Berislav Šipuš — koncert, razgovor i tribina za 60 ... · žava za sebe. Odabrane skladbe bit će izvedene na Među- ... gitaru sa svojim dečkima, izvodi-li smo Dylana, Cata

ISSN 1330–4747ČASOPIS HRVATSKOGA DRUŠTVA SKLADATELJA | BROJ 210

SRPANJ 2018. | CIJENA 22 kn

Novi nazorovac među skladateljima — Dubravko Detoni

Hrvati su bistar, nadaren i duhovit narod!Londonski dnevnik Biance Ban

Snimanje u Studiju Abbey RoadDavor Gobac u povodu 30 godina Zmaja

Volio bih snimiti solo pločuVojko V o istoimenom samostalnom albumu prvijencu

Ne želim biti glas generacije ni kroničar vremena!

Berislav Šipuš — koncert, razgovor i tribina za 60. rođendan

Životna priča o slobodi duha

2

UVODNIKDragi čitatelji,

u srpanjskom broju naše-ga časopisa u razgovori-ma s mnogim istaknutim predstavnicima naše glaz-bene scene predstavlja-mo s poštovanjem njihov rad. S naslovnice nam se smiješi Berislav Šipuš, ko-jega ćemo upoznati u op-sežnom životnom inter-vjuu u kojem otkriva tajne svoje vijugave umjetnič-ko–političke karijere. On je protagonist naše posljed-nje tribine Nota mog života

koju u dvorani Hrvatskog društva skla-datelja svakoga mjeseca priredi naš šar-mantni dežurni zabavljač Vojo Šiljak. Pi-šemo i o Šipuševu bogatom autorskom koncertu u završnici ciklusa Cantus An-sambla Cantus@Lauba, a svemu je povod skladateljev 60. rođendan. Da to nikako nije kraj, nego vrhunac — sred-nje i najplodnije njegovo stvaralačko raz-doblje — dokazuje činjenica da ubrza-no radi na svojoj prvoj operi koju oče-kujemo na otvorenju 30. Muzičkog bi-ennala Zagreb 2019. Tu su tek naizgled suprotni profili umjetnika — avangar-dist Dubravko Detoni i roker Davor Go-bac — koji se susreću u svojoj vječnoj dječjoj zaigranosti djelovanja i stvaranja. Među zanimljivim osobnostima na ovim stranicama u prvom licu upoznajte i Voj-ka V–a, splitskog hip–hopera. Taj dosa-dašnji član grupa Dječaci i Kiša metaka na samostalnom prvijencu donosi mu-zikalne i duhovite tekstove; premda dje-luje kao predvodnik neke nove genera-cije, izričito odbija to biti, uz komentar: »Jedini mi je cilj zabaviti sebe i publiku i uzeti tu ‘paricu’, ne pada mi na pamet pokušavati biti ‘glas generacije’, ‘kroni-čar našeg vrimena’ i slično. Ne osjećam se kompetentnim komentirati svoju ge-neraciju jer se družim samo s nekoliko ljudi i većinom samo sjedim u studiju.« Iz mnoštva mainstream tema izdvaja se Ivan Ščapec Ivča, autor iz samog nukle-usa hrvatske alternativne scene. Živeći neprestano na turneji od kojih živi, bra-ni boje noisea i punka i dopušta nam da naziv njegove grupe Seine izgovaramo francuski (Sen — pariška rijeka) ili nje-mački (Zajne — posvojna zamjenica).

Premda je i nama ljeto vrijeme godišnjeg odmora, gdje god bili, rado primamo vaše prijedloge, kritike i komentare na elektroničkoj adresi [email protected] ili broju telefona 01/48 25 360.

Uživanje u našim sadržajima u ime ured-ništva želi vam

Jana Haluza

glavna urednica časopisa Cantus

Natječaj za Chansonfest 2018.Umjetnička organizacija Chansonfest objavlju-je natječaj za nove skladbe koje će biti izvede-ne na Međunarodnom festivalu šansone Chan-sonfest 2018.

Chansonfest se održava pod pokroviteljstvom i uz potporu Ministarstva kulture Republike Hr-vatske, Grada Zagreba i Hrvatskog društva skladatelja.

U obzir dolaze samo radovi visoke umjetničke vrijednosti u kojima glazba i stihovi čine jedin-stvenu cjelinu. Chansonfest nema natjecateljski karakter, a sve se skladbe izvode uživo.

Prijava za natječaj treba sadržavati naslov sklad-be, podatke o autorima, notni zapis (s tekstom i harmonijskim simbolima) ili demosnimku (CD ili mp3) te ispis stihova.

Autori odabranih skladbi obvezuju se u roku od 30 dana od dana objavljivanja rezultata natje-čaja potpisati s organizatorom izdavački ugovor.

Autori i izvođači skladbi odabranih za izvedbu prenose pravo na organizatora da odabrane skladbe izvede, snimi i prenese preko radija i te-levizije te da ih objavi na nosaču zvuka i/ili sli-ke, odnosno da neka prava snimljene izvedbe prenese na treću osobu. Sva ostala autorska i izvođačka prava autor, odnosno izvođač, pridr-žava za sebe.

Odabrane skladbe bit će izvedene na Među-narodnom festivalu šansone Chansonfest uz eventualni izravni ili odgođeni radijski i/ili televi-zijski prijenos u četvrtak, 15. studenoga 2018. u 20 sati u Zagrebačkom gradskom kazalištu Komedija, Kaptol 9.

Rok predaje radova je 20. rujna 2018.

Radovi se šalju poštom na adresu:

HRVATSKO DRUŠTVO SKLADATELJA Berislavićeva 9 10 000 Zagreb, Hrvatska tel. 385 (0)1 4872 370; faks 385 (0) 1 4872 372

internetom: [email protected]–com.hr

Hrvoje Markulj

UMJETNIČKA ORGANIZACIJA CHANSONFESTHrvatska, 10000 Zagreb, Gornji prečac 8Tel./fax: +385 (0)1 580 5846+ 385 (0) 98 350132E–mail: [email protected]–com.hrwww.chansonfest.hrOIB 49039915702Matični broj: 1820249IBAN HR1823600001101715861ž.r. 2360000–11017158612.2 CHANSONFEST LOGO

Progoni me ideja da napišem knjigu. Neki tip skrivene

autobiografije. Volio bih pisati o ljudima, ljubavi i istini.

3

BR

OJ

210,

SR

PAN

J 201

8.

B e r i s l a v Š i p u š u p r v o m l i c u , u p o v o d u o b i l j e ž a v a n j a š e s t o g a d e s e t l j e ć a ž i v o t a

Životna priča o slobodi duhaRazgovor o počecima, umjetnosti, nadahnuću, ali i o politici, autorskom i pedagoškom radu te o najbližim ljudima bez kojih, kako sam kaže, danas ne bi bio tu gdje jest

Razgovarala: Martina Bratić

O Berislavu Šipu-šu zna se već mnogo. Skla-datelj, dirigent, osoba širokih svjetonazora

i mnogih inozemnih iskustava »u cipelama«; autor koji se svega pro-življenog ne boji »prisjetiti« ponov-no, u svojim skladbama koje uvijek pričaju neku priču i koje uvijek, ali baš uvijek, posvjedoče o leprša-vosti i slobodi duha koje se, ni kao stvaralac, neće i ne treba odreći.

Uz obilježavanje šestoga desetlje-ća života, s Berislavom Šipušem razgovarali smo o počecima, um-jetnosti, nadahnuću, ali i o politici, autorskom i pedagoškom radu te o najbližim ljudima bez kojih, kako sam kaže, danas ne bi bio tu gdje jest.

Berislave, radeći ovakve velike, »životne« intervjue, nisam se ni sama uspjela otrgnuti nekoj zadanoj formi započinjanja s prošlošću. Ispričajte nam o onoj dubljoj, intimnijoj strani svojih skladateljskih početaka.

Moji su se glazbeni počeci poče-li nazirati usporedno s gimnazijom, u trećem razredu, kad sam ponov-no poželio ići u glazbenu školu. To je svesrdno podupirala moja baka Marija.

Upisao sam teorijski smjer u Glaz-benoj školi Pavla Markovca, a kao mladi gimnazijalac počeo sam slu-šati i neke posebne »muzike« — preko Boba Dylana, Led Zeppeli-na, Uriah Heep ili grupe Yes. Jed-no od najživljih sjećanja koje mi je otkrilo taj pravi glazbeni svemir bio je nastup Chicka Coreae s njego-vim Return to Forever u Lisinskom 1973. ili 1974. Počeo me opsjeda-ti taj prog rock i sve me to počelo nekako gurati u smjerove da raz-mišljam o tome što želim biti, a htio sam biti svašta (smijeh). Od nekog

jazza, fusiona, prog rocka ili ide-je da budem novi Prokofjev, Bar-tók ili Emerson. Bio je to neki dvo-struki život, mogu reći. Svirao sam gitaru sa svojim dečkima, izvodi-li smo Dylana, Cata Stevensa..., a u to sam vrijeme počeo i pisati. Te je moje prve skladbe pratio i moj stric, Krešimir.

Želje i neodlučnosti

Čini se da su počeci bili obilježeni mnogim željama i neodlučnošću. Što je dovelo do odluke o profesionalnom bavljenju glazbom?

Zapravo me stric uputio da se ja-vim Stanku Horvatu. Tada sam već maturirao na gimnaziji, a glaz-ba još nije bila spremna da bih išao na prijemni iz kompozicije. Nakon dvije godine studija povijesti i po-vijesti umjetnosti, shvatio sam da je glazba ono čime se želim bavi-ti. Nisam, doduše, znao hoće li to biti dirigiranje, kompozicija ili teori-ja. Mamu je to sve bacilo u laganu depresiju, dok je tata to samo poti-ho podupirao.

Dosta sam dobro svirao klavir i počeo sam raditi u Baletu HNK–a u Zagrebu kao pijanist–korepe-titor. S Horvatom sam se pripre-mao za prijemni, a za teoriju me pripremao pokojni Marko Ruždjak, da bih 1981. počeo studij kompo-zicije. Moji su profesori, to moram reći, bili izvrsni, i ja i dandanas pro-fitiram od njihova znanja. To su, iz-među ostalih, Klobučar, Horvat, Radica, Parać, Nonveiller, Kempf... Taj je studij bio zaista dobar temelj za dalje i na to sam mogao nado-građivati, kao i parirati kolegama u inozemstvu.

Glazba je, vjerujete, bila prava odluka?

Svakako. Bilo je to brzo i drama-tično razdoblje, ali mislim i da su neki trenuci kod mladih ljudi — ti emotivni lomovi — bili presudni da

odem u umjetnost, odnosno, glaz-bu. Kao gimnazijalac pisao sam i pjesme i sastave; moja pokojna razrednica iz hrvatskoga gurala me da postanem pisac, a i danas me progoni ideja da napišem knji-

gu. Neki tip skrivene autobiografi-je. Volio bih pisati o ljudima, ljubavi i istini. Možda će doći i taj trenutak.

Nadahnuće u obitelji

Koliko je poticajna bila vaša obiteljska situacija da krenete u smjeru stvaranja?

Tu su, prije svega, važni moj otac Velimir i moj stric Krešimir. Moj je otac bio baletni plesač i, zanimljivo, nikad me nije htio gurnuti u ples. K tomu je dobro svirao klavir i rog.

Njegov mlađi brat, moj stric Kreši-mir, završio je Akademiju, ostvario fantastičnu karijeru, a bio je i be-skrajno talentiran za slikanje. Djed je, pak, bio doktor prava i odli-čan bariton. Ukratko, to je bila in-spirativna obiteljska situacija koja je meni kao mladiću, gimnazijal-cu, dala veliki poticaj. Nakon oče-ve smrti pronašao sam mnogo tekstova: drama, romana i nove-la, koje je on pisao kao mladić. O tome dotad ništa nisam znao.

Politika je bila najteži posao koji sam u

životu radio, gdje prijatelji postaju neprijatelji, a stvara se novi niz lažnih prijatelja.

4

BR

OJ

210,

SR

PAN

J 201

8.

Dakle, ta »muška« strana obitelji bila je ključna?

Za te početke svakako, ali ženska je potpora u kasnijem razvoju imala glav-nu ulogu. Uz majku, tu su i druge žene, vrlo važne osobe, uz koje sam odra-stao u svakom smislu. To su Sanja, majka moje prve kćeri Irje, ključna pot-pora pri odluci da studiram glazbu. Za-tim Danijela, izvrsna interpretkinja ne-kih mojih skladbi i velika inspiracija. Gorjana, kao stijena čvrsta i stabilna, mama naše male Lucije Ane. Narav-no, obje moje kćeri moje su nepresuš-no nadahnuće.

Bilo je i prelijepih osoba koje su me neko vrijeme pratile na mojim život-nim postajama, a mogu priznati i da se mnoge nalaze u mojim skladbama. Bez tih susreta, bez takvih osoba, bez njihove ljepote i osjećaja, puno moje glazbe ne bi nikad nastalo.

Koja su to inozemna iskustva koja su vas formirala?

Mogu reći da je ključan opet bio je-dan početak. Susreti muzičkih akade-mija Jugoslavije, održavani svake go-dine u drugom gradu, te su se 1981. ili 1982. održavali u Ljubljani, gdje Maja Petyo prvi put javno svira mojih Pet sta-vaka za klavir. To je bilo važno iskustvo, jer ja tada prvi put slušam svoju glaz-

bu, sjedeći u maloj dvorani u Cankarje-vu domu. Tamo slušam i druge kolege, profesore, njihove skladbe... To je bilo formirajuće za mene, takve situacije u kojima se bruse kriteriji, ukusi, stječe spoznaja o tome što je dobra glazba, a što nije tehnički dobro.

Slijede Udine, a zatim Pariz, što mislim da je bila ključna situacija u kojoj mi je postalo jasno da bi glazba koju sam do tada pisao — mogla biti neka vr-sta profesije za mene. Jer ja do tada to, iskreno ću reći, nisam znao ili potpuno osjećao.

Odlazak u Italiju

Je li bilo teško otrgnuti se od sigurnosti koju nudi »tvoja« zemlja, »tvoj« profesor i »tvoji« ljudi?

Nije bilo jednostavno. Profesor Horvat bio je taj koji me doslovno odgurnuo od sebe, jer je moja ideja i želja bila magi-strirati kod njega. On je bio taj koji je re-kao: »Ideš. Ja te više nakon deset se-mestara ne želim gledati, a red je da i ti to isto kažeš.« (Smijeh.) »Vrijeme je da odeš i vidiš kako to drugi rade.«

To je bilo i pozitivno i potrebno. Če-kalo me, dakle, daljnje školovanje u Strasbourgu, kod François–Bernarda Mâchea.

To se, međutim, nije dogodilo?

Točno. Život ti nekako posloži stvari kako i ne slutiš (smijeh). Na svojim re-dovitim »gažama« u Primoštenu, gdje sam korepetirao na ljetnoj baletnoj ško-li Ane Roje i Oskara Harmoša, upo-znao sam jednog očeva bivšeg kolegu koji se, nakon Zagreba, zaposlio kao plesač u milanskoj Scali. On me oba-vještava o hitnoj situaciji — Scala tra-ži korepetitora koji poznaje repertoar. Pazite, ja tada radim kao producent u Lisinskom, počinje moja pedagoška karijera, a postajem i šegrt Horvatu i Gligi u projektu Biennala. Fenomenal-no razdoblje, ludo i aktivno. Nakon au-dicije u Scali i obavljanja svih logistič-kih zavrzlama, na moje je tadašnje rad-no mjesto, u Dvoranu Lisinski, došao telegram.

I ponovno donošenje velikih odluka?

Ovaj put još gore. Nakon mnogo raz-mišljanja, ponovno sam se obratio svo-jem profesoru, koji mi je sasvim tipično, kratko rekao: »Berislave, Scala ti samo jedanput u životu piše i nudi ugovor.«

I to mi je bilo dovoljno. Napuštam svo-ju obitelj, posao i govorim i sebi i dru-gima: »Vraćam se kad istekne ugovor, za godinu dana.« Ostao sam jedanaest godina.

Kako ste na kraju »prekinuli« s Italijom?

Bilo je to intenzivno razdoblje; u jednom tjednu živim u Zagrebu, Milanu i u au-tomobilu. Izdržalo se jer sam imao ne-vjerojatne poticaje — Biennale, Akade-miju, a potom i rad u Zagrebačkoj fil-harmoniji, ali osjetio sam da se moram potpuno posvetiti jednom prostoru. Bilo mi je teško odlučiti. Te su mi godi-ne donijele čudesna prijateljstva, veze i poznanstva kojima dugujem mnoge uspjehe i uspomene. Iz Scale sam do-bio ponudu za stalno mjesto i trebalo je dati konačan odgovor da neću otići, međutim, ja sam nekako intimno znao da je povratak u Hrvatsku neminovan. Odluka nije bila laka i nije donesena preko noći, ali mislim da je bila dobra.

Osnivanje ansambla

Tu se negdje nazire i Cantus Ansambl?

Tako je, 2001. s Ivom (Josipovićem, op. a.) razgovaram o potrebi formira-nja stalnoga ansambla za suvreme-nu glazbu jer festivalski ansambli i ra-znorazne »posudbe« više nisu opcija. Glazbenike imamo, to sam uvijek vje-rovao, a bio sam i gladan toga nakon povratka iz inozemstva. Postalo mi je bizarno da Hrvatska nema takvo izvo-đačko tijelo, pogotovo uz Biennale, Tri-binu i Osor — programske pokreta-

Kao učitelj potrebno je biti tih, fleksibilan, ponekad

nešto i odšutjeti, pustiti, pričekati, slušati i prepoznati.

5

BR

OJ

210,

SR

PAN

J 201

8.

če nove hrvatske glazbe. Moram reći da sam u Ivi Josipoviću i Sandi Vojko-vić imao veliku potporu kad sam ela-borirao konačnu ideju Cantus Ansam-bla. Na kraju, važno je spomenuti da je Cantus Ansambl projekt i manifestacija napora Hrvatskoga društva skladatelja.

Gledajući vašu biografiju kronološki, nakon spomenutih životnih postaja, dotaknula bih se i političke, od 2011., kao zamjenika, odnosno poslije i ministra kulture Republike Hrvatske. Što vam je to životno razdoblje donijelo i čemu vas je naučilo?

Iskreno, nisam nikad mislio da će mi se dogoditi ta situacija i da će me net-ko zvati u aktivnu politiku jer ja nisam bio član ni jedne političke stranke. Po-jedinci koji su bili u zagrebačkom Ure-du za kulturu bili su i kolege s kojima sam, na Biennalima, godinama sura-đivao, a koji su te, 2011. ušli u Vladu. I tu se negdje stvorilo povjerenje i uvje-renje da bih ja, eto, mogao pridonijeti tim političkim programima. Nakon ne-koliko odbijanja, postavio sam uvjete — da i dalje mogu komponirati, baviti se pedagoškim radom i da nisam član stranke. Ušao sam u tu priču više kao tehničko lice. Kako sam već rekao, to je bio najteži posao koji sam u životu ra-dio. Privatni život više ne postoji. Prijate-lji ti postaju neprijatelji ili zaborave da ste

bili prijatelji, a pritom se stvori i niz nešto manje iskrenih »prijatelja«. Naravno, i na tebi je krivnja, jer nemaš vremena ni za prave prijatelje, ni za svoj posao, ni za obitelj. To je, zapravo, ružan posao koji od čovjeka neminovno radi neku dru-gu ličnost.

Nema povratka

Žalite li za odlukom odlaženja u politiku?

Ne. Bez obzira i na ružne stvari koje su se dogodile, a koje su, reći ću, tipič-ne za hrvatsku politiku ili ono što ona predmnijeva biti. Moram reći da je moje vrijeme provedeno u politici bilo veliko iskustvo, zahvaljujući kojemu sam obi-šao mjesta u domovini koja nikad ne bih upoznao, upoznao sam takozvane male ljude, ali ljude širokih obzora i ne bih to vrijeme vraćao ni za kakve alter-nativne epizode.

Važnost kakvu su vaši profesori imali u vašem životu neizmjerna je, kako kažete. Što želite ostaviti svojim studentima?

Na početku svojega pedagoškog puta puno sam razmišljao o svojoj ulozi pro-fesora. Shvatio sam da čovjek, kad su-sreće studente, susreće i ljudske sud-bine. Gledajući ih, rekao sam samome sebi da nikad neću biti onaj faktor koji

bi nekoga zaustavio na njegovu život-nom putu. Studente želim tretirati kao ljude koje to zanima, poduprijeti ih, do određene mjere usmjeriti. Kao učitelj potrebno je biti tih, fleksibilan, ponekad nešto i odšutjeti, pustiti, pričekati, slu-šati i prepoznati. Dati im otvorenost, ši-rinu, sumnju kao važnu kategoriju i zna-tiželju. To želim.

Također mislim da je bitno da ljudi pu-tuju. Koliko god je situacija loša i teška, na tome se mora inzistirati. To su situa-cije koje otvaraju sasvim nove svjetove.

Rad na operi

Možete li nam nešto reći o budućim projektima?

Radim na operi, što me veseli, jer je taj trenutak došao, a i pružila se prilika da se radi koprodukcija. Do 2023. imam dogovorene projekte. Riječ je uglav-nom o velikim formama. Tamo negdje, In der Ferne (U daljini) [naziv Šipuševe skladbe, op. a.] vidim završetak knjige koja bi objedinila kolegij Aspekti suvre-mene glazbe, a onda dolazi i... Knjiga.

I da završimo ovaj razgovor glazbom — što svira na vašem radiju?

Moram priznati da rijetko slušam ra-dio. Gramofon imam, vinile i dalje ku-pujem, CD–ove također, jedan sam od

tih (smijeh). Dodat ću i to da sam ve-liki filmofil i da sam i dalje aktivni član preživjelih zagrebačkih videoteka. A glazba... Pa moji se afiniteti nisu gotovo uopće mijenjali od gimnazijskih dana. Ono što me fasciniralo tada, širi moje horizonte i danas, takva je to glazba. Ipak, glazbeno bogatstvo Italije u kojoj sam živio jedno desetljeće također je ostavilo traga na mojoj play listi. Svemu tome ne pomaže ni činjenica da sam veliki glazbeni nostalgičar. Uživo sluša-nje Dylana u izvedbi Like a Rolling Sto-ne, prije nekoliko godina na koncertu s kćeri Irjom, steglo mi je grlo.

Veliki sam glazbeni nostalgičar. Uživo slušanje

Dylana u izvedbi Like a Rolling Stone, prije nekoliko godina na koncertu s kćeri Irjom, steglo mi je grlo.

Berislav Šipuš u razgovoru s Martinom Bratić uoči slavljeničkog koncerta u LAUBI

6

BR

OJ

210,

SR

PAN

J 201

8.

Cantus Ansambl u Laubi, 4. lipnja 2018., koncertni ciklus Cantus@Lauba, autorski koncert Berislava Šipuša

U ritmu životaOd zaigranosti djeteta do bremenite dramatičnosti proživljenih iskustava, Lauba je tu večer pulsirala u ritmu jednoga života, zvučnom šarolikošću dajući tek naslutiti njegovo bogatstvo

Piše: Martina Bratić

R ođendani se ob i l j ežava-ju svečano. U poletu, u r a d o s n i m zvucima, s

najdražim ljudima. Kad je riječ o slavljeniku umjetniku, doda-tak umjetnosti je neizostavan. I upravo se tako proslavila 60. godina Berislava Šipuša. Sve-čano, u osjetnoj radosti, s naj-bližima — obitelji, prijateljima i dragim kolegama, u Laubi, 4. lipnja, na koncertu s njegovim Cantus Ansamblom.

U organizaciji Hrvatskoga druš-tva skladatelja, Cantus d.o.o.–a i Cantus Ansambla, Šipušev je autorski koncert okupio mnoge kolege glazbenike koji su mu, uz radost muziciranja, odlučili čestitati šesto desetljeće života. Programski je večer zaokruže-no predstavila Šipušev rukopis kao imaginativni svijet asocijaci-ja, ludičke invencije, simbolizma i emotivnosti. Od zaigranosti djeteta do bremenite dramatič-nosti proživljenih iskustava, La-uba je tu večer pulsirala u ritmu jednoga života, zvučnom šaroli-košću dajući tek naslutiti njego-vo bogatstvo.

Detektiv u glazbi

Koncert je otvorila jedna pri-ča, i to ona detektivska — li-teratura kakvu autor–slavljenik ne krije da — guta; Dick Tracy and the Mistery of Pretty Piet s izvanrednim Ratkom Vojtekom na klarinetu zabavila je publiku i Šipuša predstavila kroz priz-mu šaljivosti i kreativne smiono-sti; stvaralačko mjesto sasvim suprotno onome kakvo je zau-zeo u skladbi Play, za glasovir i gudače. U mladom je pijanistu

Borjanu Oliveru Šipuš svaka-ko pronašao zrelog interpreta, pod čijim je prstima ta skladba iz 1987. godine zaživjela upra-vo kako je autor zamišlja — kao kompleksno zvučno platno na kojemu se boja uslojava gu-stom interakcijom solo instru-menta i gudača.

O Šipuševim su tematskim, žanrovskim i umjetničkim afini-tetima zatim progovorile sklad-be And Then… Turn to the Mo-untain (2005.) i Un Jardin sous la pluie avec un compositeur sans palapluie (2003.), gusto tkane priče čije je narative obje-dinila skupina sjajnih izvođa-ča — od Srđana Berdovića na gitari i flautista Danija Bošnjaka do glasa Albe Nacinovich i Elvi-sa Stanića na električnoj gitari.

Drugi dio koncerta nastavio se jednim krajem; skladbom koja je punih četrnaest godina čeka-la na vlastito zaključenje. Three Short Tales from the Blind Fo-rest za violinu i klavir trodijelni je dijalog dvaju instrumenata, koji je Šipuš, kako sam govori, do-vršio, između ostalog, pota-knut virtuozitetom i izražajno-šću mlade violinistice Katari-ne Kutnar. Vrijedi ustvrditi da je Kutnar na violini, uz kla-virsku pratnju samog au-tora, uvjerljivo opravdala taj poticaj.

Glasna tišina

Berislav Šipuš pjesnik je intimističkih tema. Autor koji duboko po-nire u vlastito biće i sva ona formirajuća iskustva koja život čine učenjem i rastom, a koja se, na ovaj ili onaj način, zrcale i u onomu što iza sebe ostav-ljamo. Skladba Ad Te… (2010.), za violončelo i gudače, jedna je od takvih Šipuševih posveta ži-

Koncert za 60. rođendan Berislava Šipuša protekao

je svečano i u osjetnoj radosti, uz najbliže — obitelj, prijatelje i drage kolege

Berislav Šipuš i Katarina Kutnar

7

votu i zajedništvu. Poklonjena solistu Andreju Petraču i Komornome gudač-kom orkestru Slovenske filharmonije te posvećena ocu Velimiru, Ad Te… jasno progovara o vremenu iskušenja, pat-nje i traganja, u suigri zvuka — raza-rajućeg i fragilnog, s glasnom tišinom, jednakovrijednim elementom glazbene izgradnje.

Bezgrešna artikulacija i snovite sekven-ce koje instrument »nosi« otpočele su skladbu Ricercare, pisanu za klavir solo, u uvjerljivim otvarajućim odlomci-ma. Djelo proizašlo iz namjere »da se određenim melodijskim pomacima ili

razlomljenim harmonijskim oko-micama stvori djelo

koje pod-

sjeća na baro-kno razdoblje, koje ujedno uspomenu na njega zamagljuje i obe-shrabruje«, pokazalo se, prema kraju, kao ipak ponešto sklizak teren solistici

Katarini Krpan. Isprekidan u impre-siji, taj se nastup, nažalost, promet-nuo iz pjevne ispovjednosti u teh-nički neuredno pismo u kojemu je i interpretkinja sama jednostavno iz djela — izišla.

Nastupom komornoga ansambla u skladbi In der Ferne… Šipuševa se proslava završila u poticajnome tonu. Igranje osjećajima iščekivanja i predosjećaja, doživljajima daljine i putovanja, In der Ferne… objedinju-je neiscrpno inspiracijsko bogatstvo kojim skladatelj ozvukovljuje vlastiti imaginarij. Blještavim koloritom ma-terijaliziranih daljina i nekih tek slu-ćenih horizonata, a u nadahnutoj izvedbi Šipuševa Cantus Ansam-bla, ta je večer doživjela i simbolički

svršetak.

Šipušev je rukopis imaginativni svijet

asocijacija, ludičke invencije, simbolizma i emotivnosti

8

BR

OJ

210,

SR

PAN

J 201

8.

T r i b i n a H r v a t s k o g d r u š t v a s k l a d a t e l j a N o t a m o g ž i v o t a , k o j u v o d i V o j o Š i l j a k , 2 8 . s v i b n j a 2 0 1 8 . b i l a j e p o s v e ć e n a B e r i s l a v u Š i p u š u

Riječ obljetničara — šezdesetogodišnjakaU zanimljivom i duhovitom razgovoru predstavljen bogat opus dirigenta, pijanista, skladatelja, pedagoga, organizatora, člana suradnika Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, pa i bivšeg političara

Piše: Jagoda Martinčević

T ribina HDS–a Nota mog života u povo-du 60. rođendana Berislava Šipuša, 28. svibnja održana je u gotovo nemogućim

uvjetima. Malo nas se okupilo; došli smo na plus 30 sparnih Celzijevih stup-njeva, a otišli pod zagrebačkom gr-mljavinom. Šteta, jer bilo je i zanimljivo i zabavno uz našeg dirigenta, pijanista, skladatelja, pedagoga, organizatora, člana suradnika Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, pa i bivšeg politi-čara. Voditelj Vojo Šiljak imao je dovolj-no »štofa« za pitanja, a naš se ugledni

maestro rado odazvao svakom, ispri-čavši dio svoje dodanašnje bogate bi-ografije.

Mladenački izgled

Razgovor je počeo o Šipuševoj sjajnoj

fizičkoj kondiciji i mladenačkom izgle-du, za što se danas »brine« netko tko je upravao prohodao! Dakle, uz sve ostalo još je i mladi otac pa mu trča-nje na sve strane nije nikakav problem. A i naviknuo se na žurbu, s obzirom na brojnost zadaća koje obavlja već niz godina, stigavši tako i do 60. godi-ne. Odmah je usporedio život glazbe-nika sa životom mornara — nikad na miru, stalno na putu, a obitelj pati. No sam je odabrao put, možda i pod utje-cajem obiteljske tradicije, oca Velimira, kazališnog umjetnika, i strica Krešimira, skladatelja i dirigenta, a po- s l i -je pod budnim

okom profe-sora Muzičke akademije,

ponajprije Stanka Horvata u čijoj je kla-si diplomirao, ali i mnogih drugih, među kojima je izdvojio znanje i ozbiljnost Ru-bena Radice i neodoljivu prisnost omi-ljenog Anđelka Klobučara. Bivanje na Akademiji, ističe Šipuš, bilo mu je jedno od najljepših životnih razdoblja, dok još nije znao što ga sve čeka u budućno-sti. Najprije usavršavanje u Udinama i Parizu, a vrlo brzo nakon toga djelova-nje u milanskoj Scali u kojoj je dvana-

est godina bio pijanist–korepetitor i asi-stent dirigentima te dirigent pojedinih baletnih produkcija. Dragocjeno isku-stvo ponajprije s Riccardom Muttijem, dugogodišnjim i nedodirljivim vladarom Scale, dirigentom golema autoriteta u čije je vrijeme legendarna talijanska operna kuća cvala, a s njom i svi koji su s Muttijem surađivali.

No Zagreb nije ostao zaboravljen pa je Berislav Šipuš nanizao brojne dužnosti koje je obavljao; između ostalog bio je producent i ravnatelj Muzičkog bienna-la Zagreb, ravnatelj Zagrebačke filhar-monije, voditelj Hrvatskog komornog

orkestra, predsjednik Hrvatske glaz-bene mladeži, umjetnički direktor Osorskih glazbenih večeri... a od 2009. redoviti profesor na Muzič-koj akademiji. Svugdje je ostavio znakovit trag, no ono za što je, osim skladateljstva i pedagoš-kog rada, ostao najtrajnije ve-zan do danas je Cantus An-sambl, s kojim kao dirigent i umjetnički voditelj nastupa od prvih dana. Cantus An-sambl za hrvatsku suvreme-nu glazbu ima iznimno, goto-

vo presudno značenje.

Skladateljstvo kao poziv

Kontinuirano nastupa i gostuje, izvodi i praizvodi djela domaćih autora, s godi-nama stječe brojne poklonike i danas je hrvatsko glazbeno izvodilaštvo goto-vo nezamislivo bez njegova dragocje-nog udjela. Šipuš i Cantus nerazdvojni su od 2001. godine i ne namjeravaju se tako skoro rastati!

A kad je o hrvatskoj glazbi riječ, ista-knut će posebno Osor u kojem je na-

stavio i sačuvao temeljnu ideju osniva-ča festivala, pokojnog Danijela Maruši-ća, s brojnim hrvatskim praizvedbama, ali i izvedbama naših autora u interpre-tacijama inozemnih gostiju.

U cijelom tom itinereru energičnog dje-lovanja, kad je stigao skladati? — bilo je jedno od voditeljevih pitanja, uz obligat-nu znatiželju: može li se od skladatelj-stva živjeti? Prvi upit zapravo je ostao bez decidiranog odgovora jer sklada-teljstvo nije samo profesija, ono je po-ziv za koji mora biti i inspiracije i vreme-na. A što se »preživljavanja« tiče, ono dakako ovisi o mnogim okolnostima, no u pravilu, glasio je odgovor, goto-vo svaki skladatelj radi još »nešto« ve-zano uz glazbu. Ako je još i dirigent, to bolje, premda Šipuš smatra osobitim iskustvom kad sluša svoju glazbu koju izvodi netko drugi. Katkad je taj autor-ski odmak dragocjen, iako se ne moraš uvijek složiti s tumačenjem »što je pje-snik htio reći«.

U Šipuševu opusu orkestralnih, kon-certantnih, komornih i vokalno–instru-mentalnih djela, posebno se ističe ba-let Proces prema Franzu Kafki, djelo ovjenčano s nekoliko nagrada, među kojima je i Nagrada Vladimir Nazor koju je podijelio s koreografom i redateljem Stašom Zurovcem. Neobičan je bio i proces zajedničkog rada na Procesu koji je nastajao u stalnoj interakciji skla-datelja i koreografa, iznjedrivši jedno od zasigurno najvrjednijih djela suvreme-ne hrvatske glazbene scene. No kako to već biva s djelima domaćih autora, ni praizvedbeni uspjeh u riječkom Za-jcu ni izvedba na Muzičkom biennalu Zagreb nisu djelu uspjeli osigurati du-lju scensku budućnost. Šteta, tako mi-sli vaša izvjestiteljica, jer hrvatska glaz-bena scena našega vremena baš i ne obiluje brojnim djelima koja bi se mora-la prikazivati i novim naraštajima. Pada mi na pamet novi kurikulum koji valjda neće Kafku izostaviti?! Možda bi Kafka s plesne scene ponukao mlade i na ukoričenog pisca? No to je već priča za neku drugu zgodu, a ovu valja za-vršiti i malim prilogom Šipuša skladate-lja–pijanista koji nas je otpravio s Tribine ulomkom iz svojih Varijacija za klavir na-stalih na drugoj godini studija.

Šipuš je usporedio život glazbenika sa životom

mornara — nikad na miru, stalno na putu, a obitelj pati

S Berislavom Šipušem u dvorani HDS-a

razgovarao je Vojo Šiljak

9

BR

OJ

210,

SR

PAN

J 201

8.

I n t e r v j u s D u b r a v k o m D e t o n i j e m u p o v o d u N a g r a d e V l a d i m i r N a z o r z a ž i v o t n o d j e l o

Hrvati su bistar, nadaren i duhovit narod...»Milko Kelemen mi je u jednoj šetnji Zrinjevcom rekao da nas dvojica, koliko god talentirani bili, nikad nećemo postići svjetski uspjeh, jer smo pripadnici malog naroda i veliki će uvijek naći načina da nas iskoriste, odgurnu ili progutaju.«

Razgovarala: Marija Grazio

P enjući se toga vrelog dana na padine brda Srđ, prema dubrovač-kom domu Dubravka Detonija, vrtjela sam u glavi sjećanja o za-

jedničkim druženjima naših obitelji. Bila

su to neka druga ljeta i druge okolnosti, osamdesetih, a ja ih pamtim po razgo-vorima, smijehu i sanjanju budućnosti... Na taraci su me dočekali magnolija, palma, pogled na more, na Grad i Lo-krum, pa Xenija, Dubravkova supruga, i naravno, Dubravko. Razgovor smo po-čeli već u hodu. Jer to tako s njim ide. Bez prestanka i s bujicom dragocjenih misli i razmišljanja. Pletući njegove rije-

Tekst koji je skladatelj Dubravko Detoni pripremio za monografiju Nagrade Vladimir NazorJedne davne godine dobio sam skladateljski Grand Prix Šestoga pariškog bi-ennala mladih — nagradu mi je predao tadašnji francuski ministar kulture André Malraux — pa sam neko vrijeme živio u Parizu. Tamo sam u jednoj monografiji slučajno naišao na intervju sa slavnim slikarom Pablom Picassom. Novinar ga je zapitao sjeća li se, zna li, koliko je zapravo nagrada osvojio u životu. Stari se majstor, sav zbunjen, duboko zamislio. Pa je, ne mogavši se sjetiti, zatražio po-moć svojega glavnog menadžera. Taj se također još dublje zamislio pa su poče-li zajednički prebirati po uspomenama, no bez ikakva rezultata. I menadžer tad kaza novinaru: »Pa znate što, mi zapravo nikad nismo dobili nikakvu nagradu!« Ja sam dotad, što u domovini, što u inozemstvu, već pobrao desetak nagrada pa sam se prilično začudio, ali donekle i zabrinuo. Danas, kad se broj mojih nagra-da i priznanja valjda učetverostručio i kad s ponosom i zahvalnošću primam ovu najveću nagradu u životu — pa koristim prigodu da Ministarstvu kulture Repu-blike Hrvatske i onima koji su nas predložili i u ime svih ostalih ovogodišnjih lau-reata, redom velikih majstora svojega posla, iskreno zahvalim — rado se sjećam svoje prve nagrade koja na znakovit način, nevjerojatnom podudarnošću, otvara taj moj nagradni niz. Naime, godine 1948., dakle prije sedamdeset godina, kao jedanaestogodišnjak i jedan od najboljih učenika tada glasovite Druge muške gi-mnazije u Zagrebu, na nekoj sam važnoj državnoj proslavi, u nazočnosti autora, recitirao poznatu pjesmu Vladimira Nazora. Nakon programa, veliki mi je pjesnik pred svima prišao, čestitavši me zagrlio i izljubio te mi uz lijepe riječi poklonio knjigu (čiju je posvetu vlastoručno i potpisao) Vladimira Majakovskog Pročitaj, proskitaj i Pariz i Kitaj. Mislim da mogu neskromno izjaviti da sam taj naslov i tu poruku razumio te je tijekom svoje duge karijere i u praksi višestruko ostvario.

U Dubrovniku, 25. svibnja 2018.Dubravko Detoni

10

BR

OJ

210,

SR

PAN

J 201

8.

či i geste, njegovu iskričavu vitalnost i njegove rafinirane duhovite dvosmi-slenosti, nadala sam se uhvatiti njegov portet u mrežu svojega oka i uma. I nije bilo lako.

Višeslojna osoba

Dubravko Detoni je po svojem men-talnom sklopu, intelektualnom kapaci-tetu, glazbenom, a posebno po knji-ževnom talentu višeslojna osoba koja nadilazi okvire ovoga geografskog po-dručja i naše male kulturne provincije. Tijekom svojega plodnog umjetničkog života ipak je uspio dio svoje nadare-nosti inkorporirati u ovaj kulturni pro-stor te »eksportirati« izvan granica do-movine. Proputovao je gotovo cijeli svi-jet, kao skladatelj, a sa svojim ansam-blom ACEZANTEZ predstavljao po svjetskim dvoranama glazbene perfo-

manse i svoju glazbu, parirajući na ta-kav način glazbenoj aktualnosti i pro-pitujući svoje mjesto i genius loci iz ko-jega potječe. Više od četrdeset nagra-da, domaćih i međunarodnih, pa i ova zadnja za životno djelo Vladimir Nazor Ministarstva kulture Republike Hrvat-ske, govori, unatoč svim preprekama i zavisti određenih kritičarskih krugova i drugih, suprotnih strujanja koja su ko-čila potpuni rasplamsaj njegova duhov-nog habitusa, da se radi o intelektualcu i umjetniku koji je itekako bio vidljiv i koji je jedan od zaslužnih da nam skladanje klasične glazbe i pisana riječ nisu osta-li u okvirima 19. stoljeća, zamotani u građansko, nepropitujuće ruho. Nena-metljiv u umjetničkom pristupu, lome-ći valove tradicionalnog i naizgled ne-salomljivog suzvučja i zvukova, a vješt u presliku svoje originalnosti, Dubravka Detonija nikad ne napušta Ludus, u ko-

jem on nalazi ravnotežu između Erosa i Tanatosa. Ne napušta ga ni tijekom na-šeg razgovora.

Za tri života

Učio je od trojice najvećih hrvatskih or-kestralnih majstora: Šuleka, Papando-pula i Bergama, napisao više od 150 djela, izdao oko 60 nosača zvuka (LP, kasete i CD–ovi) i objavio dvanaest knji-ga. Dovoljno za tri umjetnička života. Rad, usavršavanje i druženje s važnim i zvjezdanim osobama: velikim skladate-ljima, piscima i slikarima... cijeli taj ma-gični svijet umjetnosti brusio je njego-vu definiciju kao spisatelja i skladatelja, eliminirajući u njemu svaku nepotrebnu vulgarnu ambiciju.

Razgovor smo počeli upravo jednom anegdotom, sjećanjem na njegova sta-

Dubravko Detoni zaslužan je za to da nam skladanje

klasične glazbe i pisana riječ nisu ostali u okvirima 19. stoljeća, zamotani u građansko, nepropitujuće ruho

11

BR

OJ

210,

SR

PAN

J 201

8.

rijeg kolegu Borisa Papandopula...

»Ja sam kao student bio najmiliji glaz-beni suradnik, operni i baletni korepe-titor, a i orkestralni svirač pod palicom Borisa Papandopula u Zagrebačkoj operi. S vremenom se to pretvorilo u pravo prijateljstvo; to je bio jednosta-van i dobar, sjajan, iznimno duhovit čo-vjek. (Legendarna je njegova dobro-dušna dirigentska uputa, dogovor s nekim nespremnim orkestrom: Sasta-nak na koroni!) Osim toga, bio je i veliki majstor orkestracije koji mi je nesebič-no dijelio dragocjene tehničke pouke i savjete. (Studirao sam ja na zagrebač-koj Muzičkoj akademiji i kod drugog iznimnog poznavatelja instrumentacije, sjajnog maestra Stjepana Šuleka, dok sam, što se tiče orkestracije i glazbene lekture, najviše naučio od našega ve-likog skladatelja Petra Bergama!) Pa-pandopulo i ja često smo i dugo raz-govarali, za jedan Prvi maj posjetio sam ga i u njegovu kvarnerskom boravištu. Posljednji put smo se našli, i nesvjes-ni naše posljednje večere, u poznatom dubrovačkom restoranu, on i ja sa su-prugama, samo nekoliko mjeseci prije njegova odlaska. Tada sam ga u raz-govoru pitao koji mu je najmiliji od triju temeljnih glazbenih elemenata: melodi-ja, harmonija ili ritam. Duboko se zami-slio i tek onda odgovorio: ritam! (Meni je to pak melodija, ali mu to nisam rekao.) Tijekom dugog razgovora i zabavljanja, a svakako i obilnog obroka, Boris (tako je, naime, tražio da ga zovem) slučajno spomenu da je cijeloga života bio veliki filmofil te da je od rane mladosti zapisi-vao naslove i osnovne podatke o svim filmovima koje je odgledao. Bio sam šokiran; to je, naime, i moja neobična navika, i ja detaljno bilježim podatke o svim tisućama filmova koje sam dotad vidio. Usput, možete li pomisliti kakav je događaj ili šok bio za mene, kao fa-natičnog filmofila, nastup mojeg an-sambla na prvoj američkoj turneji usred Hollywooda godine 1979., u sklopu ta-mošnjega slavnog abonmana Mon-day Evening Concerts, kad je u prvom redu glasovitoga Chaplinova kino–tea-tra sjedila i pljeskala cijela plejada tada najslavnijih američkih filmskih glumaca!

Urođeni impuls

Tko i što je utjecalo na to da se okrenete suvremenom, eksperimentalnom i multimedijskom izričaju?

Utjecao je neki moj neizrecivi urođe-ni impuls, neutaživa potreba da već u ranom djetinjstvu glasom, pokretom ili glazbalom oponašam zvukove i pojave oko sebe, od njih slažem svojevrsni vi-zualno–akustički kolaž te njima zabav-ljam obitelj ili omanje društvo. I da to bude po mogućnosti što efektnije i što zabavnije! Uostalom, neko sam vrije-me, kao mladić, među ostalim sanjario da postanem glumac ili redatelj, a da

za to imam stanovitoga smisla, zapa-zili su i najveći naši kazališni redateljski majstori onoga doba, s kojima sam su-rađivao kao autor scenskih glazbâ (Ga-vella, Stupica, Strozzi, Habunek, Spaić, Radojević, Radić i drugi).

Kakav je položaj imala suvremena glazba prije četrdeset godina, sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga stoljeća na ovim prostorima i je li bila aktualna s obzirom na ostala kretanja u europskoj i američkoj suvremenoj glazbi?

Bilo bi već banalno spominjati poznatu činjenicu o našim prošlostoljetnim tra-gičnim zaostacima za tada aktualnim umjetničkim pokretima i zbivanjima u svijetu. Međutim, radi se o bistrom i na-darenom, duhovitom narodu, i mi smo u začudno kratkom vremenu većinu ta-kvih pojava uspjeli prilično dostići i na-doknaditi. Danas moji mladi kolege, među ostalim zahvaljujući i svim mogu-ćim novim medijskim sredstvima, vrlo dobro i uspješno prate sve što se do-gađa oko njih. Pritom mi nažalost pada na pamet jedna davna šetnja s Milkom Kelemenom (još sam bio student kom-pozicije) po zagrebačkom Zrinjevcu. Tada mi je stariji, već donekle u vanjski svijet ubačeni skladatelj mirno rekao da nas dvojica, koliko god talentirani bili, nikad nećemo postići svjetski uspjeh, jer smo pripadnici malog naroda i veliki će uvijek naći načina da nas iskoriste, odgurnu ili progutaju.

Umjetnost protiv zla

Kako vidite današnji suvremeni trenutak, ne samo u glazbi, nego u umjetnosti općenito, s obzirom na to da se već postmodernističkim relativizmom gubi pojam pojedinačnih umjetničkih autoriteta te se upravo postmodernizmom usvaja propitivačka nesigurnost i negativna manipulacija umjetničkog izričaja?

Kao i uvijek prije, strahote i užasi da-našnjega svijeta pomalo guraju umjet-nost u drugi plan. No ona je lukava i ne-uništiva te uvijek pronalazi načina da se suprotstavi općem zlu i propasti. Pos-tmoderna je, mislim, jedna takva dra-gocjena međustanka u zavaravanju neprijateljâ, međuprostor iz kojega će se sasvim sigurno uskoro izroditi nešto drugačije i novo.

Bili ste izravni sudionik širenja granica u primjeni sredstava proizvodnje zvuka, pa me zanima koliko elektroničku glazbu smatrate relevantnom danas i može li se njome izraziti sličnim strukturnim parametrima velik dio percepcije glazbe, a to su emocije?

Naravno da može. Elektronička je glaz-ba fenomenalni ljudski izum koji pruža neograničene mogućnosti oživljavanja ustajalih šablona i kalupa tradicije. Pod uvjetom da se i sâma ne zarazi meto-dom lakšeg otpora, čemu u priličnoj

mjeri, osobito u novije doba, nazočimo sve češće.

Stroj versus čovjek

Što je to dodana vrijednost nekog djela koje po toj vrijednosti postaje mjesto razgraničenja mediokritetstva i umjetnosti aristokratskog duha, karika u lancu glazbene povijesti ili povijesti umjetnosti? Što ljudski duh može, a ne može stroj?

Stroj nema ljudskost u onoj mjeri koju mi poznajemo i njome se zavaravaju-ći dičimo. No on bi, prema svim zna-cima, svojom ljudima nedostižnom su-perstrojnošću već uskoro mogao nad-vladati i nadići, čak posramiti i ukloni-ti čovjeka. Početi stvarati umjetnost za sâmoga sebe.

Društvena nedogađanja

Smatrate li da se dogodio svojevrsni procijep između publike i suvremene glazbe jer je glazba u jednom povijesnom trenutku dobila drugi diskurs i postala više od milozvučja i ugode, želeći ispitivati stvarnost i njezinu slušnu opipljivost? Posjećuju li se danas koncerti suvremene glazbe ili su koncerti općenito postali mjesta društvenog nedogađanja?

Današnji mladi ljudi nadvladali su tvr-dokornost i odbojnost starijih prima-teljskih naraštaja pa sve intenzivnije pri-hvaćaju drugi, novi diskurs suvremene glazbe i u njemu, ne samo primalački nego i stvaralački, sve više sudjeluju. U tom smislu, paradoksalno, za razliku od eksperimentalnih događaja, upra-vo koncerti tradicionalne glazbe sve češće postaju mjestima društvenog nedogađanja.

Postoji li dobra i loša glazba?

Svakako. Kao što postoje dobri i loši ljudi. No takva je podjela relativna i o mnogo čemu ovisna. John Cage je, primjerice, ustvrdio da ga zanima is-ključivo nova i »loša« glazba.

Jeste li ikad poželjeli preseliti se negdje drugdje, izvan Zagreba i Dubrovnika, negdje gdje biste možda bili više prepoznati i gdje biste rastvorili sve svoje potencijale?

Kao što sam u životu nastojao učiti od svakoga, tako sam tijekom bivanja sli-jedom različitih prigoda nakratko mo-gao iskušati valjda sve moguće varijan-te i mjesta življenja, pa sam se pri kraju vratio na početak, koji mi je najsimpa-tičniji i najugodniji. U kojoj su se mjeri usput rastvorili svi moji potencijali, što sam ja sve pritom propustio ili zanema-rio, to nikako nije na meni da sudim, niti ja to mogu procijeniti.

Trpanje u ladice

Vaš književni rad je manje poznat

od glazbenog, a čini mi se, čitajući vaše tekstove, da imate razbarušenu, zaigranu i dinosaursku snagu riječi kojom zapečatite mudrim izričajem svaku mogućnost upitnosti, namećući se strastvenom uvjerljivošću. Je li splet okolnosti ili osobni izbor bio razlog što ste karijeru gradili u glazbi, a manje vidljivo u književnosti?

S pet sam se godina pročuo kao pi-janist, s deset kao skladatelj, a sa še-snaest sam postigao prvu pjesničku pobjedu, i to na natječaju jednoga od tada najvažnijih jugoslavenskih časopi-sa. Otada nisam napustio ni intenzivno skladanje ni svakodnevno pisanje tek-stova. Ostalo je učinio specifični splet okolnosti ili, točnije, zbog prezaposle-nosti, moja slaba povezanost s odre-đenim umjetničkim i izdavačkim kru-govima. Odnosno, nezdrava potreba stanovite sredine da umjetnika za cije-li život strpa isključivo u jednu moguću ladicu.

