-
Osman Aziz: BEZ NADE OSMAN-AZIZ NA RASPUU DVA SVIJETA Roman Bez
nade prvi put je objavljen 1895. godine u izdanju Matice Hrvatske
svezak CLXXVI-CLXXVIII. Napisali: Osman Nuri Hadi j.i v Ivan Aziz
Milievi , / M Vaan strukturalni i metodoloki problem poetike
Osmana-Aziza, pored utvrivanja njenih integralnih principa koji su
nastali kao kompromis i rezultanta njihovih knjievno-idejnih
shvatanja, predstavlja, na drugoj strani, upravo razgraniavanje i
definisanje pojedinanih knjievnih udjela svakog od ove dvojice
pisaca u stvaranju i realizovanju njihovih zajednikih proza.
Milieviev memoarski lanak Nekolike napomene iz prolih vremena, u
kome se samo formalno iznosi nain njihove knjievne kolaboracije, sa
naglaskom na njihovom meunarodnom slaganju i knjizevnoidejnom
dopunjavanju, ne moe znatnije doprinijeti rjeavanju ovog pitanja.
Meutim, analiza karaktera i knjievne bitnosti djela koja su Osman
Hadi i Ivan Milievi svaki za se objavljivali pod posebnim imenima i
pseudonimima prije stvaranja knjievnog tandema Osman-Aziz ili izvan
njega, te pozitivna ili negativna eliminacija knjievnih
karakteristika, dobijenih na taj, nain svakog pojedinog od njih u
njihovim zajednikim prozama, mogu pruiti neke indikacije njihove
diferencijalne poetike. Samostalan knjievni rad Hadi poinje u
hrvatskim listovima jo 1892. godine, po uzoru na Ibrahim-bega
Repovca, objavljivanjemistonih mudrih izreka i istonih narodnih
pria, dakle, jednom posrednikom i povezujuom knjievnom aktivnou
izmeu Istoka i Zapada, koja je bila openito karakteristina kako za
poetke tako i za kasniji razvoj knjievnog stvaranja
bosanskohercegovakih Muslimana na narodnom jeziku i zapadnom pismu.
U listu Crvena Hrvatska godine 1892. on objavljuje Istone iskre sa
oznakom skupio i preveo O. Nuri, koje e tampati i docnije u listu
Bog i Hrvati, a idue, 1893. godine u istom listu sa potpisom
zabiljeio O. Nuri on tampa tri istone narodne prie, Ljubav je
spasila, Nala slika priliku i Kako je prokleta ptica Anka,
-
te etvrtu Himet i Himet u asopisu Dom i sviet. Ove pripovijetke
imaju karakter bajoslovne egzotine matovitosti, fantastinog
predanja i izvjesne romantine pripovijedne fakture sa pounim
zavretkom. Slijedei ovu liniju narodnog pripovijedanja Hadi se
godine 1894, kada se ve ukljuio u knjievnu kolaboraciju s
Milieviem, jo jedanput vraa narodnoj, ovog puta
bosansko-muslimanskoj tradiciji, razvijajui je samostalno
pripovjedaki u jednoj pripoviesti iz prolosti Mostara pod naslovom
Ago ari, a iste godine u okviru ve formiranog knjievnog tandema
objavljuje pripovijest Pogibija i osveta Smail-age engia, zasnovanu
na istim izvorima, te uspjelu, ivu pripovijetku pod naslovom Drte
ga tamo, ne puite ga amo. Osnovu prve pripovijesti predstavljaju
predanja o uvenom mostarskom junaku Agi ariu, te podaci o pohari
Mostara od strane Stojana Jankovia, osnovu druge ini narodna pjesma
o pogibiji engievoj, a trea je takoer ispripovijedana narodna
predaja. A da je ovim piscima i kasnije bila bliska prerada narodne
tradicije svjedoi pripovijetka U vinogradu potpisana pseudonimom
Ibni Mostari, koja nije nita drugo nego vjeto izvedena novelistika
obrada jedne narodne pripovijetke. Pripovijest Ago ari poinje
pejzanom panoramom Mostara, kao i sve njihove docnije proze iz
mostarskog ivota, ali ovdje sa posebnim isticanjem starih
lokaliteta, koji su predstvljali pozornicu razvijanja njene radnje,
uz koje se vezuje predaja, glasovi iz daljine o junakim dogaajima u
proticanju vremena i Neretve. Na fonu takve tradicionalistike
ekspozicije s kraja sedamanestog vijeka, koja u pripovijedanju sve
vie dobija karakter krtog stvarnosnog zbivanja, istie se epski lik
Age Saria, silovitog junaka koji ne trpi zabrane i nareenja,
upleten, s jedne strane, u prkosnu vanzakonsku manifestaciju
svojeglavosti prema zapovjedniku Halebiji, koji mu je zabranio
naputanje grada, a s druge, u raiavanje odnosa suparnitva prema
djevojci Hani Hrvievoj. Radnja se tako grana u dva paralelna pravca
koji se spajaju na romantiarski enoinski nain kada se tajanstveni
svjedok Aginog ina sloi sa povrijeenim suparnikom u akciji urote
protiv ovog junaka. Od toga trenutka, kada nastaje drugi dio
pripovijesti, zbivanje se odvija po epskoj dogaajnom shemi: bjeei
od zakona, Ago stupa u slubu beogradskog vezira; u njega se
zaljubljuje vezirova kerka, dovodei u iskuenje njegovu vjernost
zadane rijei prema Hani; kada ga vezir, doznavi ko je, baci u
tamnicu, zaljubljena djevojka ga njeguje i odrava na ivotu, do
trenutka kada se on rehabilituje spasivi svojim junatvo ast veziru;
opis mejdana dat je sasvim po uzoru na narodnu epiku; kao i
vezirova odluka da Agu uzme za svoga zeta. Trea linija radnje, u
kojoj se daje povratak Stojana Jankovia godine 1682. iz sultanovog
zarobljenitva, njegov napad na Mostar, paljevina i pokolj u damiji,
te otpor i junatvo Age Saria i Hane
-
Hrvieve, pokazuje posebna epska obiljeja jer je obraena na
osnovu ive narodne predaje i, vjerovatno, narodne pjesme od koje se
u tekstu donosi kratak odlomak. Ali pored ove neskrivene
pripovjedake ovisnosti o muslimanskoj epskoj tradiciji, pripovijest
Ago ari pokazuje i neke druge karakteristine knjievne afinitete. To
je na prvom mjestu pripovjedaki uticaj Senoe. U Hadievom opisu ima
neto od enoinskog meditativnog historizma kao evokacije i tople
odanosti prolim vremenima, ima enoinske zorne slikovitosti i
konkretne lokalizacije, te neto od romantiaske dramatike koja
nagovjetava tajanstvenost i uzbudljivost dogaaja. A iz takvog
pejzaa sa mnogo atmosfere, izvija se kao u enoinim romantiarskim
odlomcima, radnja kao isto fabularno zbivanje, puna tajne i
zanimljivosti, intriga koja se plete bez nagovjetaja skorog
raspleta. Tajnovitost nonog pejzaa pojaavaju i kod Hadia
tajanstveni elementi tiine,nevremena, pustoi i prisustva nepoznatih
osoba kao nijemih svjedoka dogaaja. Tu je, zatim, direktan
fragmentaran spomen muslimanskog pjesnika Kaimije, koji u Hadievoj
pripovijesti stoji kao predstavnik prethodnog muslimanskog
knjievnog stvaranja na narodnom jeziku, kao propagator pisanja i
knjige, a svojom poznatom linou simbolizuje didaktinu poeziju i
politiko slobodoumlje. Neke crte iz potencijala Kaimijine knjievne
linosti Hadi e, moda nesvjesno ali bez sumnje po duhovnoj
srodnosti, u ovoj svojoj ranoj prozi uzeti kao metodoloki uzor. To
je u prvom redu koncepcija o knjievnosti kao sredstvu direktnog
saopavanja ideja. Jedan od kotorskih prvaka kapetan imi u ovoj
pripovijesti je piev starevianski rezoner koji unosi sumnju u
smisao krajinskog kransko-muslimanskog ratovanja za tue interese i
zastupa stav pomirljivosti prema brai, koja ispovijedaju Islam i
nalaze se u slinom poloaju prema Osmanlijama kao Kotaranu prema
Austrijancima i Mleiima. A i sam pisac u meditaciji na kraju kae:
Zaboravlja se stari inad i kavga izmeu brae, a iz prolivene bratske
krvi nie cvijet bratske ljubavi. Pored ove veze sa muslimanskom
narodnom trdicijom kao osobito vane diferencijalne pripovjedake
komponente Haieve, od koje e u docnijim prozama ostati historizam
kao kvintesencija, i motivi i atmosfera savremenog muslimanskog
narodnog ivota i mentaliteta, onog patrijarhalnog tipa ili onog u
koji je nastrano poela prodirati^ civilizacija, u docnijim
pripovijetkama Osmana-Aziza, sa optim obiljejem dobrog poznavanja i
autentinog, izvornog knjievnog interpretiranja, predstavljali su
takoer iskljuivi Hadiev knjievni udio. Stilsko-izraajni potez od
muslimanske narodne poezije i proze sa svjeinom, vitalnou,
konkrecijom i neposrednou kazivanja, opisa i dijaloga,
-
prilagoen enoinskoj tenji i lokalizacije i sistema pripovjedakih
tajni - osjeao se u Osman-Azizovim prozama kao Hadiev doprinos. Kao
njegov dio osjeala se jo i izvjesna mjestimina matovitost ivotnih
situacija, emocionalnost reagovanja na njih, ponestane iz
orijentalne komponente muslimanskog duhovnog nasljea. U svim tim
knjievnim osobinama, to je najvanija indikacija Hadievog autorskog
udjela, osjea se prirodnost i nema u njima naivnosti i
diletantizma, da bi neko mogao primijetiti: ovo nije ivot
Muslimana. Jednu od Hadievih emocionalno-pripovjedakih komponenti u
knjievnom tandemu Osman-Aziz predstavlja erotika, koja ovome piscu
knjievno nje bila strana. Ovaj specifini senzibilitet ima literano
izvorite u Hadievoj sklonosti istonim narodnim pripovijetkama do
docnije pripovijesti iz haremskog ivota, koju je pod naslovom
Vezirova ljubav objavio pod zajednikim imenom 1898, godine u
asopisu Dom i sviet. Neskrivena bujna erotika u ovoj prozi, data
sva u znaku Istoka, ali vie pod utiskom literature, svjedoi da je
Hadi autor i ostalih erotinih mjesta u njihovom zajednikom opusu,
datih, saglasno muslimansko-bosanskom lokalnom ivotu, sa neto vie
mjere. Po svemu se vidi da je Hadi u okviru Osman-Azizovog
stvaranja inio onu literarniju, topliju komponentu, u okviru koje
se putalo maha i subjektivnom intimnom odnosu prema ivotu, ali je
predstavljao i izvor temperamentnih, ustrih apelativno-kritikih
akcenata, koji su proisticali iz njihovog vehementno-polemikog
nastojanja. Milievi je u okviru zajednikog knjievnog rada
predstavljao hladniju, racionalniju i trezveniju stranu, optereenu
suhim i objektivnim prilaskom ivotu, usmjeravanjem, odgajanjem,
pouavanjem, i to vie kritikim isticanjem negativnih primjera,
orijentisanjem u smislu hrvatske nacionalizacije. Osman je,
analogno prvom mjestu svoga imena u okviru tandema Osman-Aziz, imao
knjievno vodstvo; Aziz je bio neka vrsta kontrole idejnog punjenja
njihovih proza, garancija njihove djelotvornosti, korisnosti kao
smisla knjievnog postojanja djela, koncepcije koja je i Hadiu bila
bliska. Prije stupanja u knjievni tandem, Ivan Milievi je
samostalno pisao pjesme i proze. Pjesme je objavljivao pod punim
imenom od 1884. u Novom hercegovakom bosiljku, poslije u Glasu
Hercegovca te u listu Hrvatska (Zadar). Od 1891. godine u listu
Hrvatska (Suak-Zagreb) i od 1893. u Prosvjeti svoje pjesme Milievi
potpisuje pseudonimom Aziz Hercegovac s ijim e prvim dijelom, kao i
Hadi, stupiti u tandem Osman-Aziz, a godine 1892.u listu Dom i
svietobjavljuje pod ovim pseudonimom i jednu crticu iz muslimanskog
ivota Izselio se, koju e kasnije pretampati u zajednikoj zbirci
Pripovijesti iz bosanskog ivota. Pjesme koje je Milievi objavljivao
bile
-
su uglavnom prigodniarskog, rodoljubivog karaktera,
romantiarskog tona i dosta usiljenog prozainog izraza i faktue, bez
svjeije inspirativnosti i originalnije emocionalno-idejne sadrine.
