Autor; Šefka Begović Ličina - instituteforgenocide.orginstituteforgenocide.org/en/wp-content/uploads/... · - Meho, sine! Oči moje, ugašene zanavijek! Što ostavi majku, živote

Autor; Šefka Begović-Ličina

( Priča izuzeta iz knjige “VRISAK KRVI a posvjećena ukopu 505 šehida na Potočarima

2005god ”)

ZELENI SVATOVI

Dobre ljude u Džennet na krilima nose meleki. Danas, na ovoj ravnici potočarskoj, meleke

nose ljudi.

Plove zeleni tabuti na rukama svojih zemljaka i svojih najmilijih. Lelulaju se kao brodići na

pučini mora pri blagom vjetru. Sve jedan za drugim u redu. Talasaju se na visini i blago

plove, svaki ka svojoj vječnoj kući. Ravnicom odliježu tekbiri:

- Allahu ekber!

Na tabutu sa brojem 120 ispred mene je moja nevjesta Zejna. Ja za njom na broju 125.

- Obećah ti, Zejna, da će nam svadba biti velika i nadaleko čuvena. Htjela si puno svatova, da

se zna kad se udaje gizdava Srebreničanka. Evo, vidiš koliko danas imaš svatova! Tačno 505!

Idu ispred tebe i iza mene. Ja i ti nijesmo daleko. Vidim ti krajičak tabuta. Nose te na stotine

djeverova. Tebe, moju ljepoticu Zejnu, sa dugom kosom niz leđa, sve do pasa i krupnim

crnim očima.

Stidljivo si me pogledala, ljepotom si me zaludila, začarala. Zakleo sam se da neću drugu

osim tebe.

- Ne osvrći se, Zejna! Tu sam ja, na tabutu sa brojem 125. Evo te pratim. Sramota je od

ovoliko ljudi da pogleduješ gdje sam.

Ti se ipak, osvrćeš. je li? Kao kad si me čekala pod bagremom, na prvi sastanak.

Malo sam okasnio. Kosio sa babom livadu. Velika bila livada, k’o stadion. Nikad mi se nije

učinila ni širom ni dužom. Žurio sam da ne zakasnim, pa sam kosio k‘o da mi je trava krvnik.

Sav sam drhtao od sreće i od žurbe da stignem tebi. Pred očima mi tvoje oči, lice, osmijeh sa

bisernim zubima. A imala si i jedan zub malo ukoso, pa je nekako još više davao čar tvome

osmjehu. Hiljade mrava mi je gmizalo tijelom, k’o da sam stajao na mravinjaku. Al‘ u meni

milina, iako su mravi po meni.

Eh, šta je trave bilo, Allahu mili! K’o da nijesmo kosili od lani. Ja bih livadu i travu najradije

zapalio, da je nema. Mahao sam kosom i puh‘o na nos. Znoj mi curio niz leđa i lice, a vrelina

palila mozak. Da li od vreline ili miline što na tebe mislim? Ne znam.

- Što si to zastala, Zejna? Naprijed, sultanijo moja!

- Allahu ekber! Allahu ekber!

Odjekuju ravnice potočarske. Evo zelenih svatova! Sad ćemo mi, sad!

Čekaju nas dolje na hiljade nepomičnih sretilaca u bijelom kamenu. Čekaju i ljudi, k’o da je

vašarski dan. Nikad nisam vidio više sretilaca.

- Evo nas 505 tabuta!

Idu zeleni svatovi, izvađeni iz zemlje i opet će zemlji. Mi među njima kao u stroju, jedan za

drugim. Na bratskim rukama.

Svojom krvlju pišemo bošnjačku historiju za buduća pokoljenja. Nek se pamte zločini nad

nevinim, golorukim. Neka vječna opomena budu naši nišani.

- Vidiš li, Zejna, kako sunce danas sija? Obasjava nam zeleni pokrov i grije kosti. Jučer je lila

kiša, prolamalo se nebo. Nebo plakalo sa Bosnom za nama.

Ispred mene si, ljepotice moja, k’o ono kad smo sa školom išli na izlet. Tada si išla naprijed i

osvrtala se da me zaneseš crnim očima. Gledala si da li te pratim i bježala mi. Bila si lijepa,

nemirna curica! Gled’o te ja, a gled’o i Zijo. Meni bilo krivo. Najradije bih ga udavio.

- Zejna, kćeri moja! Radosti majčina! Žalosti moja!

- Hrabro, Zejna! Sve majke plaču kad udaju kćer!

Punica baš vrišti. Boli, bezbeli.

Ode joj Zejna u drugu kuću, zanavijek.

- Plačeš, Zejna, je li? Žališ što ti nevjestačko ruho nije bijelo. Sramota bi bila da si ti sama u

bijelom. Svi smo prekriveni zelenim. Nemaš ni cvijeće, veliš. Bit će i cvijeća, samo polahko.

Mezar će ti cvijećem okitit, narod bosanski.

Ja te gledam svu u svili i kadifi, onoj što je majka moja za tebe spremala. Na grlu ti niske od

merdžana, na rukama zlatni belenzuci. U kosi ti biseri prosuti i almasli grana. Za mene si

okićena i nagizdana.

- Tu sam ja, Zejna, odmah iza tebe. Ne brini!

Rekla si mi da me nećeš dugo čekati, a čekala si. Krila se iza stabla bagrema i gledala niz

livadu. Ja se prep’o, mislio otišla si. Kleo sam travu i livadu. Vallahi, i babu, nek mi Bog

oprosti. Zapeo da se sve pokosi, k’o da je pred kijamet.

Ugledao sam ti krajičak haljine. Nisi se mogla sakriti. Iza leđa sam ti prišao, zatvorio oči i

mislio da je svijet stao. Sve je bilo u sekundi, kao san.

Od tada sam tvoj i samo tvoj. Danas sam mladoženja, Zejnin Meho, na tabutu sa brojem 125.

Svatovi su ti odabrani. Za tobom je tvoj stari učitelj, za njim komšija Ramo, pa matičar Salko,

pa doktorica Adila, pa ja. Svi oni koji su ti dragi i koje si voljela. Mirni svatovi, koji ne

pjevaju nego tiho k’ Džennetu odlaze. Tamo, u baščama džennetskim, nastavit ćemo one naše

razgovore. Nisam čuo šta si mi ono šapnula kad smo se rastajali. Reći ćeš mi kad stignemo

tamo...

Žao mi što ne ponijeh onu mahramu što si vezla i dala mi kao biljeg za vjeridbu. Mogao sam

zatisnuti ranu. Krv mi od kuršuma šikljala kroz prsa. Ne mogadoh zaustaviti mlaz, no isteče

iz mene poput izvora. Ja umirao i mislio na tebe, Zejna, k’o i sad što mislim.

- Meho, sine! Oči moje, ugašene zanavijek! Što ostavi majku, živote moj? !

- Polahko, majko! Čut će te svatovi! Sabura imaj, starice moja! Tu sam, majko, na broju 125.

Zapamti, stara! Kad pronesu tabut što na jorgovan miriše, to je, majko, nevjesta moja. Moja

Zejna!

- Allahu ekber! Allahu ekber!

Ječe Potočari! Plače Bosna, kune Srebrenica!

Djevojke u bijelom pjevaju „Srebrenički inferno“.

“Lanetosum” - odjekuje ravnicama bosanskim. Pjesma je kletva. Da se upamti i ne zaboravi.

Tabuti danas pričaju, pišu i kunu. Ne tabuti! Svatovi, zeleni!

- Ne osvrći se, lijepa Srebreničanko!

Neka nijesi otišla, a molio sam te.

„Idi, Zejna, spasi se“, govorio sam ti.