Dojmljiva je brojka emisija i snimki koje ste ostavili kao producent i urednik na Hrvatskome radiju; slovite za nekoga tko je to radio izvrsno. Kako gledate na to stvaralačko razdoblje i tu zaokupljenost producentskim radom, s obzirom na to da ste u te vode krenuli u »pionirskim« vremenima, dok još nije bilo toliko tehničkih mogućnosti?

Upravo se na Hrvatskome radiju emitira ciklus najuspjelijih starih trajnih snimki hrvatske komorne glazbe. Većinu njih upravo sam kao supervizor potpisao ja, pa sam ponosan na činjenicu da su svi naši stvaratelji i stilovi zastupljeni u uglavnom zadovoljavajućoj mjeri. Tu je kvalitetu bilo moguće ostvariti zahva-ljujući krajnjim naporima i zalaganju vri-jednih tehničkih ekipa. Inozemni ocje-njivački sudovi, nagrađujući nas, nisu mogli vjerovati kakvim smo ostarjelim tehničkim sredstvima mi to postigli.

Kad sagledate svoju umjetničku karijeru, osjećate li umor ili neposustajanje? Što vas ljuti, a što trenutačno veseli?

Prvo, nemam vremena za to. A drugo, sve me u životu, čak i ljutnja (vlastita ili tuđa) nasmijava i veseli. Pri jednoj pro-slavi neke visoke godišnjice umjetničke djelatnosti ansambla ACEZANTEZ u podjednakoj sam mjeri zahvalio onima koji su nas cijenili/hvalili i onima koji su nas kudili/napadali.

Detonija nikad ne napušta Ludus, u kojem on nalazi

ravnotežu između Erosa i Tanatosa. Ne napušta ga ni tijekom našeg razgovora

12

BR

OJ

210,

SR

PAN

J 201

8.

Piše: Nataša Maričić

N izom kon-c e r a t a , seminara, radionica, izložbi i projekata

Glazbena škola u Varaždinu ove godine obilježava 190. obljetnicu utemeljenja. Je-dan od težišnih projekata u tom nizu, proveden 7. lipnja u obnovom zapeloj varaž-dinskoj sinagogi, svakako je ciklus od dva koncerta (podnevnog i večernjeg) pod nazivom Židovi — skladatelji i inspiracija, kojima su varaž-dinski glazbenici odali po-čast brojnoj židovskoj zajed-nici, gotovo potpuno nestaloj iz Varaždina tijekom Drugo-ga svjetskog rata, a u kon-tekstu 70. godišnjice osnut-ka židovske države. I dok su podnevni koncert održali učenici varaždinske Glazbe-ne škole s djelima hrvatskih i njemačkih Židova, večernji je bio autorski koncert Da-vora Bobića sa skladbama nadahnutima židovskom kulturom. Ujedno je to bio i prvi koncert kojim skladatelj ove godine slavi 50. rođen-dan. A sve su obljetnice, pa tako i skladateljske, osim za slavlje, veselje i druženje, pri-goda za osvrt i rekapitulaciju učinjenog.

Svestrani rad

Ne samo skladatelj, nego i pedagog, organizator i vodi-telj nekad varaždinske, a da-nas i osječke glazbene sezo-ne te dugogodišnji ravnatelj Varaždinskih baroknih veče-ri, Davor Bobić je bez sumnje jedan od najutjecajnijih glaz-benika suvremenog hrvat-skog glazbenog života.

Rođen u Varaždinu, gdje je završio osnovnu i srednju školu, na Konzervatoriju P. I. Čajkovski u Kijevu diplo-

mirao je harmoniku, kom-poziciju i teoriju glazbe. Pe-dagošku karijeru počeo je neposredno nakon studija na varaždinskoj Glazbenoj školi. Nastavlja je na Umjet-ničkoj akademiji u Osije-ku, gdje je od 2003. godine docent, od 2008. izvanred-ni, a od 2014. redoviti pro-fesor. Od 2005. do 2009. je voditelj Odsjeka za glazbe-nu umjetnost, a obnašao je i dužnost voditelja katedre za glazbenu pedagogiju. Godi-ne 2009. na istoj je ustano-vi imenovan prodekanom za znanost i umjetnost. Uz niz organizacijskih poboljšanja, pod njegovim se vodstvom ili uz njegovo sudjelovanje na Umjetničkoj akademiji pove-ćava broj studijskih progra-ma (klavir, kompozicija, gi-tara, muzikoterapija) i uvode potpuno novi (studij tambu-rice), dok će na Glazbenoj školi u Varaždinu prije svega biti zapamćen po tome što je, sredinom devedesetih go-dina prošloga stoljeća, prvi i dosad jedini u Hrvatskoj po-krenuo skladateljsku klasu za osnovnu i srednju školu, koju s kraćim prekidima vodi do danas. U vrijeme kad je bio ravnatelj Koncertnog ureda (od 1999. do 2007.), Varaž-din je kao rijetko kad u svo-joj povijesti imao kontinuira-nu glazbenu sezonu, a do-laskom na čelo Varaždinskih baroknih večeri, 2006. godi-ne, mijenja koncept festivala, osmišljavajući ga u skladu sa suvremenim promišljanjima rane glazbe.

Skladateljski opus

Skladateljski opus Davo-ra Bobića jedan je od naj-opsežnijih, najraznovrsnijih i najizvođenijih u suvremenoj hrvatskoj glazbi. Obuhvaća instrumentalna, vokalna, vo-kalno–instrumentalna i glaz-beno–scenska djela. Instru-mentalni dio opusa sastoji se

U d e r u t n o j v a r a ž d i n s k o j s i n a g o g i , 7. l i p n j a 2 018 . , i z v e d e n e B o b i ć e v e s k l a d b e n a d a h n u t e ž i d o v s k o m k u l t u r o m

Glazba koja »leži pod prstima«Prvi u nizu planiranih autorskih koncerata Davora Bobića u povodu njegova 50. rođendana

13

BR

OJ

210,

SR

PAN

J 201

8.

od skladbi za različite solo instrumente, najviše harmoniku, koju Bobić pozna-je i kao interpret, zatim klavir, gudaće i puhaće instrumente uz pratnju ili bez pratnje klavira. Tu je zatim glazba za najrazličitije komorne sastave (gudač-ke, puhačke, harmonikaške, kombina-cije gudača i puhača itd.), koncertantna glazba i glazba za orkestralne sastave. Što se vokalne glazbe tiče, najviše piše za zborove, a cappella ili uz instrumen-talnu pratnju (klavir, udaraljke i sl. ili uz kombinaciju s nekim melodijskim in-strumentom), dječje, djevojačke, žen-ske, mješovite. Od opsežnijih vokalno–instrumentalnih djela spomenimo ora-torij Kralj Tomislav i Vukovarski requi-em, a od glazbeno–scenskih balet s pjevanjem Veronika Desinićka. Autor je i filmske glazbe te glazbe za kazališne predstave.

Neoklasični neofolklorist

Skladateljskim sredstvima i postupci-ma Bobić suvereno vlada. Svoj glaz-beni svijet stvara u neoklasicističko–folklorističkom idiomatskom prostoru. Njegova je glazba određena fragmen-tarnom melodijom, tonalnim centrom, nefunkcionalnom harmonijom s povre-menim posezanjem za folklornim na-cionalnim idiomom, što se očituje bilo obradom folklora (Vukovarski requiem, Veronika Desinićka), bilo uporabom fol-klora kao skladateljskog materijala, da-kle primjenom ostinata, sviranjem na praznim žicama, kvartnom ili kvintnom vertikalom, odnosno dijatonskim clu-sterima u rasponu kvarte ili kvinte, fol-klornim melodijskim gestusom sma-njenih i povećanih intervala i glissanda te asimetrično raspoređenim ritmičkim i metričkim akcentima.

S druge strane, instrumentalni i vokal-no–instrumentalni sastavi za koje piše uglavnom su tradicionalni. Tradiciona-lan je i njihov tretman. Međutim, kako je najveći dio njegova opusa nastao kao posveta ili narudžba, Bobić unutar tih zadanih okvira, a stalno u konzultacija-ma s kolegama instrumentalistima, uvi-jek propituje mogućnosti instrumenata i njihovih kombinacija, tražeći što zani-mljivija i tehničko–izvodilački prihvatlji-va rješenja, prilagođavajući se izvođa-ču za kojega misli i piše glazbu. Osim što je efektna, briljantna i slušljiva, nje-gova glazba u tom smislu »leži pod pr-

stima« pa je izvođači vole jednako kao i publika.

Slavljenički koncert

Skladbe na programu slavljeničkog koncerta bile su: Bubot za klavir, Obed Edom za saksofon i klavir, Glas Jere-mije za klavirski trio, Midraš za obou i klavir, Primi me za sopran, klarinet i klavir, Symphoneo za klavirski kvintet, Mezuzah za klarinet i klavir, Concer-tinato za bisernicu i klavir, Koraci kroz Yad Vashem u verziji za violinu i klavir i Menora za klarinet, violinu, violonče-lo i klavir. Sve su komorni dio Bobićeva ciklusa nadahnutog židovskom kultu-rom koji je nastajao od 2004., počevši skladbom Symphoneo, a skladatelj ga namjerava zaključiti molitvenom kan-tatom Amida koja će prvi put biti izve-dena na ovogodišnjim Osorskim glaz-benim večerima, koje su također nje-mu posvećene. Ciklus obuhvaća i ne-koliko skladateljevih kapitalnih djela, kao što su oratorij Izaija (2007./2008.), kantata Jerihon (2011.), komorna sim-fonija Gideon (2011./2012.) i koncert za violinu i gudače Koraci kroz Yad Vas-hem (2016.). Poveznice sa židovskom kulturom u skladbama su prije svega tekstovi na kojima se temelje i naslo-vi koji se odnose na židovsku povijest i tradiciju. Glazbene veze naziru se u melodijskom pokretu, metro–ritmičkoj slojevitosti i izboru instrumenata ili su simboličke.

Veći dio skladbi s programa izveli su članovi ansambla Alisios Camerata (Vlatka Peljhan i Žiga Faganel, violine; Tajana Škorić, viola; Alja Mandič, vio-lončelo; Aljaž Beguš, klarinet i Mia Ele-zović, klavir). Uz njih su nastupili Kon-stantin Krasnitsky, klavir; Petra Horvat, saksofon; Aleksandra Lazar, oboa; Ana Horvat i Bruno Philipp, klarineti i Mari-jo Zbiljski, bisernica te učenici Glazbe-ne škole: Lucija Čehok, klavir; Lucija Spevec, sopran i Ruta Bobić, violina. Koncert je najavljen i zaključen zvuci-ma šofara na kojem su svirali Marko i Petar Prepelić. Pokrovitelji koncerta bili su Grad Varaždin i Veleposlanstvo dr-žave Izrael, a osim predstavnika grada i Varaždinske županije, na koncertu su bili predstavnici židovske zajednice u Hrvatskoj te izraelska veleposlanica u Hrvatskoj Zina Kalay Kleitman.

Bobić unutar zadanih okvira uvijek propituje mogućnosti instrumenata i njihovih kombinacija, tražeći što

zanimljivija i tehničko–izvodilački prihvatljiva rješenja, prilagođavajući se izvođaču za kojega misli i piše glazbu

Članovi Alisios Camerate

Marko i Petar Prepelić na židovskim obrednim rogovima šofarima

Sopranistica Lucija Spevec

Derutna varaždinska sinagoga

14

BR

OJ

210,

SR

PAN

J 201

8.

Z a v r š n i k o n c e r t o v o s e z o n s k o g C r v e n o g c i k l u s a Z a g r e b a č k e f i l h a r m o n i j e , 1 8 . s v i b n j a 2 0 1 8 . u V e l i k o j d v o r a n i L i s i n s k i

Još jedan uspjeh Dubravka Palanovića — praizvedba orkestralne suite Iz HrvatskePraizvedba je upriličena u sklopu programa Rekvijem za posljednji sat koji je osmislio i kojim je ravnao šef–dirigent filharmoničara, mladi Austrijanac David Danzmayr

Piše: Martina Bratić

Z a svoj je posljednji ovogodišnji koncert u Crvenom ciklusu Zagrebačka filharmo-nija, pod vodstvom svojega šefa–dirigen-

ta Davida Danzmayra, 18. svibnja prire-dila koncert Rekvijem za posljednji sat. Uz čak četiri solista na rogu i zbor, pro-gramska je koncepcija već obećavala raznovrstan izbor.

Plesni obrasci

Koncert je otvorila praizvedba djela Du-bravka Palanovića — suita Iz Hrvatske za orkestar, čiju je izvedbu puna dvo-rana pozdravila snažnim pljeskom. Prvi stavak, Stari tanci, otvara se u blješta-vom uvodu karakterističnoga plesnog obrasca s nepravilnim ritamskim od-

nosom doba, koji se brzo potom suno-vrati u lako prepoznatljive teme tradicij-ske glazbe sjeverne Hrvatske, napose Hrvatskoga zagorja ili Turopolja, kako u programskoj knjižici piše Davor Mer-kaš. Stavak, međutim, uključuje i zvuč-ne elemente tradicijske glazbe s pod-ručja južne Hrvatske, »široko raspro-stranjenog narodnog izričaja ruralnih dijelova Velebita i Dinare«, dok svojevr-sni intermezzi variraju od kasnoroman-tičarske simfonijske grmljavine širokih melodijskih premaza do povremenih harmonijskih rješenja koja se doima-ju neopterećenima uzusima tonaliteta.

Drugi je stavak, Nokturno, u punom smislu riječi topla noćna idila; njegov melodijski prostor gradi flauta koja tek svojim timbrom asocira na pastir-sku frulu, s impresionističkim kolori-tom kao bazom. Pod sigurnom rukom Davida Danzmayra, orkestar je izražaj-

no, ali smirujućom sugestivnošću inter-pretirao taj raspjevani i duboki »noćni« odlomak.

Ugodna buka

Posljednji se stavak, gotovo u mani-ri forme koncerta (iako Davor Merkaš upozorava da će skladba u svojoj final-noj verziji uključivati još stavaka), vraća kao iskričav i energičan ples, odnosno pjev cijeloga orkestra. Odrješitih ne-pravilnih ritamskih sekvenci, u ugodnoj buci i oporome zvučnom okruženju, Kamene zvijezde dozivaju zvučni spek-tar hrvatskoga juga.

Riječ je o skladbi koja na rječit, no mje-stimice upitno suvremen način pristupa naslijeđu domaće glazbene tradicije. Palanovićevu ambicioznom ostvarenju možda se malo može i zamjeriti pretje-rana repetitivnost melodijskih obraza-

ca, koju je, doduše, moguće opravdati koncepcijskim usmjerenjem tematsko-ga materijala. Ipak, eklektičnosti pristu-pa i inventivnosti razrade unatoč, zvuč-ni se zamor gdjekad nije mogao izbjeći.

Večer je nastavljena Koncertnim ko-madom za četiri roga i orkestar Carla Heinricha Hüblera, koji je na pozornicu pozvao soliste: Lenarta Isteniča, Jana Jankovića, Viktora Kirčenkova i Dáni-ela Molnára. To ostvarenje njemačko-ga kornista, inspirirano Schumannovim opusom 86, u programskom smislu koncertu nije osobito pridonijelo, ali je puhačku četvorku predstavilo u uvjer-ljivom solističkom izdanju.

Standardno, za drugi je dio koncerta Filharmonija odabrala djelo velikih for-malnih i izvođačkih gabarita, uz gosto-vanje Akademskoga zbora Ivan Goran Kovačić, izvevši Rekvijem Wolfganga Amadeusa Mozarta.

15

BR

OJ

210,

SR

PAN

J 201

8.

D r u g i p o g l e d n a i s t o d j e l o

Vrijedan doprinos hrvatskoj orkestralnoj glazbiUz praizvedbu orkestralne suite Iz Hrvatske Dubravka Palanovića na koncertu Zagrebačke filharmonije i njezina šefa–dirigenta Davida Danzmayra, 18. svibnja 2018. u Lisinskom

Piše: dr. sc. Snježana Miklaušić–Ćeran

P osljednji koncert Cr-venoga ciklusa Za-grebačke filharmonije održan je u Koncer-tnoj dvorani Vatro-slava Lisinskog 18.

svibnja 2018. pod ravnanjem šefa–diri-genta Davida Danzmayra. Više tjedana prije nisu se mogle dobiti ulaznice, a dio preostalih ulaznica mogli su dobiti pretplatnici drugih ciklusa u zamjenu za jedan prije otkazani koncert. Zanimanje publike privukao je prvi dio programa u kojem je praizvedena suita Iz Hrvatske Dubravka Palanovića, a u nastavku je izveden Koncertni komad za četiri roga i orkestar Carla Heinricha Hüblera. U kvartetu solista bili su vrsni kornisti Za-grebačke filharmonije: Viktor Kirčenkov (Ukrajina), Jan Janković (Hrvatska), Le-nart Istenič (Slovenija) i Daniel Molnar (Mađarska). U drugome, duljem dijelu koncerta, gotovo upola manje posjeti-telja slušalo je Mozartov Rekvijem (Kat-hrin Danzmayr, sopran, Njemačka, So-nja Runje, alt, Bože Jurić–Pešić, tenor i Leon Košavić, bariton te Akademski zbor Ivan Goran Kovačić).

Smjernice rada

Šef–dirigent Zagrebačke filharmonije David Danzmayr slijedio je odabranim rasporedom neke smjernice rada toga orkestra, među kojima su praizvedbe skladbi suvremenih hrvatskih sklada-

telja i nastupanje članova orkestra kao solista u koncertantnim skladbama. Kontrabasist i skladatelj praizvedene skladbe Dubravko Palanović i sam je član Zagrebačke filharmonije. Na Mu-zičkoj akademiji u Zagrebu diplomirao je kontrabas (1999.) u razredu prof. Jo-sipa Novosela te kompoziciju (2008.) u razredu prof. Željka Brkanovića. U do-sadašnjem opusu s više od 120 djela okušao se u različitim glazbenim vr-stama, postavivši u komornom opusu u središte zanimanja gudačka glazba-la — violu, violončelo i kontrabas, a dio njegova opusa namijenjen je različitim komornim orkestrima i simfonijskom orkestru. Naslovi orkestralnih skladbi Ex profundo exitus, Intro du Son Mon-tuno ili In medio ignis, kao i njegovi Kon-cert za kontrabas i orkestar te Koncert za violončelo i orkestar, upućuju na uni-verzalniji glazbeni izričaj, dok je u najno-vijoj suiti Iz Hrvatske nadahnuće dobio u hrvatskoj tradicijskoj glazbi.

Na koncertu Zagrebačke filharmoni-je predstavljena su tri zasad dovrše-na stavka suite Iz Hrvatske, naslovljena Stari tanci, Nokturno i Kamene zvijez-de, jer će — prema skladateljevoj za-misli — skladba u konačnici imati više kontrastno poredanih stavaka, poput barokne suite. U tipičnoj baroknoj in-strumentalnoj suiti nanizani su stavci s plesnim obrascima iz različitih europ-skih zemalja pa melodijsko–ritamska građa u Palanovićevoj suiti, nadahnuta tradicijskom glazbom iz različitih dijelo-va Hrvatske, odaje sličnost s profilira-

nom glazbenom vrstom. Prvi, ple-sni stavak satkan je na kratkim mo-tivima svedenim na starocrkvene ljestvice, a ritam-ske figure katkad su bliske uzorima iz jazza.

Aluzija na Bersu

Nokturno je tipi-čan pjevni, smi-reni stavak ko-jemu temeljni ugođaj u uvodu daje flauta, pod-sjećajući mož-da na udaljenu svirku pastirske frule (aluzija na Sunčana polja Blagoja Berse?), pripremajući u snažnom nastu-pu orkestra novu temu većeg opsega u kojoj se povremeno prepliću obrasci jazz i zabavne glazbe. Svježinu i ustraj-nost plesnoga pokreta postigao je Pa-lanović ponovo u trećem stavku Ka-mene zvijezde, oslanjajući se na ritam-ske obrasce bliske kolu iz južnih krajeva Hrvatske. Palanovićeva suita Iz Hrvat-ske počiva na jednostavnim i pregled-nim harmonijskim sklopovima koja tek

povremeno narušavaju rijetke disonan-ce, a dobro poznavanje kolorističkih mogućnosti svih skupina orkestralnih instrumenata iznjedrilo je dopadljivu i uhu ugodnu skladbu. Zagrebačka fil-harmonija odsvirala ju je poletno, sigur-no i izvrsno dinamički raslojeno, uz isti-canje bogatoga tonskog kolorita (pri-mjerice flauta i harfa u drugome stav-ku), što bi suiti Iz Hrvatske moglo osi-gurati popularnost uz češće izvedbe.

Praizvedba Palanovićeva Drmeša

D a je Dubravko Palanović u središtu zanimanja hr-vatskih naručitelja novih djela tzv. ozbiljne glazbe, dokazuje još jedno novo djelo koje je u ovom raz-doblju doživjelo praizvedbu. Ovogodišnje je uspje-he 40–godišnji skladatelj počeo nizati 20. ožujka u Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca u

Rijeci, praizvedbom velebne vokalno–instrumentalne simfonije Jasan dan, a nastavio stavkom Drmeš na otvorenju ovogodišnjeg festivala Zagreb Classic 20. lipnja na otvorenoj sceni zagrebačkog Trga kralja Tomislava. Posebno za praizvedbu na tom koncertu skladatelju je na-rudžbu uputila HRT–ova radna jedinica Glazba s kojom u posljednje vrijeme često surađuje na programima Tamburaškog orkestra HRT–a. Na sceni »Tomislavca« tom su se prigodom u sklopu programa za stotu obljetnicu raspada Austro–Ugarske povezali Simfonijski i Tamburaški orkestar HRT–a i pod vodstvom gostujućeg češkog maestra Jiříja Rožeňa praizveli Palanovićev Drmeš, efektnu skladbu u majstorskom spoju folklora sjeverne Hrvatske i klasične teksture znalački razrađene orkestracije. Djelo su mogli doživjeti i gledatelji izravnog prijenosa na HRT–ovu prvom televizijskom i trećem radijskom programu. (JH)

Šef-dirigent Zagrebačke filharmonije, David Danzmayr, dirigirao je praizvedbom Palanovićeve suite

Otvorenje Zagreb Classica na Trgu kralja Tomislava

16

BR

OJ

210,

SR

PAN

J 201

8.

I z l o g s u v r e m e n o g z v u k a , M u z i č k i s a l o n S C – a ( K u l t u r a p r o m j e n e S t u d e n t s k o g c e n t r a ) , 2 . — 5 . s v i b n j a 2 0 18 .

Skladba kao kombinacijaŠto suvremeni glazbenici misle o svojoj glazbi, što im je inspiracija, o čemu promišljaju i što općenito misle o suvremenim tendencijama otkrio je ovogodišnji festival

Piše: Marija Cestarić

Š to suvremeni glaz-benici misle o svojoj glazbi, što im je inspi-racija, o čemu promi-šljaju i što općenito misle o suvremenim

tendencijama? Tako se na Trećem programu Hrvatske radiotelevizije ogla-šavao Izlog suvremenog zvuka, održan u Zagrebu od 2. do 5. svibnja. Umjet-nička ravnateljica festivala Davorka Be-gović svake se godine trudi privući što više mladih umjetnika sa suvremenim tendencijama u skladanju, koji istražuju nove mogućnosti u umjetnosti i probi-jaju granice, pa ih je ove godine, kako

se navodilo i u najavi programa, bilo više od stotinu. Za ovogodišnji vizualni identitet festivala zaslužna je Ana–Ma-rija Vlahović, čiji naizgled minimalistički, ali vrlo efektan dizajn dobro ocrtava ideju Festivala. Osminke koje se pre-tvaraju u prikaz sličan nekom grafu računalne manipulacije zvukom, idejno odgovaraju suvremenoj umjetničkoj koncepciji. U caffe–baru Teatra &TD postavljena je izložba dosadašnjih vizu-alnih rješenja Festivala, što nas ujedno podsjeća na to da se Izlog u takvom formatu održava već godinama te da takav festival ima budućnost.

Za bolji život

Festival je otvoren 2. svibnja u caffe–baru Teatra &TD, gdje je Davorka Be-gović željela zaobići prigodničarske

svečane govore pa je umjesto da go-vori o Izlogu radije predstavila udrugu Are You Syrious? Festival suvremene glazbe ne može zaobići najveće pro-bleme današnjice, što svakako jest tzv. izbjeglička kriza. Za ljude koji su osta-li bez svega, koji bježe od rata traže-ći dostojanstven život, umjetnost može učiniti svijet ljepšim pa postaje očito što znači Kultura promjene, u ovom sluča-ju kulturom promijeniti život nabolje. U ime udruge Are You Syrious? govorila je Milena Zajović te je pozvala na po-moć izbjeglicama doniranjem za »be-splatni dućan« u koji izbjeglice mogu doći i uzeti što im je potrebno, prije sve-ga odjeću, obuću i higijenske potrep-štine. Festivalskoj su publici prikazana dva videozapisa, iz kojih se dalo zaklju-čiti kako fotografija, film, glazba, sport, izložbe i druženje u prirodi tražiteljima

azila mogu učiniti ugodnijim boravak u Hrvatskoj.

Središnji glazbeni događaj prvoga dana Izloga bila je praizvedba Skladbe za saksofone i Francuski paviljon Gor-dana Tudora. Tudor sklada za brojne instrumente, no uvijek se vraća svo-jem saksofonu. Kao skladatelj i izvođač već je sudjelovao na Izlogu: 2015. Pa-pandopulo kvartet izveo je djela suvre-menih skladatelja. Ove je godine nje-gov matični ansambl stvorio Skladbu za saksofone i Francuski paviljon, djelo koje izvire iz specifičnih akustičkih svoj-stava toga prostora. To nije ni prvi put da je neka skladba pisana baš za Fran-cuski paviljon. Štoviše, od njegova po-novnog otvorenja 2014. godine redo-vito se propituju akustičke mogućno-sti prostora moderne arhitekture, pa je 2015. u sklopu Muzičkog biennala Za-greb u koprodukciji s Kulturom promje-ne SC–a to učinio njemački umjetnik zvuka Gerriet Sharma.

Osvajanje prostora

Uzet ćemo vam 2000 sekundi života — 4 saksofonista — nekoliko sekundi jeke — 1 Francuski paviljon. Esej o sebično-sti: Otok jedinaca — Fanfare za sana-cijske upravitelje — … opis je u natu-knicama Tudorove skladbe od 33 mi-nute. Publika je sjedila u polukrugu, a iza njihovih je leđa digitalni sat projiciran na zid Francuskoga paviljona odbroja-vao trajanje skladbe koja je počela šu-mom upuhivanja zraka kroz instrumen-te. Saksofonisti Nikola Fabijanić, Gor-dan Tudor, Goran Jurković i Tomislav Žužak počeli su svirati tako da je sva-ki zauzimao dio tog umjetničko–izlož-benog prostora, a ako se vodimo opi-som djela, onda je svaki od četiri sebič-na pojedinca osvajao za sebe dio aku-stičkog prostora. Svaki je od njih pred-stavio svoje tehničke mogućnosti, ali i mogućnosti svojega instrumenta. Go-ran Jurković i Tomislav Žužak svirali su bariton–saksofone, a Gordan Tudor i Nikola Fabijanić sopran–saksofone. Skladba je preispitivala reakcije prosto-ra na zvučne objekte. Nakon odsvira-nih fragmenata, zvuku su dopustili da nekoliko sekundi odjekuje. Glazbeni fragmenti često su se kretali u visokim registrima, i to kod bariton–saksofona.

DAM

IR Ž

IŽIć

Središnji događaj ovogodišnjeg Izloga bila je praizvedba Skladbe za saksofone i Francuski paviljon saksofonista i skladatelja Gordana Tudora

17

BR

OJ

210,

SR

PAN

J 201

8.

Izvođači su se tijekom izvedbe Skladbe za Francuski paviljon kretali kroz pro-stor, bila je to i neka vrsta performansa, koreografije u kojoj su četiri individue složile parove, zatim i kvartet iz kojega se na samom kraju izdvojio skladatelj. Papandopulo kvartet igrao se i svje-tlom i sjenom, namjerno ili nenamjerno, kretnje Gordana Tudora reproducira-le su se na svod Francuskog paviljona u obliku sjena dok je svirao kod izvora svjetlosti. Igri svjetla i sjene pridružile su se i munje, koje su te večeri sijevale za-grebačkim nebom i time nipošto nisu pokvarile izvedbu. Štoviše, karakteri-stike prostora postale su još izraženije.

Na jednoj nozi

Papandopulo kvartet izvedbi je pristu-pio veoma ozbiljno, a među članovima se osjećala dobra komunikacija, ujed-načenost u predstavljanju solističkih di-jelova te doza teatralnosti koju je zahti-jevalo djelo. U jednom su trenutku izvo-đači morali stajati na jednoj nozi, dok su drugom nogom blokirali zvuk koji je tre-bao izići iz saksofona. Skladba za Fran-cuski paviljon ponovno nas podsjeća na pitanje razlike između gotovog djela i improvizacije, a čini se da suvremene tendencije u glazbi teže tomu da razli-ke i nema. To je možda odgovor na pi-tanje što suvremeni glazbenici misle o tendencijama u suvremenoj glazbi. A što im je inspiracija? Sudeći po naslo-vu ovoga djela, inspiracija im može biti prostor kao što je Francuski paviljon. O čemu promišljaju suvremeni glazbeni-ci? Promišljaju o društvenim problemi-

ma i ulozi glazbe u tim pitanjima. U pro-gramu Skladbe za Francuski paviljon to nigdje nije navedeno, ali već pojam »sanacijski upravitelj« asocira na brojne afere vezane uz Studentski centar koje kruže medijima, a koje su nastale zbog nečije pohlepe ili sebičnosti. Što suvre-meni glazbenici misle o svojoj glazbi? Teško je znati, no festivalska je publika dobro prihvatila novu skladbu Gorda-na Tudora.

Koje su još suvremene tendencije u glaz-benom ili audiovizualnom stvaralaštvu?

Audiovizualna instalacija Ane Hušman, dio stalnog postava festivala, pod nazi-vom Na mjesto centrifuge dolaze sato-vi klavira upozorava nas da žene i da-lje, unatoč automatizaciji, većim dijelom same vode brigu o kućanstvu te da se to za njih podrazumijeva ili se čak od njih očekuje. U dijalogu subjekata a i b, koji čitamo na ekranu, očito je nera-zumijevanje koje jasno dolazi do izra-žaja čak i kad je nedorečeno. Dijalog se prekida abecednim popisom stva-ri o kojima se žena mora brinuti ili koje ju okružuju u kućanstvu. Na neki način instalacija pokazuje da žena nema vre-mena razgovarati i pritom ne razmišljati o drugim poslovima koje mora obavi-ti. Zvuk koji se pušta uz dijalog ocrtava nervozu subjekta a — žene koja se ne stiže baviti čime želi jer se od nje oče-kuju druge stvari.

Izlog suvremenog zvuka izložio nam je rezultate najnovijih istraživanja na po-dručju akustike i robotike. Na sceni Galerije SC–a Łukasz Szałankiewicz upotrijebio je prototip sustava za pre-

poznavanje emocija u sklopu projek-ta Saturn 3. Za robotiku je bio zadu-žen Adam Donovan, a za vizuale Ka-trin Hochschuh. Adam Donovan i Ka-trin Hochschuh predstavili su nam svoj rad 3. svibnja u caffe–baru Teatra &TD. Njih dvoje govorili su o pozadini svoje-ga rada: Adam Donovan bavio se op-tikom, a zanimalo ga je može li mani-pulirati i zvukom. Već je postavio broj-ne audioinstalacije u kojima se poigra-va ljudskom percepcijom. U projekti-ma kojima se on bavi, čovjeku se čini kao da je oko njega pedeset nevidlji-vih zvučnika koji proizvode zvuk te ne može odrediti njegov izvor. Vizuali koje radi Katrin Hochschuh zapravo su ma-tematički definirana geometrija koja re-agira na zvuk. Publici je predstavljen robot nazvan Mega Tatuophone. Takvi projekti vode realizaciji ideje da će ro-boti u budućnosti prepoznavati ljudske emocije i prema tome čovjeka tješiti ili razveseljavati glazbom.

Obožavatelji kaseta

Dokumentarni film Kaseta (2016.) reda-telja Zacka Taylora prikazan je 3. svib-nja u MM centru. Podsjetio nas je na to da suvremena glazba nisu samo ek-sperimenti s modernom tehnologijom, nego je to i povratak nekih starih teh-nologija. Film je ispunjen kompilacijom razgovora s izumiteljem kasete Louom Ottensom te ljubiteljima i skupljačima kaseta; otkriva se da prodaja kaseta u Americi posljednjih godina raste jer se pojavljuju novi obožavatelji toga medija.

Na ovogodišnjem su se Izlogu svojim

radom predstavili Nicole Hewitt u su-radnji s Vidom Guzmić i Ivanom Slipče-vićem, izvodeći završnu epizodu pro-jekta Ova žena se zove Jasna; Andro Giunio, Eric Raynaud s izmjenom vek-torskih strujanja s pomoću zvuka Vec-tor field, Jorge Sánchez–Chiong, Tom Relleen i Valentina Magaletti, Miodrag Gladović i Dinka Radonić, Cyril Lim, Bobby Barry, John Chantler, Seymour Wright i drugi.

Za suvremene skladatelje njihova glaz-ba znači glazbu koja dolazi uz vizualne efekte, glazbu u sklopu projekata koji eksperimentiraju sa zvukom, manipu-laciju zvukom u prostoru, u računal-nom programu, manipulaciju ljudskom percepcijom i preispitivanje odnosa čovjeka i stroja. Kompozicija ne postoji, postoje samo uzorci koji otvaraju bez-brojne mogućnosti kombiniranja, kom-binacije koje se događaju u trenutku, improvizacija. Vjerujem da publika koja prati Izlog suvremenoga zvuka s nestr-pljenjem čeka sljedeći festival koji će nam vjerojatno otkriti nove mogućnosti kombiniranja te rezultate novih eksperi-menata sa zvukom.

Središnji glazbeni događaj ovogodišnjeg Izloga bila

je praizvedba Skladbe za saksofone i Francuski paviljon Gordana Tudora

Izlog 2018. izložio nam je nova istroživanja na području akustike i robotike: Łukasz Szalankiewicz i projekt Saturn 3 u Galeriji SC-a

18

BR

OJ

210,

SR

PAN

J 201

8.

P r v i k o n c e r t n o v o o s n o v a n o g Z O O V – C O O L A n s a m b l a 2 9 . o ž u j k a 2 0 1 8 . u M a l o j d v o r a n i L i s i n s k i

Program u čast ratnog projekta Za kontinuitet hrvatskog glazbenog stvaralaštva ‘91.Ansambl okupljen za potrebe Međunarodnog festivala komorne glazbe Musica Maxima (violinistica Petromila Jakas, čelistica Mia Grubišić, klarinetist Yaroslav Sadovyy te pijanistica Sanja Vrsalović Drezga) odlučio je usmjeriti se na suvremeno, novo i »pomaknuto« stvaralaštvo

Piše: Martina Bratić

N edavno osnovani ZOOV–COOL An-sambl, sastavljen od mladih glazbe-nika (violinistice Petromile Jakas,

čelistice Mije Grubišić, klarinetista Yaroslava Sadovyya te pijanistice Sanje Vrsalović Drezga), 29. ožujka u Maloj dvorani Lisinski predstavio se i zagrebačkoj publici. Okupljeni 2016., za potrebe Međunarodnoga festiva-la komorne glazbe Musica Maxima, odlučili su zajedničkim snagama fokusirati se na interpretiranje suvre-mene glazbe, domaće i inozemne, ali i na »klasičnija«, rjeđe izvođena djela, kako sami ističu.

Počast veteranima

Okosnica programa, kako je po-jašnjeno, »inspirirana je projektom uglednih interpreta Milka Pravdića, Volođe Balzalorskog, Andreja Petra-ča i Tomaža Petrača, ostvarenim rat-ne 1991. godine«. U sklopu projek-

ta održan je i koncert Za kontinuitet hrvatskog glazbenog stvaralaštva, s praizvedbama djelâ nekih od prono-sitelja suvremenoga hrvatskog zvu-ka: Anđelka Klobučara, Frane Pa-raća, Marka Ruždjaka i Željka Brka-novića. Za taj su se ikonički koncert mladi ZOOV–COOL–ovci u vlastitoj interpretaciji odlučili prezentirajući ga kao cjelinu, kao odabir tih istih sklad-bi četvorice spomenutih skladatelja.

Koncert je otvoren Kvartetom za kla-rinet, violinu, violončelo i glasovir Fra-ne Paraća; skladbom koja paučina-stom strukturom i melodijskom raz-granatošću tvori organizam izuzetne zvučne delikatnosti. U njezinoj su se interpretaciji solo nastupi iznijeli zre-lo i dorađeno, dok se u tutti odlomci-ma još moglo donekle poraditi na di-namičkome rafinmanu. Koncepcijski se naslanjajući na temu rata, program je u prvome dijelu koncerta zaokružio trostavačni Kvartet Paula Hindemitha, nastao 1938. godine, u vrijeme naci-stičkih progona.

Skladba kojoj Ansambl duguje i svoj naziv, Kvartet ZOOV–COOL, s pod-naslovom — Ratni, Željka Brkanovi-

ća, na najbolji je mogući način uvela publiku u programski atraktivniji dio večeri. U tom rječitom poigravanju idejom onomatopeje, imitacijom gla-sova u dozivanju, Brkanovićeva vo-kalna obrada instrumentalnih dionica u tamnijem zvučnom koloritu pred-stavljena je svježe i angažirano, una-toč opasnosti izvodilačkoga zamora. Odabir naziva Ansambla pojasnila je pijanistica Sanja Vrsalović Drezga: »Zvučni naslov Zoov–Cool preuze-li smo, dakako, u dogovoru sa skla-dateljom. To je bila i prva kompozicija koju smo zajedno pročitali. Autor je o skladbi zapisao da se u njezinu zvuč-nom nukleusu krije ideja da se iz tame postupno pojavljuju zrake optimizma. Ta nam se vizija svima svidjela.«

Otvoreni za sve

Treći nositelj »hrvatske linije«, Marko Ruždjak, predstavljen je djelom Pru-dent views of my love passing by the se-asons, koje karakterizira čitak tretman zvučnih mikrostruktura i neprestano poigravanje elementima čujnog i ne-čujnog, što je i izvođačima ponudilo gotovo improvizatorski »vjetar u leđa«.

No skladba koja se, unatoč svoj svo-joj izvođačkoj kompleksnosti, poka-zala kao odličan teren za dokaziva-nje toj mladoj četvorki, bila je Klobu-čarova Glazba za kvartet; u trostavač-noj koncepciji energičnoga ali izražaj-nog protoka, izrazite zvučne gustoće i izazovnoga dinamičkog plana, činila je kvalitetno objedinjenje cjelokupno-ga nastupa ZOOV–COOL Ansambla.

Programski ponešto nesvakidašnjim potezom, sastav je svakako prima-mio i nagnao na potrebu da oslušku-jemo što će novo ponuditi svojoj pu-blici. »Planovi su nam i dalje istraživati koncertni repertoar koji nas intrigira, možda i u nekoj kreativnoj želji za no-vim i pomaknutim. Glazbenici se po-nekad pribojavaju suvremenog not-nog teksta, a ja bih rekla da smo mi otvoreni za sve opcije«, rekla je Sa-nja Vrsalović Drezga. Pa do tada va-lja ustvrditi da su svojim izvodilačkim i interpretacijskim vještinama ZOOV–COOL–ovci sasvim opravdali svoje »vatreno krštenje« u Lisinskom.

Kao i 1991., i tu su izvedene skladbe Anđelka Klobučara,

Frane Paraća, Marka Ruždjaka i Željka Brkanovića, koje su u prvoj godini Domovinskog rata u Hrvatskoj naručili i praizveli Milko Pravdić, Volođa Balzalorski te Andrej i Tomaž Petrač

MAR

KO Š

OLI

ć

19

BR

OJ

210,

SR

PAN

J 201

8.

N a k r a j u s e z o n e M a j s t o r s k o g c i k l u s a H R T – a u L i s i n s k o m , 2 4 . s v i b n j a 2 0 1 8 . p r a i z v e d b a F o r e t i ć e v a K o n c e r t a z a o r g u l j e i o r k e s t a r

Orgulje između razmetljivosti i skromnostiSilvio Foretić napisao je svoj orguljski koncert na narudžbu HRT–ove radne jedinice Glazba koja ga je imenovala rezidencijalnim skladateljem sezone

Piše: Martina Bratić

S imfonijski orkestar Hr-vatske radiotelevizije pred sam je kraj svoje sezone Majstorskoga ciklusa vjernu publiku odlučio nagraditi pro-

gramski bogatom večeri, uz jednu pra-izvedbu djela domaćega autora. Kon-cert nazvan Svečanost ritma okupio je Noć na pustoj gori, simfonijsku pjesmu Modesta Petroviča Musorgskog, zatim premijerno izvedeni Koncert za orgulje i orkestar Silvija Foretića, inače ovose-zonskoga rezidencijalnog skladatelja SO HRT–a, Suitu u klasičnom stilu Fra-na Lhotke te uvijek zavodljiv Ravelov La Valse.

Rock–matrica

Vođen rukom maestra Mladena Tar-buka, činilo se da se Orkestar u prvoj točki rukopisa velikana iz Ruske peto-

rice nije potpuno »dao«. Skladba koja, unatoč svoj svojoj zvučnoj silini, ipak obiluje i mnoštvom izražajnih valera i nijansi, iznesena je pomalo jednolič-no; dinamički ne sasvim dorađena, što se posebno uočavalo u nepoštovanju sekvencijskoga načela. Ipak, sve su eventualne neuvjerljivosti bile odagna-ne nestrpljivo iščekivanom praizved-bom, koja je na pozornicu pozvala i so-lista večeri — Pavla Mašića. Foretićev Koncert, u atipičnoj dispoziciji stava-ka Andante — Poco adagio — Allegro non troppo, pokazao se, naime, kao izazovno pismo u čijoj se interpretaci-ji cijelo izvođačko tijelo svesrdno an-gažiralo i dokazalo, ali i kao inventivna rapsodija zvučnih efekata čiju je svaku novu pojavnost uho žedno čekalo.

Pompozni Andante otvara se zlogla-snim uvodom cijeloga orkestra, iz či-jega sumraka izranja zvuk orgulja po-praćen bubnjevima. U neobičnoj, go-tovo rokerskoj ritamskoj matrici, s pa-

stoznim orguljskim preludiranjem, cje-lokupna se zvučna slika iz rock okvira brzo prebacuje u atmosferu džezistič-ke estetike.

Igra bojom

Foretiću se igra zvučnom bojom tu ne-sumnjivo nádala kao primarna, s glis-sandom kao temeljnim postupkom, a tretman orguljskoga zvuka u nekim je trenucima neodoljivo podsjećao na skladateljeve ranije radove iz sedam-desetih godina prošloga stoljeća, koje je stvarao na području elektroničke glazbe.

Drugi je stavak, Poco adagio, nakon zvuka koji razara i silovito prodire, publi-ku prenio u jedan plagalni harmonijski prostor, sa zavodljivim melodijskim poi-gravanjima nježnih puhača i gudača, i u improvizacijski uokvirenom solističkom nastupu Pavla Mašića. Solistički zvuč-ni materijal, koji asocira na signalizaciju i neke otuđene i daleke ambijente, pod

Mašićevim se prstima izgrađivao kao najfiniji ornament, a skladateljevo je na-stojanje da orgulje istovremeno prosla-vi i u njihovoj razmetljivosti i skromnosti, zaživjelo u pravoj mjeri.

Allegro non troppo donio je kontrapun-ktsko zaključivanje toga bogatog nara-tiva, s povremenim premještanjima u okruženje devetnaestostoljetnoga sim-fonijskog zvuka i melodijskog postup-ka. Shodno zaključku, i solistička je di-onica, nakon tehnički izvanredno izve-denih odsječaka, jednako maestralno, kao kakav izolirani zvučni signal, ostala sama i, tako ogoljena, krajnje dojmljiva.

Uzimajući u obzir reakciju publike, na samome kraju ne preostaje drugo nego zaključiti da je enfant terrible hr-vatske glazbe, Silvio Foretić, osim neiz-mjerno vrijednoga doprinosa orguljskoj domaćoj literaturi, još jedanput poka-zao kako svojim autorskim idejama i dalje može, u najboljemu smislu riječi, ne samo iznenaditi nego i sablazniti.

MAR

IJA

ŠTIL

INO

VIć

/ H

RT

E nfant terrible hrvatske glazbe, Silvio Foretić, osim neizmjerno

vrijednoga doprinosa orguljskoj domaćoj literaturi i dalje može, u najboljemu smislu riječi, ne samo iznenaditi nego i sablazniti

Foretićev je orguljski koncert praizveo Pavao Mašić uz Simfonijski orkestar HRT-a pod vodstvom maestra Mladena Tarbuka

20

BR

OJ

210,

SR

PAN

J 201

8.

Multimedijalni institut i Višeslav Laboš objavili drugo izdanje projekta Elektroakustičke glazbe hrvatskih skladatelja

Foretićeve glazbene transakcijeAlbum nastoji obuhvatiti razdoblje od jedanaest godina stvaranja Silvija Foretića, kad je skladatelj intenzivno stvarao svoju glazbu u elektroničkom studiju

Piše: Martina Bratić

N akon što je 2016. godine izdao nosač zvuka an-tologije elektroa-kustične glazbe u Hrvatskoj (U

potrazi za novim zvukom: 1956.–1984.), Multimedijalni institut (MI2) ponovno je s Višeslavom Labošem, kao autorom koncepcije, objavio i drugo izdanje projekta — nosač zvuka Silvio Foretić: Transakcije 1968. — 1979.

Pučki oratorij

Izdan u seriji Elektroa-kustička glazba hrvat-skih skladatelja, CD nastoji obuhvatiti upra-vo taj dio Foretićeva opusa, jedanaest go-dina stvaranja.

Kronološki poredano, prva je skladba Bal-kanal (1968.–1974.) — pučki oratorij za elek-troakustički obrađene glasove i narodne in-strumente, u čijoj se ideji, proizašloj iz le-gendarne suradnje Silvija Foretića i Jan-ka Jezovšeka (dvoji-ce inauguratora An-sambla za suvreme-nu glazbu, prve takve umjetničke suradnje u

Hrvatskoj i Jugoslaviji [1963.–1967.]), suprotstavljaju i stapaju glazbena elektronika i folklor. Ipak, riječ je o djelu koje »nije proizvedeno elektro-ničkim sintetskim zvucima, nego is-ključivo elektroakustičkom transfor-macijom ljudskih glasova i narod-nih instrumenata«, te koje začudnim zvučnim bojama i efektima izmjene ljudskoga glasa ispunja prostor, is-ključivo na taj način gradeći vlasti-tu formu. Za ovaj se nosač zvuka odabrala skraćena, odnosno, ko-načna verzija (Neufassung) iz 1974. godine.

Osmi dan

Monolog des Klaviers — za magne-

tofonsku vrpcu (1970./1971.), druga je Foretićeva skladba na nosaču zvuka, a riječ je o odlomku iz dje-la Für Klavier — sonata quasi una fantasia (za frustriranog pijanista, magnetofonsku vrpcu, dijapozitive i film), u ponekom popisu djelâ zabi-lježen kao kolaž od riječi i glazbe sa scenskom akcijom. Taj je audioisje-čak do sada neobjavljen na nosa-ču zvuka, što je svakako pohvalan čin kompilatora Višeslava Laboša, unatoč činjenici da je riječ o djelu sa snažno vizualnom komponentom. Vizualno je, doduše, predstavljeno fotografijama originalnoga happe-ninga, u knjižici nosača zvuka.

Najdulja skladba (četrdesetak minu-ta) ujedno se smatra i krunom Fo-retićeva elektroakustičkoga opusa, a na CD–u je zabilježena u skraće-noj verziji od šest brojeva, i kao sa-mostalna instrumentalna matrica. Der Achte Tag (oder auf der Suche nach der weissen Zeit) / Osmi dan (ili u traženju bijele vječnosti) dje-lo je u kojemu glavni junak »prepri-čava svoj životni put, pri čemu po-jedine postaje njegova umjetničkog razvoja odgovaraju razvojnim eta-pama novije glazbe […]«. Ako se u obzir uzme primat narativa i dramat-skog, malo je upitno zašto je za no-sač zvuka odabrana instrumentalna verzija djela.

Destabilizacija tradicije

Duo i trio (iz Semi–mono–ope-re) (1978./1979.), s podnaslovom za jednog izvođača i magnetofon-sku vrpcu, osim kronološki, s pu-nim pravom zatvaraju koncepciju Foretićevih Transakcija i što se tiče tretmana zvučnoga materijala. S jasnim aluzijama na operni vokal-ni prostor, Duo i trio materijaliziraju dodirnu točku autorovih čestih po-igravanja »tradicionalnim« i njegovih destabilizacija te iste tradicije, na taj način kontekstualizirajući neke od postulata Foretićeva rada.

Silvio Foretić: Transakcije 1968–1979 važan su i kvalitetno odra-đen projekt i prinos baštini doma-će avangardne i suvremene glaz-be. Možemo se nadati da će ta ide-ja i realizacija predstaviti još mnogo drugih autora.

Elektroakustička glazba hrvatskih skladatelja

Silvio Foretić: Transakcije 1968. — 1979. Multimedijalni institut (MI2)

K o n c e r t n a S i l b i 17. s r p n j a 2 0 1 8 . p o s v e ć e n B r u n i B j e l i n s k o m i I g o r u K u l j e r i ć u

Simfonijski orkestar HRT–a na skladateljskom otokuPoveznica sa skladateljima su solistica i dirigent programa — Kuljerićeva kći, udaraljkašica Ivana Bilić i dirigent Alan Bjelinski

Piše: HRT

Z ahvaljujući suradnji Kon-certnog ureda Zadar, Turističke zajednice Silbe i Hrvatske radiotelevizije, u sklopu 58. Glazbenih večeri u Sv. Donatu, na

otoku beskrajnih priča i uspomena — Sil-bi, koncertom Hommage à Bruno Bjelinski & Igor Kuljerić Simfonijski orkestar HRT–a odao je počast dvojici hrvatskih glazbeni-ka u čijem je životu i stvaralaštvu taj otok imao važno mjesto. I Igor Kuljerić i Bruno Bjelinski pokopani su na Silbi, a koliko ih je otok nadahnuo, otkrivaju njihova djela prožeta asocijacijama na tamošnje pod-neblje. Koncert je održan 17. srpnja u 21 sat u Galeriji Marije Ujević–Galetović, a po-sebnu dimenziju dao mu je nastup Ivane Bilić Kuljerić

u ulozi solistice u djelu svojega oca, Folk art II iz 2003., čija je ujedno koautorica, te vodstvo maestra Alana Bjelinskog koji je, uz ostalo, ravnao izvedbom Devete simfo-nije svojega oca Brune, posvećene upravo otoku Silbi. Na programu je bio i Kuljerićev Silbenski tanac.