Od godine 1894, u isto vrijeme kad je zapoeta plodna proza knjievna
aktivnost pod zajednikim pseudonimom Osman-Aziz, Milievi samostalno
nastavlja i objavljivanje pjesama, ali intimnog tona i pod novim
pseudonimom Ibni Mostari. Poto Hadi nije pisao pjesme, osim jedne
pod naslovom Mome dragulju posveene svojoj eni, openito se smatralo
da pseudonim Ibni Mostari i sve to je njime potpisano pripada
Milieviu. Pod ovim pseudonimom napisano je, meutim, i nekoliko
proza iz muslimanskog ivota, koje su docnije unesene u zajednike
zbirke izdane u okviru tandema Osman-Aziz. To su Derviaga
Halaeviko\a e u zbirku Pripovijesti iz bosanskog ivota ui pod
izmijenjenim naslovom Tko pod bratom jamu kopa sam e u nju upasti,
zatim Stambulski gost i s koje e takoer biti objavljene u istoj
zbirci, najzad, pod pseudonimom Ibni Mostari objavljena je prvi put
i proza Lejlei kadar, a godinu dana kasnije pod naslovom Molitva
(San mladia) unesena je u zajedniku zbirku Na pragu novoga doba, da
bi bila slijedee godine prevedena i na njemaki jezik i objavljena
sa potpisom Osman-Aziz. Ovaj postupak, kao i sadrina iz
muslimanskog ivota i drutvene problematike, ozbiljno ukazuju na
veoma vjerovatnu izvjestnost da je u stvaranju proza potpisanih
pseudonimom Ibni Mostari sudjelovao i Osman Hadi kao i u stvaranju
proza potpisanih zajednikim pseudonimom Osman-Aziz, ali ovog puta
sa neto manje knjievnog zalaganja, dajui pripovjedaki primat
Milieviu. Pseudonimom Ibni Mostari potpisivao se, osim toga, sasvim
izvjesno i sam Hadi u kalendaru Mearif pod prevedenim prilozima
orijentalnog porijekla, koje Milievi nije mogao prevoditi zbog
nepoznavanja orijentalnih jezika. Pored prozaine strukture
Milievievih pjesama, glavni 10 diferencijalni karakter Milievievog
udjela u prozama objavljenim u okviru knjievnog tandema otkriva
roman Djeca nevolje, objavljen takoer pod pseudonimom Osman-Aziz
koji je, prema vlastitom svjedoanstvu, napisao uglavnom sam Milievi
1896. godine, u vrijeme dok je Hadi izdravao kaznu u Bjelovaru zbog
sudjelovanja u paljenju maarske zastave na Jelaievom trgu u
Zagrebu. U ovom romanu su dole do izraaja glavne crte Milievievog
pripovjedakog postupka, koji je davao poseban ton zajednikim
Osman-Azizovim prozama. Djeca nevolje predstavljaju roman o otuenom
idealistikom pojedincu i o sredini koja svojim postupcima odvaja i
upropatava ovjeka, sa kritikom otricom i prema jednom i prema
drugom. Socijalni elementi, bijeda, sirotinja i nevolja,
predstavljaju uzrok nezadovoljstva glavnog
-
junaka Cvjetana, i to isticanje jedne, mranije strane ivota daje
romanu naturalistiki karakter. Uz to u samom Cvjetanu postoji
svijest o nedovoljnosti vlastite snage za borbu, koja je uzrok
njegove promaene egzistencije, o oscilacijama idealizma i apatije u
njemu samom, to predstavlja piev kritiki stav prema ovom junaku. Na
drugoj strani je pieva kritika Cvjetanove porodice, koja ne moe da
shvati njegove filantropske ideale, ve trai od njega da prekine
kolovanje i da joj materijalno pomogne, a i ona sama pokazuje iste
apatine crte, ime se krug bez izlaza zatvara. aliti ih? Ta vidi -
kako su oni zadovoljni svojom sudbinom: ciele dane i godine mirno
sjede, ne miu se i ekaju, kad e im srea doi. udno. - kae na jednom
mjestu Cvjetan preuzimajui ulogu rezonera. Cvjetana su, pored
averzije prema tom umalom, ropskom, sirotinjskom mentalitetu, i
obrazovanje i knjiga otuili od njih. Cvjetan je prototip
Osman-Azizovih rezonera, koji izdravaju pieve ideje, deklarativno,
kao piev odnos prema pripovijednom zbivanju, stanju, atmosferi,
koji se koncentriu u krugu jedne teme i proistiu kao nametljivi
rezultat i pouka same radnje. Rjeenje za cio kompleks socijalnih i
psiholokih nevolja koje predlae pisac u ovom romanu je apel da se
djeca ne odvraaju od kole, da se roditelji rtvuju i pretrpe. Roman
nosi optubu protiv starih i njihovih konzervativnih shvatanja, koja
se proiruju u 11optubu protiv drutva. Drutvo je najvii zloinac, a
tim strahovitiji, - kae pisac, - to nikomu ne pada na um, da ga
pozove na odgovornost. Roman tako ostaje bez perspektive svjetla,
otvoren samo za perspektivu mraka, nevolje i patnje. Karakteristike
samog Milievievog pripovijedanja, koje proizlaze iz ovog romana,
jesu: odsustvo pripovjedake topline i ivosti u naraciji, pejza bez
boja ukoliko ga uope ima, atmsofera bez arome, nedostatak dinamine
radnje, ozbiljnost, rezonovanje, logika, i intelektualiziranje
ivota, erotika mnogo ednija, vie platonska, nego u drugim
Osman-Azizovim prozama. Sve to, i bez Milievievog svjedoanstva,
pokazuje da je ovaj roman pisalo Milicevievo pero i svjedoi o
specifinom kvalitetu Milievievog stvaralakog udjela u zajednikom
Osman-Azizovom radu. Jedna svjea epizoda u ovom romanu - susret
intelektualaca sa prirodom, seoskim svijetom i posjednikom na selu
- gotovo je identina sa Osman-Azizovom pripovijetkom Svijet za
sebe. Ova iva epizoda, objavljena u okviru romana u Prosvjeti 1.
jula 1896, u vrijeme kada je Hadi bio iziao iz zatvora, nesumnjivo
sadri Hadiev knjievni udio. U njoj se otuenost intelektualca od
priprostog, neukog svijeta iznosi dogaajem, a ne suhi dociranjem
kao u poetku romana. Na ovom mjestu se, zatim, u romanu , iji su
akteri Hrvati, prvi put pojavljuje jedan Musliman, Demal. Nije li,
pored toga, i lijepi opis Mostara sa mostom i
-
Neretvom na poetku glave XLVII posljedica dospjelog Hadievog
knjievnog uea u pisanju ovog romana? Jezik u ovom dijelu do
krajnosti je kroatiziran, neprirodan za bosanskohercegovakog pisca
i itaoca, posebno muslimanskog. Samo neki nazivi su u njemu
lokalni, hercegovaki, dok je leksika, morfologija i sintaksa
hrvatska, i to iz one starije hrvatske knjievnosti, arhaina,
enoinska, ili iz pravake tampe, starevianska. Polazei od romana
Djeca nevolje moe se napraviti -gotovo identian strukturalni potez
na nekoliko pripovijedaka, veinom iz hrvatskog ivota u Hercegovini,
na kojima se osjea iskljuivo Milieviev knjievni peat. To su proze:
/ njiva i Vukosava, Kum
Ivanko, Divojka Janja, Lejlei-kadar, Vidakov sin, Plemenitost,
Na pop Peria. Zbog takvog izrazito Milievievog autorskog obiljeja,
kao i zbog nemuslimanskih likova i ambijenta, to je bio vrlo vaan
momenat s obzirom na namjenu knjige, ove proze, izuzev proze
Lejlei-kadar, koja je imala zajedniki kransko-muslimanski motiv
bogojavljanja, i nisu ule ni u jednu od Osman-Azizovih zajednikih
zbirki. Ove pripovijetke po pripovijednoj strukturi drukije su od
Osman-Azizovih proza iz muslimanskog ivota. Toj razlici na prvom
mjestu svakako doprinosi razliit ambijent i atmosfera, drukiji
likovi i drukiji duh, ali i karakter pievog pripovijedanja.
Poznavanje i prirodnost iznoenja hrvatskog, katolikog ivota i
obiaja oigledno izbijaju iz njih. U njima se ni mjestimino ne osjea
strani prizvuk i rezonanca stranog gledanja i duha. U njima, pored
toga, postoji i jedna realistika oporost prikazivanja i
psihologije, strogo usmjerena ka pouci koja proizilazi iz finala
radnje. I nema romantike, emocionalnosti i temperamenta, topline,
koja probije iz njihovih proza iz muslimanskog ambijenta. Moe se
tako zakljuiti: realistiki i naturalistiki vid zajednikih
Osman-Azizovih proza, intelektualistiko-didaktika tenja i
tendenciozno-kritika namjena u njima, rezultat su prevashodno
Milievievog knjievnog insistiranja, koje je i u Hadiu nalazilo
punog odziva s obzirom na njegova slina kritiko-didaktika shvatanja
ispoljena ve u njegovom publicistiko-polemikom spisu Islam i
kultura ili u jednoj docnijoj brouri Muslimansko pitanje u Bosni i
Hercegovini. Ambijentalni dio muslimanskog ivota u njima sa
romantiko-emocionalnim obojenjem, pripovjedaka tenost narodne
tradicionalne fraze, sa tenjom slijeda fabule, isprekidane opisima
pejzaa i likova - proiziao
-
je, meutim, najveim dijelom iz Hadievog knjievnog udjela u
njihovom zajednikom stvaranju. Njihova pojedinana knjievna
ostvarenja svjedoe tako o diferencijalnoj emocionalno-duhovnoj
strukturi svojih tvoraca i predstavljaju indikaciju za razluivanje
karaktera i koliine njihovih pojedinanih udjela u zajednikim
prozama. .; ^ . 12 13II U okviru muslimanskog knjievnog stvaranja
Osman-Azizov roman Bez nade (1895) predstvlja prvi obimniji
knjievni prikaz ivota i stanja duhova u prvim godinama
austrougarske vladavine u Bosni i Hercegovini, ostvaren sa
naglaenom tenjom politike, drutvene i kulturne orijentacije.
Realizam koji probija iz ove proze nadmee se s pievom ideologijom
aktivnog prilagoavanja Muslimana novim prilikama, a sve zajedno u
uzajamnosti i zavisnosti odnosa pisaca prema historiji i
stvarnosti, na jednoj strani, i prema razvoju i savremenim
drutveno-ekonomskim i kulturnim interesima Muslimana, na drugoj, u
okviru romaneskne cjeline ovog djela, predstavlja knjievno
svjedoanstvo dramatinih sukoba ljudi, sredine u danima historijskog
i duhovnog razmeivanja, odvajanja od jednog ivota, ili privrenosti
njemu, i prihvatanja ili odbijanja drugog. Dok Mulabdiev roman
Zeleno busenje, koji e izii 1898. godine, zahvata vrijeme ovog
sudbonosnog dogaaja neto ranije: od onih dana 1878. u kojima je
potpisana berlinska konvencija, tretirajui i otpor muslimanskog
stanovnitva nadiranju okupacionih trupa, u romanu Bez nade radnja
tee od sredine godine 1879. do jeseni 1884, izostavljajui sam
prikaz oruanog sukoba, - ali se obje proze sustiu na vremenu nakon
uspostavljanja austrougarske uprave i na ivotu Muslimana u njemu,
dajui u osnovi istu realistiku shemu rasporeda ljudi i raspoloenja
i izraavajui iste stavove pisaca u odnosu prenja njoj. Okupacija
kao sam in oruanog zaposjedanja, s jedne, i otpora, s druge strane,
osjea se samo kao odjek u jednoj ekspozicionoj naznaci u poetku
romana Bez nade, ili se spominje uopteno kao nedavni dogaaji, ali
se na jednom mjestu docnije, kada je u romanu ve potpuno iznesena
polarizacija sredine u odnosu prema novoj upravi i piev stav prema
njoj, iskazuje i otvorena sumnja u smisao pruenog otpora. Sama
radnja romana odvija se u atmosferi raspoloenja i reagovanja
mostarskih Muslimana, a austrougarsku upravu, i sve to 14 je dolo s
njome, sa naglaenim snanim i neprekinutim mentalitetom iz vremena
turske vladavine i jakom tenjom za vraanjem starog. Sinhrono s tom
atmosferom, u pozadini zbivanja u ovom romanu daje se uvod
razvijanja i slom hercegovakog ustanka 1882, koji uslovljava
opu
-
politiku psihologiju muslimanskog stanovnitva i jednog dijela
protagonista ocrtanih u ovoj prozi. Psiholoki utisak injenice
okupacionog akta, sa svim onim to je ona donijela sa sobom, koji je
knjievno razraen u tkivu ovog romana i podvrgnut kritici samih
pisaca i njihovih rezonera, Hadi je kasnije i eksplicitno iznio u
dva svoja neknjievna spisa: 1902. u anonimnoj brouri Muslimansko
pitanje u Bosni i Hercegovini! 1938. u radu Borba Muslimana za
versku i vakufsko-marifsku autonomiju. Okupacija je naime presjekla
sve niti, koje su bosanske muslimane vezale sa onim uporitem, u ije
su ruke predali bili svu svoju sudbinu, od koga su sve oekivali, ne
polaui nikakvu vanost u vlastitu svoju snagu, u vlastiti rad, -
pisao je Hadi u brouri kritiki kao i u romanu. - To je takoer
doprinijelo, te su muslimani u okupaciji nazrijevali svoju propast,
osjeali se kao zarobljenici, kojim je sve oteto, i mislili su, da
su doli u pogibelj za vjeru i imetak. < I sve ostale kljune take
atmosfere, negativnog psiholokog i akcionog reagovanja muslimanskog
stanovnitva koje su iznesene u romanu Bez nade, naporedo sa
kritiko-aktivistikim stavovima pisaca u njemu, Hadi je kao
rekapitulaciju historije ponovio i u ovoj brouri: i tenju za
iseljavanjem, i apatiju, skrajnu resignaciju i nadanje, umjesto da
potjeraju novu igru u novi jaki intenzivni rad za svoj obstanak i
napredak i postrano dranje od mogunosti da se okoriste novim
prilikama, da se podignu materijalno i duhovno. Dok su drugi
prionuli na rad i kolu, - isticao je Hadi u brouri, ponavljajui
sliku stanja sredine i kritiko-idejne stavove iznesene u romanu, -
muslimani su pohvalno upirali prstom u one prave turke, koji nisu
dali svoju djecu na nauke i kolu, koji su se odupirali svakom
napredku, makar da im se sinovi i sinii due i gnjiju u smrdljivom
15kalu nerada i dangube. Dok su drugi marljivi graani prionuli uz
trgovinu i obrt, muslimani su se sa nekim okorjelim ponosom
odupirali svakom snoaju sa gjaurim-vabama, makar da su na svoje oi
gledali, kako im iz dana u dan bjei iz ruku posjed, trgovina i
obrt, kako jedan po jedan ostaje bez svoga rada i imanja. Bili su
to sve konkretni drutveno-ekonomski i kulturno-prosvjetni stavovi
mlade muslimanske inteligencije koja se formirala na graanskim
klasnim osnovama, kojima se teilo za kritikim prosvjeivanjem
Muslimana u novonastalim uslovima. Politika osnova romana Bez nade
formirala se prvenstveno na fonu odjeka hercegovakog ustanka i
njegove sudbine, koji se kao konkretna historijska stvarnost osjea
u pozadini drutvene atmosfere i sainjava dio ope nade u
kratkovjenost okupacionog stanja koja lebdi u zraku, potencijalne
sultanove intervencije i spasenja ivota, vjere, posjeda i ugleda.