„Neću ja bez tebe. S tobom ću i u crnu zemlju.“

Danas mi milo što smo zajedno.

Nismo mi umrli, Zejna. Živjet ćemo do Sudnjeg dana. Spominjat će nas naša nerođena djeca.

Sanjao sam da ih imamo četvoro. Dvije curice i dva sina, jednako. Nadijevao sam im imena

znajući da će biti lijepa, na tebe. Kćeri starijoj dao sam ime Medina, a mlađoj Fatima.

Sinovima Hasan i Husejn. To mi je bila želja.

- Djeco moja, nerođena! Zejna moja nesuđena!

Zejna, kćeri moja! Zastani majku da vidiš?! Rano moja!

Zejna je bila i moj život, pa ne plačem.

- Ahmo, Meho, Zejna, Osmo, babo, sine...

- Kakvi su ovo vapaji? Ko to naše svatove zove?

Šta mi to poručuješ otud, Zejna? Ne čujem od vriska. Ne vidim od bola! Reći ćeš mi tamo

kad stignemo.

Je li te boljelo, Zejna? Mene nije. Ja vidio tvoje oči i mirisao ti kosu zakićenu tek ubranom

ljubičicom. Mislio na vodu koju sam sa česme pio onda kad si ti točila. Prskala mi krv iz rane

po licu, a ja mislio da me ti polivaš. Samo sam zatvorio oči i gledao te. Malo me boljelo u

prsima, k’o kad bih brzo kosio. Pomalo sam i umoran bio, k’o ono kad sam tebe jurio uzbrdo

da te stignem.

- Naljutila si se jednom. Sjećaš se?

Lijepa si kad se naljutiš. Trčao sam za tobom kao lud, da te razljutim. Jedva te, zadihan,

stigoh. Bila si rumena u licu, vrela. Ličila si na rascvjetalu ružicu.

“Ne volim te!”

“Lažeš!”

Lagala si, znam. Sad se okrećeš i tražiš me. Vidiš da si lagala kad si rekla da me ne voliš.

- Jesi li čitava, Zejna? Volio bih da jesi. Meni nedostaje jedna noga. Kažu, naći će je kasnije.

Neka, nije mi ni važno.

Je li ti ostao makar pramen od kose?

Skinuli ti, veliš, vjerenički prsten? Kad stignemo tamo, daću ti još ljepši. Pravi džennetski,

sa alem-dragim kamenom.

Umro sam lahko. Kao da sam potonuo u neki lijep san. Oko mene na stotinu raznih ptica i

mirisi šumskog cvijeća. U ušima ezani a na usnama šehadet. Uspio sam se prije smrti

abdestiti zemljom.

Mislio sam na tebe, na majku i na dragog Boga, dž.š.

Eno, vidim majku u gomili ljudi. Pada, a neko je drži za ruke i zalijeva je vodom.

- Polahko, starice moja! Tu sam ja! Evo me! Sad ću ja, sad! Još nije na mene red! Prvo Zejna

pa ja.

- Da li ovo kiša pada te vlaži kosti moje, ili suze iz suhih kostiju kapaju od žalosti za milom

majkom mojom? Ostala je sama starica moja.

- Što drhtiš, Zejna? Strah te kabura, je li? Ne plaši se što su stali svatovi naši! Na redu je ukop

tabuta sa brojem 120, na tebe, Zejna. Selam nazovi pragu vječne kuće tvoje. Prostrijet će ti

hurije mehke svilene dušeke i zakitit će ti kose srmali granom, umjesto majke moje. Pjevat će

ti džennetske ptice pjesmu jaranica tvojih. Prihvatit će te meleka bezbroj, umjesto djeverova

naših. Namirisat će djevojku čednu sa stotinu mošusa.

Ne boj se, nevjesto moja!

Jorgan će ti biti krvava zemlja bosanska. Iz nje će nići cvijeće prkosno i mirisno.

Ostaj u miru, nevjesto moja. Doći će noćas duša moja kod duše tvoje.

Autor : Šefka Begović-Ličina

(Priča izuzeta iz knjige “ VRISA KRVI” , napisan povodom hapšenja ratnog zločinca

Radovana Karadžića))

NE HALALIM TI, “JUNAČE ”

Svake noći zaspem učeći bismilu i ajetul kursijju. Molim se Bogu dž. š. da zaspem i lahko se

probudim.

Sinoć sam dovu, bezbeli, smetnula, čim, “junače”, tebe usnih.

U snu vidjeh ljude, kad krenuše u hajku po pobješnjelog šumskog vuka, što im je raskomadao

stada i odnio čitav mal. Kasnije mi rekoše, da su ga pronašli u nekoj jazbini sakrivenog.

Iz daljine začuh graju, povike, urlike, šenluke. Kad te dovedoše u lanicma svezanog, učinje

mi se da nisi vuk, no nakaza sa dvije pogane glave. Nigdje ne vidjeh onu ti “ snage”,

“junaštvo”, ni silu, niti ikakog oružja.

“Havo, evo ti ga, ti mu sudi! Tebi je zaklao šestero janjadi odjednom”, - rekoše mi.

Ta janjad, tih šest mojih sinova, danas su šest ljutih rana rasječenog srca moga.

Ispod trhavih vjeđa, što sliče ježu, prvo te pogledah u oči. Prepoznala bih ih i u milion drugih

da su umiješane, jer samo majka krvničke oči upamti zanavijek.

“Junačeee!!!” Poznaješ li meee? Sjeti me se, kukavče, sjeti!

Kano si zaboravio, kad si me pred kućom ostavio kraj ubijenog šestog mi sina. Ja, tad ne

pukoh od bola, niti poklekoh, no na livadi kraj mrtvog sina, sedždi padoh na ikindiju i klanjah

istiharu namaz.

Ti mi se, pogani, u istihari ukaza, sa svezanim rukama u lancima, baš ‘vako k’o što te i sad

gledam. Allah mi, u tom bešaretu dade sabur, ojača mi snagu da živim i dočekam da te stigne

vaka kazna Njegova.

Sve do danas saburom sam jedva preživjela, ali sam moleći se Allahu da te na koljenima

nemoćna vidim, ipak živa izdržala.

Moje janje, sina Rasima prvog si mi ubio. Poš’o bio na drugu stranu rijeke, brašna iz

vodenice da nam donese, kad su ga zaskočili zlikovci tvoji i po naredbi tvojoj s mosta ga u

rijeku k’o cuku bacili. Bio mi je još dijete, tek mu bila sedamnesta, peti mi bio po redu, radost

mi peta. Plavušan bio, rumen, zdrav, mlad, nevin k’o rosa, ponos majčin, cijeli svijet i vid

oka moga. Sluš’o me, u intat majci bio, k’o evlad hairli svaki.

Goloruk i bespomoćan bio. Ti, “junače” sa naoružanim psima tvojima, jači bio od nejakog,

nevinog djeteta mog.

Stegnu srce majka, za njim ne zaplaka. Bacih s mosta crveni duvak u rijeku, što sam spremila

za nevjestu petu. Zavezah ga krvavim suzama, kletvom i nadom da će te kazna stići kadli –

tadli.

Fadila i Adila si ubio na livadi, čim su iz šume izišli da se predaju na tvoju zakletvu da će bit

slobodni. I oni goloruki bili, ni britvicu kod sebe imali nisu. Ja sam hi, “junače”, od malehna

učila da ljude paze i poštuju, a ne da ubijaju. Odgajala sam ih sviju, pričajući him o ljubavi

prema bližnjem komšiji, prijateljima, svim dobrim ljudima. Smetnuh da im napomenem da

ima “junačina” koji se prse sa silom tuđom.

Ne vjerovah da će i nas zijaretit’ zvjeri žedne ljudske krvi, bez vjere, Božjega straha i srama.

