BiltenHDKP-aprevođenja. Pariška mirovna konferencija, održana 1919., na zapadu se smatra kolijevkom ove profesije, nakon koje ono postaje uobičajena vrsta prevođenja na sastancima

10 | ožujak 2020.

Bilten HDKP-a

U ovom broju:

Povijest konferencijskog prevođenja

Otisak naš svagdašnji

Prevoditeljski café

Upoznajmo se

Bilt

en H

DK

P-a

10. broj2

Riječ uredništva

Rođenje profesije na zapaduProšle godine obilježena je stota obljetnica konferencijskog prevođenja. Pariška mirovna konferencija, održana 1919., na zapadu se smatra kolijevkom ove profesije, nakon koje ono postaje uobičajena vrsta prevođenja na sastancima Lige naroda, preteče UN-a, a kasnije i u drugim međunarodnim organizacijama. Naime, Versajskim ugovorom započela je nova era globalnih diplomatskih odnosa koja je zahtijevala sporazumijevanje na više jezika. Prvi oblici profesionalnog konferencijskog prevođenja bili su konsekutivno i šaptano prevođenje (chuchotage).

Francuski je jezik stoljećima bio jezik diplomacije i među-narodnih odnosa: u 14. stoljeću bio je najčešće korišten jezik u Europi, u 17. je stoljeću postao globalna lingua franca, a u 19. stoljeću, sve do prvog svjetskog rata, bio je dominantan jezik na međunarodnim sastancima. Tijekom Prvog svjet-skog rata razvila se potreba za usmenim prevođenjem me-đu Saveznicima te su na sastancima diplomati, uglavnom časnici za vezu i vojni prevoditelji, prevodili rečenicu po rečenicu – to je bio prvi oblik konsekutivnog prevođenja. Budući da nije bilo mikrofona bilo je nužno imati glasan i snažan glas kako bi što više sudionika čulo govor, stoga su gotovo svi prevoditelji bili muškarci. Naravno, za poznava-nje dvaju ili više jezika nužan preduvjet bio je obrazovanje, čime se ova ekskluzivna skupina uglavnom i svodila na muš-karce, i to višeg društvenog statusa.

Nakon rata SAD je imao sve veću ulogu u međunarodnim odnosima pa je engleski jezik sve više dobivao na važnosti. Tako su, tijekom preliminarnih pregovora ususret Pariškoj mirovnoj konferenciji, američki predsjednik Woodrow Wilson i britanski premijer Lloyd George izborili priznavanje engleskog kao novog službenog jezika: od tada su se na svim sastancima mogla govoriti oba jezika, što je stvorilo

permanentnu potrebu za usmenim prevođenjem ne samo tijekom Konferencije, nego i na svim daljnjim sastancima Lige naroda.

Razvoj simultanog prevođenja Osim Lige naroda, Pariška je konferencija iznjedrila još jed-nu važnu organizaciju – Međunarodnu organizaciju rada (ILO), koja je bila prva specijalizirana agencija Lige naroda te je stručna terminologija zahtijevala profesionalno prevo-đenje. Jesús Baigorri-Jalón piše o prvoj konferenciji ILO-a održanoj 1919. u Washingtonu kao o eksperimentu više-jezičnog međunarodnog sastanka na kojem su korištene tehnike šaptanog i konsekutivnog prevođenja.

Međutim, vrlo je brzo u ILO-u postalo jasno da je kon-sekutivno prevođenje nekompatibilno s načinom rada ove

Povijest konferencijskog prevođenjaNapisala Dunja Bakić

Drage čitateljice i čitatelji, jubilarni je 10. broj biltena HDKP-a pred vama! Budući da svaki jubilej valja obilježi-ti, odlučili smo uvesti neke novitete. S jedne se strane to očituje u novom izgledu biltena, a s druge u novom sadržajnom pristupu. Napustili smo koncept tematskih brojeva, pa ovoga puta možete čitati o širokom spektru tema povezanih s našim poslom, a donosimo i neke no-ve rubrike. Saznajte kada i kako je nastala naša profesija,

kako kontroliramo svoje osjećaje kad radimo, što može-mo učiniti da što duže i što bolje čujemo te ima li nade za prevoditeljski ugljični otisak. Upoznajte osim toga dvije naše članice i posjetite naš Prevoditeljski café u kojem s kolegicama i kolegama razgovaramo o našoj svakod-nevnici. No, nismo naravno porušili baš sve mostove – i dalje ćete dobivati svoju dozu novosti iz HDKP-a i Pogled izvana, dokle god ćemo imati sugovornike. Pozivamo vas da s nama zaplovite u neke nove vode i, kao i mi, vi-dite kamo će nas to odvesti! Uživajmo u tom putovanju zajedno!

ILO, telefonsko prevođenje, A. Gordon-FInlay, ca. 1927.Izvor: ILO (Međunarodna organizacija rada)

ožujak 2020. 3

organizacije te se pojavila potreba za bržim, jednostavnijim i jeftinijim načinom prevođenja. Jedan od predstavnika poslodavaca, američki biznismen Edward Albert Filene, smatrao je da je moguće slušati i prevoditi u isto vrijeme te je počeo tražiti alternativu. Na konferenciji ILO-a 1920. upo-znao je britanskog oficira i inženjera Alana Gordona Finlaya koji je ujedno bio i prevoditelj. Godinu dana kasnije Filene i Finlay u suradnji s Thomasom Watsonom, direktorom IBM-a i Fileneovim prijateljem, prenamijenili su postojeću telefon-sku opremu i stvorili uređaj koji je omogućio sudionicima konferencije da slušaju prijevod u isto vrijeme s originalnim govorom. Ovaj sustav nazivao se telefonskim konferencij-skim prevođenjem (telephone interpretation) te je 1926. IBM proizveo novu napravu koja se sastojala od telefonskog pri-jemnika, mikrofona i sustava koji je povezivao zvuk sa sluša-teljem, i koja je patentirana pod nazivom Hushaphone Filene-Finlay. Na sastanku ILO-a 1927. ovaj je sustav testiran, a 1928. godišnja konferencija ILO-a u Ženevi održana je kompletno uz podršku novog uređaja: prvi put svi sudionici i sudionice primili su i razumijeli poruku u isto vrijeme.

No, tu se još uvijek nije radilo o pravom simultanom pre-vođenju: svi prevoditelji i prevoditeljice bilježili su original, nakon čega bi jedan od njih ustao i prevodio na neki jezik. U isto vrijeme ostali bi u kabinama prevodili svatko na svoj jezik, čitajući svoje bilješke. To je znatno skratilo vrijeme prevođenja, no suštinski se radilo o konsekutivnoj metodi. Tek je Nürnberški proces 1945. donio promjenu: suđenje je moralo biti efikasno, ali i pravedno – svi svjedoci morali su dobiti priliku da govore na materinskom jeziku i da razumiju tužitelje i suce. Hushaphone je unaprijeđen te je, kako na-vode neki izvori, zahvaljujući lingvistu Léonu Dostertu i nje-govoj viziji simultanog prevođenja, tijekom tog povijesnog suđenja započelo sustavno korištenje ove vrste prevođenja kakvu danas poznajemo i nazivamo simultanom. Godine 1947. simultano prevođenje postaje službena metoda kon-ferencijskog prevođenja u UN-u.

Ruska strana povijestiSamo nekoliko mjeseci prije potpisivanja Versajskog ugovo-ra 1919. godine u Moskvi je osnovana Kominterna. Na prvih nekoliko kongresa sudionice i sudionici koji su poznavali

nekoliko jezika, poput lijeve feministkinje i diplomatkinje Alexandre Kollontai, prevodili su govore sažimajući ih u 3.li-cu. Međutim, ubrzo je postalo jasno da konsekutivno pre-vođenje nije dovoljno dobra i efikasna metoda te je, kao i u slučaju ILO-a, bila potrebna alternativa.

Iako su dokumenti vezani uz prevođenje u Kominterni malobrojni, iz njih je razvidno da je ideja simultanog prevo-đenja nastala u gotovo isto vrijeme na zapadu i na istoku – u travnju 1925. godine te da su se vrlo slični izumi razvili potpuno neovisno jedan o drugome. Naime, na sastancima Kominterne sjedio je dr. Epshtein, ruski liječnik koji se tamo nalazio u sklopu službe za hitnu pomoć i slušao prijevod, te je, kao i Filene, bio frustriran zbog sporosti procesa. Epshtein je 1925. poslao upravnom odboru pismo u kojem je opisao svoju ideju i novu tehnologiju kojom bi se unapri-jedio sustav prevođenja te je, dobivši zeleno svjetlo, počeo raditi na tom sustavu surađujući s Goronom, tada mladim inženjerom moskovske telefonske centrale.

I dok je Filene predlagao sustav u kojem bi jedna osoba slušala i stenografski bilježila originalan govor, a prevodite-ljice i prevoditelji u kabinama istovremeno prevodili zabi-lješke svatko na svoj jezik, Epshtein je predložio metodu s trima osobama u trima kabinama koje bi jedna za drugom prevodile po dio odslušanog. To je bilo zamišljeno kao neka vrsta štafete: prva osoba bi poslušala kratak dio (rečenicu ili dvije) te nakon toga počela prevoditi, istovremeno priti-skom gumba signaliziravši drugoj da počne slušati; dok bi prva prevodila, druga bi slušala svoj dio, a kad bi prva za-vršila s prijevodom, druga bi počela prevoditi, dok bi treća počela slušati. Nakon prijevoda treće, počela bi prevoditi opet prva, i tako u krug. Možemo reći da je to bila ideja si-multanog prevođenja s kratkom odgodom, tj. kašnjenjem za originalom ili sukcesivno simultano prevođenje.

Manje od dva mjeseca nakon 11. konferencije Međunarodne organizacije rada u Ženevi, u srpnju 1928., održan je 6.Kongres Kominterne, na kojem je prvi puta u SSSR-u bilo korišteno simultano prevođenje. Novine Krasnaya Niva iz te godine prikazuju fotografiju prevoditelja s mikrofonom oko vrata uz članak naslova „Tehnologija u službi komunističke revolucije.’’ Zvučno izolirane kabine s pogledom na podij, prema Epshteinovoj zamisli, plani-rane su za Kongres, no uslijed niza političkih i logističkih

ILO, telefonsko prevođenje, ca. 1939.Izvor: ILO

ILO, telefonsko prevođenje, ca. 1939. Izvor: ILO

Bilt

en H

DK

P-a

10. broj4

okolnosti sastanak je prebačen na drugu lokaciju te nije bilo dovoljno vremena i sredstava za uspostavu kabina. Tako su na Kongresu prevoditelji i prevoditeljice sjedili ispred govor-nice, simultano tiho prevodeći u minijaturne mikrofone koji su im visjeli oko vrata, bez slušalica, a svako sjedalo bilo je opremljeno s pet utičnica, pa su izaslanice i izaslanici mogli izabrati koji će jezik slušati. Zanimljiv je detalj da su već i ta-da govornici bili zamoljeni da Tajništvu unaprijed dostave nekoliko kopija svog govora ili barem sažetak ako nije bilo pisane verzije govora, kako bi olakšali prevoditeljski posao.

Budući da mnogi pripisuju izum simultanog prevođenja E. Fileneu i smatraju da je ono započelo na sastancima Međunarodne organizacije rada, odnosno na Nürnberškim suđenjima, novi uvid u povijest profesije daje nam komplet-nu sliku razvoja modernog konferencijskog prevođenja. Iako još ostaje mnogo toga za istražiti, važno je biti svjesni da povijest nikada nema samo jedno lice.

Autorica zahvaljuje g. Sergeiu Chernovu, koji je ljubazno ustupio fotografije iz ruskog arhiva Kominterne na korištenje

i na temelju čijeg je istraživanja sastavljen zadnji dio članka. Zahvala ide i Međunarodnoj organizaciji rada na autorizaciji korištenja fotografija.

Reference:1. Cyril Flerov: On Comintern and Hush-a-Phone: Early

history of simultaneous interpretation equipment, https://aiic.net/page/6625/early-history-of-simultaneous-interpretation-equipment/lang/1

2. Francesca Gaiba, The origins of simultaneous interpretation: The Nuremberg trial, University of Otawa Press, 1998

3. Guy Ryder, direktor ILO-a, uvodni govor na konferenciji u Ženevi, 3.10.2019. https://www.youtube.com/watch?v=z6WPB71B1uo&t=522s

4. Jesús Baigorri-Jalón, Conference Interpreting in the First International Labor Conference (Washington, D. C., 1919), https://www.erudit.org/fr/revues/meta/2005-v50-n3-meta979/011609ar/

5. Jesús Baigorri-Jalón, Two Centuries of Diplomatic Interpreting: From Top Hat To Short Sleeves Diplomacy, 2014, https://unchronicle.un.org/article/two-centuries-diplomatic-interpreting-top-hat-short-sleeves-diplomacy

6. Sergei Chernov, At the dawn of simultaneous interpreting in the USSR - Filling some gaps in history, in New insights in the history of interpreting, John Benjamins Publishing Company, ur. KayokoTakeda; Jesús Baigorri-Jalón, 2016

7. https://www.adrechsel.de/langfm/sergei8. https://aiic.net/page/8878/100-years-of-conference-

interpreting/lang/19. https://www.smglanguages.com/

conference-interpreters-origins-and-evolution-of-the-profession/?lang=en

10. https://www.unige.ch/fti/conf1nt100/conference-theme/

6. Kongres Kominterne, 1928., lijevo inženjer Isaac Goron, desno sa slušalicama Mauno Heimo, šef izvršnog odbora Kominterne, u sredini moguće dr. Epshtein.Izvor: Ruski državni arhiv sociopolitičke povijesti (RGASPI), ljubaznošću g. Sergeia Chernova

6. Kongres Kominterne, 1928., prevoditeljica na radnom mjestu.Izvor: Ruski državni arhiv sociopolitičke povijesti (RGASPI 493-1-677-105), ljubaznošću g. Sergeia Chernova