Ve od samog poetka romana kao oslonac i nada izgubljenika
-
spominje se tajanstveno ali znaajno Salih-aga Forta, koji se
istakao u toku okupacije i koji je izgleda imao uea u dogaajima u
Mostaru pred ulazak austrougarske vojske: Forta se sprema, dobio je
pismo iz Novog Pazara, da tamo doe i da se sastavi sa carevom
vojskom; u Skadar dolo trideset tabora, pa tamo pozvali i Fortu;
Forta e u proljee 1881. udariti s jakom vojskom. Ime Salih-age
Forte, koji e zaista biti jedan od ustanikih voa, spominje se u
romanu i u vezi s glasovima da e Austrija kupiti vojsku, uzimati
momke, koji su se poeli pronositi u januaru 1881: Alaga, jedan od
glavnih likova u romanu, vrsto je uvjeren da e upravo tada udariti
Forta, pa da ba mora udariti, jer su se po sijelima raznosili
glasovi, kako ga stambulski car alje. Forta se, meutim, nakon toga
u romanu vie ne spominje, kao to se ne spominje ni jedan od voa
ustanka. A to je posebno zanimljivo u njemu nema ni traga
sudjelovanju Srba zajedno s Muslimanima u ustanku. Uznemirenost
nastala donoenjem Vojnog zakona za Bosnu i Hercegovinu, koji se
tumaio kako vabo eli da nam kupi djecu, pa da ih povlai, i da onda
slue kaurskoga cara i idu u crkvu, i u 16 romanu i historijski
prerasla je u pojaanu tenju za iseljavanjem u Tursku: Nama vie
ovdje opstanka nema, govorio je Alaga, kao i ostali, uprkos
uvjeravanjima oportunistiki orijentisanog sveenstva da to nije
protiv erijata, da valja sluiti cara, ma koje on vjere bio. Dalje
zaotravanje te psihoze odrazilo se u romanu u obliku vijesti koje
su se pronosile da svijet radi vojatva bjei u goru, da e se
sastavljati ete, da e se udarati na vabu, a tad da e i sultan
poslati svoje vojnike. Izbijanje i tok samog ustanka prodrli su u
atmosferu romana u dosta uopenoj konstataciji - da se znalo, da su
ume i planine pune ustanika, i da ih austrijska vojska uzalud goni
i tjera, a njegovo malaksavanje uz sprovoenje odredaba Vojnog
zakona odrazilo se u romanu u obliku konstatacije: Pod jesen vaba
uzeo vojnike, te ne samo to, ve jo podigao vojsku i na one, koji su
se odmetnuli u gore. Politiki i historijski dogaaji dati su u
romanu, kao to se vidi, u onoj mjeri koliko je piscima bilo
potrebno da se stvori pozadina ivota i radnje i osnova onakve
psihologije njihovih junaka kojoj bi oni mogli da suprotstave
vlastitu koncepciju ivotne, drutvene i duhovne orijentacije,
pozitivnog prilagoavanja novom vremenu prodora materijalnih,
kulturnih i prosvjetnih tekovina zapadnjake civilizacije. Iako su
pisci zbivanja, dogaaje i sudbine u romanu stilizirali i
komentarisali u prilog svoje teze o razvoju Muslimana, vrei i
otvorenu propagandu, stilom pouavanja i logike, neposredno i preko
svojih rezonera, u korist novog vremena i poretka, spontani realni
govor teksta romana, kako ovaj iz zadnjeg plana, tako i onaj
incidentalni koji je predstavljao korekcije postupaka glavnih lica
i podsticaje razvijanja radnje u njenom zapletu, pokazivao je
-
da je veina muslimanskog stanovnitva u tim danima bila protiv
Austro-ugarske, njene vlasti, civiliacije i novotarija koje je ona
donijela, i da je samo mali broj Muslimana bio pristao uz nju i
njene ustanove, obiaje, nain ivota i rada, ali da su oni bili kao
bijele vrane meu svijetom, prezreni kao izdajice vjere i naroda.
Razlozi tome reagovanju bili su nekad sutinske a nekad formalne
prirode. Pored toga to je novi poredak donosio kvalitativno drukiju
duhovnu 17strukturu, koja se osjea u cjelini atmosfere romana u
svome negativnom odrazu u duama stanovnitva i pojedinaca, u djelu
su probili i neki sutinski negativni vidovi konkretnog ivota koji
predstavljaju spontanu realistiku motivaciju odbojnog raspoloenja
stanovnitva prema okupaciji. Na prvom mjestu izbile su tu podmukle
metode uprave, kao to je korumpiranje istaknutih opozicionara pomou
slube i zaposlenja, zatim razbijanje otpora prema regrutaciji
vrbovanjem onih mladia koji e od svoje volje za plau pristupiti
vojnicima.Vidi se dalje i najezda stranaca i stranih obiaja, te
agresivnost tih novih ljudi u svim ekonomskim oblastima, koju je
pratilo bogaenje, pogospoivanje, osiljavanje. Sve vabe otee, kad
nai ne e govorio je i sam konzervativni Alaga, izraavajui
beskrupuloznost ekonomskog utrkivanja. Specifinost muslimanskog
otpora u cjelini bila je, meutim,, u tome to se u duama Muslimana
cijeli taj novi ivot, fanatiki egzaltirano vezivao u jedinstven
strani kompleks, bez odvajanja, razlikovanja i stepenovanja
njegovih elemenata na emu se upravo zasnivala kritika pisaca,
orijentirana prema evropeizaciji} interesima budunosti, koja je
zanemarivala psiholoko-emocionalne formacije jednog mentaliteta
koji je po tradicionalnoj inerciji vukao na suprotnu stranu.
Logicistiko-realistika metodologija kritikih i didaktikih
koncepcija pisaca u romanu prelazila je osim toga, i preko onih
stvarnosnih elemenata novih upravnih, politikih i drutvenih odnosa
izraenih u romanu u nunosti realistike motivacije, koji su
neposredno konkretno i objektivno izazivali otpore muslimanskog
stanovnitva. Na taj nain se realistiki knjievni postupak
sukobljavao sa idejnom tenjom pisaca remetei umjetniku spontanost i
kontinuitet djela, rezultirajui nametljivou teze i angamana, mada
pisci svoju drutveno-politiku i kulturnu ideologiju nisu davali
izolovano i u linim eksplikacijama, nego u sklopu dirigovanog
razvijanja radnje i preko svojih pozitivnih svjesnih likova. Zbog
toga je knjievna sadrina romana i zasnovana na suprotstavljanju
glavnih likova, Alage i Omer-efendije, koji utjelovljuju razliite
poglede i odnose prema austrougarskoj stvarnosti 18
-
u Bosni i Hercegovini, razvijajui se do simbola u ovoj prozi i
muslimanskoj sredini ocrtanoj u njoj. Osnovna knjievno-strukturalna
razlika izmeu ova dva lika je u tome to je Alaga, iako nosilac
nepomirljivosti, tradicionalizma i konzervativnog fanatizma,
ostvaren potpunije, ivotnije i toplije, dok je Omer-efendija,
naprednjak i zastupnik ideje o razumnoj adaptaciji u novim
prilikama, piev favorit i rezoner, ostao knjika i stilizovana
linost u ovom djelu. U liku Alage Hrle prelama se psihoza
muslimanske mostarske sredine ocrtane u romanu, a njegova sudbina
simbolizuje sudbinu onog veeg dijela muslimanskog stanovnitva koje
je uporno odbijalo novo i teilo za starim, i sudbinu nade koja se
pretvara u beznae. Kolektivna psihoza nemirenja i nepoputanja i
nade u povraaj starog pretvara se pred neumitnou vremena i ivotnou
novih drutvenih oblika u sudbinu propadanja. Raspored stvarnosnih i
dogaajnih incidentalnih taaka u romanu, koje sve vie pune Alaginu
duu, izvren je sa tenjom postupnosti, a psiholoke linije reagovanja
na njih idu u dva paralelna pravca sa obrnutim uglom otklona: jedan
od njih pokazuje narastanje osjeanja nespokojstva, neraspoloenja i
nezadovoljstva prema austrougarskoj upravi i saznanja da se ne moe
vie ostati na svome ognjitu, da treba seliti: drugi odraava
postepeno gubljenje nade u antiokupacijski pokret i intervenciju
sultana. Od uvodnog sukoba Avde Draia sa pijanim ovjekom i hapenja
koje ostvlja nemio utisak, na jednoj strani, i od glasova o Forti
koji sprema otpor, na drugoj, ova dvojna atmosfra i raspoloenje u
Alagi narastaju do otvorene svijesti o stanju duhova u uvodu glavi
petoj: Ovim novim odnoajima, mislili su i raunali oni, jedina je
svrha, da iztrijebe, sataru islamsku vjeru, da vlasnike protjeraju
sa njihove grude zemlje, da ih progone te da poprime drugu vjeru,
ostavivi islam, u komu su se rodili i koji su primili od otaca
svojih. Takvo shvaanje stvari dakako da je nepovoljno djelovalo na
ljude, te su postali kao potiteni, ubijeni u srce, u ponos, pak ih
je sve o sve i za sve uhvatila ona nebriga, koja nanosi tetu,
izgubili su svaku volju, da se brinu za se, kako su se prije
brinuli. Ova psihoza dobila je u 19Alagi svoju punu negativnu
potvrdu u dogaaju sa kmetom imunom, anticipiranoj sceni iz Andrieve
Prie o kmetu Sitnanu: Kmet digao glavu, (pria Alagi sin mu
Mehmed-Alija) pa ne da sa sobom ni govoriti. Ja njemu: E hajde,
imune, da vidimo, ta je s vinogradom i etvrtinom! A on meni: Odlazi
' mi, balijo, s puta! Eto znaj, kako mi je tada bilo. Nisam znao,
ta u, ve ga samo pogledam, a on mi se jo nasmija pa ree: Ja sam
sada efendijo! a ti kume! - i ode od mene, a ja, 1 Boga mi, ne
znadoh ta drugo, ve vrcom amo! ' Od poetka glave pete, a posebno od
toga trenutka, pa kroz glavu estu jaa u Alagi psihologija
potitenosti: on odluuje da proda kmeta, i
-
spominje iseljenje kao konaan izlaz, sa vizijom ivota tamo gdje
mu niko ne e smetati ni u njegovu imanju, ni u njegovu dinu. Drugi
udarac koji ga je trgao iz otuenosti od svijeta u koju je zapao, i
otvorio u njemu jaz potresne praznine i razoarenja, zadao je Alagi
Omer-efendija, njemu suprotstavljeni piev lik u romanu, kada mu je
predloio da sina Mehmed-Aliju dade u kolu da ui nqvo pismo. Za
Alagu to je bilo izdajstvo vjere, znak padanja. Iznosei Alaginu
psihologiju nakon ovog objektivnog incidenta sa suprotne strane,
pisci su bogatstvom i opirnou eksplikacije premiljanja eljeli
izraziti svu naivnost i besmislenost jednog fanatizma, prelazei u
zaboravnosti u direktno komentarisanje i pouavanje itaoca. Postigli
su, meutim, samo to da su njihove glose na fonu Alagine
psihologije, koja se kretala u krugu tragine nedoumice, ostale kao
neumjetniki ispadi, i poremeaji pripovijedanja. Trei incidentalni
potres, kad je vidio Omer-efendijinog Hilmu u tijesnim haljinama,
Alaga je doivio kao konano uvjerenje o izdajstvu dina, guenju
svojih svetinja, prihvatanju onoga to kauri donose i hoe da
nametnu. Teina naivnosti Alagine zablude, koju su pisci htjeli
istaknuti, izgubila se, meutim, u odobravanju sredine koja se
saglasila s ovom Alaginom ocjenom. Tragika fanatinog ali iskrenog
uvjerenja pojedinca utopila se u isto takvoj moralnoj tragici
ostalog svijeta. Samo je zraenje sugestivnosti u ovom sluaju bilo
obrnuto. 20 Zbog svoje nemoi pred nadiranjem elemenata historije,
novog ivota i obiaja, Alaga se u ovom romanu, moda i protiv namjera
svojih tvoraca, objektivira i potvruje kao tragian lik. Osnovni
razlog ovakvom etikom otjelovljenju nalazi se u psiholokoj
produbljenosti ovog lika, u kojoj svaka reakcija i namjera njegova
dobija svoju unutranju humanu motivaciju. Suprotan liku Alage po
shvatanjima odnosa Muslimana prema austrougarskom poretku i novom
ivotu, Omer-efendija kao junak u romanu ima dvostruku ulogu: na
jednoj strani on je rezoner i glasnogovornik pisaca i njihovih
ideja, na drugoj, on, neostvaren sam kao potpuno iv i autonoman
lik, svojim provokativnim idejama doprinosi akcionom i psiholokom
uobliavanju lika Alage. Mada predstavlja pievog istaknutog
pozitivnog pojedinca, onako kako je dat u romanu, Omer-efendija ne
ostavlja utisak simpatine linosti ni u odnosu prema svojoj
romanesknoj okolini ni u svome knjievnom zraenju prema itaocu. Ve
samim tim to je sa svojim pogledima na novu vlast i novo vrijeme
gotovo usamljen nasuprot veine, prema njemu se u romanu formira
odnos opreznosti, odvajanja i neprijateljstva, mada vrijeme i
dogaaji, onako kako su ih pisci dali u romanu, potvruju njegova
upozorenja i proroanstva. Nametljivost njegovog objanjavanja i
agitiranja, njegova podsmjeljivost i cininost prema
konzervativcima, i
-
izvjesna osvetljivost nad njihovim propadanjem, koji ga pokazuju
u nesimpatinom svjetlu i briu emocionalne i etike rezonance prema
njegovoj linosti kod itaoca, identine su, meutim, u irem kontekstu
Osman-Azizovog pripovjedakog stvaranja sa psiholoko-emocionalnim i
etikim karakteristikama lika samih pisaca, kada se on nazre u
pozadini svoga teksta, to u ovim prozama biva veoma esto. I to
svjedoi koliko je Omer-efendija u romanu Bez nade zavisan od svojih
autora kao prototip i projekcija njihovih kritiko-didaktikih teza.
