija
se nakon Drugog svjetskog rata izmije-nila. Stvoreni su uvjeti za
normalno školovanje djece na materinjem, hrvatskom jeziku.
Poslije Drugog svjetskog rata ta nova škola, koju danas
spominjemo kao staru školu, radila je prvo kao sedmogodišnja potom
kao osmo-godišnja škola, a pripadale su joj i područne ško-le u
Lignju, Dobreću, Tuliševici i na Maloj Učki, a jedno kombinirano
odjeljenje radilo je i u ondašnjoj Ortopedskoj bolnici. Ta škola
postala je pretijesna pa se pokrenulo pitanje izgradnje nove i
moderne školske zgrade na današnjoj lokaciji. Izgradnja je počela
1964. godine i za tri godine u njoj je organizirana nastava. Zbog
većeg broja učenika nastava se godinama od-vijala u dvije smjene.
Opadanje broja učenika omogućilo je da se nastava organizira samo u
jutarnjoj smjeni.
NA NASTAVI 372 UČENIKAJoš od ranije, od 1961. godine, škola
nosi
ime Viktora Cara Emina, domaćeg sina, rodolju-ba i književnika,
a godine 1972. lovranskoj školi pripojena je Osnovna škola »Eugen
Kumičić« Mošćenička Draga s područnim odjeljenjima u Mošćenicama i
Brseču. Tako Osnovnoj školi Viktora Cara Emina danas pripadaju kao
po-dručna odjeljenja Mošćenička Draga, Mošćenice i Brseč, a od
nekadašnjih lovranskih područnih škola još samo područna škola u
Dobreću.
Danas nastavu pohađaju 372 učenika u 16 razrednih odjela i
zaposleno je šezdeset djelatnika. Kroz svakodnevni rad „učenicima
se omogućava stjecanje kompetencija potrebnih za daljnje
školovanje, život i rad, razvija se kva-liteta odgojno-obrazovnog
rada provođenjem suvremenih metoda i oblika rada, radi se na
kontinuiranom profesionalnom razvoju i na-
predovanju učitelja s ciljem stjecanja i usavrša-vanja
učiteljskih kompetencija, razvoj socijalnih i komunikacijskih
vještina, kritičkog mišljenja, samopouzdanja i međusobno povjerenja
svih sudionika odgojno-obrazovnog procesa te kontinuirano,
transparentno i motivirajuće pra-ćenje postignuća i rezultata rada
svih sudionika odgojno-obrazovnog procesa.
POTICAJNO OZRAČJEZadnjih godina škola teži biti otvorena
ško-
la poticajnog ozračja, suvremeno opremljena i sigurno mjesto
gdje učenici rado dolaze i osje-ćaju se zadovoljno kao i roditelji,
učitelji i ostali djelatnici. Ostvareni rezultati učenika i
učitelja, a i ostalih djelatnika škole, prepoznati su o čemu
svjedoče priznanja i nagrade dobivene u zadnjih pet godina.“
Pri osnovnoj školi djeluje i područni odjel
Osnovne umjetničke škole Matka Brajše Rašana iz Labina, aktivne
su brojne radionice, slobodne aktivnosti te sportske grupe, a
učenici se mogu opredijeliti i za nekoliko izbornih predmeta. S
mnogih glazbenih, likovnih, sportskih i obrazov-nih natjecanja
učenici se vraćaju s osvojenim visokim priznanjima, a posebno je
zapaženo nji-hovo sudjelovanje na brojnim manifestacijama u svom
gradu. Humanost i ekologija uvijek su u prvom planu. S obzirom na
veoma dobru su-radnju škole i Općine Lovran, grad je zasluženo
dobio naslov „Općina Lovran prijatelj djece“.
Osnovna škola je prošle godine dobila Županijsku nagradu kao
uzorna odgojno-obrazovna ustanova, a potom i Zahvalnicu Općine
Lovran. Ove je godine na prijedlog Društva „Naša djeca“ Opatija,
ogranak Lovran, Osnovnoj školi Viktora Cara Emina dodijeljena i
Nagrada Općine Lovran za 2017. godinu.
Piše: Cvjetana Miletić
UZ DAN OPĆINE LOVRAN I BLAGDAN SVETOG JURJA
Nagrada za Osnovnu školu Viktora Cara Emina
12 13LOVRANSKI LIST br. 42 LOVRANSKI LIST br. 42
-
Trg slobode u centru Lovrana dav-ne 1910. godine nije postojao.
Ali je postojala dobrostojeća obitelj Marie von Adlerschwung, koja
je
uspjela u svom naumu da se na tom mjestu izgradi Villa Bel Fiore
kao pansion za potre-be djece i odraslih. Danas se ne zna tko je
bio projektant, ne zna se ni izvođač, ali za-hvaljujući viziji te
mudre žene vila je izgra-đena i još uvijek dobro služi i kao
poslovni i kao stambeni prostor. Mještane osobito veseli što se u
prizemlju već godinama nala-zi Galerija Laurus koja svojim bogatim
sadr-žajima pridonosi kulturnom životu Lovrana. Mnogi će reći više
ljeti kada je Lovran do-maćin brojnim domaćim i stranim gostima,
ali i zimi jer se u galeriji pored izložbi, održa-vaju i zanimljiva
predavanja, radionice, zatim poetske, glazbene i razne kulturne
manife-stacije. Zapravo galerija živi cijele godine. U njoj se
stalno nešto događa i mislim da ne griješim ako kažem da je
galerija postala lovransko kultno mjesto. U neposrednoj bli-zini
sada je otvoreno i nakon mnogo godina
čekanja obnovljeno kino koje će u budućno-sti ponuditi i nove
sadržaje. Ovim objektima pažnjom dobrog gospodara upravlja Stubica
d.o.o. i ovaj dio grada malo po malo popri-ma drugačiju ljepšu
vizuru.
U galeriji nas čeka Romina Tominić. Mlada talentirana Lovranka,
bacc. likovne pedagogije i studentica Intermedije na studi-ju
Medijskih umjetnosti i praksi na Akademiji primijenjenih umjetnosti
Sveučilišta u Rijeci. Njoj je povjerena briga o svim sadržajima
koji se odvijaju u ovom prostoru. Rado su-djeluje u postavljanju
izložbi, a u nedostatku likovnih kritičara progovara o djelima koja
su izložena. No, osim što se bavi galerijskim aktivnostima i
općenito vizualnim umjetno-stima, Romina je i pjesnikinja i pred
njom se tek otvaraju godine poetskog i likovnog stvaralačkoga
rada.
* Kako je Romini u Galeriji Laurus?
- Lijepo. Nije nikad dosadno. Uvijek ima publike, a ako i
nastane neko zatišje tu su uvijek lijepi izlošci, a ima i posla oko
uređe-nja, pripremanja ili spremanja, makar stolica za neki
program. Galerija radi ujutro i po-podne osim ponedjeljka. U
jutarnjoj smjeni je Mirko Nađ, u popodnevnoj sam ja i mi-slim da za
sada dobro funkcioniramo...
14 RAZLIČITIH IZLOŽBI* Koliko ste izložbi imali protekle
go-dine?
- Izložbe u prosjeku traju jedan mjesec ili koji dan manje pa
smo u prošloj 2016. godini imali 14 različitih izložbi. Sve je
po-čelo s izložbom fotografija „Kako se nekad maškaralo“ u
organizaciji Pusnog društva Toronjera, a radilo se o sakupljenim
najstari-jim fotkama iz privatnih zbirki od kojih bi se ove i iduće
godine trebala tiskati monogra-fija u koju bi ušle sve te
najstarije i najvrijed-nije slike stogodišnjeg maskiranja u našem
gradu. Potom je bila izložba „Apstraktni cr-teži u Tušu“ autorice
Mirande Bačić i pred-stavljanje njezine zbirke pjesama. Zatim smo
priredili izložbu skulptura kipara Miroslava Župančića iz Okučana
pod nazivom „Jedra“, a onda je slijedila jedna zanimljiva izložba
koju su postavili studenti Akademije primi-
jenjenih umjetnosti iz Rijeke. Ovom su izlož-bom i Općina Lovran
i Stubica d.o.o. otvorili vrata mladim likovnjacima, koji su
pokazali izuzetno zanimanje za kolektivno izlaganje, a u znak
zahvalnosti predstavili su zanimljive i neobične radove. Tako su
primjerice rado-vi malih formata skriveni u kovertama bili poklon i
iznenađenje za brojne posjetitelje. Na početku ljetne sezone
izlagali su gosti iz pobratimljenog XVII. okruga Budimpešte. Pod
nazivom „Triangulum“ predstavili su se Erzsebet Paljanos, Nikolette
Vitarius i Szilvia Szalai. Potom je akademska slikari-ca i
ilustratorica dječjih priča imala izložbu „Disegni tra Favole e
Sogni“, a naš lovranski trio Veronika Gašparović, Nada Jakovašić i
Nenad Pantalon priredili su izložbu „Radost stvaranja“. Uvijek
nastojimo da izložbe budu zanimljive pa smo tako ugostili i ra-dove
izvedene u tehnici patchwork-a gos-pođe Marinke Sirotnjak Tich, a
nakon toga uslijedio je i „EMO Hum 2016“ , odnosno Emil Oman,
samouki slikar iz pobratimlje-nog grada Bleiburga koji nam se
predstavio sa 2 serije slika, uključujući i 12 najnovijih. „Jeseni
u čast“ bio je naziv izložbe polaznika ljetne radionice Grad koji
su u organizaciji DND predstavili i prvu lovransku bojanku za djecu
pod nazivom „Lovranski maru-nić“ . Slijedila je „Jesenska
umirovljenička rapsodija“ koju su priredili Udruga umirov-ljenika
Lovrana, likovna radionica pri mati-ci umirovljenika PGŽ i Kulturno
društvo
Galerija Laurus - kultno lovransko mjesto
Piše: Cvjetana Miletić
„Rušnjak“. Godišnju aktivnost smo završili s „Lovranskom
rapsodijom fotografija kroz prošlost“ Federika Sterlea i izložbom
saču-vanih plakata „Charles Chaplin i društvo“ koje je godinama
skupljao Silvano Raffaelli.
