SADRŽAJ Uvod....................................................... 2 1. Pojam bezbednosti.......................................4 1.1 Tradicionalni pojam bezbednosti.......................4 1.2. Promene u shvatanju pojma bezbednosti................6 1.3. Koncept ljudske bezbednosti..........................8 1.4 Institucionalni nivo ljudske bezbednosti - OUN........9 1.5 Mreža ljudske bezbednosti (Human Security Network). . .10 1.6. Lična bezbednost i Evropska konvencija o ljudskim pravima.................................................. 11 2. Značaj bezbednosti i bezbedonosnog sistema Republike Srbije.................................................... 12 3. Činioci bezbedonosnog sitema Republike Srbije..........14 4. Bezbednosno okruženje..................................17 4.1. Globalno okruženje..................................17 4.2. Regionalno okruženje................................18 5. Procena rizika i pretnji bezbednosti Republici Srbiji. .21 6. Dostignuća i perspektive...............................27 Zaključak................................................. 31 Literatura................................................ 33 1
This document is posted to help you gain knowledge. Please leave a comment to let me know what you think about it! Share it to your friends and learn new things together.
Pitanje mesta i uloge bezbednosti (shvaćene kao funkcije države — društva),
postavlja se kao jedno od najvažnijih pitanja opstanka i razvoja države. Iz činjenice da je
država bila i ostala veoma važan činilac u organizovanju bezbednosti (do razvoja
građanskog društva i jedini činilac) i da je bezbednost ustavna institucija — ona mora da
poseduje odgovarajući sistem svoje organizovanosti i uređenosti.
Bezbednost kao bitan koncept društvenog delovanja neminovno predstavlja
vrednost civilizacijskih tekovina. Tako bezbednost predstavlja vrednost koja još od antičke
Grčke podrazumeva političko pravo građana da odlučuju o svim javnim pitanjima, među
njima i o pitanjima iz oblasti bezbednosti.
Sistem bezbednosti kao integralna delatnost svakog konkretnog društva uključuje
skup činilaca i njibovih akcija u miru, vanrednim prilikama i u ratu. Svi činioci
bezbednosti međusobno su povezani na osnovu jedinstvenih načela pravnog poretka
zemlje. Međutim, u pokušaju odredenja pojmova "nacionalna bezbednost" i "sistem
nacionalne bezbednosti", mora se poći od određenja sadržaja i obima pojma bezbednost,
kao funkcionalne sredine ukupnih društvenih napora usmerenih na opstanak i razvoj
zajednice.
Bezbednost je, u konceptulnom smislu, toliko sporna da nije moguće pronaći
sporazum oko njenog značenja. Osnovni sporovi u definisanju tog pojma potiču od
vrednosnih stavova, odnosno od vrednosti koje treba da se štite (fizička i imovinska
sigurnost, politička nezavisnost, teritorijalni integritet, međunarodni mir i slično) i
osnovnog subjekta koji je predmet zaštite (građanin pojedinac, država, međunarodna
zajednica, socijalna sigurnost, ekonomski sistem, životna sredina...).
Zbog izuzetne važnosti bezbednosti za opstanak pojedinca, porodice, pa sve do
najšire zajednice, ova tema se može obraditi na različite načine, razmotriti sa različitih
aspekata i da se nikad ne kaže dovoljno. To je ujedno i veoma složeno pitanje koje se
stavlja pred svaku državu, odnosno njene institucije: kako urediti sistem u kome će se
garantovati bezbednost svakom pojedincu. Imajuću u vidu da globalizacija, odnono
uključenje u svetsku zajednicu, stavlja pred svaku državu mnogobrojen zahteve, i pitanje
bebzednosti mora se rešavati u tom kontekstu.
Prvi deo ovog rada posvećen je razjašnjenju pojma bezbednosti. Shvatanje ovog
pojma menjalo se sa razvojem društva. Najpre ćemo govoriti o tradicionalnom shvatanju
2
pojma bezbednosti, o transformaciji poimanja ovog pojma kao i o pojmu ljudske i lične
bezbensoti i njihovom objašnjeju na nivou Evropske unije i Mreže ljudske bezbednosti.