Srazmjerno njegovoj velikoj ulozi u romanu, Omer-efendiju pisci
nisu dali kao cjelovitu linost: njegov lik je dat samo
periferijski, plono, verbalno, onako kako ga je mogao vidjeti i uti
Alaga, bez mogunosti da mu prodre u duu, izuzev onoliko koliko mu
sam Omer-efendija dopusti. 21Rezonovanje Omer-efendijino u glavi
osmoj je u stvari ista Osman-Azizova rekapitualcija shvatanja
konzervativaca, sa kritikim isticanjem njihove nebrige prema
konkretnim i realnim interesima vlastitog naroda i njegovog
opstanka u svojoj domovini u novim uslovima, nemara paradoksalnog
njihovog deklarativnom rodoljubu koje se dri zatucanog fanatizma,
odanosti tradicijama i religioznog formalizma, dok u isto vrijeme
Muslimani neumitno propadaju materijalno i moralno. Mada su to prve
godine austrougarske vladavine, to je ve svoenje rezultata, bilans
jednog nerazumijevanja vremena i kratkovide tvrdoglavosti. Ima tu
logiki uvjerljivih ekonomskih i patriotskih razloga, jer pisci korz
usta Omer-efendijina govore itaocima, tj. narodu, i to 1895, u
vremenu kada su se tendencije zaostajanja i propadanja Muslimana jo
otrije predoavale. Nije to, dakle, samo komentar ivota i zbivanja
iz prvih godina okupacione vlasti, ve namjera da se pokazivanjem i
komentarisanjem nesretnih sudbina izvue pouka za budunost. Roman
je, dakle, po svojoj koncepciji veoma savremen u drutvenom i
duhovnom pogledu za Muslimane uzete izolovano, kojima Osman-Aziz
piu. ...Sve natrg ide, - a niko... niko iv tomu nije kriv, ve sami
domai ljudi-muslimi - kae se na ovom mjestu u romanu. Ovaj osnovni
zakljuak Osman-Aziza i njihovog junaka Omer-efendije je, meutim, i
pored pozitivne tenje za razvijanjem samorodnih subjektivnih sila,
oportunistiki jednostran, jer zanemaruje objektivne faktore ogromne
politike, drutvene i ekonomske promjene. Tragiku ogranienosti i
nemoi ovog svijeta pred vremenom i svim to ono nosi, koja je u
romanu izbijala iz opisa atmosfere i Alaginih meditacija,
Omer-efendijina shvatanja odluno preobraaju u optubu konzervativnog
muslimanskog drutva. I Alagina humana tragedija uzaludnog iskrenog
vjerovanja i nade iri se, prostire i objektivira na lanovima
njegove porodice, kao potvrda Omer-efendijinih i Osman-Azizovih
nagovjetaja, dobivajui, uz pomo intervencije i idejnog svoenja
pisaca, karakter iskljuivo njegove
-
krivice. Dirigovana ideologija, mada u osnovi etiki pozitivna,
potinjava najzad ovu prozu usmjeravanja njene radnje. Prvi lan
Alagine porodice, koji u odsutnosti oevog nadzora skree s puta idui
ljudskoj i moralnoj propasti je njegov sin Mehmedalija. Njegovo
padanje u romanu predstavlja dinaminu projekciju oevog povjerenja,
ideala i nade i ope zablude o pravom kvalitetu ivota i ljudi. Za
njega je u romanu vezan itav niz incidentalnih trenutaka, Segmenata
funkcionalnog razvoja radnje, koji postepeno zamrauju Alagin ivot,
i konkretno doprinose potvrivanju pieve teze. Uz njegov lik vezane
su likovne i dinamike ilustracije nalija ivota muslimanske omladine
toga vremena: u rasponu od besposlienja, skitnje, rasipanja,
alkoholizma, kockanja, prostitucije do krae i zloina. Dat kroz
akciju bez psihologije, Mehmedalija, kao ovjek preputen matici bez
spasa, slui piscima na kraju kao negativan primjer u koji e
Omer-efendija uprijeti prstom s prezirnim i gorkim rijeima: To je
naa nada. Primjer koji se otro naturalistiki konfrontira slijedu
Alagine tenje da od sina stvori pravog turina, odanog tradicijama i
dinu i protivnog svemu to je tue i strano, tenje koja je, uslijed
nesposobnosti kvalitativnog razlikovanja, nastavljajui cinini
paradoks svoje humane osnove, dovela do potpuno antietikih
rezultata. Kao to je Alagi u romanu postavljen Omer-efendija kao
suprotnost i idejni i etiki korektiv, tako je i nasuprot
Mehmedaliji koncipiran Omer-efendiji Hilmo, kao ovaploenje oeve
odgojne stege i napredne savremene orijentacije koja ide ukorak s
vremenom preuzimajui od njega sve to je korisno. Iako je i Hilmo u
poetku, dok jo u romanu nije bila objanjena njegova veza s
Omer-efendijom, bio lan drutva u kome se kretao Mehmedalija, mada
se drao sa nekim stidom i ustruavanjem, on se odjednom gubi iz
njihovog drutva i povlai u pozitivan rad. Ovaj Hilmin preobraaj
nigdje u romanu nije iscrpnije tretiran, ni idejno, kao etiki
primjer odgoja i usmjeravanja omladine, ni pripovjedaki, kao
momenat u razvoju radnje. Kritika je prigovorila da nije ni
motivisan. Ali na dva mjesta u romanu ipak se kazuje da je izvren
pod oevim uticajem. Savremeno kolovanje i nadzor nad djecom
predstavljaju glavne prosvjetno-pedagoke ideje u romanu koje pisci
istiu. Razvoj radnje 22 23u smislu propadanja Mehmedalije i ostale
Alagine porodice stilizovan je upravo tako da Omer-efendidija moe
optuiti Alagu kao oca i domaina za zloinstvo prema njima i posebno
prema djeci jer ih nije podgojio da budu na ast dinu, a jo manje,
da budu jaki, pa da ga umom i razumom die i brane pred najnauenijim
svijetom. Koncipiran idejno kao odgojni kontrast Mehmedaliji Hilmo
u romanu ima i dinamiku dimenziju svoga lika, datu sasvim u skladu
s pripovjedakom
-
koncepcijom proimanja. Omer-efendijine i Alagine porodice u
cilju to efikasnijeg dodirivanja njihovih lanova i sukobljavanja
dvaju suprotnih pogleda na savremeni ivot sa svim posljedicama koje
oni nose. Hilmo je zaljubljen u Alaginu ker ulsu. U ulsinom liku
ima enje i ljubavi iz sevdalinke, ednosti, elje i ekanja, topline i
tuge. Ali ima i neto realno ivotno, to mu daje psiholoku
uvjerljivost ive linosti, a ne samo jednostrane emocionalne
stilizacije. To je njena briga i strepnja da je Hilmo ne ostavi
zbog porodine sramote koju ini Mehmedalija. Sasvim je psiholoki
prirodna prva misao ulsina kad je Mehmedalija zatvoren: ta e rei
Hilmo na to, hoe li je napustiti? ulsa i Alaginica su u ovom romanu
likovi iz druge, emocionalne i tople, patrijarhalne sfere, trpei
likovi. Alaginica, posebno, u ovoj prozi je i najprirodnija i
najhumanija linost. Psihologija joj je saglasna i motivisana, bez
zaokreta i ispada. Staloena i mirna, ona je kao dobri duh vezana za
kuu i zabrinuta za mua i djecu. Trezvena ena ona svojom materinskom
intuicijom sagledava kuda vodi Alagina izgubljenost i nemar prema
porodici. Imajui pred sobom prvenstveno u vidu interese svoga doma,
ona prirodno ne moe biti zainteresovana za apolitika zbivanja,
makar ona u krajnjoj liniji predstavljala i vjersku i socijalnu
opasnost. Njoj je pred oima neposredan ivot, dnevno ivljenje, briga
za odgoj i budunost njene djece. Zato tragiku srljanja u propast
ona prva osjea. Ona je, dakle, prvi tragini svjesni lik u ovom.
romanu, utoliko traginiji to po svome podreenom poloaju u porodici
ne moe uticati na Alagine postupke, to se najbolje vidi iz scena
kada ona muu upuuje prigovore, a on i ne haje za to. > 24 Poetak
traginog predosjeanja kod Alaginice u glavi drugoj spaja se u luku
sa momentom traginog uvjerenja na kraju glave etvrte, ostavljajui
nad cijelom radnjom sjenku kobi. Neizvjesnost politike i drutvene
budunosti, koja se u romanu od poetka osjea, komplikuje se sada sa
neizvjesnou individualne sree pojedinih lica u njemu. Po strani od
ovih glavnih likova ali funkcionalan u romanu nalazi se Avdo Drai,
neophodan za pozitivnu idejno-dogaajnu potvrdu Osman-Azizovih
stavova o snalaenju u novim prilikama, i Salko, drug i demonski
inspirator Mehmedalijin, i uzor pravog turina kome Alaga daje
kerku. Na kraju se svaka od ovih linosti romana svodi na neku
znaajku koju su pisci izvukli u prvi plan njihovih likova, koja
odreuje karakter i daje ton cijeloj linosti, dok sve druge crte
ostaju u zasjeni. Alaga se pokazuje kao simbol konzervativizma i
fanatizma, te brige, crnih misli, i neke daleke nade u atmosferi
novog vremena. Alaginicu karakterie majinska toplina i zabrinutost
za dom, Mehmedaliju - lakoumnost, ulsu - ljubav, Hilmu - estitost,
Salku - beskrupuloznost,
-
Avdu - radinost, i Omer-efendiju - razbor. Linosti se svjesno
svode na ekstremne dominante koje se razvijaju do simbola. A to je
vie oznaka romantiarsko-naturalistikog knjievnog postupka. Saglasno
shernatinom razgranienju likova, u romanu postoje kao posljedice
politikih i drutveno-etikih shvatanja autora i njihovog knjievnog
metoda, dvije socijalne i ivotne linije: linija propadanja, na
kojoj se nalaze Alaga i njegova porodica, i linija uspona, kojoj
pripadaju Avdo Drai, Hilmo i Omer-efendija kao idejni rezoner. One
su konkretizacija i dokaz Osman-Azizove teze, koju nosi
Omer-efendija. Ali su i uzete iz stvarnog ivota toga vremena, u
kojemu su takve sudbine bile veoma este. Knjievno-idejnu
stilizaciju predstavlja njihovo namjerno izdvajanje,
suprotstavljanje i otkrivanje, zatim sinhronizovan poetak njihov,
razvoj i kraj, koji se poklapaju sa poetkom, razvojem i krajem
romana, tako da finale djeluje kao etiki zakljuak loginog zavretka.
;: 25Pored intimne strane likova Alage, Alaginice i ulse, ono to u
ovom romanu zrai neoptereenom knjievnom istotom to je Osman-Azizov
impresionistiki opis pejzaa, koji u najuspjelijim primjerima
poprima znaajke dublje poetske simbolike. U kontekstu romanesknog
tkiva Osman-Azizov opis esto knjievno spaava ovu prozu od
nameti]ivosti angaovanih monologa i komentara, vezujui se
humanistiki za intimne sudbine toplih likova u njoj. Pored toga, on
pokazuje najbolje pripovjedake osobine ovih pisaca, i posebno, u
knjievnom stvaranju Muslimana za vrijeme austrougarske vladavine
najuspjelije opise mostarskog pejzaa dali su Osman-Aziz u ovom
djelu. Opis Neretve kod Staroga mosta pokazuje osnovne strukturalne
karakteristike ovog oblika Osman-Azizovog pripovijedanja. To je
opis izvanredno slikovit, dat sa naglaenim neposrednim izlaganjem.