ČAKAVSKI BARDI* Zanimljivo je što izložbe prate i do-datni
sadržaji, razna predavanja, radio-nice, kulturno-umjetničke
večeri?
- Da, tako izložbu vidi veći broj publike, a ni ti dodatni
sadržaji se ne odvijaju u ne-kom bezličnom prostoru nego među
lijepim slikama ili skulpturama pa je i ugođaj puno ljepši. Tako
smo u prošloj godini imali pre-davanje „Zidne slike“, zatim
predavanje o freskama u crkvi sv. Jurja i o mjestu Frančići, te
predstavljanje Zbornika Lovranšćine, koje je organizirala Katedra
Čakavskoga sabora. Predavanje o dr. Albinu Ederu i o tome „Kako nać
i zapisat svoji koreni“ održao je dr. sc. Roberto Žigulić.
„Čakavski bardi va Lovrane“ predstavili su dr. art. Mihalj Ivković
i poetese Rajka Jurdana Šepić i Vlasta Sušanj Kapićeva, a koncert
klasične glazbe priredili su Jelena Tihomirović i Metod Sironić.
Održano je i predavanje o uklanjanju azbesta na objektima u
Lovranu, predavanje o marunu, predavanje o kinematografiji, koncert
Puhačkog orke-stra Lovran, zatim kreativna radionica izrade
patchworka, radionica crtanja i slikanja, susret sportaša i ...
mislim da nisam nikog zaboravila. Naravno, galerija je poslužila i
ponekoj udruzi
time što je okupila ljude na raznim skupština-ma. Prema tome, u
galeriji je uvijek veselo...
* Koliko imate posjetitelja na pojedinim zbivanjima, kada dođe
najviše publike?
- Ovisi o sadržaju koji se nudi. Kada imamo pjesničke ili
glazbene večeri, ili zanimljiva preda-vanja, onda je publike mnogo
više. U prošloj je godini najveće zanimanje izazvala izložba „Kako
se nekad maškaralo“ sa preko četiristo posje-ta. Druga je po broju
posjetitelja bila izložba „Radost stvaranja“ s tristotinjak
posjetitelja, a treća „Jedra“ s gotovo dvijestopedeset posje-ta. Ni
jedna izložba nije imala manje od stotinu posjetitelja, a kada smo
ih sve zbrojili dobili smo izuzetnu posjećenost koja premašuje
dvije i pol tisuće posjeta. Time se ne može pohvaliti ni ne-ka
mnogo veća i značajnija galerija od naše.
UKUPNO 2.649 POSJETITELJA* Kako će biti ove godine?
- Vjerujem kao i lani. Popunili smo kalen-dar izložbi za ovu
godinu. Zanimanje među autorima raste, a galerija rado ugošćuje
kre-ativce raznih grana umjetnosti. Očekuju nas izložbe slika,
crteža, fotografija, keramike itd...
* A kad ćemo va ovoj galerije predsta-vit Rominu Tominić kao
slikaricu i kao poetesu?
- Uff, za sliki je teško reć, morda kroz ko leto kad ih se
nabere, aš se momentalno više držin videa. A ko poetesu – vaje,
vaje…
14 15LOVRANSKI LIST br. 42 LOVRANSKI LIST br. 42
-
FAST FOOD ANDREAKafić „Tina“ je va sklope zgrade Konzuma i njega
je pod svoje zel
Franjo Jergović pred 12 let. Pokle 6 let je proširil ponudu z
„Andrea“ Fast foodun. Tako su Franjo i njigova žena Sabina kafiću
dali ime po starejoj hćere Tine, a Fast foodu po mlajoj Andree!
Saki početak je težak. Šest let su Franjo i Sabina delali sami,
a onda su zeli još jednega delavca. Sada se okol hrani i pijači
vrte njih četiri. Si nastoje ugodit sakemu ki sede za njihov stol.
Va ponude hrani imaju se ča spada va prošireni Fast food. Nude
razne vrsti roštilja, hamburgeri, tosti, sengvići, salati, prilogi
i đelato. Saki more nać neč ča njemu paše.
Povedel mi je Franjo:„Sada na mlado leto ćemo nanovo natkrit
tarac, popiturat zidi i posadit nove rožice. Za sezonu ćemo zet još
jednega delavca, sakoj mušterije se treba posvetit, nastojimo da
nas zapamete i po ljubaznoste, a ne samo po dobroj hrane. Judi su
zado-vojni s našun ponudun hrani aš mi to delamo na naš način,
imamo miće poslovne tajni. Čuda puti naruče, mi parićamo, a oni
zanesu doma za veću ale manju kunpaniju. Do sada smo, i ovo leto
ćemo imet, večeri z muzikun i raznun ponudun, to posebno veseli
stranci.
Nisan mogla a da ne pitan: „Ni lahko kada su muž i žena 24 ure
skupa, ši se kadagod posvadite?“
Franjo se j’ zgušta nasmel, a Sabina j’ rekla: „Ši, ma se da bi
bilo boje i se bez kativeriji. Važgu se iskrice i va hip se ugase i
se je kako treba bit.“
FAST FOOD PANINOTEKAProlazeći centrom Lovrana svima zapne za
oko
Fast food Paninoteka. Kroz velike staklene stijene vide se
uredne izložbene vitrine, a lijepo složena ponuda mami…
Tu možete izabrati svoj obrok jer ponuda je zaista bogata. Uz
razne sendviće i hamburgere nudi se pizza ili samo trokut pizze. U
ponudi imaju i gril i velik izbor pića. Posebno vredi istaknuti da
oni svakodnevno nu-de papaline i lignje kao i razne salate.
„Trudimo se biti na usluzi i držati kvalitetu ponu-de uz
pristupačne cijene iako to nije lako van sezone. Planiram za
sljedeću sezonu još malo proširiti našu ponudu,“ rekao nam je
vlasnik Tushaj Tush. Gospođa Ljiljana priprema narudžbu koja se
sastoji od hambur-gera, pizze i lignji. Mirisi se međusobo miješaju
i šire prostorijom te golicaju nosnice. Miris izađe na ulicu te
mami prolaznike…
FAST FOOD TASTYSlogom rastu male stvar, a nesloga sve pokvari,
uzrečica
je koju sam često slušala u djetinstvu od roditelja.Dvije lijepe
i mlade djevojke, sestre Martina i Petra
Kolarić odlučile su prije godinu dana da svojom voljon, ra-dom i
znanjem obogate ponudu brze hrane u Lovranu.
Stojim za pultom s olovkom u ruci dok Martina na rošti-lju
okreće hamburgere, a Petra reže pileća prsa u šnicle. Uz rad
zadovoljavaju moju znatiželju o njihovom biznisu. Fast food Tasty
ima svu uobičajenu ponudu roštilja, hamburgera, tosteva… Osim toga
nude Pek-Snack franšizu te vege i ve-gan burger, a zimus su imale i
kuhano vino. „U godinu dana primjetila sam da je znatno porastao
interes za vegetarijan-skim burgerima,“ rekla je vlasnica
Martina.