Nadalje ćemo govoriti o značaju bezbendosti i bezbednosnog sistema za našu
zemlju, Republiku Srbiju, o činiocima bezbednosnog sistema, a naročito o bezbednosnom
okruženju, s obzirom naš geo-politički položaj i aktuelnu političku i bezbednosnu situaciju.
Uprvo zbog toga bitna je procena rizika i pretnji bezbendosti Republike Srbije, pa ćemo
jedan deo ovog rada posvetiti i tom pitanju.
3
1. Pojam bezbednosti
Ljudska bezbednost je relativno novi koncept, ali se danas široko koristi za
opisivanje složenih međusobno povezanih pretnji u vezi sa građanskim ratom, genocidom i
raseljavanjem stanovništva.
Najznačajnija razlika između ljudske bezbednosti i tradicionalnog koncepta
nacionalne bezbednosti je u tome što se nacionalna bezbednosti fokusira na odbranu države
od spoljnih napada dok je ljudska bezbednost zaštita pojedinaca i zajednice od bilo kog
oblika političkog nasilja.
Ljudska bezbednost i nacionalnu bezbednost treba da budu - i često su – povezane
tako da jedna drugu podstuči i pojačavaju. Ali, sigurna države ne znači automatski siguran
narod. Zaštita građana od stranih napada može biti neophodan uslov za bezbednost
pojedinaca, ali nije dovoljan. Zaista, tokom poslednjih 100 godina, mnogo ljudi je ubijeno
od strane njihovih vlada od strane vojske.
Svi oni koji govore o ljudskoj bezbednosti se slažu da je njen primarni cilj zaštita
pojedinaca. Zagovornici "uskog" koncepat ljudske bezbednosti, fokusiraju se na nasilne
pretnje pojedincima, ali priznaju da su te pretnje snažno povezane sa siromaštvom,
nedostatkom državnih kapaciteta, kao i različitih oblika društveno-ekonomskih i političkih
nejednakosti. Zagovornici "širokog" koncept ljudske bezbednosti se zalažu da koncept
ljudska bezbednost bude proširen tako da uključi glad, bolesti i prirodne nesreća, jer tu
strada mnogo više ljudi nego što je rat, genocid i terorizam u kombinaciji.
Iako je još uvek predmet debata u okviru istraživačke zajednice, dva pristupa
ljudskoj bezbednosti su ipak pre komplementarni nego kontradiktorni.1
1.1 Tradicionalni pojam bezbednosti
Od formiranja nacionalnih država (u poslednja tri veka) dominantni pojam
bezbednosti svodi se na:
Sposobnost države da vodi rat: „bezbednost“ države zavisi od njene sposobnosti
da vodi rat. Rat je, prema tome, ozakonjen i institucionalizovan. Rat je konstantna
činjenica u evoluciji socijalnih i ekonomskih struktura; rat je uzdignut na pijedestal u
verskoj tradiciji, racionalizovan u teologiji, ima pomoć nauke i razvijen je u
1 http://www.humansecuritybrief.info/whatis.html
4
psihološku paradigmu kroz koju posmatramo veliki deo ljudskog iskustva' (Beti
Riardon);
bezbednost države i zaštitu onih koji su na vlasti;
državnu/nacionalnu bezbednost: 'kao bezbednost teritorije od spoljne agresije ili kao
zaštita nacionalnih interesa u međunarodnoj politici ili kao globalna bezbednost od
pretnji nuklearne katastrofe. Bezbednost se više ticala naroda-država nego sa ljudi...'