Pisci se obraaju itaocu u drugom licu, kao sabesjedniku koji ih
slua sjedei do njih. Oni mu pripovijedaju tako da italac u tom
trenutku i sam ivo vidi pred sobom krajolik, koji se u ovom opisu
prua u sasvim odreenoj prostornoj perspektivi, u dubinu, du
Neretve, zahvatajui od irine samo ono to ide uz njene obale. Pored
upotrebe priloga za mjesto koji daju konkretnu lokaciju, njihovo
prianje ponekad sadri i elemenat gesta koji ga ini izvanredno ivim,
a pejza dobija poseban kvalitet konkretne prostornosti. Opisujui
samu rijeku, pisci upotrebljavaju epitete koji u svome potencijalu
sadre oznaku ekspresivne dinamike, ali se nakon te sekvence, javlja
druga koja je opisuje mirnim, gotovo pitomim tonom, sa mnogo ivih,
izrazitih boja, da bi je ponovno zamijenila ekspresivnost
personificiranog, gotovo avetinjskog kretanja, sa tenjom akustikog
doaravanja. Na drugoj strani su opis zahumske strane i Radobolje,
sa utiskom svjeine i ive, slikovite bujnosti usred ljetne ege, te
opis arije sa
-
utiskom metea, svjetine u pokretu, amora i komeanja,
raznovrsnosti duana i robe. I ova obadva opisa ostvarena su
nizanjem ivih, slikovitih i konkretnih pojedinosti, bez mnogo
uopavanja i apstraktnih rijei, bez metafora, uglavnom imeniki i
pridjevski, sa uoavanjem predmeta koji su raznovrsni, te zbog toga
i opis djeluje svjee, izdiferencirano i otro. i. , 26 Ono to
dominira u atmosferi ovih Osman-Azizovih opisa Mostara, to je
izvjestan kult vode i zelenila u sunom i kamenitom kraju, kao
osjeanje svjee ugaene ei. Voda je tu simbol iz kojeg sve istie i u
koji se sve vraa. Svud se osjea njena iskonska mo, ivotvorna i
elementarna. Opis u poetku ovog romana ima svoju autonomiju, ali u
narednom tekstu opis postaje sve vie psiholoki funkcionalan,
spajajui se sa raspoloenjima i sudbinama junaka. Tada opis pejzaa
preraste u opis atmsofere. Takav je opis proljea 1881. i proloma
oblaka, takav je opis moi u Omer-efendijinoj kui, zatim opis
ulsinog melanholinog sjedenja u sobi nad baom, i drugi. Takva je,
najzad, itava glava etvrta o izletu u vinograd u Ilice,
pripovjedaki najuspjelija cjelina ovog romana, u kojoj se opis
izmjenjuje sa radnjom i raspoloenjima, stvarajui jedinstvenu
atmosferu koja se razliito reflektuje u pojedinim linostima zavisno
od individualnog ivotnog trenutka. Prelaz sa dogaaja u klimaksu na
pejza vrlo je efektan u ovoj prozi. I pejza tada djeluje
impresivnije i humanije, a dogaaj, potcrtan, dobija ljudsku
dramatiku. To je funkcionalan pejza, stopljen sa radnjom, pauza za
rezoniranje dogaaja i neosjetan prelaz na prirodu, koja je nekad
saosjeajna, nekad indiferentna. Tada Osman-Azizov pejza predstavlja
odreeno osjeanje trenutka. U Osman-Azizovom opisu pejzaa i
ambijenata pripovijedno detaljiziranje proe ponekad u
nefunkcionalan manir, pretrpanost koja ponekad otkriva nedostatak
sposobnosti uoavanja i izdvajanja umjetniki bitno slikovitog,
svrhovitog. To se naroito opaa u opisivanju aktivnosti, boravka u
odreenom ambijentu, dnevnog bavljenja, kretanja gdje se
interpretira svaki pokret, svaka akcija, deavanje u svakom trenutku
vremena. To u ovom sluaju svjedoi da pisci nisu potpuno ovladali
tehnikom pripovjedakog doaravanja proticanja vremena, vremenskih
pripovjedakih prelaza, ubrzavanja i usporavanja. Pri tome je
knjievno najslabije to oni bez razloga opisuju banalne,
nezanimljive, nefunkcionalne pojedinosti dogaanja, koje bi mogle
izostati bez tete po radnju i knjievnu cjelinu. Takav je 27razvueni
opis boravka mladia u ininoj bati, koji teko opravdava
naturalistiko insistiranje pisaca sa didaktikim ciljem. U iznoenju
dogaaja, u istom pripovijedanju, pisci uglavnom idu linijom
potpunog kazivanja itaocu svega to se deava javno ili u duama
-
junaka. To je sasvim u skladu sa principom da razvoj dogaaja u
svakom trenutku potvruje iznesene idejne postavke pisaca. Ima,
meutim, i druga narativna metoda u ovom romanu: dogaaji se odvijaju
a da zainteresovano lice to ne zna, nego to sazna iznanadno
nepredvidivim otkriem, to pojaava dramatinost pripovijedanja. Jedna
od tehnikih karakteristika Osman-Azizovog pripovjedakog postupka,
kad se ne ide za dramatinou nego za epskim nizanjem radnje, je
izvjesno psiholoko, eksplikativno ili pomou opisa, pripremanje
itaoca za dogaaj koji e se desiti, i koji bi bez pripreme izgledao
suvie nagao, nemotivisan i pripovjedaki neskladan. Kad treba
ostaviti psiholoko-emocionalni efekat, pisci naprave stanku time to
dadu opis, koji produi rezonancu izreenom ili pomiljenom. Kad treba
dati pregled dogaaja nastalih saimanjem vremenskog razdoblja, pisci
to ine uopenim pripovijedanjem u treem licu, u kojemu se u pregledu
povezuju sudbine junaka, iznesene samo psiholoki rezultati radnje i
opa atmosfera u proticanju vremena. Tom pravom naracijom romana,
koja predstavlja istovremeno predah od dogaanja i rekapitulaciju
onog to se dogodilo, pisci potvruju svoje pripovjedake sposobnosti,
izravnavajui se sa ostvarenjem hrvatske i srpske proze slinog anra.
BEZ NADE Muhsin Rizvi 28 IBEZNAE Gdje u Mostaru Radobolja utjee u
brzu i bijesnu Neretvu, kod. Staroga mosta, ondje je najlaki
pristup na vodu. Tu su se peine rastavile te pukao ravan otvor,
kojim pritjee Radobolja, otvor u nizini, nad kojim se s druge
strane, pa dolje i gore, diu divlje peine s orahastim izboinama i
udubinama. Odmah nad tobom se izvija smjeli luk velikoga. Staroga
mosta, komu izmeu pojedinih klesanih i poutjelih gotovo kamena
izbija zelen, kako god ono to se razgranjuju stabla smokava strmo
nad vodom sa suprotne strane podzia i peina. Dok uz Neretvu i niza
nju tvrde peine zajazuju bijesnu vodu, na ovu ravan, netom malo jaa
kia, zalizne ona, kupajui stijenje, sapirui sitni pijesak. A kad ju
za lijepa vremena sa Staroga mosta gleda istu i nepomuenu, gdje se
je u daljini prelila srebrom il' krajem peina tamnom, veliajnom
modrinom ravno pod sobom ju dozire do dna, kroz bistru joj dubinu
vidi, gdje se ak lelijaju sitni, bijeli bobuljci, iznad kojih
katkad plisne koja riba. Tim prorovom umi Neretva i uulja izmeu
kukova, zavoja, kroz vijekove podgrizajui kamen, a bijesna
nestrpljivo kano oekujui doba kia, kad bi da se digne visoko,
visoko iznad svoga korita ili spram njega, i da 31BEZ NADE ugrabi
po koju ljudsku rtvu, rekao bi u naknadu, to uva svijet od ljetne
sue crkavice. Ta iz nje hladne zahvaaju i iz daljih predjela
Mostara,
-
kad napane ega i pripee sunce, kad presui Radobolja, a i u
esmama presahne voda, ili se zagrije, kao da je kljuala na vatri.
Ljetno, vrue je doba bilo; jedva deseti, jedanaesti mjesec, kako je
austrijska vojska dola u Mostar i razmjestila se na krajeve grada,
zasjela na Podvele, gdje se je ve oko utvrda poelo raditi. Tada je
svako boje jutro, za ranijega, iz Donje Mahale izbijao niz cestu s
magaretom ovjek opaljena, kotunjava lica, spuanih brkova, srednjeg
rasta, a prilino pleat. Hodajui, uvijao je sad jednom, sad drugom
stranom, ukajui pred sobom magare, na koje bi natovario po dva
burila i u antreelj umetnuo praznu broku. - u, vuk te izio! -
udario bi on po magaretu. Magare bi malko potrznulo zadnjom nogom,
pa opet mirno nastavilo svoj odmjereni hod, obzirno i pametno
striui dugim uima. - Ha, ha, Avdo, de - tko e bre, ti ili magare?
javio bi se koji obiestni duandija iz duana. ovjek bi samo slegnuo
ramenima, te, ni ne obazirui se, dalje gonio dobru ivotinju. Bio je
to Avdo Drai. Ljuta sirota, jedva eljna, da zaradi koru hljeba.
Takovoga su ga svi poznavali, al' i svi ga uzimali na laku ruku,
kao da nemaju za nj smilovanja. Al' Avdo utio i radio svoju. Tako,
otkako je dola nova vojska, on s dana u dan goni vodu na Podvele i
prodaje ju radnicima i vojnicima. Urani radno svako jutro, pa onako
bosonog, u beznoj koulji i gaama od botane, samo to bi pripasao
silah, ve sasma crn, i opasao se crvenim paom, istjeraj magare na
oni otvor, uvalu pod velikom uprijom, da zahvati vode, natovari i
porene ju na Podvele. v 32 BEZ NADE Kad bi napunio burila i
natovario ih na magare, zahvatio bi jo i broku, te ju ponio dre za
prijeku, a onda s lulom u drugoj ruci i potjeraj uz Kanaru pa preko
uprije. - u, de, bolan! - javljao bi se uz most magaretu, koje je
polagano micalo pod tekim teretom. Magare je mirno striglo uima,
voda klokoala u burilima, a Avdi kratke gane nogavice dolje-gore,
niz cijepce, uz cijepce, kako god je koraao. A gotovo uvijek ga je
sunce stizalo na vrh Brankovca. Put na Podvele vijuga se na zavoje,
jer je strmenito. Uokolo obraslo sitnom travom, a opet ima i busova
drae i kupina. Idu uzbrdo, Mostar ostaje ovako za leima, a to vie
gore, to se bolje otkriva Bijelo Polje i daleko uokolo njega
razasuta sela i stanovi po obroncima. Putem se povaljalo kamenje,
te opet sve piljak do piljka stri, kao da gleda gdje e koga ubosti.
Avdu to nije nita pometalo. On je bosonog veoma dobro gazio - ta
koliko se je bos nahodao! Tabani mu debeli, kao da je obuo
-
opanke. Po napletima i neto po rutavim gnjatima popala mu bijela
praina. Kad bi skoio s kamena na kamen, u broki bi mu kloknula
voda, te ga zalila po gaama ili mu smijesila prainu na napletima u
are, gdje bi koja kap kanula. Nekad bi se malko oglednuo za sobom,
samo malo, pa opet udri dalje, napried, ute, mirno, a kan da sveer
neto snujui i premiljajui. Ona na Vlake - a sunce ve visoko
poodskoilo. Ravna to kao tjemenjaa Podvelei, kojom se razasuli
vojnici. Vlake se protegle, te im gore uz Neretvu vidi Bijelo Polje
s itavim nizom brdija, a onamo, niz Neretvu, podveleka sela.
Sprijeda, kako se uspenje, puklo daleko tamo prema Nevesinju, a
iznad uvale dobrke ponosno se koi Vrh u Velei, obrasloj bukovom
umom, dok sa Svetigore milolika tilovina iri zadah svoga mirisa.
33BEZ NADE ,* Kako se Avdo pojavi na Vlake, onako ga odmah oblete
vojnici i radnici: - Vode, vode! -, - Stanite, ljudi, dok
rastovarim! - odgovarao im je Avdo. Nu nije se mogao obraniti a da
mu ne uzmu, upravo ne otmu broku iz ruke. Otimlju se o nju i
naginju ju jedan po jedan na grlo. Jedan drugomu mirno ne da piti,
a tko more i tko je vjetiji, okretniji, odlije jo u malu posudicu.
- Amo, babo, da nalijem za kahvu, nestalo mi je! - dovikne mlado
mome Avdi. - Odmah, evo na! - odvrati Avdo i porene magare do
vatre, gdje je i mome bilo. Bio je to Avdin sin Miia. Jako mome bit
e da je zagazilo u sedamnaestu godinu. Prilino se razraslo, a prama
svojoj dobi i odvie se dralo ozbiljno. Na zagarenom licu dva jasna
,oka, iznad kojih bi znao sabrati obrve, da bi mu se usred ela
nainile bore. Na obrijanoj glavi prilijepila mu se bijela kapa uz
tjeme; na njemu izplavile i iskrpljene dimije, dok je na gornjem
struku, povrh koulje, nosio razapetu jeermu, na kojoj nije imao ni
svih puceta. - Danas si malo okasnio! - ree Miia ocu. - Ama jok!
Krenuo sam kad i svaki put do sada! - Bio sam u neprilici. Prodao
sam svu kahvu, pa mi ne ostade vie ni kapi vode! Mua bi podranio
prije oca na Podvele. Uza se bi ponio u bakrenoj posudi vode za
kahvu, da mu budne dok otac ne doe. A kad bi i otac stigao, onda bi
obojica cijeli dan tu predanila, pazarujui vodom i kahvom. Avdo bi
morao po ^ nekoliko puta sii u Mostar na Neretvu, a to mu je bio
unosan posao, jer je za tovar vode znao izvui po liepu svotu
novca.