Cure imaju posla, a ja smetam. Na moje mjesto stiže grupica
gladnih studentica. Petra mi dovikuje: „Napišite da radimo od 10
ujutro do 10 navečer i da nas se može nazvati na broj 777-923 ako
mušterija želi da ju dočekaju gotovi proizvodi. Tako gladni brže
dočekaju obrok...“
Nebom nad Lovranom su se raširili tamni kišni oblaci, izgleda da
će pasti prva proljetna kiša pa žurim kući.
AZZURRO MARE Samo 30-tak koraka dalje prema centru dočekat
će
vas ljubazne prodavačice pekarskih proizvoda pekarnice „Azzurro
mare“. Tu se nude svježi pekarski proizvodi. Vlasnik je također
gospodin Tushaj koji je pekarstvom na-stavio tradiciju svoje
obitelji. Tu možete kupiti više vrsta bureka, krafne, hot dog,
kroasane... Cijelog su dana pune vitrine svježih proizvoda.
Na policama je i velik izbor kruha: bijeli, tamni, crni, raženi,
kukuruzni, domaći... Kroz bočna vrata navire miris svježe pečenog
kruha. Raj za one koji žele pojesti topli kruh s maslacem i ne boje
se poslije toga stati na vagu.
ISTRAŽILI SMO: ZBOG ČEGA JE U LOVRANU TEŠKO BITI NA DIJETI ILI
OSTATI GLADAN?
Kad mirisi mame prolaznike...
Piše: Silvana Milotić
Naš Lovran ni ni veli ni mići grad, on je jušto po mere
prosječnega čoveka. Kako mići ima mesta, mira i lepoti, a kako veli
grad ima hoteli, restorani, lepi parki, velu crekvu…
Prišlo je neko vreme od preši, najveć judi teču i nimaju lazno
živet pomalo i videt su tu lepotu okol sebe. I uživat!Pun je Lovran
studenti. Kamo moru ti studenti i delavci poć na marendu al pojist
ča na brzinu? Nekada se j’ na brzinu ofrigalo
dve jaja i stavilo va kruh, a danas tega ni. Si teču va butigi
od brze hrani ale kako sada reču na Fast food. Pa smo šli i mi.
16 17LOVRANSKI LIST br. 42 LOVRANSKI LIST br. 42
-
i zadovoljni kada smo nekome mogli pomoći. Da se ponovo rodim
opet bih izabrala isti poziv.
* Ukratko o Vašoj obitelji?– Udala sam se 1962. godine za
dr.
Dragana Stojanova i 1963. g. dobili smo si-na Igora, a nakon
sedam godina 1970. kćer Asju. Uz supruga rendgenologa, koji je
ra-dio dan i noć i uz svoj posao, nije bilo lako podizati djecu,
ali je i tu kao i kod mnogih zaposlenih roditelja, uskakala nona
Marija. Moj suprug umire 1991. g., nažalost u naj-boljim godinama i
ja sam već 26 godina udovica. Nije mi bilo lako, ali tu su mi
veliku podršku i poticaj dala moja djeca, osobito kćer Asja. Danas
imam tri unuka, Igorove Ivana i Petra i Asjinu Ninu. Oni su nonin
ponos, zadovoljstvo i ljubav. Obiteljsku sklonost prema medicini
nasljedio je sin Igor koji je neurolog i unuk Ivan koji je oralni
patolog.
DRUŽENJE I PRIJATELJSTVO* Od kada ste u KUD-u «Lovor» i kako
je sve započelo?– 1994. godine u zbor me je uvela Jelena
Tesarik, tadašnja predsjednica KUD-a, a sve na inicijativu moje
kćerke Asje koja me je htjela odvratiti od stalnog žalovanja i
pohoda groblju. U zboru su me objeručke prihvatili i naše druženje
i prijateljstvo traje evo već 23 godine. Kroz pjevanje vratila mi
se i životna radost i optimizam i shvatila sam da male stvari čine
život i da treba uživati u svakom trenutku.
* Od kuda ljubav prema glazbi i zbor-skom pjevanju?
Već u osnovnoj školi pjevala sam alt u zboru koji je na Radio
Rijeci nastupao u dječ-jim emisijama, a mama je pjevala sopran u
ta-dašnjem zboru «Jedinstvo», tako da je glazba bila stalni
pratilac našeg obiteljskog življenja. Svako obiteljsko druženje
završavalo je pje-smom.
* Probe, koncerti, putovanja – jeste li imali potporu
obitelji?
– Uvijek sam imala potporu, osobito kćerke Asje koja i sada
prisustvuje nastupima zbora zajedno sa svojom obitelji, kada god im
to posao dozvoljava.
* U impozantnih 23 godine zborskog staža bilo je mnoštvo nastupa
i konce-rata. Možete li izdvojiti neki posebno upečatljiv?
– Svakako je nezaboravan bio koncert u Schwannewedeu, u
Njemačkoj, gdje smo bili jako lijepo primljeni i ugošćeni.
Održali
smo zajednički koncert s njihovim zborom «Liederkranz» i
doživjeli ovacije publike. A osobito mi se svidio izlet u slikovit
i upečatljiv Bremen.
* Pjevate alt od prvog dana,jeste li ka-da pokušali pjevati neki
drugi glas,jer kažu da alti uvijek imaju «najzagulje-niju»
dionicu?
– To je živa istina. No pjevam alt već od osnovnoškolskih dana,
a danas ponekad pje-vam tenorsku dionicu kada je to potrebno.
Mislim da nikada ne bih mogla pjevati sopran, iako on često ima
lakše dionice i vodeće arije.
* Što za Vas znači KUD «Lovor»?– U periodu samoće nakon smrti
supru-
ga, zbor mi je svojim razumijevanjem mnogo pomogao. Stekla sam
nove prijatelje i prijate-ljice koji su me otrgnuli od samovanja,
ružnih i pesimističnih misli, kojima se uvijek mogu povjeriti i
zatražiti pomoć, to mi je druga obitelj.
* Znam da ste zbog bolesti više puta nakratko odustajali od
pjevanja, ali bi-ste se uvijek nanovo vraćali, zašto?
– Pjevanje je pozitivna navika koje se teš-ko odreći. Želim biti
u društvu svojih prijatelja i koliko toliko doprinjeti zboru svojim
pjeva-njem, a i dobrih pjevača uvijek nedostaje.
TREBAJU NAM MLADI* Ima li nešto što biste u radu zbora
mijenjali?
– Svi naši glazbeni voditelji maksimalno se trude radeći sa
zborom koji ima i svoje dobre i svoje loše strane, i moram priznati
da su u tome dosta uspješni. No ja bih voljela da na repertoaru
imamo više pjesama našeg kraja razumljivih domaćoj publici. A želja
mi je da se naš zbor pomladi, da su pjevači re-dovitiji na probama
i da ne napuštaju probu prije kraja.
* Osim pjevanja, imate li još neki hobi, zanimaciju?
– Imam vrt u kojemu provodim dosta vremena uzgajajući cvijeće i
ukrasne biljke. No on je i oaza mira u kojoj se rado opu-štam uz
dobru glazbu ili knjigu. Ujutro kad ustanem, prvo mojem cvijeću
zaželim dobro jutro i ugodan nastavak dana.
* Kako se nosite s napretkom civiliza-cije, elektronskim
medijima?
– To je za mene stvarno «špansko selo», ali se pomalo uhodavam.
Za sada koristim samo mobitel, ali ću uskoro naučiti koristiti
tablet, čemu će me podučiti unuka Nina.
* Kažu da umirovljenici nikada nemaju vremena,kako vi provodite
svoje umi-rovljeničke dane?
– To je istina! U kući i vrtu uvijek ima po-sla, a tu je i zbor
kojemu se posvećujem ko-liko mogu. Svakodnevno pratim TV program,
osobito vijesti, jer me zanima što se događa u svijetu i kod
nas.
* Volite li maškare i pokladno vrijeme?– Obožavam, za vrijeme
poklada moja
je kuća cijela zamaškarana. Voljela sam po-magati pri
organizaciji maškara i sudjelovati u maškaranim povorkama Lovrana
dugi niz godina, ali sada me u tome ometaju godine i zdravstveno
stanje.
* Vaša obitelj gaji izuzetnu ljubav pre-ma životinjama i uvijek
ste imali kućne ljubimce, zar ne?
– To je istina, volim sve životinje, osobito pse, i sada kada
nemam nijednog razgovaram sa svim psima koje sretnem na ulici. Moj
za-dnji pas bio je mali, ali srčani pas chiuwawa, moja kćer Asja
dugo je vremena imala do-bermane, a sada ima mješanca iz azila za
ži-votinje.
* Jeste li zadovoljni svojim životom?– Zadovoljna sam. Bilo je
lijepih i ružnih
trenutaka kao i u svakom životu, ne mogu nam uvijek cvjetati
samo ruže. Pamtim one lijepe trenutke, imam zdravu djecu i unučad,
što bih više mogla poželjeti?