(UNDP);
militarizaciju svih pretnji: sve pretnje miru i bezbednosti su skoro isključivo vojne
prirode a ne ekološke, ekonomske, socijalne, kulturne (Antimilitaristički kolektiv
'Zarazna utopija', Madrid) ili 'Pretnje ljudskoj bezbednosti razlikuju se od zemlje do
zemlje i od regiona do regiona. U Africi, na primer, najveće retnje predstavljaju
siromaštvo, bolest i sukobi; u mnogim razvijenim zemljama pretnje se odnose na
drogu i organizovani kriminal' (Keizo Obuči, bivši premijer Japana);
militarizaciju društva: kao proces insistiranja na vojnim vrednostima, vojnoj politici i
borbenoj gotovosti kao i često prebacivanje civilnih funkcija na vojne vlasti ili kao
'proces prenošenja vojničkih vrednosti i organizacije na sve sfere života:
antagonistička podela svet, lik neprijatelja (diskurs o stalnim zaverama, pretnjama...);
uniformnost/homogenizacija mišljenja; eliminacija različitosti, kontrola putem
straha, autoritarna organizacija (Pokret za prigovor savesti na vojne troškove,
Španija);
militarizacija ekonomije: ogromna sredstva se ulažu u vojsku i policiju, dok se u
civilne svrhe (obrazovanje, zdravstvo, kulturu) ulaže daleko manje;
militarizacija nauke: u naše vreme lavovski deo naučnih istraživanja i tehnološkog
razvoja vezan je za povećanje ratne sposobnosti i usavršavanje tehnika za vođenje
rata;
odsustvo civilnog društva u kreiranju pojma i prakse nacionalne i državne
bezbednosti; svođenje građana/ki na podanike/ce i doušnike/ce
Tradicionalni „realpolitički koncept bezbednosti“ pokazao se kao nefunkcionalan, čak i u
domenu nacinalne bezbednosti, koja predstavlja njegovo središte. Stoga je
potrebanpragmatičan nastup u preoblikovanju struktura, pri čemu je sitem država
nezamnjivo osnovno načelo u kreiranju odnosa u međunarodnoj zajednici i svetskoj
politici.2
2 Nešković, S:Bezbednost i reforme u Srbiji, Beograd: Institut za političke strudije, 2006, str.13
5
1.2. Promene u shvatanju pojma bezbednosti
Navedeni pojam i sadržaj bezbednosti je bio dominantan u celom svetu. Najpre na
nivou teorije, ali u poslednej vreme i u pogledu i prakse, došlo je do određenih promena u
shvatanju pojma bezbednosti.
Postoje brojni razlozi zbog kojih je pojam bezbednosti sa države preusmeren na
ljude, tj. na pojedince. Evo nekih od njih:
završetak hladnog rata (koji se poklapa sa padom Berlinskog zida) i nestajanje
blokovske podela sveta;
pojava sukoba, uključujući i ratne sukobe unutar samih država (uglavnom
etničkog karaktera), što je dovelo u pitanje sposobnost države da održi
bezbednost kao očuvanje teritorijalnog integriteta;
država često predstavlja najveću pretnju bezbednosti građana i građanki: David
M. Law, viši saradnik za reformu sektora bezbednosti iz Centra za demokratsku
kontrolu oružanih snaga (DCAF), Ženeva, navodi četiri kritike tradicionalnog
koncepta bezbednosti koje dolaze od pobornika/ca ljudske
bezbednosti. Prva kritika se odnosi na činjenicu da bezbednost države i
bezbednost njenog naroda nisu nužno sinonimi. SSSR je imao bezbedne granice
i nije se suočavao sa pretnjama svojoj teritoriji a njegovi građani nisu bili
bezbedni. Ili drugi slučaj: genocid tokom 90-tih godina XX veka u Ruandi jasno
je pokazao da ljudi nisu bili bezbedni iako suverenitet zemlje nije bio doveden u
pitanje. Druga kritika se odnosi na neefikasnost države u ulozi faktora
bezbednosti. Početkom XX veka procenat žrtava civilnog stanovništva prema
vojnim u toku sukoba iznosio je 1:1; krajem veka proporcija se manje-više
obrnula, tako da je u mnogim delovima sveta bilo bezbednije da on/ona budu u
vojsci nego u civilstvu.Treća kritika ukazuje na to da država ponekad ne samo
da nije lojalni zaštitnik stanovništva pod svojom jurisdikcijom već je i njegov
najveći neprijatelj. Na primer, u bivšoj SFRJ organi centralne vlasti su bili
odgovorni za pokretanje rata između bivših jugoslovenskih
republika. Četvrta kritika se tiče činjenice da postoji izvestan broj pitanja od
prvorazrednog značaja za bezbednost pojedinaca i zajednica a njime se države
nisu bavile: klimatske promene ili HIV/Aids, itd;
6
veoma veliku opasnost za ljudsku bezbednost predstavlja privatizovanje vojnih i
policijskih snaga. „Tipična odlika novih ratova jeste raznovrsnost borbenih
jedinica, javnih i privatnih, državnih i nedržavnih, ili jedinica mešovitog
tipa...Najčešće borbene jedinice su paravojne grupe, tj. autonomne grupe
naoružanih ljudi, uglavnom okupljenih oko pojedinačnih lidera“ (Meri Kaldor).