-
Vatru su loili vie u prikrajku pod jednim kamenom, gdje su se po
vas boiji dan kupili momci, razgovarali, smijali, pili 34 BEZ NADE
kahvu ili vodom gasili eu. Kad bi Avdo i Miia pod veer krenuli u
Mostar, onda bi cijelo kahveno sue predali jednomu radniku primorcu
da uva. A Miia bi izjutra opet dobio svoj alat. Pod veer pak,
vraajui se u Mostar, sjeli bi na putu pod kakvu stijenu, da broje,
to su danom utrili. - Liep dan! - zadovoljno bi rekao Avdo, kad bi
prebrojio prilian kup sve veinom srebrnoga sitnijega i krupnijega
novca, veui ga u rubac i strpavajui u njedra. Taman etvrtak bio,
kad se oni u prvi sumrak vraali s Podvelei i prolazili kroz
Brankovac. Krave i koze, to ih svaka prilinija kua dri da ima
mlijeka, ve su se vratile s pae, ulice se dobrahno ispraznile; samo
to bi na rijetko tkogod proao. - He, na stranu! - udari Avdo po
magaretu, vidjevi, gdje prama njemu ide nekakav pjan ovjek. Teturao
se i tamo i amo, a crnu kapu smotao, te ju nosi u ruci. Upravo on
mimo njih. - Bre, bolan! - zamahnu crnom kapom po zraku, a nogom
deknu magare, da se je jadna ivotinja u strahu oeala o zid i umalo
to nije oborila burila. - U koga e ti kreati? - sunu Avdo naprijed,
razbjesniv se to ga mirna ne puaju. - ta ti meni? i onaj se zaleti
na Avdu. Miia se trnu i prepade, nu Avdo, videi se u nevolji,
zaokrenu straga i udari napadaa, da je grdno ljusnuo o zemlju. - U
pomo, ubi me turin! - poe on na vas glas pomagati. U tren oka skupi
se svijeta, a dooe i straari. - Tko je, to je? pitaju da se razazna
stvar. - Evo kako me je udario, odmah me je na zemlju oborio! -
Nijesam, ja sam se samo branio. - A jao meni, ne mogu se dignuti!
Dok se je onaj previjao na zemlji, Avdo nije mogao nikoga uvjeriti
o svojoj nevinosti, a uzalud je i Miia 35BEZ NADE kazivao, da mu se
je otac samo branio. Straari ga spopadoe, pa da ga vode u zatvor. -
Odmah doma, Miia! rastajui se ree Avdo sinu, pa nai Alagu i kai mu
ta je bilo da me izvadi. Straari povedu Avdu meu sobom, a Miia
potjera magare pred sobom to je bre mogao. Preko arije, preko
uprije udarao je po jadnoj ivini,
-
koja bi katkad i poletjela, te bi se na njoj prazan tovar
zatresao i odzvanjao. Kad je doao pred avlinska vrata, Miia je bio
vas usopljen, zapuhan. Osloni se rukom magaretu o sape da malo
odahne. - u! - gurne po tom u magare kad otvori vrata. - A gdje ti
je babo? upita ga mati s hajata kada utjera ivine. - Odmah e doi! -
odreza Miia. - Ve deder ti ovo rastovari, pa daj ivini da to
prigrize, jer ja moram trknut do Alage! - ree na duak i odleti iz
avlije. Upravo se ljudi vraali iz arije i iz posla doma, kad je
Miia letio sokacima, i to tako da u malo nije i noge podbio. Kad bi
golim nonim palcem lupio o kamen na sokaku, asom bi se iskrenuo i
malo pogledao onako izboen u nebo, pa se opet u pasu skupio, rukom
palac pogladio i hajde dalje. Alaga je stanovao u Donjoj Mahali, u
malom, zatvorenom sokaiu. Nad kuom mu se tamo izvisio Hum, pred
vratima harem, a iz sokaka preko ceste odmah prolaz preko peina na
Neretvu; dvadeset, trideset koraka dalje opet od sokaia esma. Alaga
je imao obiaj, svaku veer u mrak izii sa zemljenom posudom na esmu,
da sam zahvati vode. Taman se on polagano vraao s esme. Jednom drao
ibuk i primicao ga ustima, a drugom testiju za grli, kad Miia tre
preda nj. - Alaga, oiju ti... : ' v 36 BEZ NADE -O, ti si, Miia!
Staje? - Odmah u ti rei, ve samo pomozi! ! - Hajde, hajde, kazuj!
:= ' Miia poe bez oduka pripovijedati ta mu se je s ocem dogodilo;
pripovijedao je mucajui. - A tko je taj, to ga napade? - Dina mi,
ja ga ne znam. A otac mi zdrav, prav, pa ga sve isto zatvorie. -
Nita, nita, ne boj se. Sutra u ja to urediti, a ti hajde mirno
doma. Miia ga pouzdano i zahvalno pogleda, pa pozdraviv Alagu, poe
natrag. - Stan-der, Miia! A hoe li sutra na Podvele? - Ja ne
znam... - zabrinu se mome. - A moram! - nadoda hitro iza male
stanke. - Podrani ti, ko i svaki dan, da se to ne izgubi. Nai koga,
da ti pomogne natovariti vodu, a ako ti oca sutra jo ne puaju, ja u
koga najmiti, da ti istjera jo vode. Samo ti hajde bez brige! Alaga
Hrle jo se malo ustavi s testijom na dnu sokaka. Mrak se jo bolje
uhvatio, te kroza nj umjesto ljudi jedva to vidi stupove koji se
miu. Kad malo potom otvori avlinska vrata svoje kue, obasja ga
lagano svjetlo svijee koji je gorio na visokom, sjajnom svijenjaku
pod hajatom.
- Na hajatu prostrta serdada, a na njoj pustekija, te su tu na
ugodnoj veernoj hladovini sjedili Alaginica sa dva sina i kerkom. -
Mislila sam, dina mi, da ne e vidjeti uza sokak! - naali mu se ena,
prikladna, osrednjih godina, njena i plemenita izraaja, pogledavi
prema vratima. - De, ne boj se ti za me! - primi Alaga za alu, idui
preko avlije. 37BEZ NADE BEZ NADE Na asak se kao prikovan ustavi
nasred plonika. Licem ga poduhvatilo lako svjetlo muma, te mu s
usta odsijevnu smijeak nekakva milja, dragosti, kano da ga je
zagrijala srea iz onoga kruga dragih srdaca. Jedan sin legao glavom
materi na krilo, te se igra nogama, kupei ih i pruajui, a drugi,
pripoviedajui neto, zastao, kako god i sestra mu. Djevoje sjedilo
ispravno, postrance ju oblilo svjetlo, pa joj se kupalo u velikim,
vlanim oima. Mlada kao kap, a puno slina svojoj materi. - Hajde,
ulso, uzmi od babe testiju! - ree joj mati. ulsa se die, maknuvi s
ramena na plea gojnu pletenicu, i krenuvi pri tom glavom kao srna.
- Dajder, da se napijem! - Alaginica e, te nagne grli. - Ma ne zna,
to mi se dogodi! - poe Alaga kazivati eni, dok ona jo ne bijae
odmakla grlia od usta. ena ga odmah nije mogla priupitati, ve ga
pogleda. > ;,-Ja s vode, a Miia preda me kao... :.ni - A to? :-:
V- , :; ':: . '- ' '._ - Jadnom se Avdi ba ne da. Zatvorili ga. ;
',.:';
-
- Dina ti, ta e mu - dijete je jo. Ne znam, da li je to stariji
od moga Mehmedalije - na zdravlje mu bilo! - Jest, jest. Jadni
Avdo! Ko da evo sad na vidim gdje mu otac jae na pomamnu zekanu, a
za njim dva momka. Tvrda kua - ama kad stari umro, Avdo mlad ostao,
pa se dao u bijes - i eto, kako mu je danas. Ali se je opametio -
ta koga nevolja ne opameti? Sada ko da nije ni svojta onomu kakav
je bio kao momak. Kad ogolio, onda se i opametio, te se jo oenio -
i eto brige gotove. Nu more mu Bog dati, radin je i pazi! - Neka ga
srea prati! - uzdahnu Alaginica. Kroz noni, crni mrak irio se i
odjekivao od peine do peine bajni um Neretve, a sa vrletnoga Huma
dopirali glasovi uka, orla i gavrana, mijeajui se, spliui se, te se
ini, kao da s onih ponosnih i prkosnih stijena dolaze neki tajni,
nejasni zvukovi. Sjedili su oni tu na hajatu i do po jaciji. Upravo
ugodna hladovina bila. - Hajdmo, djeco, spavati! - u neko doba
zovnu aginica. Djeca ju posluaju, te se digoe. Alaga je jo ostao
pri mumu, punei ibuk i puei, dok se napokon i on ne die, pa da i
sam ode na otpoinak. Sutra dan rano, istom to je sunce pomililo, on
je izlazio iz Donje Mahale, te krenuo preko velikoga mosta na
prijeku stranu, na Carinu, da potrai Omer-efendiju.Duandije jako
otvorili duane, a od istoka, s Podvelei tamo, zasjajilo se ko da se
je go kamen oblio zlatnom vodom. Omere-fendija je stanovao na
Carini, gdje je i kue imao, te je upravo sjedio tada u oku nad
ulinim vratima, pijui kahvu i puei prama otvorenom penderu. Alaga
unie na vrata. Ba su bila otvorena, al' ne ona druga, kud se ide u
avliju. Odmah u pridvorju pod okom sretne Omer-efendijina momka.
39BK5! ^ je Omer-efendija? ; je u oku! - odvrati momak. zakrenu,
uspe se uz stepenice i na otvorena vrata Pozdravi
Omer-efendiju.
- ^ujrum, Alaga! ljubezno i udvorno Omerefendija /i Alagu,
udarajui rukom po naslonjau, pokazujui ondje sjedne. - Hamza, amo
der, Hamza! - viknu po i je dobro odjeknulo cijelim okom i
aralukom. ^
-
dok je jedan rukav bijele bezne koulje zagrnuo do pod pazuho. O
bedri mu niz silah visila od ohe lijepo uivena i izrezana
duhankesa. Na nogama mu crvene postule. Kao uvijek, i sada je iao
nekako rek' bi zamiljeno, samo to je morao i s jednu i s drugu
stranu pozdravljati, koji su mu se javljali i on njima. Prolazei
Tepom ispred jedne magaze, zovnu ga netko i on unie unutra. 41BEZ
NADE II Slikovita je i lijepa zahumska strana u Mostaru, a da nije
nje, slabo bi to od Mostara bilo. Bujna i zelena, plodna i
kitnjasta, pa kad je ljeto, ona daje ivota i veselja, radosti i
zabave. Po njoj se steru krasne i arobne bae, a u njima se
izmjenjuju mirisni orasi sa jabukama i tunjama, gusti, tamnolisti
ipci sa listnatim smokvama, dok se jablanovi mjere s munarama i
terezijama. A za Zahum opet Radobolja je pravi dar neba, koji
natapa rodnu zemlju, dok se u njenoj vodi ogledavaju vrbe i kupine,
dok se preko nje brvnima veu baa s baom, kamenim, svijenim uprijama
jedna strana s drugom. to je narav smogla milja i krasote u kru, tu
ju je sasula, pa nije ni udo, da tuda sve oivljava, dok ljetno
sunce pripie u golo tjeme Huma i o bokove Podvelei. Svanuo bio
petak, svetac. Lijep dan ko hoe, nebo isto i vedro, kao oko ljepote
plavojke, a s one modre istine sijevalo sunce i poelo pripicati po
zemlji. Baovani po duanima i ispred njih na erizu pod starom
uprijom izloili mnogovrstnu zelen, dar i plod svojih baa, pa da ne
povene pod sunanim zrakama, krope ga uvijek, neprestano, te iz onih
pletera curi voda i otjee malim jarkom ispod duana. Svijet se mijea
arijom, razgovara, vie, dozivlje, a seljak s drvima ustavi se pred
kojim duanom i pogaa s duandijom da proda drva. Netko zatakao cerek
mesa o kaiprst i nosi ga doma, a netko se ustavio pred baovanima,
te probira crvene kavade, modre patlidane, trai bamju. Upravo
sgodna slika, pregledati i vidjeti s jedne strane sve samu
raznovrstnu zelen.
-
BEZ NADE a s druge strane bogate duane, pune stambolske robe,
kojom su police prenatrpane, dok s gornjih epenaka vise areni
jagluci, jemenije, silahi i pripaaji. Do podne je moglo biti jo
jedno tri sata kad je kroz svjetinu sa stare uprije silazio ovisok,
jedar momak, s natisnutim fesom na zatiljak. Na nogama mu gotovo
nove, crvene postule, nove akire s lijepim podvezama na tozlucima,
vezani fermen, a koulja od beza, kao snijeg bijela. iroke rukave
.zapeo pod pazuhama, a rukama mae uza se niza se, kao da pliva u
vodi. Lica je malo opaljena, vie kotunjava, al' nekako odrezana,
pravilna. Pogleduje s duana na duan, mahne gdjegdje i glavom i
rukom, ili se javi glasom. - Aha! - nasmijae mu se brkovi, kad
stade na erizu i pogleda na skup ljudi, koji su se razgovarali pred
jednim duanom, pa poe polaganije hodati kao da se je htio libiti.
Stade jednomu za lea i die desnu ruku, na kojoj je srednji prst
odupro bio o palac i kvrknu onoga u onu jamicu na vratu pod
zatiljkom. - Na, bolan Hilmo! - odskoi od njega i poe dalje, ni ne
osvrui se, kao da nita ni bilo nije. - Salko, stani! - poviknu za
njim Hilmo, uhvativ se rukom za vrat i potravi malo po njemu
prstima. - Ja u ovdje! - odvrati mu Salko i pokaza prstom na duan,
pred kojim stade. U duanu naprama tabakoj damiji, pred kojim se je
Salko ustavio, sjedio mlad momak. Prebacio nogu preko noge i puio,
a leima se okrenuo upriji. - De, brat si mi, to si se tako, oi
moje, zamislio? - prozbori Salko, oduprvi se jednom nogom o epenak
i klepnuvi ga ujedno rukom po ramenu. - Oo, bujrum, Salko! - okrenu
se onaj na epenku.
-
42 43BEZ NADE - Kad emo, Ibro, nagnuti? - upita ga Salko i prui
glavom kazujui prama Zahumu. - Jo ne mogu dok otac ne doe. - Hm, a
kad e doi? Vrijeme je ve! - Odmahne Salko i uhvati prstima za pas.