Bili su mi blizanci i treći po redu, jednaki k’o prepolovljena jabuka. Jedan bez drugoga dihat’

mogli nisu. K’o da si znao da hi odjedama ubiješ, jer da je jedan od njih pretek’o, tražio bi te

cijeli vijek, bratove rane da osveti.

I za njih jatka srce steže, ne zaplaka. Sama hi u zavih u ćefine, povila majka k’o kad su

malehni bili. Malo ih tako povijene držah na krilu, grijala i k’o u bešu ljuljala. Bjehu lijepi,

k’o zaspali, pa snijevaju kolo puno djevojaka. Iako su se stalno između sebe nešto

došaptavali, smijali se, tajne jedan drugoga nisu odavali.

No, ja načula, koje su cure iz sela sebi za nevjeste odabrali. Čekala sam da žito i šljive

prodamo, pa da him svadbe obojici zajedno spremimo. Krijuć’ sam te cure mjerkala kol’ko su

visoke, haljine na vakat da him režem. Obadvije bjehu lijepe, k’o vile gorske, iz kuća

dobrijeh. Jedna crnka, druga plavka, ne bi mogla odmjerit koja je ljepša. Mene sve bilo vrelo

u prsi od ponosa i radosti, pa bih da poletim. Prodavala sam ponešto, pa krišom kupovala i

slagala da mi se za buduće nevjeste trefi.

Mrtvima proučih talkin, nemade ko drugi, no jatka him. Mezare him na kraj njive pod

jabukom obojici iskopasmo. Sa njima ukopah dva duvaka i ruha him nevjestačka. Svakom u

ćefin zavih šta je njegovo. I namaze tu klanjah, za duše njihove i dovom ponovih, “junače”,

kletvu ti istu.

Iza njih mi osta pola srca, druga mi živa sagore.

Selim, moje ćetvrto janje, bio je pravi vrag i svak ga volio. Niko nije umio k’o on poigrat

kolo. Cura imo kol’ko mu volja, mijenj’o ih sad jednu, sad drugu. Ja ga karala, tjerala da se

smiri i oženi, vakat mu bilo. Grleći me tješio : “Još je rano za ženidbu, stara. Hoću da živim

slobodan k’o ‘tica.”

Volio je život, cvijeće, cure, ljude, sunce, slobodu… Radan bio i sve sa pjesmom. Kažu da je

i umro, smijući se.

Ubio si ga zajedno sa desetoricom drugova, dok su branili jedan šumarak od tebe, zlikovče.

Nestalo him bilo municije. Zarobio si i njih bez oružja, “junače”, nemoćne hi ubio.

Doniješe mi haber, da mi je jope u kuću zakukala kukavica i nova mi rana utrobu raspori.

Okinu mi neko još jedan komad srca, naživo. Usu mi so u živu ranu, oči mi se ugasi, k’o

ćorava da sam. Puhnuh oko sebe, sedždi padoh, sa dovom Allahu sabura i pameti da imadem,

da kunem klicu i korijen tvoj “junače”. Da živim do ovoga današnjeg dana, tako jadna,

poniznog da te vidim.

Mustafu nisam našla, do dana današnjeg. Poš’o je sa drugovima zemlju da brani od hajduka

tvojih. Nisu stigli do vojske i položaja naših. Negdje gredom si hi presreo, iz zasjede

nenaoružane hi kukavički ubio. Bio mi je prvorođenče, radost prva, domaćin , uzdanica naša,

najbolji kosač i pomagač u selu u svemu nam najbolji bio. Osta mu tek dovedena nevjesta.

Majka bešu spremala, da him ljuljam i njivim djecu malehnu. Kad nada prestade, bacih u

rijeku bešik pun suza, čemera i kletve.

Omera si mi iz ruku otrg’o, šestu ranu djetinju moju. Tek mu bila trinesta nastala godina.

Čup’o me za skute, pomoć ček’o, vuk’o me za bluzu, za prsi moje pet put ranjene. Prokapa i

proplaka mi mlijeko od bola, basmu okvasiše čemerne suze. Pucanj mi srce otkinu najljućom

sabljom, mozak mi okameni. Pao mi je pred noge mrtav, k’o kad se jednom spotak’o na

kamen, pa koljeno razbio. Puhala mu majka, ljuljala ga, duhan na ranu privijala, liječila ga

zagrljajem, mlijekom, ruke mu u njedra skrivala.

Ne poklekoše mi noge, k’o da su željezne, kad te u oči gledah “junače”, k’o sad što te

gledam. Upamtila sam ti ti lice, svaki trptaj tog oka dušmanskoga. U snu mi se priviđali

smijeh i riječi tvoje:

“Nju nećemo ubit, nek živi. Život će joj biti go od same smrti.”

Nosila sam te u glavi, sakrila u mozgu da pamtim i da ne zaboravim.

Ostah iza djece sama, k’o drvo suho, suha k’o šuška na vjetru.

Ostaše mi neorane njive, trava nekošena, hajvani u štali nijemi, oko kuće mi i ptice bjehu

zamukle.

Ognjište ugašeno, sofra okamenjena, grabulja i ralo zahrđali, srce suho, krilo prazno, suza ni

kapi jedne, živa, a mrtve duša.

Gledaj me u oči, “junače”, dok te pitam:

Ja, Hava, Bošnjakinja, majka, pitam te:

Kazuj, “junače”, gdje su mi sinovi !?

Gdje mi je Mustafa? Gdje mi je Omer, a gdje su Fadil i Adil? Kud mi je Rasim, a kud Selim?

Gdje ti je sad, “junače” ona sila sa psima tvojim?

Gdje ti je slava?

Gdje su ti sad straže silne?

Je si li spavat mog’o, sa šest živih rana mojih?

Je si li se sjetio kletve moje, suza, i pravde Božije?

“Junače”, ni pljunut te neću, da mi se bismilla i dova, ne opogane na katilsko lice tvoje.

Ja, Hava, majka, Bošnjakinja, ne halalim, prvorođenče sina Mustafu.

Ne halalim Selima,

Ne halalim Rasima,

Ne halalim Fadila, Adila, ni maksuma Omera.

Ne halalim, praznu lubinu moju, usta osušena, noći bez sna, oči moje izvađene.

Ne halalim kuću, bez živog ognjišta, bez smijeha, mladosti.

Ne halalim bačene duvake, bešik bez čeda, njive bez sjemena.

Ne halalim neprocvalih šest pupoljka mojih, ruže neprocvale, ognjište da mi ukrase i Bosnu

mirisom da namirišu.

Ne halalim pokidane stabljike, izdanke utrobe moje, korijen što mi se utrije.

Ne halalim, život bez sunca, bez radosti.

Ne halalim srce iščupano, ranu otvorenu.

Ne halalim, ne halalim, ne halalim… San mi postade java, elhmdulillah.

Autor: ŠEFKA BEGOVIĆ-LIĆINA

( Prića izuzeta iz knjige »VRISAK KRVI« possvjećena poginulim maturantima Na

Tuzlanskoj kapiji) )

DIPLOME CRVENE

Svakog maja u proljeću, Tuzla nam na najljepšu bajku liči.

Od devedesetpete godine, na Mezarju mladosti, svakog proljeća procvjetam zajedno sa

kadifama, lalama i ljubičicama. Ujutru oblačim haljinu od svitanja, nanižem đerdan od

poljskog cvijeća, narumenim se crvenim pupoljkom, namirišem zlatnim ljiljanima, kojim nas

kiti raja tuzlanska. Umivam se kapljicama rose iz latica kadifica žutih, prošetam zelenim

tepihom između sedamdeset i jednog mezara umrlih mi drugova, i glasno zapjevam Bosni,

zemlji rođenoj:

Bosno, majčice, nismo mi umrli, živi smo! Evo, ovdje smo ti svi na broju!

