Branko Copic-Baste Sljezove Boje

8/13/2019 Branko Copic-Baste Sljezove Boje

1/100

Jutra plavog sljeza

BATA SLJEZOVE BOJE

Mukarci obino slabo razlikuju boje, ali jedan takav neznaja u bojama kakav je bio moj djed,e, takvog je bilo teko nai.Njegov spektar svodio se na svega etiri osnovne boje, a ono ostalo- to nije ni postojalo ili se svodilo, u najmanju ruku (ako je ia dobre volje!), Na neki vrloneodreen opis: "uto je, a kao i nije uto,nego neto onako - i jest i nije. "Kako je na ovome naem arenom svijetu veina stvorenja i predmeta obojena "i jest i nije"bojom, to je s mojim djedom oko toga uvijek dolazilo do nesporazuma i neprilika.

U jedno od najugodnijih doba godine, skoro preko noi, rascvjetao bi se u batici kraj nae kuecrni sljez i ljupko prosinuo iza kopljaste pocrnjele ograde. On je u mirna sunana jutra zraiotako povjerljivo i umiljato da to nije moglo izmai ak ni djedovu oku i on bi udobrovoljenogunao majui se po dvoritu.- Pazider ga, sva se bata modri kao ivit.

Ono, ietina, na sljezovu cvijetu jedva da je negdje i bilo tragova modre boje, ali ako je djedkazao da je modra, onda ima da bude modra i kvit. Isto se tako moglo dogoditi da neke godine

djed rekne za tu istu batu da se crveni, i onda za tu godinu tako i vai: sljez mora ostati crven.Djedov roak Sava Damjanovi, negdanji kradljivac sitne stoke, a pod starost ispiutura iprialica, i nenamjerno je znao da najedi mog dobrog djeda.Dok djed pria, on ti ga istomzaueno prekine:- Otkud lisica crvena kad je uta!- Hm, uta?- Bei se djed.- ut je tvoj nos.Sava zabrinuto pipne svoj ruiast baburast nos i vrei: - Crvena! Ta sve nacije odavde do Bihaa znaju da je uta, a ti ... Savin svijet prostire se do Bihaa, jer je ia nekoliko puta tamo leao u apsu, ali ak ni tiprostori ne mogu da razuvjere mog djeda.

- Hm, Bihaa!I drugi su ljudi leali u bihakoj "Kuli" pa ne vele da je lisica uta.Bolje ti je pij tumoju rakiju i uti, ne kvari mi unuadi.

A unuad, nas troje, nabili se u kut blizu staraca i ekamo kad e Sava zapoeti sa svojimlopovskim doivljajima.Prepirka o bojama ba nas nimalo ne interesuje, lisica je lisica, pa makakve farbe bila.

Zbog djedove tvrdoglavosti glede boja i ja sam, ve na prvom koraku od kue, upao u nepriliku.


2/100

Bilo je to u prvom razredu osnovne kole.Negdje sredinom godine uiteljica nam je priala o vuku, te ivi ovako, te hrani se onako, dok eti odjednom upitati:

- Djeco, tko zna kakve je boje vuk? Ja prvi digoh ruku.

- Evo ga, Branko e nam kazati.

- Vuk je zelen! - Okidoh ja ponosito. Uiteljicase tre i zaueno podie obrve.- Bog s tobom, dijete, gdje si to uo?- Kae moj djed - odvalih ja samouvjereno.- Nije tono, vuk nije zelen.- Jeste, zelen je! - Neoekivano se uzjogunih ja kao pravi unuk estitog djeda Rade.Uiteljica mi prie sasvim blizu, ljutito uzriki u moje lice i povue me za uho. - Kai ti svome mudrom djedu da to nije istina.Vuk je siv. Siv, zapamti.Skoro plaui otklipsao sam toga dana kui i mrcajui ispriao djedu sve to se u kolidogodilo.

Ni slutio nisam kakva e se bura oko toga podii.to!Pred itavim razredom njegovog unuka, miljenca, tegliti za ui, a uvaenu starinu posprdnonazvati mudrim, bolje reeno, budalom!Dotle li smo doli?I jo rei da vuk nije zelen venekakav ... hm! E, to ne moe tek tako proi.Sjutradan, puui poput guska, djed je doperjao sa mnom u kolsko dvorite i pred svomdjeurlijom razgalamio se na uiteljicu:-A je li ti, ikavico, ovakva i onakva, ti mi bolje od mene zna kakav je vuk, a?!Nijezelen? Pazi ti nje! Ja se s vucima rodio i odrastao, itavog vijeka s njima muku muim, a ona titu ... Po turu bi tebe trebalo ovim tapom, pa da se jednom naui pameti. Izvika se djed, rasplaka se uiteljica, ai mi, aci, od svega toga uhvatismo neku vajdu: togadana nije bilo nastave.

Ve sljedeeg jutra djeda otjerae andari.Odsjedi starina sedam dana u sreskoj "buvari", a

kad se vrati, ublijedio i mualjiv, on mi navee poprijeti prstom.-A ti, jeziko, nek te ja jo jednom ujem da bleji kakav je ko, pa u ti pokazati.Vuk je zelen,heh! ta te se tie kakav je vuk.- Pa kad me je ona pitala.

- Pitala te, hm! Imao si da uti, pa kvit.Sljedeeg proljea, bujnog i kiovitog, sljez u naoj bati rascvjeta se kao nikada dotad, alistarina kao da ga ni zapazio nije. Nisu tu pomagala ni sva trtljanja neumornog roaka Save,djed je bio slijep i za boje i za sve cvijee ovoga svijeta.Tuga da te uhvati.Minulo je od tih neveselih dana ve skoro pola vijeka, djeda odavna nema na ovome svijetu, a

ja jo ni danas posigurno neznam kakve je boje sljez. Znam samo da u proljee iza naepotamnjele vrtne ograde prosine neto ljupko, prozrano i svijetlo pa ti se prosto plae, iako nezna ni ta te boli ni ta si izgubio.

UDESNA SPRAVA


3/100

Moj djed Rade plaio se ne samo raznih ivotinja (zmija, dadevnjaka i riba) nego je zazirao i odmnogih sprava i masina: od puaka, termometara, vaservage i tako dalje. Ni pod kakvim izgovorom u nau kuu nije se smjela unijeti puka: ni puna, ni prazna, nipokvarena, ni rastavljena. Od pogleda na termometar djed je dobijao vrtoglavicu i stuivalo bimu se u stomaku, a od vaservage je zakretao glavu kao od urokljivih oiju.Meutim, jedino je prema satu oduvijek imao neko posebno strahopotovanje gledajui u njemutajanstveno biekoje ivi svojim zagonetnim ivotom, istim i mudrim kao kod kakvog drevnogpravednika. Nije ga ak volio ni u ruke uzeti bojei se da ga na neki nain ne obesveti i neuprlja.

Djedov roak Sava, stari lopov i nikakva vjera, esto bi se oko toga dohvatios djedom.- Ma kako ti to zazire od sata kao da je pred tobom iv stvor, a? - Pa da ta je nego iv - mirno kae djed.- Sat iv?!- Zabezekne se Sava.- iv, bogme, i deset puta mudriji nego ti.Iako ba nije bilo teko ispasti mudriji od Save, stari uvrijeeno pue:- Mudriji od mene? O, vidi ti njega.

- Da, da. U po dana, u po noi, kad ti god drago, samo ga otvori, a on ti cak, cak! - Toliko itoliko sati. Ehe, dragi moj, a ti ne zna ni na koliko si mjesta upalj, a kamoli to drugo.

Djed pouno digne prst.- Prema jednom satu, brate Savo, ti si jedna obina bena.- Da ta sam nego bena.Kod Babia se pee rakija, a ja ovdje kod tebe daba tupim zube -iskreno priznaje Sava i die se da poe.U naoj kui, otkad se zna i pamti, nikad nitko nije imao sata, nit je tko znao da po njemu itativrijeme. Moj stric Nido, kad se vratio sa Solunskog fronta, pravio se da "zna u sat", ali kasnijese ispostavilo da on umije samo poneto oko male kazaljke, pa je njegovo odreivanje vremenaispadalo otprilike ovako:

- Jo samo kolik za jedan nokat pa e podne.To "gledanje u sat" za mog je djeda bila jedna isto tako tajanstvena i pomalo natprirodna

umjenost kao i gatanje u dlan.Ako si roen za to, ti e tu rabotu i nauiti, ako pak nisi, dabeti je.

Da ene ne znaju u sat i da to nisu enska posla, to je za djeda bilo neto to se samo po sebirazumije.

Jedne godine i naa kua dobi sat.Bilo je to ovako:Imao ti je djed jednog pobratima i prijatelja, nekog Petraka, Samardiju po zanimanju.T aj ti jeitave godine lutao ispod Grmea, od sela do sela, i ljudima pravio i popravljao samare,propijajui svoju zaradu esto ve i na licu mjesta, uz domaina kod koga je radio.


4/100

Na Miholjdan, krsnu slavu nau, Petrak je osvitao kod nae kue, svean iobrijan, i zdravio se sdjedom:

- Pobratime Rade, da nam bude sretan dananji svetitelj.Ostao bi tako koji dan, napio se, napriao, ispregledao djedove samare i jednog jutra, evo ti gaobuvena i potpasana, ljubi se s djedom i utjepo prorokuje:

- Brzo emo se mi opet sresti, pobratime, okrugla je zemlja. Jedne godine tako, rastajui se s djedom, on mu prui povelik izlizan depni sat. - Evo ti, pobratime, ovo e mi sauvati za dogodine.Zaradio sam ga u dobra ovjeka, pa mi jesve straiv da ga egod ne propijem.Djed obrisa oba dlana o akire i primi sat pobono kao naforu pred oltarom.- U redu, pobro, bie paeno ko oi u glavi. Sat je bio zakljuan u djedov sanduk i na njega se brzo i zaboravilo, sve dok ja jednog dana nedoperjah iz kole ponosito se epurei:- Djede, ja znam gledati u sat, uili nas u koli.- Idi, beno, gdje e dijete znati u sat.Hajde de da si bar vojsku odsluio, drugo bi bilo.- Bogami, djede, znam. Znam ga i naviti pa da ide.

- E, e, lai samo.- Daj vamo pa e vidjeti.Moljakao sam, ulagivao se, aja, nije pomagalo. Tako cijenjenu stvar u djeje ruke, to je za djedabio velik rizik.

Sljedeeg Miholjdana pobratim Petrak ne pojavi se na naoj slavi. Djed se zabrinu.- Da nije bolestan, bog ti ga vidio?

Propitivao se za nj u varoi, na stonoj pijaci, na crkvenom saboru, ali od pobratima ni traga niglasa. Te jeseni nitko ga pod Grmeom nije vidio.Na jednome mjestu djeda utjei priom kako

je stari govorio da e preko Une, u Kaure, da tamo pretresa i pravi samare.- Bogami e njega, onako pijana, gdjegod umlatiti i opljakati Kauri, lopovi su to - vajkao se

djed.Jednog popodneva, tek to stigoh iz kole, djed me tajanstveno pozva u svoj sobiak.Bio je samkod kue.- Odider vamo.

Poeprkao je po svom sanduku, izvadio iz plave hartije Petrakov sat i nepovjerljivo mepogledao.

-A zna ga naviti, veli?- Znam.

- Deder.

Starac me usjede na svoj krevet, stavi mi sat u ruke i bez daha se zagleda u moje prste.Kad je

navijanje bilo gotovo i sat zacaktao jasno i ravnomjerno, on ga uze u ruke, prinese desnom uhu

i sav ozaren proaputa:- Aha, radi, radi, kuca!

Spustio je sat u krilo kao da se odmara, zagledao se nekud u daljinu i obradovano protepao:

-A, znao sam ja da je on iv, ra jedna.iv i zdrav.- Tko to, djede?

- Moj pobro. Da je on mrtav, i njegov bi sat umro. Pa da, tako ti je to.

Toga popodneva djed je bio toliko udobrovoljeno da me je navee ak iu mlin poveo.Do dugo u


5/100


6/100

Za ene i njihovo zdravlje Petrak se nikad nije propitivao. Za njega one kao da nisu ni postojaleili su, u najbolju ruku, bile neto na formu dosadnih, vjeito prisutnih maaka: motaju ti se okonogu, taru o kouh, mijauu i grebu, a bez njih ipak nije nijedna kua.ta e, boja kazna, trpi iuti.Miholjdanski, slavski, gostijo se nisu ni razili, jo se po kui povlae ostaci peenja i na

utija blaeno lekari kraj gomile kostiju, a starina Petrak ve se mota oko razvaljena samara izapitkuje djeda:

- Koja e ono godina biti vaem Vrani?-A to ti sad to treba?- udise djed. - etvrta, peta, ne znam ni ja.- Kako ta mi treba!- Die glavu Petrak.- Samar mu pravim, a ti ... Daj ga dovedi, vjere ti.Djed se posluno die i dovodi okretna konjika.Majstor ga lupka po vratu, pita ga za zdravlje,mjeri mu lea i najzad mu neto apue u samo uvo. Eh, da mi je uti to mu je kazao. - Mi se dogovorili! - Sveano objavljuje starac.- Kae da je zadovoljan.- Ta nee valjda ii da zagleda evojku - ka koe djed.- Jo e tu nekakvoj dokonoj paripiniii ugaati i tabane mu ekati, a!Oho, opet je poelo nekakvo neobino kokanje izmeu djeda i samardije!Daj da se prikuiblie da mi togod ne izmakne.Evo, ve se spominju i konjski tabani, tu smo.- Ih, paripina! - Prijekorno kae samardija.- Kako samo ovako spretnom konjiu moe reida je paripina ... Ugaau mu, jata neg ugaati.Kom bi drugom ako njemu neu.Nainit muneto, ima da vidi.- Ih, ti kao da ovjeku pravi samar, tako govori.-A zar konj nije isto to i pravo eljade, jo bolji.Deset puta bolji.- Konj?