Od državnog monopola na korišćenje nasilja gore je i po bezbednost ljudi
opasnije samo demonopolizovanje nasilja, gde se kao organi nasilja javljaju
privatne milicije, zaštitarske firme i paravojne jedinice, dakle grupe koje se ni u
teoriji ne mogu podvrgnuti demokratskoj civilnoj kontroli;
promenjen je pojam suvereniteta država: ustanovljeno je pravo na međunarodnu
intervenciju (pre svega OUN) u slučaju masovnog kršenja ljudskih prava u nekoj
državi ili 'posao međunarodnih institucija jeste da osiguraju sprovođenje
standarda međunarodnog ponašanja, naročito u pogledu ljudskih prava i
humanitarnog zakona. Kao što se u sve većoj meri prihvata da vlade mogu da se
mešaju u porodične poslove radi zaustavljanja porodičnog nasilja, tako bi sličan
princip trebao da bude primenjen i globalno' (Meri Kaldor);
sužavanje suvereniteta država: države-potpisnice međunarodnih dokumenata o
ljudskim pravima na prvo mesto treba da stave interese pojedinki/naca a ne
države, tj. moraju da se odreknu jednog dela svog suvereniteta ukoliko žele da
budu deo međunarodne zajednice;
pokretanje kolektivnih bezbednosnih mera (Veće bezbednosti UN čija je
osnovna odgovornost održavanje međunarodnog mira i bezbednosti), osnivanje
institucija međunarodne pravde koje sankcionišu genocid, ratne zločine, zločine
protiv čovečnosti: Međunarodni sud za bivšu Jugoslaviju i Ruandu (Tribunali u
Hagu i u Aruši) i Međunarodni krivični sud. 3
Sadržaj pojma bezbednosti proširio se u svim pravcima izvan nacionalne države.
Prirodu pojma bezbednosti neophodno je sagledati ii z ugla delatnosti, stanja, funkcije i
sistema. 4
3 http://www.zeneucrnom.org/index.php?option=com_content&task=view&id=124&Itemid=184 Nešković, S:Bezbednost i reforme u Srbiji, Beograd: Institut za političke strudije, 2006, str.16
7
1.3. Koncept ljudske bezbednosti
Postoje brojne interpretacije i definicije pojma bezbednosti, ali sve one, ipak, imaju
zajedničke elemente, a to su:
Osnovni subjekt bezbednosti su ljudi a ne države: to je jedan od osnovnih
doprinosa konceptu ljudske bezbednosti.
Države imaju obavezu da osiguraju bezbednost svojih građana: u meri u kojoj
neka država svoju bezbednost usmeri na ljude, a ne na represivne institucije
(vojsku, policiju), veća je garancija da će se brinuti o njima i štititi ih.
Međusobna povezanost ljudi, međuzavisnost problema iznad državnih i svih
drugih granica: najveći broj pitanja i problema u današnjem svetu su povezana,
npr. siromaštvo država u razvoju tiče se muškaraca i žena u visoko razvijenim
zapadnim društvima, a to se ispoljava u migracijama i bolestima koje ne poštuju
ni poznaju granice. Ljudima koji žive u državama u razvoju preti industrijsko
zagađenje iz razvijenih zemalja.