6. Kongres Kominterne, 1928., prevoditelji na radnom mjestu. Izvor: Ruski državni arhiv sociopolitičke povijesti (RGASPI 493-1-677-096), ljubaznošću g. Sergeia Chernova

ožujak 2020. 5

U listopadu prošle godine ILO i Sveučilište u Ženevi bili su domaćini konferencije u povodu stote obljetnice konferen-cijskog prevođenja (100 Years of Conference Interpreting: Looking Forward, Looking Back), koja je bila organizirana

oko triju ključnih tema – praksa, istraživanje i obuka. Glavni govornik provog dana bio je Jesús Baigorri-Jalón, bivši pro-fesor na Svečilištu u Salamanci i prevoditelj za UN, koji je govorio o povijesti konferencijskog prevođenja. Uslijedile su prezentacije o raznim praktičnim temama poput pripre-me studenata za tržište rada, znakovnog jezika i titlovanja uživo kao dodatne aktivnosti za konferencijske prevoditelje i prevoditeljice. U temu je istraživanja slušatelje uveo Alexis Hervais Adelman, šef Odjela za neurolingvistiku Sveučilišta u Zürichu, koji se bavi kognitivnim procesima pri simulta-nom prevođenju, a čije je predavanje bilo usmjereno na ekstremnu kontrolu jezika koju prevoditelji moraju imati. U drugim predavanjima ovog bloka bilo je riječi o anticipaciji tijekom prevođenja te o načinu na koji nam geste pomažu u prevođenju. Jacolyn Harmer, bivša prevoditeljica SCIC-a, Glavne Uprave EU-a za usmeno prevođenje, a sada tre-nerica na Institutu Middlebury u Montereyu u Kaliforniji, otvorila je drugi dan konferencije predavanjem kojim je pokrila područje obuke i obrazovanja prevoditelja. Govorila je i o sekundarnoj traumi, temi kojom smo se bavili u našem Biltenu br. 7. U panel-diskusiji o obuci prevoditeljica i prevo-ditelja koja je uslijedila sudjelovali su bivši i sadašnji kolege iz SCIC-a, predstavljajući SCIC-ov doprinos razvoju znanja i obrazovanja prevoditelja, uključujući savjete i pomoć pri oblikovanju programa EMCI (European Master in Conferen-ce Interpreting) koji postoji od 2001. godine. Konferenciju je zatvorila rasprava o budućnosti profesije, gdje je uvodnu riječ imao počasni AIIC-ov predsjednik Christopher Thiery. Naglašena su postignuća unutar profesije, tehnološka kao i ona vezana uz radne uvjete i standarde rada, te promjena kao ključna karakteristika ove vrlo mlade profesije. U tom je smislu zaključak bio da se ne moramo bojati budućnosti ako i dalje držimo visoku razinu kvalitete i ne percipiramo nove tehnologije kao prijetnju, nego kao podršku.

Autorica zahvaljuje Sveučilištu u Ženevi na autorizaciji korištenja plakata.

Reference:1. Guy Ryder, direktor ILO-a, uvodni govor na konferenciji

u Ženevi, 3.10.2019. https://www.youtube.com/watch?v=z6WPB71B1uo&t=522s

2. https://ec.europa.eu/education/knowledge-centre-interpretation/news/celebrating-100-years-conference-interpreting-geneva_en

3. https://www.nimdzi.com/100-years-of-conference-interpreting-nimdzi-conference-report/

4. https://www.unige.ch/fti/conf1nt100/conference-theme/

Stota obljetnica konferencijskog prevođenjaNapisala Dunja Bakić

Sveučilište u Ženevi, 1941. – godina kada je pokrenut program konferencijskog prevođenja, Izvor: Sveučilište u Ženevi/ILO

Bilt

en H

DK

P-a

10. broj6

Tišina. Neki od nas žude za njom, ali više nas je se pribojava. Ako pogledate oko sebe, u bilo kojem javnom prijevoznom sredstvu, u redu u pošti ili u banci, vidjet ćete ljude sa sluša-licama u i na ušima ili ljude koji se nadglasavaju u kafićima u kojima svira glasna glazba ili na motorima sa skraćenim ispušnim cijevima kako bi proizvodili što veću buku. Velikim gradovima svako toliko prolaze automobili sa sirenama, a na Novu godinu zabavljamo se petardama i vatrometima.

Sluh je jedno od osjetila koje često uzimamo zdravo za gotovo, a njegovo je pogoršanje često postepeno i, na početku, neprimjetno. Starenje, ali i neka zanimanja mogu ubrzati njegovo oštećenje, pa su tako osobe koje se bave određenim zanimanjima najizloženije oštećenju sluha: posade zrakoplova i radnici u zračnim lukama, odgojitelji i učitelji, posebno oni koji rade s mlađim uzrastom djece, vo-zači vozila sa sirenama (hitna pomoć, vatrogasci, policija), radnici u tvornicama, stomatolozi (zujanje bušilice nije neu-godno samo za pacijente, već i za stomatologe koji su tom zvuku izloženi više sati dnevno), rock zvijezde i sportaši, radnici u kafićima i noćnim klubovima, građevinski radnici te motociklisti i vozači Formule 1.

A što je s konferencijskim prevoditeljima? Ne treba ni spominjati koliko je nama sluh važan, a opet provodimo sate u kabini sa slušalicama na ušima. Kako bismo saznali koliko je to štetno za naš sluh i što možemo učiniti da ga za-štitimo i da osiguramo da što dulje možemo obavljati ovaj posao, razgovarali smo s doc. dr. sc. Mihaelom Riesom, jednim od naših uglednih otorinolaringologa i audiologa u KBC-u Sestre milosrdnice u Zagrebu.

HDKP: Posao kojim se bavimo od nas zahtijeva da provedemo više sati sa slušalicama na ušima. Kao prvo, imate li možda neku preporuku koja se tiče samih slušalica?MR: Nažalost, ono što sam naučio kroz godine u svemu, a pogotovo kada se radi o audiosvijetu i o reprodukciji zvuka, jest koliko novaca toliko i glazbe. Dakle, slušalice moraju biti nešto na čemu se ne štedi. One moraju biti vrlo kvali-tetne, i po materijalu izrade, po komforu nošenja, ali i po kvaliteti zvuka. Naravno, svi vi satima sjedite sa slušalicama na glavi. Ako je to neugodno i ako su one teške, onda vas to ometa u vašem radu. Vi ih nakon nekog vremena ne bi-ste smjeli ni osjetiti na glavi. Ako ih osjetite, onda to nije dobro. Međutim, konstrukcija je slušalica takva da što one zadovoljavaju više uvjeta, to bi mogle biti teže, pogotovo slušalice koje poništavaju pozadinsku buku, jer one znaju imati ugrađenu bateriju s pojačalom koje poništava buku. Kad pronađemo neku sredinu između težine i mehaničkih karakteristika slušalica, onda preostaje funkcionalni dio, a to je zvuk. Zvuk mora biti što je moguće kvalitetniji jer što

je kvalitetniji zvuk, to ćete bolje razumijeti ono što slušate i manje se naprezati, odnosno imat ćete manju potrebu za glasnijim zvukom.

HDKP: Mislite li da su bolje slušalice koje stavljamo u uši ili one koje prianjaju uz uho? Jesu li štetnije za sluh one koje stavljamo u uho?MR: One ne bi trebale ništa više štetiti. Doduše, glasnoća se mijenja s kvadratom udaljenosti, ali one slušalice koje idu u uši, koje su zapravo bliže vašem bubnjiću i vašem unutarnjem uhu, su nešto slabije, tako da opet dođete na isto. Pitanje je koliko decibela isporučuju vašem slušnom organu. One teoretski mogu štetiti više samom zvukovodu, nego naglavne slušalice zato što bi mogle izazvati alergij-ske reakcije, ekceme, pa čak i upalu kože zvukovoda. Dakle, ako netko ima problema s kožom zvukovoda, onda će mu štetiti, ali ne što se tiče sluha, već samo što se tiče kože.

HDKP: Koliko decibela stalnog slušanja može štetiti sluhu?MR: Smatra se da sve što je tiše od nekih 75 decibela ne izaziva oštećenja, ali situacija se naglo mijenja iznad 80 – 85 decibela. Ako imate 8-satno radno vrijeme, što idete na veći intenzitet zvuka, to eksponencijalno pada vrijeme tijekom kojeg možete biti izloženi buci. Uvijek treba imati na umu da je decibel eksponencijalna, logaritamska jedinica, a to znači da dvostruko veći broj nije dvostruko jači zvuk, već je to više tisuća puta jači zvuk. Kaže se da već 6 decibela u srednjetonskom području, dakle u govornom području, na umjerenim intenzitetima daje subjektivno dvostruku glasnoću.

Paradoksalno, kod oštećenog sluha, kod sluha ošte-ćenog po receptorskom tipu, dakle oštećenje u pužnici, subjektivni prirast glasnoće još je veći. Zato je kod takvih osoba i sužena dinamika slušanja. Takve osobe vrlo brzo dolaze od razine „jedva čujem“ do razine „e sad mi užasno smeta, pa i boli.“

Razgovor s doc. dr. sc. Mihaelom Riesom, otorinolaringologom i audiologom u KBC-u Sestre milosrdnice u Zagrebu

Na udaruRazgovarale Renée Davies i Vesna Ivančević Ježek

doc. dr. sc. Mihael RiesIzvor: Album HDKP-a

ožujak 2020. 7

HDKP: Postoje li vježbe ili neka vrsta treninga za jačanje sluha?MR: Ne vjerujem da se može efikasno izvježbati samo uho, u smislu ušnih mišića. Možda se može istrenirati izdržlji-vost i brzina reakcije, ali nisam naišao da je netko to uspio stvarno pouzdano izmjeriti, odnosno znanstveno potvr-diti. Svaka vježba slušanja i preciznosti slušanja, u stvari, prvo uključuje mozak. Znači da mi zapravo vježbamo naš mozak, a uho vrši svoju funkciju ako je zdravo. Ono što možemo izvježbati, je mozak. Postoji, naravno, moguć-nost da izvježbate prepoznavanje sve kraće i kraće razlike između dvaju zvukova – da možete što bolje prepoznati intonaciju što se tiče nekih glazbenih vježbi – ali to je opet vježbanje mozga. Dakle, vježbe postoje, ali ne za „bildanje“ uha, nego vježbe za asocijativne centre u mozgu kako bi oni radili bolje i poboljšali vaše razumijevanje onoga što čujete.

HDKP: Kako prepoznati signale da sa sluhom nešto nije u re-du? Na što treba prvo obratiti pažnju? Koji su prvi simptomi?MR: Prvenstveno da slabije čujete. Prvi su znaci u razumije-vanju govora. Kada morate inzistirati da je oko vas potpuna tišina kako biste nešto čuli i pratili razgovor. Dakle, što više ljudi istovremeno razgovara ili kada postoji neka pozadin-ska buka, to vam više smeta. To je možda prvi znak da nešto nije u redu. Naravno, ako vam je jasno da imate asimetriju, da na jedno uho čujete bolje, a na drugo uho čujete slabije, i to je znak za uzbunu i za odlazak na pregled i ispitivanje sluha. Šum, tzv. tinitus, još je jedan od znakova da nešto nije u redu. Naše je unutarnje uho vrlo blisko povezano s osjetilom za ravnotežu, tako da ako nešto s ravnotežom nije u redu, to isto tako može biti znak oštećenja unutarnjeg uha.

HDKP: Mogu li se upotrebljavati slušalice ako nosite slušni aparat?MR: U principu, sa slušalicama ljudi to rješavaju tako da si pojačaju glasnoću zvuka jer je moguće prilagoditi zvuk u slušalicama svojem sluhu. Nažalost, ako su to obične sluša-lice i obično pojačalo, onda oni nemaju selektivno pojačanje u tom frekvencijskom spektru, već jednostavno linearno pojačanje, pa će onda u nekim frekvencijama to možda biti malo preglasno, a u nekim nedovoljno glasno. Zato danas postoje slušalice koje se mogu individualizirati. One ne poja-čavaju zvuk linearno, već selektivno. Dakle, odgovor je mo-že, ali nositi slušalice preko samog slušnog pomagala mislim da baš nije praktično.

HDKP: Neki od nas stavljaju slušalicu na samo jedno uho jer želimo čuti i govor koji sami proizvodimo dok slušamo. Može li to više ošteti sluh na tom uhu?MR: To znači da će zvuk na tom jednom uhu morati biti gla-sniji, a ako je ta glasnoća viša od onih koje smo spomenuli i ako je osoba naviknuta imati slušalicu uvijek na istoj strani, to bi moglo kroz godine dovesti do jednostranog oštećenja tog uha.

HDKP: Što je to akustički šok?MR: To je nešto što ima neke zajedničke elemente s aku-stičnom traumom i to zapravo jest neka vrsta akustične

traume, iako kada se kaže akustička trauma, onda se podra-zumijeva nagla impulsna buka koja može oštetiti sluh, dok se kod akustičnog šoka radi o kumuliranju malih akustičkih traumi koje kasnije mogu izazvati svojevrsnu psihogenu reakciju. Neki se pitaju postoji li uopće nešto što se može nazvati akustičkim šokom, ali pokazalo se da ljudi koji su izloženi određenom „maltretiranju“ zvukovima kroz cijelo radno vrijeme i zbog kojih moraju biti koncentrirani i na oprezu, a onda im ulete zvukovi koji su neugodni, na vrlo različite načine reagiraju na takve smetnje i mogu razviti prave psihogene reakcije: mogu imati glavobolje, šum, čak i bolove. Ali to je, u principu, prolazno. To je stvar od koje bi vjerojatno ljude trebalo odmarati.