- Da, da, konj, to se udi.I zapamti jo i ovo to u ti rei: samo dobar ovjek moe liiti nakonja, nikakav drugi.

- Eto ti ga na! - Prostoduno zinu djed.

- Da, da, samo dobar. U podovima, kraj same Une, ima, na primjer, u jednog domaina konjDorat, dua od konja.im ga vidim, a meni srce zaigra: evo ga, pljunuti Rade opi!e si mi,Rade, pobratime moj!

Djedu stadoe oi.- Pa ba tvoj Rade, a?E, fala ti, pobratime, na toj asti.- Jest, vjere mi - zaneseno raspreda starac ne primjeujui da se djed uozbiljio.- Iste oneestite Radine oi, duu mu vidi u njima.Pa im taj mene spazi, a on samo strigne uima izare: e si, veli, Petra, kamo te ve na ovaj kraj, Srbine brate!Djed ukosi oi kao da od neeg zazire i kiselo primijeti:- Pa da, pravi konj, i to jo dorat.Toliko zajedno ljeba izjesti i rakije popiti, pa opet mu njegovpobratim paripe.E, e, Petra, lijepo ti mene jutros nakrasi.Tek tada se samardija prenu i upilji u svog sugovornika.- Pobro, tati bi odjednom?- Jo on pita!- Okrenu se djed meni i utiji kao prisutnim svjedocima.- Nagrditi ovjeka iz istamira, rei mu da je konj ...Ispod gustih samardijinih obrva odjednom prosinue stroge tune oi.- Rade, stari poteni domaine, a zna li ti uope ta je to konj, to ti meni reci, deko jedna?- Pazi ga! Pa ta u drugo i znati ako neu to.Konj je Rade opi, to si i sam kazao.


7/100

- E, vidi, pobro, da si bacio Cifte u prazno.Nije tako. Ne zna ti, moj dragi, ta je konj, odmahse to vidi.

Samardija se raznjeeni zagleda uz dolinu potoka Japre i snizi glas kao da je naao zaspalazeca:

- Ide on u mraku za tobom - kuckuc, okok!- Prati te vjerno, ustrajno, nijesi sam na svijetu, ne

boji se vuka ni hajduka.Primiem se i paljivo oslukujem.Ovo je uprav neto za mene.Ja u pomrini toliko zvjeri izazirem da bi mi trebalo najmanje dva konja, i to neka onako - da umiju i govoriti.

- Pa sjedi pored njega i neka te tvoja tuga poduzme, a on te gleda i samo to ne kae: ostavi,bolan, Petra, daj ti da mi po jednu zapalimo.Ih! Ja ve i ne znam gdje sjedim.Konj koji pui!To bi bilo neto.Meutim, djed kao i da ne uje govornika, jo uvijek se duri, nita ne odgovara.Samardija upiljiu njega i zvona:-A ti tu neto misli da si bolji od njega. Ajde!Djed se uze krstiti.

- O, ljudi, ta ja ovo jutros ujem!Jesam li ja pijan, ta li?- Da ta si nego pijan.Da ti ita zna, ne bi se ovako ljutio i propinjao kao jarac.- Kako se neu ljutiti, nikakva vjero.ovjek je krteno eljade, slavu slavi, duu ima, a konje ... Samardija se tuno osmijehnu.- Ima ovjek duu, a.A je li, Rade, jesi li ti ikad uo da je konj nekoga prevario?Zakleo se uduu, u vjeru, u to hoe, pa opet slagao ko pas? - Jok, to se dosad nije ulo u ovoj okolici - uozbilji se djed.-A da je konj pakostan i zavidljiv, da tuu sreu oima ne moe gledati?- Navaljivao jemajstor.

- Bog s tobom, nemoj kukavnu marvu ruiti.- Rade, brate i pobratime, a je l 'ikada konj oteo enu svom najboljem drugu? ... to je mene

nekad okrenulo ovim putem?Bljesnu u starevu oku krta suza, a djed zbunjeno krenu pogledom po avliji, zaustavi ga nameni i neto se prisjeti:- Skoider u moju sobu, tamo mi je ostao no. Glavake sunem u kuu, zavirim u sve kutove sobice, prevrnem djedovu slamaricu, zaprai se iuskijem, ali nigdje noa.-ede, nema ga.- Dobro je, evo ga u mom depu.Eh, u depu!A meni zbog njega promae dobar komad.Daj da bar ujem ta je dalje bilo.Uzalud sam se motao oko njih dvojice, starci su Mramorka utjeli.Gost je proivao stelju odsamara, a djed je paljivo gledao u njegove ruke.Njemu koji pod bogom nita nije znao nainitisvaka je majstorija izgledala kao nedokuiva mudrost pred kojom bi napreaczanijemio. Zamisli, uzme trietiri komada drveta, staru vreu, slamu i - cap, cap! - Evo ga,gotov samar! E, moj brate ...

Tek mnogo kasnije, kad se samardija odavna ras plinuo u sjaj i tiinu babljeg ljeta, ja seiznenada neeg prisjetih i bubnuh pred svojim djedom: -ede,jesam li ja nalik na konja?Starac se zagleda u mene vrlo, vrlo zaueno, a onda se malice zamisli, rastui i konano mu


8/100

se negdje ispod brkova ukaza i brzo sakri lak neulovljiv smijeak. -ede, jesam li?- Hm, vidi ga. Dobie ti po turu, prislukivalo jedan. Nijesu jo za te taki razgovori ...Tako je to bilo u nezaboravna plava samardijina vremena.

POHOD NA MJESEC

Tek mi je peta godina, a ve se svijet oko mene poinje zatvarati i stezati.Ovo moe, a ono nemoe, ovo je dobro, ono nije, ovo smije kazati, ono ne smije.Niu tako zabrane sa svihstrana, jato ljutitih gusaka, hoe i da udare.- Dobie ti, mali, po glavi, pa e te proi tvoje budalatine.Kako proi!Ujutro, im otvori oi, eto ih odasvud, kljucaju poput vrabaca, pa moramzapitkujem. Ovaj svijet oko mene aav je i budalast, a nisam ja.Stega poputa tek onda kad se pred naom kuom pojavi stari samardija Petrak, neumornaskitnica. Jo nije ni uao u avliju, a ve grake na mog djeda: - Jesi li iv, Rade, stari moj parip?! Vidi ga, vidi.

Ihi, poelo je!Kad on ve djeda smije nazvati parip, ta li e tek biti sa ostalom eljadi.Na menee, vjerovatno, svi u kui i zaboraviti, moi u da odmaglim preko potoka u Ljeskare. Kad je samardija kod nas u gostima, onda je meni mnogo tota dozvoljeno.Penjem se podrveu, zavirujem na tavan, vrljam oko potoka, odem ak i do malog mlina zavuenog podnonauurena gaja.Zgodilo bih tako iu Ameriku samo da znam put i da se ne bojim pasa.- ekaj ti samo, otii e stari Petrak - prijete mi u kui kad ve sasvim prekardae.

A ti "Petrakovi dani" u ranu jesen obino su uvijek bili praznini, sjajni i puni apata, pa me takopovuku i oamute da ne znam kud bih prije: kroz kukuruze, niz potok, uz brijeg.uim tako navrbi i zurim u nijem svjetlucav riblji roj, a onda se pred mojim zasjenjenim oima odjednomrazgrana gusta kronja pitomog kestena s raskokanim prezrelim aurama: ih, u kestenar, ta emi ribetine!

ijem tako itav dan tamo, a kad me suton opkoli i pritjera kui, evo ti opet nove napasti -mjeseca.

Isplutaju on iza rijetka drvea na brijegu, bljetav, nadomak ruke, tajanstven i nijem, Zlatoperariba. I ja zanijemim sav ustreptao od skrivene lopovske nade:

- Moda bih ga nekako mogao dohvatiti?!Nou se iznenada trgnem iza sna: viri mjesec kroz prozor, gori itavo dvorite, a bljetaviposjetilac unosi mi se u lice i apue:


9/100

- Hajdemo!

Diem se, lak, opsjednut, ali me ve na prvom koraku otrijezni glas vjeito budnog djeda: - Baja, kuda e?Oni mene tako uvijek: taman krenem u neto, sav ustreptao, iznad zemlje, kad neko podvikne, a

ja - coc! - O tvrdu ledinu.

Sva srea to jednom u godini dou i Petrakovi razvezanim dani kad se mnogo tota moe.Doe tako jednom na red i mjesec.Pekla se kod nas rakija od nekih ranih ljiva pa se poslom zalo iu no.Duu dalo zamene! Prosinuo pod kazanom vatra, stric Nido zarana se napio i zaspao, a uz ognjite, podkolnicom, ostali samo djed i Petrak. Djed pazi na kazan, a samardija mu samo pravi drutvo,

jer nee da se petlja ni u kakav posao neposredno vezan za ljude. Da konji piju rakiju, hajdede.

Ja se motam oko njih dvojice, vie odmau nego pomau, prislukujem njihov razgovor, pa senaj zad toliko osmjelite da sjednem sasvim blizu, ve gotov i da zapitkujem.Pomenuemjesec.

- Djede, bi l 'se mjesec mogao dohvatiti grabljama? - Iznenada se oglasih ja.

- Heh, ta njemu pade na um!- Doeka djed nekako s visine i ne obraajui se meni negoSamardija.- Hoe da dokui mjesec.Samardija uzdahnu i pogledame preko ae.- Pa neka, ima djeak pravo.- to ima pravo?- Pa nek oproba. Kamo sree da sam i ja nekad tako radio, moda bi mi druge tice danaspjevale.

- Ma ta tice, to ...Ti se ve napio ko moj veseli Nido.- Jok, pobratime - tmurno doeka starac. - Sjeam se kao da je veeras bilo: pomoli se mjesecnad gajem, sto metara nad naom kuom, a mene noge same ponesu k njemu.Kuda? - Drekne

aa pa za maice, za kamdiju, za ...ne bira ime e.Zatue me tako, utuci, izgubih duu jood malih nogu.A da sam se jednom oteo i poao.Rade, brate moj ...- Eno ga sad vidi. Ma nemoj mi tu kvariti unuka.

- E, Rade, Rade ... ako je za nas dvojicu kasno, nije za ovoga djeaka. Hajde ti, duo, ustaj,trai grablje, pa da ja i ti krenemo, eto njega sad izabrda.Bacam se u oak po one nae najdue grablje, a stari samardija polako ispravlja noge,ispravlja lea, vrat i okree se djedu, sjedeivom i zaueno. - Nas dva odosmo, a ti uvaj kazan, staro mlinarsko kljuse.Djed je toliko zabezeknut da ve neumije ni da se pokrene ni da togod upita. Dri u rucipraznu au i gleda za nama dvojicom: ale se, valjda, ta li.Sporo napredujemo uz mraan zaaptan brijeg.Nad nama razgorene nebo najavljuje blizinunajtajanstvenijeg putnika, mjeseca. Ha, tu su grablje, samo ga zakvai i povuemo, evo gazaas u krilu.Iz nizine, od malene tune djedove vatre, odjekne povik:- Ehej, budale, vraajte se!ao mi te vatrice u dolini, ao mi vika, ali poar nada mnom sve je rujnijem i iri, a i mojsaputnik ohrabri se glasno rugalice:

- Umukni, ti dolje, kenjac jedan.


10/100

Durano guramo dalje.Ja se ve pomalo i pribojavam kako e to biti, licem u lice s onolikakimmjesecom, a kao za pakost odozdo se opet uje dozivanje:- Ehej, magarci, vantazije, ozepscu, bog vas ubio!

- U talu, sivonja stari, pa tamo njaci - vraa mu samardija.Jo mi u srcu kljuca tuga za dolinom i ostavljenim djedom, ali kad mi kroz kronjato drvee

bukne u susret, sasvim izbliza, ogroman mjeseev poar, ja sve zaboravljam i uzbuenoprotepam:

- Evo ga?

-Aha, vidi li?Starac me prima za ruku i sad zajedniki savlaujemo posljednju kratku uzbrdicu, a kadstignemo do samog vrha, mjesec iznenada odskae iza drveta pred nama i ukae se blistav,smanjen i nevino miran iznad susjedne brdske kose.

-Aha, utee li, je li!- Pobjedonosno klie starac.- Prepao se grabalja, a, lolo jedna.Samardija me vrsto prigrli, ne da mi da se rastuim i kae Sokolec me: - Uteko lopov, pa da. Neka, neka. Hajde ti meni nai dolje u selu djeaka od koga je mjesecklisnuo tako brzo. Nema ga. To si ti, samo ti, ai ja s tobom.

Hm, nema ?!... Pa zaista nema takvog djeaka u itavoj naoj dolini.Nit sam ga vidio ni uo zanjega. Ta ne dolazi dabe Petrak ba naoj kui.Ja sam tu, ja ...- Delija naa - dodaje Petrak kao da je napokon naao onu pravu, zavrnu rije za itavo mojeoparani mjesearske tkanja, od koga mi je glava tako puna da i sama poinje da zrai i svijetlikao uta bundeva zaostala u ponjeveno kukuruzitu.- Pametna edove glava!Stojim tako u obasjanoj noi, pred hladnjikavom nezemaljskim vidikom kakvi se javljaju samo usnu, pomalo je i strano i tuno ...Dalje se ili ne moe ili se ne ide, ako ve putnik nije budala i"vantazije", to bi kazao moj djed, predobri duevni starac ija me ljubav grije i ovdje, na ovojopasnoj granici gdje se kida sa zemljom i tvrdim svakodnevnim ivotom.