Priznaje značaj civilnog društva, tj. nedržavnih subjekata: međunarodne
kampanje za razminiravanje često se navode kao primeri efikasnih inicijative
civilnog društva, uključujući i NVO. Građanske organizacije traže veću
mogućnost i veću odgovornost u promociji ljudske bezbednosti. Najbolji primer
za to su mere koje je preuzela autonomna vlada Katalonije u Španiji. Katalonski
parlament je doneo jula 2003. Zakon o miru i merama za jačanje mira. U
obrazloženju zakona se kaže da se rukovodi idejama i praksom civilnog društva
(‘nas su građani/ke i naši volonteri/ke koji deluju u celom svetu naučili
međunarodnoj solidarnosti’). Zakon podrazumeva konkretne mere: poštovanje
rodne jednakosti na svim nivoima donošenja odluka; zakonske mere u korist
imigranata/kinja; podrška volonterskom radu; edukacija za mir kao obavezan
predmet u školama; delovanje u pravcu demilitarizacije medija, tj. širenja
informacija o nenasilju, mirovnim naporima i akcija u celom svetu a ne samo o
ratovima i nasilju kao osnovnom sadržaju informacija.
Globalizacija pravde i kažnjivosti - zahteva kažnjavanje onih koji krše ljudska
prava i humanitarno pravo: osnivanje Međunarodnog krivičnog suda, kao i
Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju i Ruandu predstavlja važan
napredak na planu unapređivanja ljudske bezbednosti.
8
Ljudska bezbednost zahteva multidisciplinarni pristup: to podrazumeva saradnju
i koordinaciju institucionalnog i vaninstitucionalnog delovanja, kao i građana/ki.
Naglasak je na zagovaranju/nagovaranju/odvraćanju od vojne sile (“moćne ideje
umesto moćnog oružja”).
1.4 Institucionalni nivo ljudske bezbednosti - OUN
Novi pogled na bezbednost promovisala je OUN: generalni sekretar Butros Butros
Gali (1992.) u Programu UN za mir naglašava da pretnje globalnoj bezbdnosti nisu
isključivo vojne prirode; takav stav se može smatrati početkom demilitarizacije pretnji na
institucionalnom nivou. U pomenutom dokumentu se kaže:
“Porozan ozonski omotač može biti veća pretnja stanovništvu nego neprijateljska
vojska. Suša i bolesti mogu uništavati jednako nemilosrdno kao i ratno oružje”.Izveštaj
UNDP (Agencija UN za razvoj i stanovništvo) o ljudskom razvoju (1994)
Ljudska bezbednost se sastoji od dva osnovna činioca:
1. Sloboda od stalnih pretnji bezbednosti (npr. glad, bolest, represija).
2. Zaštita od iznenadnih i bolnih promena u svakodnevnom životu.
U pomenutom izveštaju UNDP utvrđene su sledeće pojedinačne komponente
ljudske bezbednosti:
Ekonomska bezbednost – obezbeđen stalni prihod
Dovoljna količina hrane – fizički i ekonomski pristup hrani
Zdravstvena bezbednost – relativna zaštita od bolesti i infekcija
Bezbednost okoline – pristup zdravim izvorima vode, čistom vazduhu i
zemljištu
Lična bezbednost – bezbednost od telesnog nasilja i pretnji
Bezbednost zajednice – bezbednost kulturnog identiteta
Politička bezbednost – zaštita osnovnih ljudskih prava i sloboda
Komisija za ljudsku bezbednost
Na inicijativu Japana januara 2001. godine osnovana je ova komisija, a na
njenom čelu nalaze se Sadako Ogata (bivša šefica Visokog komesarijata za izbeglice UN) i
Amaritja Sen, dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju (1998). Tri osnovne tačke
koncepta koji je razradila komisija su:
9
1. Koncept ljudske bezbednosti se zasniva na civilnim/građanskim
vrednostima
2. Ljudska bića su osnovni subjekt bezbednosti
3. Bezbednost se ne može dostići vojnim putem već politikom dijaloga i
zadovoljavanjem osnovnih potreba.
Pomenuti dokument predstavljen je maja 2003. generalnom sekretaru OUN Kofiju
Ananu.