Otočni mirisi

»Teško je riječima opisati jedinstven duh i ozračje otoka Silbe. Radi li se o nevjerojat-noj plavo–zelenoj boji mora, o povjetarcu koji se za tren od nježne vilinske ruke koja miluje pretvori u razjarenu neman koja raz-bija stijene i kišom šiba otočne škure i bar-ke u mandraču ili je pak riječ o opojnom zvuku cvrčaka i ritmičkom kampanavanju sa zvonika?

Mnogi otočni mirisi, priče, zvukovi i pris-podobe provlače se kroz stranice partitu-

ra mojega oca. I kako da najbolje zazvu-či njegova glazba nego ondje gdje je i na-stala, ispod beskrajnog zvjezdanog neba otoka Silbe, gdje ponekad ono najmanje postane i od života veće«, rekla nam je Iva-na Kuljerić Bilić. Koncert je poseban iz više razloga: prvi je put u povijesti otoka Silbe na njega stupio Simfonijski orkestar HRT–a i prvi su se put na njemu izvela djela dvo-jice hrvatskih autora koji su na otoku stva-rali. »Mi (Bjelinski) smo tu od 1966. godine, tako da poznajemo mnogo domaćih ljudi, ali i domaćih i stranih gostiju koji cijelo ovo vrijeme uživaju u ljepoti i posebnom miru na otoku Silbi.

Devetu simfoniju Bruno je doživio kao vr-hunac, krunu svojega života, najljepši dio, jer je realizirao vlastitu obitelj, dobio je dje-cu, sinove Alana i Deana, zaokružio je svo-ju viziju sreće, kao cjelinu, sa svojom obi-telji«, rekao nam je u razgovoru Alan Bje-linski i dodao: »Ponosan sam što smo i mi dio te priče; pogotovo smo zahvalni Sim-fonijskom orkestru HRT–a, organizatori-ma Glazbenih večeri u Sv. Donatu i cije-lom timu ljudi koji su poduprli ovaj posebni događaj.«

I Kuljerić i Bjelinski pokopani su na Silbi, a koliko ih je otok

nadahnuo, otkrivaju njihova djela prožeta asocijacijama na tamošnje podneblje

21

BR

OJ

210,

SR

PAN

J 201

8.

I n m e m o r i a m Ž e l j k o B r k a n o v i ć ( Z a g r e b , 2 0 . p r o s i n c a 19 3 7. — C r i k v e n i c a , 7. l i p n j a 2 0 1 8 . )

Život poslije životaNekoliko misli o naslijeđu koje ostaje nakon smrti velikog umjetnika, predanog pedagoga i posvećenog skladatelja

Piše: Erika Krpan

Željko Brkanović, skladatelj, dirigent i pedagog, profesor emeritus Sveučilišta u Zagrebu, višegodišnji predsjednik Hr-vatskog društva skladatelja, preminuo je 7. lipnja u Crikvenici. Komemoracija je održana 13. lipnja u Dvorani Stančić na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagre-bu. Tom prigodom govorili su prof. Dali-bor Cikojević, dekan Muzičke akademi-je, Antun Tomislav Šaban, glavni tajnik Hrvatskoga društva skladatelja i prof. Vjekoslav Nježić, pročelnik Odsjeka za kompoziciju i teoriju glazbe. Posljednji ispraćaj bio je 14. lipnja na zagrebačko-me Mirogoju.

K ad je 9. studenoga 1978. praizvedena na Tribini u Opatiji Tonalna sonata za klavir Željka Brkano-vića, osjetilo se da

je u hrvatske glazbene ideje i načine njihova izraza i oblikovanja ušao neki novi umjetnički svjetonazor. Organi-ziran, promišljen, izrazito zaintrigiran motivičkim radom i bogatstvom kojim taj rad može posljedovati, taj je nazor odmah pokazao da se ne brine osobi-to za postmodernistička gledišta kojim je hrvatska glazba tih godina obilovala te da je svjestan da će jedino traganje po vlastitom glazbenom biću iznjedriti umjetničko djelo u suglasju sa svojim tvorcem.

I bilo je tako.

U skladateljskom okolišu izrazito pos-tmodernističke atmosfere Brkanović je uspostavio vlastiti poredak unutar ko-jega je izbor sredstava podredio cjelo-vitom pogledu na glazbu. Izrazit smi-sao za detalj, slijedom toga i posebna sklonost prema radu s motivom — pri čemu melodijski okvir može, ali i ne mora, biti konačni posrednik ekspresiji — posljedovali su neprestance živom, pulsirajućom kontrapunktskom struk-turom što prožima oblik umnogome te-meljen na tradicijom ustanovljenim na-čelima oblikovanja.

Znajući danas njegov skladateljski opus, čini se neobičnim da su treba-le proći godine potrebne da se od-makne od velikog oca Ive Brkanovića i sam krene tim tragom, nalazeći neovi-sni umjetnički izraz neopterećen obitelj-skim naslijeđem.

Školovan je kao pijanist, jedan u seri-ji darovitih iz razreda prof. Svetislava Stančića. Samozatajan i povučen, nije međutim bio spreman za estradne iza-zove, pa je desetak godina nakon što je 1962. diplomirao, korepetirao najprije u zagrebačkom, a potom u splitskom opernom ansamblu. Od 1969. najpri-je je bio glazbeni suradnik Televizije Za-greb, a ubrzo potom glazbeni urednik u Glazbenoj proizvodnji Radio–televi-zije Zagreb, gdje najprije vodi Tambu-raški orkestar Radio Zagreba, nastojeći proširiti interese i repertoarne moguć-nosti ansambla; poslije sve više djeluje kao producent za simfonijsku glazbu, a povremeno kao dirigent snima s ra-znim ansamblima djela hrvatskih skla-datelja. Iz toga su razdoblja i prve Brka-novićeve skladbe — što originalne, što obradbe — nastale upravo za Tambu-raški orkestar Radio Zagreba.

Bilo mu je gotovo četrdeset godina kad se napokon odvažio boriti se i za služ-benu kvalifikaciju iz kompozicije. Jedan uvaženi hrvatski skladatelj tvrdi da se kompozicija ne može studirati. Ako su svladane sve potrebne teorijske disci-pline, ishod kompozicije ovisi isključivo o talentu onoga koji komponira. Željko Brkanović pravi je dokaz istinitosti te tvrdnje. Želio je diplomu kao potvrdu stručne kvalifikacije, koja će mu — kao što će se poslije pokazati (1983.) — biti korisna pri prelasku na Muzičku akade-miju u Zagrebu, na kojoj je prošao sve stupnjeve napredovanja. Iz njegova ra-zreda kompozicije izišli su neki od naj-sposobnijih autora mlađe, sada već i srednje generacije.

Misao o operi

Razumljivo je da se u raznovrsnom opusu ističu djela za klavir i ona čija je sastavnica klavir. Predobro je pozna-vao klavir da mu ne bi posvetio osobi-tu pozornost; jednako važni bili su mu, međutim, i komorni sastavi u kojima je kontrapunktski rad — kojim se uvijek intenzivno bavio — mogao doći do pu-nog i zanimljivog izražaja.

Jedan od važnih Brkanovićevih umjet-ničkih interesa bila je opera. Ideja o operi, stara gotovo dva desetljeća, is-prva se iscrpljivala u izboru teme, a po-tom libreta. Činio se opsesivno posve-ćen želji da napiše operu.

»Ljubav prema operi postoji, pa i svo-jevrsno iskustvo. Pomalo sam se pri-

bojavao prihvatiti se pisanja opere bez pripreme ostaloga, ponajprije libreta. Imam dvije teme kojima bih se htio ba-viti, dvije zanimljive osobnosti — Juraj Križanić i Marko Antonije de Dominis. Ali trebam naći libretista. Svakako bih tome pristupio u nekom multimedij-skom smislu. Ako uspijem ostvariti ba-rem jednu operu, bit ću sretan«, rekao je prije deset godina Ivi Lovrec Štefano-vić u intervjuu za Cantus (broj 149 go-dine 2008.).

Prvi je put predstavio dio svojega oper-nog ostvarenja na autorskom koncer-tu 11. travnja 2012., kad su sopranistica Ivana Lazar i bariton Siniša Hapač uz pratnju Krešimira Starčevića praizveli duet iz opere Marc–Antoine de Domi-nis (koja se bavi životom i djelom znan-stvenika i splitskog nadbiskupa iz 16. stoljeća).

Uoči te izvedbe govorio je o svojem pri-stupu opernom djelu: »Nastojim na-pisati operu u pravom smislu, vezano za tradiciju. Izmjenjivat će se scene sa zborom, sa solistima, dueti, samostal-ne arije, orkestralni intermezzi; sve to tvorit će određeni kontinuitet napetosti i opuštanja. Radim pojedinačne prizore koje mi diktira tekst, a onda ih ili pro-širujem ili skraćujem tako da svaki pri-zor bude jedna cjelina. Što se tiče teh-ničkog zadatka, bit će to veliki orkestar sa zvonima koja su mi potrebna u pr-vom činu kod ustoličenja, a radnja se uglavnom odvija pjevanjem. U najdra-matičnijim momentima primjenjujem ri-tmizirani govor, ali vrlo kratko. Smatram da opera mora biti pjevana, bez reciti-ranja jer se to onda svodi na scensku glazbu.« (Programska knjižica urednice Erike Krpan za autorski koncert u po-vodu 75. rođendana Željka Brkanovi-ća, 2012.)

Neizgovorena pitanja

Zašto toliko inzistiram na operi? Zato što vjerujem da je Brkanović u tom dje-lu sažeo sve svoje skladateljsko, mož-da i životno iskustvo i zato što smo mu ostali dužni tu izvedbu; ne osjećam se dobro pri pomisli da opera u koju je ulo-ženo desetljeće autorskog rada osta-je do daljnjega zatvorena u obiteljskoj ladici.

Na kraju — meni možda najvažnije — Željko Brkanović bio je moj prijatelj. A kad god koji prijatelj ode na svoje po-sljednje putovanje, čovjek izgubi dio

sebe, nešto se važno u čovjeku odlomi zauvijek i preostaju jedino sjećanja kao način da ga se zadrži blizu.

To je prijateljstvo činilo važan dio živo-ta naših obitelji, zajednička ljeta i broj-ni zimski sati provedeni u razgovoru, uglavnom o glazbi i događajima oko nje, uvijek su oplemenjivali tu u odre-đenim godinama vrlo intenzivnu komu-nikaciju. Obronci Velike Kapele bili su ljeti naš zajednički dom; na tim smo obroncima znali provoditi vrijeme, za-jednički šutjeti i motriti more ili pak pri-jateljski čavrljati, ponekad sadržajno, a ponekad ni o čemu i — tek tako — biti zajedno. Obožavao je more, nalazeći u njemu neku vrstu duhovnog osloba-đanja, kao da su iz toga nepreglednog prostranstva stizali samo njemu zna-ni odgovori na neizgovorena pitanja koja su opsesivno prebivala u njegovu umjetničkom habitusu.

A sva ta znana i neznana pitanja, zna-ni i neznani odgovori, upisani su u nje-govoj umjetničkoj ostavštini koju — da bismo Željka Brkanovića zadržali živim — treba izvoditi, treba je neprestance s notnog crtovlja pretvarati u zvuk, u glazbu. Zaslužuje to i Željko Brkanović i opus koji je prepustio budućnosti.

22

BR

OJ

210,

SR

PAN

J 201

8.

MBZ–ov dan na izložbi Šezdesete u Hrvatskoj. Mit i stvarnost, 5. lipnja 2018. u Muzeju za umjetnost i obrt

V elika izložba Šezde-sete u Hrvatskoj. Mit i stvarnost, koja je ovo-ga proljeća postav-ljena u zagrebačkom Muzeju za umjetnost

i obrt, muzejska je atrakcija godine. Iz današnje perspektive, šezdesete su bile vrlo propulzivno razdoblje koje je u hrvatsku sredinu donijelo mnogo novìna, pomaka i drugačijih gledišta, od kojih su neka još uvijek dio kolektivne, društveno–kulturne stvarnosti. Jed-na od tih pojava je i Muzički biennale Zagreb, koje je 1961. kao izvaninsti-tucionalnu i na avangardu naslonjenu manifestaciju, osnovao Milko Kelemen. Autorica predstavljenog MBZ–ova blo-ka koji je dio stalnog postava izložbe, Seadeta Midžić, pokazala je na bije-nalskom danu 5. lipnja na izložbi da je snaga šezdesetih i na polju suvremene glazbe bila u samim njezinim akterima koji su bili spremni odigrati važnu ulogu iz Zagreba za cijeli svijet, a čije se po-sljedice osjećaju i danas.

Prepričana je tek crtica onoga što su okupljeni gosti i prijatelji Muzičkog bi-ennala Zagreb mogli čuti u specijalnom vodstvu samog autora izložbe, dr. sc. Zvonka Makovića, uz prigodne izvedbe djela Milka Kelemena koje su okuplje-nima priredili mezzosopranistica Marti-na Gojčeta Silić i violinist Goran Končar. Upravo kontekstualizacijom Muzičkog biennala Zagreb na samim njegovim počecima, kao i propitivanjem njegove pozicije i uloge sve do danas, nadamo se ostvariti što zanimljiviji i prisniji kon-takt s publikom sve do travnja 2019., kad će se festival održati jubilarni, tride-seti put. U međuvremenu, svakako po-sjetite izložbu koja je otvorena do 14. li-stopada 2018. (HDS)

23

BR

OJ

210,

SR

PAN

J 201

8.

6.—

13.04.2019.

Transformacije zvuka konkretnog gradskog središta u suvremeno skladateljsko pismo. — Problematiziranje urbanih (zvukovnih) struktura. — Stvaranje imaginarnih, surogat-nih gradova. — Glazbeni dijalozi i konfront-acije zvuka i prostora, akustike i arhitek-ture, ekologije zvuka i urbanizma. — Grad kao pojam nadstrukture prostora suživota i zvučnog perceptivnog suučesništva. — Grad kao pitanje (glazbenog) egzila, života ulice ili progona. 30. muzički biennale Zagreb i 30. godina od održavanja Urbofesta.

www.mbz.hr

24

BR

OJ

210,

SR

PAN

J 201

8.

T r i b i n a S u b o t o m u G l a z b e n o m , 17. o ž u j k a 2 018 . u H G Z – u , u s u s r e t i z l o ž b i Š e z d e s e t e u H r va t s ko j — M i t i s t va r n o s t

Glazbena re–kreacija epoheCilj tribina jest slijediti događanja u zagrebačkom kulturnom životu, stvarajući sustav rezonancija između blaga Hrvatskoga glazbenog zavoda i gradske kulturne svakodnevice

Piše: Martina Bratić

C iklus predavanja subo-tom prijepodne u Hr-vatskome glazbenom zavodu, nazvan Su-botom u Glazbenom, ušao je već u svoju

drugu godinu. Kako ističu voditeljice pro-

jekta, muzikologinje Nada Bezić i Seadeta Midžić, ideja ciklusa jest slijediti i izdvajati događanja u zagrebačkome kulturnom životu, »stvarajući sustav obogaćujućih rezonancija koje signaliziraju i specifičnu povijest, blaga i znanja Hrvatskoga glaz-benog zavoda, udružujući ih s kulturnom svakodnevicom«. Ožujak je donio Subo-tu posvećenu najavi izložbe Šezdesete u Hrvatskoj — Mit i stvarnost, otvorene 14. travnja u Muzeju za umjetnost i obrt, a predavanjem se nastojao objasniti upravo sukus toga vremena i glazbenih nastoja-nja na domaćem prostoru. Također, zna-tan dio programa Muzičkoga biennala Za-greb, najvažnijega glazbenog fenomena stasaloga tih godina, održavao se upravo u dvorani HGZ–a, pa je time Subota bila još znakovitija.

Predavanje je otvorila Seadeta Midžić pri-godnim riječima sjećanja na nedavno pre-

minuloga Milka Kelemena, inauguratora Muzičkoga biennala Zagreb, na njegov lik i djelo u hrvatskoj glazbenoj povijesti. Autor izložbe Zvonko Maković, koji je uz ravna-telja Muzeja za umjetnost i obrt Miroslava Gašparovića, okupljenima izložio sadržaj i intenciju projekta, govorio je i o vremen-skim preklapanjima Biennala s progra-mom i smjerovima Novih tendencija, neiz-

mjerno važnoga projekta sin-tetizacije umjetničkih pokre-ta šezdesetih i sedamdese-tih godina u jugoslavenskim okvirima. Uz Biennale, Nove tendencije i Zagrebačku ško-lu crtanoga filma, hrvatska se metropola tih godina, naime, ucrtala u mapu pluralističko-ga, modernog kulturno–po-litičkog projekta, izašavši iz strogo lokalnoga konteksta, kako su ocijenili Maković i Gašparović.

Anarhistički duh

O otvorenosti, subverzivnosti i antiinstitucionalnosti karak-tera Biennala govorio je i Nik-ša Gligo, koji se također toplo

osvrnuo i na Milka Kelemena, zaključivši da bez »njegova anarhistički nastrojenoga duha u pozadini cijele priče«, Biennala ne bi — ni bilo. Glazbeni rez toga subotnjeg razgovora bio je nastup skladatelja Silvi-ja Foretića, u solo klavirskoj skladbi Quasi una... iz 1979. godine.

Osim Foretićeva sjećanja na prostore HGZ–a i &TD–a kao nekih od ključnih pun-ktova tadašnjih kulturno–umjetničkih stru-janja, prisutne je na ta aktivna minula vre-mena podsjetio i posljednji govornik, pija-nist Vladimir Krpan. Osvrtom na vlastitu izvedbu i recepciju skladbe Momenti za Vladu (1968.) koju je skladatelj Igor Kuljerić posvetio upravo njemu, Krpan je prigodno zaključio još jednu poticajnu Subotu, za-ključivši da je postupak re–kreacije tako važnih razdoblja u hrvatskoj povijesti, kroz različite rakurse promatranja i rasprave, itekako potreban i aktualan.

Na koncertu iz ciklusa Zagrebački solisti u MUO, 8. svibnja 2018., izvedena djela hrvatskih skladatelja koji su pisali za taj ansambl

Hrvatski autori u skladu s izložbomGlazbena posveta aktualnoj izložbi u tom prostoru Šezdesete u Hrvatskoj — mit i stvarnost

Piše: Maja Stanetti

I dok se u Muzeju za umjet-nost i obrt može razgledati izložba o na svoj način pri-jelomnim šezdesetim go-dinama prošloga stoljeća, posljednji koncert u malom

ciklusu Zagrebačkih solista u nje-govu atriju slučajno je ili namjerno pristajao. Ansambl je još od doba svojega osnutka početkom pede-setih godina i doba legendarnog Antonija Janigra, čije mu je vodstvo priskrbilo svjetsku slavu, bio privla-čan domaćim skladateljima. Zagre-bački solisti bili su jamstvo relevan-tne izvedbe, ujedno i mogućnosti promocije autora, odnosno novije hrvatske glazbe, na mnogobrojnim gostovanjima ansambla po svijetu. U naraslom broju sličnih sastava u svijetu, situacija se ponešto izmije-nila, ali je svejedno skladanje za mali gudački ansambl ostalo izazov ko-jem će malokoji skladatelj odoljeti.

Originalne težnje

Posljednji koncert donio je presjek skladbi nastalih za Soliste, naruče-nih ili nenaručenih, u kojima su se mogle razaznati i novije, originalne težnje. Koncert je počeo skladbom Lacrimae za 13 gudača Krešimira Seletkovića, svojim propitkivanjem odnosa suza tuge i suza radosnica koje zvukovno vrlo plastično može donijeti gudački sastav. Slijedila je skladba Solisti Silvija Foretića iz nje-gova novijeg opusa posvećenog upravo Zagrebačkim solistima. O njoj poput vrijedne upute slušate-lju autor zapisuje: «…dok se ‘solisti’

pojavljuju u naslovu, ‘zagrebački’ se kriju u notama iz kojih je proizašao čitav tematski i harmonijski materijal djela«. Promjenjivi zvukovni odnosi u sklabi Sketch Music Srećka Bradi-ća podsjetili su autora na student-ske skice. Opis «Okosnica skladbe je pjev vjetra prožet mirisom ustaja-losti« i daljnje spominjanje magičnih ptica samo nepotrebno zamagljuju put do razumijevanja dobro struk-turirane skladbe izrazitije ritmičnosti, brzih promjena, ali i stanovite kon-trole te discipline u ovladavanju ve-likim zvukovnim rasponom.

Stari i uobičajeni naziv Koncert za kvartet saksofona i gudače Ante Knešaureka krije maštovit svijet spoja gudača i odličnog Papan-dopulo kvarteta (Nikola Fabijanić, Gordan Tudor, Goran Jurković, To-mislav Žužak). Saksofon redovi-to, gotovo automatski podsjeća na obrasce jazza, što je Knešaurek vrlo suptilno iskoristio s Papandopulo kvartetom zaigrano i vedro, naizgled nepretenciozno, no nadasve zna-lački ih preplićući s dionicama gu-dača Zagrebačkih solista.

Na kraju koncerta se na neki način stiglo na početak i najstariju »kari-ku« u nizu predstavljenih djela hr-vatskih skladatelja, do opusa ne-davno preminulog Milka Kelemena, njegovih Koncertantnih improviza-cija posvećenih Zagrebačkim soli-stima čiji je maštoviti glazbeni svijet iskonskog glazbenika od nastanka u pedesetim godinama izveden ne-koliko stotina puta i snimljen za više diskografskih kuća. A danas nakon mnogih desetljeća svježina rukopisa Koncertantnih improvizacija jasno svjedoči i zašto.

IVAN

PAV

Ić

Miroslav Gašparović, Vladimir Krpan, Zvonko Maković, Seadeta Midžić i Nikša Gligo

25

BR

OJ

210,

SR

PAN

J 201

8.

T r i b i n a S u b o t o m u G l a z b e n o m , 10 . v e l j a č e 2 0 1 8 . u H G Z – u , p o d s j e t i l a n a l i k i d j e l o L a d i s l a v a Š a b a n a

Takvi su danas rijetkostSjećanja na pijanista, pedagoga, povjesničara glazbe i glazbene kulture u povodu 100. obljetnice rođenja

Piše: dr. sc. Zdenka Weber

T ko bi drugi ako ne Hr-vatski glazbeni zavod (HGZ) imao povijesnu zadaću sjećanja na profesora Ladislava Šabana u povodu sto-

te obljetnice njegova rođenja! Činjenica da je to i učinjeno 10. veljače na tribini Subotom u Glazbenom, koju u sklopu djelatnosti HGZ–a angažirano priprema i vodi glazbena povjesničarka i umirov-ljena diplomatkinja Seadeta Midžić, svakako je pohvalna. Kao događaj, tribina je u cijelosti ispunila zadaću. Doista, otkako se s adrese u Gunduli-ćevoj iselio podstanar, Muzička akade-mija, dobivši novu, lijepu i funkcionalnu zgradu na sadašnjem Trgu Republike Hrvatske, ravnateljstvo HGZ–a, te naše najstarije institucije na planu glazbene kulture koja aktualno ima status udru-ge građana, ulaže bitan napor u izna-laženje novih sadržaja da bi se održala djelatnost, a subotnje tribine svakako su vrlo dobra ideja kojoj brojni za glaz-bu zainteresirani Zagrepčani posvećuju pozornost.

Iz prve ruke

Na tribini naslovljenoj Ladislav Šaban, povjesničar HGZ–a i čuvar njegova ar-hiva, pijanist, pedagog, organolog i mu-zikolog. Uz 100. godišnjicu rođenja su-djelovala je kao prva navedena u najavi akademkinja Koraljka Kos, dugogodiš-nja bliska suradnica profesora Ladisla-va Šabana. Ugledna muzikologinja bila je osobito angažirana oko opusa Dore Pejačević, kad je u velikoj mjeri upravo Šabanovom zaslugom sedamdese-tih godina prošloga stoljeća u Zagreb iz Beča dopremljena rukopisna ostav-ština Dore Pejačević koju je njezin sin, ne tako davno preminuli Theodor von Lumbe (1923.–2012.), poklonio HGZ–u, a Koraljka Kos, autorica monografije i daljnjih napisa o skladateljici, prva obja-vila životopis i analize Dorine ostavšti-ne, pokrenuvši od osamdesetih godina bitnu afirmaciju skladateljice, ne samo na hrvatskom planu. Drugi sudionik tri-bine bio je maestro Vladimir Kranjče-vić, također blisko povezan s ugledni-kom, profesorom Šabanom, budući da je bio njegov student klavira na Muzič-koj akademiji u Zagrebu, prvoj djelatno-sti koju je Ladislav Šaban, diplomirani pijanist iz razreda Svetislava Stančića, profesionalno obavljao do umirovljenja. Naime, nakon diplome iz klavira 1941., Šaban je bio profesor klavira te je od

1950. do 1978. predavao klavir i meto-diku na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu.

Najugledniji muzikolog

Trećenavedeni na popisu sudionika, red. prof. Marcel Bačić, logično je pri-padao odabranima za tribinu zahvalju-jući funkciji još uvijek (unatoč objavljenoj ostavci) predsjednika HGZ–a, dok je posebna zanimljivost bila dolazak u Za-greb dr. sc. Zdravka Blažekovića, mu-zikologa sa stalnom adresom u New Yorku, koji je itekako blisko surađivao s profesorom Šabanom prije odlaska iz Zagreba, u kojemu je diplomirao i ma-gistrirao muzikologiju te radio na neko-liko institucija. Dakako, o Zdravku Bla-žekoviću trebalo bi organizirati zasebnu tribinu. On od 1987. radi u New Yorku, od 1997. s titulom doktora znanosti; od 1996. na funkciji je izvršnog urednika, a od 2015. i kao član Savjeta direkto-ra RILM–a (Répertoire International de Littérature Musicale), koji je direk-tor Research Music Centera, utemelji-telj i urednik Music in Art International Journal for Music Iconography te pred-sjedatelj ICTM Study Group on Icono-graphy of the Performing Arts u New Yorku, uz brojne druge funkcije u nizu međunarodnih projekata; riječju, u od-nosu na profesionalne pozicije — ak-tualno je najugledniji hrvatski muziko-log na međunarodnom planu. No već je njegov dolazak bio svojevrsni kurio-zitet, a ono što je o profesoru Ladislavu Šabanu izvijestio iz vlastitih iskustava i sjećanja, osobito je bitno za cijelu »pri-ču« o profesoru čije su zasluge za hr-vatsku glazbenu pedagogiju, znanost, arhivistiku, kulturu u cjelini neprijeporne i izuzetno velike.

Logičan izbor

To što je glazbeni dio programa pripao pijanistu Eminu Armanu, redovitom profesoru klavira na Muzičkoj akademi-ji, koji je stekao posebne zasluge u bav-ljenju orguljama u Hrvatskoj i izdavanju nota, u djelatnostima u kojima je bio je-dan od vrlo radišnih Šabanovih surad-nika, također je bio logičan odabir sudi-onika tribine. Izvevši skladbe Luke Sor-kočevića i Leopolda Ebnera, ukrasio je Emin Armano lijepom i vrijednom hrvat-skom glazbom cijeli događaj.

U nastavku programa u foyeru HGZ–a Emin Armano otvorio je izložbu koju je pripremila dr. sc. Nada Bezić, voditelji-ca Arhiva HGZ–a, koja zdušno i brižno nastavlja mnoge važne zadatke ute-

meljene radom profesora Ladislava Šabana.

Uglednik posebne karizme i bitnih utje-caja na djelatnosti HGZ–a Ladislav Ša-ban preminuo je u Zagrebu 1985. go-dine, ali njegova se duhovna ostavšti-na gotovo fizički osjeća u prostorima zgrade čija budućnost sa svim raspo-loživim, a sada praznim prostorima, ovisi o spretnosti budućeg novog rav-nateljstva želi li se osmisliti, upotpuniti i Zagrebu, kao i široj hrvatskoj javno-sti, oglasiti i predočiti mogućnosti koje zgrada u Gundulićevoj ulici potencijal-no ima, dakako osim iznajmljivanja veli-ke i akustički primjerne koncertne dvo-rane u samom središtu grada.

Strastveni istraživač

Profesor Šaban, koji je umro kao dopi-sni, nažalost ne i redoviti član HAZU–a, rođen je u Lepoglavi 1918. godine. Školovao se u Zagrebu, a prema osob-nim je afinitetima, osim što je bio glaz-benik, bio i strastveni zaljubljenik u hr-vatsku povijest, napose sve što se od-nosi na povijest hrvatske glazbe, znan-stvenik po vlastitom usmjerenju i oda-biru, čija su glavna područja istraživanja bila povijest glazbenog školstva u Hr-vatskoj, povijest Hrvatskoga glazbenog zavoda, povijest orgulja i orguljarstva u Hrvatskoj, glazbene zbirke, knjižnice i arhivi u sjevernoj Hrvatskoj, glazbena kultura Varaždina i varaždinske regi-je, glazbena kultura Zagreba od 17. do 19. stoljeća, djelovanje Franje Ksavera Kuhača te franjevačka glazba Ladislav-ske provincije. Važno je Šabanovo dje-lo monografija 150 godina Hrvatskog glazbenog zavoda (1982.), a osobito je zaslužan za pronalazak, inventarizaci-ju, sistematizaciju i valorizaciju više od 800 povijesnih orgulja u Hrvatskoj (npr. Ivana Eisla i Petra Nakića) te utemelje-nje hrvatske glazbene arhivistike (pro-nalazak i sređivanje glazbenih zbirki na Košljunu, u Varaždinu, Osijeku, Ilo-ku, Slavonskom Brodu i dr.), sve opisi preuzeti iz njegova službeno objavlje-nog životopisa. Kad se, dakle, sjeća-mo Ladislava Šabana, suočeni smo s bogatom pedagoškom, znanstvenom i stručnom ostavštinom koju još valja obraditi i izučiti, ali svima koji smo ga i osobno poznavali dobro je znano s ko-likim je žarom istraživao, pisao, govorio i poučavao.

I sama se sjećam profesora Ladislava Šabana, posebno vezano uz moj rod-ni Varaždin, u kojemu je bio »doma« u svim samostanskim zbirkama i arhivi-

ma, gdje je pomagao oko programa Varaždinskih baroknih večeri, a istra-živao je i glazbenu povijest šire regije. Ali ona najdraža sjećanja vezana su uz posebnoga znalca kad je riječ o Hrvat-skom zagorju, o dvorcima i kurijama i o svim njihovim povijesnim stanovnicima, o kajkavskoj književnosti, posebno pje-sništvu i o svemu onome o čemu nam je dragi profesor znao pričati kad nas je vodio na sindikalne izlete... Biti djelatni-com Muzičke akademije u Zagrebu u razdoblju u kojemu je član Nastavnič-kog vijeća bio i profesor Šaban, značilo je trajno slušati i učiti nešto novo. Pro-fesori i zaljubljenici u svoju profesiju ka-kav je bio Ladislav Šaban danas su sa-svim pouzdano prava rijetkost.

Upravo je Šabanovom zaslugom 1970–ih u Zagreb iz Beča

dopremljena rukopisna ostavština Dore Pejačević koju je njezin sin, ne tako davno preminuli Theodor von Lumbe, poklonio HGZ–u

Ladislav Šaban

26

BR

OJ

210,

SR

PAN

J 201

8.

1 2 . A r s o r g a n i S i s c i a e , S i s a k i o k o l i c a , 6 . — 13 . s v i b n j a 2 0 1 8 .

Zabilješke s festivala sisačkih orguljaŠest koncerata u Petrinji, Viduševcu, Sisku, Martinskoj Vesi i Selima

Piše: Marija Cestarić

12. m e -đuna-rodni orgu-l jašk i festi-

val Ars organi Sisciae održavao se od 6. do 13. svibnja u Petrinji, Gornjem Viduševcu, Sisku, Martinskoj Vesi i Selima. Festival koji si je za cilj posta-vio promovirati orguljašku i kulturnu baštinu Sisačko–moslavačke županije započeo je u Petrinji.

Župna crkva sv. Lovre, Petrinja — Trio Seraphim, 6. svibnjaFestival Ars organi Sisciae ove je godine otvoren u Petrinji. Na koncertu otvorenja trebao je nastupati Stanko Arnold uz Ve-drana Kocelja i Pavla Mašića, no došlo je do promjene programa jer se Stanko Arnold razbolio. Zato je festival dobio prigodu prvi put ugostiti Trio Seraphim koji čine: Monika Cerovčec, sopran,

Vedran Kocelj, truba, Pavao Mašić, orgulje. Program otvorenja bio je od-lično sastavljen, od baroknih djela do suvremene glazbe. Festival je otvoren svečanim Fanfarama za trubu i orgulje Anđelka Klobučara. Monika Cerovčec u svojem je nastupu bila istovremeno nježna, ali i sigurna i uvjerljiva, a njezin je glas ravnomjerno ispunjavao cijelu petrinjsku župnu crkvu. Pjevala je Pieta Signore Alessandra Stradelle, a zatim Fac ut portem Christi mortem iz Sta-bat mater Gioachina Rossinija. Vedran Kocelj svoje je umijeće osobito poka-zao u Koncertu za trubu i orgulje u C–duru Michaela Haydna. U središnjem je dijelu programa Pavao Mašić odsvirao Bachovu Trio sonatu za orgulje u Es–duru, BWV 525, na orguljama u Žu-pnoj crkvi sv. Lovre u Petrinji nastalima u radionici Heferer što ih je Petrinjcima 2015. donirala zagrebačka crkva sv. Marka u kojoj je Mašić glavni orguljaš. U nastavku programa slušali smo dvije Ave Marije različitoga karaktera. Prva je bila Ave Maria iz Otella Giuseppea Ver-dija, a druga Ave Maria za sopran, tru-bu i orgulje iz 1993. našega plodnoga varaždinskog skladatelja Davora Bo-bića. Ta je izrazito pjevna i melodiozna skladba osvojila slušatelje u petrinjskoj crkvi. Program je zaključen arijom Let

the Bright Seraphim iz Händelova ora-torija Samson. Petrinjcima je ovaj kon-cert puno značio, a još je vrijedniji bio onaj sutradan 7. svibnja u Župnoj crkvi sv. Franje Ksaverskog u Gornjem Vidu-ševcu (koja je na žalost ostala bez or-gulja) s nastupom Camerate Garestin. To je bio možda i prvi koncert klasič-ne glazbe u viduševačkoj crkvi, a jedan od rijetkih u glinskome kraju i upravo je u tome vrijednost festivala Ars organi Sisciae te organizatorima treba zahva-liti na tome što su prepoznali potenci-jal Banovine te omogućili tom kraju vr-hunski koncert. U četvrtak 10. svibnja u katedralu Uzvišenja Svetoga Križa odr-žan je koncert na kojemu je Katedralni zbor Uzvišenja Sv. Križa pod vodstvom Jelene Blašković i uz orguljašku prat-nju Roberta Jakice izveo djela nepo-znatog sisačkog skladatelja i orguljaša koji je prije Drugog svjetskog rata živio i djelovao u Zagrebu, svećenika Mati-je pl. Ivšića.

Bazilika sv. Kvirina, Sisak — Musica Maxima, 11. svibnjaMožda najzanimljiviji koncert u sklopu Festivala bio je onaj u izvedbi međuna-

rodnog ansambla Musica Maxima koji je nastao za potrebe Ars organi Sis-ciae. Ansambl Musica Maxima osno-vala je orguljašica Milena Đukanović u suradnji s nizozemskom didgeridooi-sticom Lies Beijerinck. Ansambl uz njih čine još jedan didgeridoo, gong, tibe-tanske zdjele, afrički bubanj, udaraljke i dvije školjke. Bračni par Gordana i Zo-rislav Šojat bili su zaduženi za svjetlosni element projekta. Radi se o vizualnoj projekciji na golemom zidu suvremeno građene bazilike sv. Kvirina. Producen-tica Festivala Valentina Badanjak Pinta-rić u uvodnoj nas je riječi uvela u ideju te izvedbe. Upoznala nas je sa zanimlji-vim instrumentarijem koji smo slušali, istaknula je značaj djelovanja glazbe na čovjeka, a povezala je tu izvedbu s du-hovnom glazbom. Publici, koja je sje-dila u potpunom mraku, zaželjela je da dopusti glazbi da ukine vrijeme, da se prepusti trenutku i dopusti si samo biti, a glazba će učiniti sve ostalo...

Doista, izvedba je započela s prikazi-ma pejzaža uz pratnju orgulja, fotogra-fije i glazba djelovale su na nas i pove-le nas na putovanje oko svijeta. Modal-ne harmonije na orguljama, stalne vi-bracije gonga i lagani puls na afričkom bubnju hipnotizirali su publiku i odveli je na neobično glazbeno putovanje u

Spektakularni orguljaški tjedan počeo je u

Petrinji i proveo nas orguljaškom baštinom Sisačko-moslavačke županije

Musica Maxima u sisačkoj crkvi sv. Kvirina

27

K o n c e r t Z b o r a H R T – a u c i k l u s u S f u m a t o , 2 1 . s t u d e n o g a 2 0 17. u H r v a t s k o m g l a z b e n o m z a v o d u

Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo Maestro Tomislav Fačini pripremio je program skladbi domaćih i stranih autora koji su uglazbili stihove Krležine Balade Petrice Kerempuha

Piše: Višnja Požgaj

B alade Petrice Kerempu-ha jedinstvena je zbirka pjesama Miroslava Krleže (1893.–1981.), zacijelo jedno od najvećih djela hrvatske književnosti, koje je i sam au-

tor smatrao svojim najpotpunijim ostvarenjem. Najpoznatiji stihovi iz te zbirke ujedno su i po-četni stihovi i svojevrsni moto jedne od 34 bala-de Khevenhiller: »Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo, pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu.« Ti stihovi poslužili su i kao moto koncerta po-svećenog djelima hrvatskih i stranih skladatelja inspiriranih Baladama Petrice Kerempuha, odr-žanoga u HGZ–u u ciklusu Sfumato. Zborom HRT–a, uz izravni prijenos na Trećem programu Hrvatskoga radija, ravnao je Tomislav Fačini, od ove sezone šef–dirigent Zbora, a sudjelovali su i pijanisti Danijel Detoni i Dora Iveković.

Ratne (ne)prilike

Balade Petrice Kerempuha objavljene su naj-prije 1936. u Ljubljani, a deset godina poslije i u Zagrebu. »Njihovu humanu tematiku protiv društvene nepravde i svih oblika patnje i ugro-ženosti izazvanih socijalnom podređenošću, čiji je protagonist anonimni puk, a kroničar pučki zabavljač i obješenjak Petrica Kerempuh«, Kr-leža je opjevao originalnim i snažnim autorskim kajkavskim jezikom iznimne poetske ljepote i ekspresije. Bilo je to nadahnuće za mnoge skla-datelje, počam od Hrvata Krste Odaka (Stric–vujc, 1938.) i Slovenca Marjana Kozine (Petrica i galženjaki, 1939.) pa dalje, u cijelom 20. stolje-ću, do današnjih dana. Iz toga obilja načinjen je izbor za ovaj koncert, isprepleten skladbama za klavir, također inspiriranim tragičnim ratnim (ne)prilikama.

Pijanist Danijel Detoni izveo je tri minijature Cla-uda Debussyja: Berceuse Héroique »u počast belgijskom kralju Albertu i njegovim vojnicima«, Les soirs illuminés par l´ardeur du charbon (Ve-čeri osvijetljene plamenom ugljena) u znak za-hvalnosti trgovcu koji je skladateljevoj obitelji da-rovao nešto goriva u teškoj ratnoj zimi, a tome je dodao i preludij Ondine, nastao uoči Prvog svjetskog rata. Iz opusa Bele Bartoka, Detoni je odabrao Allegro barbaro, a Luigi Dallapiccola predstavljen je prvom skladbom — Simbolo, iz ciklusa Quaderno musicale di Annalibera.

U izboru mješovitih zborova na tekstove Krle-žinih Balada našle su se dvije skladbe Anđelka Klobučara: V megli i Pet balada (Petrica i galže-njaki, Kalendarska, Gumbelijum roža fino diši, Sanoborska i Logeraška) za zbor i dva klavira (Danijel Detoni i Dora Iveković). U baladi Ni med

cvetjem ni pravice Emila Cossetta iz vokalno–instrumentalne kantate Balade Petrice Kerem-puha solist uz zbor bio je tenor Andro Bojanić, a skladba Gumbelijum roža fino diši Krležina prija-telja Milana Arka (prva nagrada na Festivalu kaj-kavskih popevki u Krapini 1969., u izvedbi Vice Vukova) izvedena je u ovoj prigodi u obradi To-mislava Fačinija za bariton, mješoviti zbor i klavir u interpretaciji Miroslava Živkovića.

Zbogom, oružje

Odjeci Prvoga svjetskog rata opjevani su i u dvjema suvremenim skladbama praizvedenim ove godine. Ognjeno morje slovenskog auto-ra Uroša Rojka uglazbljuje tekst vojnika Alojza Prapotnika s Maloga Vrha na dopisnici poslanoj iz gorućeg Bovca, a praizveo ju je prošle godi-ne Zbor HRT–a u Novoj Gorici u sklopu dana Tensa, posvećenih komemoraciji bitaka u do-lini rijeke Soče, pod nazivom »Zbogom, oruž-je, pozdrav pjesmi«. Finski skladatelj Antti Auvi-nen napisao je pak ekstremno avangardno dje-lo Obviously Foreign Infantry (Očito strano pje-šaštvo) na narudžbu MBZ–a, Europske mreže profesionalnih zborova Tenso i Helsinškog ko-mornog zbora uz potporu Zaklade Sibelius, a praizveo ga je Zbor HRT–a pod ravnanjem Ni-elsa Schweckendieka na MBZ–u 2017. godine.

Igor Kuljerić (1938.–2006.), nekadašnji dugogo-dišnji šef–dirigent Zbora HRT–a, predstavljen je dvama impresivnim stavcima iz svojega uglaz-bljenja Krležinih Balada. Prvi, V megli, crpi iz ra-znih povijesnih izvora, poput narodne zagorske borbene pjesme »Zdignete, brati, zastave, hej, puntarskom karvlju poškropljene«, vezane uz seljačku bunu Matije Gupca u 16. st., a drugi, stavak Gumbelijum roža, na samom kraju kon-certa donio je znakovite stihove »Gumbelijum roža fino diši, na galgah se bumo zibali si… Hej, haj, nek cvate maj, nigdar nas v pekel taj ne bu nazaj.«

egzotične krajeve. Bila je oči-ta ideja da se glazbom poku-šaju dočarati prikazani prizori kao što su hod deva kroz pu-stinju, morski valovi, glasanje dupina, a pritom je najvažni-ja bila atmosfera koju se glaz-bom nastojalo postići. Glazba je većinom djelovala veoma opuštajuće i umirujuće, a tek je na pojedinim kraćim mjesti-ma takva atmosfera prekinuta zamasima koji su nam ubrza-vali ritam srca. Nakon ledenja-ka, dvoraca i užurbanog napu-čenog grada, slijede fotografije svemira i apstrakcije. Izvedba je kulminirala fotografijom koja se vrtjela u krug, a zatim uslije-dilo je smirenje. Jedinstvenom je doživljaju pridonijela odlična akustika bazilike sv. Kvirina.

Musica Maxima nakon Siska gostovala je i u pulskoj crkvi sv. Franje na Međunarodnom fe-stivalu suvremene orguljaške improvizacije Organum Con-temporalis, gdje je nastupio i ovogodišnji gost sisačkog fe-stivala Erik Jan Eradus.

Župna crkva sv. Martina biskupa, Martinska Ves — Erik Jan Eradus, 12. svibnjaU subotu smo imali priliku čuti nastup odličnog nizozemskog orguljaša Erika Jana Eradusa u Martinskoj Vesi. Slušali smo kronološki pregled djela za or-gulje od Dietricha Buxtehudea do Hendrika Andriessena te na kraju improvizaciju na zada-nu temu. Bio je to jedini orgu-ljaški recital na festivalu. Glaz-balo u Martinskoj Vesi dvoma-nualne su orgulje iz 1882., sa-gradio ih je Mijo Heferer, a u nevelikoj crkvi zvuče veoma toplo i ugodno. Valentina Ba-danjak Pintarić umjetniku je netom prije koncerta kao temu za završnu improvizaciju za-dala posavsku tradicijsku pje-smu Zvjezdice Danice. Nije se mogla ne primijetiti radost pu-blike kad je prepoznala njima poznati refren. Jan Erik Eradus temu je svirao i u homofonom i u polifonom slogu, poigravaju-ći se njezinim ritmom i harmo-nijom. Vrlo zanimljivo!

Župna crkva sv. Marije Magdalene, Sela — Margareta Klobučar, sopran, Silvio Richter, violina, Erik Jan Eradus, orgulje, 13. svibnjaFestival je zaključen koncer-tom u prelijepoj baroknoj crkvi u Selima, gdje se nalaze orgu-lje graditelja Ivana Franje Jane-čeka iz 1777. godine. Za orgu-ljama je bio Erik Jan Eradus, kojega smo mogli slušati dan prije. Topao ton Silvija Richte-ra na baroknoj violini odlično se stapao s orguljama i s kri-stalno čistim sopranom u ko-jemu se čuje stanovita zrelost, ali i punina i mekoća. U počet-ku se činilo da je pjevačica koja je naviknula na veliku opernu kuću morala susprezati glas kako bi pjevala dinamički pri-mjereno prostoru u kojemu se nalazi. Njezini su trileri preci-zni, vibrato pažljivo odmjeren, a ono čime oduševljava, osim lijepe boje glasa, je trajanje nje-zina daha. U Sonati za violinu i orgulje, br. 1 Heinricha Igna-za von Bibera violinist Silvio Richter pokazao je svoju izvr-snost, a program je još sadr-žavao djela baroknih skladate-lja Georga Friedricha Händela, Johanna Pachelbela, Dietricha Buxtehudea, Johanna Seba-stiana Bacha i Antonija Vival-dija. Erik Jan Eradus orgulj-sku je dionicu vodio muzikal-no i čvrsto, a za kraj koncer-ta kao dodatak i kao nagradu publici za kraj Festivala Valen-tina Badanjak Pintarić zamoli-la ga je da još jednom impro-vizira na temu pjesme Zvjezdi-ce Danice, što je bio dostojan završetak festivala Ars organi Sisciae za koji trebamo zahva-liti kako zahvaliti i izvođačima i organizatorima.

Na otvorenju, ali i na zatvaranju Festivala Valentina Badanjak Pintarić zahvalila je sponzori-ma, osobito Sisačkoj biskupi-ji, Ministarstvu kulture RH, Si-sačko–moslavačkoj županiji, Gradu Petrinji i drugima.

Šef-dirigent Zbora HRT-a Tomislav Fačini

28

BR

OJ

210,

SR

PAN

J 201

8.

K o n c e r t n i c i k l u s O s j e č k a g l a z b e n a s r i j e d a , 7 . o ž u j k a 2 0 1 8 . u a t r i j u G l a v n e s t r a ž e M u z e j a S l a v o n i j e ; p i j a n i s t i D a l i b o r C i k o j e v i ć i Z r i n k a I v a n č i ć C i k o j e v i ć

Papandopulov Horoskop izveden u OsijekuU skladu s temama horoskopa i astrologije, prostor u kojem se mogla pratiti vizualizacija na velikoj površini i u kojem su se mogle promatrati zvijezde za vrijeme izvedbe, bio je kao stvoren za taj koncert

Piše: Ana Popović

U sklopu koncertno-ga ciklusa Osječka glazbena srijeda, Zrinka Ivančić Ciko-jević i Dalibor Ciko-jević izveli su Plesnu

suitu za dva klavira i udaraljke, op. 52, Horoskop Borisa Papandopula. Radilo se o koncertnoj izvedbi koju su izveli u sastavu dvaju klavira i udaraljki, uz udaraljkaše Davora Lončara i Milana Ivanića. Taj se, već dvanaesti koncert u šestoj sezoni, održao u prostoru atrija Glavne straže Muzeja Slavonije,

a drugi klavir poklonila je tvrtka Yama-ha Eurounit posebno za taj događaj. Koncert je bio zamišljen kao multime-dijski projekt pa je izvedba bila popraće-na vizualnim prikazom na zidu iznad i z v o đ a č a ; odražavala se i u staklom natkrivenom stropu. S ob-zirom na to da je tema bila horoskop i astrologija, prostor u ko-jem se mogla

pratiti vizualizacija na velikoj površini i u kojem su se mogle promatrati zvijezde za vrijeme izvedbe, bio je kao stvoren za taj koncert.

Nakon 80 godina

Uz početnu Predigru, suita ima 12 sta-vaka, od kojih svaki nosi naziv nekog horoskopskog znaka. Izvedbu Horoskopa po-pratilo je i predavanje prof. Cikojevića, kojim je ukratko opisao glazbe-no djelo te vezu pojedi-nih zviježđa s horoskop-skim znakovima koji su im pridruženi prije sva-kog stavka. Djelo je na-stalo kao projekt surad-nje Borisa Papandopu-la s plesnom umjetni-com, pedagoginjom i koreografkinjom Anom Maletić. Prve tri izved-be 1936. godine bile su popraćene koreografi-jom Ane Maletić koja je plesala ulogu Škorpio-na. Autograf djela dugo je bio u privatnom vla-sništvu, pa je to mož-

da jedan od razloga što se na sljedeću izvedbu čekalo do studenoga prošle godine, kad je djelo izvedeno u Zagre-bu kao koncert. Osječka izvedba tako je tek druga izvedba toga djela u nave-denom sastavu.

Papandopulo se štedljivo koristio uda-raljkama: pojavljuju se u samo nekoliko stavaka: Ovnu, Biku, Raku i Lavu. Ipak, kad ih primjenjuje, one nisu samo de-koracija ili efekt; uz dva klavira postiže se gotovo orkestralan zvuk, naročito u Ovnu. Iako je suita koncipirana tako da glazba ima deskriptivnu i ilustrativ-nu ulogu, jer bi glazba trebala opisiva-ti psihološke karakteristike svakog ho-roskopskog znaka glazbom, to nipošto ne znači da je banalna. Tipično za raz-doblje između dva svjetska rata, djelo je energična mješavina različitih neosti-lova s elementima impresionizma i ek-spresionizma. Možemo naći i elemen-te barokne motoričnosti i ostinatno po-navljanje ritmičkih obrazaca tipičnih za Papandopulov glazbeni izraz, što je na-ročito uočljivo u Biku. Biku uz bok sto-je impresionistički intonirani Škorpion i Ribe te ekspresionistički Lav i kasnoro-mantični Vodenjak.

Bez folklora

Zanimljivo je da u mješavini različitih sti-lova ipak ne možemo pronaći elemente

folklora kojima se Papandopulo tako-đer povremeno koristio. Ipak, unatoč izrazitoj heterogenosti, ti stavci uz pri-loženo predavanje ipak tvore logičnu i zaokruženu cjelinu.

Predavanje prof. Cikojevića, koje je pratilo izvedbu, imalo je lukavu psiho-lošku funkciju: nakon opisa nastanka naziva pojedinog zviježđa, u potpuno programskoj maniri opisane su karak-terne crte pripadajućeg horoskopskog znaka; potom bi uslijedio i njihov glaz-beni opis. I publika je bila uključena u proces, jer je uz svaki znak nabrojeno i nekoliko povijesnih velikana i glazbeni-ka koji mu pripadaju, a popis je uključi-vao i neke osječke glazbenike koji su sjedili u publici, što je izvedbu činilo inti-mnijom, ljudskijom.