Pa ipak ... ipak hrabro, s prijegor, gutam ovu gorku kap svoga prvog, djejeg, raspea: poredmene je ovaj smjeli, nevezani, koji sve hoe i sve moe, njegova je ruka na mom ramenu, adolje, u toploj dolini, eka me i mislina mene onaj drugi, dobri, drago gunalo, koji e do krajatugovati i pominjati me ako se izgubim u svom udesnom pohodu.- Bede Petra ...- Zaustim kroz stegnuto grlo, a stari potuka, pogaajui moju neizreenudjeju tugu, spremno nadovezuje:- Idemo, delijo, idemo. Opet emo mi ovamo doi, ima kad.Nogu pred nogu, nanie, po mjeseini!Kako je drag i pun svaki korak povratka. I kako sve vieraste, primie se iu samom srcu razgara djedova neumorna vatrica. Eno je, bdije, zove ipokazuje nam put.

- Hehe, ipak nas eka stara paripina - rako se Petrak. - Ne otpisuju se tako lako ovake dvijedelije.

- Evo ih, vraaju se budalai!- Doekao nas je djed Rade, ak nam iu susret izlazei kao dastiemo bogzna odakle, moda ak iz Amerike.- to je, dohvatiste li mjesec?- To tebe ne budi briga - otresa se samardija.- Ti samo sjedi pod tom tvojom kolnicom i pecirakiju, a nas dvojica znamo svoj posao.

Znamo li - ne znamo, to mi ba nije jasno, ali, onako uzbuen i premoren od udesnog nonogdoivljaja, brzo sam zadrijemao meu djedovim koljenima, ja, velika delija, smjeli lovac na


11/100

mjesec, naoruan grabljama triput duljim od mene.Posljednje to mi je od te veeri ostalo uoima bio je razigran plamiak djedove vatre, koji se neosjetno preselio iu moj san, i tamo serazrastao u moan i stravian mjeseev poar.Djed me je, kau, na rukama odnio u krevet (kakva bruka za velikog putnika!).Tamo sam svuno bulaznio, vrtio se i budio brata, svoga sulonika.Djed je grdio Petraka i "njegov benasti

konjski mjesec", mama me je umila ledenom vodom, a kad to nije pomoglo, priila mi je dvije -triuz obraze, pa sam se primirio i slatko zaspao.

Sjutradan, u golublje sunano jutro, sve je ve bilo iza mene kao san, samo san.Nit mi seprialo ni zapitkivao o tome.Tako je, kanda, bilo i s djedom i Petrakom. Sjedili su kod kazana, akad sam se ja pojavio, oni ni po em ne pomenue sinoni doivljaj.Kao da im je bilo zazornoda se podsjeaju na neto daleko od svjetlosti, dana i zdrave pameti, u em se nije lijepo nai nikao sauesnik ni kao svjedok.Jedini stric Nido, koji nit je ta vidio ni uo, nagazio je, onako mamuran, na one moje greneosvajake grablje, pase nadovezao brondati, nikako da sjae: te ko ostavlja grablje gdje im nijemjesto, te ta trebaju grablje oko rakije,te znaju li "oni, rasipnici" (koji to oni?) kako je tekonabaviti dobre grablje, te ova se kua raskuava, te ovo, te ono ...Najzad je toliko dosadiosvojim zvocanje da je Petrak prevrilo i on, kao gost i star ovjek, nae se pobuen da ga uruz:- Daj se ve jednom smiri, konjska muvo!ta smo radili?Skupljali mjeseinu i djeli u stogove,eto ta smo.Mogao si i ti s nama da se nijesi poeo.Odguna stric kako ba ni "mjeseari" nijesu bogzna koliko pametniji od pijanaca pa se brzonekud izgubi. (- Ode da spava - primijeti Petrak.) Ostadoh ja sam, nekako kao ravnopravan i

trei, uz dvojicu zavjerenika koji su znali za minuli noni doivljaj s mjesecom.I kako tada, tako i do dananjeg dana: stojim raspet izmeu smirene djedove vatrice, kojapostojano gorucka u tamnoj dolini, i stranog bljetavog mjeseevog poara, hladnog inevjernog, koji raste nad horizontom i silovito vue u nepoznato.Pa se onda, katkad, alovito upitam, kao da sam nagazio na one strieve vile iz djetinjstva:

- Je li pametnije biti mjesear ili s mirom sjediti kod svoje kue, pa kad zagusti, tjeiti se rakijomkao moj strikan?

MLIN POTOARI

ma tako po naim Potplaninsko selima tajnovitih mjesta oko kojih se pletu raznorazneprie.obino pune strave, vezane za no, smrt, neiste sile i gubljenje due.Pored grobalja,crkava i damija, to su obino tokakve jaruge, klanci, provalije i raskra gdje obnovolizasjesti dokoni avo, ili kakav njegov roak i pomaga, pa udo nainiti s kasnim prolaznikom,seljakom, osobito s grenom enskom eljadi, koja su i bez raskra uvijek blizu nekakvomstradaniju i belaju.

Takvih se mjesta ovjek sjea s prvim sumrakom, a zaboravlja ih s pijevca zornjak, koji glasnonajavljuje kraj svakoj aroliji:- Gotovo je, a sad na posao, valja i jutros ljeba jesti.


12/100

Nekako po strani od tih sumranih Bestragija, sasvim izdvojeni, stoje seoski mlinovipotoari.Jesu u zabiti, ukriveni, prie se oko njih pletu, pa ipak ...ipak nikakav osvit, makarkako jasan, ne skida prozrane trepetljika tajanstvenosti koje igraju oko Rasprian Mlini. Onsamo brie tamu i strah, i ostavlja bajku ivjeti, drvenu, branjavom, punu lupe i pljusk anja. Nepomae tu ni pijetao, jedva ga uje, pa umjesto da najavi kraj ukletoj nonoj huci, on joj samo

nadoda zvunu jutarnju lepezu i pretvori je u dobro znano brujanje marljiva potoara kojineumorno sije brano i jo sanjiva prolaznika, ranoranioca, sa smijekom vraa nazatravljenstaze djetinjstva.

Pa jo ako je taj sluajni namjernik neki kieni pismenko (jedan od starijih, austrijskih, koji znalatinicu, ili moda pomlai, iza devetsto osamnaeste, koji tije i irilicu), onda, bogme, dotiniima togodarce i da proita na brvnima mlina.Dokle god dosee vrijedna ruka ljetopisca-mlinopisca, tu ti je ugljenom zapisano tko sve "timari" kobilu ili kozu (magarica u nas nema!), Pa

ko je gdje poljubio maku i kuju, pa ta je taj i taj pojeo. Pored tih nedolinih rabota, objelodanise i pokoja ljubavna tajna izmeu kakvog prijaina i neke ene, pa se priljeno tecu i brknasmije, a ne mora ba poslije svakog zapisa pljuckati u stranu i psovati oca nepoznatomkalem-efendiji.

Nae se tu poneto i za nepismena ovjeka (a takvih je veina), nacrtano nevjeto rukom nekognjegovog burazera, istog takvog nepismenka. Tu e vidjeti ovjeka glavonju s rairenimrukama kao da ba tebe eka u zagrljaj, pa etveronogo ivine (konje li, pae li je, kanda nijezec?!), Pa jednoga koji jae, bezbeli, na paripu.Ima tu naslikanih i bezobraznih predmeta,grdno uveanih dareljivom rukom kakvog matovitog obanina, pa zato poneka neiskusna isrameljiva mladica, sve u prolazu, zakree glavu i zabezeknuto iti:- Pomozi, boe i svijeta Petko!Juf, grom ga ubio!Pa onda je oko svakog mlina zgusnut neki vrbik, aluga i rasperjane rakite, au blizini je i kakav

umarak, obino Ljeskare, pa sve to navodi na sablanjive misli ak i usred bijela bjelcatadana. Dabe se ti otimanapasti kad mlin bez prestanka bruji i zuzue, pa sve izaziva i budi

onu skrivenu bubu u tebi, ter i ona poinje da zuji, prokletnica jedna, lopovska Zuka Zuki: - Zu-zu-zu-zu, Milja sama kod goveda ... Zu-zu, ovjek joj u vojsci, a svekar na kosidbi ...Zu-zu-zuc, da zaem odovud, od potoka, pa uz kukuruze, a? Pa kud sve, tud i to: od svake kue ima neka staza ili puteljak pravo prema mlinu.Svakom valjau meljavu, a ta ti moe tome to e i avo taj isti put upotrijebiti i za svoju duegubnu rabotu,vrag mu Gnjato prebio!

Eto, po tome su se mlinovi izdvajali od ostalih neobinih mjesta u naem kraju.Bogomolje,groblja, jaruge i raskra preko dana su bili pusti i uvredljivo obini, osobito za onoga koji senekom zgodom tamo namro straha. Oni su odisali hladnoom i tugom naputenosti, miruhunja i nevena, dok je mlin tek sa danom otkrivao onu svoju vedru ivotnu stranu, a ipakostajao na svoj nain zaaran i nesvakodnevan.Ima tako po naim Potplaninsko selimatajnovitih mjesta oko kojih se pletu raznorazne prie.obino pune strave, vezane za no, smrt,neiste sile i gubljenje due.Pored grobalja, crkava i damija, to su obino tokakve jaruge,klanci, provalije i raskra gdje obno voli zasjesti dokoni avo, ili kakav njegov roak ipomaga, pa udo nainiti s kasnim prolaznikom, seljakom, osobito s grenom enskom eljadi,koja su i bez raskra uvijek blizu nekakvom stradaniju i belaju.Takvih se mjesta ovjek sjea s prvim sumrakom, a zaboravlja ih s pijevca zornjak, koji glasnonajavljuje kraj svakoj aroliji:


13/100

- Gotovo je, a sad na posao, valja i jutros ljeba jesti.

Nekako po strani od tih sumranih Bestragija, sasvim izdvojeni, stoje seoski mlinovipotoari.Jesu u zabiti, ukriveni, prie se oko njih pletu, pa ipak ...ipak nikakav osvit, makarkako jasan, ne skida prozrane trepetljika tajanstvenosti koje igraju oko Rasprian Mlini. Onsamo brie tamu i strah, i ostavlja bajku ivjeti, drvenu, branjavom, punu lupe i pljuskanja. Ne

pomae tu ni pijetao, jedva ga uje, pa umjesto da najavi kraj ukletoj nonoj huci, on joj samonadoda zvunu jutarnju lepezu i pretvori je u dobro znano brujanje marljiva potoara kojineumorno sije brano i jo sanjiva prolaznika, ranoranioca, sa smijekom vraa nazatravljenstaze djetinjstva.

Pa jo ako je taj sluajni namjernik neki kieni pismenko (jedan od starijih, austrijskih, koji znalatinicu, ili moda pomlai, iza devetsto osamnaeste, koji tije i irilicu), onda, bogme, dotiniima togodarce i da proita na brvnima mlina.Dokle god dosee vrijedna ruka ljetopisca-mlinopisca, tu ti je ugljenom zapisano tko sve "timari" kobilu ili kozu (magarica u nas nema!), Pa

ko je gdje poljubio maku i kuju, pa ta je taj i taj pojeo. Pored tih nedolinih rabota, objelodanise i pokoja ljubavna tajna izmeu kakvogprijaina i neke ene, pa se priljeno tecu i brknasmije, a ne mora ba poslije svakog zapisa pljuckati u stranu i psovati oca nepoznatomkalem-efendiji.

Nae se tu poneto i za nepismena ovjeka (a takvih je veina), nacrtano nevjeto rukom nekognjegovog burazera, istog takvog nepismenka. Tu e vidjeti ovjeka glavonju s rairenimrukama kao da ba tebe eka u zagrljaj, pa etveronogo ivine (konje li, pae li je, kanda nijezec?!), Pa jednoga koji jae, bezbeli, na paripu.Ima tu naslikanih i bezobraznih predmeta,grdno uveanih dareljivom rukom kakvog matovitog obanina, pa zato poneka neiskusna isrameljiva mladica, sve u prolazu, zakree glavu i zabezeknuto iti:- Pomozi, boe i svijeta Petko!Juf, grom ga ubio!Pa onda je oko svakog mlina zgusnut neki vrbik, aluga i rasperjane rakite, au blizini je i kakav

umarak, obino Ljeskare, pa sve to navodi na sablanjive misli ak i usred bijela bjelcata

dana. Dabe se ti otima napasti kad mlin bez prestanka bruji i zuzue, pa sve izaziva i budionu skrivenu bubu u tebi, ter i ona poinje da zuji, prokletnica jedna, lopovska Zuka Zuki: - Zu-zu-zu-zu, Milja sama kod goveda ... Zu-zu, ovjek joj u vojsci, a svekar na kosidbi ...Zu-zu-zuc, da zaem odovud, od potoka, pa uz kukuruze, a? Pa kud sve, tud i to: od svake kue ima neka staza ili puteljak pravo prema mlinu.Svakom valjau meljavu, a ta ti moe tome to e i avo taj isti put upotrijebiti i za svoju duegubnu rabotu,vrag mu Gnjato prebio!

Eto, po tome su se mlinovi izdvajali od ostalih neobinih mjesta u naem kraju.Bogomolje,groblja, jaruge i raskra preko dana su bili pusti i uvredljivo obini, osobito za onoga koji senekom zgodom tamo namro straha. Oni su odisali hladnoom i tugom naputenosti, miruhunja i nevena, dok je mlin tek sa danom otkrivao onu svoju vedru ivotnu stranu, a ipakostajao na svoj nain zaaran i nesvakodnevan.ta li si samo, ak iu eeno podne, mogaovidjeti i naslutiti u rasprtanoj magliastoj omaj oko mlinskog toka s vjeito prisutnom aromduge!