Šta još podrazumeva koncept ljudske bezbednosti Komisije? Sledeći elementi
takođe čine ljudsku bezbednost:
zaštita civilnog stanovništva u oružanim sukobima,
stalni napor da se obezbede pravda, poštovanje zakona, demokratija i
razoružanje,
osnivanje fondova za ljudsku bezbednost u post-konfliktnom periodu,
podsticanje pravične trgovine i tržišta koji bi koristili najsiromašnijima,
univerzalni pristup zdravstvenoj zaštiti, pravo na osnovno obrazovanje,
obezbeđivanje životnog standarda za sve,
poštovanje ljudske slobode svih individua na pluralne identitete i izbore,
zaštita ljudi od oružanih sukoba, od ilegalne trgovine oružjem…
1.5 Mreža ljudske bezbednosti (Human Security Network)
Osnivana je maja 1998. na inicijativu Kanade i Norveške, kao oblik objedinjavanja
aktivnosti vlada i akademskih istraživačkih institucija. U rad mreže uključene su vlade i
stručnjaci iz 12 zemalja. Mreža je ponudila sledeću definiciju ljudske bezbednosti:
“Bezbednost ljudi predstavlja zaštitu od nasilnih i svih ostalih pretnji. Ljudska
bezbednost je položaj ili stanje koje podrazumeva slobodu od stalnih pretnji ljudskim
pravima, uključujući elementarno ljudsko pravo - pravo na život”.
Mreža se bavi akcijama protiv upotrebe pešadijskih mina, zbrinjavanjem izbeglica i
njihovim povratkom, uništavanjem pešadijskog naoružanja, borbom protiv zloupotrebe
dece u ratu, ljudskim pravima i značaju međunarodnih institucija u prevenciji rata, zalaže
se za ispunjavanje obaveza na ime pomoći za razvoj (OUN).
10
1.6. Lična bezbednost i Evropska konvencija o ljudskim pravima
Pravo na slobodu i ličnu bezbednost zaštićeno je članom 5. Evropske konvencije o
ljudskim pravima. Važnost ovog člana ogleda se u ogromnom broju predstavki i žalbi koje
se upućuju u Veće Evrope, čije se sedište nalazi u Strazburu. Od prvih 10 000 slučajeva,
trećina žalbi se odnosi na lica lišena slobode. Ovaj član se odnosi na zaštitu telesne slobode
a posebno slobode od arbitrarnog hapšenja ili pritvora. Podrazumeva poštovanje osnovnih
proceduralnih prava, kao što su :
pravo na informisanje o razlogu hapšenja,
pravo dovođenja na sud neposredno nakon hapšenja,
pravo na postupak na kojem se pravovaljanost pritvora ili dalji pritvor mogu
rešiti na sudu, itd.
11
2. Značaj bezbednosti i bezbednosnog sistema Republike Srbije
Na nivou države, bezbednost predstavlja izvršavanje niza konkretnih mera i
aktivnosti različitih subjekata koji su zaduženi za tu delatnost. Zadatak politika nacionalne
bezbednosti je da posluži ostvarenju proklamovanih političkih ciljeva, odnosno
usmeravanju zaštite društva u određenom pravcu, čime se omogućava njegov opstanak i
razvoj. Kako je bezbednost atribut svake države, onda se politika nacionalne bezbednosti,
između ostalog, utemeljuje na naučnom učenju o funkcijama države, jer se država
ispoljava i kao pravna i kao politička organizacija. Kao politička organizacija, koja se
povezuje sa drugim političkim faktorima, država služi i kao sredstvo političke moći.
Državna organizacija nije sama sebi cilj, nego je sredstvo za zadovoljenje izvesnih
društvenih potreba, a politička teorija treba da odgovori na pitanje da li i koliko država
zadovoljava te potrebe radi kojih postoji, odnosno politički koncept bezbednosti treba da
ponudi iste odgovore u odnosu na bezbednost, kao funkciju i sistem države i kao sredstvo
za njeno ostvarenje.
Udruženi ljudski resursi u naučno-istraživačke institute, tskođe, mogu da jačaju
demokratski i parlamentarni nadzor nad kreiranjem i realizacijom nacionalne bezbednosne
politike na više načina:
— objavljivanjem nezavisnih analiza i podataka o bezbednosnom sektoru i
vojnim i odbrambenim pitanjima u skupštini i medijima;
— posmatranjem i pospešivanjem poštovanja vladavine prava i ljudskih prava
unutar bezbednosnog sektora;
— isticanjem bezbednosnih pitanja važnih čitavom društvu; doprinosom
izgradnji stručnosti i mogućnosti državnih organa organizovanjem kurseva i seminara;
— pružanjem alternativnih stručnih gledišta o nacionalnoj bezbednosnoj
politici, budžetima za odbranu, podsticanjem javne rasprave i formulisanjem mogućih
političkih mera i slično;
— davanjem povratnih informacija o odlukama iz politike nacionalne
bezbednosti: načinu njihove primene i obrazovanjem javnosti i omogućavanjem
altemativnih rasprava u javnosti o ključnim pitanjima i problemima nacionalne politike
hezbednosti.