- Stani malo, odmah e on! - odvrati Ibro i prisloni glavu uz direk.
A gdje si jutros bio? - Na Tepi - ama smo se nasmijali! - uze se
Salko smijati na vas glas. - Ma ta, ta se smije, bolan? - pogleda
ga Ibro. - Kupili mi ludom Mati digericu, pa mu je dali. Kad Mate
poao, a mi za njim natjeraj dva tri psa. Psi navalili na Matu i
digericu, pa da vide trke od Mate i paadi. Poleti Mate, a za njim
psi, a Mati dogori do nokata, pa tres digericom o cestu. Ama cijela
se arija iskopitila od smijeha. I Ibro se je smijao, da se je morao
odmaknuti od direka. Po tom se die na noge i trehnu po akirama, pa
uhvati upicu i iskoi na cestu. - Ja u po vodu. Ti me priekaj! - ree
Salki. - Evo mene! u isto se vrijeme javi Hilmo, primiui se Ibrinom
duanu. - E pa dobro! Hajdete vas dvojica malo naprijed, a ja u
odmah za vama! - ree im Ibro i poe na vodu. Salko i Hilmo pooe
uhvativi se za ruke, te se smijahu, pripovijedajui neto jedan
drugomu. Uprav Ibro s vode, kad se pred duanom stui s ocem. - Je li
tko bio ovdje? - upita ga otac hadija, penju se na duan. - Nije
nitko! Hadija skinu s nogu papue te ih metnu u dnu duana, a sam
sjede na pustekiju i prekrsti noge. 44 BEZ NADE ' - Dajder amo tu
vodu! - prui ruku Ibrahimu. Ibrahim odli malko na nosi ispred duana
i pokui ocu. Stari odpijnu, i metnu vodu uza se, pa primae veliki
uti takum ibuka ustima i zagleda se na testu. Ibrahim ostade uz
epenak okreui se na okolo, a ponajvie onamo, kud su otili Hilmo i
Salko. Bijae malo kao nestrpljiv, te se je poigravao lancem od
sahata. Sve se je vie i vie odmicao od epenka, najprije kao u poslu
onomu duanu suelice nekako na stranu, pa okrenuv se dva-tri puta na
duan da li ga otac gleda, i videi, da ga ni ne vodi, otite za
Salkom i Hilmom. Salko i Hilmo su polagano ili, pa ih je Ibro mogao
sustii na emovcu. Ibro se javi za njima, a oni se okrenu, dok ga
Salko ne uhvati za rame; pooe tako dalje, pjevajui pod glas i
smijui se. Sunce je bilo lijepo
-
pripeklo, a praina popala i svedjerno se dizala. Brljan, to se
je uhvatio za uline duvarove, pobijelio, a isto nekako i grane
voaka, to su se prevjesile na izvan. Tamo pred tobom, uz one orahe,
dizala se visoka terezija, od sivoga, lijepo tesanoga kamena, pa i
ona pri dnu zapraena. A uz tereziju, kroz oni duvar, to se nje dri,
vode vrata u Cininu bau, koja bujna i zelena lei na jednom rukavu
Radobolje, dok drugi rukav zaostaje tamo preko ceste i ostalih baa
tako, da inina baa ostaje na Radoboljinu obtoku. Baa je pomno
obraena, mnoge brazde s raznom zeleni, cvijeem, a meu njima erizi,
u koje ino naputa vodu kad polijeva bau. U dnu bae nad vodu nadvile
se vrbe. Ovamo k cesti ador meu slivama, podalje podignuto ognjite,
gdje se kahva pee, a sve se to iz drugih baa ne vidi, jer je inina
okruena zelenim i gustim kupinastim plotovima. Nad samom vodom, u
zelenim granama vrba, sakrila se londa a odmah uza nju niz vodu
krevet, otvoreni tavan od dasaka. 45BEZ NADE Vrbe se u kronju
savile nad londom i krevetom, a duge im vitke ipke pale na vodu, pa
kako voda tee, onako se i tanke ipke kupaju u njoj i trepere, kao
da njima provijava laki vjetri. Bistra Radobolja amori po
pjeskovitom koritu, a iz nje se die ugodan hladan u londu i na
krevet nad njom, dok se preko vode, preko onoga zelenoga plota na
drugoj strani otvara vidik na kukuruze, kavade, bostan i drugu
zelen. Kako su se vrbe savile na gusto, onako brane sunanim trakama
da prodiru kroza njih i dopiru do vode, pa se tuda raskrilio uz
ugodnu hladovinu i aroban sumrak. - Hajde, ulazi! ree Ibro, kad
dooe do bainskih vrata i kad ih otvori. - Dri, stani! pohiti Salko,
stisnu glavom u ramena i skoi kroz vrata kao klupko u bau. Da nije
glavu uvukao u rafnena, mogao se je udariti, jer su vrata niska. -
Dina mi, ja ne skako! poprati ga Hilmo prolaze mirno kroz vrata i
smijui se. - ino bolan, gdje si, jesi li iv? - podviknu Salko,
dignuv glavu. Metnu li ita u vodu da se rashladi? - Ahaha! - odazva
se glas iz vrba. ta si se, Salko, razvikao? Ta nije potjere! -, -
Ne galami ino, kad ti ljudi dolaze! - naali se Salko. - Kad nestane
drugih ljudi! Oni nagrnu u londu, gdje je ino sjedio. - Kome ti
tako? - opet se naali Salko, te uhvativ inu rukom za rame, drugu mu
pritite u lea. - A da se ino digne, premotao bi te ak preko Huma!
-odvrati ino.
-
ino je sjedio uza stol, na komu je bila boica rakije. On tako
obiava uvijek izjutra, kad je sam, a sve mu je itav dan krivo, ne
skine li rakijom rosu sa srca. S toga mu je i lice imalo
BEZ NADE nekakvu jaku, kao i crvenu i modru boju, koja je rek'
bi sasma zgodno odgovarala njegovom jakom, visokom rastu, isto kao
i oni krupni, dugi brkovi. - ta emo metnuti u vodu? upita Ibro
Salku i Hilmu. Salko kako je sio, onako rairio dlanove te se odupro
o klupu; glavom se prislonio uz londu, pa ravno u koso ispruio
tijelo i langarao nogama. Hilmo izvadio srebrnu kutiju, te savijao
duhan. Kako je gnjat premetnuo preko koljena, tako se malo sagnuo,
da mu se je zlatni lanac od sahata, to mu je visio oko vrata,
odmaknuo od prsiju te visio i njihao se kako bi god Hilmo rukom
maknuo. U struku se oko njega ama najbolje priljubila svilena
jeerma i fermen, dok mu je ona modra svila upravo odgovarala licu.
Da mu nisu obrve odvie bile krupne i da su mu oi imale vie izraza,
moglo bi mu se rei, tono se kae, da je momak ko jabuka. Kalufli fes
nakrivio nad elo, pa mu se kita od ibriima vrtila tamo i natrag
ispred ela. - Deder neto! poturi fes i ispravi se, kad savi cigaru.
Nismo doli, da se gledamo. - Ee, ino, po oke rakije! - mahnu Salko
glavom. Metni ju u vodu da se hladi! ino pusti krupni cigarluk iz
ruke i stavi ga na stol, pa se die i izie iz londe. - ta emo da
radimo? - upita Hilmo. Ibro nita ne odgovori, a Salko je onako
ispruen samo gudio kroz zube nekakvu pjesmu i gledao u areni krov
londe. - Hoete li da vam kahvu ispeeni? - zovnu ino iz bae. -
Bezbeli, ja ta emo? - Hajde, hoemo li se karata? - zabrza Ibro. -
Pa dobro! - prihvati Salko. I karte donesi, ino! ' Malo za tim
kahvedzija donese ibrik kahve s findanima i eerom, pod pazuhom dre
karte. ; 46 47BEZ NADE - De ti nalij! - ree Hilmo ini, a sam mu uze
karte ispod pazuha. Bio je debeli kup karata, al' istroenih i
pocrnjelih. Pone ih brojiti, da vidi jesu li sve na broju.
-
- Hoete li o to igrati? - Evo ja velim, da igramo o lonac! -
predloi Salko. - I o etiri oke treanja! - hoe Hilmo. - Pa taman!
Daj amo, na me je palo da dijelim! - zgrabi Ibro karte. I poee
lupati po stolu, bacajui po redu karte. Dignu ruku i zamahnu njome,
a karta puca po stolu kao da dlanima udaraju. Sasma se bijahu ve
zanijeli u igranje. - A to, zar emo bez rakije? - ustavi Salko ruku
u zraku kad je upravo htio da baci kartu. - Pa i za rakiju! -
odgovorie obojica druga zajedno, jedva ekajui kad e na njih red,
jer je svaki raunao da e potegnuti one karte koje su pale. Igrali
su se ivo, raspaljeno, te su slabo mogli opaziti kako se primie
podne, a jo im je manje upalo u oi da je meu njih doao mali
Mehmedalija, kako su ga zvali, Mehmedalija ; Alagin. Mome mlado,
al' je moglo dolaziti i meu starije; ne bi se nitko radi toga
ozlojedio. Bio je dobar mali Mehmedalija, jer bi samo gledao ta
stariji rade, a opet svi su ga voljeli i pazili, jer je Alagin sin.
A Alaga je bio ugledan i aen - ta malo je takih bilo kao on.
Mehmedalija sjede izmeu Hilme i Ibre. Upravo se igra svravala, pa
su sva trojica napeto oekivala kako e se svriti, i tako ga nisu ni
opazili. - Na! baci Salko kartu, te ih sve skupa odgrnu od sebe.
Moja je igra, a sad se vas dva koljite. - Meni je dosta! - ree
Ibro. Eto, Hilmo, nas emo dvojica upola: 48 BEZNAE - Pa taman! - -
Rakiju amo! - doviknu Salko ini. ino namaknu na stol poluoku. Po
staklu se uhvatila magla, koju su u dulj kapi prerezavale i niz
bocu se cijedile. - Hoe li ti treanja? - upita Hilmo Mehmedaliju.
Daj, ino, ama i ljenika! - Aha, boji se ovjek da mu ne bi doma
opazili gdje je pio rakiju! - primetnu Ibro. - Deder, da je
gucnemo! - natoi Salko. Sva trojica dignu ae i nagnu sve do kapi.
Lako im je letjela niz grlo, kao voda. inina je to rakija, a svak
zna da ino dri samo dobru rakiju. - Kako emo s loncem? - upita
Hilmo. - Rei emo ini da on sam sve uredi, nek je njegova briga. -
Dobro! - pristane Hilmo. - Samo u ja morati oko podne doma. Malo u
se ustaviti, pa eto me odmah na lonac. - Jo ti kaplje, bolan,
mlijeko iz usta! - pogleda ga Salko sa strane.
-
- Pa taman - ali ja moram. Evo e biti jo sat, sat i po do podne
- pogleda u sat - a ja u se dotle vratiti. Hilmo iskapi jo au
rakije i zaloi ljenicima, pa se die. Iao baom i ljenike jeo, a
grizao ih je i sokakom. On se je vazda bojao da mu doma ne bi
opazili gdje je rakiju pio. S toga zategnuo koracima da se malo vie
zadri ne bi li mu se dotle piu izgubio svaki znak. Jedva on doma,
kad mu i otac tre. Za stolom je samo malo zaloio, ma da ga je mati
nagonila. - Ne da mi se neto, bit e radi vruine! branio se on. Ve
pripekla i najea vruina, kad se je on znojan vratio s Carine u
ininu bau. 49BEZ NADE - Gdje si, bolan? - jedva ga isekaju Ibro i
Salko. >,*, Hilmo je bio sav znojan, te se skide i poe hladiti.
-;% ..... U to ino unese lonac, to ga je bio priredio, kako su mu
rekli. Lijep se i uslastan miris dizao iz njega. Svi zasuu rukave,
a uza njih sjede i ino i Mehmedalija, komu je Hilmo rekao da
ostane. Slatko su jeli i zalijevali piem. Po tom iznesoe netom
oprane trenje, a po jelu se poee gostiti rakijom, koja ih je
malopomalo tako uhvatila da su i zaboravili malo pospavati jedno
pola sata. Ve okrenue u razgovor, a onda Ibro uze argiju te poe po
njoj udarati i uza nju pjevati. Pomagao mu je i Salko svojim
prilino hrapavim grlom, popijevao je i Hilmo, dok je Mehmedalija
izvijao visokim i tankim glasom kao djevojka. - Haj! haj! to mi se
hoe! - odobravao je ino i zalijevao se rakijom, uhvativ se rukom za
koljeno. - Huuu! - zavrisnu Salko, kad Ibro ustavi terzijanom a
argiju umetnu u krilo i pogleda rakiju. Ve i vruina poela
jenjavati, sunce palo na stranu, a po iindiji odmah nagrnue u bau
hrpe mladih i starijih. Sve je to sipalo jedan za drugim, pa su ini
i njegovomu momku bile pune ruke posla. Netko trai kahvu, netko
mastiku, netko rakiju, a jedni zovu karte ili tablu da se igraju.
Posjeli su u londi, na krevetu, po travi odmah uz vodu, a pod ador
su otili igrai, te viu, kazuju, ispravljaju, kao da su se
poinadili, a izmeu njihovih glasova uje se i smijeh. - Mehmedalija,
eto ti oca! - ree Ibro kad vidje da niz bau dolaze petorica ljudi,
a meu njima i Alaga. - Pa neka ga! - slegnu Mehmedalija ramenima.
Nee meni otac nita! - Bujrum, bujrum! - pozdravljao je ino a oni
opet njega. Evo ovamo! - kazivao im je ino, da mogu jo ba sjesti u
londu> 50 BEZ NADE - Neka, de ti nama gdje na travu!