Potetljive mukarce u naem kraju jo odavna su uobiajili nazivati "mlinarima". Poelo se tomnoiti poslije Prvog svjetskog rata.Stigla bratija s raznih frontova, popucale sve stege i veze,okrenuo svijet u "verc", pa se nalo i prigodno ime za tu radnju i za takve radnike.im vidi kakvog dokonjaka da se neto esto mota oko seoskih izvora, ivica, potoka, mlinova ili


14/100

slinih ukrivenih zakutaka, netko e ti ga ve smjeljivo priupitati:- Mlinari li, a?- Moe li kod ove da se samelje?- Pita pajda burazera (bivi Svabin soldat srpski dobrovoljca,Solunci) i pokazuje mu pozadrunu snau, pravu bikulju, a ovaj mu spremno odgovara: - Moe, braco, ali valja ti ekati red.I ovo je poredovniki mlin.

Sve ove novotarije moj djed Rade, kao i obino, nije ni primjeivao, nit su one upadale u njegovjednostavan i svakom otvoren ivot.Za svako "svjetsko" udo i pokor on je saznavao posljednji,prekasno, kad to vie ni za kog nije bilo ni neobino ni sablanjivo, a njemu se tek valjaloprilagoavati.Ispadao je tako bijela vrana koja die graju u nedoba, beskorisno, da mu se svak smije i udi.Mlin je, na primjer, za djeda oduvijek bio kao neko malo svetite do koga valja, ovda-onda,otpjeaiti da se iz njegovih dareljivih ruku primi brano za "hljeb na svagdanji dad namdnes". Taj dobroduni sijedi stari - arobnjak koji ivuje u vrbiku ponad vode, uvijek budan -spreman je u svako doba da saslua svaiju muku.Moe mu se povjeriti otvoreno i bezzazora, kao najroenijem.Kad je umrla djedova baba, Milica, potiteni starac due vremena nalazio je sebi razne poslovesve negdje podalje od kue, da je ljudima s oiju.Krio je, u stvari, svoju tugu, a ve na stranu toto je malo i prisramotno da ozbiljan ovjek ali za enom. Ta bar toga kupusa ima na izbor,nude ti ga sa svih strana.

Ba u te emerne dane djed se najvie nasamotavao kod naeg poredovnikog mlina.Sjedi on tako na tvrdoj osunanoj ledini naspram obijeljena potoara, uzdahne, a uzdah se neuje, istog trena slije se s marljivim veseliastim zujanjem rvnja i razigrana kotaa.E, moj dragi, tako ti je to. Bila je pokojnica, pravo da se kae, svakakva, to ja najbolje znam.Ipopiti je voljela, bog joj duu prostio, jednom tako umalo nije kuu zapalila. Pa opet mi je ao, tosamo tebi kaem.ao doboga.I opet uzdah koji ni sam djed ne uje niti ga je ak i svjestan. Sve je upila i odnijela neumorna

huka. Tjei ga Mlini kako najbolje zna i moe: oduzima tuzi glas, uutkava je i zagluuje. - Posluaj ti, starino, mene, ja u tebi kazati ...I tako iz dana u dan: djedove albe sve su krae i bezglasnije, dok se najzad ne svedu samo namrmljanja i potvrdno klimanje glavom. Prima starac utjehu i miri se sa ivotom, s tugom, sasvojom samoom.Toga oskudnog i nikakvog proljea, djedov roak, "brat Sava", pronese po selu onu neslanupriu kako je brat Rade fantazirao, pa se kod mlina, sve nasjedeke, pribogu kao Turin,povazdan moli bogu i metanie.- Rak jedan - korio ga je djed izbolovanim glasom - ta on zna ta je svoja muka.Predomiljaose dragi bog bi l 'nainio govee il' eljade, pa tako ispao brat Sava.Iz tih dana potjee i ona sliica, crte naeg mlinova, koju je nainio bradati slikar skitnica ipoklonio djedu. Dugo je stajala u starevoj sobi, objeena pored prozoria, u sjenci, da sesluajno ne bi posumnjalo da je neka ikona.Ipak je brat Sava na njoj uporno vidio naslikanusamo crkvu i uzaludno je bilo dokazivati da je to mlin. Otkud se mlin moe naslikati?Sjeam se, kad god bih poao spavati zajedno s djedom (da mu grijem lea!), Starac bi sesjetio svoga mlina i raznjeeni mi napomenuo:- Sad emo nas dvojica da spavamo, a na e Mlini da melje, melje, itavu bogovetni no.Ili smo zajedno iu pravi mlin, i tamo Noivali. Brujanje i klepet, beskrajna pria drveta i kamena,


15/100

naseljavali su se vrsto u moj uznemiren djeji san. Budio sam se, skakao na noge i netotraio pa opet, nerazbuen, nastavljao potjeru za neim to e mi vjeito izmicati i priviati se ikasnije u ivotu, kad budem najbudniji i najsabraniji.

A tek naa jutarnja vraanja mlinarenja!Svako od njih bilo je sveano pobjedniko nastupanjekroz polja, uvelian naom natovarenom starom kobilom, iza koje sam ja veselo kaskao i

potrkivao. Nita zato to sam bio na zaelju kolone, iza Kobilino repa, i to se esto nisam nividio iz visoka ita.Ipak sam bio nerazdvojan djeli najponosnije povorke koja je plovila poljemispod mlada jutarnjeg sunca.

- Evo nas, ivi, zdravi, posao zavrili!- Sveano je objanjavao djed pred vratnicama naegdvorita.Tako bi se on rakolio samo kad se vraao sa crkvenog sabora, s kakve svadbe, slave,krtenja ili neke druge radosne dogodovtine, obavljene estito, od srca, ljudima na korist iveselje, a sebi za duu, da mu se vidi i pripozna predstrogim isposnikim licem slave njegoveKirijaku Mihaila.

Tako je to ilo sve dok se kod nas nije unajmio u slubu Veliki Jovo. Onda je poela da seispreda velika pria oko naeg poredovnikog mlina, koja je doprla ak i do djedovih uiju ipogasila sjaj oko njegovog omiljenog pribjeita,Najmenika smo mijenjali skoro svake godine, obino o urevdanu, ali nam se najeedogaalo da nam se u slubu natandri ba neki koji se zove Jovo. Svaki drugi - Jovo. Bilo ih jekoji nisu znali ni kako im je prezime, ali da se zove Jovo, to ve zna, smetenjak nijedan.- Hajde, kad si Jovo, valjda te sam dragi bog alje k meni - miroljubivo je govorio djed, odmahgotov primiti i toga strmoglavce.

Za razliku od njegovih ostalih imenjaka, ovome najnovijem Jovi dadosmo nadimak "Veliki". Bila

je to pleat momina, okretna i poduzetna.Bez mnogo prianja, on odmah uze u svoje rukedrvarenje, vodarenje i mlinarenje, sve te poslove vezane za put, ranjenje i kanjenje, za nedobai svako vrijeme. S njegovim dolaskom otpoinu itava kua.Dan po dan, mic po mic, otpoe po selu aputanje, proradi Zuko Zuki: te ova se cura sastaje

na izvoru s Velikim Jovom, te onu snau, Drvari, zatekli u umi s opia najmenika, te okomlina se motaju mlade ene, ito ba nedjeljom, kad je na red i kad Jovo mlinari. Naroito semnogo govorkalo o mlinu, jer je najmenik po itav dan ostajao tamo, a esto bi i prenoio.Ko e prvi dohaberiti djedu o svemu tome, nije se znalo.Sumnjalo se na neku Mikac, grom-babu, udovietinu, koja je znala i kositi barabar s mukarcima, a inae nije imala uzla na

jeziku. Zato, valjda, djed u prvi mah nije ni povjerovao u te prie i obratio se za savjet - kom edrugom nego "bratu Vuku", svom roaku.Bio je Vuk toliko godina andarmerijski feljbaba, i tokod vabe, kod Austrije, znae taj dobro i te lopovije oko dokonih najmenika i bezobraznihena.Na tu djedovu muku i bruku, isprianu povjerljivo i sa snebivanjem, Vuina zarza glasno izadovoljno kao izularena paripina.

-Ahahaha, pa ti jo ne vjeruje, oberbudalo!Ta nema ti ljepe zgodacije nego povaliti kakvusnaicu na onu slamu u mlinu.Rade, Rade, u em tebi proe vijek?Djed je zabezeknuto mahao rukama kao da smiruje plamen.

- Nuti, uti, bezbonie!Zar u mlinu, u svetinji, gdje se melje brano za kruv, za cicvaru, zaesnicu, za ...Kako te nije sramota na to i pomisliti?-Ahahaha, ba je Veliki Jovo, ivila mu kubura!Mijesi esnicu dolje u slami, a odozgo, ispodrvnja, brano sve purnjavi po njemu.


16/100

Pred tim skarednom prizorom djed je ve gubio glas, mahao jei itala kao gusak.- Nuti, uti, dandarino, ne oneiuje esnice!Zar se ne boji da e te dragi bog saei? Uivajui u djedovoj zabuni, Vuk nastavi kazuje to sve "pametan svijet" radi u mlinu i okomlina. Priao je i sam sebi sladio, sve dok djed od uda sasvim ne otupi, pa nit je vie mahaoniti odgovarao. Zurio je ustakljen u napast pred sobom (jesam li ja ovo opet bolestan od

"panjolske", ta li je?!), Pa tako nije kako treba ni douo Vukovu izmiljotinu o tome kako je aki sveti Ignacije Bogonosac obdan prenosio putnike preko rijeke, a obno se valjao sa enamapo mlinu. Osvijesti se tek poto se Vuk die da e kui i upljim glasom objavi:- Ja vie nijesam ovjek od ove drave.Dolo vrijeme da se umire, pa to ti je.Lomna koraka staracje otiao u svoj sobiak, u posljednje skrovite jo nije zauzeto odsablazni, a kad tamo - slikarev tihi Mlini ve sipa sivo mlivo sutona.Obavlja trudoljubivi mlinsvoj isti, posveeni posao.Nema oko njega ni bezobraznih enetina, ni Gnjatija, ni VelikogJove. Jedini mlin poteen od avola i runih pria.S dokrajeni danom pogasio se i otplovio u tamu i taj posljednji kutak negdanjeg djedovogsvijeta, odnijele ga Sutonska vode, kao da je plutajua mlin-laa sa rijeke Une koji nikad i nijestajao na vrstoj zemlji.ta e, proe tako itav ivot, nesiguran i zaljuljan, tekao i tekao, a ti,benasi jedan i govee boje, vjeito mislio vrsto stoji na jednom mjestu i da je sve u tvojimrukama. Najzad e te, kao za kaznu, na drugu obalu prenijeti nekakav uprepodobljenikompanjon Velikog Jove, nona lija kokoarka, koja se premondurila i prekrstila u Bogonosca.- Zato ba Bogonosac?Nema odgovora, kanda nema ni izlaza, a onda se, uz opreznu kripu, ipak otvaraju nekavrata. To se u sobiak uvlaim ja, bosonog, zapraen i mrcav, pentram se preko djeda, prekonevidljiva iva brda, i gnijezdi se iza njegovih lea, kraj zida.Starac u trenu zaboravlja sve svoje brige i mrtvouzlice, pipka jesam li dobro pokriven i gunaudobrovoljeno, sa zluradim prkosom:

- Ba je nas briga i za Jovom i za Gnjatijem, neka melju kako im drago. Glavno je da ti svom

edu grije lea.

KONJSKA IKONA

Nesigurna umjetnika srea, dr ovamo-dr onamo, nabaci jednog dana slikara bradonju iu selapod planinom Grmeom.Kakav kraj, i pitom i divlji, pun iznenaenja od svake ruke. Doe ti nekad eir da nakrivi (ako


17/100

ga ima) i da zapjeva kako ve umije, a nekad ti opet muka pripadne, pa bi da pljune iokrene natrag, iako ni tamo nema kud, jer si oko sve prilike, dobrano zabrljao kud si godprolazio.

Ide tako veselnik ivopisac nekakvim uskim putem zaraslim u ibljak, nit je kolnik ni pjeakastaza, a ve iza prvog zavijutka sam vrag zna ta ga eka: moda zbijen muslimanski zaselak

uukan u zelenilo, moda tijesan, sjenovit klanac, pun propuha i huanje nevidljive vode , ili ega, pak, domainski pozdraviti obina gola ledina s par dokone konjad koja iznenaeno bulje upridolicu: kanda nije vuk, a?Jednog dana, neminovno, s ruba nekog breuljka, pred njim e u nizini Prazniki bljesnutimodra Una, granina rijeka podgrmekog kraja, a tamo, s druge strane - ehej, mili moj! - I tamo,kanda, ima svijeta, uplje je ispod neba.Ima, ima ...Hoemo li dolje?Polo bi se, rode moj, no kako e zaboraviti sveono to si ostavio diljem podgrmekihsela? Nije lako okrenuti lea ovome blagodatnom kraju koji si naselio tolikim svecima, svojomroenom djecom.Mjesecima i mjesecima on je seljacima, za malu paru, molovao ikone svetaca, muenika iugodnika bojih.Najee je slikao svetog Nikolu, zatitnika sviju putnika, kao to je i sambradonja bio. Njega je obino pravio po svom licu i podobiju.Pored Nikole dosta je traen i svetiIvan, arhaneo Mihail, sveta Trojica, mudri vraevi Kuzman i Damjan, pa ak i neki prastari,tamni, vuji sveci, zatitnici marve, ljudi sumnjive vjeroispovjesti, ali prijeko potrebni ovjekuseljaku.

ene su, opet, najee poruivale Djevu s Mladencem i svijetu Petku, pa bi se blagoestivojikoni nale ovjekoveene i pitome golublje oi kakve Grmeke obanice koja, onako trtasta idukasta, jedva zna izmucati kako joj se zove aa i mater, a ve kodstrica Todora zapinje ugrdnoj neprilici:

- Cic Todor? ... E, ne znam kako je njemu ime.