IZLAZ UVIJEK POSTOJI* Vaša životna filozofija?
– Ne tražiti kruha preko pogače, skro-mnost, razumijevanje,
popuštanje, tolerancija i nenasilje u međusobnim odnosima. Uvijek
se, uz malo dobre volje, može naći zajednički jezik i izlaz iz
svake problematične situacije.
* Pjevanje u zboru zahtijeva puno vre-mena za probe, nastupe i
putovanja, no s obzirom na Vaš vedar duh i vital-nost, mislim da
ćete još dosta vremena davati obol našem pjevačkom zboru. Kakvi su
Vaši planovi?
– Stvarno me sve više koči moje zdravlje, ali dok budem ikako
mogla, pjevat ću. Volim pjesmu i glazbu pa mi radio svira po cijeli
dan.Mislim da je glazba veliko bogatstvo u sva-kom životu.
Željela bih još samo reći da iako po ro-đenju Sušačanka (Sušak
je stalno u djeliću mog srca), sada nakon više od trideset i pet
godina provedenih ovdje, ja sam dušom i sr-cem Lovranka.
KATARINA STOJANOV, DUGOGODIŠNJA ČLANICA KUD-A «LOVOR»
Kroz pjevanje sam shvatila da male stvari čine život
Piše: Sonja Španjol
Rano proljetno jutro, rascvjetani sunovrati, zumbuli i maćuhice,
pjev ptica. Sve me to prati na pu-tu do kuće obitelji Stojanov,
smje-
štenu u prekrasno uređenom vrtu u pred-građu Lovrana. Vrata mi
otvara nasmiješena Katarina, koju u zboru od milja zovemo Keti. Uz
šalicu tople kave započinjemo razgovor.
* Od kuda je Katarina Stojanov?
– Porijeklom sam po ocu Kastavka, a po majci Goranka, rođena
Sušanj. Majka me ro-dila kod kuće na Sušaku 19.4.1940. godine.
Osnovnu školu pohađala sam na Pećinama, a srednju Školu za
zdravstvene tehničare – smjer stomatološki asistent, završila sam u
Rijeci. Djetinjstvo i mladost provodim u vo-ljenom Sušaku, a kako
je majka vrlo mlada ostala udovica, mom odgoju i odrastanju uveliko
je pomagala moja nona.
* Otkuda Vi, rođena Sušačanka u Lovranu?
– Moj pokojni suprug Dragan je na po-četku našeg braka i svoje
karijere, radio kao liječnik u hitnoj službi Opatija. Vršeći
svoju
službu, upoznao je ovaj kraj i ljude i nije bilo teško donijeti
odluku o preseljenju
u Lovran. Doselili smo 1980. i nikada to nismo požalili.
* Po zanimanju ste stoma-
tološki asistent,gdje ste sve radili i dočekali
umirovlje-nje?
– Od početka pa do umirovljenja radila sam u KBC-u Rijeka, pune
32 godine. Tamo sam mnogo naučila, bila zadovoljna s poslom i
kolegama i ni-kada nisam osjetila po-trebu za promjenom radnog
mjesta. Puno smo radili, jer tada još nije bilo čelju-sne kirurgije
pa smo mi obavljali i teže zahvate. Bili smo sretni
18 19LOVRANSKI LIST br. 42 LOVRANSKI LIST br. 42
-
Sunce se pomalo spravja spat. Z Učki se spušćaju zeleni dihi
mladega leta. Po umejkeh žuto cvate divi radić, a va štrpedeh
njazla svijaju kosići.
Pasujemo Liganj. Pred nami se otpiraju novi zavitki. Prihajamo
va Rampajići. Kemu nij poznato, to je jedan del Tuliševice. Na
sta-nice od kurijeri dočekal nas je Toni Mataić. Za put nan
pokazat. Pametan otrok. Zna da nas čeka dug pogovor. Tu su mama
Marijana i tata Bruno, i rečimo da su prva pomoć va pogovore, aš
puno se tega treba nabrzo do-mislet. Neš je zapisano na harte, neš
snimje-no na kompjutore, a veli del i va spomeneh. Pogovor od
muziki z oven mladićacen otpira jenu lepu štoriju.
Toni je školan osmega razreda lovranske Osnovne školi Viktora
Cara Emina. Rojen je, Bože mladosti, 2003. leta v Reke. Kad je
fago-tić malo narasal dali su ga va lovranski vrtić, vaje za ten i
va školu kade ga je prva slova vadila učitelica Suzi Galović, a z
školi će ga za dva meseca otpravit učitelica Senka Strgar Svoboda.
„Kamo ćeš daje,“ pitali smo ga. „Za kuhara,“ rekal je šćeto-neto.
„Za kuhara?“ čudimo se. „Ja! Aš ja volin kuhat i jist,“ nan tumači.
Znači da smo prišli va kuću budućega kuhara?! A mi smo na su pravu
misleli da će nas dočekat budući mladi Vinko Coce.
No, saka štorija mora imet svoj početak i kraj. Pa homo mi na
delo.
* Ti si, Toni, jako rano počel sost i kantat?- A san. To san
više volel nego sedet na
mire s knjigun v ruke. Nisan kriv ča ne volin kantridu teplit
kako moj brat Alen ki j' odlikaš i sada gre va Pomorsku školu
Bakar, a čeka ga i fakultet, nego san više volel kanat i muziku.
Pijažalo mi se j' bit i va dramskoj grupe kade san glumil va
lutkarskoj prestave, volel san i kad smo šli na Lidrano, a veselo
je bilo i na školskeh priredbah... Neki vole teć za balun, a ja
volin muziku.
ŽELI IMET BAND* A ča sopeš? I kade?
- Naviše volin sost na bubnjeh. Bubnji su mi moji kupili još kot
mićemu otroku. Tako nisan matere rovinal pokrovi i padeli, ha...
ha... nego san na praveh bubnjal. Rad san naslišal kako brat
sope klarinet i saksofon, vadil se j' pet let i škoda da je
prestal, pa san i ja šal va Puhački orkestar Lovran. Najviše san
sopal udaraljke, a mane je srce smiron vuklo da se ćapan bubnji. Od
sake-ga bubnjara san neš navadil, kral san znanje, bil samouk, kako
da van to rečen... pa san se potle tri leta zipisal z glazbi i
upisal na tečaj Udruge RI Rocka pul voditelja Nikole Jovanovića.
Sad je ta žeja prišla na svoje mesto...
* A žeja ti je?- Da jedan dan iman svoj band. To je i žeja
i cilj. A vreme će pokazat ako je to ono pravo.
* Tvoja vela jubav, za sada, je i kanat. Kako je to počelo?
- Ja san odvavek volel kantat. Sam i z drugemi školani. Zarana
san bil va školsken zbore, ma kad je va našu školu prišla delat
profesorica od muziki Natalija Banov, prvo je od nas storila pravi
zbor, a onda je se krenulo kako rabi. Zbor već dela četire leta,
profesori-ca se trudi da nan pjesmi budu lepe i zanimji-ve, i tu me
je zapazila kako pjevača i počela je – kako da to nazoven – naša
suradnja. Ona reče, ja poslušan. I gremo naprvo.
* To si lepo rekal da greste naprvo, ma vi od sakuda prnesete i
neku nagradu. Homo malo va 2014. leto kad ste počeli?
- To leto je profesorica Natalija zbor stavila na nogi. Počeli
smo više vježbat, više kantat, ona bi nan zadala neku temu na ku
smo mi morali napisat besedi i onda na te besedi delat muziku... I
tako se to leto do-godilo da je tema bila jubavna. Ja san napisal
pjesmu Črešnjica i po njoj se naš zbor nazval Lovranska črešnjica.
Na moje besedi glazbe-na radionica pod vodstvon profesorice je
storila muziku, gospodin Aleksandar Valenčić aranžman i šli smo na
Kvarnerić. Kantal san skupa z Martinun Vidović va duete, zbor me
kumpanjal i dobili smo prvu nagradu publike i nagradu za najboju
interpretaciju. To isto le-to v Reke je bila županijska razina
natječaja (ka se zvala Evropa u školi i na ku smo šli s pjesmun
Moja fameja. Besedi san napisal ja, muzika je z radionice naše
profesorice, a Aleksandar Valenčić je storil tisti i si kašneji
aranžmani. S manun su kantali prateći vo-kali Martina Vidović,
Angela Basan, Martina
Vidović, Emil Krajcar, Đeni Kalčić, Gordana Đekić i Hana Galić.
Tu se već pokazalo ča se moremo storit...