HDKP: Kod nas se to ponekad događa jer se glasnoće stalno mijenjaju. Netko govori tiho, pa pojačate zvuk, a onda odjed-nom drugi govornik govori puno glasnije ili dođe do tehničke greške pa vam naglo zazviždi u slušalicama. Kako se od toga obraniti?MR: Tu bi mogli pomoći automatizirani sustavi koji štite od takve buke. To današnji uređaji reklamiraju. Ja sam malo pogledao što nude velike firme. Postoje slušalice koje imaju ugrađenu takvu zaštitu. Kad dođe do određene razine bu-ke, one ne pojačavaju linearno, već režu.

HDKP: Je li moguće doskočiti nagluhosti operacijom? Postoji li operacija za poboljšanje sluha kao što postoji ona za isprav-ljanje vida?MR: Ako dođe do oštećenja sluha, bilo neuralnog, bilo receptorskog – receptorsko je puno češće – tu povratka, nažalost, nema. Postoje kratkotrajna oštećenja, odnosno kratkotrajni pomaci praga nakon akutnog izlaganja glasnoj buci, to su tzv. privremeni pomaci praga ili temporary tre-shhold shifts koji prolaze sami od sebe u roku od 24 sata. Kod akustičke traume nakon impulsne buke mogu se davati terapije. Jedna je od mogućnosti kortikosteroidna terapija, druga je mogućnost oksigenacija u barokomori, ali to ima smisla samo u akutnoj fazi. Kod kroničnih oštećenja koja se kumuliraju tijekom života ili kroz rad takvo se oštećenje receptorskog tipa, nažalost, vratiti ne može. Tada se stanje može više ili manje popraviti samo s pomoću slušnih apara-ta. A što se tiče operacije, one su moguće kod provodnog oštećenja sluha, a najveći je razlog takvom oštećenju oto-skleroza, kada dođe do okoštavanja stremena. Tada opera-cija dolazi u obzir i ima jako dobre rezultate.

HDKP: Rekli ste da se može operirati ako je uzrok otosklero-za. Može li se to prepoznati tijekom audiometrije?MR: Da, tu se može pokazati tzv. provodno-konduktivno oštećenje sluha ili mješovito oštećenje koje ima značajnu provodnu komponentu. To se sve može otkriti s pomoću naših audiodijagnostičkih metoda – tonskom audiometri-jom i još nekim drugim testovima može se dokazati da se radi o otosklerozi. Tijekom pregleda pacijent kaže da ne ču-je, a doktor kaže da se to ne vidi. To znači da su uši i bubnjići potpuno uredni, ali pacijent kaže da ne čuje. Ako se o tome radi, a nađemo provodno oštećenje, onda se u pravilu radi o otosklerozi, iako ima i nekih odstupanja od te dijagnoze: može se raditi o fiksaciji slušnih koščica na drugim mjestima,

Bilt

en H

DK

P-a

10. broj8

o priraslicama ili ovapnjenjima u srednjem uhu. Dakle, ima tu i nekih drugih stvari, ali ako je anamneza neopterećena, onda je to, u načelu, otoskleroza.

HDKP: Je li gubitak sluha s godinama neizbježan uz ovaj po-sao koji radimo?MR: Tko više upotrebljava neki svoj organ, naravno da će s vremenom doći do trošenja i vrlo je vjerojatno da će prije doći do oštećenja kod osoba koje rade ovakav posao, ia-ko je to isto vrlo varijabilno jer nismo svi jednaki, pa tako nismo jednaki ni po tome kako reagiramo na buku ni po tome koliko brzo nastupa oštećenje zbog buke. Tako da će tu postojati vrlo velike razlike. Tu se Gauss opet upleo sa svojom krivuljom. Postoje oni koji su mainstream i oni koji su na jednoj ili drugoj strani krivulje.

HDKP: Već ste spomenuli audiometriju. Koliko često biste preporučili provjeru sluha nama koji se bavimo ovim poslom?MR: Trebalo bi napraviti inicijalno testiranje, a onda, ako nemate nikakvih smetnji, prosječno svake tri godine. Niste vi sad izloženi svaki dan buci od 100 decibela, ali mislim da bi trogodišnje razdoblje bilo najbolje.

HDKP: Što se tiče uzroka nagluhosti, uz genetski i degenera-tivni, ima li tu još nekih faktora, kao što su pušenje ili meno-pauza, što smo čitali u nekim člancima?MR: Ma pušenje je danas krivo za sve, ali da je baš prepo-znato kao jedan od glavnih čimbenika u oštećenju sluha, to ne mogu reći. Ženska menopauza – teško je reći. Ima ljudi koji su u godinama i koji imaju izvanredan sluh, a možda su i pušači, pa imaju gotovo uredan prag sluha.

HDKP: Koji je uzrok infarkta uha?MR: Privremeni se gubitak sluha više odnosi na akustičku traumu, ali može doći do privremenog gubitka sluha i zbog poremećaja cirkulacije u unutrašnjem uhu. Unutarnje uho jest evolucijski mladi organ i tu je tkivo visoko diferencirano – što znači da je strogo specijalizirano za ono što radi. Takva su tkiva vrlo osjetljiva na hipoksiju, tj. na manjak kisika, pa tako svaki, i najmanji manjak kisika može dovesti do rela-tivno brzog oštećenja. E sad, ako je taj manjak kisika bio kratkotrajan, onda će takvo biti i oštećenje, pa će se sluh oporaviti sam od sebe. Anatomiju krvnih žila unutarnjeg uha možemo opisati fenomenom „zadnje livade“. To znači da nema kolaterale. Zato što je zadnja, ta je livada najugro-ženija. Ako se bilo što dogodi, ona prva ostaje na suhom, odnosno, taj dio pužnice prvi strada. Što je začepljenje krv-ne žile bliže većim žilama, to će veći dio pužnice biti zahva-ćen, pa sve do toga da bude zahvaćena i ravnoteža, jer smo rekli da su osjetilo za sluh i osjetilo za ravnotežu anatomski vrlo bliski, tako da se kod nekih smetnji cirkulacije to može manifestirati iznenadnim gubitkom sluha, jakim šumom i žestokom vrtoglavicom, mučninom i povraćanjem.

Doktore, puno Vam hvala.Što, dakle, činiti kako bismo najbolje zaštitili sluh?

Pokušajte ne pojačavati glasnoću u slušalicama, jer što je glasniji zvuk, to kraća mora biti izloženost buci. Koristite se što kvalitetnijim slušalicama i odmarajte uši što je više moguće. Izbjegavajte mjesta gdje glasnoća prelazi 80 dB, a ako idete u kino, na rock koncert ili sportsku priredbu, zaštitite uši čepićima. U avionu se koristite slušalicama koje poništavaju pozadinsku buku i testirajte sluh barem svake tri godine. I naučite ponekad uživati u tišini.

Naše članice Renée Davies i Vesna Ivančević Ježek u društvu dr. RiesaIzvor: Album HDKP-a

ožujak 2020. 9

Ugljični otisak – što je to?U današnje vrijeme, kada postajemo svjesniji svoje uloge u očuvanju okoliša i kada ekološki aktivizam sve više uzima maha, pojavljuje se niz pojmova vezanih uz zaštitu okoliša. Jedan je od njih i tzv. ugljični otisak (eng. carbon footprint). Mnogi su se od nas zasigurno barem jednom susreli s tim pojmom u novinama ili na televiziji. No znate li točno što on podrazumijeva i koliki je, uostalom, vaš ugljični otisak?

Iza ovog pojma krije se fascinantna i pomalo zastrašujuća istina o tome koliko svatko od nas svojim djelovanjem (ili nedjelovanjem) utječe na svijet oko nas. Baš kao što i sam naziv govori, ugljični otisak, poput otiska stopala, trag je koji svatko od nas ostavlja za sobom. Prema službenoj je definiciji ugljični otisak mjera ukupne emisije stakleničkih plinova koju izravno ili neizravno uzrokuje neka osoba, proizvod, tvrtka ili događaj. Ovaj pojam iznimno je složen i teško je točno izra-čunati ugljični otisak jer on istovremeno obuhvaća brojne elemente. Primjerice, svaka vaša kupovina u trgovini ostavlja ugljični otisak. Ako se u trgovinu odvezete automobilom, vaše će vozilo potrošiti određenu količinu benzina ili dizela, dakle fosilnog goriva koje je primarni izvor stakleničkih plino-va. Tek ste izašli iz kuće, a već ste doprinijeli ugljičnom otisku. Zasada jednostavno, zar ne? Međutim, i sama se trgovina u kojoj kupujete koristi velikom količinom električne energi-je za svoje poslovanje, a njezini su se zaposlenici na posao vjerojatno i sami dovezli automobilom, što znači da i sama trgovina ima vlastiti ugljični otisak. Osim toga, i svi proizvo-di u njoj, od čačkalice do televizora, dopremljeni su nekim prijevoznim sredstvom (ili više njih), pa i njih valja ubrojiti u izračun. Ne zaboravimo ni na živežne namirnice, sve od voća i povrća, preko pića, do mesa i ribe uzgojeno je ili je raslo na poljoprivrednim gospodarstvima ili u tvornicama, pri čemu je često ispuštan metan, plin čiji je učinak staklenika čak 25 puta veći od onog koji ima CO2. Sve ove elemente valja uzeti u ob-zir pri izračunu ugljičnog otiska. Nimalo jednostavno, zar ne?

Ukratko, sve što vidimo oko sebe ima ugljični otisak, od mobitela u vašoj ruci, preko hrane na vašem tanjuru pa sve do automobila koji vozite, papira na kojem pišete, zgrade u kojoj živite i trgovine u kojoj kupujete.

Budi promjena koju želiš vidjeti u svijetu

Kada shvatite da svako va-še djelovanje ima utjecaj na planet, to može djelovati po-malo obeshrabrujuće. Upravo je to trenutak da se prisjetimo riječi Mahatme Gandhija: „Be the change you want to see in the world.“ Svatko od nas može doprinijeti smanjenju svojeg ugljičnog otiska, a tajna je u tome da osvijestimo svoje postupke i prilagodimo ih. Prvi je korak informirati se. Danas postoje brojne mrežne stranice i aplikacije koje vam pomažu da izračunate svoj ugljični oti-sak te nude brojne savjete kako ga smanjiti.

S obzirom na to da se ovaj članak bavi ugljičnim otiskom konferencijskih prevoditelja, izdvojit ćemo nekoliko savjeta i preporuka koji bi mogli biti izuzetno korisni upravo za njih. Kao što znamo, zanimanje konferencijskog prevoditelja najčešće uključuje neku vrstu putovanja do mjesta na ko-jemu se prevodi, bilo da je riječ o gradskom putovanju ili putovanju u inozemstvo raznim prijevoznim sredstvima, od automobila, preko autobusa i vlaka pa sve do zrakoplova. Upravo je zato njihov ugljični otisak mnogo veći u uspored-bi s pojedincima koji toliko ne putuju. To je sasvim jasno iz činjenice da, primjerice, let zrakoplovom na relaciji Zagreb – Bruxelles ispušta gotovo 300 kg CO2 po putniku.

Planes, traines and automobilesOčito, prvi značajan korak u smanjivanju ugljičnog otiska jest odabir alternativnog načina prijevoza. Stranica ecopa-ssanger.org pruža nam jasan uvid u to koliku prednost pred zrakoplovom imaju prijevoz automobilom ili vlakom. Jedno-smjerno putovanje zrakoplovom od Zagreba do Bruxellesa ispušta 292,5 kg CO2 po putniku, putovanje automobilom s benzinskim motorom i vozačem 281,5 kg CO2 (no s vozačem i suvozačem taj broj spušta se na 140,7 kg CO2 po putniku), dok je putovanje vlakom odgovorno za ispuštanje 44,6 kg CO2. Vlak je u ovom slučaju, dakako, jasan pobjednik. Što se tiče trajanja samog putovanja, izravan let traje 1 h i 55 min, za putovanje automobilom trebat će vam otprilike 10 sati, a vlakom čak 16 sati. I na kraju, kakve su cijene? Za let treba izdvojiti oko 1.500 kuna, na gorivo za automobil potrošit ćete otprilike 1000 kuna, dok će vas putovanje vlakom sta-jati čak 3.444,00 kune. Dakle, iako vlak najmanje negativno utječe na okoliš, on je najskuplje prijevozno sredstvo, te je putovanje njime ujedno i najdulje. Ako želimo smanjiti naš ugljični otisak, čini se da u ovom trenutku adekvatne alter-native avionu nema. No, možemo barem ublažiti negativan

Otisak naš svagdašnjiNapisao Bruno Štefić

CO2 je posvuda oko nas.Izvor: pixabay.com

Učin

ite s

voj o

tisak

zele

nijim

.Izv

or: h

ttps:

//fav

png.

com

/

Bilt

en H

DK

P-a

10. broj10

učinak letenja tako da ga kompenziramo novčanom donaci-jom. Postoje, naime, mnoge organizacije za kompenziranje ugljičnog otiska (carbon offset schemes) koje primaju dona-cije i usmjeravaju ih u ekološki održive projekte kojima se jedan dio ispuštenog CO2 može apsorbirati.

Sljedeće na što valja obratiti pozornost jest korištenje prijevoza na samom odredištu, odnosno gradu u kojemu ste angažirani za posao konferencijskog prevođenja. Prednost, dakako, uvijek ima javni prijevoz. Većina gradova danas nudi i uslugu najma gradskih bicikala, što je svakako opcija koja je najpovoljnija za okoliš, kao i za vaše zdravlje. No ako već ne možete bez automobila ili taksija, onda razmislite o tome da s kolegama s kojima radite podijelite vožnju jer ćete na taj način smanjiti svoj ugljični otisak. I, naravno, kada god možete, idite pješice.

I u hotelu pametno Zatim je tu i pitanje smještaja. Ako radite izvan mjesta pre-bivališta, onda vjerojatno odsjedate u hotelu ili privatnom smještaju. I tu vaš izbor može značajno doprinijeti očuvanju okoliša. Pri rezervaciji smještaja obratite pozornost na tzv. ekohotele, odnosno smještaj uz koji je vezana jedna od oznaka ekološke održivosti, a koja se dodjeljuju objektima koji vode brigu o okolišu. Dovoljno je prije rezervacije smje-štaja u internetsku tražilicu upisati pojam „green hotels“ ili „eco hotels“ te ime grada u kojemu radite da biste pronašli odgovarajući hotel. Tako je primjerice u Bruxellesu 15 posto hotela klasificirano kao ekohotel.