Za ljubav svojih seljakih muterija, skoljenih svakojakom nevoljom, greni bradonja odstupao jeu slikanju od utvrenih crkvenih kanona.Tako bi, primjerice, nekom kosmatom vujem svecuutrapili u ruke lovaku puku ili karabin umjesto krsta.Vjeri nee nakoditi, mislio je, a nanaruitelja ostavljadobar dojam: valjda e i pomoi kad je ovako naoruan.Ako se vuk ne bojikria, pucaljke se, bijeli, plai.Najtee je ivopisci padalo kad je za nekog trebalo izraditi ikonu svetog ora, hajdukogsveca. Valjalo je tu naslikati konja i konjanika, a toje vraki teak i zametane posao.Ostali sveci obino stoje pobono, pogleda dignuta nebu, a ovaj ore, megdandija, em jekonja upropanj nagnao, em je objeruke skopali koplje i probada zmaja ognjevita. - Bestraga mu glava, jo nek se samo pojavi kakavsvetac u fijakeru, a kakva su vremena izila,nismo ni od toga daleko.

Idui od sela do sela, bradonja bi ponekad uz put zastao kraj kakva panjaka, izvadio blok ipoeo da crta neko konje.- Ba mi naroito ne lii na ureva bijelca, ali besplatnom modelu nije red u zube gledati -mrmljao je on, kritiki mjerei dobroduno Grmecko kljuse.Jedne godine, o Miholjdanu, naoj slavi, naoe se zajedno kod nas u gostima slikar bradonja,Petrak samardija i djedov roak Sava, nekadanji poznati lopov iz Like. Na veliku radost nasdjeurlije, oni ostadoe ak i trei dan, kad su se ve svi gosti bili razili. Rajski ivot za nas:


18/100

nitko te ne smije tui, gleda neobina putnika kako iz brade govori, kave se peku, pa jezgodacija za krau eera, a i kola se moe zabuiti, ne dolaze svaki dan bradati ljudi isamardije.Toga dana, poslije podne, kao napreac otrijenjeni, slikar odjednom spopade svoj blok, lakakoraka spusti se niz sokak do nae pojate, namjesti se tamo na prevrnuto korito i poe neto

crta. Mi, djeurlija, takoer ivahnusmo i potrasmo da traimo djeda.-ede, ede, eno bradonja slika!- Gdje slika? - Prenu se starac i pogleda put nae gostinske sobe. - Eno ga kod pojate.

- Kod pojate? - Izbei se djed.- Otkud kod pojate? Kako se tamo moe slikati?- Eno ga, bogami, sjedi na koritu i neto moluje - potvrdi sad i lopov Sava. - Sigurno pravinekakva sveca.

Djed se zgranu i zastade nasred avlije.

- Brate Savo, ako su ova djeica beslovesno, valjda ti nijesi. Kako e sveca slikati kraj pojate,na koritu, ej?

- Idi pa vidi ako meni ne vjeruje - mamurno provaka stari.Djed se neodluno uzvrpolji stojei u mjestu: tko e ii privirivati u jedan tako posveeni posaokao to je slikanje sveca, ikone?To je isto kao da ide zagledati u oltar ta pop radi.- Hm, ta veli, Petra?Petrak samardija, drei na koljenima rasiveno stelju od samara, gvirnem ispod oka nadomaina i mirno mu predloi:- Otidi, brate, pa vidi to se tu skanjuje.Djed se useknu, poispravi ubaru i sve nekako porebarke, kao da mu je tijesan sokak, spusti sedo pojate. Tu opet zastade, na nekoliko metara podalje od slikara, i prokalja se. - Hajde, stari, prii, prii - pozva ga bradonja ne prekidajui posao.Djed se primae jo za korak-dva, nadviri se nad slikarev blok i odjednom se promijeni u licu i

muklo protisni:- to ti to radi?- Crtam konja, zar ne vidi.- Konja?

- Pa da, zar ne lii?Djed pogleda nau Mimu, jednu staru mirnu kobilu, koja je pasla nie pojate, i razoarano ree: - Pa to je kobila.

- Konj, kobila, to ti je ista stvar.

- Ista stvar? - Ponovi djed potiteno.

- Ma ta je tebi, stari?- Zaueno e bradonja diui pogled s bloka.- to mi je, ta mi je?- Opet ponovi starac s mukom se upinjui da doe k sebi. - Pa zar ti nijesionaj koji slika svece?

- Jesam, pa to?-A tom istom rukom slika i konje, a?- Slikam.

- Pa kako to?


19/100

- Lijepo, brate. ta tu ima neobinoga?Onaj pomirep, brat Sava, ve je stigao da se neopazice dovulja do njih dvojice.Iza njega stie iPetrak samardija.- I ti koji nama ikone pravi, svece nae izobrazvaa, pa da te sad zateknem ovdje kod pojatekako konje slika, aj, aj, aj!- Razoarano se vajkao djed.

- Greota jedna - nesmjelo se javnu Sava.- Greota i sramota. Ne daj boe da jo uje onaj hoda iz Potkalinja, tua vjera, ne bi se ivo odbruke ostalo. Gdje vam je onaj to vam pravi konjske ikone, pitao bi.Ne bi vie smjeli u varo,na pazar.

Bradonja se nasmija.

- Govori li ti to ba ozbiljno!- Kako neu govoriti, jadna ti majka. Zar te valjane, umjetne ruke blatiti i mrljati o tokakvukljusad, o stare kobiletine? O, o, ljudi boji.Tolike svece naslikati, tolike ikone, pa se sad ukonje zamjeati.Uvijek osjetljiv na sve to je u vezi s konjima, Petrak samardija iznenada se progura do samogslikara.

- Vjera ti, pobratime, bi li ti meni ovo dao, ovu sliku?

- Bi, brate, evo ti je.

- to e ti to?- Sumnjiavo se isprijei Djed.- Eto, volio bi da imam.

- Konjski ikonu, a?

- Vabi je, vala, kako hoe, ali meni je draga.Gle, iv ivcat, kao da e sad zarzati.Djed stuknu od crtea podnesena pod nos i vreknu:- S tijem danas u moju kuu ne uvraaj.Trai sebi konak gdje god zna.- Dobro, Rade, dobro.

Sad se i bradonja nae pobuen da se ponovo umijea:

- Stari, ovo ja skiciram da lake mogu naslikati svetog ura kako jae, ej.Svetog ura, zna.Djed se jo vie zabezeknu:- Svetog ura na kobili, na mojoj bangavoj Mimi?!E, to ni nekrteni Turci ne bi uinili.Nali bibar boljega konja, oni su stare binjedije.Djed se okrenu lijevo-desno kao da trai kakvu pomo, pa kad je ne nae, on sasvim zanijemi,najaeno puhnu i zdimi bez rijei uz prazan sokak.Od toga dana djed Rade nekako namrznu nau staru kobilu. Bez razloga se izdirao na nju,uvijek mu je neto smetala, a kad bi je stric Nido uzeo u zatitu, starac je samo zlobno vreao: - Znam ja nju, sveticu. Eno joj Petraka samardije, nek je on pazi, svakako je preao u konjskuvjeru. Nosi u torbi konjsku ikonu, sram ga bilo, staroga ovjeka.

RADE S BRDAR


20/100

Skoro svake godine, u proljee, nau bi kuu protresao jedan izuzetan dogaaj: dolazak novognajmenika. Stara gazdinska kua, otanala poslije svjetskog rata, prorijeena panjolskomgroznicom, nije se lako predavala. Jo uvijek je drala slugu, a to je bio siguran znak da smo inadalje netko i neto.Istina, ima u kui siroadi bez oca, nalo se i duga, a plijesan brige, onestarake i udovike, ve se uvlai u nau staru prostranu drvenjare, osjeti je po mirisu. Ima,znai, u kui nekih kutaka koji "ne rade", neprovjetrenih. Nema ko, nema snage, ne stie se.Doe novi najmenik, a to svakom u kui donese neku promjenu i sad ti se valja njojprilagoavati.Obino je najtee domainu, koji mu zapovijeda i plaa ga, i onome tko s njimnajvie radi. Najlake je djeurliji.Njima je najmenik uvijek zanimljiv, pa jo ako zna priati i volise igrati, eto ti ljepote u boga.

Pa se nekako podesi i to da svaka kua pribavi svoju "felu" najmenika.Jedan domain uvijeknaleti na svaalica, pa se tu povazdan ronda, bogara i vile se poteu.Drugi nae kradljivca,zdipi taj i kuevno i komijsko, sve to nije za nebo prikovano. Nabasa kogod i na izjelica, nogebi ispod sebe pojeo, a naim prvim susjedima svakog proljea odnekle dobatrga i sam kakavsubenast ovjek, obino djeaina, pa radi dabe ili za malu paru.Ni budala nema banapretek, ali se za naeg susjeda svake godine nae po jedna.- Sretan ovjek, pa eto ti - kau za njega u selu - ima dabnog poslenika po itavo ljeto.Namiriuga bene na sto konaka.

Ima najmenika koji su iu pjesme uli.Takaz je, davno jo, bio neki Simo Starevi koji se

naimao kod starijih ljudi, oenjenih mladim enama, svojom neprilike, pa o njemu niklaPopijevka:

Blago ti je Starneviu Simi,jae konja i ljeti i zimi.

Ve se i zaboravilo kad je Simo odjaio na onaj svijet, ali pjesma ostade, pa istom u zgodnojprilici ivne i dobrodoe kao iu Simina vremena.Izgleda da je od kue i njezine eljadi esto ovisilo u ta e se najmenik preobratiti.Tamo gdjesvi u familiji viu i kuu na glavu diu, provice se najzad i najmenik.Ako su eljad gladnih oiju ibrza na lici, prohitrie se i tunjav najmenik, jer valja mu iv ostati.Gdje u kui, opet, mladoensko trai sebi avola, tu e se ak i najzadnje najmeniko blejalo jednog dana dosjetiti okom je avolu rije i ega mu se valja poduhvatiti.Dobije tako najmenika koji je bio na situ i reetu, pa ti ga sad popravljaj kako zna.Kod jednogdomaina nauio ovo, uz drugog zaboravio ono, a kao za pakost, nit je dobro ono to je nauionit mu je loe bilo ono to je zaboravio.Oko izbora i traenja najmenika u naoj kui baktala su se djed i stric Nido, samo je iz godine ugodinu strieva uloga bila sve vidljivija, jer je djed uoljivo stario i povlaio se blie kui.Ipak,


21/100

njegova rije, iako kazana tiho i nenametljivo, bila je presudna.Najmenik je tada obino priman,jer kad ve stvar stigne do djeda, pogodba je gotova, on ionako nema srca da koga odbije.Posljednji najmenik koga je djed primio protiv strieve volje bioje neki Rade s Brdara.Upao je unau kuu jednom oko podne, bjeei pred proljetnje pljuskom, i im je prekoraio prag, uprozore i po krovu zaprata kao da bije grad.Svi se u kui trgoe i praznovjerno zagledae u

pridolicu, a on, kao da potvruje njihove slutnje, zlurado podviknu:- Aha, utekoh li mu, lopovu!

-A od koga to bjei, brate?- Meko priupita djed, raunajui da ovome veselom trkau, po svojprilici, manjka koja daska u glavi, pa ga je zato pravedni bog obdario brzim nogama.

- Bjeim od pljuska! - Gaknu nogati baja. - Varaka se ovako s njim itavog bojeg ljeta otkadznam za se.

- A koji si ti? - Opet e djed.- Ja sam ti neki Rade s Brdara, hodam po najmu.

- A kod koga si sad?

- Ni kod koga, traim gazdu.

- Bogami, ba nama treba najmenik - ivnu djed.- Ovaj na odlazi za koji dan.Em si jakamomina, em si Rade, moj imenjak, ba dobro.- Em je doao s kiom - podrugljivo dodade stric Nido, koji je sve dotle utio nad nekimposlom.

- Nek je doao, vidi da ga sam bog alje - brani ga djed. - to da ga sad gonimo iz kue.Ja sam ve otprve, svim srcem, bio na strani ovoga zanimljivog pridolice, ali kako mene nitkoni za to nije pitao, ostalo mi je samo da pozorno sluam kako se stric Nido inati i odbija ak ipregovarati s Novakom.

- Neu, strie Rade, eto ga tebi pa razgovaraj, pogaaj se ...

Zar da bude primljen tamo netko koga on, Nido, nije pronaao, omirisao ga, pogaao se snjim, svaao se, pa tek onda ga predoio djedu Radi da ga i on vidi? Ne ide to nikako. Zar dapadne tako s kiom, iz oblaka, a ti s njim pravo u kuu?

A ja sam ba bio za ovoga "iz oblaka" i s radosnom strijepnje pratio sam kako sve vie jenjavastrievo "puntanje".Najzad se svelo samo na gorko mirenje sa sudbinom:- Eto ti ga, pa mu daj ako e itavu kuu u ake, stariji si. Tih dana, iza ureva, kad se Rade s Brdara ve bio ustoliio u naoj kui, stric Nido motao seokolo nakostrijeene kao maka pred psom-uljezom. Svi su ga smirivali i mitilo:- Daj bolan, ne rondaj vie.Pusti na volju starom ovjeku.Vidi da je bolestan i da nee jodugo.