Mujezin zauči, kandilji se pale, ezani na namaz zovu, treperava zvona zvone, sedždom se

Svemilosnom dovi!

Tuzla miriše na jorgovane procvale, na mladost, na snove, na somune akšamske.

Koračam ulicom, drhtim, srce mi skače, k'o da kolo u grudima igra, žuri tamo gdje me pod

krošnjom kestena, oči plave čekaju. Koraci spori, a ja, trčati bi htjela, haljinu matursku da

pokažem što prije, u plave oči da se oglednem i tu drhtaj slatki ispijem. Ne brinem što rat

traje, jer je to daleko od sreće naše maturske.

" E, Bože, što ti je mladost, svi su lijepi k'o vile gorske ." - neko u prolazu reče.

Narode, pažnja! Maturanti šetaju! Umjesto nogu, krila nas nose. Tuzla nam večeras ljepotica

zanosna, sva na mladost miriše.

- Tras! Bum! Pa… pa…ta… ta…! Rrrrrrrrrr….! Sa brda se maturantima oglasi čestitka

divljačka …! Na mladost poletješe rakete krvave dusmanske!

Mrak, dim! Ulično svjetlo nestade. Ljudi, šta je ovooo? Bezbeli, raja tuzlanska, šegu nam

pravi. Ne vidim ništa… U tami, plave oči pod drvetomuzalud tražim.

Tuzla nam u mraku! Upalite svjetlaaaa! Matursko nam nije još ni počelo. Ljudi! Hej, ljudi!!!

Nešto mi puca u grlu, klokoće izvor u meni. Tespih se odjednom prekinu. Vruće mi, zraka

bih htjela.

- Znate li gdje mi je sestra? Edinu tražim! Je li ko vidio moju Edinu u haljini roze

muslinskoj? Edinaaaa! – čujem brata kako me traži i zove.

Ja glasa nemam, sanjam, drhtavim rukama haljinu matursku peglam, nemirni čuperak na kosu

namještam. Majka me s ponosom gleda, na grudi mi almasli granu kači.

" Tvoja je od noćas, a bila je nene rahmetli."

Babo me u čelo ljubi, na uho šapuće: " Princezo moja, večeras si posebno lijepa. Život i

radost, babin ti si."

Nena uči, puha na čelo, tespih oko glave okreće u njedro mi skriva, uroka radi. Djevojčica

njihova, noćas labud lijepi postala.

Noge ne svikle štikle, korakom klecaju. Ne okrenuh se da ih gledam još malo, da rukom babi

mahnem i upitam što me onako grlio dugo, majku što me suznih očiju pratila, nenu za uzdah

tihi, kad iz ibrika vodu za mnom proli. Zažačih što brata ne vidjeh i željna ga ostah. Kraj

Kapije, čekao me da prođem.

Komšije iz mahale, usput mi mašu: " Mašallah! Sretno, Edina! "

Do škole vječnost, noge nikad da stignu radosti u susret. Drugari moji, k'o ikebana od svile i

ruža. Karanfil crveni na rever treperi, večeras je zrelosti simbol.

Ruku pod ruku, drug do druga, u šetnji svi združeni u jedno. Večeras Tuzla satkana od

mladosti, svile, mirisa i duša što drhte. Srce lagahnim korakom žuri, van iskočit hoće.

- Tras! Bum!!! Tuzla zaječa! Život stade! Odjednom zaplakaše uglas tuzlanske majke,

jaukom istim! Nene na sedždi dovom dušmanu kunu koljeno im deseto!

Stanite!!! Pokida se noćas, karanfil crveni! Svila tanahna u nebo poletje, postiđena za oblik

sakri!

- Tras…!!! Bum....!!!

Stanite, dok sanjam! Čekajte, dok umrem! Nije mi žao!

Lažem, žao mi je. Roze haljina postade mi crvena. A htjela sam stići do kraja, sreći u susret.

Letim ka nebu, haljinu muslinsku podižem visoko, gledam ljudsko nedjelo na zemlji, prste

upletene, noge zaturene, štikle polomljene, kose rasčupane, snove ugašene, mladost ubijenu.

Potočić mali našom krvlju historiju bosansku poče da piše.

Sutra će cijela Tuzla sa nama zajedno slaviti maturu. Iako smo bez nogu, koračaćemo na

rukama drugova naših. Maturske haljine bit će svima nam jednake, na glavi pored imena,

biće nam karanfil crveni.

Umjesto čestitki i pjesme madosti, čuće se hiljade Fatiha i molitva pokoja.

Gospodo evropska!

Dobro veče, želi Vam Kapija!

Nek Vam je u zdravlje!

Otvorite Vi noćas šampanjac u slavlje!

Večeras plešite, jer mi nogu nemamo!

Pjevajte o miru, jer mi smo bez glasa! Nijema su nam usta ledena! Obucite za matursko

slavlje najljepše frakove, naši su noćas strize postali!

Evropska gospodo!

U Temzu bacite karanfile crvene, naši su ovdje na Kapiji uvehli!

Nek se Temza oboji krvlju bosanskom!

U Senu prospite suze bosanske, nek zaplače Evropa cijela!

Na dno Rajne, Dunava i Volge, od historije duboko sakrijte sram evropski!

Večeras neka vam u Beču, Štraus zasvira, da se ne čuje jauk i bol bosanski!

Evropska gospodo, slavite Vi noćas našu maturu!

Kucnite čaše, jer mi umrli nismo!

Vječno će živjeti mladost bosanska!

Maturanti, mirno! Prozivka sad je !

Edina! Ja sam! Nesuđena pravnica umrla!

Aferim »junaci« za djelo vaše!

Zločinci, mirno! Sudi vam Edina!

Do smrti vaše, sana nemali! Svake noći Kapiju krvavu gledali! Cijelog života, umjesto vode,

krvlju žeđ gasili! Tijelo vam vječno u smradu bilo!

Alma! Ja sam! Nesuđena liječnica, rano umrla. Počujte zlikovci!

Život je ljudski od Boga dar! Najvrednije bogatstvo na Zemlji! Samo On ga daje i On ga sebi

uzima! Teška kazna na vas biće, znajte neljudi.

Davor! Ja sam! Arhitekta nesuđeni. Tuzlu sam nacrtat htio da nam bude ljepša i od Pariza.

Prospekte mi sa brda oteše divljaci.

Slađana! Ja sam! Pisac, s olovkom u ruci, Slađa me zvali. Ostade mi teka otvorena, riječ

prekinuta. Neka! Nisu uspjeli ukrast mi pero! Nastavih ovdje pisat historiju bosansku. Pisaću,

nek pamte ljudi!

Maturanti, tišina!

Na Kapiji se uči Fatiha! Svijeće se pale!

Kapija crvene diplome dijeli!

Krvavim perom ispisane, mladošću namirisane, suzama potpisane! Pečatom historije

bosanske ovjerene, ljudskim sramom zapečaćene!

- Čestitke mladosti tuzlanskoj! Svi su maturu prošli! Obraz bosanski sačuvali!

Ocjena odlična i nagrada maturska svima: na spomen svaki, karanfil ubran na procvaloj

zemlji bosanskoj!

Spavajte mirno maturanti ponosni! Nastaviće mladi vaš put u Bosni! Pamtiće vas vječno ljudi

i Bosna, zemlja jedina: Zehra, Davore, Alma, Slađo i tebe Edina…

Autor : ŠEFKA BEGOVIĆ-LIČINA

( Priča izuzeta iz knjige » VRISAK KRVI«)

TEBI , “GOSPOĐO” EVROPO !