Utvrđivanje pojma bezbednosti u savremenom međunarodnom ambijentu iziskuje
beskompromisniji i radikalniji pristup.
12
Koncept bezbednosti se proširio u svim pravcima izvan nacionalne države na gore
prema međunardonim instituciajma, na dole prema lokalnim i regioanlnim vlastima i
horizontalno prema medijima, javnom mnjenju i tržištu. Dakle, bezbednost se proširila od
nacionalne bezbednosti na bezbednost pojedinca i grupa, što znači isticanje pojedinca i
grupa kao određenih objekata bezbednosti.
Upravljanje i kontrola nad ostvarivanjem funkcija nacionalne bezbednosti podrazu-
meva sistemsko organizovanje i koordinirano sprovođenje mera i aktivnosti na području
na-cionalne bezbednosti, kao i njihovo stavljanje pod aktivnu kontrolu najviših tela vlasti,
kao i javnosti. Po pravilu, u primeni politike nacionalne bezbednosti uključene su brojne
državne službe, kao realizatori normativno-političkih dokumenata u ovoj oblasti, koji su
nužni za ra-zvoj političkih mera, zbog čega je važno da država razvije odgovarajući
koncept, model i strategiju nacionalne bezbednosti, koja će uključiti sve bitne subjekte
društva. Novi bezbe-dnosni rizici, izazovi i pretnje kao terorizam i organizovani kriminal,
iziskuju naročitu koo-rdinaciju i rukovođenje, jer borba protih tih pretnji zahteva
uključenje različitih ustanova: vojske, ministarstva finansija, policije, službi bezbednosti i
slično. Pitanju bezbednosti za koju je zaduženo Ministarstvo unutrašnjih poslova (MUP)
posvećena je velika pažnja, jer njenim reformama društvo mora dobiti na boljitku kada su
po sredi bezbednosne prilike.
U predstojećem periodu neophodno je kroz buduće zakonske reforme, kao i izradu
straateških dokumenata utvrditi osnovne instrumente reforme MUP-a Republike Srbije. To
pre svega znači državno opredeljenje za nacionalni koncept i model bezbednosti, a potom i
viziju mesta i uloge fiinkcije MUP-a u sistemu bezbednosti, kroz kreiranje odgovarajuće
strategije i doktrine na polju bezbednosti. Međutim, tačno je i to da apsolutna bezbednost
kao najviša potreba svakog društva ne postoji. Sredstva za zajedničko finansiranje reforme
MUP-a se iskazuju u budžetima država, u iznosima preuzetih obaveza i prema
tendencijama racionalizacije policijskih izdataka prema međunarodnim standardima. Vlada
naše zemlje mora obezbediti stabilno finansiranje i izvršavanje rashoda za policiju i njenu
aktivnost.
13
3. Činioci bezbedonosnog sitema Republike Srbije
Sistem nacionalne bezbednosti u širem smislu čine najviši organi zakonodavne,
izvršne i sudske vlasti:
Narodna skupština Republike Srbije,
predsednik Republike Srbije,
Savet za nacionalnu bezbednost,
Vlada,
sudovi i tužilaštva.
U užem smislu, sistem nacionalne bezbednosti čine:
sistem odbrane,
snage Ministarstva unutrašnjih poslova,
bezbednosno-obaveštajni sistem i
privremeno formirani organi i koordinaciona tela za pojedine krize5
Sistem odbrane predstavlja jedinstvenu, struktumo uređenu celinu snaga i
subjekata odbrane čiji je osnovni cilj zaštita interesa Republike Srbije od oružanog
ugrožavanja spolja. Vojska Srbije je osnovni subjekt sistema odbrane.32