Slobodna Dalmacija SUBOTA 22.10.2011. PANORAMA.33 BOLNA ISPOVIJEST DOKUMENTARAC ‘OBLAK’ REDATELJA MIROSLAVA SIKAVICE PREMIJERNO JE PRIKAZAN NA ZAGREB FILM FESTIVALU Luku Ritza U početku smo htjeli čuti i priču Lukinih napadača, no kako smo njihov profil mogli pokriti preko novinara i sociologa, nismo se time zadovoljili. Tragali smo za emocijama. Oni ne zavrjeđuju da na taj način budu u istom filmu s najbližim ljudima njihove žrtve, kazuje Sikavica PIšE marko njegić Sikavica: Za ovaj tip dokumentarca, nisam se htio distancirati ni od teme ni od likova. Moja pozicija je bila angažirana od početka ADMIR BULJUBAŠIĆ/CROPIX sam upoznao kroz silnu tugu njegovih roditelja “Ako me želite vidjeti, pro- budite se ranije, zaškiljite ma- lo. Možda nas primijetite. Ima nas više nego što mislite. ” B rutalno premlaćiva- nje zagrebačkog ma- turanta Luke Ritza (18) i njegova smrt od izljeva krvi u mozak potresli su javnost 2008. godine. Tim užasnim slučajem pozabavio se mladi redatelj Miroslav Si- kavica u hvalevrijednom do- kumentarcu “Oblak”, premi- jerno prikazanom na Zagreb Film Festivalu. “Oblak” je in- timni pogled na traumatični gubitak sina, momka i prija- telja, ujedno i “priča o potre- bi i važnosti građanske soli- darnosti i aktivizma u današ- njem društvu”. – Na žalost, Luku nisam osobno poznavao. Ali, zaintri- (novo)zagrebačkih prozora. Od- lučio sam se angažirati i involvi - rati – kazuje nam Sikavica. Bez prebijene pare Koliko dugo ste radili na fil- mu? “Oblak“ pokriva raspon od godinu dana nakon Lukine smrti. – Film se snimao dvije godi- ne, ali s velikim rupama u konti - nuitetu jer smo snimateljica Iva Kraljević i ja paralelno radili na drugim projektima. Kako nije bilo vremena čekati natječaje za sufinanciranje filmske pro- izvodnje, u snimanje smo ušli bez prebijene pare. Zahvalju- jući angažmanu producentske kuće “Fade In”, dobili smo njiho- vu opremu i bezrezervnu podrš- ku. U montaži smo se odlučili za dramaturgiju prve godine dana u životima Lukinih najbližih i za intimnu priču o gubitku. Tu smo godinu najekstenzivnije za- bilježili, a bila je i najtraumatič- nija za osobe koje smo pratili. Koliko vam je bilo teško pro- voditi vrijeme s Lukinom ožalo- šćenom obitelji, prijateljima... s obzirom da vam je to prvi du- gometražni dokumentarac? Us- pijete li se distancirati od teme kojom se bavite? Koliko su se njihova tuga, bijes i razočara- nje nastanili u vama? – To mi je prvi dugometražni dokumentarac, ali ne i prvi op- ćenito. Prije toga sam snimio više od 30 epizoda dokumentar- nog serijala za mlade “Direkt”, gdje sam se bavio raznim osjet- ljivim problemima i različitim mladim ljudima. Za ovaj tip do- kumentarca, nisam se htio dis- tancirati ni od teme ni od likova. Moja pozicija je bila angažirana od početka. To ne znači da sam radio film s porukom, niti dizao spomenik Luki. Želio sam samo iznutra, iz privilegirane pozici- je, zabilježiti ono što se događalo daleko od očiju javnosti. Jeste li pokušali saslušati “drugu stranu priče”, doći do Lukinih napadača? – Jesmo. To je bila ideja na početku. Čuti njihovu verziju priču, vidjeti tko su oni, gdje ži- ve, iz kakvih obitelji dolaze itd. Međutim, nitko od tih maloljet- nih napadača i njihovih obitelji nije htio o tome govoriti. Malo- ljetnički sud je štitio njihove identitete, a sami osumnjičeni - ci, nakon što su se slomili pred policijskim istražiteljima i pri- znali sve, ubrzo su obrnuli plo- ču i počeli se braniti šutnjom. I tako su odšutjeli do kraja. Oči- gledno je šutnja na svim druš- tvenim razinama danas paradi - gma ponašanja. Pokušali smo psihološki i sociološki profil tih Lukinih napadača pokriti pre- ko novinara i sociologa nasilja koji su istraživali i pratili slu- čaj. Ali, nas ta vrsta informa- tivnosti nije zadovoljavala. Mi smo tragali za emocijama. Na kraju smo se odlučili da oni ne zavrjeđuju da na taj način bu- du u istom filmu s roditeljima