Izvedba je bila besprijekorna, a prijela-zi između stavaka i izmjenjivanje preda-vanja, slika i glazbe bešavni. Iako inte-gralna izvedba traje više od sat vreme-na, i publika i izvođači zadržali su kon-centraciju do kraja. Papandopulovu glazbu možemo analizirati na različite načine, tražiti u njoj sintezu svih glazbe-nih stilova 20. stoljeća, ali ne možemo pobjeći od činjenice da je riječ o dobroj glazbi koja će uvijek naći svoju publiku. Što se osječke publike tiče, Osječka glazbena srijeda profilirala se u najvaž-niji koncertni ciklus grada koji je spre-man za nove i veće projekte.

Prve tri izvedbe djela 1936. godine bile su

popraćene koreografijom Ane Maletić koja je plesala ulogu Škorpiona

MAR

IN F

RAN

OV

MAR

IN F

RAN

OV

Zrinka Ivančić Cikojević

Dalibor Cikojević

29

L o n d o n s k i d n e v n i k m l a d e i s v e u s p j e š n i j e m e d i j s k e s k l a d a t e l j i c e B i a n c e B a n

Snimanje glazbe za filmske trailere u Studiju Abbey Road U lipnju 2018. svojom objavom na društvenim mrežama, Bianca Ban nas je iznenadila svojim fotografijama ispred legendarnog londonskog studija pa smo je zamolili da s nama podijeli iskustva i dojmove s tamošnjeg snimanja svoje glazbe u izvedbi Londonske filharmonije (LPO)

Piše: Bianca Ban P očetkom lipnja 2018. imala sam čast da je Londonska filhar-monija (London Phil-harmonia Orchestra — LPO) snimila moju

glazbu u legendarnom Studiju Abbey Road. Iako se moja glazba tamo prvi put snimala još prije dvije godine s Londonskim simfonijskim orkestrom (album za Audiomachine — Worlds of Wonder), sad sam prvi put bila na

snimanju u tom studiju. S obzirom na to da je London poznat po vrhunskim simfonijskim orkestrima kojih ima neko-liko, očekivala sam najvišu razinu kva-litete, no LPO je uistinu nadmašio sva moja očekivanja. Nevjerojatna radna

Bianca Ban za pultom Studija Abbey Road u Londonu uz ton–majstora Satochija Noghuchija

30

BR

OJ

210,

SR

PAN

J 201

8.

etika i disciplina, energija, muzikalnost, ujednačenost, preciznost, besprijekor-no čitanje materijala a vista te fascinan-tna sinergija među sviračima — ne-osporno »dišu« kao jedan i zvuče kao da su mnogo brojniji nego što jesu. To su odlike koje si svaki skladatelj uistinu može samo poželjeti.

Kako unatrag dvije godine radim za američke tvrtke koje se bave proizvod-njom glazbe za tzv. trailere, moja se glazba redovito snima u mnogim reno-miranim studijima diljem Europe. Osim mene, album sam dijelila s četvero skladatelja iz Poljske, Mađarske, Šved-ske i Amerike. Snimanje se protegnulo na nekoliko dana, jer smo snimali dva zasebna, žanrovski različita albuma —

jedan radnoga naziva Neoclassical, a drugi Drumscores.

Brzo i kvalitetno

Premda smo višestruko snimali u Češ-koj i Bugarskoj, rang kvalitete snima-nja u Londonu s polazišta umjetničke vrijednosti, a i svih tehničkih aspeka-ta, baca sasvim novo svjetlo na svako iskustvo snimanja. Zahvaljujući kvalite-ti svirača (i pojedinaca, ali i kao skupi-ne), orkestar postiže vrhunske rezultate u — prema standardima snimanja — prilično kratkom vremenu. Uz to, te izni-mne glazbenike krasi nevjerojatna rad-na etika i nesvakidašnji perfekcionizam. Primjerice, nakon što bih već odobrila neke snimljene takeove, doživjela sam

nekoliko puta da sami svirači žele nešto odsvirati još jedanput — jer su smatrali da mogu bolje, što me ostavilo bez tek-sta. Takav odnos prema radu ne susre-će se svaki dan.

Doživljaj za sebe

Sam posjet Studiju Abbey Road doživ-ljaj je za sebe. Radi se o kompleksu od nekoliko studija za različite potrebe sni-manja, s kantinom i restoranom. U nje-mu se u svakom trenutku nalazi popri-ličan broj glazbenika. Ispred studija je pješački prijelaz, poznat po Beatlesima koji su na tom prijelazu snimili naslovni-cu za album Abbey Road. Tu nepresta-no pretrčava velik broj njihovih fanova koji dolaze snimiti fotografije i odati po-

čast omiljenom bendu. Studio ima po-sebnu atmosferu — uistinu sam osje-ćala strahopoštovanje prolazeći njego-vim hodnicima, punim kultnih fotogra-fija i postera, čija je povijest vezana uz taj kompleks. Snimali smo u Studiju 1, ujedno najvećem, nevjerojatne akusti-ke i s najboljom mogućom opremom. U tom studiju, osim nebrojenih albuma klasične glazbe, snimljeni su mnogi kul-tni soundtrackovi filmske glazbe (Gos-podar prstenova, Hobbit, Ratovi zvijez-da, Harry Potter, Shrek, 300, The Aven-gers, Skyfall, Gravitacija i brojni drugi). Orkestrom je ravnao renomirani diri-gent Allan Wilson, a majstor zvuka bio je Satoshi Noguchi, koji radi i miks na-šeg materijala. Riječ je o iznimno talen-tiranom stručnjaku, jednom od miksera

Londonska filharmonija i dirigent Alan Wilson snimaju glazbu Biance Ban za filmske trailere

31

BR

OJ

210,

SR

PAN

J 201

8.

Hansa Zimmera, koji u aktualnoj holi-vudskoj industriji postavlja standarde produkcije i tehničkih aspekata filmske glazbe. Zahvaljujući svemu navede-nom, naš je finalni proizvod dosegnuo svjetsku produkcijsku razinu.

Iskustvo snimanja na takvoj razini uči-nilo me iznimno počašćenom, ali i po-niznom. Suradnja u takvom studiju i s takvim miljeom glazbenika veliko je bo-gatstvo za svakog skladatelja. S obzi-rom na to da kontinuirano radim na no-vom materijalu za svoje agencije, vese-li me i sama pomisao na potencijalno snimanje u Abbey Roadu, koje će se, nadam se, dogoditi vrlo skoro.

Oduševilo me što su nakon što sam »blagoslovila«

neke snimke, sami svirači predložili da pojedina djela izvedu još jedanput, jer su smatrali da mogu bolje

Bianca Ban i kolege skladatelji koji su ovoga lipnja u londonskim studijima Abbey Road snimali svoju glazbu za filmske trailere: Axl Rosenberg, Thomas Adam Habuda, Piotr Musial, Cyrus Reynolds

32

BR

OJ

210,

SR

PAN

J 201

8.

N e k o l i k o s v i j e t l i h p r i m j e r a a f i r m a c i j e h r v a t s k e g l a z b e

Interpreti kao promicatelji hrvatske glazbeOsorske glazbene večeri, njemačka tvrtka cpo, talijanski Gitarski duo 19. stoljeća, dirigent Ivan Repušić i Gudački kvartet Sebastian

Piše: dr. sc. Zdenka Weber

N erijetko je moguće čuti mišljenje kako hrvatska glazba nije dovoljno poznata izvan hrvatskih grani-ca i kako nije dovolj-

no izvođena na svjetskim koncertnim podijima. Svakome tko iole dulje prati koncertni život izvan granica Hrvatske mogao se uvjeriti u to da su te primjed-be točne. Do smanjenja prostora na kojemu je hrvatska glazba, bilo ona iz baštine bilo suvremena i najnovija, bila izvođena, došlo je u znatnoj mjeri ned-vojbeno i propašću bivše federativne države, iako su čak i u tom razdoblju,

dakle od kraja Drugog svjetskog rata pa do devedesetih godina prošloga stoljeća, glavne mogućnosti za izvođe-nje glazbe »naroda i narodnosti« bivše Jugoslavije ionako uglavnom bile na teritoriju Republike Hrvatske.

Zagrebački primat

Naime, uzme li se u obzir da su naju-gledniji ljetni festivali, koji barem povre-meno inozemnim turistima pružaju uvid u hrvatsku glazbenu tvorbu (pri čemu Osorske glazbene večeri od osnutka, 1976. godine, trajno imaju vodeću ulo-gu), uglavnom smješteni u važnim hr-vatskim turističkim središtima te da se temeljne tribine za izvođenje suvreme-ne glazbe nalaze u Hrvatskoj, primjeri-ce Glazbena tribina u Opatiji i Muzički biennale Zagreb, mora se konstatira-ti kako su hrvatskoj glazbi ipak done-kle pružene mogućnosti za dopiranje do ušiju, pa time i do svijesti slušate-lja koji nisu isključivo publika koja prati koncertnu ponudu u svojoj sredini. Da-kako, Zagreb tradicionalno ima primat pa zagrebački posjetitelji brojnih kon-certnih događanja, a onda i danas na-žalost vrlo smanjeni broj glazbenih pu-blicista, dolaze u doticaj s djelima hr-vatskih skladatelja različitih razdoblja.

Već je iz ovih nekoliko uvodnih napomena mo-guće zaključiti kako sam se prihvatila teme koja je izuzetno široka i otvara mnoga pitanja. Ali nije mi namjera lamentirati nad već prilično dramatičnom situacijom u odnosu na publicističko–kritičko pra-ćenje (hrvatske) klasične glazbe, a ni nad doista rijetkim situacijama u ko-jima se hrvatska glazba s »ozbiljnim namjerama« probija u svjetskim raz-mjerima (svakako jedan

od svijetlih primjera je njemačka tvrt-ka cpo koja je posljednjih godina obja-vila nosače zvuka mnogih djela Dore Pejačević i Borisa Papandopula u vr-snim interpretacijama inozemnih glaz-benika), već naprotiv, želim dati nekoli-ko primjera koji pokazuju da su na pr-vome mjestu interpreti, bilo solisti, bilo manji ili veći ansambli, oni koji su u po-ziciji afirmirati skladbe hrvatskih auto-ra, i to ne samo na području lijepe nam domovine.

Gitarski duo

Spomenute Osorske glazbene večeri, koje je kao ljetni festival s težištem na (pra)izvođenju hrvatske glazbe 1976. godine utemeljio ugledni televizijski re-datelj Danijel Marušić (1931.–2009.) do-sljedno nastavljaju osnovnu ideju svo-jega osnivača, pa su i inozemni glaz-benici obvezni u program uključiti i po-neko djelo hrvatskog skladatelja. Već više od 300 u Osoru praizvedenih dje-la svih generacija hrvatskih skladatelja, pa i suvremenih prvih izvedbi djela iz

baštine, veliko su obogaćenje preteži-to komorno–glazbenog repertoara. Pri tome se ne smije smetnuti s uma da su brojne (pra)izvedbe pripremili upra-vo inozemni glazbenici. Dakako, ne-moguće je pratiti i biti upoznat s time izvode li ti strani gosti, koji su uživali u blagodatima morskog pejzaža i lje-poti osorskih vizura, jednom naučene skladbe i na nekim svojim drugim kon-certima u svojim sredinama ili bilo gdje drugdje. Stoga je osobiti užitak bio na-stup Gitarskog dua 19. stoljeća (19th Century Guitar Duo) koji je prošloga lje-ta nastupio upravo u Osoru, ali u orga-nizaciji Grada Osora, dakle izvan festi-vala, pa ipak u vrijeme njegova trajanja, izvevši nekoliko skladbi Varaždinca Iva-na Padovca. Naime, dvojica gitarista iz talijanskoga grada Trevisa, Michele Costantini i Alessandro Radovan Pe-rini, posvećujući se gitarskom reper-toaru 19. stoljeća, u svojem reperto-aru uz djela Talijanâ Maura Giulianija i Gioacchina Rossinija izvode i skladbe Hrvata Ivana Padovca. Pri tome je vri-jedno istaknuti da su Padovčeve parti-ture sami otkrili i oduševili se tom glaz-bom. Dakako, bilo je logično pozva-ti ih u Varaždin, gdje su u studenome 2017. održali koncert u sklopu Dana Ivana Padovca. Kako sam od susreta s vrsnim gitarskim duom u Osoru s nji-ma uspostavila vezu, bila sam pozva-na i na njihov koncert održan u Trevisu 13. siječnja 2018., na kojemu su, tada u sklopu sjajno organizirane manifesta-cije Una rassegna sulla chitarra clasica

(Smotra klasične gitare) ponovno izveli Padovčeva gitarska dua, Dvije polone-ze, op. 3 i Karneval u Veneciji s varijaci-jama, op. 62, davši i meni prigodu da brojnoj okupljenoj publici govorim o hr-vatskome skladatelju. Doista, jedan svi-jetao primjer kako glazba sama nalazi put do trajanja na repertoaru inozemnih interpreta, postaje poznata i doživljava brojne izvedbe!

Ponos Hrvatske

Drugi uzorni primjer uključivanja djela hrvatskih skladatelja na repertoar ino-zemnih glazbenika je gostovanje Sim-fonijskog orkestra Berlinskog radija pod ravnanjem Ivana Repušića u ciklu-su Lisinski subotom, 10. veljače. Kon-cert je u Njemačkoj osobito uspješni hrvatski maestro Ivan Repušić počeo Istarskom suitom Natka Devćiča, a kao dodatak zaključio orkestralnom idilom Večer Vatroslava Lisinskog. Da su in-terpretacije bile na visokoj razini, nije u ovoj prigodi nužno posebno isticati.

Doista, u sada već gotovo polustoljet-nom praćenju nastupanja hrvatskih di-rigenata sa stranim orkestrima, nemam podatke o uključivanju djela hrvatskih skladatelja u programe koncerata na kojima su ti hrvatski dirigenti nastupa-li. Može biti da su Lovro Matačić, Milan Horvat, Mladen Bašić, Miro Belamarić ili pak još živući akademik Pavle Deš-palj, sve hrvatske legende dirigentskog štapića koje sam, kao sada već dugo-vječnija pratiteljica naših uglednih glaz-benih reproduktivaca, imala priliku su-sretati na hrvatskim ili čak i na nekom udaljenijem europskom koncertnom podiju, ponekad uključili i neko »doma-će« djelo. Svakako ne bih željela grije-šiti dušu i tvrditi da nisu, uostalom pri-mjerice Matačić i Belamarić i sami su se skladateljski potvrdili, što bi oprav-dalo izvođenje vlastitih skladbi, ali o ne-kom njihovu sustavnijem predstavljanju hrvatske orkestralne baštine ipak nije moguće govoriti. Upravo je zbog toga Repušićev primjer za pohvalu, kao i najava da će (budući da je od jeseni 2017. novoimenovani šef–dirigent Min-henskog radijskog orkestra) na reper-toar uključiti i »djela slavenskih autora«, kako neslužbeno doznajemo, među prvima su mu u planu Kuljerićev Hrvat-ski glagoljaški rekvijem i Gotovčev Ero s onoga svijeta. Za koncertnu izvedbu

Bez interpreta spremnih na izvođenje, hrvatska glazba ne bi (za)živjela!

Gitarski duo 19. stoljeća: Michele Costantini i Alessandro Radovan

33

omiljene hrvatske opere već je zakazan datum u idućoj sezoni orkestra u minhenskom Prinzre-gententheateru, 19. svibnja 2019. u 19.00. Uz Minhenski će radijski orkestar pod Repušićevim vodstvom nastupiti Zbor HRT–a, te vodeći hrvat-ski solisti (sopranistica Valentina Fijačko–Kobić, mezzosopranistica Jelena Kordić, tenor Tomi-slav Mužek, bariton Ljubomir Puškarić i bas Ivica Čikeš). Bravo, Ivane!

Slučaj Sebastian

Svakako nisu u Zagrebu jedini, ali članovi Gu-dačkog kvarteta Sebastian (djeluje od 1982., kad je osnovan kao Kvartet muzičke omladine, da bi 1990. promijenio naziv i sad kao Gudački kvartet Sebastian već 16. sezonu u Maloj dvorani KDVL održava godišnje po četiri koncerta u pret-plati), sustavno se posvećuju izvođenju i dakako nerijetko praizvođenju djela hrvatskih skladate-lja. Otkako su svoje koncerte dopunili prigodnim izlaganjem radova nekog od predstavnika s hr-vatske likovne scene i uključivanjem stihova ne-kog od hrvatskih pjesnika (pjesnikinja), glazbenici toga kvarteta pobuđuju posebnu pozornost na svojim pretplatničkim koncertima, a »primaš«, vi-olinist i profesor na Muzičkoj akademiji Anđelko Krpan i muzikologinja, urednica na Trećem pro-gramu Hrvatskoga radija, Gordana Krpan trajno se brinu o zanimljivosti sastavljenog programa, kao i o objavljivanju sadržajne koncertne pro-gramske knjižice. Osim toga, briga da se glaz-ba trajno zabilježi na snimkama, potiče Gudački kvartet Sebastian na izdavanje nosača zvuka, od kojih je najnoviji i svojevrsni kuriozitet jer obuhva-ća četiri gudačka kvarteta četvorice hrvatskih skladatelja posebno zaslužnih za osuvremenji-vanje hrvatske kvartetske literature. Pod sim-boličnim naslovom Quartetto Croatia Records objavljuje CD Gudačkog kvarteta Sebastian koji sadrži Sonete/Sonnets Milka Kelemena, Con-trapunctus primus Davorina Kempfa, Quartetto Stanka Horvata i Gudački kvartet Frane Paraća. Sve navedeno svakako je za pohvalu u kontek-stu promišljanja teme o izvođačima kao promi-cateljima hrvatske glazbe.

Ali što dalje? Hoće li taj i mnogi drugi nosači zvu-ka isključivo s djelima hrvatskih skladatelja doista ostvariti ono trajno željeno, onu čujnost hrvatske glazbene produkcije u najširoj bjelosvjetskoj kon-kurenciji? Nije li možda potrebno još nešto više? Zaključujem: bez interpreta spremnih na izvođe-nje, hrvatska glazba ne bi (za)živjela. Kako je pak »izgurati« iz našeg malog dvorišta i učiniti čujnom mnogo, mnogo dalje i šire, ipak ne ovisi samo o spremnosti izvođača!

Ivan Repušić svoj je koncert sa Simfonijskim orkestrom

Berlinskoga radija počeo Istarskom suitom Natka Devčića, a zaključio orkestralnom idilom Večer Vatroslava Lisinskog

S v e č a n e i z v e d b e n a š i h n a j i z v o đ e n i j i h g l a z b e n o – s c e n s k i h d j e l a

Uz 700. izvedbu Ere i 750. izvedbu Jalte, samo u ZagrebuOve zime glazbeni je Zagreb obilježio velike, okrugle brojke izvedbi opere Ero s onoga svijeta Jakova Gotovca i mjuzikla Jalta, Jalta Alfija Kabilja

Piše: Jagoda Martinčević

Ove je zime glazbeni Zagreb obi-lježio dvije velike obljetnice. Opera Ero s onoga svijeta Jakova Gotov-ca doživjela je 700 izvedbi u Hrvat-skom narodnom kazalištu, a mju-zikl Jalta, Jalta 750 u Kazalištu Ko-medija! Oba djela i dalje su na re-pertoaru svojih kazališta, a sudeći po zanimanju publike, i ostat će do daljnjega.

Vrijednost u brojkama

No postavlja se i pitanje što bi to zapravo trebalo značiti »do daljnje-ga« u slučajevima dvaju amblemat-skih djela hrvatske glazbene scene, čija se slična brojka izvedbi od prai-zvedbe do danas podudarila baš u ovoj sezoni? Ne možemo znati ka-kav život u budućnosti čeka Eru i Jaltu, hoće li publika i kazališni »oci« imati za njih sluha u vremenima koja dolaze i pomalo se bliže već i po-lovici 21. stoljeća, hoće li se glaz-beni ukus mijenjati brže od onoga u prošlom stoljeću u kojem su oba djela nastala? Ništa od toga ne zna-mo i bolje je što je tako, no onima koji će to vrijeme živjeti možemo ba-rem ostaviti neke podatke koji će uz

videozapise i tonske zapise svjedo-čiti o popularnosti opere i mjuzikla čija se vrijednost može mjeriti eto i brojkama.

Gotovčev i Begovićev Ero, otkako je nastao 1935. godine, uspoređu-je svoje brojke sa Zajčevim Zrinjskim koji ga na sceni matičnoga HNK–a premašuje do danas tek s nekoliko desetaka izvedbi. No Zrinjski je pra-izveden u pretprošlom stoljeću pa je usporedba ipak više na strani Ere što se brojki tiče, dok vrednovanje umjetničkog i svakog drugog pa-rametra i dalje valja prepuštati stru-ci. Uostalom, iako najpopularnije i najdomoljubnije, kako ih najčešće označavaju, obje su opere u različi-tim vremenima i okolnostima »ispa-le« iz posve oprečnih autorskih tor-bi. I Zrinjski je nekako ostao uglav-nom za »domaću upotrebu«, dok je Ero u 83 godine do danas obišao svijet, preveden je na devet jezika, a igrali su ga i brojni inozemni an-sambli u vremenima u kojima je svi-jet rado primao slavensku »egzo-tiku«. Ni jedno drugo operno djelo naših autora nije tako dugo opstalo na sceni, iako je u hrvatskoj oper-noj literaturi više od dvjesto naslo-va, medju njima i vrlo vrijednih, no

samo se Ero »primio«, ne našavši konkurenciju.

Vesela priča

Što se brojki tiče, s Jaltom je tek malo drugačija situacija, iako po-stoje podudarnosti s Erom u nekim značajkama. Vesela priča o trojici sobara Staljina, Roosevelta i Chur-chilla u neveseloj stvarnosti podje-le svijeta na Jalti iz dramskoga pera Milana Grgića i glazbenoga Alfi-ja Kabilja nastala je na Komedijinoj sceni 1972. godine i odmah osvojila publiku koja je voljela operetu i mj-uzikl. Začudo, nije to bila hrvatska, nego svjetska tema pa ipak je djelo zarazilo i ansambl i publiku i kritiča-re i do danas ostalo najizvođenijim u kazalištu na Kaptolu, s čijom se po-pularnošću može mjeriti još samo Tijardovićeva opereta Mala Flo-ramye. S povremenim stankama, Jalta je do danas u nekoliko inter-pretacija u proteklih 47 godina izve-dena 750 puta samo u Komediji, također je poput Ere igrana i u ino-zemstvu, u Beču, Oslu i Trstu (na ta-lijanskom), kao i u kazalištima bivše države. I dalje se igra poput Ere, a dokle će — to samo zvijezde znaju.

34

BR

OJ

210,

SR

PAN

J 201

8.

Album predstavljen u Dvorani Gorgona Muzeja suvremene umjetnosti, 25. svibnja 2018.

Božanstva zemlje i vodaNesvakidašnji avangardni spoj jazz orkestara, ženskog folklornog pjevanja, udaraljki i elektronike, na tekstove staroslavenske ceremonijalne pogrebne povorke s balkanskim i afričkim ritmovima

Piše: Lucija Ercegovac

M imika Orchestra nastupio je 25. svibnja u dupkom punoj Dvorani Gorgona Muzeja suvremene um-jetnosti, gdje je publici predstavio novi album Divinities of the Earth and the Waters.

Njihova posebnost je nesvakidašnji avangardni spoj jazz orkestara, ženskog folklornog pjevanja, udaraljki i elek-tronike, na tekstove staroslavenske ceremonijalne po-grebne povorke s balkanskim i afričkim ritmovima. Al-bum je nastao kao svojevrstan odgovor na smrt njihova prijatelja i člana orkestra, čime propituje smrtnost.

Smisao mitologije

Cijeli koncert je vizualno popraćen projekcijom staroslavenske po-grebne povorke na videozidu, au-torice Ive Gavrilović. Tako mitološ-ka priča dobiva smisao.

Mak Murtić, skladatelj i osnivač orkestra, za tu je prigodu doveo i dva gosta: bas–klarinetista i sak-sofonista Roba Milnea i Damira Imamovića, skladatelja, autora, pjevača i istraživača tradicije sev-daha. Inače, Damir Imamović je unuk legendarnog bosanskoher-cegovačkog interpreta sevdalin-ke Zaima Imamovića i sin Nedža-da Imamovića, također interpreta sevdaha. Damir Imamović je, uz pjevanje, svirao na nesvakidaš-njem žičanom instrumentu, nešto

između gitare i bosanskog saza. On je taj instrument na-zvao tambura.

Spoj nespojivog

Mimika Orchestra je s Damirom Imamovićem izveo nje-govu kantautorsku pjesmu Sarajevo, no publiku je naro-čito očarala pjesma Indija. Mak Murtić je inspiraciju za tekst Indija pronašao u knjizi starih narodnih zapisa koja je tiskana tridesetih godina prošloga stoljeća, a u vlasniš-tvu je Damira Imamovića.

Ta je knjiga Maka Murtića potaknula da krene na glazbe-no putovanje i nađe, kako sam kaže »tajni prolaz između Balkana i, za nas vječito, mističnog azijskog potkontinen-ta«. Mimika Orchestra je briljirao. Svaki od instrumentali-sta je kao solist uz orkestar pokazao umijeće improviza-cije, dok su pjevačice pjevale u tradicijskom balkanskom folklornom stilu, a Mak Murtić je pokazao da ima znanja, vještine i hrabrosti da spoji naizgled nespojivo.

T a m a r a O b r o v a c T r a n s h i s t r i a E n s e m b l e i J a z z o r k e s t a r H R T – a 6 . l i p n j a 2 0 1 8 . n a s t u p i l i u D v o r a n i G o r g o n a M S U – a

Novi pristup djelima Tamare ObrovacAranžmani su bili različiti, a opet, kako je autorska glazba Tamare Obrovac u osnovi sasvim prepoznatljivoga rukopisa i suzvučja, sve se to zanimljivo sudaralo

Piše: Saša Drach

Mimika Orchestra

Divinities of the Earth and the Waters PDV Records

35

BR

OJ

210,

SR

PAN

J 201

8.

K ad je prije dvije go-dine Andreas Mari-nello, dirigent i vođa Jazz orkestra HRT–a, predložio surad-nju Tamari Obrovac,

ona je to, vjerojatno sasvim instinktivno, odmah prihvatila. Relativno brzo do-govorili su okvirni program i aranžere kojima je Tamara prepustila odabrane skladbe. Naime, Tamara je s mnogima od glazbenika iz Jazz orkestra HRT–a surađivala na raznim projektima, s ne-kima čak i kao aranžerima. Ipak, pred njima je bio zahtjevan posao.

Sjajni aranžmani

Glazba Tamare Obrovac vrlo je suptil-na, pogotovo kad se radi o njezinu an-samblu Transhistria, koji osim nje kao pjevačice, čine bubnjar Kruno Leva-čić, gitarist i mandolinist Uroš Rakovec, harmonikaš Fausto Beccalossi i kon-trabasist Žiga Golob. Taj sastav muzici-ra istančano i zapravo, često, vrlo tiho. Kako to uklopiti u big bend koji, kad je i najtiši, ima snagu koja lako sa scene pomete sve drugo? Za koncert s Jazz orkestrom HRT–a pod ravnanjem An-dreasa Marinella odabrane su sklad-be s nekoliko albuma, a aranžeri su bili Marinello (Kažeta, Sama bez tebe, Ma-dirosa i Tango istriando), Joe Kaplowitz (Sve pasiva), Luka Žužić (Zoven, Črno zlo, Majmajola i Se me ra morta privari) i Zoran Majstorović (Črni malin).

Aranžmani su bili različiti, a opet, kako je autorska glazba Tamare Obrovac u

osnovi sasvim prepoznatljivoga rukopi-sa i suzvučja, sve se to zanimljivo suda-ralo. Već prva skladba, Kažeta, poka-zala je osnovni pristup kojega su se dr-žali svi aranžeri, iako ipak, svaki na svoj način. Marinellov Kurt Weilovski, epski orkestralni uvod u Kažetu, brzo je otvo-rio prostor temi, razvio je u orkestraciji, ali potom prepustio samoj Transhistri-ji, da bi se big bend isključio. Tamarin glas je sada u prvom planu, zvonak i čist, u pratnji gitare, harmonike, basa i reskog bubnja. Potom je harmoni-ka preuzela glavnu rolu, Tama-ra je počela s vokalizama, ostali iz Transhistrije su se uključiva-li i isključivali, sasvim slobodno, kako to već čine kad su i sami, da bi se big bend uključivao na mahove, pojačavajući puhači-ma zvučnu podlogu te je pre-puštao solo bubnju. Preko har-monike, ali i s puhačima iz big benda, slijedi novi uvod u re-peticiju osnovne teme i konač-ni akord s big bendom. Niti je big bend nadjačao Transhistri-ju, niti je Transhistria sputavala big bend.

Poput orgulja

Koliko je tu bilo kompromisa, teško je reći, ali u konačnici, u toj novoj cjelini velika je skupi-na glazbenika na sceni djelova-la skladno. S puno discipline, ali i slobodnih dijelova u kojima se improviziralo. Briljantni Leva-

čić morao se prilagoditi činjenici da se na njega oslanja brojni orkestar i da tre-ba ostati u okvirima što jasnije ritmič-ke strukture. U aranžmanima Žužića i Majstorovića još je više do izražaja do-lazio istarski melos (obojica su i sami iz tog podneblja i ta im je glazba bliska), bilo je i puno prostora za solo nastupe i duete članova Jazz orkestra HRT–a, ali i za duete Tamare i, recimo, izvrsnog Marija Bočića na saksofonu, ali i za nje-zine duete s nekim članovima njezina

orkestra, kao i za njiho-ve fenomenalne solaže, kao u skladbi Madiro-sa u kojoj je harmonika Fausta Beccalossija za-zvučala poput crkvenih orgulja dok je pjevao i pratio sam sebe.

U sklopu toga projekta, HRT je Tamari Obrovac ponudio i snimanje al-buma s Jazz orkestrom HRT–a pa je priprema za koncert bila ujedno i priprema za snimanje koje se održalo nekoli-ko dana poslije u Studiju Bajsić. Razlika u pristu-pu i aranžera i glazbeni-ka u jednom i u drugom slučaju čini se da je nuž-na. Za album je predvi-đeno sasvim odvojeno, klasično studijsko sni-manje, u kojem doduše nije bilo kontakta s pu-blikom, ali je zato zvuk mogao biti dotjeran do one perfekcije koju su zajednički osmislili Ta-mara Obrovac, Mari-nello, producent Igor Geržina i snimatelj tona.

U sklopu ovoga projekta, HRT je Tamari Obrovac

ponudio i snimanje albuma s Jazz orkestrom HRT–a

Tamara Obrovac Transhistria Ensemble i Jazz orkestar HRT–a u Dvorani Gorgona

DAV

OR

HRV

OJ

36

BR

OJ

210,

SR

PAN

J 201

8.

J a z z o r k e s t a r M u z i č k e a k a d e m i j e p o d r a v n a n j e m S a š e N e s t o r o v i ć a o d r ž a o k o n c e r t e i s n i m i o m a t e r i j a l z a C D

Promicatelji hrvatske glazbeStudenti Muzičke akademije u Zagrebu svojim su projektima privukli pažnju javnosti i struke i postali hit na hrvatskoj glazbenoj sceni

Piše: Davor Hrvoj

V eć na svojem prvom koncertu, 22. prosin-ca 2016. u Dvorani Blagoje Bersa, Jazz orkestar Muzičke akademije nagovi-

jestio je da se na Muzičkoj akademiji u Zagrebu događa nešto posebno, nesvakidašnje, nešto što je naša glaz-bena zajednica čekala desetljećima, višestruki dobitak.

Jazz modul

Naime, prof. Saša Nestorović pokre-nuo je jazz modul, čime su studenti do-bili mogućnost napredovanja na po-dručju jazz glazbe, ali i stjecanja isku-stva u pripremanju programa i nastu-panju pred publikom, dakle u onome za što se školuju i što će biti njihova budućnost. Osim toga, to je prilika da razviju drukčije glazbene afinitete i ra-zvijaju se u kompletne glazbenike, što je neizmjerno važno u današnje doba kad su granice među stilovima sve la-bavije i nova glazbena djela sve češće i više poprimaju transžanrovski karakter.

Također, dobili smo još jedan orkestar koji svojim nastupima obogaćuje kon-certnu jazz sezonu.

Logično, odmah se nametnulo pitanje koliko dugo može trajati ta avantura, a taj projekt, odnosno proces njegova nastajanja, svakako možemo nazva-ti avanturom jer nije jednostavno oku-

piti za probe i nastup, a kamoli dobro uvježbati, dvadesetak glazbenika ko-jima to ipak nije prioritet u školovanju, kao što nije ni dirigentu u njegovu pe-dagoškom radu. To može samo osoba koja ima iznimne profesionalne kvalite-te, a ujedno i veliku ljubav prema glazbi i glazbenoj pedagogiji te je veliki entu-zijast koji se ne štedi. Tim je osobina-ma prof. Nestorović zarazio studente i odjednom se našao u velikom proble-mu jer je bilo previše zainteresiranih i morao je raditi selekciju. No to se po-kazalo i sretnom okolnošću jer je imao širok izbor glazbenika koji su se izmje-njivali na probama na koje nisu uvijek mogli doći svi isti studenti. Budući da je uspio ostvariti sjajan odnos sa studen-tima, spomenuti je proces, kao i rad s jazz ansamblima, uspio lakše ostvariti.

Bach prvi jazzist

Već taj prvi koncert bio je hit, dvora-na je bila puna, a ovacije publike bile su potvrda toga da se dogodilo nešto iznimno. Na programu koncerta bili su jazz i božićni standardi, ali prof. Nesto-rović je već tada najavio obogaćivanje programa djelima hrvatskih autora. Na

koncertu održanom godi-nu dana poslije ponovno su blistali, a svirali su jazz standarde i božićne te dže-zističke obrade skladbi Ji-mija Hendrixa. No na ovo-godišnjim koncertima, odr-žanima 23. i 24. svibnja, također u Dvorani Blago-je Bersa na Muzičkoj aka-demiji, veći dio programa bio je sastavljen od dje-la hrvatskih skladatelja, od čega su bile tri big bend praizvedbe, a tema je bila spajanje jazza i klasične glazbe. U programu Cla-ssic Goes Jazzy još su je-danput pokazali da ne tre-ba raditi razliku među stilo-vima. Povezanost klasične glazbe i jazza je neupitna, a ta se dva idioma prožimaju od samog nastanka jazza. Naime, neki elementi kla-

sične glazbe konstitutivni su elementi jazza. Osim toga, posljednjih stotinjak godina svjedočimo primjerima koji po-kazuju da mnogi glazbenici obaju idio-ma ne rade razliku među njima. Neki, iz oba tabora, nastupaju i snimaju na području klasične i jazz glazbe. Uo-stalom, mnogi će vam jazz glazbenici reći da je Bach bio prvi jazzist. Dukea

Ellingtona uspoređivali su s Mozartom, Debussyjem i Bachom, a Stokowski i Stravinski govorili su da je Duke jedan od najvećih skladatelja, ne samo u sferi jazza. Došavši 1930. u New York, Stra-vinski je imao samo jedan prioritet — otići u Cotton Club u Harlemu i sluša-ti nastup orkestra Dukea Ellingtona. Da su pohvale bile utemeljene, Ellington je pokazao skladavši, po narudžbi Artu-ra Toskaninija, djelo Harlem. Napisao je dvije verzije: jednu za jazz, a jednu za simfonijski orkestar. Poslije ih je spojio u jednu koju su zajedno izveli New York Simphonic Orchestra, sastavljen od stotinu članova, i Ellingtonov Big Band. Bilo je to prvo spajanje jazz orkestra sa simfonijskim. Leonard Bernstein je svi-rao jazz, a legendarni su njegovi eduka-tivni koncerti za mlade koje je održavao da bi popularizirao jazz glazbu. Jedna-kim žarom jazz i klasiku svirali su Andre Previn i Friedrich Gulda. Francuski jazz pijanist Jacques Loussieur cijelu je ka-rijeru posvetio džezističkim izvedbama djela klasične glazbe. Bobby McFerrin dirigira orkestrom klasične glazbe, pje-va Ave Mariju i uz to džezistički improvi-zira. Brojne primjere nalazimo i u izved-bama hrvatskih glazbenika. Albume s djelima velikana klasične glazbe, među ostalima i hrvatskim, snimali su Rena-to Rožić, Matija Dedić, Darko Jurko-vić, Borna Šercar, Zagreb Jazz Por-trait i More Love Ensemble. Jedan od njih je Saša Nestorović koji djeluje u sferi klasike — sa Zagrebačkim kvar-tetom saksofona — i jazza — sa Za-greb Jazz Portraitom i mnogim drugim sastavima.

Jazz i folklor

Dakle, Nestoroviću tema Classic Goes Jazzy nije strana i upravo je on kom-petentan izbornik za takvu vrstu kon-certa. Odabrao je tek dva jazz standar-da te djela Mozarta i Bacha u obrada-ma Silvija Glojnarića te Davida Gaza-rova. Ostala su djela hrvatskih autora: Bach’s Blues Marka Bertića, Oriental Funk Veljka Glodića i Matevža Smerko-la, Konzert, op. 29 Renata Rožića, East of Blues Zorana Šćekića i Prof. Mario’s Joke Davida Gazarova. Neki od njih (Bertić i Glodić) nastupili su kao gosti uz Orkestar u izvedbama vlastitih skladbi, dok se kontrabasist Mario Ivelja pri-družio u dvije izvedbe, od kojih je Prof. Mario’s Joke Gazarov posvetio njemu. Upravo su oni svojim produhovljenim muziciranjem pobudili oduševljenje pu-blike. Bila je to još jedna promišljena odluka s ciljem da se studentima pru-

ži novo iskustvo, muziciranja s profe-sorima, odnosno iskusnim glazbenici-ma. Znakovito je da su Gazarov, Glodić i Ivelja profesori na zagrebačkoj Muzič-koj akademiji na kojoj još uvijek nema jazz odjela i zato Glodić predaje jazz na ljubljanskoj. Prof. Nestorović prilagodio je potrebe programa studentima. Tako su se izmjenjivale dvije pijanistice, u tru-bačkoj sekciji svirala su šestorica, a u sekciji saksonista bilo ih je također še-stero, istupali su solisti: instrumentalisti i vokalisti... Zašto ne?! Naime, takvi su koncerti imali višestruko značenje, ali najvažnije je pedagoško. No za publi-ku je to bilo manje važno, odnosno ne-vidljivo, jer svirka je bila na visokoj razi-ni. Upravo zato Jazz orkestar Muzičke akademije dobiva ponude za nastupe izvan svojeg redovitog programa i svo-je dvorane.

Jedan od tih iskoraka bio je koncert Harmonija disonance, održan 4. stu-denoga 2017. u Koncertnoj dvora-ni Vatroslava Lisinskog. Jazz orkestar Muzičke akademije, također pod rav-nanjem Saše Nestorovića, tom je pri-godom nastupio uz Ansambl Harmo-nija disonance koji čini jedanaest pje-vačica, studentica Muzičke akademije, a na programu su bili arhaični napjevi hrvatske glazbene tradicije. Uz Nesto-rovića, projekt sa studentima ostvarili su etnomuzikolozi Mojca Piškor i Još-ko ćaleta te skladatelj Zoran Šćekić koji je priredio aranžmane. Njihov entuzija-zam i studiozan rad rezultirali su glaz-benim djelom koje šalje poruku da je moguć suživot umjetničke i tradicijske glazbe, jazza i tradicijskih napjeva: oj-kavice, rere, gange...

Tijekom lipnja snimili su taj materijal u Dvorani Blagoje Bersa, a zanimanje za objavljivanje pokazala je ugledna ame-rička diskografska kuća Naxos. Naime, zahvaljujući nagradi International HDS–ZAMP–a koju je dobio 2015., Šćekić je svoj CD Just Music s glazbom za solo klavir u mikrotonalnom »štimu« objavio za PARMA Recordings. Taj je album uvršten među 15 najboljih u SAD–u u kategoriji jazza i klasične glazbe, uz al-bume kultnih glazbenika kao što su Wynton Marsalis i Brad Mehldau. Za-hvaljujući PARMA Recordingsu, koji ima distribuciju za izdanja Naxosa, taj je diskograf čuo snimku spomenutog koncerta i odmah poželio objaviti al-bum. Ako se to ostvari, bio bi to sjajan uspjeh spomenutih muzikologa i glaz-benika, studenata, i još jedna potvrda njihove vizionarske zamisli i predano-ga rada.

Jazz orkestar Muzičke akademije pod ravnanjem Saše Nestorovića s gostom Veljkom Glodićem na nastupu u Dvorani Blagoje Bersa / ansambl Harmonija disonance i Jazz orkestar Muzičke akademije na snimanju albuma

DAV

OR

HRV

OJ

37

BR

OJ

210,

SR

PAN

J 201

8.

B a r r y A l t sc h u l 3 D o m Fac t o r 2 5 . s v i b n j a 2 018 . n a s t u p i o u c i k l u s u J a z z . h r H D S – a n a M u z i č ko j a k a d e m i j i u Z a g r e b u

Najbolji koncert ciklusaStara škola free jazza sjajno je pojačanje našla u predstavniku mlade njujorške scene i nove improvizirane glazbe, u izvrsnom, nadahnutom Irabagonu koji je bez zadrške raspametio publiku

Piše: Saša Drach

K ad je na pozornicu Muzičke akademije izišao Barry Altschul, bilo je teško vjerovati da bi taj suhi, pogu-reni starčić mogao

izdržati ozbiljan koncert. Altschul je bubnjarska legenda, počeo je još šez-desetih godina prošloga stoljeća uz prve velike zamahe free jazza. Na po-četku samouk, važnu poduku primio je od Charlieja Persipa.

Vrhunac free jazza

Za rano razdoblje važna je njegova su-radnja s pijanistom Paulom Bleyjem s kojim je nastavio svirati i snimati slje-deća tri desetljeća. U drugoj polovici

šezdesetih djelovao je kao član udru-ženja Jazz Composer’s Guild i Jazz Composer’s Orchestra, što je odredi-lo njegov ukus prema slobodnoj impro-viziranoj glazbi. Proslavio se kao jedan od ravnopravnih glazbenika na prijelo-mnim ECM albumima s početka se-damdesetih, ARC i Circle. Pogotovo je bio važan taj drugi album, jedan od naj-slavnijih free jazz albuma svih vremena, koncertna snimka iz Pariza, koncert na kojemu je Altschul nastupio uz Chicka Coreau, Anthonyja Braxtona i Davea Hollanda.

S takvim predigreom Altschul je do-šao u Zagreb. Publike nije bilo puno, ali je bila odabrana. U posljednje vrijeme Altschul vodi trio 3Dom Factor u kojem uz njega sviraju kontrabasist Joe Fon-da i saksofonist Jon Irabagon. I dok ta-kođer prilično zreli Fonda s Altchulom

svira pola života, Irabagon je pripadnik mlađe njujorške generacije glazbenika. Irabagon je i sam vođa nekoliko sasta-va, predaje saksofon na New School of Music.

Žestoki početak

Koncert je počeo odmah žestoko, ali kao da je svaki od njih jedva dočekao svoj solo. Odjednom, Irabagon se do-hvatio bas–klarineta i znatno se promi-jenila ukupna zvučna paleta, pa je po-pustila i napetost silnih i glasnih, agre-sivnih disonanci s početka. Tu je svoje dodao i basist koji je odustao od počet-nih nervoznih, iako nevjerojatnih ritmo-va koje je izbacivao iz svojeg basa i po-čeo se vrlo melodiozno primicati ono-me što je vodio bas–klarinet... Iako su prisutni trio prihvatili odmah, sredinom

koncerta reakcije su se pojačale, pu-blika je bila ponesena, a na pozornici je sve krenulo drugim smjerom. U dru-gom dijelu koncerta te su teške »har-me«, agresivni ritmovi i sasvim nespu-tane improvizacije dobili vlastito zao-kruženje. Svaka iduća izvedba bila je još bolja, još zanimljivija, na svaku je novu skladbu publika bolje reagirala, a sam Altschul je posljednjih pola sata koncerta svirao u vrhunskoj formi.

Teške »harme«, agresivni ritmovi i sasvim nesputane

improvizacije dobili su vlastito zaokruženje

DAV

OR

HRV

OJ

Barry Altschul 3Dom Factor u ciklusu Jazz.hr HDS–a

38

BR

OJ

210,

SR

PAN

J 201

8.

R e a k c i j e s p l i t s k i h z n a n s t v e n i k a i d r a m s k i h s t r u č n j a k a n a C a n t u s o v u k r i t i k u p r a i z v e d b e b a l e t n e o p e r e A t l a n t i d a — L e g e n d e o D a n ’ z o r u M i r k a K r s t i č e v i ć a

Druga mišljenja na istu temuNakon objave pretprošlog broja, 208. (ožujak 2018.), s objavljenim tekstom Biblija kroz priču o Atlantidi muzikolo-ga i čembalista Darija Poljaka, na adre-su redakcije časopisa Cantus iz Splita stigla su četiri različito intonirana osvr-ta na to glazbeno–scensko djelo, s mol-bom objave u idućem broju. Dajemo pri-godu uvida našim čitateljima u njihove ocjene djela koje je u međuvremenu pri-milo i prvo priznanje — Nagradu HNK–a Split koja se dodjeljuje bijenalno za naj-bolju predstavu u protekle dvije sezone.

Krstičevićeva Atlantida zaslužuje ući u stalni repertoarPiše: prof. dr. sc. Mirjana Siriščević (muzikologinja)

Već sam naziv glazbeno–scenskog djela — Atlantida, baletna opera, odre-đuje, doduše na metaforičkoj razini, vrlo precizno sadržajna ishodišta, ali upu-ćuje i na dvostrukost medija, opernog i baletnog, koji na sceni u istovremenom tijeku donose priču svevremenske te-matike s uvijek aktualnim središnjim motivom žrtvovanja koje je pokretač, ali i kulminacija priče. Ansambl splitskoga

HNK–a pod ravnanjem maestra Alana Bjelinskog vrlo je uvjerljivom izvedbom pokazao da je potpuno dorastao slo-ženoj, zahtjevnoj partituri. Udio zbora, iako nevidljiv i diskretan, važan je u ko-mentiranju događanja na sceni i stvara-nju atmosfere; orkestracija koja u poje-dinim taktovima asocira na neke ključ-ne povijesne trenutke te glazbene vr-ste, razigrana je, efektna i sugestivna. Moćni orkestralni zvuk kojim dominira dramatski naboj zahtijevao je da solisti budu ozvučeni. Likovi — arhetipovi po-kretači su zbivanja na sceni, i to na sim-boličkoj razini koja ih odmiče od stvar-nosti i smješta u okvire praprizora. Soli-stičke dionice su, međutim, dosta neo-bičnog melodijskog crteža: jesu li mož-da kontrolirane unaprijed određenim skladateljskim sustavom ili su, vjerojat-

nije, proistekle iz skladateljeva osobnog doživljaja mračne atmosfere priče i ka-raktera samih protagonista? U svakom slučaju, lik Venzile unio je u takav kon-tekst dirljivo, toplo, lirsko ozračje upravo u slutnji trenutka rastanka i žrtvovanja. Dojam koji ostaje nakon izvedbe Atlan-tide ujedno je i poziv na razmišljanje o pravim životnim vrijednostima, o malim, nepoznatim svakodnevnim žrtvama, ali i sretnim trenucima kojih tako često ni-smo svjesni. Posebno me raduje činje-nica da su komentari studenata glaz-be u Splitu koji su sudjelovali u izved-bi i s kojima sam razgovarala o djelu, posebice kako su probe odmicale, vrlo pozitivni. Mišljenja sam, zbog svega re-čenog, da je Atlantida Mirka Krstičevi-ća djelo koje zaslužuje biti kontinuirano prisutno na glazbenoj sceni.

Marko Lasić i Mate Akrap uz ansambl Splitskog baleta

39

Za publiku različitih dobnih i estetskih provenijencijaPiše: dr. sc. Ivana Tomić Ferić (muzikologinja)

Ne secirajući u ukupnosti umjetnič-kog dojma pojedine elemente glazbe-no–scenskog uprizorenja Krstičeviće-ve Atlantide — od asocijativnih glazbe-nih reminiscencija i rudimentarnom ri-tmikom nadahnute koreografije do po-tentne scenografsko–redateljske vizije — ostaje zaključiti da se radi o kreaciji koja zavrjeđuje pozornost ne samo kao obogaćenje hrvatskoga glazbeno–scenskog fundusa nego i kao odmak splitskog nacionalnog kazališta prema modernijim strujanjima i stilskom plu-ralitetu, što otvara prostor prijemljivosti kod publike različitih dobnih i estetskih provenijencija. Uz pohvale svim prota-gonistima izvedbe koji su sinkretično, višeslojno artikulirano glazbeno–scen-sko događanje ispunili elementarnim nabojem vitalnosti, može se zaželjeti da predstava nadživi sudbinu »jedno-kratnog« izvođenja te da pronađe svo-je mjesto unutar kazališnog repertoa-ra i u budućnosti — to više što pripada onom raritetnom, glazbeno–scenskom dijelu hrvatske glazbene produkcije.

Tjelesni prikaz Dan’zorova srca — osvježenje u narativnoj dramaturgijiPiše: Sanja Petrovski (koreografkinja i plesna pedagoginja)

Izbor teme kao što je Atlantida unapri-jed govori o zrelom i dubokom promi-šljanju smisla života. Neki bolji svijet za koji smo rođenjem i predodređeni, vi-soka kolektivna svijest i ispunjen životni potencijal, težnja svakog čovjeka, po-sebice umjetnika, sretno su prikazani u motivu potrage i putovanja kojim se bavi autor Mirko Krstičević u baletnoj operi Atlantida: Legenda o Dan’zoru. Scensko se djelo gradi na kontrastu: govor i pokret, pjevanje i ples, boje i kromatska neutralnost, glas i tijelo, sta-tičnost i dinamika, um i intuicija. Nosite-lji prvog epiteta u kontrastnom paru su pjevači, naratori, čija je poruka i važnost izgovorenog istaknuta tekstom koji pu-blika iščitava pri vrhu pozornice. Ple-sači su, drugi nositelj scenske radnje, ujedno i grčki kor koji zorno prikazuje legendarna zbivanja o kojima se pripo-vijeda na prosceniju.

U cijelom prvom činu prisutne su vide-osnimke u crno–bijeloj tehnici i negati-vu te u različitim formatima na kojima

su prikazana suvremena industrijska postignuća prošloga i ovog stoljeća. Artificijelni nastupi pjevača u raskošnoj povijesnoj, a istovremeno i futurističkoj kostimografiji, njihova patetika, specifi-čan scenski pokret karakteriziran sta-tičnošću i vrlo usporenim kretnjama uvjetovanim visokim platformama–ci-pelama na kojima stoje, u kontrastu su s dinamikom i jednostavnošću izved-be sveprisutnog plesnog ansambla, koji predstavlja drevne Tolteke. Na po-zornici u prvom činu ne dolazi do inte-rakcije glavnih aktera, pjevača koji nas vode kroz događanja, s plesačima koji su odvojeni prozirnom zavjesom. Ple-sni izraz Igora Kirova djeluje suzdrža-no i prigušeno, plesači gotovo goli na sceni prate radnju koja se pripovijeda u prvom planu. Masa živih ljudskih ti-jela u neprestanom je gibanju; povre-meno plesači u kontaktima i podršci iskaču iz vizualne meditacije. U dru-gom dijelu prvog čina, koji prikazuje Tolteke u močvari, jasno je zbog čega su kretnje bile prigušene i da nevidlji-va zavjesa vrlo praktično služi da se ne namoči prednji dio scene. Dio pozorni-ce gdje se kreću plesači je plitki bazen ispunjen vodom po kojem se na počet-ku akteri kreću nastojeći ne prolijevati vodu, da bi se scena u močvari postu-pno oživljavala i pretvarala se u atraktiv-no proklizavanje, prskanje, igru vodom i tragovima koju ona ostavlja na svje-tlu. Artjom Žusov sugestivno moder-nim plesnim izrazom igra dušu mladića Dan´zora koji pokušava izbaviti svoj na-rod iz mraka.