A novajlija se nekako otprve udjen pod skut djedu, pa se samo njemu obraa za svaki posao,ak i za onaj za koji se pitaju iskljuivo domaice. - Strie, da odnesem kravi napoj, a?- Odnesi, imenjae, odnesi.- Otkud je on sad njemu stric? - Ljubomorno iti zapostavljeni Nido.- E, jest nabavio kienogsinovca, nema ta.Poe najmenik zalaziti iu djedov sobiak, iako je to bio kutak gdje je malo tko imao posla i gdjese bez velike potrebe nije zavirivalo. Starac je od neko doba sve ee poboljevao i svog


22/100

imenjaka doekivao je s blijedim smijekom, kao da mu netko od roda dolazi u pohode.- Hajde, ime, hajde, ulazi.

Jednom pod zimu, uoi nedjelje, na zajednikoj molitvi, djed ispod oka opazi da se njegov Radene zna ni prekrstiti. Sjutradan on ga uze na pretres.

- Imenjae, deder se prekrsti.

Najmenik zamota nekakvu aru izmeu ela i trbuha, da je kri - vala nije, ak ni okaki.- to ti je to, kukavci?- Pa eto, krstim se.

- Hm, to u tebe nekako zapetljano.A zna li koju molitvu: Oena, Bogorodice djevo?- Ne znam - iskreno prizna upavi neznaboac s Brdara.- Daleko nam crkva, a vojsku jonijesam sluio.-A zna li makar kako se zove boji sin?- Bogami, ja nijesam ni uo da bog ima djece - izvali najmenik s takvim iskrenim uenjem da biak i najokorjeliji andarm povjerovao kako se u selu ovoga macana jo nije ulo da je Stvoriteljzalazio u te poslove.

Djed samo podie ruke zadivljen ovim blaenim goveim neznanjem.Valjda je jedino onomoglo da sauva momka od svega to se vidi i ne vidi, i od boga i od roga. - O, moj imenjae, nevoljo moja, a ja jo mislio da te jutros, u svetu nedjelju, poaljem u crkvuda se i ti zeriak bogu pomoli.Aja, bome, ne smijem. Ti bi se tamo beio u svetitelje ko tele uarena vrata.I ta bi mi onda kazao dragi bog, a?Rade, Rade, rekao bi prijekorno i digao svojsveti prst, zar ti u moj dom alje ovako jedno beslovesno brave koje ni beknuti ne zna?Kamote da ga naui molitve, da ga dovede u red, ti si ga na duu uzeo? Duge zimske veeri, ima se vremena, pa djed zapeo da svog imenjaka ugoni u vjeru.Zatvore seu starevu sobu da im ukuani ne bi smetali i smijali se, i otud se ubrzo zauje potuljeniuborenje:- Oe na, ie jesi nanebesi ...

Stric Nido poprijeko gleda u raspukla vrata, kao da tamo zuje strljenovi. - Hm, izuie za vladiku.Ponekad preko dana, blijed i zimogroljiva, djed sjedi uz ognjite, odsutno prati igru plamena iglasno misli:

- Doi u ja pred svetog Petra, a on e bre-bolje iz ladice svoj tefter: deder, stari, ta je s onimtvojim Radojicom? Kako ta je, roo?Presliaj ti njega, catia ko iz knjige, milina sluati.- Hm, Radojica! - Otrovno frci stric i od jeda bjei van.- Ba e sveti Petar sluati svakakvogovee i njegovo baleganja - pljes, pljes! - Ko krava.Do proljea je djed nauio svog najmenika Oena i Bogorodice djevo.Smatrao je da e mu tobiti sasvim dovoljno da se upristojen pojavi pred licem dragoga boga, koji valjda nije toliko

zakeralo da od nekakve tamo najmeniine trai ne znam ti kakvu mudrost.ta e kukavni tuisluga, svak samo gleda kako e ga akom za vrat, a jedan je samo benasti Rade opi, paudario u kolanje da mu se sprda selo.Oko urevdana najmenik primio svoju zaradu, poljubio se s djedom, skrueno se prekrstiopred ikonom Kirijaku Mihaila, nae slave, pod ijom je zatitom i on te godine bio, i otisnuo sena put. Natovaren kao parip, durano je grabio drumom u susret novom gazdi i novom svecuzatitniku.Djed je raznjeeni pratio pogledom svoje duhovno "edo" i mrmljao:


23/100

- E, Rade, Rade ...

Sljedee nedjelje, ujutro, poi e ti djed u svoju sobu da iz kofera izvadi britvu pa da ga stricNido obrije.Dugo je premetao po drvenom sanduku: nema britve, nema remena za otrenje,nema trokutaste turpije, nema brusa, nestalo votane svijee koju je djed svojeruno "usukao"sebi za ukop. Sa dna kofera, iznenada izronila iz tamnog zaborava, mirno ga je gledala s jeftine

slike ekscarica Zita, ni kriva ni duna.- E, ta e sad ovo biti? - Glasno upita zauen starac, ali njezino carsko i kraljevsko apostolskovelianstvo i dalje je postojano utjelo.Djed onda viknu stric Nida.- Nikola, odider vidi ta je ovo.Nema britve, nema nita.Stric se odmah dosjeti jadu.

- Pokrao Rade!

- Koji Rade?

- Tvoj Rade, Rade kolarac!- Dim u dim ispa li stric, jedak i zadovoljan, pobjedniki sretan idjetinjske uvrijeen.- Eto ti tvoga aka, sad se moemo strugati motikom.Ponesen, krilat, strikan dunu napolje da rastelali novost, a djed ostade nad ispranjenimsandukom, nad svojim iznevjerenim nadama, i tek u neko doba, kad ga minu prvo uenje, onsaaljivo promrmlja:- E, Rade, Rade.

Nije se znalo obraa li se on to samom sebi, budali, ili Radi s Brdara, lopovu, a moda i obojici uisti mah.

Brzo je djed prebolio tetu, a bilo je toga i van kofera, proe ga i ozlojeenost, ostade samo lakouenje i sagorjeli talog tihe tuge.Toga proljea esto je pobolijevao, lekario u svojoj sobi iovdaonda poruivao po svog roaka i brata Savu, starog likog lopova, da mu doe narazgovor. Jednom tako sjetie se i Rade s Brdara, pa djed zamiljeno uzdahnu, takose mubolno mjesto:

- Ma kud mi zdipi posmrtnu svijeu, majka ga boija pomogla?To ni Turin ne bi uradio.Uio ga,

sjetovao, boju mu rije kazivao, a on - otresao sve ko pas rosu. to bar mrtva ovjeka nepoali, magare nedokazano?Na tu djedovu neveselu litaniju, brat Ante samo povue oima po sobi kao da strunoprocjenjuje kako je lopuaner obavio svoj lopovski posao i pripomenu s neodobravanjem:- Brate Rade, najgori su u toj raboti bogomoljci, due nemaju: opiri, odnese sve, i kandilo ispodikone. Nikad s njima nijesam volio ii.Kuda te samo avo nadari da ga ui oenae?Eto ti,ba ti to i treba.Zar bi meni, na priliku, palo na um da ti ukradem svijeu, a?I brat Sava skrueno uuti, kao to i prilii jednom skromnom i estitom lopovu koji ima srca idue.

MARIJANA


24/100

U rano proljee, kad opori ilavi grab zasvjetluca prvim ozelenjelim pupovima, evo je- odneklese zvonko javi kukavica: kuku-kuku!

Za nestrpljiva zemljodjelca to je siguran znak da nastupa pravo proljee (poslije toliko lanihnevjernih najava!), A za onu rijetku nemirnu eljad sklonu skitnji, to je, opet, poziv da se kree sdosadnog zimskog loga - svi su putovi otvoreni.

To je ono vrijeme kad se iu djedovog sinovca Nido, mog strica, naseli neobjanjivnemir. Najavljuju ga tuga i nesanica, a na kraju sve to progovori kroz pjesmu. Odnekle s pojila,

kroz siv Sutonska pepeo, provue se nevesela arija:

Marijano, konje da prodamo,

da zajedno u Bosnu bjega.

U te trenutke, kad no lazi od podvodna vrbika uz gole njive a lampa se jo ne pali, moja strina,crnokosa Lianka, stigne zakratko, kriom, i da otplae nagnuta gdjegod u oku nad kakvimposlom.

Zato plae?Sve da i hoe, ona vam to, moda, ne bi ni znala odgovoriti. Bie, valjda, najvie zbog toga tousamljeni pjeva zove u zajedniko bjekstvo tu nepoznatu pustu Marijanu, a ne nju, Savu. Bogzna tko mu je ta Marijana za kojom on svakog proljea tuguje.Pa da, s njom bi on da ode nekudu ovu provlaenu no, kroz tamne ume gdje sablasno straare u bi jelo obuene nevjeste,divlje trenje.Je li se ponovno zaelio Nord-Amerike i hoe li tamo da povede svoju neznanku?

Kao da odgovara na enina zabrinuta pitanja, s pojila se ponovo javlja Nido sa svojompjesmom:

Marijano, veeraj pa lijee,a ja idem kud mi srce tei.

Eto ti ga na, to ti je nevjerno muko srce: zvao je, do maloprije, neznanku da zajedno bjee, asad - odoh ja i sam, ostavljam te.

Sad se moja strina jo vie rasplae.Iako se i ovoga puta spominje Marijana, njoj se ipak inida je ova nova pjesma ba njoj namijenjena.Savo, veeraj pa lijee, a ja odoh!Kuda?Kuda li totei srce uznemirenog pjevaa?Vide li to u kui, ne vide li, kako tuguje Nidina mlada, ko e to znati.Ona se najvie stidi starogdomaina, mog djeda Rade, ai ne sluti da je ba on prvi otkrio njezinu tajnu tugu.Bata starac tamo-amo za nekim nevidljivim poslom, nezadovoljno mrkue, a kad se stric Nidopojavi na vratima, on samo proguna nikog ne gledajui:- Dobie neko vilama iza rogu, pa e ga proi volja za Marijanom.Oho, kad ve on tako kae, onda krupni mlini melju.Vilama se obino prijetilo mom stricu Nido,starom Vilovnjaka, spadalu i strmoglavce, kad bi taj uletio u kakvu krupnu petljavina, a on je,


25/100

dao bog, itavog vijeka upadao iz neprilike u nepriliku. Nije on dabe bio onaj djedov "veseliNido" od koga se uvijek oekivala samo kakva nepodoptina i zameateljstvo koje ni sam avonije kadar da razmrsi.

A ta je sad ovo, najnovije?Kako ta je!Ama, zar neko iz potene stare opia kue ima obraza da javno i otvoreno,

pjesmom, spominje tamo nekakvu upoglavicu, a ovamo ima pored sebe ivu-zdravu svojuvjenanu enu?To se, glasno, nije ulo otkad su opi na ognjitu vatru propirili. Pjevanje jemomaki posao, a oenjen ovjek -jaram na vrat pa tegli i uti.Oprobao djed najprije da se posavjetuje sa svojim roakom Savom, poznatim lopovom izgubidana. Iako ga je smatrao roenom benom i nitavkom, ipak je drao da je najbolje, prijesvega ostalog, popriati s nekim od rodbine, osobito ako je to stariji ovjek. - Eh, stariji! - Kukao je djed. - Ba mi je i moj Sava od starosti neto stekao. Bena se rodio,benast i ostario. Glava u Biha, Glava iz Bihaa.Na Savu nije trebalo dugo ekati.im se javi kukavica, evo i njega s praznom torbom, traiita.- Rade, brate, samo da se spasim do prvog snopa, au mene jeam, eno ga, jo malo, pa euiljiti brkove ko Maar iz Marmaro Sigeta.- E, brat-Sava, tako ti svake godine, a ja toga tvog Maara jo ne vieh kao ni svoja lea. - Rade, brate, nemoj biti zlopamtilo. Zar si ti spao na to da pamti sve ono to klepee kakvabenasta starina?- Gle, on jo mene i kori - guna djed i prelazi na svoju muku. Pria bratSavi o svome Nido injegovoj pjesmi.

- Marijana, Marijana? - Preslisavam se Sava. - Ehe, jeste, bogami, jo prije nego smo se iz Likedoselili, unazad etrdeset godina, bila je u Manitoj Dragi jedna Marijana, hajdukijatak. Da to nebude ta?

Djed samo izduboka hukne i zagleda se u Savu kao da je ovaj, pribogu, u najmanju ruku rogat.

- Zna li ta je, Sava: osim toga kria na tebi, ti si, brate, jedno pravo pravcato, puko pukcatobeslovesno brave.Otkud Marijana iz Manite Drage kad se Nido onda nije bio ni rodio?- E, onda nije ta - mudro zakljuuje dosjetljivi Sava.- Kako e i biti, brate - smekava se djed.- On pjeva, pjeva nekako alobitno kao da tri danakruva nije jeo, a jadna mladica pogibe od plaa.- Oo, to nije dobro - gudi potiten Sava, a ba mu nita pametno ne pada na um.Opustilaemerna glava ko Krupska marveni pijaca u ponedjeljak iza ponoi, sve po njoj samo neke trice,slama i jo poneto to nije za priu.ta da mu radi?- Da tu ne bude kakva besposlica s nekim okoblinjim enskim eljadeta, toga se ja bojim?-Vajka se djed.