i prijateljima njihove žrtve. Osjetljivost na nepravdu Kako komentirate to što je istraga bila izbačena iz medija, što je policija tapkala u mraku s maloljetnim počiniteljima zlo- čina? – Iznijet ću jednu usporedbu, uz dužan pijetet prema svim žr- tvama. Četiri mjeseca nakon što je Luka umro, ustrijeljena je Ivana Hodak, kći poznatog zagrebačkog odvjetnika i bivše potpredsjednice hrvatske Vla- de. Cijeli grad je tada bio pod policijskom opsadom, očevidu je prisustvovao sam vrh Mini- starstva unutarnjih poslova, zbog neučinkovitosti odmah je smijenjen ravnatelj policije. Što se od toga dogodilo nakon Luki - ne smrti? Ništa. Nije ni čudo da je Lukinim prijateljima bio pun k… svega kada su se plakatima zapitali “koliko puta moraju još umrijeti da bi proradila nečija savjest i napadači na Luku Rit- za bili izručeni u ruke pravde”. Dirnula vas je akcija Luki- nih prijatelja koji su lijepili po gradu fotorobot ubojice? – Kada znate za njihove godi - ne, zadivljuje njihova osviješte- nost i osjetljivost na nepravdu. Ti njihovi plakati su digli jav- nost na noge, potaknuli emo- cionalnu reakciju građana i, na kraju, posljedično, doveli do uhićenja napadača. U jednoj sceni filma Zagreb je uspoređen sa zloglasnim Bronxom. – To je komentar Suze Ritz na vijest u Dnevniku o najno- vijem slučaju mafijaškog uboj- stva u Zagrebu. Minutu poslije zazvonio joj je mobitel. Zvao ju je policijski istražitelj da joj kaže kako su konačno uhitili osum- njičenike za brutalno premlaći- vanje njezina sina. Bilo je to pri- je tri godine, 21. listopada 2008. godine. U nepunih deset mjeseci te godine u Zagrebu se dogodilo 11 ubojstava i čak 40 pokušaja ubojstava. u katedrali svete Stošije određuju budućnost”. - Ignorirala sam “crvene za- stavice”, napravila veliku po- grešku i izgubila sve. Nadam se da nećete ponoviti moju po- grešku, da će vaš izbor biti bo- lji od moga. Ako iznošenjem svoje priče pomognem makar jednom mladom čovjeku da krivo ne izabere, bit ću zado- voljna - rekla je Marion Jones, a na izravno pitanje kakva bi atletičarka bila da nije uzela doping, odgovorila je: ‘Povucite ručnu’ - Bila bih najbolja i bez to- ga! Uvjerena da bi i bez dopin- ga osvojila olimpijske meda- lje, Marion je podsjetila da je s atletikom počela kada je imala pet godina, da su stručnjaci ka- da je imala sedam-osam shva- tili da je “blagoslovljena izrazi- tim talentom i brzinom”, te da je s 15 godina ušla u olimpijsku reprezentaciju SAD-a. Nije željela govoriti o li- ječnicima koji su joj dali do- ping, rekla je da to ne zna niti ju je briga, samo je konstati- rala da se isključila iz svijeta vrhunskog sporta, odmakla se od sponzora i korporacija, te da je sretna što može pu- tovati po svijetu i temeljem svog iskustva savjetovati mlade ljude. - Ako vam trener kaže da nešto uzmete, razmislite, sa- vjetujte se, izgradite svoj ka- pacitet za donošenje teških od- luka, rekla je zadarskim sred- njoškolcima. - Kući imam troje djece koja su ponosna na mene jer sam se nakon velike životne pogreške ponovno digla. Samo zato što su ponosni na mene, oni mo- gu izdržati tu žrtvu što često nisam s njima, rekla je Jones, sugerirajući mladima da “pri- je svake velike odluke “povu- ku ručnu” i razmisle o posljedi- cama jer nam današnje odluke girao me je njegov slučaj. Ka- da sam krenuo u projekt, bi- la su prošla gotovo tri mjeseca od njegova premlaćivanja i po- sljedična izljeva krvi u mozak. Policija je tapkala u mraku s istragom. Nitko nije znao tko su počinitelji i gdje žive. Bilo je to vrijeme nelagode, nitko više nije bio siguran u ovom gradu. Vukla me solidarnost i suosje- ćanje. Kažu da čovjek umre sva- ki put kad izgubi svoje najbliže. Zanimalo me što proživljavaju Lukini najbliži. Osim nekoliko njegovih revoltiranih prijatelja i poznanika, o Luki su tada šu- tjeli svi: i sugrađani, i mediji, i počinitelji koji su se pod zavje- tom šutnje skrivali iza brojnih