U drugom činu plesači imaju novu za-mku. Nakošen pod do trećine stra-žnjeg dijela scene čini vidljivom sva-ku gestu na pozornici, a ogledalo pod istim kutem kao svod iznad tog pro-stora multiplicira sliku i pridaje joj neka druga, ezoterična značenja. Putovanje naroda na takvoj pozornici u suvreme-nom plesnom izrazu donosi vrlo lijepe slike koje dramaturški proizlaze iz rad-nje na prednjem dijelu pozornice. Svi članovi ansambla imaju priliku pokaza-ti svoje umijeće samostalno, u duetima

(posebno se ističu Artjom Žusov i Irina Čaban Bilandžić), po tri ili četiri u gru-pi. Sad se oni kreću među pjevačima i tako mnogo jasnije oslikavaju dušev-na stanja koja ispovijedaju pjevači. Na-rod (tj. plesači) izmoren je i gladan, pri-kazuju im se fatamorgane u vidu hrane i pića, dok ih Pagbak poziva na baka-nalije. Njega igra Ivan Boiko koji unosi energiju i životnost na scenu. Pojava čudovišta i neobičnih malih bića unosi veselje i razbija ozbiljnost mitske priče. Umjesto glava, monstrum — simbolič-no — ima kompjutorske ekrane, dok glavati patuljci i studenti glume na štu-lama u lepršavoj bijeloj odjeći predstav-ljaju laži i obmane. Kaos i metež bez koreografske strukture, neočekivani li-kovi sa suvremenim obilježjima, osvje-ženje su u narativnoj dramaturgiji toga baleta–opere. Naposljetku, scenski spektakularno, Dan´zor uspijeva kroz svoje srce privući svjetlo napuštajući ži-vot u ovoj dimenziji, žrtvujući se i dajući život za svoj narod.

Sad su na redu druga središta moćiPiše: dr. sc. Vlatko Perković (teatrolog)

Od praizvedbe Judite Frane Paraća 2000. godine, odnosno od 2011. kad je u koprodukciji s Muzičkim bienna-lom upriličena praizvedba Maršala Sil-vija Foretića, tek je sada, godine 2018., Opera HNK–a u Splitu praizvela novu hrvatsku operu. Time je nesumnjivo obogaćen hrvatski operni prostor koji bismo, s obzirom na kronični nedosta-tak izvedbi suvremenih hrvatskih ope-ra, prije mogli nazvati talijanskim. A sada barem koju riječ o smislu djela i vrijednosti njegova uprizorenja. Poslije više od sedamdeset godina kazališnog ustrajavanja na isključivo sekularnim sadržajima, u našem kazališnom pro-storu pojavila se priča o Svjetlu koje je u svog Odabranika usadio njegov Stvo-

ritelj. To Svjetlo je Ljubav čovjeka pre-ma čovjeku. Ono je Srce života. Njega Dan’zor vadi iz svojega prsnog koša i nosi pred izmučenim narodom da mu osvijetli stazu izlaska iz mraka do da-njeg vidjela u kojem se živi u ljepoti i dobroti privrženosti. Dakako, analogi-ja s Isusovom otkupiteljskom žrtvom je očigledna. Stoga to predstavno upući-vanje na transcendenciju otkriva i vje-kovni smisao kazališnog čina: zamore-ni i posustali čovjek, našavši se u tami svakodnevnih teškoća, pronaći će svoj izlaz iz mraka kad njegova ljubav usadi svjetlo u oku onoga do sebe.

Radnja libreta Mirka Krstičevića i nje-gove suradnice Jadranke Štrbić Krsti-čević na relaciji zemaljskog s transcen-dencijom upravo je prizivala glazbenu formu kao svoje bitno umjetničko svoj-stvo. Samim tim forma je nadišla puku anegdotičnost priče i smisaono je uz-digla do čimbenika gledateljeve ritualne i emocionalne evokacije početaka pra-povijesnog čovjekova uspinjanja prema Istini. Iz tog glazbenog značenja reda-telj i scenograf Goran Golovko uspio je cijelo događanje na pozornici oblikovati kao gledateljev zamišljaj zbivanja, a ne kao konkretnost radnje. Time je posti-gao nevjerojatan umjetnički učinak. Li-kovi se na pozornici kreću uz pomoć gotovo nevidljivih animatora — koji kao da su izišli iz gledateljeva nastojanja da pomogne pomicanju daljnjeg zbiva-nja — i zakoračuju u prostor radnje u znatno povišenoj i gibajućoj obući pa im svaki korak djeluje kao mučno i va-lovito izranjanje iz tame vjekova u oži-votvorenje tek u snoviđenju kazališnog čina. Bez sumnje, HNK u Splitu tom je predstavom darovao svojoj publici vri-jednost koja joj je dugo uskraćivana. Pa kad je ona već dosegnula do goto-vo nedostižnog, bilo bi zaista nužno da se takvo djelo i njegova izvedba prikažu u središtima europske kazališne kultu-re, u zagrebačkom HNK–u, u praškom Narodnom divadlu i Bečkoj državnoj operi. Splitski teatar je već učinio ono što je trebao učiniti. Sad su na redu druga središta moći.

Vinko Maroević, Bože Jurić Pešić, Antonija Teskera i Mate Akrap uz članove Splitskog baleta

40

BR

OJ

210,

SR

PAN

J 201

8.

Članovi benda oprostili su se od publike, sretni što im

kiša nije pokvarila koncert i instrumente, a publika zato što ima tako kvalitetan bend u gradu

K o n c e r t g r u p e C h u i n a k r o v u M u z e j a s u v r e m e n e u m j e t n o s t i 16 . l i p n j a 2 0 1 8 . p o k l o p i o s e s r o đ e n d a n o m n a j p o z n a t i j e g c h u i j e v c a , To n i j a S t a r e š i n i ć a

Pod zvijezdama zagrebačkog neba»Ovo je valjda najbliže zvijezdama što ćemo biti«, šalio se slavljenik i vođa grupe, Toni Starešinić

Piše: Lucija Ercegovac

J azz senzacija, grupa Chui, nastupila je 16. lipnja, pod zvijezdama zagrebačkog neba, na krovu Muzeja suvremene umjetnosti. Iako traje Svjetsko prven-

stvo u nogometu, a taj dan je igrala Hr-vatska s Nigerijom, na koncertu se okupio solidan broj ljudi. Dečki su bili tako ljubazni da su počeli svirati u pauzi između polu-vremena kako bi jači spol mogao odgle-dati bar dio utakmice.

Staro i novo

Za taj su koncert Toni Starešinić, Vojkan Jocić, Ivan Levačić i Konrad Lovrenčić pri-premili neke stare skladbe, neke nove i tri premijerne. Počeli su s Led sladoled, što je radni naziv skladbe, no to publiku nije baš privuklo. Više ih je zanimala utakmi-

ca pa su dečki iz benda publici doviknuli rezultat. Nastavili su s Terminator Theme i time sve razveselili. Još više veselja doni-jela je skladba Punch, inače hommage le-gendarnom jazzistu Milesu Davisu, u kojoj je saksofonist Vojkan Jocić pokazao za-vidnu tehniku sviranja i zavidan kapacitet pluća.

»Ovo je valjda najbliže zvijezdama što ćemo biti«, šalio se slavljenik Toni Stare-šinić i dodao kako je lijepo svirati pod zvi-jezdama. Toni je taj dan s mnoštvom ljubi-telja dobre glazbe slavio i svoj rođendan. Uzviknuo je: »Jednu za sve sa zadarskom registracijom!« Onda je počela instrumen-talna obrada Kalelarge, inače posvećena legendarnom košarkašu i treneru Kreši-miru ćosiću.

Svirka i na kiši

Branko Kostelnik, organizator Ljeta u MSU–u, dojavio je rezultat utakmice (2:0

za Hrvatsku), nakon čega su dečki počeli s Chui’s Waltz, koji je hipnotizirao publiku. Pri završetku valcera, na pozornicu je do-šao Mangroove pa su zajedno premijerno odsvirali pjesmu Iz kapetanovog dnevni-ka, posvetu kultnoj seriji Star trek. Tijekom te pjesme svemir je odlučio poslati kišicu, odličnu za ugođaj, pa i za Chui i Mangro-ove, koji su nastavili svirku kao da se ništa ne događa.

Na svu sreću, kiša je ubrzo prestala i kon-cert je mogao završiti s Will I Ever See You Again i premijernom skladbom Thor ko-joj je nakon koncerta promijenjen naziv u Furiosa jer je u publici prevladavao njež-niji spol. U toj je skladbi i opet Vojkan Jo-cić imao zadivljujući solo na saksofonu. S posljednjim tonovima opet je počela laga-na kišica koja je zatvorila koncert. Članovi benda su se oprostili od publike sretni što im kiša nije pokvarila koncert i instrumen-te, a publika zato što ima tako kvalitetan bend u gradu.

41

BR

OJ

210,

SR

PAN

J 201

8.

U P i t o m a č i j e 1 5 . i 16 . l i p n j a 2 0 1 8 . o d r ž a n 2 6 . g l a z b e n i f e s t i v a l P j e s m e P o d r a v i n e i P o d r a v l j a

Najljepše pjesme dravskih virovaSlušali smo pjesme u čijim se stihovima zrcali Drava, zeleni međimurska ponjava, plave zagorski trnaci, zlati slavonska ravan

Piše: Rajko Stilinović

O ve su godine dani 15. i 16. lipnja Pitoma-ču uistinu uči-nili općinom pjesme. Glaz-

beni festival Pjesme Podravine i Podravlja 26. je put predstavljen na raskošnoj sceni.

Prvom večeri, koja je pod Britvi-ćevim naslovom Moj prelepi zavi-čaj ponudila retrospektivu od dva-

deset pjesama zavičajnih stihova, festival se pridružio proslavi 200. obljetnice rođenja velikana stiha hrvatskog romantizma Petra Pre-radovića, rođenog u Grabrovnici, naselju Općine Pitomača. Sluša-li smo pjesme u čijim se stihovi-ma zrcali Drava, zeleni međimur-ska ponjava, plave zagorski trnaci, zlati slavonska ravan, nude podat-ne baranjske noći i, naravno, šire podravske širine. Kako priliči stiho-vima i glazbenom izričaju, slušali smo izvođače iz svih krajeva Lije-pe Naše kroz koje protječe Drava, od narodnih i tamburaških sasta-va, udruge cimbalista, vokalnih an-sambala, dueta i solista.

Nove skladbe

Na drugoj festivalskoj večeri, odr-žanoj 16. lipnja, izvedene su 22 nove skladbe folklornog i etno izri-

čaja u interpretaciji narodnih sa-stava na tradicijskim glazbalima, tamburaških sastava te vokal-nih ansambala i solista uz pratnju Tamburaškoga orkestra HRT–a, koji ove godine 25. put uzastopno nastupa na festivalu u Pitomači. Kao i svake godine, i ove je pito-mački festival uz doajene pitomač-ke scene ugostio izvođače koji prvi put nastupaju na Pjesmama Po-dravine i Podravlja. Simpatije pi-tomačke publike stekle su svojim prvim nastupom Ivana Marić i Lu-cija Jakelić. Novost ovogodišnjega pitomačkog festivala je ustanov-ljena nagrada za najljepše stihove novih pjesama, koja nosi ime pito-mačkog sina, najvećeg umjetnika uglazbljenog stiha i jednog od ute-meljitelja pitomačkog festivala — Drage Britvića.

Od svih je izvedenih pjesama žiri

(Siniša Škarica, Zlato Turkalj Tur-ki i Branimir Britvić, unuk proslav-ljenoga Drage Britvića) nagradio šest tekstova, i to po tri u katego-riji standardnog hrvatskog književ-nog jezika i tri u kategoriji kajkav-skog narječja. Autori najljepših sti-hova izvedenih na ovogodišnjem pitomačkom festivalu su Nedo Zuban i Leonardo Baksa, koji su primili skulpturu autora Dragutina Dubravčića, nastalu prema pred-lošku Marija Tomasa, hrvatskoga akademskog slikara.

Praksu izbora stihova koji će se predložiti na uglazbljenje skladate-ljima, festival će nastaviti i za svoje 27. izdanje, tako da je završetkom ovogodišnjega festivala objav-ljen poziv tekstopiscima da prijave svoje radove na natječaj za Nagra-du Drago Britvić.

Festival je i ove godine održan pod visokim pokroviteljstvom pred-sjednice Republike Hrvatske Ko-linde Grabar–Kitarović, Općine Pitomača i Virovitičko–podrav-ske županije te uz suorganizaciju Hrvatske radiotelevizije i tradicio-nalnu potporu Hrvatskog društva skladatelja.

Nosač zvuka s novim festivalskim skladbama objavljen je u nakla-di Croatia Recordsa, a program obiju večeri festivala i ove je godi-ne našao svoje mjesto u progra-mu HRT–a.

Natječaj za nove skladbe — prvi hrvatski internetski festival FestNet 2019.

Zlatni glasPopularne skladbe različitih stilskih izričaja temeljene na melodici i tradiciji našeg podnevlja

Uprava festivala objavljuje natječaj za 16 no-vih skladbi različitih popularnih glazbenih izriča-ja. Pop, rock, tamburaške, klapske i etno skladbe osnove su prepoznat-ljivosti te glazbene revije, a temelji su melodika i tradicija našeg podneblja. Odabrane skladbe i njihove izvedbe bit će višestruko izvođene na festiva-lu i drugim suvremenim medijima od 1. siječnja do sredine prosinca 2019. godine.

FestNet je prvi internetski festival u Hrvatskoj. Mogući sudionici su svi korisnici interneta. Odabirom sklad-be, snimanjem vokala na glazbenu matricu te postavljanjem izvedbe na internetske stranice FestNeta može-te postati aktivni natjecatelji toga je-dinstvenog događanja.

Za omiljenu izvedbu mogu glasa-ti svi korisnici interneta. Pobjednici dobivaju pravo sudjelovanja u četiri izlučne festivalske večeri, koje će se održati uživo u četiri hrvatska grada uz pratnju festivalskog orkestra. U velikom finalu svaku pjesmu izvode hrvatske glazbene zvijezde i finalisti FestNeta.

FestNet se održava pod pokrovi-teljstvom i uz potporu ZAPRAF–a, HDU–a, HGU–a, Grada Zagreba i Hrvatskog društva skladatelja.

Prijava za natječaj treba sadržavati: naslov skladbe, podatke o autorima, notni zapis (s tekstom i harmo-nijskim simbolima), demosnimku (CD ili mp3) te is-pis stihova.

Autori odabranih skladbi obvezuju se u roku od 30 dana od dana objavljivanja rezultata natječaja pot-pisati s organizatorom izdavački ugovor.

Autori i izvođači skladbi odabranih za izvedbu pre-nose pravo na organizatora da odabrane skladbe izvede, snimi i prenese preko interneta, radija i te-levizije te da ih objavi na nosaču zvuka i/ili slike, od-nosno da neka prava snimljene izvedbe prenese na treću osobu. Sva ostala autorska i izvođačka prava autor, odnosno izvođač, pridržava za sebe.

Rok predaje radova je 30. rujna 2018.

Radovi se šalju poštom na adresu:

MULTI MUSIC MEDIA d.o.o.Natječaj FestNet 2019Trg hrvatskih velikana 11 32 273 GRADIŠTE, HrvatskaIli na elektroničku adresu [email protected]

Lucija Jakelić

Ivana Marić

42

BR

OJ

210,

SR

PAN

J 201

8.

I n t e r v j u s a s k l a d a t e l j e m M i r o m B u l j a n o m

Radim glazbu njemačke kvalitete prema kineskoj stopi proizvodnjeJedan od najistaknutijih hrvatskih skladatelja i producenata za Cantus je govorio o radu u HDS–u i Unisonu, o važnosti digitalne platforme Fokuskontrol i nagradi Cesarica, a otkrio je i kako vidi glazbu u budućnosti

Razgovarao: Milan Majerović–Stilinović

Miro, kao uspješan skladatelj i kreativan čovjek, u kakvoj si fazi sredinom ove, 2018. godine?

Što se tiče skladanja, rekao bih: njemačka kvaliteta prema kineskoj stopi proizvodnje. Pišem u vrlo velikim količinama, svakodnevno. Već dugi niz godina nisam tako puno radio, počinjem od jutra. Talent je, kao i u svemu, pretpostavka za uspjeh, ali dalje je na tebi. E pa, onda ustajem rano i radim marljivo. Posljednjih sam godinu dana baš udvostručio ri-tam. Ionako je bio intenzivan, a sad je zbilja žestok jer »di-žem« neke nove projekte pa se moram malo više angaži-rati oko njih. Kad mi oni uspiju, vratit ću se u laganiju fazu.

Dakle, ostala je primarna skladateljska uloga, ali jača i ova druga, organizacijsko–producentska. Što konkretno znači »dižem neke nove projekte«?

U bilo kojem poslu, novi projekt otvara nove nepoznanice, stotinu njih. Ja se trudim predvidjeti i 101. ili 102. stvar koja će iskrsnuti. Ako je EDM (electronic dance music) trenu-tačno popularna glazba, a radim baš na jednom takvom projektu u koji jako vjerujem, onda ne mogu za tog izvođa-ča napisati samo jednu pjesmu. Moram ponuditi tridesetak u roku od dva tjedna, da bih mogao s izvođačem izabrati smjer u kojem idemo.

Zanatski pomak

Devedesetih godina prošloga stoljeća bio si jedan od začetnika i najuspješnijih autora tzv. dance scene u Hrvatskoj. Kakva je razlika između EDM–a danas i dancea iz devedesetih?

Zanatski, u tome što je tada bilo mnogo manje alata za obradu zvuka. Tad je trebalo sve aranžmane »nakrcati« ra-zličitim zvukovima pa su bili zanatski gušći, u njima je bilo više instrumenata, udaraljki, perkusija. Sada su tehnološki alati obrade snimke tipa kompresori ili equalizeri u digital-noj domeni tako savršeni da pružaju mogućnost da aran-žman bude vrlo »rijedak«, da u njemu bude samo jedna gi-tara, bas, bubanj i puno glasova — i sve savršeno zvuči jer ta lijepa dinamička obrada pridonosi stvaranju samog zvu-ka. Onaj tko sluša pjesmu današnjeg EDM–a ne može čuti kompresor, equalizer — može čuti gitaru, klavir i vokal, ali to je uz pomoć tih alata tako lijepo zapakirano da te »pakung« prisili da »popapaš« taj bombon. Prije je »pakung« bio tako-đer lijep, ali ne toliko. A bombon je u osnovi isti.

Timski igrač

Uz osobni kreativni rad, angažiran si i u radu HDS–a. Uz to što si dugogodišnji član Skupštine predstavnika Društva, godinama si i član autorsko–pravnog odbora za rad HDS ZAMP–a. Što ti znači uloga u tom tijelu?

Znači mi puno. Smatram se timskim igračem i inače u ži-votu volim sve što znam podijeliti s kolegama. U prvim go-dinama rada u autorsko–pravnom odboru i sudjelovanja u radu udruge, bio sam dosta pod upitnicima, od raznih

43

BR

OJ

210,

SR

PAN

J 201

8.kolega. Ljudi uvijek imaju potrebu mi-

sliti da si »gore«, negdje pri vrhu, od-vojen od baze, da tamo netko nešto radi nekom iza leđa... Ja nisam to ni pri-je mislio, ali super je što sam došao na tu poziciju da to malo istražim i sretan sam sad kad znam da je sve transpa-rentno, da sustav radi izvrsno i u korist svih. Ali prvih nekoliko godina potrošio sam zaista puno vremena na Facebo-oku i telefonu komunicirajući s tom svo-jom »izbornom bazom«, objašnjavajući kolegama glazbenicima: pravila su ja-sna, jasne su strategije i ciljevi društva, nema nikakvih zaplotnjačkih radnji.

Sad iz prve ruke vidiš kako to funkcionira: služba ZAMP ideje o poslovanju predlaže autorsko–pravnom odboru, a vi kao autorsko »sito« prosijavate, važete i odlučujete?

I taj sustav zbilja radi bez greške. Kad se usporedimo sa svim zemljama u okruženju, sve je jasno. Stvarno je lije-po, kad me ljudi pitaju »Što ti zapravo radiš?«, odgovoriti: »Pa pišem pjesme i uspijevam živjeti od toga. To je jako li-jepo i puno nas živi od toga u Hrvat-skoj, može si priuštiti osnovne građan-ske potrebe.« To je odlično.

Ultimativni hit

Član si i Skupštine predstavnika HDS–a. Donedavno se to tijelo Društva zvalo Predsjedništvo. Kakva je iz tvoje perspektive uloga i misija HDS–a na našoj glazbenoj i kulturnoj sceni?

Unutar HDS–a na mjesečnim sastan-cima »češljamo« mnoge teme. Teme su različite jer su i članovi tog predsjed-ništva iz različitih sekcija, pa su nam i interesne sfere drugačije. Nas zanima zabavna i pop glazba, muzikologe nji-hova materija, kolege iz klasične sekci-je imaju svoje, ali svi se nalazimo u ne-kim zajedničkim točkama. Nota je ipak svima nama u osnovi. Osobno sam se orijentirao na projekt Cesarica u koje-mu pokušavam kao umjetnički vodi-telj projekta više osluškivati bilo publi-ke. Porin je strukovna nagrada u kojoj o dobitnicima odlučuje stručno glasačko tijelo, ali nas ovdje zanima koga bira pu-blika. Cilj je da Cesaricom autori i izvo-đači zabavne i pop glazbe dobiju jasnu

valorizaciju svojega rada. Neki od njih misle »Nema nas u Porinu, nema nas nigdje«, a Cesarica je odgovor na takvo razmišljanje. Taj je projekt još u začet-ku, ali već prve godine pokazao je da ima razloga za postojanje. Lijepo smo počeli, rastemo i u smislu pozornosti javnosti, a pogotovo u smislu percepci-je naše ciljane publike na internetu: sve ih je više i sve su aktivniji. U isto vrijeme, usavršili smo način izbora hitova koji se nude publici na izbor ultimativnog hita. Metodologija kojom smo došli do neke najpravednije formule je baš komplek-sna, uzimamo u obzir sve što je digi-talno dostupno: YouTube, internetske servise, top–liste radijskih postaja. Sam matematički proces je naš matematič-ki »Nikola Tesla« Dus (Zvonimir Dusper) već toliko usavršio da softver zbilja radi robotski, bez pristranosti. Siguran sam da smo u ove dvije godine pretresli sto puta temu kako to provesti transparen-tno, moderno i što neutralnije. Uvijek može bolje, ali mislim da je ovo do čega smo sada stigli — vrh. Sustav je jasan i čist, ne može biti muljanja ili kolokvijalno rečeno »narihtavanja«, a ne može biti ni grešaka u sustavu. Uz to, konačna od-luka je ionako na publici, ona sigurno neće promašiti pjesmu godine.

Komunikacija s urednicima

Napravili ste super relevantan izbor hit glazbe, ali gdje je tu finalna točka u kojoj publika odlučuje? Što tu može još bolje?

Osobno bih više volio, s obzirom na to da projekt ide drugu godinu, da naši dragi kolege izvođači shvate da je ovo bitno i za njih i da i oni malo animiraju svoje fanove putem svojih komunika-cijskih kanala, ponajviše na društvenim mrežama. To ne znači da pozivom na glasanje mogu sebi namjestiti pobjedu, ali ako svih njih dvadesetak objavi post o Cesarici — nagradi se automatski povećava doseg i broj pratitelja. Dakle, još jače osvještavanje preko digitalne platforme donijet će nam veći iskorak u javnost. Nadam se da ćemo od izvo-đača ubuduće tu imati veću podršku. Pozivam ih na to, jer je to dobro za sve.

Drugi zanimljiv projekt Unisona u koji si uključen je digitalna platforma Fokuskontrol — zašto je on važan HDS–u i svim autorima?

Ja mu se veselim jer omogućuje ne-posrednu komunikaciju autora (skla-datelja) i korisnika, u krajnjem slučaju, radijskih urednika. Radio je i dalje prvi medij za plasman glazbe. Oni sad ima-ju mjesto na koje mi autori nešto uploa-damo, a oni svakoga jutra otvore strani-cu i vide koja bi im nova pjesma mogla biti zanimljiva za program. Komunika-cija s radijskim urednicima nam je jako važna. Prilagođavaju se i oni nama i mi njima, da bi u konačnici dobre sklad-be što brže došle do slušatelja, da bi ih što prije zavoljeli. Sad je presudno

da se što više skladatelja počne kori-stiti tim alatom, da njime ponudimo što više sadržaja, kako bi radijski ljudi ima-li što bolji izbor glazbe za preslušava-nje i emitiranje. A najbolje je od svega što je to platforma za plasman glaz-be dostupna svima. Dakle, otvorena i za sve neovisne, nove glazbenike, one bez diskografa... Njome se mogu (i tre-bali bi se) koristiti svi. Na kraju krajeva, i diskografi.

U udruzi Unison, koja razvija navedene projekte, zamijenio si, kao dopredsjednik iz redova HDS–a, Darka Bakića. Što ćeš nastaviti od onoga što je on počeo, hoćeš li nešto mijenjati?

Darko je organizacijski savršeno to obavio, nemam tu što mijenjati, mogu samo »navigavati« taj brod dalje. Ni u sadržajnom, ni umjetničkom, ni u teh-ničkom smislu ne vidim problem ni u jednom od tih projekata. Osim osvje-šćivanja i animiranja, kod Fokuskontro-la autora, a kod Cesarice izvođača — to je još pred nama. Mogli bismo mož-da malo više postići u suradnji s radi-opostajama. Ali narast ćemo, pobolj-šavamo se u hodu, promijenili smo i strategiju Cesarice: sada doslovno sva-koga mjeseca »ganjamo« najaktualnije pjesme. Mislim da će to podići zainte-resiranost radijskih postaja za nju.

Kao skladatelj koji prati globalne glazbene trendove i uz to netko tko kroz strukture društva ima puno informacija, što misliš što je najveći izazov za glazbu sutrašnjice? Što će se događati u bliskoj budućnosti s tom kreativnom industrijom?

Prema gospodinu Rayu Kurzweilu, čla-nu Upravnog odbora Googlea, ele-ment singularnosti, izjednačavanja kubnog procesora mozga s kubnim centimetrom silicija bit će dosegnut oko 2029. godine. Dakle, trenutak u kojem će biti potpuno izjednačena sna-ga umjetne inteligencije i s druge stra-ne, snaga ljudskog mozga, vrlo je blizu. Pitanje je sad: tko će napisati te uprav-ljačke linije koje će omogućiti da pa-metni telefoni budu tako moćni da ćeš doslovce moći hodajući ulicom osmi-sliti, producirati i aranžirati pjesmu. Do kraja ulice pjesma će već biti otpjevana, jer će algoritmi tada već pjevati, imat će ljudske glasove i mogućnosti, u to sam uvjeren. Očito je — nije sve to tako da-leko. Nadam se da će se taj element singularnosti stvoriti tako da neće biti nekih robota koji će nas napasti, nego će sve ići na dobrobit čovječanstva, pa tako i glazbe. Možda zvučim kao scien-ce–fiction futurolog, ali u to zaista vjeru-jem. Volim tehnologiju i pretpostavljam da će glazba ići još dalje u apsolutnoj demokratizaciji i širini. Čak i oni koji se malo opiru tehnologiji, morat će prihva-titi da će ona drastično utjecati na ljude. Ali opet će majstor biti majstor. U biti, računalo emociju neće moći zapisati. Morat će je zadati, zapisati nepregled-

ne količine emotivnih stanja...

... iz svih tih emotivnih stanja stvoriti u nekom trenutku tvar zvanu inspiracija…

Da, sigurno će do toga doći, ali kako će to točno biti, ne znamo. S druge stra-ne, volio bih da ukupan financijski obr-taj novca u glazbenoj industriji nadma-ši vremena mehaničke prodaje nosa-ča zvuka, pa da i diskografi dođu do znatnijih sredstava koja bi mogli ulagati u umjetnike. To bi me jako razveselilo. Želim da i oni imaju više novca, da inve-stiraju, jer oni su potrebni, oni bi trebali prepoznavati dobre nove stvari i ulagati u njih. A mi ćemo, kao Društvo sklada-telja, našim alatima omogućavati slo-bodu onima koji žele biti slobodni. To je potpuna demokracija: nepregledno more ponuda za život od glazbe, sve-ga ima pa ti biraj.

Potencijalni hit

Za kraj razgovora, povratak osobnim dostignućima: posljednji stih ili refren kojim si jako zadovoljan, kojim si sam sebe ugodno iznenadio?

Nažalost nije moj, nego je moje supru-ge Sonje, ali tako sam oduševljen da

ga rado dijelim. Pjesma se zasad zove Stranci u hladnoj sobi:

Trudiš se, skrivaš, al’ slabo ti ide, suze se tvoje čak tebe stide. Ja znam što hoću, a ti ne znaš što bi, mi smo stranci u toj hladnoj sobi. Ni moja, ni svoja, ni njegova nisi, sve što je naše u zraku sad visi. Ništa ti ne bi pomoglo sada kad naša ljubav u ponor pada.

To je priča o ljubavi, svi su se, pretpo-stavljam, jednom našli u vezi koja je po-malo autodestruktivna, s previše strasti izvan kontrole. Od četrdesetak pjesa-ma koje radim posljednjih mjeseci, ona mi je iskočila. Moram dobro isplanira-ti s kim ću to izvesti. Nadam se da će biti veliki hit.

Onima koji se žale ‘Nema nas u Porinu, nema nas

nigdje’ rješenje za probleme daje Cesarica.

Fokuskontrol je digitalna platforma za plasman

glazbe dostupna svima. Dakle, otvorena i za sve neovisne, nove glazbenike, one bez diskografa... Njome se mogu (i trebali bi se) koristiti svi.

44

BR

OJ

210,

SR

PAN

J 201

8.

Piše: Karmen Širović

U 58. Splitski festival ušli smo s novom, ali već uhodanom trod-nevnom koncepcijom: autorski koncert — retrospektiva — final-na festivalska večer novih skladbi. Nakon prošlogodišnjeg otvorenja

spektakularnim koncertom Gibonnija, uslijedila je Massimova večer na Prokurativama koja je splitskoj publici pružila glazbeni melem za dušu i tijelo. Re-trospektiva je ove godine pripala tekstopiscu mno-gobrojih hitova, 73–godišnjem Šibenčaninu Krsti Ju-rasu, čije su pjesme izvodila brojna priznata i poznata imena hrvatske glazbene scene, dok je finalna večer donijela žanrovski i stilski raznovrstan presjek novih skladbi uz uvijek prisutne Huljiće, koji su ove godine trijumfirali.

Bez kiše i oblaka

Prvog dana Splitskog festivala, 28. lipnja, crni su se oblaci nadvili nad Splitom, a umjesto kiše i oluje, pre-pune Prokurative zapljusnuo je snažan i poseban Massimov glas u izvedbi pjesme Nama se nikud ne žuri. Iako je Gibonni godinu prije splitske Prokurati-ve rasprodao danima unaprijed, Massimo također može biti zadovoljan posjećenošću. Tamo su bili svi njegovi poklonici, a samo je pokoja sjedalica osta-la prazna. »Velika mi je čast što sam na Festivalu s tako dugom poviješću. Divnu suradnju sa Splitskim festivalom nastavljam jednom pjesmom nastalom u divnoj suradnji s grupom Meritas«, najavio je Massi-mo Odjednom ti, koja je i bez zanimljivog dua zaži-vjela u odličnoj izvedbi, zahvaljujući pratećem voka-lu. Iskoristio je Massimo splitski koncert za dvosatni rezime, izvodeći najveće hitove iz svoje bogate kari-jere, ali i predstavljajući najnovije glazbene uratke s ovogodišnjeg albuma Sada. Glazbenim vremeplo-vom otputovali smo do prvog singla benda Dorian Grey Sjaj u tami te nastavili s Massimom putanjom najvećih hitova. U pjesmi Sretan put Predraga Marti-njaka P’eggyja, osim odličnog Massimova glasa, do-šao je do izražaja i Massimov bend koji je posebno moćno zvučao u zanimljivom aranžmanu te pjesme. Massimo se nije zadržao samo na svojim pjesma-ma, otpjevao je i zanimljivu obradu Štulićeve balade Grazija u čijoj mu se izvedbi na pozornici pridružio Igor Geržina koji je odličnim saksofonističkim izved-bama obogatio još nekoliko pjesama. Arsen Dedić neizbježno je ime na Massimovim koncertima, na ko-jima se uvijek prisjeti svojeg »mentora«, a ovaj put uči-nio je to pjesmom Da mogu. Od brojnih glazbenih suradnji Massimo je istaknuo da posebno mora za-hvaliti jednom gradu — Sarajevu. Na prethodnom al-bumu bilo je i sarajevskog toucha, a Amil Loja zaslu-žan je za pjesmu Ne dam grijehu na tebe s albuma 1 dan ljubavi. Trenutak šutnje uslijedio je prilikom pri-sjećanja na Dinu Dvornika, velikog Massimova prija-telja, čiji je nekadašnji klavijaturist Gojko Tomljanović sada postao dio Massimova benda, u kojemu po-sebno moramo izdvojiti violinista, sarajevsku dušu s adresom u Zagrebu, Brunu Urlića. Iz Gojkove domi-šljate improvizacije izronila je publici dobro poznata P’eggyjeva pjesma Iz jednog pogleda, nakon koje je uslijedila svojevrsna premijera. Prvi put Massimo je uživo pred publikom izveo pjesmu Lice varalice Bru-ne Kovačića s novog albuma Sada. Iako je publika sa zanimanjem slušala i nove pjesme, one još nisu zaži-vjele u njihovim ušima i na njihovim usnama. Korijeni i začeci nekih suradnji i Massimovih pjesama leže i u Splitu pa se rado prisjetio sparnog ljeta 1991., kad je na terasi hotela Jadran bio u društvu Dine Dvornika

58. Fest ival zabavne glazbe Spli t , 28., 29. i 30. l ipnja 2018. na Prokurat ivama

Glazbeni melem za dušu i tijeloKoncept festivala i ove je godine slijedio trolist: autorski koncert (Massimo i autori) — retrospektiva (tekstopisac Juras) — finalna večer novih skladbi (pobjednici Ivan i Tonči Huljić)

Drugu nagradu, Srebrni val, dobila je Vanna za pjesmu Gdje počinje kraj, koju je otpjevala vrlo emotivno, čime je zaslužila i nagradu za najbolju interpretaciju, a odabrana je i za najbolji styling

45

i Nene Belana, kojega je molio da mu napiše pjesmu. Pjesma je stigla dvade-set godina poslije, ali za Više nema nas isplatilo se čekati. Koncert je Massimo zaključio njemu najdražom pjesmom iz P’eggyjeve pjesmarice, baladom Krug u žitu, čime su završila dva sata odlič-ne glazbe. Na kraju koncerta publika je zaslužila od Massima veliki naklon, koji su Prokurative s oduševljenjem popra-tile na nogama, pokazujući tako čast i divljenje tom umjetniku. Uslijedio je na-klon s cijelim bendom, jer to nije bio one man show, iako bi bez Massima bio nezamisliv.

Dalmacija u mom oku

Nakon što su prethodna dva Festivala retrospektivom slavila stihove Momči-la Popadića i Jakše Fiamenga, ta čast pripala je i autoru tekstova hitova Lju-bav je bol, Rodija se sin, Samo moru virujen, Šibenska balada, Tvoja barka mala, Vilo moja i drugih, Krsti Jurasu. Na koncertu 29. lipnja, pod nazivom još jednog njegova hita, Dalmacija u mom oku, Jurasove pjesme koje su većinom uglazbljivali Zdenko Runjić, Dušan Ša-rac i Ivica Badurina, na Prokurativama su izvodili hrvatskoj javnosti dobro po-znati glasovi Ivane Vrdoljak Vanne, To-mislava Bralića, Đanija Stipaničeva, Te-dija Spalata, Meri Cetinić, Ibrice Jusića, Giuliana i Zorice Kondže, a pridružile su im se i mlade snage hrvatske estrade: Domenica, u izvedbi pjesme Ta tvo-ja barka mala i Mia Dimšić s pjesmom Dva zrna grožđa. Veliki finale retrospek-tive bila je pjesma Dalmacija u mom

oku, koju su otpjevali svi izvođači. Po-trebno je katkad stati i spoznati što je ostalo u našem glazbenom naslijeđu, pa zaista možemo reći da su takve re-trospektivne večeri pun pogodak Split-skog festivala. Nekadašnji koncept, koji je nizao natjecateljske večeri, bio je vrlo zahtjevan za publiku. Teško je odsluša-ti i usvojiti toliko novih pjesama, naroči-to danas kad nas je napustilo nekoliko dobrih autora, kojima još nema dostoj-nih zamjena. Zato su Massimo i stihovi Krste Jurasa bili odlično zagrijavanje za veliki finale.

Huljići u završnici

Finalna večer novih skladbi počela je kao glazbena zabava na samom kraju lipnja, a ispratili smo je u prvim satima srpnja. Sjajan uvod pružili su nam Zori-ca Kondža na pozornici Prokurativa, na balkonu teatrina klapa, iz publike Mar-ko Tolja i Damir Kedžo, a potom Đorđi Peruzović i Giuliano, koji su se Kondži pridružili u izvedbi neslužbene himne festivala Nima Splita do Splita. U natje-cateljskoj večeri trijumfirala je obitelj Hu-ljić, a ponos svojim roditeljima sigurno je pružio Ivan Huljić, čiji su stihovi i glaz-ba pjesme Mi protiv nas, u izvedbi Da-mira Kedže i Domenice, osvojili publiku te im donijeli Zlatnog galeba. Osim pu-blike, pjesma je osvojila i novinare, koji su je proglasili najboljom pjesmom Fe-stivala. Iako je Kedži na Splitskom fe-stivalu dobro išlo i samome, čini se da su festivalski dueti za njega pun pogo-dak. Ivan Huljić se, za razliku od svojih roditelja, pokazao kao bolja skladatelj-

ska kombinacija za Domenicu u pjesmi s razrađenom dramatikom, twistom muškog i ženskog glasa te zanimlji-vim dodatkom saksofona (Deni Pjanić). Drugo mjesto publike osvojio je Mladen Grdović pjesmom Nisam te zavridija, potvrdivši posebnu vezu sa Splitom. Splitska publika očito voli dalmatin-ske izvođače i pjesme koje obiluju za-štitnim znacima toga kraja pa ne izne-nađuje treće mjesto koje su dodijelili Branku Medaku za pjesmu Kad zapiva Dalmacija. Iako ni Grdovićeva ni Meda-kova pjesma ne donose ništa novo ni

Iako među 25 novih pjesama teško možemo razabrati

novi hit, možemo zaključiti da raznolikošću izvođača i pjesama Splitski festival polako vraća stari sjaj

Drugo mjesto prema ocjeni publike osvojio je Mladen Grdović pjesmom Nisam te zavridija, potvrdivši svoju posebnu vezu sa Splitom

Klapa Intrade uz svojega glavnog pjevača Tomislava Bralića vinula se do trećeg mjesta i nagrade Brončani val pjesmom Plovim

46

BR

OJ

210,

SR

PAN

J 201

8.

zanimljivo u hrvatsku glazbenu literatu-ru, ukus publike očito teži već ustalje-nim i predvidivim glazbenim obrasci-ma. Dok je mlađi Huljić osvojio publiku, stariji Huljić, Tonči, pridobio je stručni ocjenjivački sud u kojem su bili sklada-telj, producent i aranžer Nenad Šiškov, kreativna direktorica Croatia Recordsa Nikolina Mazalin, glazbeni urednik Hr-vatskoga radija Zlatko Turkalj Turki te voditelj, kritičar i direktor Splitskog festi-vala Tomislav Mrduljaš. U pjesmi Žaj mi je Tončiju Huljiću i bendu Madre Bade-ssa, umjesto Nene Belana, pridružio se mladi glazbenik Lovre Lučin, čiju smo kvalitetu glasa uočili još prošle godine, kad se natjecao s pjesmom Dine Dvor-nika Pape moj. Drugu nagradu, Srebr-ni val, dobila je Vanna za pjesmu Gdje počinje kraj, koju je otpjevala vrlo emo-tivno, čime je zaslužila i nagradu za naj-bolju interpretaciju, a odabrana je i za najbolji styling.

Gusto i glasno

Uvijek prisutne klape, koje su se odav-no odmaknule od tradicionalnog izri-čaja, nisu izbjegle ni ovaj festival, ali ih na sreću nismo slušali u većini festival-skog programa, kao što je to bilo pret-hodnih godina. Jedna klapa, Intrada, uz svojega glavnog pjevača Tomislava Bralića, vinula se do trećeg mjesta i na-grade Brončani val s pjesmom Plovim Brune Krajcara. Većinu pjesme Tomi-slav Bralić plovio je sam, dok je njegova

klapa čekala refren da se priključi, a ni tada nisu došli do izražaja jer ih je poko-sio pregust aranžman i preglasan an-sambl. Prošlogodišnja pobjednica, Mia Dimšić, očekivano je dobila nagradu za najizvođeniju pjesmu prošlog Split-skog festivala za Oblak, sunce, vjetar, a prava je šteta što je i ove godine nismo slušali u finalnoj večeri. Tu nagradama nije kraj, jer je posebnu nagradu do-bio i novinar HRT–a Zlatko Turkalj Turki za praćenje Festivala posljednjih tride-set godina, a Hrvatska glazbena unija postumno je dodijelila posebno prizna-nje za doprinos glazbi dugogodišnjem članu festivalskog orkestra, studijskom glazbeniku i vrhunskom gitaristu Mla-denu Magudu. »Hvala, Remi, za svaku notu i glazbu koju si donio na Splitski festival«, voditelj Duško ćurlić najavio je još jednu nagradu koju je Tomislav Mr-duljaš uručio supruzi prerano preminu-log skladatelja Remija Kazinotija za izni-man doprinos hrvatskoj glazbi.

Odlična dikcija

Najboljim debitantom proglašen je Dino Petrić, koji je u pjesmi Previše sam tvoj pokazao odlične pjevačke sposob-nosti koje bi mogao usavršiti razumljivi-jom dikcijom, a iskazao se i zanimljivim scenskim nastupom u kojem su mu pomogle plesačice. Najbolji aranžman imali su Elvis Sršen NoA i Vojan Koceić za Noinu pjesmu Moja, dok je najbolje stihove ovogodišnjeg Festivala napisao

Pero Gotovac (pjesma Moto). Nagradu je, umjesto obitelji preminulog Gotov-ca, primio Ibrica Jusić, koji je njegove stihove oživio na Prokurativama. Vrlo zanimljiv i životan tekst Jusić je truba-durski pripovijedao uz zanimljivu prat-nju trombona i klarineta te neizbježnog suputnika, psa. U moru nagrada vinuo se i Bijeli val, koji je Marko Tolja primio

za najcjelovitije djelo u pjesmi Zaplesale su sjene, koja je prema odluci stručnog žirija najbolji spoj kvalitete i ukusa publi-ke. Pravo je čudo što Tolja nije osvojio još neku nagradu, jer je kvalitetnu pje-smu s poetičnim stihovima otpjevao in-terpretativno vrlo zanimljivo i uvjerljivo. Dean Dvornik nastupio je s dobrom pjesmom Da je meni biti more, u čijoj je izvedbi nedostajalo energije, koje je pak bilo dovoljno u pjesmi Kralj ceste grupe Diogen, jedne od rijetkih rock–pjesama Splitskog festivala. Među 25 izvođača svojim dojmljivim i posebnim glasom istaknula se Elis Lovrić u autor-skoj pjesmi Sretno ti bilo. Mjesni odbor nastupio je čak dva puta, prvo samo-stalno u izvedbi Kad te ugledam, dok im se u himni Dalmaciji Živjet će Dal-macija pridružio Hari Rončević. Uvijek je osvježenje slušati i gledati taj otočni bend na Splitskom festivalu, ali iako su im obje pjesme bile korektne, nisu se ni po čemu razlikovale od nekih njiho-

vih uspješnica. Indira Forza pjevala je i plesala u ritmu klupskih hitova u pjesmi Istina i laž, dok je klapa Rišpet krenula nekim hibridnim rock–putovima.. Iako među 25 novih pjesama teško može-mo razabrati novi hit, možemo zaklju-čiti da raznolikošću izvođača i pjesama Splitski festival polako vraća stari sjaj.

U natjecateljskoj večeri trijumfirala je obitelj Huljić; roditelji mogu biti ponosni na sina Ivana, čiji su stihovi i glazba pjesme Mi protiv nas, u izvedbi Damira Kedže i Domenice, osvojili publiku (nagrada Zlatni galeb)

Mlađi Huljić osvojio je publiku, a stariji Huljić, Tonči, pridobio je stručni ocjenjivački sud. U pjesmi Žaj mi je Tončiju Huljiću i bendu Madre Badessa, umjesto Nene Belana, pridružio se mladi glazbenik Lovre Lučin

47

BR

OJ

210,

SR

PAN

J 201

8.

2 7 . s v e č a n o s t i P a s i o n s k e b a š t i n e ( 17. — 2 8 . o ž u j k a 2 0 1 8 . )

Nova djela hrvatskih autora I ove je godine na Pasionskoj baštini hrvatska glazba bila uvelike zastupljena, stoga su domaći i strani slušatelji mogli bolje upoznati korizmene narodne napjeve iz svih krajeva Lijepe Naše

Piše: Ivana Jurenec

V eć više od 25 godina u vrijeme korizme Pa-sionska baština pu-blici nudi bogat glaz-beni, književni i likovni program. Ta manife-

stacija pod geslom Muka kao nepre-sušno nadahnuće kulture koncertima umjetničke i tradicijske glazbe, izložba-ma slika, skulptura i vjerskih predmeta te večerima poezije predstavlja neza-obilazan dio hrvatske kulturne scene. O tome svjedoče i impozantne brojke: više od 7000 izvođača te oko 100.000 domaćih i stranih posjetitelja dosad. Osim djela svjetske baštine, mogu upoznati i hrvatska starija i novija umjet-

nička ostvarenja i tradicijsku kulturu. Pasionska je baština svojom vjernom publikom i prepoznatljivošću poticanja domaćeg stvaralaštva dobar oslonac skladateljima i interpretima u predstav-ljanju svojega rada. Svake godine sto-ga imamo priliku čuti nekoliko novi(ji)h skladbi, a upravo su ove, 27. svečanosti održavane od 17. do 28. ožujka i dalje pod vodstvom umjetničkog ravnatelja Joze Čikeša, bile plodonosne za hrvat-sku glazbenu kulturu.

Studentske izvedbe

Već je prvi koncert Pasionske baštine 17. ožujka u crkvi sv. Blaža ujedinio so-liste te članove zbora i orkestara dva-ju fakulteta — Muzičke akademije i Ka-toličkog bogoslovnog fakulteta, pred-

vođene dirigentom Zoranom Novači-ćem. Svakako je pohvalno da se mla-de glazbenike već od studentskih dana usmjerava u interpretaciji i upoznava-nju hrvatske glazbe. Na koncertu otvo-renja predstavili su program duhovnih djela koja su tekstovnim sadržajem pri-kladna za izvedbu cijele godine. Večer je počela stavkom Laudate Dominum iz Mozartova posljednjeg djela sklada-nog za salzburšku katedralu — Vespe-rae solennes de confessore, sa solid-nim solističkim nastupom sopranisti-ce Josipe Bilić. Uslijedio je gotovo dva stoljeća zaboravljen Tantum ergo u F–duru za solo bariton, gudače i dva roga Antuna Sorkočevića. Solistička uloga bila je povjerena baritonu Florianu Ta-viću, koji je svijetlom lirskom bojom i volumenom glasa te lijepo oblikova-

nim tonom pokazao potencijal. Uz izvr-sno uvježban zbor Instituta za crkvenu glazbu Katoličkog bogoslovnog fakul-teta (zborovođa Danijela Župančić) i so-liste, kod orkestra Muzičke akademije (gudački korpus pripremio je Jože Ha-luza, a puhače i udaraljke Žarko Perišić) bile su povremeno prisutne ritamske i intonativne nesigurnosti, koje su u dru-gom dijelu večeri manje došle do izra-žaja, zbog gustog i bogatije orkestrira-nog sloga Novačićeve partiture. Njegov Magnificat javnosti je prvi put predstav-ljen u Koncertnoj dvorani Blagoje Ber-sa u Zagrebu 14. studenoga 2017., a dan poslije izveden je i u crkvi sv. Pe-tra u austrijskoj prijestolnici, u sklopu Festivala hrvatske glazbe u Beču. Dje-lo je nastalo 2016. za dva ženska soli-stička glasa, mješoviti zbor i orkestar.

Odak Camerata i Jasenka Ostojić Radiković u Muzeju Mimara praizveli su Tri korizmene pjesme Ante Knešaureka

48

BR

OJ

210,

SR

PAN

J 201

8.

Iako se stvaralačkim radom počeo ba-viti u kasnijoj dobi, skladatelj, dirigent i profesor na Muzičkoj akademiji Zoran Novačić autor je relativno opsežnoga opusa koji čine komorna djela za razli-čite sastave, komična opera, solistički koncerti za razne instrumente te velik broj vokalno–instrumentalnih duhovnih skladbi i solo pjesama. U svojem po-sljednjem djelu skladanom za veći vo-kalno–instrumentalni sastav, skladatelj je u dvanaest stavaka vrlo uspjelo or-kestracijom (spretna primjena udaraljki i solo nastup flaute), dinamikom i har-monijskim jezikom ostvario dramatur-ški rast, prateći njime značenje teksta. Dinamična izmjena izvođačkog apa-rata i skladateljskih zamisli te cjeloku-pni zvuk i atmosfera rezultirali su zani-mljivim i slušateljski pristupačnim dje-lom, a zaslugu za njegovu dobru pre-zentaciju, osim samog skladatelja koji je predvodio izvedbu, imaju i izvođači. Osim nadasve homogenog i u interpre-tativnom pogledu odličnog Mješovitog zbora ICG–a te solidnog orkestra Mu-zičke akademije, valja istaknuti intona-tivno sigurne solistice. Uz sopranisticu Dariju Auguštan nastupila je altistica

Emilija Rukavina, oduševivši kvalitetom tona, izvrsnom dikcijom i stilski vjernom izvedbom.