Obraćam ti se sa “ Gospođo “, jer su me roditelji, kao malu, naučili da se svima obraćam sa

poštovanjem. Gospođe su pravedne, plemenite, blage, a ti nisi, “Gospođo” Evropo, znam to

već odavno.

Odavno si ti gluha na vapaje nas Bošnjaka iz Bosne, pa možda nećeš htjeti pročitati ovo moje

pismo, nećeš željeti čuti istinu koju ću ti napisati. Gledala si mirno kako umiremo, nisu te

doticale naše rane, ni naš bol, ni jecaj majki, vrisak nena i silovanih djevica, ni krikovi

ubijenih nam sinova, jer nikad nisi imala košmare zbog srušenih djevojačkih snova i

izgubljene časti.

- Zar je u tebi umro insan “Gospođo?”- pitam te, kao što ćeš na Sudnjem danu jednom biti

pitana.

Kad je rat u Bosni počeo, imala sam deset godina. Do tada sam živjela sa roditeljima, nenom,

bratom i starijom sestrom na imanju, koje iako neveliko, davalo nam je plodova za ugodan

život.

Svakog jutra sam se budila sretna i radosna obasjana suncem i ljepotom dana. Trčala sam

bezbrižno po našim livadama, jureći razigrana janjad i šarene liptire. uživala sam udišući

najljepše mirise otkosa , bilja i šumskog drveća. Lice sam umivala jutarnjom rosom i sladila

se taze pomuženim mlijekom . Do tada, nikuda nisam išla iz Skelana i zato sam mislila da je

moje selo najljepše na dunjaluku. Nisam čula za kompjutere, ni za mobtele, ni Tv, a opet sam

bila u svakom danu sretna i vesela.

¸ Kad je kod nas počelo pucat, da li si tada “ Gospođo” Evropo, štrecnula i prepala se

za goli život kao mi? Kad je kod nas pošeo pakao, ti si tada,vjerovatno, bila uz bogatu trpezu,

na nekom Kongresu licemerja i slave, sa pićem u ruci, lažnim osmjehom si se zaricala da ćeš

u našoj zemlji zavesti red zemlji.

Prve na Skelane bačene granate, razbile su u parčiće moje djetinjstvo i uništile moj život.

Dok su tebe slikali “Gospođo” ja sam kao desetogodišnje dijete, koje je rat preko noći

pretvorio u odraslu osobu, shvatila svu strahotu rata i upoznala pogane ljude, koji su nam

uništili život i razrušili dom.

Oca i brata su mi ubili pred kućom. Kad su nas poveli, brat je još davao znake života i ne

znamo kad je izdahnuo.

Njegov umirući pogled neću zaboraviti dok sam živa. Nije to bio pogled koji moli, ni zove u

pomoć. Ne! Njegov pogled je bio pun prezira na tebe “ Gospođo” i zadnjim udahom bio

ponosniji i jači, no ti što ćeš ikad biti.

Zatvorili su nas u neki hangar sa preko dvije hiljade ljudi, gdje smo svi bili zbijeni jedan uz

drugog kao drvca u kutiji šibica. Iako mi je glad čupao želudac a usta pucala od žeđi, ja sam

samo željela zraka.

Ni svi tvoji mirisi holandski lala i pariskih parfema, ne bi mogli ugušit zadah što nas je gušio

u toj gomili ljudi.

Podnosili smo dostojanstveno svoje muke i teško iskušenje, koje je, znaj, bilo više tvoje nego

naše. Bez zraka, u nijemoj tišini, razgovarali smo pogledima, razumjeli, u dovama čuvali

razum da bi izdržali i preživjeli. Nadali smo se da će makar neko ostati živ da svjedoči o tim

ljudskim nakazama, koji su kao zločinci, postali “heroji”.

Z ato vrijeme, ti si, “ Gospođo” u Pariškom teatru uživala u nekoj predstavi, ili si jedrila

Egejskim morem, letjela avionom za Helsinki, možda pila punč u Budimpešti na koktelu

licemjernih svjetskih vođa. Spavala si u luksuznom hotelu na obali Temze, zavaljena u svili

i paperju.

Mi mi smo “ Gospođo” Evropo, spavali uspravno, jedni drugima naslonjeni na rame. Kako

nismo imali mjesta da čučnemo, niz noge nam se slivao urin, koji smo bosim nogama

zatrpavali u zemlju, da ugušimo zadah. Noge i cijelo tijelo nismo osjećali, sve u nama je bilo

mrtvo, samo nam je duša bila živa, ali ni jednog trenutka nismo gubili nadu u spas, vjeru u

Boga dž.š. i uzdizali smo duh iznad naših izmrcvarenih tijela.

Sada znam da smo nas dvije hiljade ljudi, bili jači nego cijelo tvoje biće “ Gospođo “ sa

toliko država, mora, topova, sile, umirali smo sa dovama, okamenjenim suzama i kletvom.

Dok su nas vodili ka logoru, krvnici su nas udarali, odjeća nam pretvarali u dronjke, ali smo i

takvi izgledali svečanije obučeni od tebe “Gospođo“ Evropo, sa svilomi i štrasom. Mi smo na

sebi imali čast, dostojanstvo, istinu, nešto mnogo vrjednije od onog što ćeš ti ikada imati.

Prorijedili su nas, pa smo mogli sjesti. Znam da bi nam ti rekla: “ Pa eto, sad vam je lakše “

Nije nam bilo, jer su neke ljude zlikovci ubili, cure odvodili sebi za zabavu.

Da li si, “ Gospođo “ ikada čula vrisak djevice, koja zna da će joj silom biti oduzeta čast?

Nisi, jet ti, vjerovatno, ne znaš šta je to!

Najzad sam mogla sjesti na zemlju natopljenu urinom i suzama očajnih majki, čije su kćeri

silom odvedene, tamo gdje se bošnjačkim djevicama, tim netaknutim pupoljcima,

odnjivljenim na livadama Semberije, napojenim vodom sa Drine, po rođenju okupanim u Uni

i Neretvi, zadojene mlijekom sa Jahorine, Igmanma i Bjelašnice, bezdušno oduzimala čast…

Svake noći, naše nevine curice, netaknute djevojke, krvoloci, ljudski izrodi odvodili su u

svoje odaje, da bi utolili monstruoznu glad. Ostavljali su za sobom gibet, sram i pečat, koju

nikada neće moći oprat voda cijelog svijeta, čak ni vrijeme stoljeća.

Te ljudske zveri vraćali su djevojke u zoru, raščupane, pocijepane, krvave. To više nisu bile

ponosne, bujne djevojke livada, šuma, planina i rijeka Bosne, već polumrtvi, poluludi insani,

koje su kao snoplje padale na zemlju, ne dozvoljavajući nikom da ih utješi ni dodirne, čak ni

svojim majkama. Satima su sjedele okamenjene, gledale u prazno, bez suza i riječi. Odvodili

su ih ponovo svake noći i po ko zna koji put su im nanovo ubijano dostojanstvo, a mi za to

vrijeme kleli zločince i tebe”Gospođo” Evropo.

Bosna je ječala od rana, od vriska curica, vapaja majki i po ko zna koji put te pozivala u

pomoć. Ti nisi htjela da čuješ, “ Gospođo “ Evropo, iako je vrisak odzvanjao do neba. Nisi

mogla čuti od glasne muzike Bečke filhramonije ili neke operete izvedene u Milanu.

Udarci, pucnji, jeka, glad, zima, patnja, sve je to uništavalo naše živote, a ti si, “Gospođo”,

šutjela i mirno slušala o nekoj maloj zemlji, tamo, negdje na Balkanu, u kojoj ljudi ratuju.