KANTAJ KAKO DOMA* Leto za ten...
- Leto za ten smo opeta šli na Kvarnerić. Ov put s pjesmun More
moje. Besedi i mu-ziku san ja napisal ale pod kontrolun
profe-sorice i dobili smo nagradu za najboji tekst o moru , za
najbojega kantautora i drugu nagra-du publike. Va pratnje su mi
bile izvrsne Ana Gregorović, Mimoza Tushaj, Paola Mandić, Nina
Sterija, Ivana Ivanić, Angela Basan, Emili Krajcar i Hanna
Štemberger. Se moja gene-racija! Veselila me nagrada aš je pjesma
po-svećena mojemu bratu, budućemu pomorcu i nautičaru.
* To isto leto šal si i na Dječji mikrofon?- Natjecanje je bilo
v Reke va Kulturnen
dome na Sušake. Nikega nismo poznali, ma smo se prijavili i
prišli na Sušak. Naslišali smo ča govore natjecatelji okol nas, si
su se pariće-vali, a mama i ja smo čekali svoj red. Ona mi je
rekla: „Samo ti kantaj kako doma pa ča bu-de ćemo videt!“ I ja san
kantal pjesmu Vinka Coce Vilo moja. Kantal san od srca, onako kako
doma, tr niš nisan mogal zgubit. A do-bil san prvu nagradu publike
i treću nagradu žirija. Žal mi je bilo ča me ni čul Vinko Coce, ma
me je čul Voljen Grbac ki me je pronteval i od tega dana mi je čuda
puti pomogal, a danas je jako malo judi ki te ti od srca po-moć.
Zato ću mu bit zavavek zahvalan. To leto kantal san i na svečanoj
sjednice Pomorskega fakulteta, na Pomorsken bale va Kvarnere v
Opatije, na otvorenju muzeja Mala barka va Mošćeničkoj Drage...
* Zadnji Kvarnerić?- Baš je škoda da je bil zadnji. Za
pjesmu
Gromača napisal san besedi i muziku, a tu su vavek Natalija i
Aleksandar ki su to dotjerali, a osvojili smo od Grada Reki 1.mesto
va ka-tegorije školani od 11 let i 1. nagradu publiki, a va Ravnoj
Gore na drugoj večeri 2. mesto i tako san postal pobjednik
Kvarnerića. Pjesma je dobila nagradu i za najdomoljubniju pjesmu
Radija OK i ukupnu 1. nagradu Udruge me-
lodije Kvarnera. Moja pratnja su bile: Melani Priskić, Nina
Sterija, Emili Krajcar Nina Ivović, Mara Lemić z Lovrana i Marina
Rudan, Tonka Frolja i Antonia Sverić z Mošćeničke Dragi.
GRBAC I KRIŠTOFIĆ* To leto je bilo i puno gostovanji?
- Je, zaspraven puno. Na temu nasilja nad ženama i djevojčicama
bil je natječaj Evropa u školi i tu smo s pjesmun Čuvajte nam majke
osvojili 2. mesto va državi, a do-djela nagrad je bila va Zagrebu.
Za tu pje-smu dobil san i nagradu Općine Lovran. Sa zboron školi
bili smo i na Međunarodnen natjecanju zborova Vallis Aurea Cantat
va Požege kade smo osvojili srebrnu nagradu. V Reke na Korze kantal
san Vilo moja i Moje more, a nastupala je i Vivien Galetta. Onda
san bil gost na kraje akcije Sigurnost u pro-metu. Bil san pozvan
kako gost i na Tjednu kulture, zabave i športa u Sv. Križu Začretje
na dječjen festivalu Glas Zagorja. Pa san bil na Susretu mladeh pul
Srdoč, a va crekve sv. Vida na tradicionalnon koncertu Božić je
judi kantali smo Voljen Grbac, Antonio Krištofić i ja kako tri
tenora dok nas je na orguljah pratil Aleksandar Valenčić. Na harfe
me je tad pra-tila Marta Ćiković va pjesmi O, sveta noć..., to na
koncerte Božić je judi. Bilo je dosta i školskeh priredbi i oneh va
Lovrane, sega se ne moren brže ni domislet... Va škole se
parićujemo da s pjesmun Radost svijetu, va koj ću bit solist i za
ku je besedi napisala Ilgen Pavačić, a muziku Natalija Banov, gremo
na dečji festival Kukuriček va Đurđevac, a sa kla-sičnin zborskin
programon na državno natje-canje zbori va Varaždin. Nadamo se da
ćemo pasat na državno.
* Sad si i najmlaji član Pjevačkega zbo-ra Lovor va Lovrane.
Kako ti je š njimi?
- Lepo. Va zbore je čuda let kantala moja nona, a onda smo skupa
šli va zbor mama i ja. Tu smo još dosta friški pa smo imeli samo
dva nastupa i to na otvorenju kina va Lovrane i na glazbeno
poetskoj večeri Sunce prihaja. San najmlaji i rečimo da me malo
kokolaju, ma kad treba kantat to niš ne znači. „Ala, mali
Mihalićev, pusti glas“, mi reču i ni nego po-slušat.
TONI MATAIĆ, GLAZBENI TALENT S POKRIĆEM
Mladi Vinko Coce z Tuliševice Piše: Cvjetana Miletić
20 21LOVRANSKI LIST br. 42LOVRANSKI LIST br. 42
-
Judi moji dragi, sigurno se domišjate one buri va jenare. Mogal
se j’ čovek obuć i podobuć, ma sejno je bura prišla do kosti.
Najboje je bit doma.
Ma ta dan san morala poć va farmaciju. Pred manun je bil jedan
stareji šinjor, a za pultun šestan mladić. Šinjor je rekal: „Bin
vas prosil jednu kolu za takat dentjeru.“ Naveselila san se aš ki
zna od kada nisan čula ovako trdo domaći govor. Pogjedala san
lekarnika al apo-tekara, sakako ga zovu, i nasmela se, a on je
šerijo kako po ordine od struki stavil pred njega tri škatuli i
rekal: „Tu su tri sorti pa zbe-rite ku ćete.“ Šinjor je i bez
gjedat znal ku bi otel pa je samo rekal: „Dajte mi najceneju.“
Danas je pol marča, sunce tepli, vijolice i ćuki cvatu, a ja
gren na jedan lep pogovor. Čeka me Sanjin Sirotnjak, onaj šesni
mladić, ki je još i kapo va našoj farmacije. Seli smo va gradsku
kavanu i pogovor je počel, a ja kurijoža zajeno san ga pitala:
* Sanjine, rečite par besed od sebe... - Rojen san va jenare
1985. leta v Reke.
Do pred malo živel san z materun, ocin i mla-
jin bratun ovde va Lovrane. Moja mat Vesna, po rojenju Gabrijel,
rojena je na Zamete, a otac Vojko Sirotnjak je Brkićev z Lovranske
Dragi. Prvi koraki san storil va Lovrane pa san rasal na Zamete.
Tamo san nabijal balun kako rukometaš i nogometaš i sanjal o
sport-skoj karijere. Sada živen z divojkun Suzanun na Zamete.
Poznan ju od početka fakulteta. Onda mi je bila najlepša od seh, a
to je i da-nas.
Zamislel se j’ Sanjin i nastavil povedat:- Spada… da j’ celo
moje živjenje na
relacije Lovran - Zamet, Zamet - Lovran. Nikad neću pozabit kako
me j’ nona Ema na Zamete vadila govorit talijanski i kako mi j’
kantala. Smeh me ćapuje i misli me vrnu va pasano vreme mojga
lepega djetinstva i va Lovranskoj Drage kade me moji Dražani
pi-taju: „Kade ti je ona mala s Križevice?“ A moja Suzana je z
Križevci.
POMOĆ JUDIN* Kamo ste hodil va školu i kako ste zibral baš taj
studij i to delo?
- Osnovnu školu san finil na Zamete, srednju na Sušake va Prvoj
sušačkoj hrvat-skoj gimnazije, a va Zagrebe
Farmaceutsko-biokemijski fakultet. Va mane je bila od mi-ćega
ugrajena potreba za pomoć judin i zato san upisal baš taj fakultet.
Na fakultete san se navadil jako čuda od stručnega znanja, a pokle
san ga nadograjeval na prakse va farmaceut-skoj tvrtke „Jadran“
Galenski laboratorij d.d. a jedno vreme san delal i va lekarne
„Centar“ v Reke. Pokle dve leta ča san delajuć skupjal znanje i
stical poverenje pacjenti i judi s kemi san delal postal san va 27.
lete voditelj lekarni „Lovran“. Trud, stručnost, temeljitost i moja
otprtost su se splatili.