Ako ste već smješteni u nekom od hotela koji ne spada među ranije navedene ekološki osviještene hotele, i dalje postoji nekoliko koraka koje možete poduzeti, a koji mogu smanjiti vaš utjecaj na okoliš. Prvo, što manje upotreblja-vajte hotelski termostat za regulaciju temperature, a preko noći ga potpuno ugasite (na recepciji tijekom zime uvijek možete zatražiti topliji pokrivač). Zatim, tijekom boravka na vrata objesite znak „Ne smetaj“. Sigurno ni kod kuće ne mi-jenjate baš svaki dan ručnike i posteljinu, ne usisavate i ne perete kupaonicu. Na taj način smanjit ćete korištenje sredsta-va za čišćenje i uštedjeti energiju. Treće, a ovo pravilo vrijedi bez obzira na to gdje se nalazili, pokušajte se što manje koristiti rasvjetom u prostoru u kojemu se nalazite. U hotelima često umjesto jednog jakog stropnog svjetla postoji nekoliko zidnih ili sobnih svjetiljaka koje gosti često upale sve istovremeno kako bi imali „dovoljno“ svjetla. No pritom se troši golema količina energije. Umjesto toga preko dana otvorite zavjese i kori-stite se dnevnim svjetlom, a kada padne mrak, pokušajte se koristiti samo onim svjetlom koje vam je doista neophod-no, primjerice za čitanje. I, naravno, kada izađete iz neke prostorije, ugasite svjetlo.

Papiri posvudaZatim dolazimo do nekoliko savjeta za ponašanje na samom mjestu gdje se odvija prevođenje. Kao što dobro znamo, prevoditelji u kabini često znaju biti zatrpani papirima: dnevni red, govori, prezentacije, posebne napomene, bez-brojne vrste dokumenata… sve to nudi golem potencijal uštede i smanjenog ugljičnog otiska. Neke institucije EU-a već su poduzele korake kako bi smanjile količinu papira koja se upotrebljava na sastancima, i nakon nekog su se vreme-na prevoditelji naviknuli na novu praksu i počeli se sve više oslanjati na svoje laptope i tablete za pregled dokumenta-cije, što znači da je to uz malo truda sasvim izvedivo. Ako, pak, radite konsekutivno prevođenje, i tu postoji rješenje koje nam nudi tehnologija. Na tržištu su se nedavno pojavili tableti koji gotovo savršeno oponašaju izgled i sve ostale karakteristike običnoga bijelog papira. Dodatni je bonus što vas od njihovih ekrana neće boljeti oči jer nemaju snažnu rasvjetu poput klasičnih tableta, već se koriste posebnom tehnologijom za dočaravanje iskustva pisanja po papiru. Uz njih dolazi i posebna olovka kojom se možete poslužiti za pisanje, odnosno vođenje bilježaka tijekom konsekutivnog prevođenja. Vrijedi probati, zar ne?

CO2 na tanjuruKonačno, osvrnut ćemo se na dva krivca koja itekako dopri-nose vašem ugljičnom otisku, a da možda toga niste svjesni. I oba vam se nalaze točno ispred nosa. Prvi jest malo očitiji, a riječ je o hrani na vašem tanjuru. Tu nećemo previše dulji-ti, već ćemo samo napomenuti da se u skladu s današnjim istraživanjima preporučuje da smanjite unos svih vrsta me-sa (pogotovo crvenog mesa jer ono ima najdestruktivniji učinak na okoliš zbog goleme količine vode, hrane i zemlje potrebnih za uzgoj i proizvodnju) i opredijelite se za prehra-nu s više povrća i žitarica, ili barem sa smanjenim udjelom

U iščekivanju prtljage u frankfurtskoj zračnoj luci (s lijeva na desno Maja Šimleša, Marina Barbić-Poropat, Kristina Kruhak, Bruno Štefić).Izvor: Album HDKP-a

ožujak 2020. 11

mesa. Isto je tako važno da vaša hrana po mogućnosti bude uzgojena lokalno i ekološki jer to znači da do vašeg tanjura nije morala putovati stotinama ili tisućama kilometara te da se su se u njezinoj proizvodnji upotrebljavali određeni eko-loški standardi za očuvanje okoliša.

Internet stvari, veliki krivacDrugi je krivac manje očit, a riječ je o uređajima koje svi sva-kodnevno upotrebljavamo i bez kojih su naši životi postali nezamislivi, poput mobitela, kompjutora i tableta. No upra-vo su oni jedni od najvećih zagađivača okoliša, koji značajno doprinose vašem ugljičnom otisku. Naime, svaki od vaših uređaja danas je povezan s internetom i služi kao izvor za pristup golemoj količini podataka, bilo da je riječ o gledanju filmova ili običnom pregledavanju stranica. Mnogi se ure-đaji međusobno sve više povezuju (tzv. Internet of Things), a na pomolu su i autonomna vozila i dronovi koji će svi biti međusobno umreženi i danonoćno razmjenjivati podatke. Međutim, svi ti podaci moraju negdje biti smješteni i za nji-hovo upravljanje potreban je golem računalni kapacitet, koji je smješten u divovskim podatkovnim centrima i serverskim farmama (poput onih u američkoj saveznoj državi Virginiji

kroz koje prolazi čak 70 % internetskog prometa na svijetu). Upravo takvi podatkovni centri odgovorni su za neslućenu potrošnju energije i emisije CO2, a o njihovoj štetnosti svje-doče i najnovija istraživanja, prema kojima bi informacijska i komunikacijska tehnologija do 2020. mogla biti odgovorna za do 3,5 % globalnih emisija, čime bi prestigla čak zrako-plovni sektor i sektor pomorskog prometa, a do 2040. taj bi se broj popeo čak do 14 %.

Kao potrošači tu najviše možemo učiniti razumnom potrošnjom i upotrebom svojih uređaja. Umjesto da često stare uređaje mijenjamo novima, trebali bismo kupovati manje, pametnije i kvalitetnije.

I za kraj, jedan podatak koji bi vas mogao navesti na raz-mišljanje. Mrežne stranice co2.myclimate.org navode da bi kako bi se zaustavile klimatske promjene, svaka osoba godišnje smjela proizvesti 0,6 tona CO2. Današnji je pro-sjek za Europsku uniju čak 8,4 tone CO2 po osobi godišnje. Pametnome dosta.

Izvori za izračune ugljičnog otiska:https://www.icao.int/environmental-protection/Carbo-noffset/Pages/default.aspx)http://ecopassenger.org/bin/query.exe/en?L=vs_uic

Glavna uprava za usmeno prevođenje Europske komisije (DG SCIC), Glavno tajništvo Vijeća (GSC) i Izaslanstvo stalno zaposlenih usmenih prevoditelja u DG SCIC-u (ID) prošle su godine potpisali sporazum o komplementarnom izmješte-nom simultanom prevođenju za određene radne ručkove tijekom ministarskih vijeća Europske unije. Sporazum će se primjenjivati od početka ove godine, i to na najviše trideset ministarskih ručkova te, iznimno, na trima ručcima tijekom multilateralnih sastanaka na visokoj razini. Pregovore o sporazumu kao promatrač pratio je i jedan od predstavni-ka Međunarodnog udruženja konferencijskih prevoditelja (AIIC), gospodin Claus Ritter. On je slobodni konferencijski prevoditelj pri institucijama Europske unije te dugogodišnji član AIIC-a, a prevodi s engleskog, portugalskog, španjol-skog i poljskog na njemački jezik. Budući da smo o izmje-štenom simultanom prevođenju (RSI) pisali u prethodnom broju biltena, ovoga puta u intervjuu s gospodinom Ritte-rom možete pročitati kako RSI u okviru rada za institucije polako postaje i naša stvarnost.

HDKP: Gospodine Ritteru, hvala Vam što ste pristali na raz-govor. Možete li nam za početak objasniti kako je došlo do sporazuma između GSC-a, ID-a i DG SCIC-a koji Vijeću pruža

usluge konferencijskog prevođenja te kako su tekli formalni razgovori?CR: U nastojanju da zadovolji potrebu za višim stupnjem višejezičnosti i da izaslanstvima koja zatraže usmeno prevo-đenje tijekom radnih ručkova ministarskih vijeća tu uslugu stavi na raspolaganje, Glavno tajništvo službeno je zatražilo primjenu tzv. komplementarnog izmještenog simultanog prevođenja (RSI) tijekom takvih sastanaka.

Predstavnici obiju institucija razgovarali su na sedam for-malnih i jednom neformalnom sastanku. AIIC je sa svojim dvama predstavnicima kao promatrač prisustvovao samo formalnim sastancima. Nakon nekoliko općih sastanaka tri pregovaračke strane usredotočile su se na nacrt teksta za sporazum o pružanju usluga komplementarnog izmješte-nog simultanog prevođenja za ministarske radne ručkove, a koji na zahtjev izaslanstva naših kolegica i kolega stalno zaposlenih u DG SCIC-u sadrže i neke odredbe o konferen-cijskom prevođenju na Europskim vijećima na kojima se RSI ne primjenjuje. Dogovor je postignut u srpnju. Usuglašeni sporazum potom je proslijeđen na izglasavanje Glavnoj skupštini stalno zaposlenih konferencijskih prevoditelja u DG SCIC-u koji su ga elektroničkim glasanjem prihvatili, te je stupio na snagu 1. siječnja ove godine.

Razgovor s Clausom Ritterom, konferencijskim prevoditeljem i dugogodišnjim članom AIIC-a

RSI postaje i naša stvarnostRazgovarala Marta Guzsvany, s engleskog prevela Sandra Breznički Ucović

Bilt

en H

DK

P-a

10. broj12

HDKP: Dakako, sama riječ „komplementarno“ podrazumije-va da neće sve kabine biti izmještene iz prostora u kojem se sastanci odvijaju. Koji su kriteriji za određivanje kabina koje će biti izmještene. Hoće li to biti uvijek iste kabine (jezici)?CR: Odjel za raspoređivanje konferencijskih prevoditelja (Programming Unit) odlučivat će o tome tko će raditi u ka-binama koje se nalaze u dvorani, a tko radi u izmještenim kabinama. Oni će nastojati osigurati sustav rotiranja kole-gica i kolega koji rade u izmještenim kabinama i kabina koje će biti izmještene.

HDKP: Hoće li konferencijski prevoditelji moći sami odlučivati o tome koliko često žele raditi u izmještenim kabinama? Neki će možda to baš htjeti, dok drugi neće.CR: Ne, neće biti moguće odbiti rad iz izmještenih kabina ako ste raspoređeni da radite na sastancima na kojima se ta vrsta prevođenja primjenjuje. Međutim, postavljena su neka ograničenja. Slobodni konferencijski prevoditelji i pre-voditeljice (ACI-i) koji su unutar mjesec dana dva puta radili u izmještenoj kabini mogu se obratiti odjelu za raspoređiva-nje konferencijskih prevoditelja koji će tada nastojati da ih u istom mjesecu više ne rasporedi za rad u izmještenoj kabini. Osim toga, postavljeno je općenito ograničenje od najviše 12 sastanaka godišnje na kojima jedan konferencijski pre-voditelj može biti raspoređen za rad u izmještenoj kabini, a to se odnosi kako na stalno zaposlene tako i na pomoćne konferencijske prevoditeljice i prevoditelje. I u potonjem je slučaju dotični prevoditelj taj koji je dužan odjel za raspore-đivanje konferencijskih prevoditelja obavijestiti o tome da je dosegao maksimalnih 12 sastanaka.

HDKP: Kakva je po vašem mišljenju budućnost RSI-ja? Mislite li da će postati i sastavnim dijelom obrazovanja za konferen-cijske prevoditeljice i prevoditelje?CR: RSI će se nedvojbeno primjenjivati u sve većoj mjeri. Sveukupno se okruženje našeg zanimanja dramatično pro-mijenilo. Svjedočimo ogromnom napretku u razvoju tehno-logije za RSI. Promijenila se i potražnja za komunikacijom u našem društvu; način na koji se događanja poput velikih međunarodnih konferencija organiziraju također se promi-jenio. Kao konferencijski prevoditelji ne možemo to ignori-rati, već ćemo se morati prilagoditi novim okolnostima.

Isto vrijedi i za obrazovanje. Međutim, i time dolazim do drugog dijela vašeg pitanja, nisam siguran do koje bi mjere sveučilišta i druge obrazovne ustanove trebale nuditi ko-legije posvećene RSI-ju. To će uvelike ovisiti o potražnji na onom tržištu na kojem bi ti studenti kasnije trebali raditi, a na koncu i o raspoloživim resursima u obliku novca, tehno-logije i ljudi. Dakako da i nastavno osoblje i same studentice i studenti moraju biti svjesni takvih trendova te se za njih pri-premiti, kako u tehnološkom tako i u psihološkom pogledu. Za nas je velika promjena sedam sati u komadu sjediti ispred ekrana bez izravnog vizualnog kontakta s govornicima i pu-blikom, pritom oviseći – u idealnim prilikama – o izvrsnim signalima za zvuk i sliku. No, nema razloga za strah. Ovi novi izazovi predstavljaju i šansu da pružamo novu uslugu te da na koncu i proširimo bazu klijenata.