- to bi moglo biti?- udi se Sava.- Nido nije kradljive ovjek pa da mu treba jatak.Ma koliko da je u tim stvarima bio estit i neiskusan, djed Rade je za ljubav bio uo bar kao zabesposlicu o kojoj nije lijepo ni govoriti. Meutim, brat Sava ...iako se tri-etiri puta enio i tucedjece izrodio, ipak ni o kakvoj ljubavi ponjatija nije imao, nit je o takvom neem togod uo. Zamladih dana, prialo se, jednom je,obno, spazio nekog ovjeka kako iskae kroz prozor odnjegove ene i nadao je za njim grdnu viku jer je mislio da se radi o nekom lopovu. Uzalud subila dvosmislena nabacivanja njegovih pajdaa da je to, vjerovatno, Todor Damjanovi bio kodnjegove Draginje.


26/100

- Bog s vama, ta e Todor kod moje Draginje kad ve ima svoju uju? - Pa da promijeni ovjek.-A to bi mijenjo?Mijenja se kobila kad nee da vue.Kakvo je onda udo to djed nije uspio od Save nita izvui ni svojom napomenom o"besposlici". Jo je samo zapetljao itavu stvar, jer je Sava poeo trtlja takve govee

budalatine da je djed samo uzdahnuo i sjetio se svojih spasonosnih vila:- uje ti, brat-Sava, jo su one moje vile u ivotu. Otperjao Sava drumom, odnio punu torbu, akod naih kua ostalo razboljeno proljee puno nonih umova, zavijeno cvijeem i pupovima,oivljeno strievom veernjom pjesmom i kriom potapan strinina nonim suzama. - Eh, svete vile! - Grozi se djed i pue Obrvan brigama i starakom nesanicom.Tih dana, djedu za utjehu, a nama, djeci, na radost, donijee ti avo u nau kuu bradatogikonopisca skitnicu i zajedno s njim, prosjaka invalida Stanko Veselica s njegovom drvenom

nogom.

Muio se djed, okoliavao, pa e ti onda, otvoreno, ispriati svoju kuevnu nevolju.PropjevaoNido, oenjen ovjek, poeo budalesa i nemir u obitelj unosi. - Hoe Nidekanja, u svata e taj zai - spremno doekuje vragometni Veselica.On je jo odminule jeseni nazuban na strica Nido zbog neke pijanke kod rakijskog kotla u kojoj je Veseliciizgorjela njegova drvena noga, pa pukla bruka ispod itavog Grmea. Slikar bradonja ve mnogo mirnije sudi o cijeloj stvari.- uje, Rade, pa ne mora to ba biti neka tu, domaa Marijana.Bog zna zbog ega to ovjektuguje, pa kroz pjesmu olakava dui.- Hm, tuguje. ta ima da tuguje?opia kua puna svega ko ip, niega nije eljan.- A zar ti, Rade, nikad u mladosti tugovao nisi? Zna, onako, recimo, za neim to je moglo bitipa - nije se ostvarilo?

- Jok, brate, ba nikad - tvrdi djed, iako mu nije sasvim jasno to ga to bradonja, u stvari, pita.-A zar tvoja pokojna ena nije ponekad uzdisala i tebi se poalila na neto iz dana svoje

mladosti?- Ehe, bog da je prosti, veselnicu! - Odmahne djed sjeajui se svoje Milice, estoke Rakijasic. -Dogaalo se, bogami, kad koju vie potegne, ona me napopasti koriti kako je u svoje vrijememogla udati za lugara i da danas bude gospoja lugarua pa da je vidi bog: uvijek puna boca uzkrevet, au ormaru naet prut.- Pa eto, makar i to - od nevolje se sloi ikonopisac.- Olaka pjesma dui kako god okrene.- Pa nek bude i tako, ali deder ti mene poui kako da mi njega izlijeimo od te budalatine?aomi, brao, mladice, naisto uvenu greno eljadece.- Nije tu lako lijeka nai - vajka se bradonja. - Mora, prosto-naprosto, pustiti da se rana samasmiri i zacijeli.

- Rana! Kakva sad rana, ko se bogu moli?! - Vriti djed u sebi, a ve vidi svoje presvete vilekako sijevaju kao bi svetog Ilije.- Zar Nidina budalatina da se ranom naziva?Kao itati djedove misli, i Veselica zavrea s druge strane ognjita:- Kakav dragi ajdamak u ake, pa po goloj starki oei, oei!Eto ti njemu najboljeg lijeka.Sljedee noi zbio se u kui vaan dogaaj, odrijebila se naa kobila. Dobila malukobilicu. Velika je to stvar bila i za odrasle, a za nas djecu - mani ga! - Ve smo htjeli togaarobnog jutra iu kolu da ne idemo.Pod predsjednitvom moga djeda, u dvoritu, na drvljaniku, zasjedao je svean skup: valjalo


27/100

jemaloj kobilici izabrati ime.

Gonetali i redali starci sva mogua konjska imena, spomenule se sve poznate seoske kobile, paje pao ak i taj prijedlog da se prinovi dadne ime bive carice, Zite.Tome se, naravno,usprotivio sam predsjedavajui, moj djed:- Zita je spominjana iu crkvi, s oltara, greota bi bilo da se paripe tako krsti.

Okreni-obrni, dok ti istom Veselica Podskoi s mjesta kao da ga ubodoe ilom i dreknu:- Evo ta - Marijana!

- Kakva Marijana?

- Marijana, ujete li!Kad joj takvo ime damo, ubio me grom ako e se va Nidekanja ikadusuditi zapjeva o Marijani.

- Bogami ti je ta na mjestu - sloi se ikonopisac.- Vidi vraga, svemu li se ovaj Veselica dosjeti.Zaista, te iste veeri, na pojilu, stric Nido, opsjednut sveanom tiinom i sjetnim bljeskomveernje vode, zausti da zapjeva, ali tek to ispotiha otegnu "Ma-ri-ja ..." - kad se napreacpresijee i uuti.Izie mu pred oi tankonogo nespretno drijebe i on samo pljunu i opsova:- Dabogda prebio i onu drugu nogu, gad antavi!Zamuca toga proljea moj strikan kao da nikad ni pjevao nije. Prevari se tek ponekad, pa staneoprezno zuzue kao hrut, krupna majska buba, ali im spazi ono prokleto drijebe, sjeti seVeselice, i odmah se naljuti i zamukne.

- Drvenjak zlobni, ta li je samo izmislio, psi mu bradu liza li.A Marijana raste i dilita se, maena od itave kue, naroito od moje strine Save.Ona jojisplela i oko vrata vezala kieni ogrlicu od crvene i ute vunice da joj drebence ljepe izgleda ida ga zatiti od uroka.Jedini stric Nido gleda kobilicu poprijeko i guna uoi svakog pazarnogdana:

- Heh, porez neplaen, a ovamo se oko kue utrkuju dokona drebad.Vala u jednom ...Djed Rade, opet, gudi ne gledajui ni u koga: - Zaelio se neko vila, vidim ja.

Ispade od nae Marijane nevieno lijepa kobila, kobila i po. Kad god bi je vidio, njezin kumVeselica oduevljeno je krijetao i udarao se po svojoj drvenoj nozi. - Ih-ih, vidi je samo! Aki-begova kobila, Vasiljevia Alat, pa odmah za njima naa Marijana,trea.Stric Nido se na to samo nezadovoljno rogui, vino-vincato plaljivo konje, i Brondi sebi unjedra:

- E, jest mi lijepa, ba si naao ljepotu, antave karpatski. to te ruska granata nije sasvimupljeskala pa da vie ne lapara ovuda svojom poganom jeziinom. Ipak je strikan najtee padalo da koijai, kad bi se putovalo nekud u okolicu, na crkvenisabor. Sjedi on sam naprijed, vika kamdija, a na metar ispred njega ljuljaju se sjajne okrugleMarijanine sapi. Daj sad zini i zapjevaj, majin sine, u ovoj tjeskobi, kad se pred tobom,nadohvat ruke, izazivaki poigrava Veseliina kumovske napast!Grom ga ubio i veselice!Putuje se, putuje, ponekad i juri uz klepet i zvrjanje kola, a ipak ... ipak ti je glupava poruga

stalno ispred samog nosa, nikud od nje pobjei.To ti je ovaj tijesni ivot, avo da ga nosi!

SVETI RADE LOPOVSKA


28/100

Kad je stric Nido pri kui, onda e ti razne skitnice i potukai nerado uvratiti kod nas.Znaju daih "Brko" ba naroito ne trpi, pa iako im nita nee prigovoriti, naroito pred edom Radom, on e se ipak namrtiti, zlovoljno zautati, a prvom zgodom izderae se na maku: - Pis tamo, taman mi jo i ti treba?- Jo i ti?- Tolkuje u sebi vjeito oprezan skitaa.- Znai, bratac, da to ja nisam dobro doao, aovamo se, kao tobo, macanu prigovara. E, Brko, Brko, poljubi me u ...

A stric ih, u stvari, zato ne trpi to je i on sam jedno boje zazjavalo, ajkara i roenalunjalica. Prepjeaio je itavu Nord-Ameriku od Nevjorka do Vancouvera, od Atlantika doPacifika, odstupao sa srpskog vojskom od Oveg polja do San-Giovanni di medu (di ne pue!),Pa se opet, iv, zdrav i laka koraka, pripovratio natrag iproibao "Tabanoviu fijakerom" sve odSoluna pa ak negdje do iza Zagreba, a moda bi zgodilo i dalje, ali ga je, vjerovatno, opet itamo doekala nekakva voda.- Mog veselog Nido samo voda zaustaviti moe - alostivo se vajka djed.- A sve se bojim, imaneko doba, da mu ni ona u kraj stati nee.Zna se, cilja to djed na strievu namjeru da seli iz Bosne u Banat, na dobrovoljakuzemlju. Valja tu prijei i Savu i Dunav (Una da se i ne spominje!), Ali ni to, izgleda, Nido ne

smeta. Ostrvio se ovjek, pa to ti je.- Nikola, sinko, pritrpi se dok makar ja ne sklopim oi, a onda kako ti drago - uzdie djed i negledajui svog nemirnog sinovca.- Pritrpi se, pritrpi - cantru za sebe stric Nido i poprijeko zagleda kakvog namjernika, pticulutalicu, koji se raarapio u hladovini pod orahom, pa natenane raspreda s djedom Markovekonake. - Ti se, Nido, pritrpi, sjedi gdje si tu si, a ovamo tokakvi: noge poda se, tap u drageake pa raspali kuda ga oi vode.Ehej, s glave skinuto, ispod repa izvaeno, nit mu starokalje, nit nejako plae.I ja bih tako znao.I da udo ne gleda oima, ogoreni strikan obino zdimi nekud na njivu, hvata se pluga, srpa ilimotike i sve napreskok, kao da mu se nekud uri, raspali da obavlja mukotrpan i jednolianzemljodjelska posao, koji ne trpi ni urbe ni zanosa. Bie sjutra coktanja i otpuhivanja kad se nanjivi pojavi djed Rade.

- E, moj Nikola, moj Nikola, zatrko se kobile skae, a plug i brana trae drukiju pamet.Ako stric otputuje u Banat, da primi napolica sa svoje dobrovoljake "parcele", ili ako gaspaponjaju u "uzu" zbog politike, to se ve brzo prouje i prozna meu djedovim neobinimprijateljima. Evo ih onda, izviru, neko puteljkom iz kukuruza, neko plovi carskom dadom,cestom dravnom, pa jo se i na kobili ljulja, trei trnapi iz prvog sutona pravo za veernju sofru- du!-A nekakav prijain, gle ga, kao da mu se bogzna kako uri, zajaio preko plota, gdje i


29/100

nije lijepo vidjeti starijeg ovjeka ako ve ne juri tua goveda iz svoje ljetine. - Vidi moga Rade, vidi moga Rade - vie pridolica jo s druma, ispred avlije, pa mu to nekakoispada kao da to djed njemu u goste dolazi, a onaj ga doekuje dobrodolicom.Tako i obanijajudobrodunu starinu, pa ne moe sebi doi.- Pa gdje si ti, moj Radoje, to tebe nema?- Kakoe pobro ulazei u dvorite, a djed se pravda,

veselo irei ruke:- to e, obladalo posao, pritisle godine, ne mili se ovjeku nikud s praga.-A kako te noge slue?- Propituje se putnik, kojemu su njegovi neumorni kraci glavna sprema,i, da bi pokazao brigu za djeda, ve ga usluno nudi: - Sjedi, Rade, sjedi, otpoine.Poto je tako gostoljubivo prihvatio djeda u njegovoj roenoj kui, pridolica poe da provjeravata se to sluilo sa stricem Nidzom:-A na Nidekanja opet nagrajisao zbog politike, a?Djed samo nemono, s grdnim udom i nerazumijevanjem, podie ruke i zakratko ostaje nijem:nit je ovjek ta ukrao, nit se tukao, a eto ti, opet, otisnu se niz Urvinu kamen, prolomi se ledpod nogama, grom pue - tako neto! - I ode Nido, nestade ga.- A koliko je zaradio, kukavelj?