Dok smo mi umirali, ti si negdje u Barseloni, odmarajući se u ležaljci, mirno gustirala svoje

piće, našminkana, naveče ispred svjetla reflektora uz licemjeran osmjeh za snimanje tv-a,

pružala ruku…

Odavno, ja znam “ gospođo” Evropo, da su to bile samo isprike za putovanja, tvoj provod,

susrete, sjaj, divljenje i odavno ti ja ne vjerujem.

Dok sam ja u zagušljivom hangaru, sa hiljadama nevinih ljudi sanjala slobodu i tražila pravo

samo da budemo ljudi, ti si, “Gospođo” Evropo, imala druge snove. Željela si posjetiti

Nijagarine vodopade, vidjeti ljepote Venecije ili ispiti viski u restoranu Ajfelove kule.

Dok si ti mijenjala udobne fotelje, majka i ja smo sjedile na sestrinim leđima, zgrčene po

nama. Majka je prekrivala dimijama, a ja tijelom da je sakrijemo od krvnika i sačuvamo joj

čast. Zato što je ona podamnom drhtala kao uplašeni zečić, ja sad “ Gospođo” ne smijem na

mehko sjesti, jer strepim da ću osjetiti ono sestrino drhtanje i ponovo ću doživjeti strah da će

je zlikovci naći.

Neću ti reći kako su moji ubijeni i kako sam ja preživjela. Ne! Znam da se ne bi ožalostila što

sam ja ostala bez pet svojih najmilijih. Ostala sam siroče, bez ikoga svoga i bez ičega.

Domovina mi je bila uništena, porodica ubijena, djetinjstvo ukradeno.

Snagom volje, pomoću Boga dž.š. i dobrih ljudi, uspjela sam da opstanem, da se uspravim i

da proživljeni bol hrabro podnesem.

Danas sam studentica Fakulteta Političkih Nauka u Sarajevu i ovaj fakultet “Gospođo”

Evropo, nisam slučajno upisala. Želim znanjem i umom dosegnuti vrh pravde, svojim

primjerom ti pokazati kako biti pravedan i pravi čovjek.

Možda ćemo jednog dana, moja zemlja i ja suditi tebi, “Gospođo” Nikad se ne zna!

Moj najveći cilj je znanje i ja ga polahko osvajam. Snagu mi daju mrtve kosti mojih

najmilijih, nezaboravljeni pogled umirućeg brata, babov uzdah, majčina briga, sestrini drhtaji

i nedočekana joj mladost.

Za tebe ništa ne znače hiljade nevino ubijenih, to je samo neka brojka nastala na Balkanu?

Da su u tolikom broju ubijene cuke, cijeli svijet i ljudi za zaštitu životinja, digli bi glas protiv

zločina.

Pročitala sam da ste davno, u Kosmos slali psa Lajku. Brinula joj cijela planeta, da li će se na

zemlju vratiti živa. Za hiljade naših života niste brinuli.

Nisam tražila da odlikuješ moj narod, koji je u okupiranom Sarajevu, dok su se razarale i

rušile džamije, sačuvao dvije crkve: pravoslavnu i katoličku. Nisam tražila ordenje, što je moj

Bošnjak, dok se pucalo, iz poštovanja prema vjeri, Jevrejima sačuvao Hagadu, najveće

bogatstvo njihove historije. Ne! Tražila sam samo da pronađeš i kazniš zločince za počinjene

zločine.

Zato ću vam ja “ Gospođo” Evropo i ostaloj gospodi, što sjedi za stolom, pokazati šta je

pravda.

Ako jednog dana sretneš mladu, dostojanstvenu djevojku u najljepšem hidžabu, sa mirisom

behara i trave pokošenih livada, koja priča šapatom planinskih potočića a ima aktovku u ruci i

u očima ljepotu Bosne, znaj da sam to ja: djevojka iz Skelana, koja ti je napisala ovo pismo.

Ja ću te “ Gospođo” Evropo, kao predavač na fakultetu, vratiti da ponovo budeš brucoš, da

dobro proučiš i naučiš pravo čovjeka na život, da savladaš Zakon koji određuje kaznu za

svaki počinjeni zločin.

Daću ti negativnu ocjenu, što nisi zapamtila čovjekovo pravo da slobodan uživa na zemlji,

gdje ima mjesta za sve nas, što nisi kaznila one koji su nam razorili život.

“ Gospođo “ Evropo, pali ste na ispitu!

Ako želiš čuti odgovor, zašto sam ti dala neprelaznu ocjenu, otputuj do Tuzlei tamo pronađi

Kapiju, gdje je na njoj umrla mladost, gdje su zaleđeni osmjesi i pjesma maturanata. Tu ćeš

zateći majku što sa ispruženim rukama ka nebu, nečujno uči Fatihu i staricu u crnini, što

drhtavom rukom pokušava upaliti svijeću.

Odgovor ćeš dobiti “Gospođo” na Markalama, gdje se u temelje tek popravljenog asfalta,

duboko sakrio sram cijele planete.

Na mostu Suade Dilberović, zastani i pitaj je zašto nije liječnica u bijelom mantilu i ko joj je

ukrao mladost, upitaj i Mariju, zašto danas ne šeta Ferhadijom i Vilsonovim.

Obiđi šehidsko groblje Kovače, pročitaj datume rođenja i dan smrti pokopanih. Upitaj ih

zašto su u tolikom broju, što su tako mladi umrli.

U svakom ćošku Bosne, naći ćeš odgovor zašto si na ispitu pala.

Da li ćeš, idući mojom Bosnom, ugnuti glavu od srama i učinjene nam nepravde?

Usput ćeš se možda čudit, što je moja zemlja živa i još ljepša nego što je bila. Zapuhnuće te

behari jabuka i šeftelija, mirisi zambaka, zumbula i mladosti. Nećeš vidjeti nigdje mržnju u

očima ljudi. Mi ne umijemo da mrzimo, mi samo preziremo, a to je za čovjeka najgore.

Jednom ćemo možda “ Gospođo” Evropo, ti i ja sjedeti za istim stolom i sudit nekim

drugima. Ja ću sa sobom donijeti pravdu, miris i ljubav Bosne. Naučiću te da su istina, čast i

ljubav ljepši od sjaja Pariza, historije Rima, moći Londona, parkova Varšave, bogatstva

Stokholma. Pokazaću ti da smo ipka opstali, ojačali i da uspravljeni idemo u budućnost.

Zvala bih te ove godine 11. jula na dženazu eshumiranih žrtava iz Srebrenice, ali ne smijem

da te ne prepoznaju šehidi, pa će te pljuvat hiljade mezara u nijemom redu.

Neću se na kraju potpisat. Umjesto potpisa, šaljem ti sliku poredanih tabuta u Potočarima.

Neka ti oni, “ Gospođo “ Evropo, umjesto mene ispišu svoja imena i brojeve.

Autor: ŠEFKA BEGOVIĆ-LIČINA

( Priča izuzeta iz knjige “VRISAK KRVI”)

DRAGA ANA,

Odlučila sam se da ti pišem, iako se ne poznajemo. Upoznala sam te preko čitulje tvog

preminulog brata Marka. Pažnju mi je privukao sa slike njegov divan osmje, te nevine oči i

očita mladost. Pročitala sam kako se njegov život ugasio i ko je za to odgovoran. U smrt su

ga poslali ljudi bolesnog uma, kojima danas ništa ne znači vaš bol.

U čitulji je nada da ima ljudi pravednih, koji znaju i priznaju istinu. Znam kakav je tvoj bol

Ana. Ti si izgubila jedinog brata, a ja trojicu braće u jednom jedinom danu. Ti makar imaš

roditelje da s njima podijeliš svoj bol, a ja sam, Ana, sama, jer nemam nikog svog, ni rame

gdje bih mogla naslonit glavu i izlit svoje suze. Sve svoje drage izgubila sam onog dana kad

je pala Srebrenica.