* Kakovo je delo va farmacije?- Kako malo ki, ja san zadovojan.
Imam
jako dobar tim judi na keh se moren oslonit, ki dele iste
principe ča se tiče dela kako ja. Visoku razinu stručnosti
održavamo ulaga-njem va vlastiti razvoj, prisutni smo na svim
relevantnim edukacijama. Temeljito sagleda-
vanje problema i pravilno rešavanje sakidajno nan je delo i
obavimo ga radosno. Sada san se domislel pa ću van još neš povedet.
Zajno kada san prišal delat va Lovran jedna gospa, domaća Lovranka,
me j’ svetovala da govorin književno aš da moje radno mesto i
profesija to od mane išću. Moran priznat da poštovanu gospu nisan
poslušal, ne zato ča nima pravo, nego zato ča je va mojin dele
važno, morda najvažneje, da te judi razumeju. Tako ja z do-maćemi
judi po domaću govorin, a va očah nekeh vidin da njin je to drago i
da me drže za svojga. Farmacija, ma ona va mojoj glave je otprta 24
ure, pa kad me judi pitaju za neki savjet – bilo kada i bilo kade –
najveseleji san ako na kraje dana moren reć da san nekemu
pomogal.
STIPENDIST* Kako se ćutite va Lovrane?
- Ja san tu doma! Kako mići san tekal po Lovranskoj Drage, igral
se z lukun i strelun zada kući. S kujinun san se vadil pobirat
lu-kići po seh lešinah okol sela. Tu san imel pr-vi prijateli, a
dobival san i stipendiju Općini Lovran. Zato san srećan ča san se
vrnul tamo od kuda san partil i iman želju da se na neki način
odužin i juden i gradu. Lovranci su ve-seli, dragi i zahvalni judi,
neki od njih su nas već i zvicijali. Gospe Pantalon, Palmić i Novak
z svojemi kolači nan zaspravje ne pomoru da se očuvamo od cukarini.
Jutro nas srdačno dočeka g. Mišćenić, na sred dana nan mašu g.
Milanček i g. Stanbulić, a na kraje dana nas otpravi naša suseda.
Život mi je čuda lepši od kad delan Lovrane.
* Ča delata kada ne delate?- Iman čuda zanimacij ke me vesele
pa
ih nastojin podelit po štajoneh. Na mlado leto planinarin i
pobiran šparugi. Ni lepše stvari od tega da se poprtite na neki vrh
i obrćete se okol sebe i uživate va lepote naše zemji, a ako doma
pridete z macun šparugi pa večerate jednu dobru fritaju za-dovojna
van je i duša i telo. Po lete plavan i igran s kunpanijun boći...
Znate ono igraš i
SANJIN SIROTNJAK, LOVRANSKI APOTEKAR
Život mi je čuda lepši od kad delan va Lovrane
Piše: Silvana Milotić
na kraje zakantaš. Na jesen planinarin i pr-nesen doma zdravi
plodi prirodi na ki je ču-da judi pozabilo. Po zime skijan. Počeli
smo va Slovenije i na Platke, a onda smo partili daje va Francusku,
Italiju, Austriju... Sako le-to smo na drugen skijalište. Poštujemo
onu: mens sana in corpore sano (zdrav duh va zdravin tele) i
zaspravje je to tako. Koliko god skijanje iscrpi telo, ono se ipak
napuni, kako bimo mi va farmacije rekli, hormoni-ma sreće, a
sigurno temu pomoru i ona široka, bela prostranstva i friški zrak
kega se nadišemo. Va seh štajoneh naruku mi je i neki dobar libar.
Dobro, priznat ću i to, volin provat dobro vino i zakantat s
kun-panijun. Kako se moji hobiji poklapaju s in-teresima moje
Suzani, zato su mi još draži.
KAKO ZDRAVO ŽIVET* Današnji deca imaju virusne i bakte-rijske
upale, laringitis, bronhitis, sinusi-tis, rinitis, a kada smo mi
bili mići, bili smo samo šmrkjavi i nahlajeni, ča se j’
promenilo?
- Si ti silni izazivači razneh boli postojali su i onda, niš se
ni promenilo osin sveta. Deca su se kako mi, siguran san, igrali po
vane, pr-tili po dreveh i hodili bosi. Danas deca žive-ju kako da
su pod staklenin zvonun. Materi se boje alergij i žele ih očuvat od
sake vrsti boli. Nekad se sigurno nisu jili frigani GMO kumpirići z
Sjeverne Amerike ni superhrana z Južne, ale se zato grickalo napol
očišćen mer-lin z lehi i pilo domaće mleko. Decu treba vadit od
mićeh nog kako zdravo živet. A kad te zločeste miće bakterije i
virusi navale, a navalit će, aš tako mora bit, vavek smo mi tu va
farmacije za pomoremo da se to ča lagje prekunja.
Bil je to jedan ugodan pogovor. Vavek se lepo pogovarat s
veselemi, pozitivnemi ju-di, ki se još h temu znaju i srdačno
nasmet. Pozdravili smo se, a ja san na pute do do-mi vrtela va
glave misal kako bimo se morali opet počet vadit živet po
nekadajnu. Je to moguće – ne znan, ale san sigurna da bi bilo
zdraveje.
22 23LOVRANSKI LIST br. 42 LOVRANSKI LIST br. 42
-
Današnji tempo života mnogima ne dozvoljava da se u slobod-nom
vremenu bave s nekom dodatnom aktivnošću koja bi
čovjeka činile sretnijim, zadovoljnijim i opu-štenijim. Mnogi
kažu da treba imati neki hobi kojem se čovjek prepušta s puno
ljubavi i za-dovoljstva, što život čini potpunim i sretnim. Razne
vrste sakupljanja raznovrsnih predme-ta u konačnici čine kolekciju
koja se strpljivo i svakodnevno obogaćuje i pravi su „lijek“ za
današnji način života čovjeka.
Jedno takvo, pomalo rijetko sakupljanje, ljubav je već niz
godina nekadašnjeg recepci-onara, koji je čak 30 godina proveo kao
re-cepcionar u opatijskoj Thallasotherapiji i oda-kle je 2007.
godine otišao u mirovinu. Danas je naš sugovornik 75. godišnji Fred
Čengić.
Njegova zanimljiva kolekcija su stare razglednice gradova s
motivom tramvaja. Posjeta njegovom domu bila je povod da se
detaljnije upoznamo s ovom vrijednom i ne-običnom kolekcijom, a o
kojoj se malo zna.
* Kada ste počeli sakupljati stare ra-zglednice na temu
tramvaja, sigurno postoji i neki određeni razlog?
- Godine 1968. šetao sam ulicama Amsterdama i nenadano se susreo
s grupom huligana koji su uz dosta agresivnosti od me-ne
zahtijevali novac. Izlaz iz ove bezizlazne situacije pronašao sam u
trenutku kad je na-išao tramvaj, a ja uskočio u njega, iznenadivši
tako i sebe i svoje napadače. Sebe sam spasio iz neugodne
situacije, a kako je tramvaj bio moj spas na neki sam ga način tada
zavolio i za uspomenu i danas čuvam tu tramvajsku kartu. To je na
neki način bio povod za moje sakupljanje razglednica s motivom
tramvaja i to tako traje sve do danas. Nije to ni tako malo, iduće
godine bit će punih pedeset go-dina sakupljanja.
OKO 1.500 RAZGLEDNICA* Što svaka razglednica mora imati a da bi
se našla u Vašoj vrijednoj kolek-ciji?
- Sve moje razglednice su iz raznih gra-dova, država i
kontinenata. Gotovo iz cijelog svijeta. Svaka razglednica, osim što
prikazuje dio grada mora imati i tramvaj. Uglavnom su to gradovi
koji imaju tramvajski promet. Uz razglednicu uvjet je da na sebi
ima poštansku marku s poštanskim žigom. Osim razgledni-
ca koje su sve uredno smještene u posebne albume, koje tako
zbirku čine preglednom i dostupnom za razgledavanje, tu su i razni
no-vinski članci koji se povremeno znaju pojaviti u dnevnom tisku,
a za temu imaju tramvaj u nekom gradu.
* Koliko ste razglednica do sada skupi-li u svojoj bogatoj
kolekciji?
- Moja kolekcija s temom tramvaja tre-nutno broji oko 1.500
razglednica iz cijelog svijeta. Mogu slobodno reći da su tu svi
gra-dovi svijeta u kojima se odvija tramvajski pro-met. Najviše
razglednica imam iz Njemačke u kojoj gotovo svi veći gradovi imaju
tramvajski promet. Gotovo 40 gradova u Njemačkoj imaju ovaj oblik
gradskog prometa što se li-jepo može vidjeti iz ove kolekcije. Neki
su u međuvremenu ukinuli tramvaje, kao npr. Hamburg, Augsburg i
K¨oln, ali ja imam ra-zglednice iz vremena kada su tramvaji
pro-metovali u tim gradovima. Uz razglednice imam i veliki broj
tramvajskih karata koje ko-lekciju čine zanimljivom i posebnom.