HDKP: Smatrate li da će RSI poticati i povećati stupanj višeje-zičnosti u institucijama Europske unije?CR: Europska unija svoju veliku raznolikost kultura i jezika uvijek je smatrala prednošću. Višejezičnost je odraz te iste kulturne i jezične raznolikosti. Istovremeno, ona institucije Europske unije čini pristupačnijima, transparentnima i sa-mim time demokratičnijima. Trenutačno u Europskoj uniji imamo 24 službena jezika. Možda će vašem čitateljstvu biti zanimljivo znati kada su pojedini jezici postali službenima: nizozemski, francuski i njemački 1958., danski i engleski 1973., grčki 1981., portugalski i španjolski 1986., finski i švedski 1995., češki, estonski, mađarski, latvijski, litavski, malteški, poljski, slovački i slovenski 2004., bugarski, irski i rumunjski 2007., te hrvatski 2013. Svi službeni jezici uživaju jednak status. Kada se donese odluka da će se na određe-nom sastanku institucija Europske unije nuditi uporaba svih ili velikog broja službenih jezika, time se pokreće pitanje RSI-ja. To se događa iz jednostavnog razloga što ne posto-je konferencijski prostori koji raspolažu dovoljnim brojem prevoditeljskih kabina u jednoj dvorani. Kako bi se zadovo-ljila potreba za vrlo velikim jezičnim režimima, izmješteno i komplementarno izmješteno simultano prevođenje postaje neophodno. Preambula nedavno izglasanog sporazuma o pružanju usluga komplementarnog izmještenog usmenog prevođenja između ostalog navodi: „Uzimajući u obzir za-htjev…da se poveća stupanj višejezičnosti na Ministarskim vijećima Europske unije…“. Mogu Vam reći da je prvi mini-starski radni ručak s komplementarnim izmještenim prevo-đenjem održan 27. siječnja ove godine, a novi zahtjev za taj način prevođenja sukladno novom sporazumu podnesen je za sastanak u ožujku 2020. godine. Svakako će ih biti još.

Odgovor na Vaše pitanje je, dakle: Da! Izvor: Privatni album

ožujak 2020. 13

Prije nekoliko tjedana, dok sam radila na konferenciji na kojoj se obilježavala godišnjica oslobođenja Auschwitza, je-dan me događaj ostavio potpuno bez riječi. Tijekom minute šutnje u kojoj smo svi, i sudionici konferencije i televizijske kamere i prevoditelji, prekinuli s radom i ustali kako bismo odali počast žrtvama holokausta, jedna je djevojka šetuc-kala prostorijom, doduše na prstima, s mobitelom visoko iznad glava i odmah potom, taman pred našom kabinom, još vrelu snimku stavila na FB. Minuta šutnje još nije ni zavr-šila... U tom sam trenutku pomislila da za takav čin vjerojat-no moraš biti potpuno ravnodušan prema okružju u kojem se nalaziš te gotovo robotski distanciran od senzibiliteta događaja kojem svjedočiš.

A onda mi je palo na pamet da je možda moje zanimanje prevoditeljice jedno od onih u kojima su slične sposobnosti čak dobrodošle, a ponekad i nužne: distanciranost, neizra-žavanje vlastitih emocija, nepokazivanje stavova ili uvjere-nja, potpuna neutralnost. Često smo ljudima nevidljivi ili, ako već jesmo na sceni, djelujemo kao jeka ili sjena. I mož-da će zvučati neobično, ali što su ljudi manje svjesni naše prisutnosti, a da komunikacija teče, to znači da smo bolje odradili svoj posao.

Prijatelji mi često znaju reći da se dive nama prevoditelji-ma jer „kako možemo ostati tako ravnodušni i profesional-ni, a naslušamo se svega i svačega?“ Oni bi već davno bacili slušalice ili izgovorili nešto neprimjereno u mikrofon. Ali to u našem poslu jednostavno nije dopustivo.

U kodeksu profesionalnog ponašanja AIIC, uz povjerlji-vost, kolegijalnost i profesionalnost, među etičkim pravi-lima jasno navodi i obvezu neutralnosti. Roderick Jones, stalni prevoditelj u DG SCIC-u, u svom tekstu „Professional ethics in intepreter training“ pitanje neutralnosti tumači, u slobodnom prijevodu, kao obvezu da, čak i u slučajevima kad govornik kaže nešto što je moralno neprihvatljivo ili čak vrijedno prijekora, u prijevodu moramo ostati vjerni namjeri govornika, slijediti ono što je rečeno i nikako ne iskrivljava-ti komunikaciju. I HDKP u svom Kodeksu profesionalnog ponašanja navodi nužnost nepristranog prevođenja te pro-micanja ugleda struke pristojnim, diskretnim i odmjerenim ponašanjem prema klijentima.

No, postavlja se pitanje je li to u praksi uvijek moguće. Razgovarala sam s kolegicama prevoditeljicama koje su se morale snalaziti u svakojakim okolnostima. Prekapajući po sjećanjima, izvukle su neke od najintenzivnijih trenutaka te su prokomentirale kako su se u njima snašle. Bilo je tu i suza i smijeha i pare koja izlazi na uši, a jednu od takvih priča po-dijelila je s nama i Nina Grković:

„Radila sam konsekutivan prijevod na temu višejezično-sti u Europi, na okruglom stolu organiziranom u Vukovaru. Nakon službenog dijela došlo je vrijeme za pitanja iz publi-ke. Prvi se javio čovjek koji je umjesto pitanja održao politič-ki izrazito obojen govor o velikosrpskoj agresiji i masovnim grobnicama. Ne samo da je promašio temu okruglog stola, nego pritom nije bio ni pristojan ni suzdržan, već je sasvim jasno širio govor mržnje. Ja sam se trudila ostati maksimal-no profesionalna u prijevodu i strpljivo sam bilježila njegov ispad, no, na moju sreću, konferencija je u jednom trenutku bila naprasno prekinuta zbog negodovanja publike i inter-vencije jednog veleposlanika. Cijela je situacija bila mučna i imala sam grozan osjećaj, ne samo kao prevoditelj, već kao ljudsko biće koje apsolutno ne zastupa takvu političku opciju. No uloga profesionalnog prevoditelja jest da takve osobne osjećaje i stavove sakrije. Ja mislim da sam u tome uspjela, iako ne mogu biti 100 % sigurna.“

Kristini Kruhak se, kako sama kaže, još nije dogodi-lo da je neki događaj toliko izbaci iz takta da zaboravi na profesionalizam:

„Nastojim uvijek zadržati profesionalan pristup, iako bi mi eventualno bilo teže prikriti nešto u konsekutivi, nego u simultanom jer mislim da sam bolje ovladala glasovnim, nego facijalnim ekspresijama. Često su mi govorili da je moja prednost to što se mogu uživjeti u govornikovo stanje svijesti ili raspoloženje te sam glasom to sposobna prenijeti. Vjerujem da se zbog toga još nisam našla u poslovnoj situaciji

PREVODITELJSKI CAFÉ

Što kad dođu suze na oči ili para na uši?Napisala i razgovarala Maja Šimleša

Sandra Stojaković i Nina GrkovićIzvor: Privatni album

10. broj

u kojoj bih klijentu dala do znanja što osobno mislim o nečemu.“

„Bez obzira na to što ti kao osoba imaš svoje mišljenje,

a ponekad i suprotno sta-vu govornika, ono se ne smije čuti“, smatra i Sanja Matešić. „Kad sam bila mlada i neiskusna prevo-diteljica, bilo mi je teško ne pokazati neku dozu

ironije ili osobnog odmaka od toga što govorim, ali

sam shvatila da to nije profe-sionalno i da moj ton ne smije

odražavati moje neslaganje. Zahvaljujući toj spoznaji, vrlo sam

brzo uspjela isključiti ego, zaboraviti na sebe i fokusirati se samo na govornika, iden-tificirajući se s njim čak i kada iznosi stavove

koji su meni osobno neprihvatljivi.“Ja bih rekla da je možda jednostavnije suzdržati se kad

je riječ o ideološkim razlikama ili moralnim uvjerenjima. Ali što napraviti kad te preplave emocije i ne možeš se tako lako odvojiti od tragičnog događaja ili tuge i boli govornika? Bismo li se trebali prepustiti tom ljudskom faktoru koji se neminovno pali u svakome od nas ili težiti hladnokrvnosti i što većoj distanci?

„To je pitanje odabira svakog prevoditelja“, kaže Nuša Torbica. „Ja sam tražila formulu za sebe, ali zapravo ne mislim da postoji formula koja vrijedi za sve. Od profesora na pariškom ESIT-u neki su zagovarali da se više unosimo u neverbalni sadržaj, neki manje, a neki su bili protiv toga. Ja mislim da u određenoj mjeri trebamo pratiti govornika jer ako imamo ravan glas, dio značenja jednostavno ne prolazi.

No, ako govornik izražava ekstremne emocije, mislim da nije profesionalno u potpunosti ga pratiti.

Ispričat ću situaciju koju sam doživjela radeći na konfe-renciji o posvojenju. U jednom trenutku pustili su autobi-ografski film jedne redateljice koja je ispričala priču o sebi kao posvojenoj djevojčici. Zbog okolnosti smo odlučile da ćemo film prevoditi premda ga nismo ranije vidjele, a bio je red na meni. U trenutku u kojem su protagonisticu na filmu obuzele emocije i kad su joj se oči napunile suzama nisam uspjela kontrolirati svoje suze. Glas mi je drhtao. Prva mi je pomisao bila da to nije profesionalno, da kao prevodi-telj ne smijem pokazivati emocije u tolikoj mjeri. Međutim, brzo sam se pribrala i nastavila prevoditi svojim normalnim glasom. Kako sam i sama majka, vrlo sam emotivno proži-vjela tu konferenciju. Iako mi je prva reakcija bila da si to nisam smjela dopustiti, razgovarajući kasnije s kolegicom u kabini, zaključile smo da je moja reakcija bila primjerena, s obzirom na dirljiv i potresan ton tog filma. Zapravo sam popratila neverbalni sadr-žaj i mislim da nije smetalo.“

Renée Davies jedno od svojih dubljih emocional-nih iskustava na poslu doživjela je prije mnogo godina na seminaru za medicinske sestre koje rade u hospicijima na odjelima palijativne skr-bi: „Govorilo se o prak-tičnim aspektima brige za one za koje više nema na-de. U jednom su se trenutku počela iznositi iskustva; redale su se priče, jedna tužnija od druge. Mi smo se u kabini relativno dobro dr-žale jer se nekako pokušavaš odmaknuti od teme, stvrdnuti srce i biti „profesiona-lan“. I tako sve dok jedna žena nije pročitala pismo mlade majke koja je umirala od raka. Pismo je namijenila svom malom sinu koji je tada još bio beba i koji je se vjerojatno neće sjećati kad odraste. Ja sam tada još imala malu djecu i jednostavno se više nisam mogla suzdržati – suze su mi same potekle. Neko sam ih vrijeme susprezala i pokušavala učiniti da mi se to ne čuje u glasu, ali bilo je nemoguće i mo-rala sam usred rečenice predati mikrofon kolegici.“

Kad čujete ovakve priče, nekako je teško zamisliti da je moguće sačuvati suzdržanost i ravnodušnost. No, pitanje je bismo li mi u prevođenju upravo to trebali činiti i što klijent i publika zapravo od nas očekuju?

„To ovisi o situaciji“, kaže Kristina. „Ako govornik iznosi neku tešku priču i emotivan je, mislim da bi prevoditelj tre-bao prenijeti ne samo verbalni, već i neverbalni dio njegove poruke. Ne kažem da prevoditelj treba glumatati, ali ako je osoba potresena, ako joj se osjeća bol u glasu, on bi to trebao pokazati i u svom glasu.“

„I ja mislim da ovisi o situaciji“, nadovezuje se Sanja. „Npr., kad sam na Haškom sudu prevodila svjedočenja Nuša Torbica i Kristina Kruhak

Izvor: Album HDKP-a

Sanja MatešićIzvor: Privatni album

Renée DaviesIzvor: Privatni album

Bilt

en H

DK

P-a

14

ožujak 2020. 15

Ivana KaranIzvor: Album HDKP-a

mladih, silovanih žena, ja sam dopustila da mi glas odrazi njihovu emociju. Mislim da je to u redu jer suci žele doživjeti njihovo svjedočenje u cijelosti, uključujući i njihovu emociju. Ali to je njihova emocija, a ne nužno moja, premda sam ja s njima suosjećala i to mi je pomoglo u prenošenju poruke. I mislim da je u redu da prevoditelj prenese emocije govorni-ka, ali nije u redu da dodaje svoje emocije.“

„I ja mislim da bi prevoditelj trebao pokušati zadržati distancu u smislu da ne izražava svoje emocije“, nastavlja Kristina. „Ako govornik iznosi svoje traumatično iskustvo, prevoditelj bi trebao prenijeti tu emociju, a da se pritom osobno ne slomi. No, svi smo mi ljudi i to nije uvijek mogu-će. Prevoditelje neke priče pogađaju iznutra i mogu ostati s njima neko vrijeme. Navest ću svoj primjer s Haškog suda gdje sam prevodila na jednom, po mom mišljenju, jako po-tresnom predmetu. Iako sam odradila svoj posao profesi-onalno i nisam se slomila u kabini, meni je to svejedno bilo teško i pratilo me mjesecima nakon toga.“

Poprilično gorak okus u ustima i srcu ostao je i Ivani Karan nakon jednog sasvim drukčijeg, potpuno neočekivanog i jako neugodnog iskustva. Riječ je o radionici koju je vodio čovjek koji se nikako nije mogao pomiriti s postojanjem je-zične barijere, a prevoditelje je doživio kao dio problema, a ne rješenja. Prije početka radionice došao nas je pozdraviti i objasniti što će se raditi i što očekuje od nas. Odjednom je spomenuo da „eto, nažalost, nema mu druge nego se koristiti prijevodom, što se može, to s prijevodom je uvijek tako komplicirano i traje predugo, to je uvijek gnjavaža i nužno zlo.“ I tako nas je ostavio u čudu i blago rečeno uvrijeđene.

Kako je radionica tekla, pokazalo se da voditelj ne zna or-ganizirati rad, kontrolirati sudionike pa čak ni upozoriti ih da moraju paliti i gasiti mikrofone kako bi prijevod funkcioni-rao. Tako je malo pomalo rastao kaos, on se žalio na „vražju jezičnu barijeru“, da bi kulminiralo omalovažavanjem prevo-ditelja te žaljenjem što on mora trpjeti tu torturu!