Dvostruki Stabat Mater

Tjedan poslije, 25. ožujka u zagrebač-koj crkvi sv. Petra mogli smo čuti još dva veća djela, u izvedbi solista, instru-mentalnog ansambla i Mješovitog pje-vačkog zbora KUD–a INA, predvođe-nih dirigentom Bojanom Pogrmilovi-ćem. Njihova je suradnja s Vladanom Vuletinom počela mnogo prije, no zbog osobne situacije svoje je uglazbljenje himna iz 13. st. taj skladatelj i profesor na splitskoj Umjetničkoj akademiji pri-redio za ovogodišnju Pasionsku bašti-nu, kad je ono i praizvedeno. Stabat Mater namijenjen je solističkom kvarte-tu, zboru i orguljama, a njegova je glav-na karakteristika jednostavnost uglaz-bljenja, odnosno opredjeljenje sklada-telja za neoklasicizam u najužem zna-čenju tog pojma. U dinamičkom pogle-du i zvukovnom balansu vrlo homogen zbor odlično je uspio izraziti atmosferu patnje i boli Majke nad mrtvim Sinom.

Zapaženi su bili i nastupi izvrsnih mladih solista Filipa Filipovi-

ća te Jane Pogrmilović, koja je u zadnji čas

zamijenila bolesnu sopranisticu te

pokazala veliku snalažljivost i profesional-nost tuma-čeći i so-

pransku i altovsku dionicu. Unatoč či-njenici što je skladatelj stekao doktorat iz etnomuzikologije te se bavi klapskim pjevanjem, odjeka tradicijske glaz-be nema. Oratorij je uglavnom homo-fon, a iako je u više navrata na povr-šinu izvirao zvuk Mozarta i Pergolesija, izvornost skladateljeva rukopisa je ne-upitna. Vuletinov Stabat Mater sluša-teljski je vrlo pristupačan, a jednako bi dobro (pa čak možda i bolje) funkcio-nirao da je nešto kraći. Djelo je oboga-ćeno instrumentacijom, koju je na te-melju dionice orgulja napisao student Fran Pogrmilović. Diskretna, no nešto modernijeg prizvuka predstavljala je nadogradnju koja je dala djelu novu di-menziju. Orgulje (Đorđe Manojlović) su zajedno s gudačima (violinistice Tanja Felja i Mia Franceković, violistica Bian-ca Kostić, violončelist Josip Boštjan-čić i kontrabasist Fran Slogar) činile temelj, dok je ostvarenje boje povje-reno puhačkoj sekciji ansambla (flau-tistica Andrea Antunac, oboistica Sil-vija Fagarazzi, klarinetistica Dorotea Rnjak i fagotist Bruno Škrapić). Svi su izvođači bili na visokoj razini i pod zna-lačkim vodstvom dirigenta Pogrmilovi-ća pridonijeli dobroj recepciji djela kod publike.

Odlična pripremljenost i zaokruženost tona Zbora INA (s mjesti-

mičnim poteškoćama u najvišim regi-strima ženskog dijela ansambla) još je više došla do izražaja u drugom dije-lu koncerta, kad je a cappella izveden pučki oratorij Plač Majke Marije (2004.) Dražena Kurilovčana. U šest stavaka (Nud mislimo, Zadnja večerja, Na Ma-slinskoj gori, Sudište, Kalvarija i Križu tvrdi i nemili) skladatelj je različite izvore tekstova uglazbio nadahnjujući se puč-kim pjevanjem u raznim dijelovima Hr-vatske, no bez doslovnih citata. Čini se kako se u folklornom idiomu Zbor INA snalazi još bolje, jer je (zanemarimo li nedovoljno dobro dikciju) bojom, ka-rakterom i interpretacijom vrlo uvjerljivo prenio pučki melos, pri čemu se ista-knula Jana Pogrmilović tumačeći (jedi-ni solistički) lik Majke Marije.

Rođendanska praizvedba

Nakon većih djela, u drugom su dije-lu Pasionske baštine na red došla kra-ća djela. Tako su novoosnovani vokalni ansambl Odak Camerata i njegova vo-diteljica Jasenka Ostojić u Muzeju Mi-mara 22. ožujka praizveli Tri korizmene p j e s m e Ante Knešaure-ka, dan uoči

sk lada-te l jeva 40. ro-đ e n -dana. S v e t r i

sklad-b e

sk lad-no se

nastavlja-ju jedna na

drugu, ali funk-cioniraju i kao sa-

mostalne. Dono-se uglazbljenja latinskih

tekstova odabranih strofa himana i antifona koje opisuju

događaje Velikog tjedna. Ecce lignum Crucis izmjenama melodij-

skog i dinamičkog razvoja slavi drvo Spasiteljeva Križa, Crux fidelis vrlo je intimna skladba u kojoj se tri stiha ra-

Bojan Pogrmilović redovito dirigira programima Pasionske baštine

49

BR

OJ

210,

SR

PAN

J 201

8.

zličitog izvora uglazbljuju u postupnom kretanju svih dionica u užem interval-skom okviru, podsjećajući na gregori-janski koral. Završna skladba In monte oliveti zvukovno je najdojmljivija, zahva-ljujući dijeljenju dionica na više glasova, velikom melodijskom opsegu i odvaž-nijim harmonijama. Sva su tri djela ho-mofonog sloga, a Knešaurek je pola-ganim tempom, zanimljivim harmonij-skim progresijama i dinamičkim izmje-nama vrlo uspješno ocrtao meditativni izričaj boli i patnje. Tri korizmene pje-sme na najboljem su putu da postanu dio repertoara profesionalnih, ali i ama-terskih vokalnih ansambala.

Mladi sastav LUR

Isti je skladatelj na poticaj trija LUR pri-je dvije godine skladao Vokalizu za so-pran, flautu i orgulje za jedan pariški koncert. Taj ansambl oformile su flauti-stica Lucija Rašeljka Petrač, orguljašica Ursa Vukman i sopranistica Rea Ala-burić u sklopu kolegija komorne glaz-be još za studentskih dana, a zajednič-ki interes potaknuo ih je da i nakon di-plome nastave s koncertiranjem. Osim u domovini, kao trio su nastupale i u Rimu, Moskvi te Parizu, a svakako tre-ba izdvojiti njihova nastojanja u promi-canju hrvatske suvremene glazbe i po-ticanja stvaralaštva za taj komorni sa-stav. Zapažen je bio i njihov nastup na

ovogodišnjoj Pasionskoj baštini, ujedno i završni te manifestacije. Mlade glaz-benice na svoj su koncert uvrstile baro-kne arije i korale, obrade »hitova«, du-hovna djela primarno opernih skladate-lja romantizma te djela hrvatskih auto-ra. Iako je na prvi pogled riječ o šaro-likom programu, zahvaljujući pomnom odabiru i izvedbama na visokoj umjet-ničkoj razini, koncert je bio programski zanimljiv, a izvedbeno vrlo uspješan, dok su skladbe naših autora (sve na-stale za Trio LUR) predstavljene na kva-litetan način.

Cor mundum

Osim spomenute Vokalize, kojom je Ante Knešaurek pokazao kako i bez tekstualnog nadahnuća postići vrlo suptilno i raznoliko nijansiranje melo-dije, publika je mogla čuti i suvremen izričaj uglazbljenja napjeva iz zbirke Cit-hara Octochorda u skladbi Prosim bra-tja verne duše Ivana Josipa Skendera. Oba djela praizvedbe su doživjela pri-je, a iako su različita, reflektiraju autoro-vo dobro poznavanje vokalnog medija, kao i mogućnosti orgulja te kolorit flau-te i njihovo stapanje u originalnu cjelinu, sa zanimljivim rezultatom. Isto je, ali ne-što drukčijim sredstvima postigao skla-datelj i orguljaš Ivan Božičević djelom Cor mundum, praizvedenim 28. ožujka u crkvi Bezgrješnog Srca Marijina. Tri

različita odsje-ka, svaki unutar sebe, pa i cjeli-ne, predstavlja-ju rast glazbe-nog intenziteta, kojim se pra-ti značenje triju stihova preuze-tih iz jednog po-kajničkog psal-ma. Prvi stavak trodijelne građe Fluente donosi stalnu orguljsku dionicu, nad ko-jom glas pjeva u manjim interval-skim pokretima, uz melodijski sli-jed flaute. U sre-dišnjem Scherzosu glas molbu izriče u nižem registru, dok orgulje i flauta imaju razigran ritamski obrazac. Završni Fe-roce ima dramaturški naboj, ostvaren bogato iskorištenim registrima orgulja, raspjevanom flautom i razrađenom vo-kalnom dionicom. Moderni izričaj djela u cjelini, koji se ipak oslanja na tradiciju, ostavio je dobar dojam na publiku; za-sluga svakako pripada i odličnoj inter-pretaciji Trija LUR.

Sviranje orguljašice Urse Vukman bilo je kocentrirano i sigurno, s razrađenim

odabirom registara. Flautistica Lucija Rašeljka Petrač imala je dobru kontro-lu daha i lijepo oblikovane fraze, dok je pjevačica Rea Alaburić oduševila stil-ski i tonski ujednačenim pjevanjem po-djednako u (za soprana) vrlo niskim i visokim registrima, uspješno izbjega-vajući vibrato, pridajući pažnju obli-kovanju fraza i izgovoru teksta. Sve u svemu, Trio LUR pokazao se kao vrlo perspektivan mladi ansambl, ujedno i promicatelj hrvatske glazbe, koji je izvr-snim muziciranjem zaključio još jednu Pasionsku baštinu.

Sopranistica Darija Auguštan, Komorni gudački orkestar Muzičke akademije i skladatelj Zoran Novačić

Ante Knešaurek, Jasenka Ostojić Radiković i članovi Odak Camerate

50

BR

OJ

210,

SR

PAN

J 201

8.

Nagrada dr. sc. Joški Ćaleti

27. svečanost i Pasionske bašt ine (17. — 28. ožu jka 2018. ) ; program t radici jske g lazbe

Pučka Pasija kao izvor nadahnućaPučki doživljaj Kristove Muke predstavljen je na nizu koncerata na ovogodišnjim Svečanostima u više ili manje prerađenoj tradiciji

Piše: dr. sc Irena Miholić

O ve su se godine 27. put održali u Zagrebu programi Pasionske baštine. Pod pokrovitelj-stvom Skupštine

Grada Zagreba, na raznim su lokacija-ma umjetnici ponudili svoju viziju misli vodilje projekta Muka kao nepresušno nadahnuće kulture. Bogati program svjetskog, ali ponajprije domaćeg stva-ralaštva glazbenih, likovnih i književnih

djela objedinila je različite poglede, do-življaje i osjećaje.

Među svim tim sadržajima od počet-ka ključno mjesto u programu ima i predstavljanje pučkog doživljaja Kristo-ve Muke. Godinama se nižu glazbeni koncerti predstavljajući tradicije raznih krajeva, ali i djela koje je pučka tradici-ja nadahnula.

Latinsko–dalmatinski

Zbor Condura Croatica iz Zadra odr-žao je koncert Smiluj mi se, Bože pod ravnanjem Ive Nižića koji je autor glaz-benih obrada temeljenih na stapa-nju dviju glazbenih tradicija — latinske (vezane uz katedralni kaptol i stare re-dovničke zajednice) i glagoljaške (puč-ko crkveno pjevanje sjeverne i srednje Dalmacije). Tomu su pridodane i obra-

de i skladbe Josipa Magdića, Anđelka Klobučara te dijelovi pasionskog orato-rija Kalvarija Ljube Stipišića.

Gradski zbor Brodosplit izveo je ora-torij Uskrsnuće Ljube Stipišića, autor-sko djelo nadahnuto pučkim i crkvenim pjevanjem u Dalmaciji. Sam je Stipišić prilagodio i tekst Evanđelja te ga »pre-veo« na čakavski govor starog Splita.

Nadahnuće u tradicijskim izvedbama našao je i Dražen Kurilovčan, čije je dje-lo Plač Majke Marije, pučki oratorij za soliste i mješoviti folklorni zbor izveo zbor KUD–a INA pod ravnanjem Boja-na Pogrmilovića. Autor djela istaknuo je da ga je istraživanje različitih tradicijskih izričaja potaknulo »da na temeljima tra-dicije pučkog crkvenog pjevanja napi-še novo glazbeno djelo koje se teme-lji na šarolikosti i ljepoti stilova i načina pjevanja diljem Hrvatske. Tako sam ko-

ristio zvukovlje i stil otočne i obalne Dal-macije, zadarskog zaleđa, Banovine te sjeverozapadne Hrvatske (Podravina i Međimurje). Cijela dramaturgija teme-lji se na različitosti i ljepoti zvukova« na tekst koji je spoj različitih stihova crkve-ne i pučke lirike.

Klapski izričaj

Zagrebačke klape su šesti put održa-le koncert Svitla noć (nazvan po istoi-menoj skladbi Dinka Fija na tekst Lucije Rudan, inspiriranoj tradicijom procesi-je Za križen na otoku Hvaru) nastavlja-jući time nit koja klapsko pjevanje po-vezuje s crkvenim kantadurima. Tu su mušku tradiciju predstavile klape Boš-ket, Grdelin, Nostalgija, Petrada, Sage-na i Slavić koje su izvele poznate i često nagrađivane skladbe i glazbene obra-de afirmiranih autora, ali i posve no-

Ansambl narodnih plesova i pjesama LADO i Dražen Kurilovčan objedinili su napjeve Gospina plača kroz Hrvatsku

51

BR

OJ

210,

SR

PAN

J 201

8.

Konstrast amaterskim i profesionalnim

ansamblima izvedbe su crkvenih pjevača

vih djela, obrade i skladbe od kojih je veći dio pripreman baš za ovu priliku. Upravo se tu prepoznaje važnost ma-nifestacije, koja potiče izvedbu, obradu i stvaranje novih djela (Vedran Bona-čić, Vedrana Šiša, Marko Rogošić, Bla-ženko Juračić, Pavo Begovac i Dražen Kurilovčan) na tu inspirativnu temu. Na istom je koncertu kontrast klapskom zvuku bila izvedba manje poznatih na-pjeva kontinentalne Hrvatske u izvedbi muškog Vokalnog ansambla Angeluš iz Zagreba.

Ansambl narodnih plesova i pjesama LADO, predvođen Draženom Kurilov-čanom, pridružio se vokalnim koncer-tom Gospin plač. Upravo je taj koncert objedinio napjeve Gospina plača kroz Hrvatsku, a slušatelji su pažljivim pra-ćenjem mogli vidjeti i čuti promjene zvukovnih boja nositelja pojedinih tra-dicija. Aranžeri D. Kurilovčan, V. Ba-log, K. Šokac, J. ćaleta, I. Ivanković i M. Markovina većim su ili manjim za-hvatima pokazali svu ljepotu pjevanja, ali i tugu koju je narod tako strastveno proživljavao.

Uz djela inspirirana tradicijom, održan je i niz koncerata na kojima se predsta-vila manje prerađena tradicija.

Ženska tradicija

Koncert Klanjam ti se, Križu Sveti, tradi-cijske korizmene pripovjedne popijevke

iz Slavonije i Srijema te pjesme i molitve iz rukopisne pjesmarice Ane Galović iz Srednjeg Lipovca koje je odabrala i pri-premila Miroslava Hadžihusejnović Va-lašek, održan je u Zaprešiću i u Zagre-bu. Bio je to prikaz molitava i razmišlja-nja koje su uglavnom zapisale žene, a proživljeno ih pročitali recitatori Rosan-da Tometić, Ivan Kojundžić i Dubravko Sidor. Kontrast molitvama su izvedbe napjeva ženskog vokalnog ansambla Zwizde te muškog vokalnog ansam-bla Sinovi atara. Vokalnim se izvedba-ma pridružila i solistica Zrinka Posavec. Odjeveni u prigodne nošnje, kakve su u prošlosti nosili vjernici na pobožno-stima u korizmi, prikazali su skrivenu i manje poznatu tradiciju, možda i ma-nje atraktivnu za velike koncerte, ali ve-like vrijednosti i važnosti. Bio je to prikaz intimnih misli i promišljanja koja rijetko nalaze put do brojne publike.

Konstrast amaterskim i profesionalnim ansamblima izvedbe su crkvenih pje-vača. Koncertom Vrime došlo jur budu-ći predstavljena je korizmena pjevana baština Basta — Baška voda i Brela. Izveli su ih crkveni pjevači i čuvari Gos-podinova groba župe Uznesenja BDM, Bast–Baška Voda i crkveni pjevači i ču-vari Isusova groba župe sv. Stjepana Prvomučenika iz Brela. Dva su crkve-na zbora glazbeno, ali i scenski publi-ci predstavili svoju tradiciju pjevanja na šćavetu (starohrvatskome), izvevši slič-

ne tekstove, ali na različite načine.

Pučku korizmenu pjevanu baštinu Like i Gacke doline prvi su put na Pasion-skoj baštini predstavili pjevači i pjeva-čice KUD–ova Kraljica Katarina, Donji Lapac, Dangubice, Kuterevo, Perušić, Perušić, KUU Gacka i župni zbor BDM od Svete Krunice iz Ličkog Lešća. Pro-gram O Isuse izranjeni odabrao je i osmislio Joško ćaleta na temelju teren-skih istraživanja koje je ostvario sa stu-dentima KBF–a u Zagrebu (Ivan Buljan, Mihael Mojzeš) i Verom Dasović, djelat-nicom GPOU–a Otočac. Zanimljivo je bilo slušati dijelom obnovljene napjeve. Skupina iz Donjeg Lapca prikazala je svoju tradiciju koju su sačuvali unatoč premještanju s područja središnje Bo-sne. U programu je istaknuto: »Namje-ra izvođača je prikazati kako se i najsta-riji slojevi (glazbene) tradicije mogu na primjeren način rekonstruirati te posta-ti ogledni primjer izvedbene glazbeno–scenske prakse«, u čemu su, sudeći prema reakciji publike, potpuno uspjeli.

Važnost rituala

Vrijednost programa Pasionske bašti-ne je u istovremenom predstavljanju fe-nomena Kristove Muke u više kulturnih slojeva. Stoga i Joško ćaleta, dobitnik Nagrade Pasionske baštine Ljubo Sti-pišić Delmata »za naročit doprinos afir-maciji, njegovanju glagoljaških i pasi-

onskih vrijednosti svojim cjelokupnim skladateljskim, pedagoškim i istraži-vačkim radom« ističe da je u priprema-nju pučkih doživljaja Muke važno prika-zati ne samo glazbu nego i ritual ili ba-rem dio rituala. U tome se prepozna-je interakcija istraživača, organizatora, izvođača te na kraju publike. »Nakon izvedbe na Pasionskoj baštini većina se koncerata ponavlja na drugim lokacija-ma iz godine u godinu u vrijeme koriz-me. Zahvaljujući Pasionskoj baštini po-čele su se događati mnoge aktivnosti, a mala lokalna pjevanja dobila su drugu dimenziju jer su sami nositelji tradicija postali svjesni vrijednosti«, ističe ćaleta.

Osim koncerata, Pasionska bašti-na potaknula je i znanstvenu i stručnu istraživačku aktivnost koja se predstav-lja na znanstvenim skupovima. Očito je da je Muka i danas »nepresušno vrelo nadahnuća«.

52

BR

OJ

210,

SR

PAN

J 201

8.

Premda je kajkavski vrlo melodiozan, kajkavci nisu dovoljno

organizirani, pa su time i nedovoljno prisutni na estradnom nebu.

V e l i k i j u b i l e j k a n t a u t o r a I v i c e P e p e l k a , 2 2 . t r a v n j a 2 0 1 8 . u V e l i k o j d v o r a n i V a t r o s l a v a L i s i n s k o g

Živim za glazbu, a ne od glazbe»Rođeni Slavonac, a življenjem i osjećajem Zagorec« obilježio je 50 godina svoje karijere, prigodom čega smo porazgovarali s tim osebujnim čuvarom kajkavskog narječja i kulture

Razgovarao: Josip Radić

Š to biste kao Ivica Pe-pelko iz 2018. savje-tovali Ivici Pepelku iz 1968., kad ste počinja-li s glazbom? 

Jednostavno je neu-sporedivo vrijeme od prije 50 godina s našim današnjim. Usudio bih se reći

da je cijela hrvatska glazba bila u tra-ženju nekog svog identiteta. Nemoj-mo zaboraviti da je to vrijeme SFRJ i da je kod nas glavna izdavačka kuća bila Jugoton, koji je ipak slijedio neke smjerove tamo s »druge strane«, a da smo, uz rijetke iznimke, uglavnom svi ostali bili na marginama jugoslaven-ske estrade.

Mislim da ništa ne bih mijenjao jer bi to bio Sizifov posao. Kao i svi sred-

njoškolci, pratili smo događanja i trendove na tadašnjem vrlo popular-nom Radio Luxembourgu koji nam je otvarao vrata zapadnoj glazbi. Bio sam tad usmjeren na zabavnu glazbu i prvi moji uratci bili su u tom žanru. Moja najpoznatija skladba iz tog vre-mena Plači, srce još se i danas izvo-di, a prepjevana je u osam verzi-ja (Grdović, Maki, Lokin, Mikulić…). Jednostavno, u to vrijeme ovisili ste o Jugotonovoj komisiji koja je odo-

bravala koje će se skladbe slobod-no snimati, a koje ne. S jedne strane dobro — jer je glazba, za razliku od današnje, podlijegala nekom filtru, s druge loše — jer ste ovisili o mišlje-njima pojedinaca koji su diktirali svoje kriterije. Meni je to bilo podnošljivo jer sam imao relativno smislene teksto-ve i glazbu s harmonijama koja je za-dovoljavala te tražene kriterije. Dokaz je da je moja prva singlica prodana u više od sto tisuća primjeraka.

53

BR

OJ

210,

SR

PAN

J 201

8.

U vašem opusu je više stotina pjesama. Vi ste jedan od plodnijih domaćih autora — kako biste opisali svoj ukupni skladateljski rad? Što vas je oduvijek inspiriralo?

Osim što sam glazbenik, ja sam i pjesnik, ali i likovnjak. Izdao sam jednu zbirku pjesama Kaj vu duši, a neobjavljenih imam više od 600 tek-stova. Također imam više od 490 pjesama, od kojih jedan dio nisam ni prijavio, sam izvodim dvjestotinjak, ostalo moji kolege i kolegice, KUD–ovi i crkveni zborovi. Tu ubrajam i filmsku glazbu za kanadski film Sto-len path (srebrna nagrada za glaz-bu u Jakarti i nagrada publike u Am-sterdamu, Torontu i još neka prizna-nja na stranim filmskim festivalima).

Likovno stvaralaštvo

Ako spomenem tri Križna puta (vjer-nici znaju da su u pitanju svaki od 14 postaja, ulje na platnu veličine 90 x 110 cm), dva raspela Isusa u Bu-dinščini i Petlovcu u Baranji — izra-đena u lipi veličine oko 2,5 m, više od 160 ulja na platnu od portreta do pejzaža — diljem svijeta, onda je to moje umjetničko stvaralaštvo u tom pedesetogodišnjem razdoblju.

Što se inspiracije tiče, čudim se ne-kim svojim kolegama koji u razgovo-ru znaju reći: »Nemam više inspira-cije.« Mislim da život o svemu govori i navodi nas na stvaranje. Ništa ne može, ni najbujnija mašta, zamijeni-ti osjećaje i životna događanja. Tre-ba se samo osvrnuti oko sebe. Tu su neiscrpne teme koje samo treba uvidjeti i o njima progovoriti, zabilje-žiti ih.

Možete li ukratko opisati nastanak pjesme Kad procvatu jabuke? Kada je i kako nastala, kakva se priča krije iza njezina nastanka?

Moj odnos prema glazbi je u jed-nostavnosti. Obične riječi, jedno-stavna glazba. Na prvi pogled ona zvuči banalno, međutim nije. Imam svoj način skladanja; istovreme-no stvaram i glazbu i stihove koji te onda vode jednoj priči. Svaka moja pjesma mora imati sadržaj, smisao i poruku. To sve zaokružiti kao na-izgled najjednostavniju skladbu nije nimalo lako. Tko ne vjeruje, nek’ po-kuša. Kad procvatu jabuke već je skoro desetak godina nezaobilazna pjesma za podizanje veselja, u svim prilikama, iako je zapravo tužnog sa-držaja. No al pari toj pjesmi, svakako je — kako to naši branitelji znaju reći — braniteljska himna i pjesma Rane 90–e nad kojom suze poteku kad god se izvodi. Spomenuo bih još i nezaobilaznu pjesmu koju pjeva više od 120 crkvenih zborova, a to je Fala ti, Bože, za ovaj dan.

»Narodne« pjesme

Svaka od njih nastala je u razmišlja-nju koje svatko od nas sam sebi po-stavlja nemajući odgovore na mno-ga pitanja, naše sudbine i život uop-će. Ponosan sam što je već mnogo mojih pjesama publika prihvatila kao »narodne«. Za pjesmu Kad procva-tu jabuke nije bilo nekog posebnog povoda, jednostavno sam osjetio potrebu ispričati najobičniju priču iz života malog čovjeka.

Kad ste se i kako odlučili na to da vaš glazbeni put bude na kajkavskom? Što je bilo presudno?

Rođeni sam Slavonac, majka Sla-vonka, a otac Zagorec, odrastao u Hrvatskom zagorju. Kaleći se glaz-beno na seoskim zabavama, pod šatorima, u hotelima, obilazeći kon-certne dvorane u dijaspori i ovdje te »preko bare«, shvatio sam da je kajkavski melos vrlo melodiozan, poput dalmatinskog, a ipak svima stran. Golicalo me kako onda svi prihvaćaju dalmatinske klape, glaz-benike i sastave, a kajkavske ne. Ispada da je kajkavski jezik jedno-stavno mnogima »nerazumljiv«. Me-đutim, poanta je u tome da kajkav-ci nisu dovoljno organizirani, pa su zato i nedovoljno prisutni na estrad-nom nebu.

Promidžba kajkavštine

Uporno radeći na promidžbi kajkav-štine, putem poznatog Krapinskog festivala, ali i sam kao pokretač ili suosnivač mnogih projekata kao što su festival Krijesnica, Pjesma i tam-bura, Pjesmom do srca, Kaj vu duši, na Varaždinskoj televiziji VTV zabav-na emisija Popevke i štikleci, Doma-čija, te u Svetoj Nedelji gastro–etno festival Dragi naš kaj, sretan sam što se počelo događati nešto pozitivno. Bio sam prvi kajkavac koji je nastu-pio prije 14 godina u tada nama ne-dostižnoj Velikoj dvorani Vatroslava Lisinskog. Dodajem i da sam jedini kajkavac koji osim nekoliko srebrnih i tri zlatne, imam u vlasništvu i pla-tinastu ploču. To me ohrabruje i to je dovoljan »okidač« da me tjera da i dalje radim na promidžbi cijeloga kajkavskog kraja koji nije Krapina i Zagorje, nego cijeli sjeverozapad Li-jepe Naše, od Generalskog Stola do Virovitice!

Kakvo je danas stanje s kajkavskim jezikom na hrvatskoj glazbenoj sceni? U čemu se kajkavski glazbenici razlikuju od čakavskih u kontekstu domaće scene?

Čakavci su uistinu vrlo zanimljivi i dovoljno organizirani da se za njih čuje, iako predstavljaju možda peti-nu kajkavskog područja. Specifični

su i oni i njihov melos i skidam im kapu. Žao mi je što se kajkavci nisu uspjeli tako organizirati, a uspore-đujući jezičnu razliku, ipak su malo razumljiviji. Mnogi naši slušatelji slu-šaju stranu glazbu. Ne vjerujem da svi razumiju engleski, francuski, nje-mački, španjolski… Mislim da je je-dino rješenje uporan rad i organi-zirano nastupanje u predstavljanju kajkavskog stvaralaštva.

Estrada je vjetrometina

Svjedok ste posljednjih 50 godina hrvatske glazbene industrije — koje su najveće promjene koje su utjecale na tu industriju i kako ste ih proživjeli iz vlastite perspektive?

Imam sreću pa ne živim od glazbe, nego za glazbu. Danas snimite pje-smu a da ne morate biti ni glazbe-no obrazovani, ni imati potpuni sluh, kompjutorski programi sve rješava-ju. Digitalna dostignuća i neke izmi-jenjene vrijednosti u samom stvara-nju glazbe utjecali su na razvoj i do-gađanja u glazbenoj industriji koja i sama traga za novim nosačima zvu-ka. Nisam sretan što je istog dana kad se nešto pojavi u eteru već na svim mogućim portalima, YouTubeu i sl. Narušena su i ugrožena intelek-tualna prava autora, izvođača, pa i samih izdavača. To nije dobro.

Pratite li rad svojih mlađih kolega, s kim biste voljeli surađivati?

Vrlo rado radim s mladim ljudima. Uvijek se sjetim svojih početaka i kako svaki savjet ili pomoć dobro dođe. Estrada je velika vjetrometina i teško se oduprijeti naletu tih vjetrova koji sa scene nemilosrdno odnose sve koji se ne uspijevaju prilagoditi. Nisam presretan zbog nekih tren-dova koji se potajice uvlače u našu glazbu, nisam sretan zbog nekih mladih koji uporno pokušavaju ra-znim performerskim spotovima na-metati banalne pjesme koje se sa-stoje od nekoliko riječi i isto toliko to-nova. No mislim da je to mladenački hir koji će jedno vrijeme egzistirati, a onda će, kako je došao, tako i ne-stati s naše glazbene scene.

Mislim da naša glazbena scena ima vrlo veliki potencijal i vrlo mnogo ta-lentiranih glazbenika, naročito mla-dih. Na onima koji imaju utjecaj na sva glazbena događanja zaista je velika odgovornost da tim mladim talentima omoguće napredovanje i daju prilike. Imam nekoliko mladih glazbenika s kojima surađujem i pet ženskih vokalnih sastava kojima ću svakako nastojati pomoći u njihovoj želji da se upuste u avanturu zvanu estrada.

Moj odnos prema glazbi je u

jednostavnosti. Obične riječi, jednostavna glazba.

54

BR

OJ

210,

SR

PAN

J 201

8.

Razgovarala: Željkica Makanec

P sihomodo pop ove godine obilježava 30 godina od objavljiva-nja prvijenca Godina zmaja i 35 godina na glazbenoj sceni. To je

bio više nego dovoljan povod za veliki zagrebački koncert održan u lipnju na Šalati. Nažalost, na tom slavlju nije bio Tigran, legendarni bubnjar Psihomo-do popa, čija je iznenadna smrt prošle godine šokirala glazbenu scenu, obi-telj i prijatelje.

Neiscrpna energija

Publika je još jedanput svjedočila nji-hovoj neiscrpnoj energiji i s njima ot-pjevala bezvremenske hitove. Za du-goiščekivani spektakularni koncert koji je pratila i odlična produkciija, oda-brana je Šalata jer im je, kažu, roman-tična i najljepši open air u gradu. Uz to, vjerovali ili ne, nikad ondje nisu imali samostalni koncert.

Izuzev ozbiljnijeg lica i tona na spo-men Tigrana, i nakon 35 godina kari-jere s Psihomodo popom, frontmen Davor Gobac i dalje zrači osobnošću i ekstravagancijom. Uvijek spreman na šalu i šou, vježba, sprema nove ma-terijale, surađuje s drugim glazbenici-ma… raspored mu je pun. Za intervju smo ga ulovili između probe s Jinxima (kojima je gostovao na njihovu također slavljeničkom koncertu u Domu spor-tova) i probe s Psihomodo popom, koje redovito imaju već godinama u jednoj zagrebačkoj garaži.

Brzo je prošlo

Kako je prošlo posljednjih 30 godina i što se promijenilo od prve ploče?

Brzo je prošlo. Prošlo je barem 30 puta brže nego kaj bi se čovjek nadal. Pro-menilo se nije puno toga. Tigran nam je otišel, uglavnom to je najveća pro-mjena. A mi i dalje sviramo rock and roll i živimo od rock´n´rolla, što je dobro da se ne mijenja.

Novi bubnjar ti je susjed?

Da, Tina Ostreša poznajem već godi-nama. Znam ga kad je još bio tinejdžer i počinjao svirati pa je »skidao« naše ploče. Volio je i Metallicu. Uvježbao se i dobro se uklopio u bend.

Kakva je situacija u Zaprešiću, imaš li još talentiranih susjeda?

Pa ima. Evo sad u mojoj ulici. Ne znam koji je bend, ali čujem kak sviraju AC/DC i to…

R a z g o v o r s D a v o r o m G o p c e m p r i j e s l a v l j e n i č k o g a k o n c e r t a P s i h o m o d o p o p a 3 0 g o d i n a z m a j a u Z a g r e b u ( 2 . l i p n j a 2 0 1 8 . n a Š a l a t i )

Volio bih snimiti solo pločuPsihomodo pop je odabrao zagrebačku Šalatu jer je to, kažu, najljepši open air u gradu, a ondje su samostalno nastupili prvi put!

Posljednji album Ćiribu, ćiriba njihov je deseti album, koji su objavili 2014. godine i za njega su dobili nagradu Porin za album godine

TOM

ISLA

V JA

GAR

55

BR

OJ

210,

SR

PAN

J 201

8.

GO

RAN

BER

OVI

ć

GO

RAN

BER

OVI

ćG

OR

AN B

ERO

VIć

56

BR

OJ

210,

SR

PAN

J 201

8.

Prva ploča

Tvoj sin Vili također je krenuo u glazbene vode. Kako je na njega utjecao Psihomodo pop, je li često dolazio na koncerte?

Bil je dost često na koncertima. Znam kad je bio mali, imal je možda godinu i pol, pa kad bi ja ujutro htel spavat, i da se on smiri, onda bi mu pustil prvu Gavellu na videokaseti. On bi uredno odsedel sat i pol i gledal, a ja bi mo-gel spavati.

Što se tiče prvog albuma Godina zmaja, prodan je u golemoj nakladi, a dogodilo se i to da je većina pjesama s tog albuma postala hit. Ti se hitovi vrte i danas na radiju i svirate ih (Frida, Kad sam imao 16, Nema nje /Zauvijek/, Ramona, Ja volim samo sebe, Leteći odred… )?

Da, cijelo vrijeme sviramo gotovo cije-lu prvu ploču. Ta ploča je i dost dugo nastajala. Kak nismo mogli dobiti ugo-vor, prva ploča je tri–četri godine nasta-jala »mic po mic« i onda se to isfiltrira-lo u tu prvu ploču. Piko Stančić je tada bio producent, on nam je pomogao jer smo bili još mladi i neiskusni… Dobro je to bilo. To je bila godina zmaja, mi smo rođeni u godini zmaja, tako da se sve poklopilo.

Hit nad hitovima

Koju bi pjesmu s prve ploče ipak izdvojio?

Od hitova — Ja volim samo sebe. To je zbilja jedan od naših najvećih hitova. Ta stvar mi je i dandanas draga. Ja čak tad nisam ni kužil da je to hit. Čak sam mislil da ćemo s drugim singlom izać van i onda je Piko rekao da će biti Ja volim samo sebe i nije pogriješio.

Na početku karijere plijenio si pažnju i izgledom i outfitom, posuđivao ženine trikoe. Staneš li još u njih?

Nosil sam ja ženine trikoe, ali prije nego sam ženu upoznal, od tadašnje cure posuđivao sam sve kaj je moglo ić’ na mene. Mislim da više ne stanem u nji-hove trikoe, sad sam odrastao.

Planiraš li možda i neki solo projekt?

Volio bi’ u životu snimiti neku solo plo-ču. To je sigurno.

Godina 1988. bila je godina zmaja, mi smo rođeni u

godini zmaja, tako da se sve poklopilo

57

BR

OJ

210,

SR

PAN

J 201

8.

O v o g o d i š n j i S v j e t s k i d a n i n t e l e k t u a l n o g v l a s n i š t v a , 2 6 . t r a v n j a 2 0 1 8 . , p o s v e ć e n ž e n a m a

Uspješne autoriceOd ukupno 367 redovitih članova HDS–a, njih 86 čine autorice klasične, jazz, pop i rock glazbe te muzikologinje. Najmlađa ima 28 godina, a najstarija članica ove godine puše čak 91 svjećicu na torti

Pišu: Aleksandra Marković, Josip Radić

O bilježavanje Svjet-skog dana intelek-tualnog vlasništva, 26. travnja, svake se godine događa na poticaj Svjetske

organizacije za intelektualno vlasniš-tvo (WIPO). Ovogodišnji Dan bio je posvećen kreativkama i inovatori-cama, i u znanosti, ali i u kulturnim i kreativnim industrijama diljem svijeta. I Hrvatska je članica WIPO–a, a pri toj nas organizaciji predstavlja Držav-ni zavod za intelektualno vlasništvo (DZIV). DZIV je ove godine priredio za-nimljiv program te u informacijskom centru za intelektualno vlasništvo (IN-CENTIV–u) održao izložbu, radionice za djecu i mlade te javni okrugli stol. 

Obilježavanju Dana pridružio se i  HDS ZAMP, predstavivši zanimlji-vu infografiku Žene u glazbi koja do-nosi podatke o stvaralaštvu i uspjesi-ma naših autorica, članica Hrvatskog društva skladatelja. Od 367 redovitih članova Društva, njih 86 čine autori-ce klasične, jazz, pop i rock glazbe te muzikologinje. Najmlađa ima 28 go-dina, a najstarija članica ove godine puše čak 91 svjećicu na torti! Otisnu-ta infografika otkriva uspjehe i aktiv-nost domaćih skladateljica od nacio-nalne liste slušanosti HR TOP 40, pre-ko zarade na koncertima, izvođenja u inozemstvu te popularnosti na digi-talnim glazbenim servisima. Za ilu-straciju, Vjekoslava Huljić je među pet najuspješnijih autorica na HR TOP 40 i prema ukupnoj godišnjoj zaradi pre-ma službenim podacima HDS ZA-MP–a, a s 589 prijavljenih djela je i naj-produktivnija članica HDS–a. Tako-đer, riječ je o najuspješnijoj autorici po zaradi od koncerata te najpopularnijoj autorici na digitalnim glazbenim ser-visima poput Deezera i Google Playa. Naša najizvođenija autorica u ino-zemstvu je Severina Kojić čije pjesme sluša publika u čak 25 zemalja svijeta. Slijede Nina Badrić (22 zemlje), Anto-nija Šola (20), Aleksandra Milutinović (17) i Alka Vuica (15). Uz najpopularni-je žene u naslovima domaćih pjesa-ma u 2017., u infografici saznajemo tko su najproduktivnije autorice — njih deset ima čak 4039 djela u evi-denciji HDS ZAMP–a. Mia Dimšić

58

BR

OJ

210,

SR

PAN

J 201

8.

Svjetski dan intelektu-alnog vlasništva pri-lika je da se istakne kako, između osta-log, sustav intelektu-alnog vlasništva može poduprijeti inovativne i kreativne žene (ali i ne samo žene!) u njiho-vim nastojanjima da svoje ideje predstave na tržištu. Istu prigodu iskoristili smo i za upo-zorenje kako je taj put još uvijek pun izazo-va i prepreka, o čemu smo već govorili na

po-sljed-njem izdanju MAKK konfe-rencije, na panel–diskusiji Ruž

na mikrofonu — ženski tragovi u glazbi. Neke od istaknutih doma-ćih kreativki zagrebačka je publi-ka imala priliku upoznati na poseb-nom izdanju kulturno–umjetnič-ke platforme G–točka koja se odr-žala upravo 26. travnja, na sceni f22 Akademije dramske umjetno-sti, pod pokroviteljstvom HDS ZA-MP–a. Spisateljica Korana Serda-rević, glumica Nina Violić, slikarica Tea Jurišić i kantautorica Irena Žilić

otkrile su na koji način svojom od-važnošću i znatiželjom oblikuju našu svakodne-vicu. Podsjetimo i kako je HDS ZAMP svoj pro-mo cd/kalendar za 2018. godinu posvetio upravo ženama. Iako se na toj kompilaciji nalazi tek mali dio neodoljivih Ženskih glasova Hrvatske, ona je svojevrsni hommage svim damama koje kreiraju, stvaraju i pokreću svijet te ga tako čine ljepšim.

Vjekoslava Huljić najproduktivnija, a Severina najpopularnija u

inozemstvu

Lea Dekleva

Alka Vuica

Nina Badrić

Milana Vlaović

59

BR

OJ

210,

SR

PAN

J 201

8.

“Žene u glazbi”- autorice HDS-a

S V J E T S K I D A N I N T E L E K T U A L N O G V L A S N I Š T V A

26.4.2018.

86Broj redovnih članica Hrvatskog društva skladatelja:

Najuspješnije autorice na (abecednim redom)

K L A S I K A I J A Z Z :

M U Z I K O L O G I N J E :P O P, R O C K I Z A B A V N A G L A Z B A :

1316

57G O D I N A

G O D I N A

9128

Najmlađa redovna članicaima 28, a najstarija 91

godinu.

HR TOP 40: A L E K S A N D R A M I L U T I N O V I ĆM I A D I M Š I ĆM I R E L A P R I S E L A C R E M IN I N A B A D R I ĆV J E K O S L A V A H U L J I Ć

Top 5 autorica po zaradi:(abecednim redom)

A L E K S A N D R A M I L U T I N O V I ĆA N T O N I J A Š O L AI N E S P R A J ON I N A B A D R I ĆV J E K O S L A V A H U L J I Ć* podaci se odnose na 2016. i prvu polovicu 2017.

10 najproduktivnijih:(prema broju prijavljenih djela u HDS ZAMP)

1 H U L J I Ć V J E K O S L A V A 5 8 9

2 P R A J O I N E S 5 5 4

3 R O G I Ć M A J A 4 6 6

4 V U I C A A L K A 3 7 0

5 K N E B L D U N J A ( M A R I J A ) 3 2 1

6 K A H L E A S J A 3 0 3

7 Š O L A A N T O N I J A 2 9 7

8 K U N Š T E K A R J A N A 2 9 1

9 F L E S C H I N G R I D 2 8 4

9 B A J U K L I D I J A 2 8 4

1 0 P E R F I L J E V A M A J A 2 8 0

Najpopularnije „žene“ u naslovima domaćih pjesama u 2017.:

A K O V O L I Š O V U Ž E N U ( B R A N I M I R M I H A L J E V I Ć / N E N A D N I N Č E V I Ć )

Ž E L J K O B E B E K I O L I V E R D R A G O J E V I Ć

Ž E N A , A N E B R O J ( T O N Č I H U L J I Ć / V J E K O S L A V A H U L J I Ć ) – M A G A Z I N

K A D A Ž E N A Z A V O L I ( M I R O B U L J A N / N E N A D N I N Č E V I Ć ) – T O N Y C E T I N S K I

Zarada od koncerata:

1 . V J E K O S L A V A H U L J I Ć

2 . S E V E R I N A K O J I Ć

3 . A L E K S A N D R A M I L U T I N O V I Ć

4 . T A M A R A O B R O V A C

5 . N I N A B A D R I Ć

* podaci se odnose

na 2016. i prvu

polovicu 2017.

Najizvođenije autorice u inozemstvu:(i broj zemalja)

1 . S E V E R I N A K O J I Ć ( 2 5 )

2 . N I N A B A D R I Ć ( 2 2 )3 . A N T O N I J A Š O L A ( 2 0 )

4 . A L E K S A N D R A M I L U T I N O V I Ć ( 1 7 )

5 . A L K A V U I C A ( 1 5 )

Najpopularnije autorice na digitalnim servisima:

1 . V J E K O S L A V A H U L J I Ć2 . A L E K S A N D R A M I L U T I N O V I Ć3 . L A N A J U R Č E V I Ć4 . A N T O N I J A Š O L A5 . M I R E L A P R I S E L A C

Lidija Bajuk

Mirela Priselac Remi

60

BR

OJ

210,

SR

PAN

J 201

8.

S p l i t s k i r e p e r V o j k o V r u ć i n a a l i a s V o j k o V ( p r a v o g i m e n a A n d r i j a V u j e v i ć ) , č l a n D j e č a k a i K i š e m e t a k a , o b j a v i o s a m o s t a l n i a l b u m

Vojko o Vojku:Samo amateri i lijenčine čekaju inspiraciju!U povodu objave prvijenca, »nazvali smo čovika« Vojka V i porazgovarali o novom albumu, glazbenoj industriji, kreativnom procesu i planovima za budućnost

Razgovarao: Josip Radić

Za početak, možemo li album Vojko zaista zvati albumom prvijencem? Što je s onim »folderima« i EP–jima koji već godinama plutaju internetom? Je li ono bilo samo »sondiranje terena«?

»Foldere« Kiše metaka definitivno ne mogu zvati solo albumima, ali ni EP Kuje i Laseri nije pošteno zvati solo iz-danjem jer je svu muziku radio produ-cent AC3PO iz Zagreba, bez čijeg spe-cifičnog zvuka i pristupa rađenju bea-tova taj album ne bi imao smisla. Sma-tram da je Vojko moj prvi pravi solo album.

Osobnije teme

Koliko su dugo nastajale pjesme na albumu? Ima li među njima onih koje nisu prošle kod Dječaka ili Kiše?

Neke su pjesme, poput Paste italiane, nastale doslovno u pola sata i naknad-no minimalno dorađivane, dok su pje-sme kao Bach ili Zovi čovika zahtijevale mjesece rada da bi zaživjele. Cijeli al-bum je počeo kao istraživanje osobni-jih tema koje nemaju smisla u formatu Dječaka ili Kiše metaka, te kao igra-nje pojedinim glazbenim idejama koje ne zanimaju nikoga iz spomenuta dva benda.

Kako izgleda kreativni proces u kojem si »sam svoj šef«? Koliko je kompromisa i popuštanja bilo u ovom slučaju?

Kreativni proces gdje sam jedini au-tor ima pluseva i minusa, od čega je glavni plus to što je sve po mom uku-su, a glavni minus je puno veća od-govornost. Ne mogu više nikoga dru-gog okrivljavati za pjesme koje ispad-nu loše.

U kolikoj je mjeri ovo album tvoje generacije rođene u Splitu sredinom osamdesetih (»moran se ženit, obitelj me tira«, »pokuša san priko veze, ali svaka veza bi mi ispala govno«, »priselija na selo da iznajmljujen

stan«)? Kako bi opisao trenutačno stanje svoje generacije u Splitu, koji su joj strahovi, preokupacije i perspektive?

Ovo je album prije svega iz moje per-spektive. Ja govorim samo za sebe, ponekad i ne govorim ništa koheren-tno, samo redam gluposti koje me za-bavljaju. Jedini mi je cilj zabaviti sebe i publiku i uzeti tu »paricu«, ne pada mi napamet pokušavati biti »glas genera-cije«, »kroničar našeg vrimena« i slično. Ne osjećam se kompetentno komenti-rati svoju generaciju jer se družim samo s nekoliko ljudi i većinom samo sjedim u studiju.

Ritmičke ideje

Koji su ti bili okidači za pjesme na albumu? Misliš li da inspiraciju treba mirno čekati ili si jedan od onih koji inspiraciju lovi i utrkuje se s njom?

U posljednje vrijeme me, u začecima pjesama, obično zainteresiraju ritmič-ke ideje u koje postupno uklapam riječi koje mi se učine ili komične ili istinite, ili oboje. Rijetko kad sjednem za stol kao Eminem i odlučim publici istresti svoju tešku životnu štoriju. Što se tiče inspira-cije, smatram da je ne treba forsirati, ali također mislim da samo amateri i lijen-čine sjede i čekaju inspiraciju. Trudim se imati neku rutinu, metodu rada iz koje nastaje puno materijala i onda na-knadno biram što je dobro, a što sme-će. Pokušavam i pratiti što se sve novo događa u glazbi jer ne želim zaostati u vremenu.

Kako nastaju tvoji beatovi, kojim se programima koristiš? Koje savjete temeljem svojega dosadašnjeg iskustva možeš podijeliti svojim (mlađim) kolegama koji kod kuće rade vlastitu glazbu, ne nužno hip–hop usmjerenja?

Već godinama koristim Ableton Live. Ne mogu detaljno opisati kako nasta-ju bitovi jer su to trenuci intuicije. Obič-no počnem s jednim elementom koji preslušavam u loopu do besvijesti, dok

mi se u glavi ne pojavi ideja novog ele-menta koji odgovara prethodnom i tako dalje. Svojim mlađim kolegama koji tek počinju savjetovao bih da ne troše puno vremena na ušminkavanje pjesa-ma, nego da izbacuju što više materija-la i slušaju konstruktivni feedback. Tako će najbrže skužiti u čemu su dobri, a u čemu nisu.

Huljić u tijeku

Pozornost šire javnosti izazvao je Tonči H. u kući, o čemu si već dosta govorio za druge medije. Nas, međutim, zanima kakvi su njegovi komentari na ostali opus Vojka V, Dječaka i Kiše metaka? Koliko je uopće upoznat s tom scenom i je li dao neke korisne savjete, pogotovo one koji se tiču glazbene industrije u Hrvatskoj?

Huljić, osim što radi puno glazbe, čini mi se i da prati puno glazbe. Iz razgo-vora se dalo naslutiti da je upoznat sa svime što se događa na Balkanu i u svi-jetu. Nisam ga eksplicitno pitao za sa-vjete, ali sam se detaljno raspitao kako funkcionira njegova mašinerija, kako nastaju pjesme, gdje nalazi pjevačice i slično. Dječake i Kišu nije komentirao.

Kad smo već kod glazbene industrije, ovaj album izdaješ pod okriljem diskografske kuće Croatia Records. Koliko si zadovoljan onim što tvoj diskograf radi za tebe kao umjetnika? Što bi preporučio svojim kolegama koji se tek trebaju odlučiti između DIY pristupa i suradnje s izdavačem?

Croatia Records je, prema mom isku-stvu, jedina diskografska kuća u Hrvat-skoj koja još uvijek zapravo funkcionira. Kad god mlađim reperima spomenem da sam u Croatiji, oni svi pomisle da me Miroslav Škoro svaki dan zove na mo-bitel i viče mi da moram napraviti radij-ski hit ili da moram vratit’ pare. Napro-tiv, u uredima Croatije ima mladih ljudi koji kuže što je ova glazba i kako se tre-ba plasirati, tako da većinom komuni-ciram s njima i zasad nemam nikakvih problema.

»Dva puta godišnje ZAMP šalje mi zlatnike« pjevaš u pjesmi Bach. Jesi li zadovoljan funkcioniranjem sustava kolektivne zaštite i onime što služba ZAMP radi za tebe kao autora? Kako vidiš položaj autora danas, pogotovo u digitalnom okruženju?

Kad vidim kakva je situacija u Srbiji i Bosni, zadovoljan sam. Problem auto-ra i autorskih prava u vremenu interne-ta je kompliciran problem koji još nema pravo rješenje. Svima nama koji nismo u onih 3 % glazbenika koji »tuku ozbilj-nu paru« na radiju, koncerti su postali glavni izvor financija.

Zanimljivo je da rap–scena u Hrvatskoj nije toliko prisutna u eteru koliko »rastura« na koncertnom terenu. Kako ti vidiš tu dihotomiju, je li moguće pomiriti te dvije krajnosti i treba li, uostalom, sve što je underground biti prisutno na mainstream kanalima?

Čini mi se da se to događa zbog gene-racijskog jaza. Radio je ipak »starački« medij, gdje se urednici programa prila-gođavaju većinskom ukusu ljudi kojima je glazba nevažna, ali im treba nešto nenapadno da cvrči u pozadini. Ekipa koja nama dolazi na koncerte je veći-nom studentska generacija koju puca-ju hormoni i jedina glazba koja im ima smisla je malo napadna i provokativ-na. Ne vidim kako, a i zašto miriti ta dva svijeta.

Jesu li Ivo i Zoni iz Dječaka već poslušali tvoj novi album? Njihovi komentari?