Do rata sam sa roditeljima i trojicom brače, živjela u lijepoj kući sa prekrasnom baštom,

punoj voća i cvijeća. Roditelji su radili u školi kao nastavnici i mi smo, ispunjeni njihovom

ljubavlju, bili najsretnija djeca na svijetu. Starija braća, su bila studenti na Pravnom i

Ekonomskom fakultetu u Sarajevu, mlađi je bio na maturi. Ja sam bila najmlađa i te godine

sam trebala upisat drugi razred Gimnazije.

Kad je počelo pucat, nismo znali šta se dešava u gradu. Ubjeđivali su nas da se ne plašimo,

jer je Srebrenica bila zaštićena zona i zato je kod nas bilo i puno izbjeglica iz okolnih mjesta.

Braća su bila na raspustu i malo nam je bilo lakše što smo skupa. Vijesti o ratnom

rasplamsavanju su nas brinule i strepjeli smo, jer je rat, Ana, nešto najstrašnije za čovjeka.

Dok su moji jednog divnog ljetnjeg dana sjedili na terasi, ja sam bila na višnji i sa grana

brala uzrele plodove.

Trgla sam se kada je uz galamu vojnika, jezivo zaškripala kapija. Kad su se za njima avlijska

vrata treskom zatvorila, vojnici su opkolili kuću i naredili mojima da svi van izađu. Ustajući

sa stolice, majka me je pogledom tražila među granama trešnje. Kad sam u njenom pogledu

pročitala poruku da tu ostanem i da se ne oglašavam, još više sam se uvukla među lišće

višnje.

U licu bijeli kao kreč, iz kuće mi je izašao prvo otac a za njim majka. Majka je primjetno

drhtala i prestravljeno gledala u vojnike. Bili su goloruki, tako bespomoćni i dok sam živa, ne

mogu zaboraviti taj njihov očaj. Znam da tada nisu strepjeli za svoje živote, nego za naše.

Vojnici su izveli ispred kuće i moja dva starija brata. Mlađi je bio kod druga u komšiluku.

Otac im je oštrim glasom rekao neka mu sinove ostave na miru a da njega povedu. Jedan ga

je vojnik udario puškom a drugi u njega pucao... Kad je otac, kao pokošen, pao preko ograde

u ružičnjak, majka je zavriskala, a ja stisla usta da ugušim jauk.

Nikada do tada nisam osjetila tako jak bol, kao da mi je neko žaračem oči opržio. Nisam

mogla da plačem, jer od prevelikog bola, suze presuše.

Braća su mi stajala kao skamenjena i nisu znali šta će biti sa njima. Dok sam ih sa visine

posmatrala, željela sam ih zagrlit, zaštitit, sakrit pored mene u lišće trešnje.

Obojica su bili pravi ljepotani, sa najljepšim očima i osmjehom, veoma slični tvom bratu

Marku, Ana. Obojica su me voljeli, mazili i zvali me Princeza, Mrvice, Srećice. Donosili mi

poklone iz Sarajeva i sa raznih putovanja. Pričali mi o svojim curama i povjeravali svoje

tajne.

Kad sam starijeg vidjela da puši, on me molio: »Mrvice, samo sam probao. Nemoj reć babi.«

Nisam ga odala i on me je zato još više volio.

Bili su sportisti, primjerni u svemu uspješni, i kao tvoj Marko, Ana. Ponosila sam se kad su

sa raznih takmičenja donosili pohvale i medalje i znala sam da su sve moje drugarice bile

zaljubljene u njih, pa sam zato bila popularna u društvu.

Dok sam ih gledala odozgo, sjetila sam se dana kad smo ih ispraćali na matursko veče. Kako

su obojica bili svečano obučeni i lijepi poput zvujezda.

Na fakultetu su bili među najboljim studentima.

Mlađi brat je bio pravi vragolan, ali veliki dobrica. Svi su ga voljeli. Bio je i on odličan đak i

igrao u košarkaškom timu grada. Otac i majka su govorili da su sa nama najsretniji roditelji i

da im je Bog dao sve što su željeli.

Nisam sa visine mogla vidjet, je li mi otac još živ. Majka ga je držala na krilu i ukočeno

gledala nekud. Imala sam utisak da nije svoja. Gledala sam u braću kako obbojica od bola

grizu usne i suzdržavaju da ne zaplaču.

Utom se otvorila kapija i u avliju je ušao i mlađi brat. Zastao je začuđen. Kad su ga vojnici

skopali i gurnuli naprijed, stariji brat ga je prigrlio, kao da je želio da ga zaštiti. Majka je na

minut streknula i nastavila da gleda u prazno.

Vojnicu su pretresli kuću i iznijeli kompjuter, kameru, fotoaparat, majčin nakit, očev sahat.

Posmatrala sam ih sa gađenjem kako, poput lešinara, čerupaju tuđu imovinu i bez razloga

oduzimaju nekom život. Na njihovom licima nije bilo kajanja ni samilosti. Ne! To su bile

zvjeri, željne krvi i zločina.

Nedugo zatim sve su ih nekuda odveli. To je bio zadnji put kako sam ih vidjela. Idući ka

kapiji, krišom su gledali ka višnji i vidjela sam malu radost u njihovim očima, što ću makar ja

ostati živa i tim nijemim pogledima me molili da budem njihov ponos i prkos.

Komšije me povele sa njima i nisu dozvolili da vidim oca mrtvog. Išli smo danima kroz

šumu, bili smo blatnjavi, znojavi, gladni, uplašeni i izmrcvareni. Srebrenica je tada bila

Džehennem i pucalo se na sve strane. Nailazili smo na mrtve, na polumrtve i na žive koji

nisu mogli dalje. Iz šume smo vidjeli duge kolone tenkova, topova i vojnika, koji su narod

preko megafona pozivali na predaju. Svi koji su se predali, ubijeni su. Mi smo išli dalje.

Hodala sam satima, danima, a kao da to nisam bila ja, nego neko drugi, jer mi je duša mi je

bila mrtva i uništena. Tijelo me boljelo, a snaga na izmaku. Nije mi bilo do života. Bol me

pekao kao vatra, nije prestajao ni kad sam spavala. Budila sam se sa istim bolom.

Nisam znala ništa o mojima, ali sam im se nadala kad je rat prestao. U svakom prolazniku,

tražila sam lik jednog od braće. Bila sam ih se sviju uželjela do bola. Bila sam sama, užasno

sama, Ana i svi su mi nedostajali.

Kad sam diplomirala na Pravnom fakultetu, kao prozeblog putnika, ogrijalo me sunce.

Pomislila sam kako bi moji, da su živi, bili radosni i ponosni na moj uspjeh. Majka bi

napravila kolače, a babo bi me milovao po kosi. Braća bi me okretala u krug.

Snovi su prhnuli poput balona, kada sam jednog dana telefonom obaviještena da su ih

pronašli sve četvoro u jednoj jami.

Draga Ana, možeš li zamislit moj bol, kad je nada prestala. Ostala je samo praznina i šutnja.

Danas je 11. juli, dženaza eshumiranih žrtava u Potočarima i ukop četvoro mojih dragih.

Danas ja grlim četiri tabuta sa dvije ruke i žalim što nemam još dvije, za svakog po jedna.

Htjela bih da ih još jednom vidim i dotaknem. No, sve je tiho, prazno Ana. Samo miriše taze

iskopana zemlja i ništa više.

Gotovo je, više nema nade! Kad se kosti spuste u kabur, prekriju zemljom i to je kraj. Kad bi

mogao i bol sa njima da se ukopa, ali ne, on ostaje i traje.