* Kako to da upravo iz Njemačke ima-te najveći broj
razglednica?
- Kao recpcionar u mladosti sam veći dio godine radio u raznim
hotelima, ali u zim-skom vremenu kada su hoteli bili zatvoreni ja
sam radio u inozemstvu. Najviše se tako zim-skih sezona proveo u
Njemačkoj, Italiji, Sad, mijenjajući razne gradove tih država. To
mi je znatno olakšalo svoju egzistenciju, poboljšalo usavršavanje
jezika, ali i mogućnost da jedno-stavno dođem do razglednica.
MOTIV IZ 1901. GODINE* Koja je najstarija razglednica u Vašoj
kolekciji?
- Posjedujem razglednicu s motivom tramvaja iz 1901. godine iz
New Yorka i San Francisca. Poznati konstruktor automobila i
industrijalac Ford u cilju poticanja proizvod-nje autobusa otkupio
je sve tramvaje širom SAD. Jedino to nije uspio u San Franciscu i
New Orleansu koji i danas imaju tramvaje kao turističku atrakciju
pa stoga i ove razgled-nice imaju svoju povijesnu vrijednost.
* Da li Vam nedostaju razglednice ne-kih gradova za koje znate
da imaju
tramvajski promet?- Već dulje vrijeme u potrazi sam za ra-
zglednicama iz tri grada koji imaju tramvaj-ski promet, a ja
nemam njihovu razglednicu. To su izraelski Jeruzalem, Osaka u
Japanu i Kalkuta u Indiji. Stoga molim sve ljude dobre volje koji
putuju svijetom da se sjete moje kolekcije i da mi s tih putovanja
donesu ili pošalju jednu razglednicu s markom i žigom. Bit ću im
neizmjerno zahvalan. Kada mi se is-puni i ta želja moći ću sa
sigurnošću reći da posjedujem razglednice svih gradova svijeta u
kojima je ili još uvijek prometuje tramvaj. Bit ću posebno sretan i
ponosan na tu moju kolekciju.
* Na koji način dolazite do razgledni-ca, sigurno Vam pomažu
mnogi dobri ljudi?
- Jedan dio razglednica sakupio sam tije-kom mojih putovanja ili
radeći u tim država-ma. Posjećujem redovito sajmove kolekciona-ra
na našem riječkom području i susjednom Trstu. Redovitim i upornim
traženjima mogu se ponekad naći vrlo rijetke i željene
ra-zglednice. Dugo godina bio sam član riječkog kolekcionarskog
društva pa sam među čla-novima društva nalazio željene razglednice.
Dobivao sam ih i od brojnih prijatelja i zna-naca koji su mi
kolekciju obogaćivali znajući da sam strastveni sakupljač. Veliko
hvala svima njima jer bez njih moje kolekcije ne bi bilo u tako
velikom obimu. Trenutno mislim da sam jedan od najjačih
kolekcionara razglednica s motivom tramvaja u Hrvatskoj, čak što
više nisam siguran da li se još netko time kod nas
bavi. Volio bih to saznati. Lakše bi mi bilo da mogu s nekime
razmjenjivati i surađivati. Bilo bi mi drago da mi se javi
(091/296-3944).
PULA I LOVRAN* Vaše zanimanje za tramvaje poveza-lo je na
određen način Vaše življenje u Puli i Lovranu?
- Kada sam se 1964. godine s roditelji-ma doselio iz Pule u
Lovran saznao sam da u Ičićima postoji prekrasna Villa Mu¨nz. Istog
imena bila je zgrada u Puli u kojoj sam do tada stanovao. Saznao
sam da su obej zgra-de djelo graditelja Jacoba Ludwiga Mu¨nza,
austrijskog građevinskog poduzetnika, ka-snije i koncesionara, koji
je izgradio i pustio u promet prvi električni tramvaj 9. veljače
1908. godine koji je prometovao od Matulja do Lovrana. Ovo saznanje
na određen me način kasnije potaklo da započnem sakupljati
razglednice na kojima će tramvaj biti dodatni motiv grada.
I dok tako teče razgovor o razglednica-ma, na stolu se redaju
brojni albumi, veći i manji, čije stranice su pune vrijednosti koje
za Fredija život znače. Oni prikazuju njegov dugogodišnji strpljiv
i savjestan rad na oboga-ćivanju svoje zbirke. Tako su tu još i
albumi s raznim razglednicama koje prikazuju prošlost Lovrana,
Opatije i ostalih gradova svijeta. Ima i razglednica na temu
muzičkih instrumena-ta, zračnih luka i nogometnih stadiona. Da je
Čengićev stan u cijelosti posvećen tramvaju dovoljno je pogledati
zidove stana na kojima se u okvirima nalazi replika tramvaja
opa-tijske rivijere kao i mali modeli tramvaja na
policama dnevne sobe. Gotovo da čovjek ne može povjerovati što
kolekcionarska zbirka Freda Čengića danas sve sadržava, što sve on
danas sakuplja i od kuda crpi svu tu energi-ju i entuzijazam kako
bi sve bilo kvalitetno pohranjeno.
MARKE I NUMIZMATIKA- Mogu slobodno reći da sakupljanje i
obogaćivanje moje kolekcije za mene traje svakodnevno. Volim
listati, sortirati i u trenu-cima kada se želim opustiti i uživati
u miru, ta-da uzimam albume i listam. Kako je njih veliki broj,
uvijek treba nešto popraviti ili dodati. To radim naročito u zimsko
vrijeme kada je vani loše, kišovito i hladno. Tako mi korisno
prote-kne vrijeme. Moram reći da u svojoj kolekciji imam nekoliko
tisuća raznih vrsta poštanskih maraka iz cijelog svijeta, moja
zbirka iz nu-mizmatike ima novčanice gotovo iz cijelog svijeta što
zahtijeva svakodnevnu aktivnost i povezanost sa srodnim
kolekcionarima u svr-hu razmjene.
Napuštajući obiteljski dom Freda Čengića čovjek se ne može oteti
dojmu s koliko su ljubavi i htijenja nastajale ove zbirke koje
ima-ju povijesnu i kulturnu vrijednost i koja za-vređuje da je vide
i ostali. Treba vjerovati da će se to i ostvariti na ponos i
zadovoljstvo sakupljača.
FRED ČENGIĆ, KOLEKCIONAR OD FORMATA Piše: Radovan Trinajstić
Tramvaje volim još od Amsterdama 1968.
24 25LOVRANSKI LIST br. 42 LOVRANSKI LIST br. 42
-
Nakon što je 2013. godine, s još šest svojih prijatelja iskusnih
pla-ninara, Nino Zorzenon osvojio niz visokih planinskih vrhova
masiva Cordilliere Reale u Boliviji, zov plani-na se ponovio i
ovog puta odluka je bila da se osvoje argentinske Ande i
najpoznatiji vrh južne hemisfere i najviši vrh poslije Himalaje,
poznati Cerro Aconcagua s 6.962 metra nad-morske visine.
O ovom pohodu i uspjehu pod nazivom „Argentina 2016/2017.“, Nino
nam je pričao s oduševljenjem, a mi smo ga s oduševljenjem
slušali.
– Kao članovi novoosnovanog riječkog Alpinističkog kluba „Put“
planirali smo da nakon alpinističkih škola krenemo u ostvare-nje
jednog zahtjevnog planinarskog uspona i odredili smo da to budu
argentinske Ande s Cerro Aconcagua kao krajnjim i najvišim usponom.
Putovanje je počelo 15. prosinca prošle godine. Avionom smo iz
Zagreba kre-nuli za Paris pa onda do brazilskog Sao Paola i
Mendoze. Letovi su ukupno trajali 26 sati što nas je dosta
izmorilo.