U tom sam se trenutku osjećala bijesno i poniženo i prvo mi je došlo da opsujem, izađem iz kabine i objavim da će se današnja radionica održati bez prijevoda i da prevoditeljice idu na kavu.

Što sam zapravo napravila? Mislim da sam prvo nakratko zanijemjela (dok sam se u sebi borila s naletom bijesa), a onda sam nastavila prevoditi, gledajući ga u oči, s izrazom na licu koji je jasno oslikavao kako se osjećam. Vidio me. Čak su se i neki sudionici okrenuli prema nama, zbunjeni i malo u susramlju. I oni su me vidjeli. Na kraju bih rekla da je moja reakcija ispala neka kombinacija profesionalnosti, jer sam nastavila prevoditi, i mikrootpora, jer nije dolazilo u obzir da me klijent gazi na radnom mjestu zbog posla koji dobro obavljam! Nekim čudom, nakon tih uzavrelih emocija, tem-peratura se smanjila i u narednim dvama danima voditelj vi-še nije ni zucnuo o mukama s prevođenjem. Evo, još i danas kad se toga sjetim, stisne mi se želudac.“

A da ne bi ispalo da svaka profesionalno zahtjevna si-tuacija nužno briše osmijeh s lica, za kraj je svoju priču s nama podijelila Sandra Stojaković. Umjesto uvoda reći ću samo ovo: da mi netko kaže da smislim najčudniju moguću

situaciju u kojoj bi se prevoditeljica mogla naći, mislim da mi čak ni tada ovakvo nešto ne bi palo na pamet.

„Bilo je to tijekom prevođenja godišnje skupštine jednog udruženja nudista i naturista. Bili smo smješteni u jednoj ne baš velikoj dvorani, tako da je kabina stajala poprilično blizu sudionika konferencije. Iščekujući početak konferencije, kolegica i ja smo razmišljale o tome je li moguće da se netko pojavi gol, no zaključile smo da vjerojatno neće. Kad ono... hoće. Sudionici su počeli pristizati, neki goli, neki omotani ručnicima ili pareom, no kako se sunce dizalo i temperatura rasla, tako su i ručnici i parei postali višak.

U početku smo reagirali kao klinci od devet godina i smijuljili se u sebi. Nema to veze s ideologijom, na koncu, vjerojatno i među kolegama ima nudista, što ja znam. No ipak nismo navikli da se na prevoditeljskom poslu na nekoj konferenciji suočavamo s hrpom golih ljudi koja šeće pred nama. To ti je kao da polarnog medvjeda ugledaš na ha-vajskoj plaži. Bilo nam je smiješno, ali se nismo specijalno zagledavale jer to baš i nije bio izbor za Miss Topless ili Mr. Six Pack. No, bilo bi nam možda malo draže da je kabina bila malo dalje.

Je li me to ometalo u prijevodu? Ma nije! Ionako nas je, kao i na većini drugih konferencija, posao odveo u smjeru strategija, akcijskih planova, suradnji, sinergija i proračuna, tako da smo se vrlo brzo opet našle na potpuno poznatom terenu.“

Osmijeh, suza ili munja u oku nisu ono što dovodi u pita-nje našu profesionalnost. Upravo suprotno! To je ono što nas razlikuje od robota i svaku konferenciju čini zaokruže-nom i potpunom u ljudskom smislu. Sadržaj nisu samo riječi i rečenice. Sadržaj čine i atmosfera u dvorani, ton govorni-ka, reakcija slušatelja i svaka emocija koja pritom nastane. A na nama je da sve to što vjernije prenesemo. Baš kao što Sanja kaže: „Kao što se glumci uspijevaju uživjeti u likove koje predstavljaju, tako se i ja trudim unijeti u situaciju oso-be čije misli i riječi prevodim.“

Bilt

en H

DK

P-a

10. broj16

utječe na naš rad, dok je voditeljica Odjela za usmeno pre-vođenje Vijeća Europe, Sally Bailey-Ravet, objasnila kako i zašto Vijeće Europe misli primjenjivati RSI. Saznali smo i da Vijeće Europe, u suradnji s AIIC-om, već uvelike radi na izradi standarda za primjenu RSI-ja u nastojanju da prevoditelji i korisnici njihovih usluga zadrže kontrolu nad angažiranjem prevoditelja, odnosno da tržište ne preuzmu pružatelji sof-tverskih programa. Na samom se kraju raspravljalo o potrebi propisivanja odgovarajućih standarda i uvjeta rada za prevo-ditelje kada se primjenjuje ova vrsta prevođenja, a a kolegice koje su iskušale opremu za RSI iznijele su svoja iskustva.

Vrlo dobro posjećena konferencija završila je zajedničkom večerom na obali Dunava gdje su se sudionice i sudionici na-stavili družiti u ležernijem formatu. Kolegicama i kolegama iz DSKPS-a još jednom zahvaljujemo na pozivu i čestitamo na izvrsno organiziranoj i vrlo zanimljivoj konferenciji!

Predsjednica HDKP-a Tamara Levak Potrebica i potpred-sjednica Sandra Breznički Ucović sudjelovale su 1. lipnja u radu Druge međunarodne konferencije o najnovijim tržiš-nim trendovima i odgovoru profesije koju je u Beogradu organiziralo Društvo simultanih i konsekutivnih prevodilaca Srbije (DSKPS).

Prvi dio konferencije bio je posvećen stanju na tržištu konferencijskog prevođenja, a sastojao se od uvodnog obraćanja predsjednika Svjetskog udruženja konferencij-skih prevoditelja (AIIC), Uroša Peterca, koji je govorio o europskom, ali svjetskom tržištu te od izlaganja kolegica i kolega iz različitih zemalja našeg šireg okruženja. Hrvatske tržišne trendove u tom je okviru predstavila naša predsjed-nica Tamara Levak Potrebica. Ispostavilo se da su proble-mi s kojima se suočavamo, od Slovenije pa sve do Grčke i Rumunjske, vrlo slični, te je iskazana želja da se prevoditelj-ske udruge (i pojedinci u onim zemljama u kojima udruge još ne postoje) bolje povežu kako bi mogli razmjenjivati iskustva i dobru praksu.

Potom je uslijedila panel-rasprava o odgovoru profesije na tržišnu situaciju u kojoj je sudjelovala potpredsjednica HDKP-a Sandra Breznički Ucović, a koja je tom prilikom pružila pregled aktivnosti kojima HDKP nastoji reagirati na tržišne trendove. Zajednički je zaključak i tu bio da je ključ u povezivanju, kako na nacionalnoj razini u vidu osnivanja ili osnaživanja strukovnih udruga, tako i na međunarodnoj razini, bilo u okviru AIIC-a ili tako da se nacionalne udruge bolje povežu i udruže snage.

Poslijepodnevni dio konferencije zauzela je tema pojave izmještenog simultanog prevođenja (RSI). Haris Ghinos, član AIIC-a iz Grčke i vlasnik druge prevoditeljske agencije u Europi koja raspolaže centrom za izmješteno simultano prevođenje, govorio je o tome kako ova vrsta prevođenja funkcionira, koja tehnološka rješenja postoje i kako RSI

NOVOSTI IZ HDKP-a

Pripremila Marta Guzsvany

Tamara Levak Potrebica na konferenciji u Beogradu.Izvor: Album HDKP-a

U povodu aktualnoga hrvatskog predsjedanja Vijećem Europske unije Odbor za edukaciju i projekte HDKP-a or-ganizirao je radionicu za vježbanje retoura koja je 28. i 29. lipnja 2019. godine održana u Kući ljudskih prava u Zagrebu. Sudionici ove intenzivne dvodnevne radionice bili su članovi i pretpristupnici HDKP-a, ali i prevoditelji nečlanovi.

Prevodili su se govori o različitim temama na engleski ili njemački jezik, a voditelji radionice bili su izvorni govorni-ci, akreditirani konferencijski prevoditelji pri institucijama

Europske unije. Voditelji radionice za engleski jezik bili su David Smith i Barry Doran, a Birte Priebe bila je voditeljica za njemački jezik. David, Barry i Birte slušali su simultani prijevod svakog sudionika te davali korisne povratne infor-macije i praktične savjete temeljene na bogatom iskustvu. Zbog individualnog pristupa broj polaznika bio je strogo ograničen te su voditelji s polaznicima vježbali u malim gru-pama do šest osoba. Dok su jedni vježbali u kabini, drugi su slušali prijevode i vodili bilješke o jezičnim rješenjima te

HDKP na konferenciji DSKPS-a u BeograduNapisala Sandra Breznički Ucović

Radionica za vježbanje retouraNapisala Marta Guzsvany

ožujak 2020. 17

Hrvatsko društvo konferencijskih prevoditelja 27. rujna 2019. u Velikoj dvorani Hrvatske obrtničke komore u Zagre-bu obilježilo je 45. obljetnicu svog osnutka. Na svečanom su skupu govorili Zvonimir Frka-Petešić, predstojnik Ureda predsjednika vlade RH, Gordan Markotić, veleposlanik i načelnik Tajništva predsjedanja RH Vijećem EU-a, Gintaras Morkūnas, v. d. načelnika Odjela za hrvatski jezik Glavne uprave za konferencijsku logistiku i usmeno prevođenje Europskog parlamenta, Tatjana Zagajski, načelnica Odjela za hrvatski jezik u Glavnoj upravi za usmeno prevođenje Eu-ropske komisije, Andreja Montani, koordinatorica hrvatske kabine u Europskome parlamentu, Uroš Peterc, predsjed-nik Međunarodnog udruženja konferencijskih prevoditelja (AIIC), te Tamara Levak Potrebica, predsjednica HDKP-a.

Teme izlaganja bile su važnost konferencijskih prevo-ditelja u međunarodnom političkom kontekstu Europske unije i šire, njihova uloga tijekom predsjedanja Republike Hrvatske Vijećem Europske unije, ali i rad hrvatske kabine

u svim institucijama EU-a. Bilo je riječi i o razmjerno novoj pojavi izmještenog konferencijskog prevođenja (remote conference interpreting) te o aktivnostima i projektima HDKP-a. Zvonimir Frka-Petešić istaknuo je veliku ulogu pre-voditelja u približavanju Hrvatske svijetu i svijeta Hrvatskoj, dok je Gordan Markotić iznio konkretne brojeve o sastan-cima na svim razinama tijekom hrvatskog predsjedanja Vijećem EU-a. Brojevima o hrvatskim konferencijskim pre-voditeljima u Europskome parlamentu nastavio je i Gintaras Morkūnas, a istaknuo je zavidnu kvalitetu hrvatske kabine u Europskome parlamentu te važnost strukovnog udruži-vanja za izgradnju kulture kvalitete u prevođenju. Tatjana Zagajski publici je približila organizaciju rada konferencij-skih prevoditelja, posebice rad i sastav hrvatske kabine u Europskoj komisiji i Vijeću. Uroš Peterc, koji se skupu zbog nepredviđenih okolnosti u europskom zračnom prometu obratio videoporukom, govorio je o izazovima profesije u vidu izmještenog konferencijskog prevođenja te o ulozi i

Svečani skup u povodu 45. obljetnice postojanja HDKP-aNapisala Sandra Breznički Ucović

nudili vlastita rješenja. Na taj su način svi aktivno sudjelovali u radionici.

Na radionici su gostovali i stručnjaci volonteri iz različitih područja koji su kroz unaprijed pripremljene govore pred-stavili neke važne teme s kojima se konferencijski prevo-ditelji i prevoditeljice susreću u svakodnevnom radu. Velik doprinos radionici dao je i ID kongres, koji je donirao teh-ničku opremu, a svoje dragocjeno vrijeme donirali su i sami voditelji i voditeljica. Zahvaljujemo i svim članovima HDKP-a koji su svoj doprinos dali pripremanjem govora.

Nakon završetka radionice održano je neformalno dru-ženje sudionika, voditelja i organizatora. Povratne infor-macije pokazale su da su sudionici bili vrlo zadovoljni te su iskazali želju da se u skorijoj budućnosti ponovo održi takva radionica. Analiza govora

Izvor: Album HDKP-a

Njemice vježbajuIzvor: Album HDKP-a

Voditelji dogovaraju strategijuIzvor: Album HDKP-a

10. broj

Gosti govornici na proslavi 45. obljetnice HDKP-a (s lijeva na desno: Tamara Levak Potrebica, Toni Luburić, Andreja Montani, Gintaras Morkūnas, Tatjana Zagajski, Zvonimir Frka-Petešić, Gordan Markotić)Izvor: Album HDKP-a

Sanja Matešić, Kristina Kruhak, Branko Antolič i Maja Šimleša

na čašici razgovoraIzvor: Album HDKP-a

Proslava 45. obljetnice osnutka HDKP-a

Izvor: Album HDKP-a

Članice Upravnog odbora s gostima iz inozemstva (s lijeva na desno: Elvira

Mulić, Tamara Levak Potrebica, Andreja Montani, Gintaras Morkūnas,

Tatjana Zagajaski, Sandra Breznički Ucović),

Izvor: Album HDKP-a

djelovanju AIIC-a. Andreja Montani, dugogodišnja članica HDKP-a, vrlo emotivnim govorom o razlozima zbog kojih se odlučila postati konferencijskom prevoditeljicom dirnula je sve prisutne, između ostalog i zato što se prisjetila pionira konferencijskog prevođenja u Hrvatskoj, osnivača HDKP-a, od kojih neki više nisu među nama. Upravo je njima bilo posvećeno i samo otvaranje skupa kada je Tamara Levak Potrebica nakon pozdravnog obraćanja prisutne pozvala da minutom šutnje odaju počast svim preminulim člano-vima HDKP-a. U ime domaćina Tamara je skup i zaključila

izlaganjem u kojem je podsjetila na neke povijesne činjenice o HDKP-u i navela najvažnije trenutačne i planirane aktivno-sti i projekte HDKP-a. Predstavila je i zbornik svih dosadaš-njih biltena HDKP-a i zahvalila AIIC-u i HOK-u koji su omogu-ćili njegovo tiskanje. Tako je zbornik devet brojeva biltena HDKP-a, koji su dosada bili dostupni samo u elektroničkom obliku, promoviran na najbolji mogući način i u najboljem mogućem društvu koje se nakon svih izlaganja zadržalo na zakusci i čašici razgovora.