Jesu, dobar im je.

Koji su ti osobni i glazbeni planovi za 2018.? »Od prodaje albuma dobit ću nula« — stojiš li i dalje pri tome?

Planiram uskoro krečiti dječju sobu u plavo jer izgleda da ću dobiti sina. Po-slovno želim složiti live nastup koji će biti originalan i zabavan i zgrnuti što više love od koncerata. Osim toga, planiram ovoga ljeta početi rad na nastavku al-buma Vojko, koji će se zvati Dvojko.

61

BR

OJ

210,

SR

PAN

J 201

8.

Vojko o Vojku, pjesmu po pjesmu:

1. Ne možeHtio sam se poigrati neizbježnim triplet ritmom i vi-djeti koliko taj stil može podnijeti tematiku koja nije ispijanje kodeina i pucanje po protivnicima.

2. Zovi čovika Glavni motiv je sedam–osminska mjera u koju sam trpao trenutke iz svog života, kao i izmišljotine.

3. Pasta italiana Krešo i ja smo odlučili semplirati Huljića, a onda se i Huljić priključio.

4. RođendanPjesma je snimljena za jednu večer na after partyu. Originalna verzija pjesme bila je kaotična i puno više ljudi je repalo na njoj. Možda jednom izbacim tu ro-ugh verziju koja je čak imala i spot snimljen na licu mjesta.

5. Ceca u ParizuWikluh iz Bad Copyja impulzivno me zvao da će mi platiti avionsku kartu do Beograda, da snimimo zajednički album u četiri dana. Naravno, to je bilo

preambiciozno i u to vrijeme što sam bio u Beogra-du, jedino je ova vrpca ispala vrijedna spomena. Traženje dopuštenja korištenja samplea Cece tako-đer je bila avantura.

6. Cilit BengPokus može li pjesma o čišćenju kuće zvučati gangsterski.

7. Popaj Još malo igranja »tripletima«. Pjesma je glupa do bola, ali je zabavna.

8. Kako toMožda jedina pjesma koju sam dosad napisao da ima tzv. socijalnu tematiku. Umjesto na dežurne krivce za stanje u državi, usmjerio sam pozornost na obične ljude koji svakodnevno sabotiraju sami sebe i uvijek prebacuju krivnju na nekog drugog. 

9. MachareIgranje s 5/4 ritmom. Tematika južine je specifična za dalmatinske gradove, pa nisam siguran koliko će kontinentalci razumjeti sumoran ton pjesme.

10. MarjanMarjan mi je uvijek bio inspiracija, ali repanje o lje-poti čempresa uvijek je zvučalo krivo. Eventualno mi je palo na pamet u pjesmi spojiti s jedne strane komediju pubertetskih trenutaka kad smo svi vodili cure na Marjan na rundu pipkanja, a s druge stra-ne tragediju nedavnog ubojstva Meksikanke Selene Macedo na vrhu Marjana. Kontrast prirodnih ljepo-ta šume i nastranost tog ubojstva ostavilo je dubok dojam na mene, nešto slično seriji Twin Peaks.

11. DumparounUvijek sam htio napraviti ozbiljnu pjesmu o probav-nim smetnjama, ali se nisam usuđivao do sad. Naj-prije sam morao napraviti beat koji stvarno smrdi kao javni zahod, a onda su riječi lako došle same od sebe.

12. Hip HopDetaljan opis hip–hop životnog stila.

13. BachU vrijeme kad je ideja za Bacha nastala, prvi put u životu počeo sam slušati klasičnu glazbu i odmah sam htio spojiti moderni trap s glazbom od prije tri stoljeća. Inspiracija za finalni dio pjesme bila je Bo-hemian Rhapsody grupe Queen.

Jedini mi je cilj zabaviti sebe i publiku i uzeti tu ‘paricu’, ne

pada mi na pamet pokušavati biti ‘glas generacije’ ili ‘kroničar našeg vrimena’

62

BR

OJ

210,

SR

PAN

J 201

8.

P r v a s i m f o n i j a V o j k a V : n o v i s t a n d a r d d o m a ć e h i p – h o p g l a z b e

Zovi čovika, zovi sve, Vojkov novi album nema konkurencijeVojko je dokazao da je samouvjeren samostalni glazbenik, neiscrpan izvor ideja u tekstualnom i u glazbenom smislu

Piše: Maja Trstenjak

M aestro Vojko V (Vojko Vrućina alias Andri-ja Vujević) preuzeo je digitalni dirigentski štapić u ruke. Vojko je istovremeno iskren i sarkastičan pogled na svijet Vojka Vru-ćine, istaknutog člana splitske rap–sce-ne (grupe Dječaci i Kiša metaka). Prožet

karakterističnim humorom, samostalno je djelo najavljeno s tri singla koji su istog trena postali hit, pa je na preostalih deset stava-ka Vojkove Prve simfonije postavljena velika odgovornost.

Neizbježno uplitanje trap glazbe u tekstove kojima kreativnosti ne nedostaje, pokazalo se kao pun pogodak. Trinaest tematski ra-zličitih »momenata« ne mogu izgubiti pažnju slušatelja koji će zasigurno progutati album u jednom dahu. I nakon toga ga preslušati opet. I opet.

Jedinstven um poremetio je scenu bacivši rime na 7/8 mjeru te inspirirao publiku da od tada u životu hrabrije kaže »ne može«. Na-kon suradnje s Tončijem Huljićem, poseb-no mjesto na albumu zauzima suradnja sa Skyem Wikluhom, članom istaknutog beo-gradskog sastava Bad Copy te vješto sem-pliranje Cecina hita Fatalna ljubav u jednom od najžešćih stavaka simfonije, Ceca u Pa-rizu (molto furioso). Hrabro je stao pred pu-

bliku, ogolio dušu i iskreno progovorio o vlastitim probavnim pro-blemima u Dump Around (adagio lacrimoso). Gangsta domaćica koja očisti sve — suradnja s Vukom Orebom Cilit Bang (presto) uništava svaku praktičnu ženu u samo jednom potezu spužvi-com. Kad očisti stan, u njemu s prijateljima proslavi Rođendan (largo), za koji je dobio dobar autotuner. Recitativ Marjan (miste-rioso) najmračniji je trenutak, a ništa manje nije mračan Kako to (scherzando) u kojem je, osim stava, jasna i zrelost umjetnika da stvori zavidno socijalno angažirano djelo.

Posljednji je stavak, allegro con fuoco, svojevrsna posveta idolu Johannu Sebastianu Bachu, izvrstan zbor i simfonijski orkestar na autotuneu. Impresivan eksperiment koji je rezultirao maestral-nim i iznimnom inteligentnim zatvaranjem djela.

Zaigrano eksperimentiranje zvukom, izraženi smisao za ritam, preciznost i beskompromisni pristup, iza kojega stoji dugogo-dišnje iskustvo, postavio je nove standarde na domaćoj hip–hop sceni, otvorivši novo poglavlje u životu Vojka V. Inovativna glazbe-na rješenja, sinergija raznovrsnih žanrova zaintrigirat će svakog slušatelja. Vojko je dokazao da je samouvjeren samostalni glaz-benik, neiscrpan izvor ideja u tekstualnom i u glazbenom smislu. Vrlo je osmišljen i vizualni identitet albuma — barokni lik Bacha (Vojka) postavljen u minimalistično i mračno okruženje, čime je djelo postalo kompletno. Na redu je dokazivanje na pozornici. Zovi čovika, zovi sve, Vojkov novi album nema konkurencije.

Vojko V

VojkoCroatia Records

N o v i a l b u m G o r a n a K a r a n a i z l a z i n a k o n p u n i h p e t g o d i n a

Dvanaest senzualnih singlova prepoznatljiva potpisaSplitski se kantautor predstavlja kao interpret najnježnijih dalmatinskih šansona, ali i kao domišljati autor koji ni tekstom ni melodijom ne odustaje od svoje umjetničke vizije

Piše: Dora Dunatov

N akon punih pet godina Go-ran Karan izlazi s novim albumom u izdanju disko-grafske kuće Scardona, koja je pak od svojega osni-vanja prije dvadeset godina

uspješno preuzela veliku većinu stvaralaštva dalmatinske glazbene estrade i postala vodećom kućom i kon-certnom agencijom ne samo na tom području nego i u cije-loj Hrvatskoj. Riječ je o nosaču zvuka Glas juga na kojemu je dvanaest singlova, svježih, zanimljivih i senzualnih pjesa-ma prepoznatljivoga Karanova potpisa. Splitski kantautor tim se albumom predstavio kao zasluženo prepoznati interpret najnježnijih dalmatinskih šan-sona, ali i kao domišljati autor koji ni tekstom ni melodijom ne odustaje od svoje dugogo-dišnje umjetničke vizije, nego i dalje stvara unikate slične velikim uspješnicama s počet-ka svoje glazbene karijere u suradnji s famoznim splitskim dvojcem — pokojnim Zden-kom Runjićem i još uvijek izuzet-no aktivnim Nenadom Ninčevićem. Upravo je Ninčević autor teksta dviju pjesama s albuma koje nisu potpuno Karanov autorski rad, a riječ je o nedovoljno poznatoj pjesmi Još si lipa, a potom i singlu Gorko more teških stihova koje će apostrofirati Karanova primjerena melodija snažnog emocionalnog naboja i element trube koju je svirao Antonio Geček.

Osim toga, Ninčevićevi stihovi stoje i iza svih šesnaest songova iz mjuzikla Naša bila štorija čiju glazbu potpisuje Karan, a na tom su se no-saču zvuka našle tri pjesme iz toga najnovijeg splitskog glazbenog spektakla. Osim trećeg singla s naslovom Štorija, iz koje je i proizišao moto cijelog mjuzikla — sve ča jubav složi, nije grij — i koju, za razliku od studijske snimke na Glasu juga, u originalu uz Karana pjevaju Seve-rina, Danijela Martinović, Giuliano, Tedi Spala-to, Stefan Kokoškov, Arijana Čulina i Snježana Sinovčić Šiškov, taj je splitski kantautor u svoj sedmi album uvrstio i song Sanjaj te Sta je svit. Tek mu se u posljednjem pridružila Severina kao voljeni lik Ane, a s njom je sudjelovao i u borbi za nagradu Cesarica za hit godine i naj-popularniju pjesmu prema izboru publike.

Osim Severinina glasa, album je obogatio i glas Rajka Dujmića u singlu Ako to je sve. Radi se o pjesmi čijim se stihovima, prema Karano-vim riječima, čovjek obraća Bogu na kraju ži-votnog puta. Čini se da su ga ovaj put inspi-rirali upravo Karanovi stihovi, što je rezultiralo rekordnim Dujmićevim uglazbljenjem u naletu inspiracije. Bilo je to uspješno trenutno mental-no razumijevanje dviju duša sličnih umjetničkih vizija iz kojega će, nadamo se, proizići i drugi

glazbeni plodovi.

Kad govorimo o Karanovim suradnjama s tekstopiscima, važno je spomenuti i uspješnu suradnju s Ivicom Brnasom u singlu Mali mulac. Prošloga travnja, na svečanom koncer-tu u Lisinskom, sam je kantau-tor priznao da se snažno iden-tificira sa šaljivim stihovima te zaigrane, ali još nedovoljno poznate pjesme. To je pje-sma koja poziva na ples, no kao takva nije osamljena na najnovijem Karanovu albumu, budući da se radi o bitnoj ka-rakteristici njegove glazbe. Uz nju plesni ritam donose i ne-što popularnije pjesme U četiri oka te Moja košulja sa stihovi-ma koji u maštu prizivaju »onu lijepu jutarnju sliku kad žena

odjene košulju odabranika srca svoga«. Sen-zualne jutarnje slike, obogaćene saksofonom Arsena Ereša i majstorskim aranžmanom Nik-še Bratoša, donosi i prvi singl na albumu Do-bro ti jutro, ljubavi koji se od studenoga 2016. na ljestvici nacionalne top–liste radijskog emi-tiranja HR top 40 zadržao punih šest mjeseci. Karanov potpis nosi i pjesma Glas sa juga, po kojoj je album nazvan, te pjesma Moj slatki lo-pove, obje prepoznatljivog pokretljivog ritma i pitke Karanove melodije. Čestitke upućujem i vrhunskom aranžeru Nikši Bratošu koji potpi-suje aranžmane svih dvanaest pjesama s naj-novijeg Karanova albuma i čiji je rad uvelike pri-donio atraktivnosti singlova. Također, kako na-žalost sve rjeđe u nosačima zvuka viđamo knji-žice koje imaju više od dvije stranice, pohvaliti valja i knjižicu s tekstovima pjesama, obogaće-nih dizajnom Igora CC Kelčeca.

Karanova uspješna glazbena karijera odvela ga je na put diljem svijeta. Osim toga, taj se glazbenik s ponosom može okrenuti i proma-trati šest prethodnih solističkih albuma, proda-nih sve redom u zlatnoj, platinastoj i dijaman-tnoj nakladi. Ništa manje ne očekujemo ni od najnovijeg albuma — Glas juga.

Goran Karan

Glas jugaScardona

63

BR

OJ

210,

SR

PAN

J 201

8.

S p l i t s k i k a n t a u t o r n a J u r j e v o ( 2 3 . t r a v n j a 2 0 1 8 . ) o d r ž a o k o n c e r t u V e l i k o j d v o r a n i L i s i n s k i

Došel je, došel — Goran KaranU Hrvatskoj se tradicionalno obilježava Jurjevo, dan kad simbolični dolazak »zelenoga Jure« slavi prirodu u punom cvatu i početak novog životnog ciklusa

Piše: Dora Dunatov

S vakog 23. travnja u Hrvatskoj se obilježa-va Jurjevo, dan kad simbolični dolazak »zelenoga Jure« slavi prirodu u punom cva-

tu, najplodnije doba godine i svevre-menski početak novog životnog ciklu-sa. Proteklog Jurjeva slično se slavilo i u Velikoj dvorani Vatroslava Lisinskog, no umjesto zelenog Jure, pod svjetla reflektora »došel je, došel« — Goran Karan, i to u plavom odijelu. Tim je koncertom obilježio izlazak najnovijeg nosača zvuka Glas juga te početke mladih pjesama od kojih će neke za-sigurno procvjetati u prave hitove, baš

poput mnogih svojih prethodnica, Ka-ranovih ranih miljenica.

Otvaranje tržišta

Te je večeri Goran Karan nakon pu-nih pet godina održao trosatni koncert pred dobro ispunjenom dvoranom hr-vatskoga »hrama kulture«. Na pitanje zašto se tako dugo čekalo s novim uratkom, splitski kantautor za tportal.hr odgovara: »Ako uzmete u obzir da smo Nenad Ninčević i ja lani imali pra-izvedbu mjuzikla Naša bila štorija i da je u izdanju Scardone objavljen i istoi-meni album sa šesnaest pjesama, na kojem sam i koautor i pjevam, zapra-vo i nije bila tolika pauza. Sama Štorija je uzela jako puno vremena, energije i

ljubavi, a uz nju, napisao sam i snimio još desetak pjesama. Bilo je i izuzetno puno koncertnih aktivnosti, otvorila su nam se vrata poljskog, slovačkog i još nekih tržišta. To je sve valjalo pripremi-ti i odraditi u skladu s visinom zadatka, tako da je sve to vrijeme bilo izuzetno radno.« I zaista, toga je dana publika Li-sinskog svjedočila uživo onome što je Karan sažeo u četiri rečenice.

Nove melodije

Tu je svečanu večer Goran Karan u pratnji Vagabundo benda odlučio otvo-riti upravo novim uratkom Glas juga čiji je naslov inspirirao za naziv ovogodiš-njeg albuma, a nekonvencionalne prve minute glazbe bez uvodne riječi apo-strofirale su koncert kantautora kojim

je vladala pjesma umjesto uobičaje-nih pošalica, osobnih priča, raznovr-snih zahvala i kojekakvih dosjetki. Ka-ran je svoju publiku pokušao animira-ti novim melodijama od kojih su neke više, a neke još uvijek manje poznate. Možda je baš zbog toga u prvim minu-tama gala–koncerta naišao na pomalo

Svaka je nova pisma najveći neprijatelj na

svitu jer se na nju još nitko nije stigao poljubiti pa nema uspomena

Goran Karan u društvu Mirelle Meić i Zorice Bučić, članica sastava Providenca, kojemu je Karan podario svoju šaljivu autorsku pjesmu Takva sam ja

64

BR

OJ

210,

SR

PAN

J 201

8.

inertnu publiku koja će se, nakon niza svježih tonova i raskošne arije Nessun dorma Giacoma Puccinija, punim plu-ćima uključiti tek na pjesmu Kao da te ne volim za koji je glazbu napisala, Ka-ranovim riječima, »brkata dobra vila« ili-ti Zdenko Runjić 1999. godine, a tekst potpisuje Nenad Ninčević. Svjestan si-tuacije, nakon otpjevanog singla Još si lipa čiji naslov neodoljivo podsjeća na njegov stari hit kojem tekst također potpisuje Ninčević, Karan će u šali zaključiti da je »svaka n o v a pi-

sma najveći neprijatelj na svitu jer se na nju još nitko nije stigao poljubiti pa nema uspomena«.

Šale i pošalice

No u svakoj je šali pola istine, stoga, uz golem trud koji trenutačno ulaže u pro-mociju novog albuma i songova iz mju-zikla Naša bila štorija, neće proći dugo dok i te pjesme ne zažive u publici, a možda i ne dosegnu visine poput pre-

ostalih megahitova famoznog splitskog autorskog tandema

Runjić i Ninčević — neza-boravnih singlova Ostani, Lipa si, lipa i Vagabundo. Valja spomenuti da ovaj posljednji služi kao svoje-vrsna isprika svim »muš-karcima koji kao žrtve svojih veza dolaze na moje

koncerte« i strijeljaju ga po-gledom ili pak drže prekriže-ne ruke, kako je u šali Karan

najavio svoj kultni hit. Upravo su oni prošloga travnja raspje-

vali publiku Lisinskog i podsjetili zašto volimo Gorana Karana.

Osim uz spomenute dragulje sa starih albuma, te se večeri tugova-

lo uz pjesmu Gorko more, voljelo uz nježnu Dobro ti jutro, ljubavi, veselilo sa simpatičnim uratkom Mali mulac na tekst Ivice Brnasa, ali i zaplesalo na pjesme s Karanovim potpisom — Ko-šulja moja i U četiri oka. Sve su to nje-govi najnoviji singlovi okupljeni u albu-mu Glas juga, čije će vrijeme tek doći. S druge je pak strane tom svečanom koncertu u fokusu bio najnoviji split-ski mjuzikl Naša bila štorija nastao iz pera Gorana Karana i Nenada Nin-čevića, pod čijom se kapom okupilo nekoliko važnih imena splitske glaz-bene estrade, poput Severine, Tedi-ja Spalata i Danijele Martinović. Pod-

sjetimo, prošle je godine mju-zikl izveden u Splitu,

Zagrebu, Ljublja-ni i Mariboru, a uspio je osvoji-ti i nominaciju za glazbenu nagra-du Porin u kate-goriji za najbo-lji album zabav-ne glazbe. Tako je Karan zagre-bačkoj publici s guštom otpjevao songove Štorija i Manta me ju-bav, dok mu se u pjesmi Sta je svit pridružila upravo

Severina, poseb-na gošća koncerta

i njegova voljena Ane iz romantič-nog svijeta split-skih ljubavnika.

Koju minutu prije Severine, na pozor-nicu su došle i dvije mlade Splićanke, Mirella Meić i Zorica Bučić, inače čla-nice sastava Providenca kojoj je upra-vo Goran Karan nakon trogodišnjeg koncertnog djelovanja i sudjelovanja u mjuziklu Naša bila štorija podario prvu autorsku pjesmu šaljivoga teksta Takva sam ja.

No to naravno nije sve. Veliki pljesak i ovacije osvojio je i Petar Grašo koji je tom prigodom prvi put zapjevao s Ka-ranom i zamijenio velikog Olivera u pje-smi Tu no llores mi querida. Uvidjevši priliku, Grašo je, u svom već pozna-tom gostujućem položaju za klavirom, Karanovoj publici podario aktualni hit Ako te pitaju autorskog bračnog para Huljić uz pratnju izvrsnih pratećih vo-kala i nježnih glasova koji su dopirali iz publike.

Zahvala Dujmiću

Prema svršetku koncerta, Goran Ka-ran zalutao je i do pjesme Splitski tan-go, poznate i pod imenom Adio, Splite moj, a u znak zahvale Rajku Dujmiću, koji ga je tom prigodom promatrao iz prvih redova, otpjevao je i njegovu pje-smu Ako to je sve. Budući da se radi o jednom od najpoznatijih hrvatskih te-nora, koncert nije mogao proći bez na-politanskog (tj. napuljskog) dragulja O sole mio na koji nisu ostali ravnoduš-ni ni snažni tenori u publici, a Karano-va naklonost zemljama i kulturi španjol-skoga govornog područja očitovala se i u zanimljivoj obradi pjesme Malagueña salerosa. Pred sam kraj svečanoga koncerta, Karan je osvojio mnogobroj-nu publiku odabirom kultnog dalmatin-skog glazbenog bisera Naše malo mi-sto, a sa svim prisutnim gostima zahva-lio je pjesmom Živila nan jubav, posljed-njim songom iz spomenutog mjuzikla.

Poljska i Turska

Unatoč »financijskim i geografskim teš-koćama«, otvorena vrata poljskog, slo-vačkog i inih tržišta rezultirala su među-narodnom publikom iz svih krajeva Hr-vatske, Makedonije, Poljske, Slovačke, Slovenije i, naravno, Splita, kako će u šali zaključiti Karan. S druge pak stra-ne, dok čitate ovaj članak, Goran Ka-ran koncertira na osam poljskih pozor-nica, uživajući inozemne ovacije u due-tu s kolegicom Teresom Werner s ko-jom je na koncertu 3. lipnja proslavio i rođendan te poljske zvijezde. Najav-ljeni su i nastupi u Slovačkoj i Češkoj, a od veljače se šuška kako se splitski šansonijer sprema na turneju pred tur-skom publikom koja je svoju sklonost strastima i romantici prepoznala upra-vo u njegovu glazbenom stvaralaštvu. Pred Karanom je vrijedna godina, a pred njegovom publikom — dvanaest novih pjesama!

65

BR

OJ

210,

SR

PAN

J 201

8.

Humanitarni koncert Tedija Spalata Sve ću preživit!, 4. veljače 2018. u Velikoj dvorani Vatroslava Lisinskog

Trosatni nastup za Svjetski dan borbe protiv rakaGosti splitskog kantautora bili su Zorica Kondža i Gibonni, zbog kojega je, kaže, preživio

Piše: Ivana Lulić

Z naš da je netko zaista velik glaz-benik kad jedna-ko dobro vlada pozornicom u ot-mjenom odijelu u

Lisinskom i klaustrom otočnog sa-mostana u sasvim običnoj mornar-skoj majici. Znaš da je netko čovjek velikog srca kad se bezrezervno odazove pozivu na humanitarni koncert. Tedi Spalato je upravo ta-kav čovjek. Splitski kantautor odr-žao je trosatni humanitarni koncert Sve ću preživit! kojim je u Koncer-tnoj dvorani Vatroslava Lisinskog obilježen Svjetski dan borbe protiv raka, a gosti su mu bili Zorica Kon-dža i Gibonni.

Koncert je otvorio pjesmom Vridilo se rodit kojom je 2009. osvojio no-minaciju za Porin u kategoriji Naj-bolja muška vokalna izvedba. Ni-san oženija koju san jubija pjesma je koju u mjuziklu Naša bila štorija pjeva Severini pa se našalio kako će je ovaj put lakše izvesti jer na po-zornici nema Severine koja plače (osvrnuo se tako na događaj s kon-certa u Sloveniji, kad ona nije mo-gla prestati grcati od suza tijekom njegove izvedbe). Tedijev opus ima dva lica, ono dalmatinsko i džezer-sko. Publika je uživala kad je izvo-dio pjesme poput Dalmatinska pi-smo moja ili Lipote gladan, ljubavi žedan, no kad je počeo improvizi-rati na gitari ili se više koristiti svojim tijelom kao glazbalom, svakom je izvedbom sve više dokazivao svoju svestranost. Pjesmu Ti i ja ili, kako ju je sam najavio, »pismu o dva go-luba«, izveo je u duetu s akadem-skom glazbenicom, pijanisticom Sanjom Mlinar Marin. Potkraj siječ-nja objavio je svoj novi studijski al-bum Najlipša na svitu s kojega je predstavio istoimenu pjesmu i Ako stvarno voliš ženu koju je publika nagradila gromoglasnim pljeskom, dok je Dobro ti more bilo bila nami-jenjena svima koji su se morali iseliti u inozemstvo.

Zorica Kondža ostavila je velik trag u hrvatskoj glazbi, a na pozornicu je stigla ruku pod ruku sa svojim su-

prugom, maestrom Joškom Ba-novom koji im se pridružio za kla-virom. Tedi Spalato je vrlo samoza-tajan kad treba najavljivati pjesmu ili gosta, ali Zorica je spasila stvar opaskama poput »‘Oćemo pričat’ ili ćemo pivat’?«‘ i »Najavio si me tako da me bilo strah izić’…« Zajedno su zapjevali Zar je voljeti grijeh, Kono-bu na oduševljenje publike i More, a sama je nastavila pjesmom Za-uvijek. Zorica Kondža pjevačica je izrazito snažnog i reskog glasa te se na trenutke činilo kao da će se šavovi Lisinskog rasprsnuti od bo-gatstva tonova. Tedi se prisjetio Ar-sena Dedića izvodeći pjesmu Ne plači u jazz aranžmanu, Vinka Coce pjesmom Vidi li se šta odozgar i Oli-vera Dragojevića pjesmom Picafe-raj, a posebno je briljirao izvodeći Dok razmišljam o nama, poznatijoj u izvedbi Josipe Lisac.

Dva su velika autora obilježila karije-ru Tedija Spalata. Zdenko Runjić ga je kao dvanaestogodišnjaka poučio prvim glazbenim koracima, dok je drugi dio njegove karijere svakako obilježio Gibonni. Tedijev glazbeni opus i karijera ne bi bili takvi da mu Gibonni nije napisao tri najvažnije pjesme koje su ga obilježile — Sve ću preživit, Zauvik tvoj i More snova. Gibonni je priznao da se njih dvojica znaju naći kod Tedija doma i zasvi-rati, ne preglasno, gotovo skrivećki, da žene ne bi čule kako »ništa ne rade«. Tada je neočekivano uzeo gitaru i s Tedijom počastio publi-ku akustičnim gitarističkim duetom Oprosti. »Reka sam to već dva–tri puta. Da mi Gibonni 1999. nije na-pisao Sve ću preživit bilo bi pitanje kako bi dalje zarađiva. Ovako sam preživija«, ispričao je Tedi gledajući zahvalno u Gibonnija koji nikako nije htio ukrasti pozornicu svojem prija-telju, nego je samozatajno pokušao u nekoliko navrata otići s nje, iako ga Tedi nije puštao. Svakako treba pohvaliti orkestar Gorana Rukavine koji je zaista na visokoj razini pratio velikog glazbenika. Koncert je zavr-šen hommageom velikom Maestru kojega Tedi nije mogao nahvaliti, kao i njegov doprinos hrvatskoj tra-dicijskoj glazbi, izrazito posebnom izvedbom Dalmatino, povišću pri-trujena Gibonnijeva oca, Ljube Sti-pišića Delmate.

N o v i a l b u m d a l m a t i n s k e š a n s o n e o b i l j e ž i o u l a z a k s p l i t s k o g k a n t a u t o r a u k a t a l o g S c a r d o n e

Varava kadenca Tedija SpalataU 46 minuta glazbe, odnosno 12 pjesama, naći ćemo čak pet pjesama nastalih u suradnji s drugim izvođačima

Piše: Dora Dunatov

P očetkom ove godine hrvatska je glazbena scena posebno ra-zveselila obožavatelje dalmatin-ske šansone. Naime, čini se da se, nakon dugih devet godina, album Kadenca Tedija Spalata

napokon razriješila, i to nasreću »varavo«, iznje-drivši novi album s naslovom Najlipša na svitu. Prošloga siječnja nisu samo ljubitelji Tedijeve glazbe došli na svoje. Slavilo se i u diskografskoj kući Scardona koja potpisom toga izdanja dobi-va još jednog vrlo vrijednog partnera s područja dalmatinske glazbene estrade.

Kako se radi o samozatajnom glazbeniku, sklonijem manjim nastupima uz gitaru u intimni-jim atmosferama, zanimljivo je promatrati oduševljenje i goto-vo strahopoštovanje koje budi u publici kad se pojavi kao gost na koncertima svojih kolega. Za to su svakako zaslužni njegov jedinstveni izvođački stil, ose-bujni glas i »romantični« reper-toar kojim vrlo brzo postaje ne samo prepoznatljivim simbo-lom dalmatinske pjesme nego i omiljenim »začinom« brojnih glazbenih događanja i novona-stalih skladbi. Tako ćemo u 46 minuta glazbe, odnosno 12 pje-sama s novog nosača zvuka, pronaći čak pet pjesama nasta-lih u suradnji s drugim izvođači-ma. Primjerice, mlada zadarska klapa Munita prošle ga je godi-ne pozvala na suradnju u izvedbi pjesme Vrati-te mi moja lita, čiju glazbu i tekst potpisuje član klape, Vjekoslav Šuljić, dok će sa Sašom Loši-ćem iz Plavog orkestra 2011. surađivati na Lo-šićevoj pjesmi Bi li pošla za me. S druge strane, Sve dok bura dere je pjesma kojom Spalato na-stavlja plodnu suradnju s Tomislavom Bralićem i klapom Intrade i s kojom osvaja drugu nagradu žirija na Splitskom festivalu 2015. godine. Na sli-čan način prošle godine surađuje i s klapom Tro-gir Vinka Coce u emotivnoj pjesmi Vidi li se šta odozgar, posvećenoj, naravno, upravo tom tro-girskom slavuju. No na nosaču zvuka svoje mje-sto je pronašla i suradnja s Miroslavom Škorom u pjesmi Zlatna polja moga djetinjstva, pokazav-ši da je i Spalato u »trendu« razmjene dalmatin-skih vokala i žica Slavonije, i to kao autor glaz-be na stihove Pitomačanina Rajka Stilinovića uz Škorinu reviziju. Zanimljivo je primijetiti kako su na nosač zvuka uvrštena čak dva songa iz scen-

sko–glazbenog projekta Naša bila štorija Nena-da Ninčevića i Gorana Karana, koji je, kako zna-mo, tek prošle godine ugledao svjetla pozornice nakon višegodišnje najave. Radi se o ljubavnoj baladi Nisan oženija koju san jubija kojom Tedi Spalato kao barba Luka tješi uplakani lik Ane. Tedijeva emotivna izvedba toga songa pokazala se uspješnicom još na praizvedbi djela, što sva-kako opravdava njezino pojavljivanje na novom albumu. Drugi je song ugodno iznenađenje. Na-ime, song Štorija poznat je po motu cjelokupnog djela — »sve ča jubav složi, nije grij« — a u origi-nalnoj ga izvedbi pjeva cijela postava: Severina, Goran Karan, Danijela Martinović, Giuliano, Tedi Spalato, Stefan Kokoškov, Arijana Čulina i Snje-žana Sinovčić Šiškov. Na nosaču zvuka Najlip-

ša na svitu slušamo ga u Tedi-jevu sjajnom recitalu uz pratnju gitare, upravo onako kako smo naviknuti slušati tog splitskog »šansonijera«.

Preostalih pet pjesama s albuma čine tri autorske pjesme: prošlo-godišnja uspješnica snažnih sti-hova Ako stvarno voliš ženu, za-tim Jedna zvizda kojom Spalato 2015. najavljuje novi album i pra-vi dalmatinski biser Suvi leut — te najnovija pjesma Najlipša na svitu po kojoj je nazvan cijeli al-bum, čiju glazbu i vrstan aran-žman potpisuje Tomislav Mrdu-ljaš, a stihove Robert Pauletić.

Posljednja pjesma na albumu, autora Siniše Koturića, simpa-tičnim naslovom Fali more, drž’ se kraja i veselim tonovima neo-

doljivo podsjeća na starijeg Dvor-nika i njegovu, sada već četrdeset godina staru, istoimenu pjesmu kojom je utvrdio tu uzrečicu u svojem gradu.

Vrijedi spomenuti i to da album sadrži čak se-dam pjesama u aranžmanu nažalost prerano preminulog Remija Kazinotija, vrsnog, izrazi-to utjecajnog i sveprisutnog glazbenika na dal-matinskoj glazbenoj sceni, pa bi se najnoviji al-bum Tedija Spalata mogao smatrati i svojevr-snim hommageom tom vrijednom umjetniku. Iako se, dakle, radi o glazbeniku koji vješto izbje-gava pompu i reflektore velikih pozornica, Tedi je početkom veljače pokazao da itekako može rasprodati veliku koncertnu dvoranu Lisinski, i to deset dana prije humanitarnog koncerta Sve ću preživit. Prema tome, pitanje uspješnosti ovoga nosača zvuka sasvim je suvišno, a vjerujemo da se baš u ovom trenutku upravo on vrti u mnogim automobilima diljem Hrvatske.

Tedi Spalato

Najlipša na svitu Scardona d.o.o.

66

BR

OJ

210,

SR

PAN

J 201

8.

K a n t a u t o r i o s n i v a č g r u p e S e i n e : I v a n Š č a p e c I v č a

Ljudi nikako ne mogu shvatiti da glazba košta Seine postoji od srednjoškolskih dana i bio je izvorno kantautorski projekt s Tenom Rak na harmonici, dok su danas unutra Dimitrij Mekotanović na bubnjevima i Ivan Grobenski na bas–gitari

Piše: Vid Jeraj

I van Ščapec Ivča jedan je od mladića s gitarom iz samog nukleusa alternativne scene koji se u svojoj ni desetogo-dišnjoj glazbenoj karijeri može pohvaliti četirima albumima i

trima bendovima. Bend Vlasta Popić suosniva 2007. i objavljuje dva albuma:

Za očnjake iz 2012. i Kvadrat iz 2015. godine. Na kompilaciji Na rubu šume predstavlja bend Felon u kojem sviraju bubnjarka, autorica i multiinstrumen-talistica Tena Rak iz Vlaste, autentični freak–folk kantautor Denis Katanec i Dražen Hižak iz Letarga. Uslijedio je album Kratko, jasno i suviše glasno, a onda i prvi bendovski materijal Seine.

Od srednje škole

Preraspodjelom unutarnjih rezervi Vla-ste Popić, Seine nastavljaju putanju benda koji je kritika voljela uspoređiva-ti s beogradskom noise–rock atrakci-jom Repetitor, odnosno publika volje-la slušati kao njihovu predgrupu. Istra-žujući žensku stranu vlastitog mjese-ca, Ščapec sa Seine nastavlja Vlastin pop–senzibilitet, onog svojega benda koji je »šutao« pop–punk, noise–rock i postpunk.

Seine postoji od srednjoškolskih dana i bio je izvorno kantautorski projekt s Te-nom Rak na harmonici, dok su danas unutra Dimitrij Mekotanović na bub-njevima i Ivan Grobenski na bas–gita-

ri. Bend je zahvaljujući pobjedi na re-gionalnom Demofestu stvorio uvjete za studijsko snimanje, koje su uložili u izdavanje albuma. Što se Ivanu vrti po glavi, a gdje vrluda ovog ljeta, saznajte u kratkom razgovoru.

U početku bijaše Felon, susret stvaralačkih osobnosti koje su se ugnijezdile na kompilaciji Na rubu šume. Bandcamp je u međuvremenu

buknuo, kako gledaš na širenje te platforme?

Volim bandcamp od prvog dana. Jedno-stavan je, efikasan, elegantan i, na kraju dana, fer. On, pretpo-stavljam, prednjači u pokušaju guranja nove paradigme — da pu-blika izravno podrža-va i financira bendove, bez posrednika. Sve bolje šljaka polako, ali još smo daleko od toga da ljudi osvijeste da glazba, ako je hoće slušati — košta. Ako ljudi hoće da im Sei-

ne radi takvu glazbu, mi moramo moći od nje platiti rentu.

Poznati ste po nastupima. Koliko ste turneja održali dosad, a koliko ćete ubuduće?

Ovo će za Seine biti četvrta, a ako do-damo Vlastine putešestvije — mislim čak deseta. Ovaj put idemo u slaven-sku Europu, najprije do Poljske, pa po Balkanu — Bugarska i Makedonija, a najesen velika turneja, cijeli krug po za-padnoj Europi. To je dosad najambicio-znija godina. U nekom trenutku prošle godine pomislio sam — idemo sad na-gaziti, pa šta bude — bit će. Ako pro-padnemo, čini mi se ko dobra propast.

Banja Luka, grad koji lokalni glazbenici nazivaju otokom između Zagreba i Sarajeva, i pobjeda na tamošnjem Demofestu 2016. donijela ti je Sno sna... Je li te godine bilo još bendova koji su zaslužili ploču?

ilo je, uvijek bude nekoliko bendova koji su baš dobri, a uvijek bude i onih koji nisu. Sad je već dosta vremena prošlo od tog Demofesta, pa me ni pamćenje više ne služi, ali Degeneza (Beograd) i Letarg (Koprivnica) koji su također do-bili nagrade su sjajni bendovi. Da su bili koje mjesto više, mislim da nitko ne bi ni trepnuo.

Kako i kad su nastajale pjesme za ploču i odakle inspiracija za naslov koji se doima poput igre riječima?

Pjesme su nastajale uglavnom 2015., no svjetlo dana ugledale su tek proš-le jeseni. Ploča je izišla kod slovenskog MoonLee Recordsa u suradnji s fran-cuskim VOX Projectom. Album smo nazvali Sno sna prema malo poznatom djelu francuskog mistika Alberta Riolyja iz 16. stoljeća, u kojem je anticipirao te-oriju simulacije i ujedinio je s osobnom distopijom. Naši najveći hitovi zasad su Šilo, Ko i Kritika čistog razuma. Trenu-tačno su članovi Dimitrij Petrović, Ivan Grobenski i ja, a prije toga smo svirali s beogradskom muzom Boškom Mijuš-kovićem. Otprije smo bili tek Mišo i ja, a prije toga samo ja. U srednjoškolskim danima bili smo tek Tena Rak i ja, a prije toga opet samo ja. A poznajemo se svi oduvijek, mala je scena.

Problemi s imenom

Iako je u početku izgovor imena benda pripadao pariškoj rijeci (Seine), s vremenom je evoluirao u njemačku posvojnu zamjenicu (Eine).

Što se tiče imena, u početko se čita-lo Sen, kao rijeka, ali sam skontao da to nitko ne konta. Onda sam pokušao navesti ljude da budemo Zajne, među-tim, naši prijatelji su to odbili pa je i to palo u vodu. U jednom sam trenutku počeo poticati ljude da naše ime izgo-varaju kako god žele i još uvijek to ra-dim. U međuvremenu sam pokrenuo i Eine da bi zabuna bila veća. Seine je bend, a Eine jedinac.

Rusist si po struci, nadahnjuje li te Puškin? Je li Visocki bio panker?

uškin mi je u to vrijeme došao nekako ko Antigona u prvom srednje — nikad ga nisam baš »zakačio«. Visocki me se dojmio, ali mu nisam posvetio previše pozornosti. Za mene je Biblija — Do-stojevski. Još sam u fazi proučavanja cijelog njegova opusa. Braća Karama-zovi su me se možda u cijelim dvadese-tima najsnažnije dojmili — bilo na filmu, u glazbi ili književnosti... Nakon toga mi se činilo da mi je sve jasno.

Kolike su vam naklade na MoonLeeju i može li se živjeti od ove rabote?

Petsto ploča, tisuću diskova. Živi se is-ključivo od koncerata na kojima se na-klade prodaju. To je uostalom i jedan od razloga što smo stalno na turneji — to je zasad jedini održivi model. Ali živi smo, sviramo i snimamo i dalje. Lijepo je.

Što još treba reći o Vlasti, je li se prava gospođa Popić ikad osvrnula na vas?

Vlasta je bila jedna lijepa priča na koju smo jako ponosni i drago mi je što smo iza sebe ostavili dvije ploče. Lijepo je kad ti ljudi još uvijek prilaze jer im ta glazba nešto znači i značit će im valjda zauvijek. Sve je to imalo smisla, makar se često činilo ko da lupamo glavom o zid. Što se tiče Vlaste od krvi i mesa, navodno jest. Navodno su u nekom trenutku njezinu sinu priopćili da se po njoj nazvao bend i nije mu se uopće to svidjelo, ha–ha. Postoji dobra šansa da je to stiglo i do majke.

Kontra svega

Nedavno ste nastupili u rodnom mjestu, gradu barokne tradicije. Koji su za tebe sinonimi Varaždina i na koji te način definirao?

Mislim da me Varaždin znatno obliko-vao, ali uglavnom zbog moje negaci-je njegove ustaljene glazbene tradici-je. Ljutio sam se kao klinac na sve te bluzere, rokere, džezere — sve mi je to bilo elitno, fejk i bez biti, samo ponav-ljanje prežvakanog... Tako da je moj ot-por prema tome ono što me u to vri-jeme usmjeravalo. Nekad imam dojam da Varaždin malo previše drži do sebe bez pokrića. Jako smo hoch i kulturni, ali što se tiče kulture koja mene zanima, Čakovec nas primjerice ozbiljno »šiša«. No moram reći da je ovaj posljednji koncert stvarno bio predivan, meni naj-bolji moj koncert uopće u Varaždinu. Dugo se čekalo da se nešto pokrene i, čini se, dočekali smo.

Tko su ključni glasovi pop–glazbe današnjice?

Iskreno, nisam baš najažurniji u tom pogledu, živim u nekom svom mjehu-riću. Ne pratim previše, ali dobar na-čin za propast, dobar način za propast, dobar način za propast... Benjamin Clementine mi je upao u uho posljed-njih nekoliko mjeseci. To je, onako, fina glazba za sve uzraste. Ali što se tiče sela, Vojko Vrućina je sjeo na tron.

Koji je glavni grad tvoje glazbene republike, gdje se na cesti najbolje osjećaš?

Skoplje, uvijek Skoplje! Otkad smo bili prvi put, toliko su nas divno primi-li da ne može proći godina a da ba-rem jedanput ne svratim. Tu me vole, tu putujem...

Nakon razlaza sastava Vlasta Popić, njezin se osnivač Ivan Ščapec posvetio kantautorskom projektu Seine, koji je u međuvremenu postao bend

67

BR

OJ

210,

SR

PAN

J 201

8.

N a j s t a r i j i f es t i va l popu la rne duhovne g l a z be u H r va t sko j , Usk r s fes t , 8 . t r avn j a 2018 . u K D Va t r os l ava L i s inskog

Put obraćenja i hoda u KristuPoseban gost festivala bio je Marin Ivanović, nekoć poznatiji kao Stoka

Piše: Slavko Nedić

K oncertna dvorana Vatroslava Lisin-skog bila je prema-la za sve ljubitelje popularne duhovne glazbe koji su se

okupili na ovogodišnjem Uskrs festu, najstarijem festivalu popularne du-hovne glazbe u Hrvatskoj.

Žepčanska molitva

Festival je otvoren Molitvom, pobjed-ničkom skladbom Uskrs festa 2016., u izvedbi sastava DominikS iz Žepča.

Uslijedio je nastup 17 izvođača čije su skladbe odabrane na natječaju. Zani-mljiv je podatak da su od njih 17, čak 14 izvođača bili debitanti. Nekima je nastup na Uskrs festu bio prvi važni-ji nastup izvan vlastite župne zajed-nice, a nekima (poput Meri Cetinić) prvi nastup na Uskrs festu u četrde-setak godina glazbene karijere. A na ovogodišnjem Uskrs festu su nastu-pili: VIS Damjan iz Vukovara, Antonio Tkalec iz Varaždina, VIS Aurora iz So-lina, grupa Oton iz Pule, Dario Bezik iz Osijeka, Zbor mladih Piscatores iz Kašine, Meri Cetinić i VIS Veritas ae-terna iz Splita, zatim Maja Mušlek, Matea Horvat te sastavi Rafael Judi-ta, Bogoslovski ben(d) Sirah, grupa

RiM i SKAC zbor — svi iz Zagreba. Iz BiH na festivalu su nastupili: sestre Ramljak (Međugorje), Frama Posuš-je te fra Marin Karačić (Široki Brijeg). Posebni gost Festivala bio je Marin Ivanović, nekoć poznatiji kao Stoka, koji je u reperskom stilu opjevao dug put svojega obraćenja i hoda u Kristu.

Festivalski ansambl

Sve izvođače pratio je i festivalski an-sambl: Mario Klarić, Nebojša Buhin, Robert Vrbančić i Davor Doležal; gu-dački kvartet: Katarina Ujdur, Marta Stanec, Sonja Jugo i Martina Kutna-ra. Voditelji sastava te aranžeri većine skladbi bili su Goran Kovačić i Saša

Miočić. Organizatori Uskrs festa su Hrvatski katolički radio i Ured za mla-de Hrvatske biskupske konferencije, a članovi organizacijskoga tima su: Marija Husar Rimac, umjetnička di-rektorica, Slavko Nedić, izvršni direk-tor, Duje Gale, tajnik, Petra Radin, re-dateljica, te don Mihael Mišo Prović, generalni direktor Uskrs festa 2018. Voditelji su bili Danira Matijaca i Pere Eranović.

Cijeli festival sniman je audio višeka-nalno, s mnogo kamera, pa se usko-ro očekuje audio CD s live izvedbama te videosnimka festivala. Više o Uskrs festu možete pronaći na mrežnim stranicama https://uskrsfest.ml/

68

BR

OJ

210,

SR

PAN

J 201

8.

J o e B a š i ć , o s n i v a č i d i r e k t o r m a r k e t i n š k e i p r o m o c i j s k e a g e n c i j e M P G

Ultra je za svakog DJ–a odskočna daska za afirmaciju u svijetuNajpoznatiji projekt MPG–a je festival elektroničke glazbe Ultra Europe koji se ovoga ljeta održao šest put, od 6. do 8. srpnja 2018. u Splitu na nogometnom stadionu Poljud

Razgovarao: Milan Majerović–Stilinović

Razgovor s Joeom Bašićem, osniva-čem i direktorom marketinške agencije MPG koja se proteklih godina istaknula uspješnom organizacijom glazbenih do-gađanja, vodili smo sedamnaest dana prije šestog festivala elektroničke glaz-be Ultra Europe. To je najveći projekt koji Bašićeva agencija (ponovno) ima u portfelju, ali znate i za druge: VIP Tour,

Umagination, Big Beach, Poreč Majors ili koncertni nastupi Justina Biebera, Simple Mindsa i drugih velikih imena svjetskoga glazbenog show businessa. Atmosfera u zagrebačkom uredu tvrtke mirna je i vedra, čini se da je sve pod kontrolom. Ili možda samo vlada zatišje pred buru, jer će šesta Ultra još jedan-put pomaknuti granice, bude li po nje-govu planu.

»Za sedamnaest dana i četiri sata otvo-rit ćemo vrata Ultre Europe«, govori Ba-šić, » koje će, prema svim pokazatelji-ma, biti najveće do sada, i po broju po-sjetitelja i što se tiče line–upa izvođa-ča. Napravili smo iskorak i uveli novost koja će nakon pet godina pomoći da se naša Ultra još više etablira u svijetu. Angažirali smo The Chainsmokers koji su prošle godine bili možda i broj jedan

kao izvođač elektroničke pop–glazbe u svijetu, sa željom da tako steknemo još više publike. Investicija se isplatila, na tržištu se odmah vidjela reakcija u pro-daji karata i zanimanju za festival opće-nito. Jučer smo pustili finalni 3rd phase line–up i reakcije su bile vrlo pozitivne. Nadam se da ćemo u sljedeća dva i pol tjedna postići rezultate koje do sada još nismo postigli.«

69

BR

OJ

210,

SR

PAN

J 201

8.

Festival u trendu

Imate li već neke projekcije, čime biste bili sretni?

Bio bih sretan da postignemo taj ča-robni broj od 140.000 posjetitelja u tri dana (bilo ih je više od 150.000, op. ur.). To je vrlo dobar rezultat za naše pod-neblje i termin koji imamo za festival. Dugoročno nam je, i meni osobno, cilj doći do broja od 180.000 posjetitelja. Tada ćemo moći reći da smo ako ne najveći, a onda jedan od najvećih festi-vala u Europi. Volio bih do 2021. posti-ći taj rezultat. Strateški ćemo sljedećih pet godina u tom smjeru razvijati festi-val i više pažnje posvetiti gostima koji dolaze, posjetiteljima, kako bi oni bili naši ambasadori u svijetu. Jer oni su ti koji usmenim putem dijele iskustvo i privlače pažnju novih posjetitelja. A do-bro stojimo: prošle smo godine imali publiku iz 43 zemlje. U ovoj godini već imamo prijave i kupnje karata iz više od 90 zemalja. U usporedbi s Ultrom Mia-mi, festivalom koji ove godine slavi 20 godina, a ima posjetitelje iz 74 zemlje, to je odlično. Hrvatska se pokazuje kao odredište koje privlači pažnju cijeloga svijeta, nema puno festivala koji imaju te brojke. Sada smo stvarno u trendu, ljudi od Amerike do Azije žele doći i uži-vati u takvom, u osnovi, destinacijskom festivalu.

Festival je pomaknuo i aktivirao turistički i Split i cijelu Dalmaciju. Imate li neke mjerljive pokazatelje koristi od Ultre posljednjih nekoliko godina?

MPG live preuzeo je projekt Ultra Eu-rope prošle godine u svibnju, i u razgo-vorima s Ministarstvom turizma zaklju-čili smo da postoji potreba evaluacije utjecaja festivala na Hrvatsku i turizam u Splitu. Resorni ministar Gari Capelli pokrenuo je istraživanje Ekonomskog instituta Zagreb s ciljem utvrđivanja stvarnog dodanog prometa. I to je od-lično jer realno, taj se festival bez pot-pore Vlade, Turističke zajednice i Grada Splita nema mogućnost dalje razvijati. U svijetu svaki festival takvog karakte-ra ima najmanje 10–20 % financijske potpore lokalne zajednice, a mi smo u početku bili na jedva 1 %. U listopadu

prošle godine dobili smo rezultate istra-živanja, temeljem brojki od ljeta 2017. pa sad znamo da je u Splitu potroše-no dodatno više od petsto milijuna u tri dana festivala i da se tih dana ostvarilo više od 300.000 noćenja gostiju koji su došli isključivo zbog Ultre. Uz to je pro-sječan broj noćenja povećan gotovo za 300 % u usporedbi s 2013. godinom, kad je festival počeo. Sve je to veliki do-bitak za Grad Split. Ministarstvo finan-cija je isto tako potvrdilo izravan učinak uplate više od 33 milijuna kuna PDV–a godišnje u državni proračun. Kad se sve to zbroji, ukupan doprinos Ul-tre može se računati na više od milijar-du kuna godišnje. Tako festival koji tra-je samo tri dana stvara velik benefit za cijelu državu. Znamo li da je 70 % pro-danih karata iz inozemstva, to je i izvo-zni proizvod: dodatni benefit. Mislim da su te devize posebno dobri argumenti Vladi za prepoznavanje ovog projekta kao strateškog. Dobili smo i potporu za sljedećih pet godina, što će olakšati da se projekt kvalitetnije pozicionira i dalje raste. Siguran sam da možemo brojke i udvostručiti, potencijal je tu. Pojam Ul-tra Europe/Split godišnje se pojavi više od dvjesto milijuna puta u svjetskim di-gitalnim medijima i mrežama. Mislim da je to razlog što je Split postao odredi-šte koje će ove godine možda imati i veći broj posjetitelja nego Zagreb, što se tiče dolazaka na aerodrom ili punje-nja hotelskih kapaciteta. Brojke ne lažu; kad smo počeli 2013., bilo je prijavlje-no 6000 kreveta, a danas je ih više od 34.000. Ultra je sigurno utjecala na taj rast i pozicioniranje Splita kao omilje-noga turističkog odredišta, a ne samo kao tranzitnoga grada.