- to ga ja znam, to ti se kod politike nikad ne zna. - Ehe, i treba mu tako kad se besposlicama bavi - kakoe pridolica.- Pametan ovjek pobijese, ukrade jare, pa odgudi u buvari koliko ga spada, a politiar nikad ne zna svoje porcije. Jednom tako, uz kukuruzovim branje, nakupi se u naoj kui itav buljuk raznihpotukaa.Najprije stigoe,u drutvu, slikar bradonja i Petrak samardija (nali se u Cazinu, nakonjskim utrkama). Za njima se ispili kalajdija Muli, garav i veseo, a ubrzo poslije njega, kaoda ide u potjeru doprai, jo veseliji, na seoski pjesnik uro. Na ovako lijepu vremenu ni njeganije dralo mjesto, pa dunuo od kue da trai drutva i razgovora.Stric Nido ve due vremena bio je u Banatu, otiao se nae oko berbe kukuruza, pa iva

zgodacija da se ljudi malice razbakari i dadu srcu na volju. Gdje je drutva, tu se neto i potroi, nae se aica rakije, makar one ukopni, a opet, gdjerakija zamirie, tu ti se askom stvori i djedov "brat Sava", stara lopovska perjanica od kameneLike. Skromno se ponamjesti Sava gdjegod u oku, malo pria, pomno slua, ali zato au nepromee.Nala se u slikara neka crkavica, ispovratio i samardija zaostalu paru, prebrojao se kalajdija,neto nabacio i djed Rade, elem: obuvaj, Brancia, opanke, bocu u ake pa u bircuz, po rakiju.Otpirio sam kao zaobadan, a natrag dotutnjao oznojen i sretan. Kako i ne bi, povjeren mi je tako

vaan zadatak, itava vojska na mene eka.Nije udo to su uz put, zajedno sa mnom,podskakivala okolna brda, kue i plotovi.Za svoju uslugu bio sam nagraen time to sam se slobodno mogao ponamjestiti meugoste isluati njihove razgovore.Nita mi drugo nije ni trebalo.to su me preskakali s rakijskomaom, to me nimalo nije alostilo.Pored mene je bila bukara puna vode, pa sam ja sam sebeobilato astio, zalijevajui se po njedrima, sve dok se nisam naduo kao abac. - Bestraga im glava i ovim starijima! - Umovali sam buljei u mesingani krii na dnu bukare. -E, jest mi neko veliko zadovoljstvo napiti se.

A druina je nastavljala da se asti i galami postajui sve glasnija.Javnuo se ak i "brat Sava",inae nikakav eglendija, i zapoeo priu o nekakvoj kumi Staki Sakradijinoj, kako je, u svoje


30/100

vrijeme, potjerala krmau na pazar pa u putu, dragi moj ...Jo prije etrdeset godina on je prviput krenuo s tom povijeu, ali nikad nije stigao da je ispria do kraja, i tako se grena kumaStaka ve skoro pola vijeka boi i putuje s tom svojom sretnom krmaa, a nikako da obaviposao.

uo se u poetku i slikar bradonja, ali, kako je dan odmicao i larma rasla, on je postajao sve tii

i rasijaniji. Zuzukao je neto sebi u bradu, odsutno kruio pogledom po drutvu i najzad se latiosvog crtaeg bloka i poeo neto da rka i mae.Radio je to tako smireno i udubljeno kao da

je sam na svijetu, a ljudi oko njega, opet, nastavljali su svoj razgovor i pie ne obraajui panjuna njegov posao. inilo se da ih je slikar neim omaijao i uinio se nevidljivim, pa sadneometano produuje sa svojom arobnjakom rabotom.Tek u neko doba bradonja se prenu iz svoje opinjenosti, poispravi se nasjeditu, baci blok nanisku sofru pred sobom i sasvim trezveno ree razbijajui aroliju kojom je bio oklopljen:- Evo svetitelja, nov novcat, kao ispod ekia!Svi se iznenaeno trgoe: ta je sad ovo?Pade svetac meu njih odnekle odozgo, iz raskone orahove kronje!Kako, zbog ega - pitajboga! Tko e proniknuti u tajanstvene puteve ak i onih prastarih smirenih bogougodnika kojimase odvajkada zna godinje doba i dan kada e doi, a ta tek da kae za jednog ovakvogkome niko ne zna udi i navike?Svi su buljili u sliku nasred sofre, a nitko i ne pogleda u autora, bradonju, kao da on s itavim timposlom nema ba nikakve veze.Jedino je kalajdija Muli, musliman, trpko mrtio lice kao da jepojeo zelenu oskoruu, za njega je svaka crtarije bila nedoputena, avolja rabota.Kao da se tom slikom otkupio od svog veselog drutva, bradonja se die i krenu prema potoku(znao sam: ide gledati ribe u oplialoj, smirenoj jesenjoj vodi), a zauena druina ostade dagoneto kakvog li to sveca iznenada dobie.Neznanko je malice liio na svetog Nikolu, ali otkud on sad ispade? Zna se da je Nikola velikiputnik i zatitnik sviju potukaa, ali, ipak, i pored svega toga, nee ti se, vala, taj zimski svetac

prikazati ljudima ovako rano u jesen, pa makar se pila i bolja rakija nego to je ova, birtaka,triput krtena.Da nije sveti Vratolomije, bog ti ga pomogao? Taj ima posla s drveem i visinom, pa, evo,spuznuo s oraha i naao se ...Jest, vraga, otkud sad on! Vratolomije dolazi s trenjamatiarkama, kad se djeurlija najvie vjeru po vokama i vratove lome.- Da ne bude neki vuji svetac?- Provaka zabrinut samardija i ukosi oi prema sofri.On je

jedino zazirao od vujih svetaca iu njihove dane nije se nipoto laa svoga posla.ta bi radio,grenik, dase zbog njegove krivnje opor umskih razbojnika okomi na konje? Tu se pomenue i sveci "od noa", pa enski sveci "od prediva i snovanje", pa oni "vjetreni", pa... ak se i ja naoh pobuen da im pomognem u rjeavanju zagonetke i ve zaustih dapomenem jedinog sveca koga sam znao, svetog Brcka-Prcko, ali se sjetih kakvu smo grdnju

zbog njega izvukli i ja i stric Nido, koji me je s njim upoznao, pa pametno zautah, valjda prviput u ivotu.Uzeo sam sliku sa sofre i obradovano graknuo:- Ovo ed Rade!Poznao sam dobroduno, milo starevo lice unato dugoj bradi i svetakoj potkovici koju mu jedodao slikar.

Pjesnik uro spopade hartiju iz mojih ruku i zadivljeno potvrdi:- Rade, svega mi na svijetu!


31/100

Djed samo poblijedi, lice mu odrveni i oi stadoe. Sad je jo vie liio na nekog pravednika sikone. Pokuao je da neto kae, ali mu se kroz stegnuto grlo probi samo nekakvo kaljivostarako grgutanje.-Aha, sipljiv moj parip, evo i tebe posvetie!- Veselo doeka samardija.- Vala, i vrijeme mu jebilo.

Djed je i dalje preneraeno utio, kao da vie nije eljade od ovoga svijeta, a drutvo ivnu iokurai se.Bestraga mu glava, nek je konano rijeena i ta zagonetka sa svetiteljem. Mogli su,onako u neznanju, naletjeti na kakvog okastog i ljutitog bojeg ugodnika i zamjeriti mu se, pazlo po njih. Ovako, Rade je njihov, pa taman ako se i posvetio, lake e se s njim izii na kraj.Jedino brat Sava kao da se nije uzbudio zbog itave te naklapalice oko djeda.On samopoizdalje gvirnem u crte i mirno ree:- Kakav brat Rade. Vidite da je nekakav svetac.

- Rade, Rade! Ta ima li ti oi, nona tico lika?- Inatio se samardija.Sava vie nije nalazio za potrebno ni da provjerava ono to je ve jednom vidio.Pogleda samodjeda i sjetno uzdahnu:

- Bogme, kad proljee doe, au emernog Save nestane ita, nema on da se umoli nijednomdrugom svecu osim Radi opiu.Molio se, ne molio, nijedan drugi ne pomae.Je l tako, brateRade?

ak ni to trijezno sirotinjsko Savino mudrovanje ne pomoe djedu da sebi doe. S muklompraznovjerno stravom zurio je u onu sliku ne usuujui se ni da je dodirne.Ta hladna "svetaka"odrvenjelost, poput nevidljive struje, razie se neosjetno po itavoj druini. Prestadoe urine isamardijine ale, splasnu razgovor.Iz lepetav orahove kronje prosu se apat i nalijeezelenkasta sjenka, daleki predznak sutona i veernjeg pokoja.Brat Sava, stari nonik, jedini se prenu na taj jedva primjetljiv nagovjetaj svojih sati.Premjeriitavu druinu nekim sasvim novim pogledom, izbistrene i budnim, prikovao oi za naputenusliku, zaprepateno mirnu, pa brebolje skoi, skide kapu i skrueno poljubi djeda u ruku.

- Jesi, brate Rade, sad i ja vidim da jesi, poznao sam te ... Pa pripazi i mene, lopova i grenika,pogledaj i na moju stranu, svoji smo nekad bili dok si po zemlji hodio. Zatiti raba boijega odandarski ruke, od Lugarska pucaljke, ubrani me pred dragim bogom da mi se nikad ne zamrseputi ...

Oita Sava svoju litaniju glatko i rjeito kako se nitko ne bi nadao, ponovokljocne djeda usudlanicu i s kapom u ruci krotko se uputi prema avlijskim vratnicama.

Svi ga zaueno i utke ispratise pogledom, a potom se sve oi upitno okrenue prema momedjedu.

- Rade, ta je sad ovo?Zanijemio, preneraeni djed jo uvijek je zurio na onu stranu kud mu izmae posljednjauzdanica i oslonac, trezveni brat Sava, koji je, evo, na kraju i sam povjerovao u udo.Vidi ga,topi se i nestaje u sutonu, izmie nepovratno kao itav ovaj nevjerni, laiva ivot.ta e, dolovrijeme da se umire, pa to ti je.

U nelagodnoj tiini odjednom se zau nekakvo hrapavo grgutanje, neto tako kao kad kobilaosjeti da joj je drijebe negdje u blizini, pa mu se javlja, njeno, preko punih usta, nezaboravljajui pri tom svoj najvaniji posao, papgu.- Inji-nji-nji, ihi-hi ...

Prigueno rzanje ubrzo preraste u glasan, grohotan smijeh.Samardija Petrak lupao se po


32/100

bedrima i veselo rgetao:

- Aha-ha-ha, ubrani me, veli, brate Rade, od dandarske ruke, pomozi da mi se ne zamrseputi. Oho-ho-ho, znam ja njegove pute: do zore e smotati bar neiji naramak sijena, ako venita drugo.- Hoe, vjeruj ti bogu - potvrdi matoviti uro.

- Oho-ho, ljudi, dosad smo imali vuje svece, pa vjetrena, pa enske, pa ove, pa one, a sad,evo, steklo i lopovskog. Sveti Rade lopovski, aha-ha-ha! Pomeni samo njegovo ime, prekrsti se,

pa slobodno u tui tor.Oho-ho, uje li ti ovo, Rade, stari moj djogo?To raspojasano samardijino groktanje prenu i djeda iz pokajniki oduzetosti, i on se priorni iPodskoi kao napadnut puh.- Ih, presvete moje vile! Srea njegova to je otiao.Kud ga, ovako iv, teglim na leima po ovojgrenoj zemlji, tud mi je ve i kao svecu odmah naao posla, sram ga bilo.Ba je njega brigato u ja umrijeti.- Ehe-he, ivjee ti nama jo koliko ti drago, a bratu Savi ipak!- Njaknu samardija.- Dederbrzo ustaj i trai onu svoju ukopnu rakiju, nema tebi jo zadugo puta na onaj svijet.Hajde,hajde, nikad je bolji ljudi ni popiti nee.- Vala emo je poljokati, pa nek se i to udo pria - die ruke djed predajui se ponovorazgalamljenom neunitivom ivotu, koji je tako buno i bezobzirno juriao ak i na njega,novopeenog sveca.Odbavrlja djed u svoj sobiak i evo ti ga ubrzo s poklonom: do vrha puna litarska bocazamotana u njegov stari vjenani runik, kao to je i bio red da se uva rakija spremljena zapokoj due.I tako, te nezamjenljive udesne noi, djed je, iv ivcat, zajedno s najboljim dostovima, uzdravlju i veselju popio svoju ukopnu rakiju. I to se boca vie praznila, starac je postajao svekuraniji, kao da iz one litrenjae pretae i ponovo vraa u svoje ile sve vatre prohujalogivota.Sjetio se ak i brata Save i poalio "to ra nije tu", pa da i on vidi vajde od ove

strmoglave veeri, kad se benasti stari Rade ritnuo na smrt, pa ak i na svoj besprijekornipravedniki ivot.- Ba si mi naao kienog sveca - gaka je on iei zalojenim oima u slikara bradonju.- E jesipravo govee, pa makar da moluje ne znam kakve boje ugodnike.Ja svetitelj, je li? Bolan,oe, ja sam stotinu puta poelio manem i kuu, i eljad, i svoje selo, pa da zadijem kroz bijelisvijet, stranputicama mog veselog Nide.-A nama se ruga, a!- Veselo doeka samardija.- Pa, bolan, ljudi - to ni popu kazao ne bi! - Toliko sam puta sanjao kako sa istim ovim svojim

zlosrenim Savom idem nekud u krau volova.Ogra nula pusta mjeseina ba kao veeras, anas dvojica ...

-Aha, kaem li ja, pravi lopovski svetac!- Opet se utae samardija.- Evo nama pred bogomodvjetnika, ne bi ovakog naao odavdedo Cazina.Eh, Cazin! Ime te varoi s kraja svijeta zveknula je ispred mene kao sjajan srebrni talir-Petacci(od pet kruna) i svojim radosnim cilik ispunilo ovu no, i bez toga aavu, nekakvim velikakapijanim mjesecom, koji je svaki as upadao u moju bukaru i ljuljao se u crnoj vodi sjenei mioi.Tako omaijan, otplovio sam za djedovim petama i do naeg zajednikog kreveta, iz jednog snau drugi. Vie se nije dalo razluiti s koje strane stoji pravi ivot, a s koje mjeseeva


33/100

varka. Izmijeale se skitnice, lopovi i sveci, ba onako kako e najljepe biti za mene, a valjda iza mog djeda, estitu starinu, koja se tako lijepo umjela narugati vjeitim stranim sjenkama izakrajnje gra

Branko Copic-Baste Sljezove Boje

Documents