Bilt

en H

DK

P-a

18

ožujak 2020. 19

U ožujku 2019. unutar ZZP-a osnovana je Radna skupina za obrtnike kojoj je cilj riješiti situacije nastale postupanjem tržišne inspekcije prema sudskim tumačima obrtnicima, a koje su posljedica proturječnih zakonodavnih akata koji to područje uređuju.

S ciljem osvještavanja klijenata o važnosti odabira kvalitet-nih prevoditelja kao preduvjeta za uspjeh u odnosima s inoze-mnim partnerima, 13. lipnja 2019. održana je radionica „Kako do kvalitetnog prijevoda“. Nažalost, poziv upućen članovima Komore i tijelima državne uprave nije urodio plodom, pa su se na radionici okupili prevoditelji mahom članovi ZZP-a.

Radna skupina ZZP-a bavila se i promjenama Pravilnika o sudskim tumačima, a u okviru e-savjetovanja koje je bilo otvoreno do 4. kolovoza dostavljeno je 400 komentara.

HGK je u rujnu najavila da će financirati održavanje ZZP-ova Kataloga prevoditelja i prijevod na engleski jezik te da

je poveznica na Katalog proslijeđena svim veleposlanstvima RH za informaciju i korištenje.

U jesen je donesen i novi Poslovnik ZZP-a s ciljem uskla-đivanja sa Statutom HGK. Budući da je uvjet za članstvo u Zajednici članstvo u HGK, HDKP se prijavio za dobrovoljno članstvo, kako bismo se i dalje mogli koristiti pogodnostima koje HGK pruža svojim članicama.

Radna skupina unutar ZZP-a dobrovoljno je i besplatno prevela normu ISO 17100:2015 (Usluge pismenog prevođe-nja – Zahtjevi za usluge pismenog prevođenja) te se očekuje potvrda Tehničkog odbora Hrvatskog zavoda za norme. Cilj te aktivnosti jest imati referentni dokument koji se tiče na-še profesije u hrvatskoj inačici te se razmatra mogućnost da se i druge ISO norme vezane za prevođenje prevedu na hrvatski jezik.

Kratke vijesti iz ZZP-aNapisala Ivanka Rajh

Na ovogodišnjoj skupštini HDKP-a, koja je u prostorijama udruge Dodir održana 31. siječnja 2020., okupio se rekordan broj članova te su donesene mnoge važne odluke.

Upravni odbor podnio je redovite godišnje izvještaje o radu svih radnih odbora i radnih skupina za 2019. godinu, financijski izvještaj za 2019. godinu i izvještaj o svom radu. Nakon kraćih rasprava sva su izvješća usvojena, uključujući i Izvješće Suda časti za proteklu godinu.

Predsjednica Društva Tamara Levak Potrebica poimence je zahvalila svim članovima i članicama koji su se na bilo koji način angažirali u realizaciji mnogobrojnih projekata i aktiv-nosti Društva u protekloj godini, a kao najznačajniji projekt istaknula je proslavu 45. obljetnice osnutka HDKP-a koja je održana u Velikoj dvorani Hrvatske obrtničke komore u Zagrebu.

Na skupštini je predstavljen i Program rada i financijski plan za 2020. godinu, koji je tijekom rasprave nadopunjen te

potom i usvojen. Zatim je Elvira Mulić, koordinatorica radne skupštine za reviziju Etičkog kodeksa i Standarda konferen-cijskog prevođenja, iznijela novi prijedlog spomenutih dva-ju dokumenata, nakon čega je provedena kraća rasprava. Prijedlog je jednoglasno usvojen i time je postao obvezujući za sve pretpristupnike i članove.

Nadalje, na temelju rasprave i glasanja o molbama za status pretpristupnika i članstvo u HDKP-u u Društvo je primljeno šest novih članica i članova te petero pretpristu-pnica i pretpristupnika. Nove članice i član su Nives Curić, Davorka Čurković, Erna Ferendža Luburić, Sandra Palihnić Jurina, Romana Pezić i Bruno Štefić. Nove pretpristupnice i pretpristupnik su Tomislav Buljević, Martina Cvjetko Ljutić, Jadranka Ivančić, Jelena Mandić i Jelena Marinović. Na dru-ženjima u Strasbourgu, Bruxellesu i Zagrebu, nove kolegice i kolege potpisali su Etički kodeks čime je postupak prijma u HDKP-a i formalno okončan.

Skupština HDKP-aNapisala Marta Guzsvany

Nova članica Nives Curić i pretpristupnice Jelena Marinović, JadrankaIvančić, Jelena Mandić (lijevo) te Martina Cvjetko Ljutić (skroz desno) Kodeks su potpisale u Zagrebu u društvu predsjednice Odbora za prijam novih članova Tanje Žakule i naše tajnice Ivanke Rajh (u sredini). Izvor: Album HDKP-a

Potpisivanje kodeksa u Bruxellesu (s lijeva na desno: Davorka Čurković, Romana Pezić i Tomislav Buljević)Izvor: Album HDKP-a

Bilt

en H

DK

P-a

10. broj20

INGRID ŠAFRANEK

HDKP: Možeš li se ukratko predstaviti našem članstvu?IŠ: Zovem se Ingrid, Ingrid Šafranek, kao obitelj u slavnom filmu Tko pjeva zlo ne misli. (To nije slučajno, pisac priče po kojoj je napravljen scenarij, Vjekoslav Majer, bio je prijatelj mog oca i dao je njegovo prezime svom šaljivom liku. Moj ozbiljni tata, doktor prava i kompozitor, nije to baš dobro primio. Nadao se, kao i ja, da će se prezime pamtiti, ali iz drugih razloga.)

Redovna sam profesorica francuske književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Premda sam u mirovi-ni, još uvijek predajem, sa studentima se bavim čitanjem Prousta, Marguerite Duras, pjesništva francuskog roman-tizma. „Predajem na jeziku koji se u Hrvatskoj malo uči, ro-mantizam koji nitko ne pozna i pjesništvo koje se ne čita...“, znam reći u šali taksistima kad me pitaju što ja to još uopće radim. „Nije čudo da vas i dalje drže“, kažu mi i suosjećajno klimaju glavom.

Rođena sam i školovala sam se u Zagrebu, studirala na Filozofskom fakultetu francuski i njemački jezik i književ-nost. Krajem šezdesetih sam, kao još vrlo mlada, nekoliko godina predavala na sveučilištima u Francuskoj u svojstvu lektorice za „naš jezik“, kako se to u vrijeme bivše države zvalo, i to u Bretanji (Rennes) i u Clermont-Ferrandu (gradu poznatom po filozofu Pascalu, tvornicama Michelin, filmu Ma nuit chez Maud Erica Rohmera, i po vulkanskim brdima u okolici). Mnogo godina kasnije predavala sam kao gost profesor četiri semestra na Sveučilištu Paris VII teme iz su-vremene francuske književnosti kod poznate semiotičarke Julije Kristeve. Bavim se pisanjem i književnim prevođe-njem: napisala sam više knjiga ogleda i prevela desetak djela, s francuskog i na francuski jezik. Zanima me baš sve u vezi jezika – književnost kao umjetnost riječi, jezici u među-sobnom kontaktu, odnos govornog i književnog idioma, stil i retorika. Privlače me svi oblici jezične komunikacije, sve funkcije govora, pa tako i konferencijsko prevođenje.

HDKP predstavlja svoje članstvoNakon svake godišnje skupštine u HDKP-u zaželimo dobro-došlicu novim članovima i članicama, pretpristupnicima i pretpristupnicama. Raduje nas što naše Društvo iz godine u godinu raste i jača. I dok je u neka davna vremena HDKP bio dovoljno malen da svi članovi često rade i putuju jedni s dru-gima, pa tako imaju priliku međusobno se dobro upoznati, danas se neki kolege viđaju rijetko, možda samo na skup-štinama, sastancima i domjencima. Stoga smo uveli novu rubriku „Upoznajmo se“. U svakom ćemo broju intervjuirati

jednog člana HDKP-a i jednog pretpristupnika. Nadamo se da ćete tako upoznati neke nove kolege i kolegice ili saznati nešto novo o kolegicama s kojima se već družite u kabini i izvan nje.

Pozvali smo dvije kolegice da probiju led: našu dugogo-dišnju članicu i danas počasnu članicu, vrlo iskusnu i reno-miranu prevoditeljicu Ingrid Šafranek, te pretpristupnicu Katarinu Bačić, kojoj želimo dugu i uspješnu prevoditeljsku karijeru.

Budući da je „život toliko uzbudljiv da nam ostavlja malo prostora za druge preokupacije“ (Emily Dickinson), mislim da je u tzv. simultanom ili konferencijskom prevođenju naj-zanimljivija upravo ta raznolikost svega onoga čime se ljudi bave, kako je jednom rekao pok. Vlado Ivir, i sam profesor. Smatrao je da je to za nas „knjiške moljce“ prilika da izađe-mo iz „svijeta knjiga“ u „svijet života“, što god to značilo...(Danas je međutim problem obrnut: mladi sve manje čitaju, „digitalna opsesija“ već je na djelu kod naraštaja koji se kreće još samo rubovima jezika. To primjećujem i kod sina i snahe, pa i malog unuka koji već s dvije godine razvija u tom pogledu sumnjivu ovisnost). S druge strane, i sama tzv. stvarnost postaje sve više virtualna.

Izvor: Privatni album

UPOZNAJMO SE

Pripremila i razgovarala Sanja Matešić

ožujak 2020. 21

HDKP: Kako si postala konferencijska prevoditeljica?IŠ: Početkom sedamdesetih bila sam asistentica na katedri pok. Antuna Polanšćaka, profesora francuske književnosti i poznatog frankofila. Nešto stariji kolege Gabrijela Vidan i Jere Tarle bili su već tada konferencijski prevoditelji, što mi je imponiralo jer je slovilo kao jedan od najzahtjevnijih poslova u jezičnoj struci uopće.

Pozvali su me na stažiranje u francusku kabinu. Iako sam taj jezik dobro poznavala nakon više godina života i predava-nja u Francuskoj, imala sam u početku veliku tremu i uglav-nom sam htjela pobjeći glavom bez obzira. Kad sam nakon jedne od svojih prvih konferencija na stubama Sava Centra u Beogradu plakala od stresa i frustracije zbog nemoguće teme „motora s unutrašnjim sagorijevanjem“ (i dandanas ne znam što je to), pok. Janko Paravić tješio me i rekao da su svi prolazili u početku kroz takve krize, da ću jednog dana sigurno dobro prevoditi, bez brige. Početnicima zato poručujem – pričekajte da prođe bar desetak konferencija, pa onda vidite – znat ćete i sami kad vam krene onako kako ste zamislili.

HDKP: Što ti se najviše svidjelo u poslu konferencijskog prevođenja? IŠ: Osim trajnog interesa za različita područja ljudskog dje-lovanja i jezika, mogu samo ponoviti da je to vještina koja se postepeno razvija, rutina koja se vremenom stječe, ali ipak nikada ne dosadi. Aktivnost je to drugačija od čitanja/pisa-nja/predavanja, posve različita i od književnog prevođenja, ali životna i uzbudljiva, dovoljno teška da bude uvijek novi izazov. I novo uzbuđenje, nova trema. Inače, sviđala su mi se putovanja, avioni, druženja, piće na kraju radnog vreme-na, lijepi hoteli, „sobe s pogledom“, a posebno osjećaj da je sve to i zasluženo nakon dobro odrađenog posla.

HDKP: Koje su ti konferencije ostale u posebnom sjećanju i zašto? IŠ: Bilo ih je mnogo u tih trideset i pet ili više godina staža (iako je francuski jezik bio razmjerno manje tražen od engle-skog pa i njemačkog).

Pored već spomenutih automobilskih motora pamtim puno toga, kao na primjer, spominjem nasumce, lov na di-vokoze na Biokovu (konferencija prebogatih lovaca, dress code večernja haljina za cocktail na hotelskom bazenu), pa onda svakojake neobične struke i područja kao enologija, brdski biciklizam, bejzbol, riječno brodarstvo, obalna plo-vidba, maslinarstvo (čak i bube potkornjaci imaju latinsko ime i prezime!), i još koješta drugo. Kad smo kod latinskog, dobro ga je poznavati zbog one silne medicinske problema-tike (tu inače postoji i sindrom klasične projekcije simptoma: sve bolesti o kojima je riječ, odjednom otkrivate kod sebe!). Ipak, moj najveći užitak bili su književni skupovi (nažalost rijetki) gdje su se spajale moje dvije profesije i kad je cijele eseje ili čak pjesme trebalo prevoditi prima vista.

Politika, pogotovo vanjska, uvijek mi je bila zanimlji-va, posebno, nažalost, u ratno vrijeme. Sjećam se dobro jednog leta avionom francuske vlade iz Pariza u Beograd,

preko Berlina, na pregovore s Miloševićem. Moja je uloga bila konsekutiva, francusko-njemačka, za dotične ministre vanjskih poslova. Na povratku kiša pljušti kao iz kabla, mi-nistri se vraćaju u avion neobavljena posla, uzrujani su. Ne pomaže ni šampanjac koji servira stjuard. Dva tjedna kasnije bombardiranje Beograda i kraj rata.

HDKP: Što ti je bio najveći izazov u konferencijskom prevođenju? IŠ: Brzina, točnost, ali i retorička kvaliteta prevođenja – to jest prilagođavanje govoru, intonaciji i stilu govornika. Tre-ba što vjernije „skinuti“ ne samo sadržaj, nego i diskurs, poante i govorne geste izlagača. Treba se uživjeti u temu pa i onda kad ti je područje strano; to možeš samo ako si se dobro pripremio, ako si usvojio ključne pojmove i osnovne teme barem na razini označitelja.