Prvi Hrvat

Iz perspektive Hrvatskog društva skladatelja, koliko je domaća glazbena elektronička scena zanimljiva vama kao organizatoru festivala, nedvojbeno odlične platforme za promociju zemlje i grada, ali i glazbe i glazbenika?

Od prvog dana vidim Ultru kao festi-val koji mora predstaviti Hrvatsku kao svjetsku destinaciju, ali i predstaviti naše glazbenike u svijetu, pogotovo u

žanru elektroničke glazbe. Od počet-ka imamo tzv. UMF radio stage koji omogućuje da DJ–evi iz Hrvatske i re-gije mogu prvi put nastupiti na među-narodnom festivalu kao što je Ultra, i to na svojem terenu. Rezultati su pozitivni. Pogledajte samo DJ duo Vanillaz. Ima dva člana: Marka Bucića iz Hrvatske i Mihu Pajka iz Slovenije, koji su bili s nama prve godine. Dali smo im podrš-ku da ove godine u lipnju prvi put na-stupe na glavnoj pozornici na Ultri Ko-rea, a onda i kod nas na Ultra Europe. Ove godine, dakle, premijerno imamo hrvatskoga predstavnika na glavnoj pozornici Ultra Europe. Za DJ–a koji dolazi s tržišta kakvo je Hrvatska, to je domet kao da je osvojio srebrnu me-dalju na Olimpijskim igrama. DJ koji na-stupa nakon njih je među najboljih dva-deset u svijetu — to je za svakog DJ–a odskočna daska za afirmaciju u svije-tu i referenca koja će mu otvoriti druge međunarodne festivale. Dat ćemo im najveću moguću podršku da idu i na druge Ultre jer su se pokazali kao kvali-tetan par, reakcije na njihovih deset no-vih pjesama na tržištu su jako dobre.

Kako ih odabirete, pogotovo domaće DJ–eve, kome trebaju zapeti za uho?

Koje su reference koje moraju imati da bi bili zanimljivi za bilo koje od četiri pozornice na Ultri?

Dugoročni mi je cilj organizirati platfor-mu Croatian Crew koja bi bila pool na-ših izvođača za predstavljanje svijetu. To što će biti dio festivala Ultra Euro-pe sigurno će im pomoći. Sad princip izgleda ovako: od prvog dana organi-ziramo tzv. DJ natjecanje, na koje se može prijaviti svatko. Izborom komisi-je i »lajkovima« publike u svijetu preko naše internetske platforme, dolazimo do dvadesetak najboljih DJ–eva te go-dine: komisija tad bira njih pet do de-set i daje im mogućnost nastupa na Ul-

tra UMF Radio Stageu, kao što je bilo s dečkima dua Vanillaz. To je jedan filtar. Drugi je poznavanje hrvatske scene; lako je vidjeti tko se ističe, tko vrijedi, tko nastupa češće u klubovima. MPG kao agencija pokušava s njima surađi-vati na različitim manifestacijama i, ide li sve dobro, dajemo im mogućnost da nam se priključe na Ultri. Treći je put do pozornice na Ultri stav DJ–a osobno. Onaj tko se stvarno želi afirmirati, sam će sebe gurati i nuditi. Uvijek ima pre-danih i spremnih na žrtvu da bi došli do prilike i to se trudim nagraditi, omogu-ćujući tim ljudima da nastupe. Ako se

Ove smo godine imali i prvog hrvatskog DJ–a

na glavnoj pozornici Ultra Europe; to je jedan od hrvatsko–slovenskog DJ dvojca Vanillaz — Marko Bucić.

Onaj tko se stvarno želi afirmirati, sam će sebe

gurati i nuditi. Uvijek ima predanih i spremnih na žrtvu kako bi došli do prilike pa se trudim to nagraditi.

70

BR

OJ

210,

SR

PAN

J 201

8.

tu dokažu publici, otvaraju se nove mo-gućnosti rasta i razvoja.

Hrvatski »lobi«

Kako procjenjujete našu scenu: od umjetničkih i komercijalnih dosega do ambicija i predanosti naših glazbenika, do igranja prema pravilima današnjeg (velikog) elektroničkog glazbenog biznisa?

Imajući u vidu veličinu našeg tržišta, mi-slim da imamo vrlo kvalitetnu scenu i jedan pool od 20–30 izvođača koji su se opredijelili i zaista se poslovno bave time. Ulažu u sebe, imaju međuna-rodno iskustvo, međunarodno pozna-ti DJ–evi prepoznali su ih kao kvalitet-ne, »vrte« njihove pjesme. Uvjeren sam da će tržište samo po sebi omogući-ti vrijednima da uspiju — onima dru-gima nažalost nema pomoći. Rekao bih da imamo 10–15 potencijalno me-đunarodno jakih izvođača kojima pak samo treba alat da se pozicioniraju. Mi-slim da će Vanillaz biti prvi primjer za koji će se moći reći da takav pristup ima smisla, da će dečki u budućnosti biti priznati na međunarodnoj sceni i da ćemo moći ponosno reći da su doš-li iz Hrvatske, što je opet čisti marke-ting za zemlju. Odatle i ideja za Croa-tian Crew, kao što je i projekt Swedish House Mafia bio način da se brendira i

glazba i zemlja iz koje dolazi. Na kraju je peta najjača švedska izvozna grana glazba, posebno elektronička. I Nizo-zemci to jako dobro rade, u jedan pool spoje menadžment, izvođače i produk-ciju i guraju svoju priču u cijelom svije-tu. Zato i mi na Ultri imamo oko 20 % izvođača iz Nizozemske, oni su tako jak »lobi« da moraš s njima surađivati da bi došao do novih izvođača. To je ta pozi-tivna politika koju netko mora stvarati, a mislim da snaga naziva Ultra u svijetu, i pogotovo Ultra Europe, daje moguć-nost da i mi stvorimo takav »lobi«. Uvje-

ravam lokalne dečke (i cure!) da mora-ju razmišljati šire od Hrvatske i klubova po Jadranu preko ljeta. Moraju misliti o radu za svjetsko tržište, a tu će im po-moći Ultra Europe.

Malo tržište

MPG radi i druge velike projekte, dovodi velike zvijezde. Posljednjih godina ste se izdvojili kao rijetka agencija koja može u Zagreb dovesti takva imena kao što je Justin Bieber. Koje su glavne karakteristike našeg glazbenog tržišta?

Financijski je zaista teško opravdati ta-kav veliki međunarodni nastup, zato što su očekivanja vrlo visoka što se tiče prosječne cijene karata, a cijela raču-nica se temelji na toj prosječnoj cijeni. Uz to, nemamo ni najbolje lokacije za održavanje koncerata: Arena Zagreb jest dobra, ali kad razgovaramo s ne-kim ozbiljnijim izvođačem koji zahtijeva malo višu cijenu, i ona je premala, za ono što drugi europski gradovi nude. Grad u čiju najveću dvoranu stane naj-više 17.000 ljudi, teško se nadmeće s gradom koji ima dvoranu za 21.000 ljudi, tih četiri–pet tisuća karata ma-nje je jako važno. Mi smo takvo tržište da su svi koncerti međunarodnih zvi-jezda koje smo organizirali uvijek imali ili najnižu prosječnu europsku cijenu ili

među tri najniže. A kad imaš najnižu ci-jenu, plus manji kapacitet dvorane, ne možeš ponuditi koliko mogu Beč, Bu-dimpešta ili Prag. Pokušavam privat-nim kontaktima uvjeriti glazbene me-nadžere da hrvatsko tržište zaslužuje takve koncerte i kad naiđem na razu-mijevanje, uspijevam dogovoriti cije-ne realne za ovo tržište. Ali idemo li na otvoreno tržište, bez osobnih odnosa, ne možemo konkurirati. To je najteže za nas promotore i organizatore koncera-ta; ne možemo računati svake godine na više koncerata jer kao tržište nismo konkurentni.

Unatoč tome što je glavni grad jedne europske zemlje, Zagreb još ne ulazi u top 20 europskih koncertnih odredišta?

Zagreb izvođaču postaje ozbiljan kan-didat za nastup tek kad je na turneji u više od 25–30 gradova Europe. Ako se turneja temelji na dvadeset ili ma-nje gradova, jednostavno ne može-mo konkurirati. Engleska povuče pet koncerata, Njemačka tri, sve ostalo su glavni europski gradovi većih drža-va koji imaju veći kapacitet. Kad je 25 + gradova, onda možemo već ozbilj-no ući u igru, sve ostalo su najčešće samo dobri osobni odnosi ili rijetke slu-čajne preferencije izvođača prema ze-mlji ili gradu.

Uredan sustav

Kako funkcionira back–office glazbene industrije u zemlji: kako surađujete s udrugama, HDS–om, ZAMP–om, kakva je iz vašeg kuta situacija u Hrvatskoj?

Sretan sam što je to kod nas dobro sređeno. Glazba jest industrija i svi di-jelovi toga složenog mehanizma treba-ju raditi, uključujući udruge i njihovu ad-ministraciju koja će sve to znati prati-ti, afirmirati i promovirati. U Hrvatskoj je sve to postavljeno kako treba, posto-ji red i jasna pravila koja treba pošto-vati. A osnovno je poštovati činjenicu da je sustav ostvarivanja prava važan glazbenicima. Kao promotor i organi-zator, uvijek ističem da to treba cijeniti jer jedino tako cijeli sustav funkcionira. Bez toga se novi izvođači ne mogu afir-

mirati, a stariji izvođači ne mogu živje-ti od svoje glazbe i kreativnosti. Sustav ostvarivanja autorskih prava je kom-pleksan i mnogi ga ljudi ne razumiju, ali je važno da postoji jer i nama olakšava posao. Važni kriteriji za mnoge glazbe-nike koji ovamo dolaze održati live kon-certe su njihova zarada na ovom trži-štu, prodaja nosača zvuka, emitiranje na radiju i tantijemi koji im stižu — vide li da tu nema tržišta, da im se odavde ništa ne plaća, sigurno neće doći ni održati koncert jer im se to ne isplati. Onomu tko razumije funkcioniranje in-dustrije, jasna je i važnost svake njego-ve komponente.

Koje su ključne stvari koje bi našu glazbenu scenu mogle potaknuti na jači razvoj, gledano iz kuta organizatora i promotora glazbenih događanja?

Mi stvarno imamo želju postaviti Hrvat-sku kao pozornicu za cijeli svijet. Misli-mo da Hrvatska to može biti, Ultra je to potvrdila. Ako postoji publika za tu vrstu glazbe, sigurno postoji i za dru-ge žanrove. Bitna poruka za hrvatsko tržište je: ljudi koji vole glazbu moraju podržati glazbu — kupnjom ulaznice. To je ulaganje ljubitelja glazbe u buduć-nost te glazbe. Jedino tako i organiza-tori i promotori mogu organizirati više koncerata. Druga stvar, zaista potreb-na Hrvatskoj, jesu dvorane i lokacije održavanja koncerta. Mi smo vrlo limi-tirani, nedostaje nam lokacija na moru gdje bi se mogli organizirati veliki kon-certi. Split, Rijeka ili Dubrovnik su kan-didati za ozbiljnije koncerte, ali im treba i odgovarajuća dvorana i infrastruktu-ra, čega trenutačno nema. To treba ra-zvijati jer jedan festival godišnje nije do-voljan da se grad razvija kao koncer-tna destinacija. Zato je važno osmisliti strategiju dugoročnog ulaganja u pre-poznatljive investicije, kao što je Arena Pula, gdje se svake godine može oče-kivati osam do deset kvalitetnih kon-cerata. Mislim da je to budućnost Hr-vatske. Turistička zemlja mora ići tim smjerom, prepoznati da glazba može stvarati dodanu vrijednost kao bilo koja druga industrijska grana koja razvija gospodarstvo. Imamo sve predispo-zicije za to.

Od prvog dana vidim Ultru kao festival koji mora

predstaviti Hrvatsku kao svjetsko odredište, ali i naše glazbenike u svijetu, pogotovo u žanru elektroničke glazbe.

71

BR

OJ

210,

SR

PAN

J 201

8.

N o t e i a n e g d o t e

Zabavlja vas Vojo ŠiljakOskar Danon

Susreo sam u Hvaru pozna-tog dirigenta i skladatelja, tada vitalnog devedeseto-godišnjeg Oskara Danona. Razgovarao sam s njim za Treći program Hrvatskoga radija, pa mi je tom zgodom ispričao i ovu anegdotu:

Odmah nakon Drugog svjet-skog rata na jednom kon-certu partizanski general Slavko Rodić rekao je Dano-nu, kojega su zvali Cigo:

»Druže Cigo, preživio sam Petu ofenzivu, ali ovu tvoju Petu simfoniju ne mogu!«

File griseNekad su pravi eldorado za pjevače i bendove bile ljetne morske gaže.

U ljeto 1965. godine nosio je jedan glazbenik razgled-nice svojih prijatelja iz Tuče-pa u Makarsku. (Naime, u to vrijeme Tučepi nisu ima-li poštu.) Prije nego što je ubacio razglednice u po-štanski sandučić, naručio je u kafiću kavicu, pa je, usput pijuckajući, čitao što piše na razglednicama. Jedan se kolega javljao svojoj gazda-

rici, kod koje je stanovao u Za-grebu. Na kraju razglednice je napisao: Poštovana i cijenjena milostiva, ljubim ruke, file grise! Ko-lega koji je nosio i čitao razglednice nije se mogao suzdržati, inače je bio vrlo duhovit (napisat će da je to bio Branko Bobinski), pa je dodao na »file grise« rimovanu rečenicu i pusu u sise.

Kad se podstanar vratio s glazbene gaže u Zagreb, milostiva mu je dala momentalni otkaz, a da on pojma nije imao zbog čega.

Arsen na koncertuKad je Arsen Dedić, pre-ma vlastitom priznanju, imao, citiram: 70 godina rada i 50 godina života, na jednoj je priredbi u Osije-ku, na početku koncerta, rekao gledateljima:

»Znate, ja nisam tako bo-gat izvođač, pa ne mogu platiti predgrupu, zato sa sobom vodim Gabi!«

Dva sveska pop i j evaka h r va t sk ih sk l ada te l j a r a z l i č i t i h s t o l j eća

Pjesme za kućnu i javnu upotrebuTko sve u Hrvatskoj piše ili je pisao solo pjesme — otkriva obilna dvostruka edicija koju su pripremili mezzosopranistica i pedagoginja Kristina Beck–Kukavčić te redaktor i nakladnik Felix Spiller

Piše: Višnja Požgaj

D vije knjige Popijevki hrvatskih skladatelja uz klavirsku pratnju (Torta i More) koje sadrže 57 djela, priredili su i objavili mezzosopranistica i vokalna pedagoginja Kristina Beck–Kukav-čić te redaktor i izdavač Felix Spiller. Kristina Beck–Kukavčić je kći ugledne hrvatske skla-

dateljice, pijanistice i pedagoginje Ivane Lang. Diplomirala je solo pjevanje na Akademiji za glasbo u Ljubljani u razredu Eve Novšak–Houške i magistrirala na Muzičkoj akademiji u Zagre-bu u klasi Snježane Bujanović Stanislav. Diplomu je stekla i na Filozofskom fakultetu u Zagre-bu na odsjeku za književnost i filozofiju. Djeluje kao koncertna i operna pjevačica i pedagogi-nja u zagrebačkoj Glazbenoj školi Vatroslava Lisinskog. S pijanisticom prof. Evom Kirch-mayer Bilić proteklih osam go-dina predaje kolegij Hrvatska vokalna baština na Muzičkoj akademiji. Život je posvetila istraživanju i izvođenju po-pijevki hrvatskih skladatelja, o čemu svjedoče i ove dvije knjige.

Među hrvatskim skladateljima 19. 20 . i 21. stoljeća uz one starije, poput Ferde Livadića, Vatroslava Lisinskog, Krešimi-ra Baranovića, Ivana pl. Zajca, Ivane Lang i Huberta Petta-na, nalaze se i suvremeni au-tori (Josip Magdić, Darko Do-mitrović, Alfi Kabiljo, Davorin Kempf, Tomislav Uhlik i drugi), a zanimljivo je da je čak dva-desetak djela prvi put tiskano, što će zacijelo dobro doći mno-gim pjevačima i pedagozima. Evo tih naslova: Massimo Brajko-vić (Leptir na dlanu i Što sanja otok), Zlatko Dvoržak (Spi, golu-be, spi), Željko Fočić (Moj otok), Karlo Kraus (Čežnja), Ivana Lang (Ftiček, Lisinskom i Slavoniji), Branko Starc (Tvoj mekani glas), Ljubo Kuntarić (Suza), Fran Šojat (Jutarnje vijesti), Tomislav Uhlik (Meteorološki izvještaj), Tatjana Vorel (Zarobljena diva i Zovem te, zovem), Srećko Bradić (Dosada), Đeni Dekleva Radaković (Baci misli kad te ljubim), Darko Domitrović (Lullaby for Tim), Alfi Kabiljo (U gostima kod gospara Gastera), Miroslav Miletić (Raskrstismo se…), Laura Mjeda Čuperjani (Hiža), Zoran Novačić (Vampir) i Jo-sip Magdić (Tužna muha).

RazniPopijevke hrvatskih skladatelja uz klavirsku pratnju (dva sveska nota)

Edicije Spiller

72

BR

OJ

210,

SR

PAN

J 201

8.

A u t o r s k i a l b u m s p l i t s k e s k l a d a t e l j i c e O l j e J e l a s k e t e m a t i z i r a l e g e n d u o P i t a g o r i

Putovanje kroz boje i impresijeSnimka autorskog koncerta kojim je 15. svibnja 2017. splitska skladateljica obilježila 50. rođendan u koncertnoj Dvorani Blagoje Bersa Muzičke akademije u Zagrebu

Piše: dr. sc. Irena Paulus

V jetar u planini Karmel, autorski album Olje Je-laske, u izdanju Cantusa, donosi snimku koncer-

ta održanog 15. svibnja 2017. u koncertnoj Dvorani Blagoje Bersa Muzičke akademije u Za-grebu. Pomno odabrane sklad-be predstavljaju putovanje kroz autoričin bogat opus te donose niz boja i impresija. čije bi se glazbeno ostvarenje moglo bez problema opisivati živopisnim slikarskim rječnikom. Nastajale

od 1998. do 2015., a slaveći Jelaskin pedeseti rođendan, ta su djela pisana za različite sastave, ispi-tuju različite zvukov-ne prostore, sveudilj ovladavajući širokom paletom glazbenih boja. Suradnja s ni-zom vrsnih glazbe-nika omogućila je otvaranje Jelaskinih skladbi prema životu i razvoju u rukama izuzetnih interpreta. To su: flautistica Ana Dumančić Krstu-lović, udaraljkašica Ivana Bilić, saksofo-nisti Nikola Fabija-nić, Gordan Tudor, Goran Jurković i

Tomislav Žužak, klarinetist Do-magoj Pavlović, pijanistica Mia Elezović, Zagrebački gitarski trio (u sastavu Darko Petrinjak, Istvan Römer i Goran Listeš) te Allisios Camerata. Jelaskin Duo za flautu, vibrafon i triangl iz 1998. predstavlja znatiželjnu skladateljicu koja »prisluškuje« razgovor među instrumentima, prenoseći njihovu razmjenu mi-sli, njihovo blago nadmetanje, katkad i sudaranje. Zapisujući u partituri kad se razilaze, a kad nalaze i koristeći se ili prskanjem ili povlačenjem kistom, sklada-teljica smjerno oblikuje platno svijetlih (ali ne presvijetlih) boja. Na sličan način, ali jedinstvenim

tehnikama, nastaje fino tkanje skladbe Maske (1999.). Jela-ska tu uranja u topli kolorizam kvarteta saksofona; njezin je cilj oblikovanje pet stavaka, od kojih svaki donosi novu masku, novo promatranje istog lica. Rodinova meditacija za marimbu, klarinet i klavir, skladba je iz 2015. godine, koja se diči bogatom kombinaci-jom tamnih pastelnih boja. Jela-ska ponovno nalazi kolorističku srodnost, ali i druge srodnosti među naizgled raznorodnim instrumentima — marimbom, klarinetom i klavirom. Dva stav-ka rađaju guste, uhu primamljive nanose, gdje se slikarske tehni-ke izjednačavaju s glazbenima. Poznati prostor se istražuje, u njemu se nalaze novi prostori, otkrivaju nove ljepote. Za razliku od toga, Pinina haljina iz 1999., koju je na koncertu u Dvorani Blagoje Bersa izveo Zagrebač-ki gitarski trio, donijela je nešto sasvim drugačije. Trnoviti zvuk i nagli zaokreti zamijenili su široko kretanje Rodinovih meditacija. Sugovorništvo raznorodnih in-strumenata iz Dua pretvorilo se u oštro nadmetanje istozvučećih instrumenata. Gitara u autoriči-noj partituri prestaje biti mekani, elegični instrument i postaje in-strument kojim se istražuju kon-trasti — postaje, kako je Đurđa Otržan napisala u programskoj knjižici, dio dražesne skladbe koja »joj je donijela epitet najo-miljenije skladbe Olje Jelaske«. Naposljetku, Vjetar u planini Kar-mel, sasvim specifična skladba iz 2014. za sasvim specifičan sastav (violina/viola, klarinet, vio-lončelo i klavir, koje izvode Vlat-ka Peljhan, Heather Roche, Alja Mandić i Mia Elezović), sublimira sva prethodna djela na albumu. Vizija vjetra, koji slušatelja nosi u očekivanim i neočekivanim smjerovima, pretvara se u zvuk legende i stare priče, jasno kao da ih pripovijeda sam Pitagora. Hujanje, koje je vjerojatno pratilo Pitagorine misli dok se na pla-nini Karmel pripremao za nauk, ostaje u ušima još dugo nakon što Allisios Camerata prestane svirati, publika pljeskati, a CD vrtjeti se.

A u t o r s k i a l b u m s p l i t s k o g s k l a d a t e l j a i z C a n t u s o v e e d i c i j e H r v a t s k i s u v r e m e n i s k l a d a t e l j i

Pitkog i poetičnog Božičevića ne možete prestati slušatiNa temelju snimke njegova autorskog koncerta, održanog 2016. u povodu njegova 55. rođendana, saznajemo kakvu glazbu piše novi profesor kompozicije na splitskoj Umjetničkoj akademiji

Piše: dr. sc. Irena Paulus

E dicija Hrvatski suvremeni skladatelji diskografske kuće Cantus d.o.o od sada je bogatija za album s

autorskom glazbom Ivana Božičevića, skladatelja iz Be-ograda koji živi i radi u Splitu. Radi se o snimci koncerta koji je održan 17. svibnja 2016. u Dvorani Blagoje Bersa Muzič-ke akademije u Zagrebu, a na kojemu je izvedeno pet Bo-žičevićevih skladbi, nastalih uglavnom 2009. i 2010. godi-ne (uz izuzetak Chamber Mu-sic koja je skladana još 1986., a dorađivana 2014.).

Tisuću borova, jedan mjesec za komorni ansambl, u čijoj izvedbi, uz Cantus Ansambl i dirigenta Berislava Šipuša, sudjeluje sam autor za kla-virom, donosi poetsku inter-pretaciju skladateljevih glazbenih misli u dva stavka: Adagio i Fluente. Zbog mirnih, preci-znih linija kojima se gradi glazbena građevina (a u kojoj, odjednom, uz klavir i gotovo nepo-zvano, solistički iz ansambla »iskače« violon-čelo), to je djelo idealno kao početak — ne samo CD–a i koncerta, nego je, uopće, ide-alna skladba za uvod u slušanje Božičeviće-va opusa. Ivan Božičević, naime, široko i lirski, ne izbjegavajući tonalitet ni postupke koji se njime poigravaju, pomalo romantičarske, po-malo minimalističke; nudi osebujni jezik, da-nas iznimno cijenjen kod široke publike, i to ne samo u Hrvatskoj.

Violončelo je, očito, instrument Božičevićeva prvog izbora: ponavlja se kao važan i neza-mjenjiv još u skladbama Canto de la ave ra-piega te u Chamber Music. Canto de la ave rapiega ili Pjev ptice grabljivice, skladan je za violončelo i klavir, koji u ovom slučaju izvode glazbenici iz Srbije: Srđan Sretenović (violon-čelo) i Neda Hofman (klavir). Ponovno je po-etika na prvome mjestu, pjev dvaju instrume-nata koji razgovaraju, donoseći svaki svoju, razumski oblikovanu liniju (Chaconna). Lini-je obaju instrumenata mijenjaju karakter za-hvaljujući španjolskoj ritmici živahnog drugog stavka (Fandango) gdje se nadmeću u nape-tom suglasju.

Za razliku od Canto de la ave rapiega, gdje se već iz naslova mogla predvidjeti primjena španjolskog folklornog idioma, Chamber Mu-

sic pak ne označava komornu instrumentalnu skladbu, kao što bi se na prvi pogled moglo zaključiti. Chamber Music je naslovljena pre-ma istoimenoj (i prvoj) zbirci pjesama Jame-sa Joycea. Fasciniran poezijom, Božičević

odabire četiri pjesme (Lonely Watcher, Donnycarney, Win-ds of May i Nose of Waters) te iz njihovih riječi oblikuje vla-stiti ciklus, skladan za me-zzosopran, violončelo i kla-vir. Božičevićev ciklus izvo-de članovi ansambla za novu muziku Gradilište — mezzo-sopranistica Ana Radovano-vić, violončelist Srđan Sre-tenović te pijanistica Neda Hofman. Joyceove su pje-sme duboko inspirativne, zahtjevne i domišljate, a Bo-žičević im pristupa strastve-no i s ljubavlju. Na žalost, so-listica Radovanović nije u to-likoj mjeri »zagrizla« u Joycea — njezina dikcija je nerazu-mljiva (na trenutke se čini da pjeva na njemačkom, a ne na engleskom jeziku). Stra-

stveni trenuci koje skladatelj želi podijeliti s publikom jednostavno joj izmiču.

Na kompaktnom disku slijede još Spring Pa-sses i Sustainable Development. U obje se skladatelj koristi minimalističkim tehnikama na specifičan, dorađen, lirski, istraživački na-čin. Skladba Spring Passes skladana je za gudački kvintet i klavir četveroručno (izvođači su Cantus Ansambl pod ravnanjem Berislava Šipuša te Srebrenka Poljak i Ivan Božičević za klavirima). Inspirirana je haiku–poezijom, gla-sovitom pjesmom japanskog majstora iz 17. stoljeća Matsua Bashôa. No kad se to i ne zna, skladba Spring Passes uvlači u svoj svi-jet, iznimno miran, iznimno kontroliran, koji se jednostavno ne može prestati slušati, jer sva-kim dahom, svakom repeticijom, donosi ne-što novo, uvlači i privlači.

I u Sustainable Development za komorni an-sambl (koji su izveli članovi Cantus Ansambla i dirigent Berislav Šipuš), riječ je o »održivom razvoju« temeljenom na minimalističkim teh-nikama, gdje se, kako skladatelj kaže, »ulan-čavaju motivički obrasci«. Međutim, Božičevi-ćeve su dosjetke originalne i zanimljive, a mi-nimalizam mu služi samo kao način izraža-vanja sebe i svojih ideja — što u ovome slu-čaju kulminira u impresivnoj završnici čiji kraj za uživljenog slušatelja dolazi nekako prena-glo... obećavajući nastavak u novim i drugači-jim Božičevićevim skladbama koje tek treba objaviti na budućim nosačima zvuka.

Hrvatski suvremeni skladatelji

Ivan Božičević Cantus d.o.o.

Olja Jelaska

Vjetar u planini KarmelCantus d.o.o.

73

BR

OJ

210,

SR

PAN

J 201

8.

N a p o k o n i J o s i p o v i ć u C a n t u s o v o j e d i c i j i H r v a t s k i s u v r e m e n i s k l a d a t e l j i

Glazba na rubu plesnogSlušajući album, pratimo autorski koncert nekadašnjeg predsjednika Republike Hrvatske, zabilježen 26. listopada 2017. u Muzeju Mimara, čime je Hrvatsko društvo skladatelja svojem uglednom članu zaželjelo sretan 60. rođendan

Piše: dr. sc. Irena Paulus

U ediciji Hrvatski su-vremeni skladatelji izdavačka kuća Cantus objavila

je djela skladate-lja Ive Josipovića, snimljenih uživo na autorskom koncertu 26. listopada 2017. u Muzeju Mimara. Nje-gova glazba, uvijek jedinstvena, kreativ-na i, često, na rubu da postane plesna a istodobno aktual-na i nova, tako je još jedanput oduševila publiku.

Poznati efekti

Na CD je najpri-je snimljeno vjero-jatno najpopularni-je Josipovićevo dje-lo — Samba da camera, u varijanti iz 1985. Zagrebački solisti pod rav-nanjem Zorana Juranića ambiciozno su i precizno interpretirali brojne, sad već dobro poznate, gudačke efekte nošene snažnim ritamskim impetu-som, a djelo su završili očekivanim (premda pomalo tromo izvedenim) vrhuncem, usklikom »Samba!«

Da izvođači doista vole svirati Josipo-vića, kao što ga i publika voli slušati, pokazala je interpretacija Katarine Krpan još jednog skladateljeva ever-greena, klavirske skladbe Igra stakle-nih perli iz 1986. Puštajući klavirske tipke da zvone i odzvanjaju, upravo poput staklenih perli, Krpan je osjetila skladateljevu nepresušnu potrebu za snažnim kontrastom — mračnom, katkad i oporo zvučećem zvukovlju. Rezultat je bogati amalgam, pozorno uravnotežen, izbalansiran u svoj svo-joj potrebi za istraživanjem.

Jubilus, također u izvedbi Katarine Krpan, a tragajući za vezom grego-rijanskog korala i suvremenog klasič-nog skladateljstva, još dublje ponire u mračne zakutke klavirskog pjeva-nja. Držeći slušatelja u neprekidnoj napetosti zbog brojnih iznenađenja koja ne samo da široko zahvaćaju

zvukovni prostor nego traže maksi-malnu izvođačku kontrolu, notni je tekst skladbe postavio nove slatke izazove pred pijanisticu. No Katari-na Krpan ne samo da je takvim iza-zovima dorasla, nego ih s lakoćom

svladava, pretvaraju-ći klavir u instrument brojnih boja i moguć-nosti, koji u jednom trenutku zvuči kao agresivna udaraljka, a u drugom nježno, poput cimbala, pje-va poznatu božićnu pjesmu.

Fantastično tkanje

Žalobni pjev za vi-olinu i klavir, uz Ju-bilus, druga je skladba nastala u prvoj polovici de-vedesetih godina prošloga stoljeća. Izveli su je srpski vi-olinist Sreten Krstić i

pijanistica Katarina Krpan. U djelu su uočljivi neki elementi ranijih skladbi, primjerice Sambe da camera, ali nje-zina maštovitost ide u smjeru stvara-nja fantastičnog tkanja, u kojem po-znate niti poprimaju obrise bajke. No skladba je posvećena ratnim strada-njima tijekom Domovinskog rata — sve njezino fantastično zapravo je tu-žaljka koja se, međutim, s vremena na vrijeme razvija u sasvim suprot-nom smjeru, smjeru prkosa i ljutnje.

Kurosawin nemir svijeta djelo je novi-jeg datuma na Josipovićevu sklada-teljskom putu. Nastalo 2016. godine, donosi neke novine koje su autoricu programske knjižice CD–a, Eriku Kr-pan, navele da se zapita je li ta sklad-ba nagovještaj nove faze u autorovu skladateljskom putu. Doista, Josipo-vić ispituje nova područja, još je bliži tonalitetu, služi se asocijacijama cilja-no, a istodobno — i opet ponovno, stvara djelo puno kreativnog nadah-nuća. Kurosawin nemir svijeta po-svećen je uspomeni na don Bran-ka Sbutegu, uspomeni koju poseb-no vodi misao o vjeri u čovjeka. Na koncertu u Muzeju Mimari, pa onda i na CD–u, s velikom revnošću i inter-pretacijskom snagom izveli su je Za-grebački solisti te udaraljkaši Hrvoje

Sekanović i Marko Mihajlović sviraju-ći zvona i timpane, a svi pod pouz-danim dirigentskim vodstvom Zora-na Juranića.

Dernek na kraju

Naposljetku, Dernek za dva klavira, udaraljke i gudače, u čijoj su izved-bi sudjelovali pijanisti Katarina Krpan i Danijel Detoni, udaraljkaši Hrvoje Se-kanović i Marko Mihajlović, sa Zagre-bačkim solistima i dirigentom Zora-nom Juranićem, izveden je kao vrhu-nac koncerta, a time i zapisa na kom-paktnom disku. Početkom koji otva-ra poput kazališnog zastora, djelo se razvija u svim smjerovima, najviše pokazujući optimizam, želju za živo-tom i ono čega Josipoviću nikad nije dosta — uzbuđene, raznolike, zapra-vo plesne ritmike. Uz udaranja, su-daranja, poskakivanja, a istovreme-no iskušavanja raznolikosti boja in-strumenta što se mogu dobiti čistom agogikom, Josipović ponovno nudi slušatelju i niz kontrasta (melodija su-protstavljena ritmu) te niz razloga da se uz skladbu prione i kao izvođač i slušatelj.

Na kraju, koncert snimljen na kom-paktni disk nije samo još jedan »obi-čan CD« klasične glazbe, nego se ubraja među one koje se, kad dođu do kraja, zavrti još jedanput, pa još jedanput i još jedanput…

More Love Ensemble

Waking UpAquarius Records

»Waking Up, dijete rođeno u ljubavi i nadi, potaknut će slušatelje da otvore oči i pronađu put koji će ih vratiti u nji-hova srca«, kaže se na početku teksta u knjižici novog albuma trija More Love Ensemble. Trio čine Melita Lovričević (pjevačica), Petar ćulibrk (električni gla-sovir) i Enos Kugler (bubnjevi). Za razli-ku od njihova prethodnog albuma koji su činile obrade skladbi Petra Iljiča Čajkov-skog, ovaj čine četiri autorske skladbe Melite Lovričević, ali i dvije obrade tradi-cionalnih skladbi: jedne kajkavske, Grad se beli, i spirituala Wade in the Water. Al-bum ima pretenziju duhovnoga buđe-nja, u smislu ozdravljenja duše. Takvi su tekstovi Melitine poezije i odabranih tradicionala. Teško je reći gdje na albu-mu počinje i završava jazz, a gdje pre-vladavaju okusi new agea, no svakako se cijelim albumom provlače značenja koja upućuju na duhovna propitkivanja, a vode li ona do novih spoznaja ili pak do puke sjete, to će osjetiti vjerojatno sva-ki slušatelj za sebe. Stihovi nisu ambi-ciozni, nisu ni aranžmani (sve potpisuje ćulibrk), uostalom baš kao ni glazba, s izuzetkom nekih duljih solaža na klaviru, odnosno uvoda u izvedbi skladbe Tho-ughts of You and Blue na kojoj se za-čudno javlja oud koji samo u ovoj izvedbi svira Mario Igrec. Ipak, iako gotovo ci-jeli album ravnomjerno širi raspoloženje smiraja i introspekcije, rekli bismo, na korak do tišine, zadnja skladba na al-bumu, inače teški, opori gospel, Wade in the Water, lijepo je razigran i vrlo lije-po i uživljeno otpjevan. Možda je šarolika obrada te skladbe najuspješnija u smislu konačnog dosega i dobro je pozicionira-na na albumu, kao ipak nepretenciozan, a vješto i maštovito izveden glazbeni za-ključak. (Saša Drach)

Nakon što je prestao biti u vrhu hrvatske politike

i ne postoji mogućnost sukoba interesa, skladatelj pristaje da mu Cantus d.o.o. objavi autorski album u poznatoj klasičnoj ediciji albuma

Hrvatski suvremeni skladatelji

Ivo JosipovićCantus d.o.o.

74

BR

OJ

210,

SR

PAN

J 201

8.

To ny C e t i n s k i o b j a v i o s vo j 12 . a l b u m — Kao u s nu

Plod iskustva i predanog rada bez kalkulacijaNišta nije prepušteno slučaju; nema skladbe koja bi išla ispod visoko postavljenih produkcijskih standarda

Piše: Bojan Mušćet

P remda se čini da Tonyju Cetinskom dulje treba da rea-lizira novi studijski album nego da Hr-vatska uđe u finale

Eurosonga sa skladbom otpjeva-nom na materinjem jeziku, njegove nove pjesme u proteklih šest godi-na, otkad je objavio album Opet si pobijedila, ipak su nalazile put do slušatelja. Zapravo, premda je novi album Kao u snu njegov dvanaesti studijski uradak, gotovo od samog početka karijere Tony Cetinski je bio orijentiran više na skladbe i izvedbu negoli na kompak-tnost albuma. Vri-jeme mu je išlo na ruku, s obzirom na to da tehnologija diktira trendove pa se CD povukao u korist streama i downloada, dok je status singla dobio videospot, dostupan odmah i svugdje putem YouTubea.

Muške vedete

Upravo je u proteklom desetljeću Tony Cetinski razvio sustav kojim će neprestano biti nazočan na sceni, a realizacija albuma više će nalikovati na greatest hits kolekciju pojedinog razdoblja. Tako je album Opet si po-bijedila stigao nakon četverogodiš-nje stanke s tri objavljena hit–singla, dok aktualni album Kao u snu još širi perspektivu. Dosad su objav-ljeni singlovi s pripadajućim spoto-vima za četiri skladbe, a svojevrsni bonus na albumu su tri već pozna-te pjesme. Jedna je akustična verzi-ja naslovne skladbe koja je odmah postala hit i sigurno je da će biti ne-zaobilazni dio njegova koncertnog repertoara i budućih best of kolek-

cija. Tu su i dva već poznata dueta: Zabluda sa Željkom Joksimovićem i Tugo moja sa Jacquesom Hou-dekom. Zanimljivo je da su Cetin-ski i Joksimović sigurno ponajveće muške regionalne glazbene vedete koji su karijeru krojili nakon osam-desetih, razdoblja iz kojega potječe najveći broj današnjih doajena.

Probrani autori

Ono što je izvjesno jest da se Tony nije odvojio od stila kojim se etabli-rao: riječ je o skladbama satkanima

oko njegova izvan-serijskog vokala koje imaju umjere-niji tempo, bogato su aranžirane, odišu toplinom i produkcij-ski su pozicionirane prilično široko, na-glašeno orkestral-no. U tako postav-ljenoj strukturi, Tony Cetinski može slo-bodno birati urat-ke koji će mu naj-više odgovarati u određenom trenut-ku i autore takvih pjesama. Selekci-ja autora od Ami-la Loje (poznat je po Massimovu hitu Kladim se na nas)

preko Nenada Ninčevića do preka-ljenog Miroslava Rusa, realizirala je album koji je producirala ekipa koja uključuje i Elvisa Stanića, a prvi put i samog Tonyja Cetinskog.

Ono što je očito na albumu Kao u snu jest činjenica da je minuciozno rađen u svim elementima, što zna-či da ništa nije prepušteno slučaju. Jednostavno, nema skladbe koja bi išla ispod visoko postavljenih pro-dukcijskih standarda. To znači da će uz inicijalni izbor singlova zacijelo još tri–četiri pjesme završiti na naci-onalnim i regionalnim top–ljestvica-ma. Album Kao u snu jednostavno je rezultat dugogodišnjeg iskustva, predanog rada i emotivnog otva-ranja publici bez ikakvih kalkulacija.

R i j e č k i b e n d J o n a t h a n i m a n o v i a l b u m

Publika prepoznaje njihovu izvanserijsku kvalitetuUz vrsnu produkciju, očito je da je To Hold album koji Jonathan dovodi na teritorij izvođača koji postavlja glazbene standarde na ovim prostorima

Piše: Bojan Mušćet

P remda su nakon objav-ljivanja albuma To Love početkom prošle godi-ne najavljivali imenovani nastavak To Hold za kraj godine (i tako plasirali,

zapravo, cjelovit album koji se objavljuje u dva termina), koncept ipak nije tako čvrst. Zanemarimo li činjenicu da je To Hold objavljen nekoliko mjeseci kasnije od na-jave, To Love i To Hold ipak ne zvuče kao A i B strana iste ploče, više tu priča djeluje kao postava albuma bliza-naca, kao što su Sim-ple Mindsi svojedobno objavili albume Sons and Fascination i Sister Feelings Call (zanimljivo, prvi je Jugoton licencno objavio, a drugi nije).

Glavni glumac

Na dojam utječe i du-ljina, ali i cjelovitost za-hvata; oba albuma tra-ju po četrdesetak mi-nuta, dakle, imaju ide-alnu minutažu za al-bum i na njima uistinu ništa ne nedostaje da bi nužno imali strateš-ku poveznicu s pret-hodnim izdanjem. Dakako, produkcijski je osjetno da su oba albuma kompatibil-na, no nisu previše udaljena od njihova prvijenca Bliss.

Upravo je proizvoljnost odlika obaju albu-ma. Jonathan u osam pjesama kreće od različitih polazišnih točaka i u svojoj uni-katnoj rock–perspektivi stiže na potpu-no neočekivane krajeve. Da svaka pje-sma završi na drukčijoj minutaži, ima-la bi vjerojatno drukčiji smisao. Ono što ih povezuje jest čvrsta instrumentalistič-ka podloga nad kojom dominira izvrstan glas Zorana Badurine na engleskom jezi-ku bez istočnoeuropskog naglaska. Sli-kovitije rečeno, da je glumac, onda npr. u seriji Fargo ne bi glumio ruskog ubojicu kao Goran Bogdan, nego bi bio jedan od glavnih likova, kao Ewan McGregor.

Aspiracije Jonathana ionako su usmjere-ne inozemnom tržištu. S tri albuma koja im je izdala poznata booking agencija LAA u sklopu svoje dodatne djelatnosti i s ostvarenjima dostupnima na Band-campu, u postojećem okružju bend ima status ljute alternative. No sazdan od istih elemenata kao npr. The National ili Future Islands, moguće je da iz dome-na manjih ili većih klubova stignu na ve-like svjetske pozornice. Skladbe kao što su Seasons, I Never Meant To Be The-re ili duet s Lovely Quinces I Don’t Mind, sigurno mogu imati mnogo širi domet, i

na raznim kompilacijama i kao skladbe koje bi jedno-ga dana mogle zaživjeti na našim radijskim postajama u kategoriji stranih izvođa-ča. No svih osam pjesama s albuma posve sigurno može imati autohtoni put, od koncertnog favorita do činjenice da mogu sjajno biti korištene u nekom so-undtracku. Druga sezona serije Novine, u kojoj će biti upotrijebljene njiho-ve pjesme, dokaz je da je takvo opredmećenje vrlo realno. Također, činjenica da bend svira u sve većim prostorima upućuje na to da Jonathan već ima kon-kretnu interakciju s publi-kom koja prepoznaje nji-

hovu izvanserijsku kvalitetu.

Dakako, mnogo je preduvjeta za ostvari-vanje međunarodnog uspjeha, ali lijepo je čuti da postoji sve više izvođača u Hrvat-skoj koji izvedbama na engleskom jeziku mogu ravnopravno graditi karijeru na ne-kim stranim tržištima.

To Hold je album koji se ne udaljava od toplo–hladnog diskursa benda, kad se iz ritmičkog kovitlaca razvije melodija koja onda mijenja brzinu ovisno o raspolože-nju, sigurno je da takav pristup omogu-ćuje bendu da razvija repertoar na nepo-sredniji način od klasičnog strukturiranja songova. Uz vrsnu produkciju, očito je da je To Hold album koji Jonathan dovodi na teritorij izvođača koji postavlja glazbene standarde na ovim prostorima.

Tony Cetinski

Kao u snuHit Records

JONATHAN

To Hold LAA

75

BR

OJ

210,

SR

PAN

J 201

8.

IZDAVAČI Hrvat sko društvo skladate lja,

Zagreb, Berislavićeva 9,

Cantus d.o.o., Zagreb, Baruna Trenka 5

ZA IZDAVAČE Antun Tomislav Šaban

Mirjana Matić

UREDNIŠTVO Darko BakićJosip Radić

Milan Majerović–StilinovićEta Kočić

Jana Haluza (glavna urednica)

LEKTURA Rosanda Tometić

GRAFIČKO OBLIKOVANJE Luka Gusić

TISAK Studio New Flyer d.o.o. Aleja Seljačke bune 7a

10090 Zagreb

e–mail: [email protected]: 22 kune

(za članove HDS–a besplatno) ISSN 1330–4747

CJENIK OGLASA ZA CANTUS

1/1 CIJELA STRANICA 6.000 kn

1/2 STRANICE 3.000 kn

1/3 STRANICE 2.000 kn

1/4 STRANICE 1.500 kn

Cijene oglasa izražene su bez PDV–a

i ne uključuju dizajn oglasa.

Oglasi na vanjskom ovitku novina navedenih formata naplaćuju se dodatnih 30% od izražene cijene. Sva pitanja o smještaju oglasa,

uputiti na [email protected]

J e d a n o d p r v o b o r a c a r o c k a o s a m d e s e t i h o b j a v i o j e s v o j u g l a z b u z a p o m a l o f a n t a z m a g o r i č n i T V š o u

Glazba otkačenjačke elegancijeMilan Blenton bio je projekt širokog spektra djelovanja koji je okupio vodeće kreativce osamdesetih godina u Zagrebu

Piše: Vid Jeraj

D avor Slamnig jedan je od prvoboraca ro-cka osamdesetih u tadašnjoj SR Hrvat-s k o j , autor

poznatijih pjesama ovih prostora — Žena i muš-karaca grupe Buldožer te Fride Psihomodo popa.

Fantastika i očuđenje

Kao autor prisutan je i u književnosti s nekoli-ko proznih naslova na tragu između fantastike i očuđenja, a osvojio je nagradu Jutarnjeg lista u godini njezina osnut-ka za roman Topli zrak. Diskografski je najpo-znatiji po uskakanju u Buldožere umjesto ta-dašnjeg gitarista koji je imao zdravstvenih pro-blema tijekom snimanja Dućana šarene boje. Sa svojim je bendom Orkestar Davora Sla-mniga na mjestu pjeva-čice ugostio Miru Fur-lan i snimio s njom isto-imenu ploču. Poznat i kao autor primijenjene glazbe za radio i televi-ziju, potpisuje glazbu za serijal Milan Blenton autora Gorana Pi-rša Pira, koji je široj javnosti predstavio mladog Davora Gopca, koji je uoči Go-dine zmaja svirao po široj javnosti malo poznatim punk bendovima. Poslije, kad se Blenton već »etablirao«, Milan Trenc je na svoju ruku radio stripove o Blen-tonu koji nisu imali previše veze s »pra-vim« Milanom, prema riječima samog Slamniga. Osim Slamniga i Gopca, bit-na karika tadašnjih Blentona bio je i Sr-

đan Dedić na klavijatu-rama, uz vokale Lucije Marinković, Jadranke Krajine, Urše Raukar, Stjepke Kavurić, Sibe-lan Forrester, Suzane Marinković, Stele Kr-

stanović, Jure Stublića, Pjera Žardina, Radovana Lučića, koji se istaknuo i ko-rištenjem kutije za prvu pomoć, te To-mislava Hleba.

Retro sličica

U puhačkoj sekciji ističu se Ratko Voj-tek i Saša Nestorović, dok su na bub-njevima Goran Markić i Dražen Scholz. Ta retro–sličica mnogima od nas može

biti vrlo korisna kad se vidi s koliko je otkače-njačke elegancije ta-dašnja boema opslu-živala vlastitu mitolo-giju — po cigarete se

spuštalo do sljedećega planeta — ci-tiramo. Već u uvodnoj pjesmi uz pur-gerski lajtmotiv Grički top, najnormalni-je se spominju i cuga i dop. Iako mate-rijal obiluje općim mjestima osamdese-tih, zajedno s Fridom u aranžmanu čiji kaleidoskop harmonija može podsjeti-ti na stripove Moebiusa, to simpatično djelce docira da dominantni deklarativ o dekadi dekada ne daje ni — d.

Davor Slamnig

Milan Blenton bandcamp

76

BR

OJ

210,

SR

PAN

J 201

8.

24.9.2018. | 20 satiClaude Debussy - Hommage povodom stogodišnjice smrti Claudea Debussyaoff program: predavanje o djelima Claudea Debussya, dr. sc. Zdenka Weber

Berislav Šipuš, dirigentUrša Raukar, recitatorica Mirjana Krišković, harfa / Veronika Ćiković, harfa / Srebrenka Poljak, čelesta / Ana Batinica, flauta / Dani Bošnjak, flauta / Tvrtko Pavlin, viola

djela Claudea Debussya

26.11.2018. | 20 satiMBZ LEGACYoff program: predstavljanje programa 30. muzičkog biennala Zagreb

City . Music – Space . Sound / 6.-13. travnja 2019.

Berislav Šipuš, dirigentBranko Mihanović, engleski rog, oboa d’ amore, oboa / Jasen Chelfi, violončelo/mezzosopran, naknadno

Stanko Horvat, Milko Kelemen, Igor Kuljerić, Marko Ruždjak, Branimir Sakač, Krešimir Šipuš

4.2.2019. | 20 satiStrange Triangl - Opatija / Samobor / Bečoff program: razgovor sa skladatelji(ca)ma, moderator Tibor Szirovicza

Berislav Šipuš, dirigent Franjo Bilić, čembalo / Ivan Violić, klavir

Margareta Ferek – Petrić, Alexandra Karastoyanova – Hermetin, Dalibor Bukvić, Boris Jakopović, Marko Markuš, Ivan Violić

8.4.2019. | 20 satiIvan Fedele – A Portrait 30. muzički biennale Zagreb / City . Music – Space . Soundoff program: razgovor s Ivanom Fedeleom, moderator Tomislav Oliver

Ivan Josip Skender, dirigent Cantus Ansambl & ansambl Icarus

djela Ivana Fedelea

20.5.2019. | 20 satiFrom Russia With Loveoff program: predstavljanje programa koncerta kroz razgovor s dirigentom, moderatorica Sanja Drakulić

Berislav Šipuš, dirigent

djela suvremenih ruskih skladatelj(ic)a

Pratite nas na Facebooku & Soundcloudu!

Nina Čalopek, producenticaIvan Josip Skender, stalni dirigentBerislav Šipuš, umjetnički voditeljwww.cantus-ansambl.com | www.hds.hr | www.mbz.hr | www.lauba.hr

Ulaznice se prodaju na dan koncerta po cijeni od 30,00 kn na blagajni Laube. Za rezervacije ulaznica ili medijska pitanja i dodatne informacije, kontaktirajte nas na: [email protected] | T. +385 (01) 4872 369

Sezona 2018./2019.ko n c e r t n i c i k l u s C a n t u s A n s a m b l @ L a u b a