U sastavu ekspedicije uz mene su bili još Elvis Vikić (vođa),
Ivan Vidić, Marko Buljan,
Bojan Prokop i Marko Mastrović. Prva dva dana iskoristili smo za
odmor
u Mendozi, logistički se opremili potrebnom
količinom suhe hrane i
o s i -
gurali agenciju s kojom ćemo na uspon. Plan je bio da se radi
aklimatizacije popnemo na vrh vulkana Maipo koji se nalazi na samoj
granici Čilea i Argentine na 5264 metra nad-morske visine. Ali taj
plan je bio neostvariv jer je došlo do odrona zemlje na ceste koje
vode do planine, a kako će radovi potrajati nekoliko dana, morali
smo na brzinu promije-nili plan i odlučili smo se za područje
Cordon del Plata gdje se inače pripremaju brojne ekspedicije za
osvajanje Aconcague. Krenuli smo unajmljenim prijevozom do ovog
Parka prirode gdje smo ishodovali dozvolu za kori-štenje prostora
Parka i s nekoliko unajmljenih mula prenijeli dio svoje obimne
opreme do prvog baznog logora na visini od 4.200 me-tara. Jedan dan
smo ostavili za odmor i prila-godbu na ovu visinu, a slijedećeg
jutra u pet sati krenuli na dugotrajno pješačenje. Nismo imali
nekih zdravstvenih teškoća u hodu iako smo do cilja pješačili punih
10 sati. Do vr-ha Vallecitos (5.550 m) došli smo uz snijeg i
hladnoću. Samo zadnjih petsto metara bili su ozbiljno teški te smo
u svladavanju samo tog dijela utrošili nekoliko sati. Povratak u
bazni logor je protekao bez napora. U logoru smo se sljedeći dan
odmarali, razgovarali s mno-gim planinarima iz cijelog svijeta,
koristili nji-hova znanja i iskustva, družili se. Posebno su dragi
bili naši domaćini Argentinci. Ljubazni, srdačni i gostoljubivi i
to nas je sve oduševilo.
ZAŠTITA PRIRODE22. prosinca se vraćamo u Mendozu
kako bismo se pripremili za glavni cilj, a to je osvajanje vrha
Aconcague. Ponovo
smo se morali organizirati uz pomoć agen-cije i dobiti sve
potrebne dozvole. Budući da je Aconcagua veliki planinarski i
turistički mamac za sve planinare svijeta, to se svakod-nevno na
ove prostore slijevaju brojne ek-spedicije. Ulaznica za ulazak u
Park prirode je 800 američkih dolara s rokom trajanja od 20 dana.
Uz ulaznicu svaki planinar dobiva pla-stičnu vrećicu u kojoj pri
povratku mora do-nijeti sve svoje smeće. To je razumljiv zahtjev
domaćina s obzirom da je velik broj planinara koji tijekom godine
odlaze prema vrhu. Briga o očuvanju i zaštiti prirode je na
visini.
Nakon što smo se opremili potrebnim količinama suhe hrane i
goriva za naše kuhalo došao je trenutak za uspon. Dok je cijeli
svi-jet uživao u božićnom blagdanu, nas šestorica smo na sam dan
blagdana krenuli prema ulazu u Park prirode i željenom cilju.
Natovarili smo opremu na mule, obavezno je do 30 kg, te s ruksacima
na leđima krenuli do baznog logora Plaza de Mulas na 4300 metara
nadmorske visine. Krenuli smo iz Mendoze gdje je tem-peratura bila
+35 stupnjeva da bi na putu do baznog logora svladavali snijeg,
nisku tempera-turu i jak vjetar. Bio je to prvi ozbiljniji ispit
naše sposobnosti i spremnosti. Srećom se vrijeme uskoro poboljšalo
i nastavili smo prema vrhu. Mule smo koristili samo do prvog baznog
logora, dalje smo sve nosili sami. Nakon što smo u baznom logoru
podigli šatore, izvršili smo prijavu kod renđera i liječničku
kontrolu koja je obavezna za uspon. Bez dozvole se ne može krenuti
na uspon, a sve one koji ne za-
dovolje uz pomoć helikoptera se vraća natrag. Na našu sreću svi
smo imali dobro zdravlje pa smo se već slijedećeg dana, 27.
prosinca, uz dobre vremenske uvjete uputili prema prvom visinskom
logoru Canadu na 5050 metara. U ovom logoru ugodno nas je iznenadio
naš član Marko Mastrović iz Voloskog s kojim smo pro-slavili njegov
49. rođendan. Neopisiva je to bila radost uz 4 male pive, 2 coca
cole i 1 mali kolačić.
OKOVANI ZIMOMU nadolazećim danima vjetar nije imao
milosti, ali smo ipak uspjeli podignuti još jedan visinski logor
Nido de Condores na 5.550 m. Tu je počela prava borba s vjetrom
koji je puhao orkanskom snagom na mahove i br-zinom do sto km na
sat, a temperatura se u šatoru spuštala i do -10 stupnjeva. Sva je
sreća da smo imali dobre šatore i vreće za spavanje. Ta vremenska
situacija nije nam da-la previše odmora. Čekali smo da se vjetar
smiri. Postali smo i zabrinuti jer nismo ima-li hrane za dugo
čekanje. Okovani vjetrom i hladnoćom ostali smo u šatorima punih 6
dana. Vrijeme je prolazilo sporo, kratko se izlazilo, pričali
smo...
Trenutak kojeg smo tako željno očekivali osvanuo je 5. si-
ječnja. Vrijeme se smirilo pa smo s jutarnjim mrakom zaputili se
na uspon. Sva sreća da nismo bili sami. Bile su tu i ostale
ekspedici-je, bogatije od nas. One su imale svoje vodiče koji su im
pomagali u snalaženju pa smo ih i mi pratili dio puta. To nam je
olakšalo kretanje jer se temperatura spuštala i do -20 stupnjeva.
Stalno smo jedan drugoga bodrili i pazili da nam se ne smrzne koji
dio lica. Nakon napor-nih 10 sati hoda preskočili smo planirani
treći visinski logor Berlin na 5950 m, već smo se direktno zaputili
prema vrhu Aconcagua na 6962 metra. Sva šestorica stigli smo na
vrh. Bili smo sretni i zadovoljni. Nebo nam je po-darilo prelijepo
plavetnilo i pravu bonacu bez vjetra. Iskoristili smo to za
zajedničke snimke, a plato Aconcague napustili smo radosni pa je i
povratak protekao brzo. Tri sata do visinskog logora Nido de
Condores i slijedećeg dana do baznog logora Plaza de Mulas. U
Mendozu smo se vratili nakon 15 dana. Dočekao nas je vrući asfalt i
argentinsko ljeto s temperaturom +40 stupnjeva pa je bila potrebna
ponovna aklimatizacija tijela i kvalitetan odmor.
VULKANSKI VRHVeć 11. siječnja 2017. opet krećemo u
planine. Početni neostvareni cilj, vulkanski vrh Maipo, stalno
nas je zaoku-
pljao mišlju pa smo uz pomoć prijevoza kre-nuli prema izletištu
Laguna Diamante u čijem sklopu je i vrh Maipo od 5.264 m. Ovog puta
cesta je bila prohodna. Podigli smo šatore uz planinsko jezero čiji
nas je okoliš više podsjećao na pustinju nego li na planinu, ali
budući da smo imali informacije da će ponovno zapuhati jak vjetar
odlučili smo da sljedećeg dana krenemo prema vulkanskom vrhu.
Kretanje po vulkan-skom kamenju bilo je vrlo teško, a snage je bilo
sve manje pa se pola ekipe vratilo u logor na odmor, a polovica je
nakon 16 sati hoda stigla do vrha. Preostala dva dana smo se
odmarali uz jezero. 15. siječnja stigli smo planiranim prijevo-zom
u Mendozu. Rezervirani let avionom imali smo 19. siječnja, a do
tada smo se odmarali, še-tali, razgledali grad i upoznali
kvalitetan mesni steak i dobro crno vino Malbec.
Kao u svakoj priči i ovo je putovanje imalo kraj. U sjećanjima
su ostali mnogi događaji, pre-krasni i čudnovati krajolici, imamo
brojne fotogra-fije i lijepih doživljaja za cijeli život. Svi
sretni i veseli vratili smo se svojim kućama. Zapravo vratili smo
se nas četiri jer su Bojan Prokop i Ivan Vidić na-stavili putovanje
za Čile. Za kraj moram reći da smo ostvarili svoj cilj ali je naše
prijateljstvo vrednije od bilo kojeg osvojenog vrha.
NINO ZORZENON, PLANINAR I ALPINIST
Piše: Radovan Trinajstić
Poslije bolivijskih Cordilliera osvojio i argentinske Ande
26 27LOVRANSKI LIST br. 42LOVRANSKI LIST br. 42
-
Šesnaestogodišnji Alen Dretvić, član BK „Lovran“ svojim
dosadašnjim sport-skim rezultatima uvelike je skrenuo na sebe
pozornost sportske javnosti kao
vrlo perspektivan boćar koji ima obećavajuću boćarsku
karijeru.
- S boćanjem sam od najranije mlado-sti. Gledao sam starije dok
su boćali na jogu u Dobreću. Bio je tu moj tata Frane i stariji
brat Ivan koji su boćali i sve je t