Danas se inače prevoditelji razvrstavaju po specijalizaciji za određena područja – u moje doba svi smo još radili sve, nije naravno bilo digitalnih alata, pripreme su bile otežane bez interneta, bez stručnih rječnika i brze mogućnosti pre-traživanja pojmovnika... Mi bismo pod stankom za kavu vu-kli govornike za rukav, tražili da nam objasne poneke riječi i nejasnoće, što su oni rado činili, pogotovo ako nam nisu na vrijeme unaprijed poslali materijal.

HDKP: Koja ti je bila najdraža aktivnost izvan kabine? Čime sa sada baviš? IŠ: Najdraže mi je bilo – zaboraviti prevođenje. Srećom to se zbiva samo od sebe: za razliku od knjiga koje pamtim, trenutačni interes za temu koju ste prevodili u načelu ne traje dugo. Mislim da je to i neophodno za ljude koji se time bave: oni jednostavno moraju brisati informacije da oslobo-de mozak i pažnju potrebnu za nove teme. I tu opet pomaže računalo – otvorite si dokument i datoteku za svaku pojedi-nu temu, unesite podatke i nove termine; „zapiši to, Kiš“, recite sebi, kako biste mogli lakše – zaboraviti.

Čime se bavim? Sada pišem svoja „sabrana djela“ (šala). I čitam, stalno, sve ono što do sada nisam uspjela pročitati i što me još čeka, nadam se, godinama.

HDKP: Što bi poručila mlađim kolegama koji tek započinju karijeru ? IŠ: Radite ako ikako možete u kabini samo s kolegom ili kole-gicom koji vole raditi s vama, koji su susretljivi, ne-zlobni i ne-ljubomorni i uopće cool. Ako je partner iskusniji, pomoći će vam (ali ne tako da vas ometa upadicama dok vi radite ili da svojata mikrofon); ako je manje iskusan, pomozite vi njoj ili njemu – razmjenjujte termine koje ste „izvadili“, dogovorite se o „papirima“ koje ćete pripremati za sutradan (svakako tražite od organizatora ili od govornika tekstove izlaganja, ili barem sažetke). I kao najvažnije, nemojte se po mogućnosti uzrujavati i prenositi nervozu na partnera, dovoljno je teško i bez toga. Kabina je mala i često bez zraka, stres je tako ve-lik da ga ponekad možete rezati nožem, ali baš zato budite ljubazni s kolegama, kad god imate priliku, vratit će vam se dvostruko. (Ili neće, ali nema veze.) Sretno vam bilo!

Bilt

en H

DK

P-a

10. broj22

KATARINA BAČIĆ

HDKP: Možeš li se ukratko predstaviti našem članstvu?KB: Ja sam Katarina Bačić, imam 30 godina i rodom sam s otoka Raba. Gimnaziju sam završila na Rabu, ljeta provodila u kontaktu s turistima – tako je nekako i započela moja priča sa stranim jezicima. Završila sam germanistiku i anglistiku na FFRI-ju, pritom sam godinu dana provela na Erasmusu i nakon toga sam znala da želim dalje studirati u inozemstvu. Odabir je pao na Karl-Franzens-Universität u Grazu gdje sam diplomirala konferencijsko prevođenje (kombinacija HRV-DE-ENG). Tijekom studija dobila sam Bursary for conference interpreting students, sudjelovala u raznim mock-konferen-cijama, od kojih mi je ona u Ujedinjenim narodima u Beču bi-la vjetar u leđa i tada sam odlučila da je usmeno prevođenje ono čime se želim baviti u životu. U Grazu sam ostala živjeti nakon fakulteta i radila kao Kommunaldolmetscher, prevo-dila u Verein Frauenhaus Steiermark i raznim institucijama u službi za zaštitu migranata. Trenutno živim u Zagrebu i predajem oba strana jezika u Vodnikovoj 12, u Centru za strane jezike, i u privatnoj Gimnaziji koja se nalazi u istim prostorijama. Uz dosta fleksibilno radno vrijeme usmeno prevodim, što mi je svakako prva ljubav i težim tome da se jednog dana isključivo time bavim.

HDKP: Što te privuklo zanimanju konferencijske prevoditeljice?KB: Prvenstveno to što osjećam adrenalin svaki put kada uđem u kabinu. Priprema jest i više od pola posla, ali nikad ne možeš biti toliko pripremljen da sve imaš pod kontro-lom. Super mi je to što nikad nije dosadno, pri svakom pre-vođenju dođe do neke nove situacije, anegdote, koju treba riješiti na licu mjesta, idealno tako da nitko izvan kabine ne primjeti. Tvoj je jedini izvor glas, a u glasu se sve primjeti: smijeh, nervoza, tuga… I upravo je to ono što je zanimljivo. Uz to je uvijek zanimljiv i rad s kolegom, tj. kolegicom u ka-bini; od super teamworka do prejakog parfema, ima svega i baš zato je uvijek izazovno i novo.

HDKP: Kako si se pripremala za zanimanje konferencijske prevoditeljice?KB: Osnove sam stekla na fakultetu, ali samo iskustvom i kontinuiranim radom možemo održavati vještinu. Jedno je simulirana situacija kad si u kabini i sluša te samo mentor, a drugo je kad o tebi ovisi hoće li slušatelji, tj. klijenti razu-mjeti poruku. Na samim mi je početcima najbolji izvor za pripremu svakako bio Speech Repository, ali i konstruktivni feedback kolega kao i samih klijenta izuzetno je bitan.

HDKP: Što te najviše veseli u konferencijskom prevođenju?KB: Najbolji je osjećaj svakako kad tijekom samog prijevoda primijetiš odobravajuće klimanje glavom osobe koja ima slušalice. Sama pomisao da se bez tvoje pomoći taj sasta-nak ne bi mogao održati i da upravo ti omogućavaš komu-nikaciju jest kao nekakva supermoć. Veseli me i konstantno istraživanje o novim temama; sa sigurnošću mogu reći da mi je to upravo najopušteniji i najzanimljiviji dio posla. Inače

u slobodno vrijeme volim putovati, pa kad mogu spojiti ugodno s korisnim – veselim se i tome.

HDKP: Koji su najveći izazovi s kojima se suočavaju mladi prevoditelji?KB: Kao mlada prevoditeljica mogu potvrditi da je najteže probiti se na tržište. Zbog studija u inozemstvu većina je mojih kontakata u Grazu i Beču, tako da se i većina mojih trenutnih prevoditeljskih poslova odvija tamo. Teško je, osim ako se već na fakultetu niste povezali, naći osobe za koje bi jamčio i s kojima ćeš s užitkom prevoditi. Pretpo-stavljam da svaki mladi prevoditelj teži prevođenju u EU-u, a sama je priprema i rad na tome opet izazov za sebe.

HDKP:Zašto si odlučila postati pretpristupnica u HDKP-u?KB: Za vrijeme studija bila sam aktivna članica austrijske udruge za prevoditelje (Universitäs). Kad sam se odlučila preseliti natrag u Republiku Hrvatsku, HDKP je bio logičan izbor. Sviđa mi se rad i misao vodilja samog Društva, kao i to što redovito nudimo razne radionice koje služe kao usa-vršavanja. Uz to, čast je biti u istom Društvu kao i neki vrlo iskusni i renomirani članovi (poput tebe).

HDKP: Kako se opuštaš u slobodno vrijeme?KB: Slobodno vrijeme najčešće provodim u prirodi, trenut-no sam u „planinarskoj fazi“, tako da pokušavam svaki slo-bodni vikend osvojiti neki planinarski vrh. S obzirom na to da većinu vremena provodim sjedeći, pokušavam čim više ići na treking ili uživati u nekakvoj aktivnosti vani. Nisam baš za sport u zatvorenim prostorima, a smatram da je veliki luksuz u današnje vrijeme biti offline – a gdje je to bolje ne-go u prirodi ☺

Izvor: Privatni album

ožujak 2020. 23

POGLED IZVANA

Svoje viđenje dobrog konferencijskog prevoditelja s nama je podijelila Jasmina Očko, konzultantica za kontroling

Kontroling – vraški zalogaj za prevoditeljePripremio Bruno Štefić

Simultano prevođenje i kontroling u istoj rečenici opasna su kombinacija. To mogu potvrditi oni koji su takvo iskustvo bar jednom doživjeli.

Posljednjih sedam godina konzultantsko poduzeće Kontroling Kognosko d.o.o. iz Zagreba organizira ICCC – International Controlling Conference in Croatia. Cilj je uvijek isti – donijeti stručnjacima za kontroling, menadžerima, vla-snicima poduzeća i ostaloj zainteresiranoj javnosti najnovija svjetska dostignuća područja kontrolinga. Za one koji nisu bliski s tom temom, ukratko, radi se o “filozofiji upravljanja na temelju ekonomske logike racionalnosti”.

Dakle, govornici praktičari iz cijelog svijeta (kojima engle-ski uglavnom nije materinski jezik, što nije nevažno naglasiti) dolaze svake godine predstaviti nove trendove. U svijetu kontrolinga to zapravo predstavlja veliku količinu novih termina, fraza, izvedenica, skraćenica. Pokretač brzog ra-zvoja kontrolinga jest razvoj informatičke tehnologije, a svi znamo kojom se brzinom ona mijenja i kakvu terminologiju donosi.

No, ne radi se samo o no-vim terminima. Kontroling vrvi mnoštvom tradicio-nalnih subspecijalističkih termina, koje kontroleri uče godinama, pa često ni klasič-ni financijski vokabular nije dovoljan. Jedini put ka posti-zanju kvalitete za simultanog prevoditelja jest temeljita i iscrpna priprema.

Jasno je, onaj tko se pri-hvati simultanog prevođenja na konferenciji o kontrolin-gu, ima vraški zadatak. Nije pretenciozno reći da upravo o prevoditeljima ovisi veliki dio konačnog uspjeha cijele konferencije.

Mi kao organizatori trudi-mo se smanjiti iznenađenja, pa vezu između predavača i prevoditelja uspostavljamo

tjednima prije same konferencije, osiguravamo prezenta-cije, pomažemo u tumačenju smisla – „što je pjesnik želio reći“.

Dan konferencije za 200-tinjak sudionika, koliko ih pro-sječno bude, uvijek je ležeran, bez stresa. Praznik struke. Za prevoditelje to je trenutak istine, vrijeme preispitiva-nja vlastitih mogućnosti i granica, ali i mentalne i fizičke izdržljivosti.

Desetak hard-core prezentacija od po 45 minuta traži besprijekornu koncentraciju i fokus, uz zahtjevnu publiku koja očekuje jasnoću, preciznost, razumijevanje i smisao. Mjeseci pripreme u tom trenutku prolaze pravi ispit znanja, a pljesak publike upućen jednako predavaču koliko i prevo-ditelju jedina je ocjena koja se računa.

A na kraju dana, kad se svjetla reflektora pogase, može-mo samo čvrsto stisnuti ruku svojim prevoditeljima i reći – respect! Voljeli bismo vas vidjeti i sljedeće godine.

Izvor: Privatni album

Bilt

en H

DK

P-a

10. broj24

161 događaj u Hrvatskoj unutar 120 radnih dana

25000 delegata u Hrvatskoj

35000 noćenja u Zagrebu

Oko 10000 službenih ručkova

Oko 4000 službenih večera

2 sastanka na vrhu šefova država i vlada

12 neformalnih ministarskih vijeća

8 ministarskih konferencija

120 sastanaka stručnjaka

4 sastanka parlamentarne dimenzije

Sveukupno oko 1400 sastanaka u Bruxellesu

Uredništvo*:Dunja BakićSandra Breznički UcovićMarta GuzsvanyMaja ŠimlešaBruno Štefić

Autori-suradnici:Dunja BakićSandra Breznički UcovićRenée DaviesMarta GuzsvanyVesna Ivančević JežekSanja MatešićIvanka RajhMaja ŠimlešaBruno Štefić

Lektura i korektura:Daša Farkaš

Fotografije:album HDKP-aprivatni albumiarhiv Međunarodne organizacije rada (ILO)Ruski državni arhiv sociopolitičke povijesti (RGASPI)arhiv Sveučilišta u Ženevihttps://favpng.com/pixabay.com

Fotografija naslovnice:ljubazno ustupila Međunarodna organizacija rada (ILO)

Grafičko rješenje:DESIGNUM, studio za grafički dizajn, pripremu i marketing

Nakladnik:

Hrvatsko društvo konferencijskih prevoditeljaVrisnička 16, 10000 [email protected]: 2020.

*Stavovi izneseni u pojedinim tekstovima ne predstavljaju nužno stavove uredništva.

Svi izrazi koji se upotrebljavaju u tekstovima, a imaju rodno značenje odnose se jednako na muški i ženski rod.

IMPRESUM

Hrvatsko predsjedanje u brojevimaPripremila Sandra Breznički Ucović

Kao što svi znamo, Hrvatska od 1. 1. 2020. predsjeda Vije-ćem Europske unije, što i za nas konferencijske prevoditelje ima velik značaj, a o čemu je bilo govora u prethodnim bilte-nima. Stoga vam u ovom želimo prezentirati samo nekoliko brojeva u vezi s predsjedanjem, a koji, vjerujemo, govore sami za sebe. Sretno nam!

Na intervjuu s ministrima (i novinarima) početkom siječnja 2020. bili su (s lijeva na desno) Ivanka Rajh, Sanja Lokner, Ljiljana Culjak, Branko Antolič, Kristina Kruhak, Sandra Breznički Ucović, Nina Grković i Elvira Mulić.Izvor: Album HDKP-a

Naše članice Jasenka Šafran i Tanja Žakula u kabini tijekom plenarne sjedniceKolegija povjerenika Europske komisije i Vlade RH u siječnju 2020. u Zagrebu.Izvor: Album HDKP-a