-
On im priredi pod vrbom uz vodu. Prostro im ilim, momak preda
njih metnuo table, pa im onda donio kahvu u ibriiima. - Dedera meni
nargilu! - zovnu Alaga i rastjera pune brkove. Bijae svukao
postule, metnuo ih kraj sebe u travu, a on se naslonio na ruku, da
mu je kita s fesa padala po ramenu. elom mu se pravili jo jai
nabori, kako bi puao dim, koji bi mu se onda motao oko duguljasta
lica i oko glave. Ispod adora se neprestano dizala vika, s kreveta
razlijegali se glasni razgovori, a ispod londe se irili glasovi
argije i pjesama. Sve oivjelo, te bi rekao da i svaki list
progovara, tako to vri i amori. - Hajde, hoemo li malo kuda? -
upita Hilmo svoju druinu. - Taman... niz Donju Mahalu! primi Ibro.
- Pa taman! - pristade uz njih Salko, iskapiv i zadnju au rakije. S
nama e i Mehmedalija. Oni se dignu iz londe. - Eno ti sina, eno ti
Mehmedalije, Alaga! - ree mu jedan, koji je s njim sjedio. - Pa
neka ga, neka momak gleda, ta u mu ja! - i pogleda onamo.
Mehmedalija je s onom trojicom taman odmakao na put da iziu kroz
bau. - Mehmedalija! zovnu ga Alaga. - ta je? - odazva mu se i poe k
ocu. - Svrni se doma i reci materi da skuha pitu i ispee halve, pa
da poalje ovamo. Ja u ovdje ostati na veeri. Hajde leti!
Mehmedalija mu nita nemade kada ni odgovoriti, ve odmah poleti da
stigne onu trojicu, koja su ve bila i na sredini bae. Oni zakrenu
ispred crkve, pa preko Paabegove uprije pred njom, te udare ispod
Huma. Salko i Ibro uhvatili se preko 51BEZ NADE ramena i pod glas
pjevaju, dok uza njih idu Mehmedalija i Hilmo, jedan s jedne, drugi
s druge strane. Gdjekoji bi kadto podvrisnuo, a kad bi naiao tko
putem, uklonio bi im se, da mogu lijepo proi. Ibro i Salko su
htjeli da se gdje zaustave, nu Hilmo ih je sve zaustavljao i
odgovarao ih. - ta emo danas! Drugi put, sad emo samo onako da
prohodamo! - Hajde materi da ti sise dade! - dobaci mu Salko. -
Ama, dina ti, kako da zaustavimo kod koje djevojke kad evo iz mene
rakija zaudara na deset arina! - uvjeravao ih je Hilmo. I zbilja,
oni su ili sve onako dalje, ne ustavljajui se pred niijim vratima.
Samo bi se katkad komu javili i pozdravili ga. - Idem ja doma rei,
to mi je otac kazao! >- poleti Mehmedalija i pogleda na njih kao
sa eljom da ga iekaju.
-
Salko i Ibro pooe dalje, a Hilmo se malko ustavi i pogleda preko
harema, nad kojim se je dizala baa, ograena plotom. Iza plota
opazio gdje se neto crveni, pa poleti na prstima uza sokak i otkinu
granicu tamno-zelenoga ipka, to je rastao u haremu, da je baci
preko plota. Nad plotom se zau lagan tropot, kao mali vjetri, pa
priguen smijeh - i svega nestade. Hilmo je jo drao uzdignutu glavu
i u ruci granicu ipka, a kad vidje da vie nema nita, odmae se i poe
niza sokak, neprestano se okreui. Mehmedalija je uniao na avlinska
vrata kao vjetar, te" se je, lete uz sokak, zaduhao, kao da se je
penjao uz brdo. - Mati, mati... o - A ta, mati te ne poalila! -
izie mu mati na tavan. Gdje si danas bio? Gdje si ti na ruak? 52
BEZ NADE - Bjei, ostavi to, ve mi je otac... - Nuto, da mi se ti
skita i liska, a? Jesu li to tvoji posli, gdje si bio? - E pa ta,
gdje sam bio... Bio zam u ininoj bai! - Tamo, kukava ti mati ne
bila! Jadna je - tamo, gdje se igra i pije! A Mehmedalija, crn ti
obraz ne bio kud ide! - De, pa nisam skoio u vodu! Ve reko mi je
babo da ti kaemo da ispee pitu i halve, pa da poalje tamo u bau.
Ima ih s njime, te e tamo veerati! - Ah, zar se je obezglavio! -
spusti hanuma ruke niza se i ravno pogleda. I opet njegova ona
sijela i njihovi razgovori -pa mi to sve skae na nos! Mehmedalija
je hitro nagnuo na vrata. /- ; - Kud si nagnuo, stid te bilo! Doma
sjedi... Nu on je ve bio otvorio vrata i umakao. ' Hanuma je jo
ostala na tavanu i bolno gledala kud iseznu Mehmedalija. - A i ti
si, krenuo, sine... A opet on, on! Kua i djeca za vratom, pa tu su
mu i kahve, i bae, i sijela. Kad kmet doe, ko onomade: Hajde aga,
na selo, ima posla! - on ni mukaet, ve potjera kmeta, te niti se to
brine niti radi! - jadovala se hanuma na tavanu, naslonivi se
laktom o trabozane, a glavu na ruku. Stala je tako podulje, te se
nije ni maknula, ve je nijemo i zamiljeno gledala po kaldrmi u
avliji. Sunce je bilo na zapadu za Zovnicu i udaralo o avlinski
duvar, a hanuma je i tamo bacala oima, nu nije mogla vidjeti onu
lijepu igru zlatnih trakova, kako se veru i cijepaju po staroj
zidini, kako obasiplju srebrom kumrinu travu, kako li na onom
donjem kraju prodiru kroz odrinu. Ona turobna zamiljenost, koja joj
je provirala na lice, morala je biti duboka, jaka, jer joj se bijae
nabralo bijelo 53BEZ NADE
-
elo meu oima, onim zagasitim oima na lijepu i prikladnu licu,
koje je jo dobro sauvalo ljepotu, ma da je hanuma toliko puta mati,
i ma da je u godinama poodmakla. Na glavi joj pripeta jemenija
spustila se niz plea, jeermu razapela i spustila joj krajeve pod
prsima, dok je crvene dimije sprijeda pripela za pas, da joj se ne
vlae sasma po tavanu. Liepa je i pristala rasta, bijele puti, kako
ju je odavala ruka, na koju se je oslonila, a s koje se je spuznuo
rukav od koulje. - A ta u ja! - uzvinu obrvama, priklopi kapke na
oima. - ulso! Uz trabozane se bijae primakla blie bai i pogledala
preko duvara, napevi se na prste. Kad u da nema odgovora, poe preko
tavana, pa niz stepenice, navue papue i poviri na vrataca od bae. -
ulso, hodi, kerce! - zovnu u bau i pogleda tamo. Gore u bai pod
jednim drvetom bila je ulsa s mlaim bratom Mehmedom. Mehmedu je
moglo biti oko deset godina, vie ne, a ulsa, sa sreom, ve itava
djevojka. Mlada ko kap, najvie u petnaestoj godini, ama se razrasla
kao trava iza blage i oploujue kie. Rasta gotovo ko i mati joj, a
tanka u pasu, oko kojega je opasala kolan. Fesi, okien biserom i s
nekoliko dukata, nagnula k elu, a niz lea spustila duge, crne
pletenice. Naganjala se s bratom oko stabla, jer je on htio trati,
pa kako je za njim letjela, u struku se savijala kao prut, a u licu
se zaarila kao to je crven cvat od ipka. Upravo joj vezena papua u
trku pala s noge na travu, kad ju je mati zovnula. - Eto me, mati!
- okrenu se odmah kad ou da ju zovnu. I poleti niz bau kao
vjeverica, okrenuvi se dva-tri puta na brata, kao da mu je htjela
rei: Evo, kako i ja znam trati!^ - ta je mati? - upita ju kad
doleti u hajat. 54 BEZ NADE - Pomo' e mi, kerce moja, da skuham
pitu i ispeem halvu. Babo ti hoe da u Zahumu veera. Ti hajde naloi
vatru! ulsi nije trebalo dva puta rei, ve odmah zapregnu dimije i
preko njih bou, pa se skupi kod ognjita te naloi i raspali vatru.
Mati joj skinula siniju i oklagiju, izvadila brano i sve priredila
da pone sukati pitu. - Dina mi, neemo moi svriti, ve hajde neka
Meho zovne Saju da nam pripomogne, a svakako e ona i nositi. ulsa
ode po Mehu, a Meho letom po Saju. Saja je hitro dola, te udari est
enskih ruku po poslu, da je pita pred veer ve bila na eravi pod
saksijom. Kad je pita bila peena i halva gotova, Saja metnu
tevsiju, boom omotanu, na glavu, halvu u velikom leneru, svezanom
manjom boom, u ruku, pak odnese u ininu bau. Ve je i aham bio
oglaen, a hanuma i ulsa otklanjale, te izile na hajat i sjele. ulsa
je sjedila na sofi, a hanuma na serdadi i uza nju Mehmed. Veera im
je bila gotova, nu ekali su dok doe Mehmedalija.
-
- Jadna ja, gdje je, ta radi? - Ama doi e, mati! Priekaj malo,
to si se zabrinula? mirila ju ulsa. - Evo sad e i sat po ahamu, a
njega nema. - E pa ta e... A on e doi. Ta on nije nikada kasno
dolazio! - Da ta, zar mi se i za nj hoe skitanja? Gdje je za njega
hodanje do ovo doba noi? A sve je ovo on kriv, otac mu. Pustio mu,
pa nita, niti e u mejtef ni igdje, a on na nj nita ne pazi. Evo ima
mjesec dana to se je odbio od mejtefa, a otac niti da mu ta rekne,
niti ita... - Nemoj, mati! - njeno e ulsa kad vidje kako joj se
mati rastuila. Kazat e njemu babo, a i ti kad mu rekne, on e te sve
posluati! 55BEZ NADE BEZ NADE - Da bi Bog dao, kerce! - uzdahnu
hanuma i zamiljeno pogleda preda se. Svjetnik je na nju odozgor sa
sofe bacao svjetlo, a hanuma kako se je zagledala u serdadu, nije
ni krenula vie pogledom. ulsa ju je takovu gledala odozgor, pa
svrnula sad na vrata, sad na mater. Materina nujnost uhvatila se i
nje, i njoj je neto neugodno bilo, al' to i zato - to kanda nije ni
sama znala. III : . U subotu o ishodu sunca Alaga sjedio i pio
kahvu na tavanu. Onamo daleko po peinama niz Neretvu, po kuama, po
balucima prosuli se prvi sunani traci, a od njih poeo odsijevati i
Hum. Ugodno jutro i blago, a nebo isto, te se je vidjelo, da e i
opet biti vrui dan, kakovi su obino u Hercegovini. Alaga podmotao
noge i pijui kahvu okrenuo se dolje prama Neretvi. Iz ibuka odbijao
debele dimove, a takumom sveer ' rastjeravao brkove i onako ravno
gledao, kao da premilja velike misli. Kad ispusti dim iz usta, onda
podigne obrvama i na elu mu se naine dugi nabori. - Valjalo bi ti
otii na selo, da vidi, ta ima i da pregleda ta se radi! - ree mu
ena izlazei iz sobe i prolazei tavanom. - De, proi me se, dina ti,
i ti s tvojim selom! okrenu Alaga malo glavom na nju, pa opet kao i
prije. Eto ih, pa neka rade, kako znadu! - pomaknu rukom i ibukom.
- Ja ne znam, ni ta radi, ni ta ti misli, nadometnu ona, a pri tom
prui dlanove i rairi prste, pokazujui mu ujedno kao prijekor.
56
-
- Ne zavrzuj mi tuda, kad ti velim! - ta ne zavrzuj? Ja bogme ne
znam ta ti misli. Eto ode i sam nekuda, pa hoe da ti se veera za
tobom alje, te nije dosta to ti okasni doma, kao i sino, ve i ono
dijete pua da ini to hoe! - Ne brini se ti za me. Ja ostanem s
ljudima, pa se s njima i razgovaram, a neka i Mehmedalije, ne mogu
mu nita, momak je! - Jest, pusto, momak! Ta juer mi je odpao od
sisa, a sad udara glavom, da ni sam ne zna kuda! Okanio se eto i
uenja... - Ne tari puno glave! Bit e vrijeme svemu. ta e mu vie
nauka? Zna se poturiti, a ni stari mu nisu vie znali, pa evo, hvala
Bogu, imade svega! Ako ne provede svoju pod mladost, hoe pod
starost. - Nikad s tobom na kraj! - pogleda ona Alagu okom, iz koga
je izbijalo neko pritajeno nezadovoljstvo, i sie niz stepenice.
Alaga se nije ni okrenuo za njom, a kano da nije ni uo ta je rekla,
tako se je drao. To je jutro ostao malo dulje doma, i sunce je ve
prilino poskoilo kad je bio iziao u ariju. S dana u dan to je bio
njegov obiaj otii u ariju, te tamo cijelo jutro, pa opet po podne
ostati, zaci ovomu prijatelju ili onomu, pa sjesti i razgovarati
se. Vrijeme je bilo znamenito, a nedavni dogaaji, koji su juer ili
bolje evo sad na bili, davali su razloga da ljudi o njima govore i
da svata snuju i zakljuuju. On je pak svima uvijek bio dobro doao,
jer je bio aen i paen. Znao je vazda svoju rei, a uz to je bio od
ugledna roda, komu je i sam ugled nosio. Kad je bio preko stare
uprije, nije pravo znao, ili bi se tu komu kod uprije u duan
navratio, ili bi poao malo dalje. Iz duana su ga pozdravljali i
zvali, a on je liepo odvraao, i bi