Tri mladosti i majka, sa njima radost, toplina, ukopani su mi u jednom danu, otrgli se od

mene, nestali.

Ana, ti i ja nosimo veliki i težak bol. Moji dragi poginuli su na svojoj kući, bez razloga za

smrt. Jedino su krivi što su zajedno bili sretni i imali drugačija imena.

Tvoj Marko je takođe nevin poginuo.

Draga Ana, ti danas živiš u jednoj zemlji, ja u drugoj. Do juče je sve to bilo zajedničko i

nismo se mrzili, ni ubijali. Ko nas je to zavadio, Ana?

Vidim iz čitulje da smo kolegice i vjerujem da si i ti mlada i uspješna pravnica. Ana, ti i ja

moramo svaka u svojoj zemlji naučit ljude da poštuju svačije pravo na život. Sudit ćemo po

pravdi i naučit ih da vole. Trebamo našoj djeci ispričat kako su zbog nečijih suludih ideja,

stradali mnogi nevini životi. Trebamo naučit ljude da poštuju jedni druge, ma kako se Bogu

molili i zvali.

Idemo dalje, Ana. Svoju bol nosit ćemo dok živimo.

Vjerujem da bi u miru, vaš Marko, bio ponosan vojnik. No, on je silom poslan da puca na

moj narod. Bio je mlad, skoro dječak i vjerujem da je ubrzo spoznao istinu.

Znam da je vaš Marko bio dobar momak. Porodica koja osuđuje zločin, ne može odgojiti

zločinca. Zato sam ja oprostila vašem Marku što je sa puškom kročio na moju zemlju.

Htjela sam te zvat da danas budeš sa mnom u Potočarima i prisustvuješ ukopu nekoliko

stotina eshumiranih žrtava, ali se bojim ne bi ovaj bol izdržala. Srce bi ti prepuklo i stidjela bi

se ljudskog roda. Pitala bi se je su li sve te zločine počinili zveri ili ljudi. Ne, Ana, nisu to

bili ljudi, nego zlikovci poganog soja i otrovne krvi. Pravi ljudi ne bi mogli u tolikom broju ni

guje pobit.

Ti i ja se protiv njih moramo pravno borit, Ana!

Tebi je amanet od Marka, a meni od mojih nevino stradalih.

Moju sućut šaljem tvojim roditeljima i tebi, Ana. Marku neka je lahka zemlja. Neka ga nose

na duši oni koji su ga bez razloga poslali u smrt i oni koji su oduzeli na desetine hiljada

nevinih života i prekinuli bezbroj mladosti. Neka im je na čast i nek ih se pokolenja stide.

Nek im Bog sudi na drugom svijetu i osudi na gore kazne od našeg bola.

Ima nade za nas Ana, dok se budu rađale Ane koje spoznaju istinu. Jednog dana, Ana, ti ćeš

roditi sina Marka, koji će doći u posjetu mom sinu kao prijatelj.

Na kraju pozivam te Ana, da dođeš u moju zemlju i sada moje Sarajevo. Pokazaću ti ljepotu

Bosne u slobodi, koja miriše na zajedničku vjeru u bolji život. Prošetaćemo Baš-Čaršijom,

probati ćevape kod » Mrkve « i rashladiti se bozom na » Slatko Ćoše »

Odmorićemo se u » Kući Sevdaha «, slušaćemo sevdalinke, jer se u mojoj zemlji pjeva samo

o beharu i ljubavi.

Dobro mi došla u lijepu i slobodnu Bosnu, Ana!

Autor : ŠEFKA BEGOVIĆ-LIČINA

( Prića izuzeta iz knjige “ VRISAK KRVI” )

NE BOJ SE, SINE

Kako ti je ime, zločinačka majko? Kako ti je ime, ubicina majko, krvnikova, dušmanska

majko?

Nije ti ime Ruža, jer ruža miriše i od ruže je izdanak ruža. Jagoda ti nije ime, ni Dunja, ni

Malina, jer sve tri mirišu i daju slatke plodove za djecu našu. Nije ti ime ni Mila, jer njeno

dijete milo mora biti. Ni kobra, otrovnica ne možeš biti, jer ona ujeda, ubija samo kada se

brani.

Ja sam ti dala ime Mrča, jer Mrča moraš biti. Samo tvoja utroba mračna, jadna, čemerna,

pogana i otrovna može nositi i roditi pogan ljudsku koja ubija i uživa u vonju krvi.

Ta pogan tvoja, sin tvoj, Mrčo, ubio je mog sina, nevino dijete moje.

Oči majki trebaju gledati cvijet, svijet, odrastanje djece svoje i njihove djece, a ne sliku živu,

kada nesoj ljudski ubija i muči.

Pucala je i gorjela utroba moja, krvave suze tekle iz očiju mojih dok sam gledala dijete moje,

kako ga mučki, kukavički ubija pogan tvoja.

Moj sin je imao samo šesnaest godina, tek nastao na svijet. Nevin, mlad k'o rosa, ni brada mu

nije stigla porasti, osim nešto k'o mahovina, što me golicalo kada me zadnji put grlio.

Pred očima mojim padalo je dijete moje dok ga je tvoj sin, Mrčo, hijena ljudska, nogama po

glavi udarao.

Nijemo usnama šapćem, sinu govorim:

„Ne boj se, sine, majka je s tobom. I Bog je s tobom! On sve vidi i sve čuje.“

Nije bilo mog sina strah, Mrčo. Ni glasa pustio nije, ni klečao, ni jecao, ni molio nije.

Nemoćan bio, ali mnogo jači, viši i ponosniji od tvog gada sina. Tvoj sin, Mrčo, jadan, mali,

pucao u svezane ruke i kosu plavu. Majicu plavu obojio crvenom bojom i ništa više.

„Zašto, majko, ja odoh a htio sam puno? Htio sam da te pazim i mazim kao ti mene što si.

Mašinu da ti kupim, haljine da ti pere, dovijeka hanuma da mi budeš.“

Ne brini, sine, mogu ja i ovako. Rano moja, žalosti majčina. Ko će majku u mezar spustiti,

nišan podići, Fatihu proučiti?

Ne boj se, sine, tu je majka!

Ne bojte se, djeco naša!

Ne boj se, sine!

Džennetu se pokloni, tamo svega ima, nagrada hiljadu. Po baščama džennetskim, sine, da

šetaš. Mirisi cvijeća rane da vidaju tvoje. Hurije džennetske kolo da ti igraju. Da majku svoju

čekaš i dočekaš pod drvetom hurme, radostan i sretan. Sad si gazija, moj dični heroj i ponos

moj.

„Ne bojim se ja, majko, ne bojim smrti“ - nečujno šapću drhtave usne. Plavi čuperak pada na

čelo mirisno.

Šta li sada misliš, ljepoto moja, dok smrti u oči gledaš i tvoje tijelo ka zemlji pada?

Da li je puno boljelo, sine?

Da li si čuo psa da laje, da te traži stado tvoje i frule zov?

Da li su breze šuštale, sine, one što je babo zasadio kada si se rodio? Da li je smrt poput

izvora našeg što iznad kuće klokoće tiho, ili slatka kao ona trešnja što si se na nju peo, jeo i

zvao drugove svoje?

Je li mirisna k'o trava čaira naših?

Ne boj se, sine, dovom se Bogu moli!

„Majko, mene je ipak malo strah“ - miču hladne usne plavog laneta mog.

Ne boli, sine, ne boli ništa. K'o pčela kad ubode. Ne boj se, gazijo. Dova je moja sa tobom,

sine. Melek je uz tebe, glavu nasloni na rame njegovo. Hurije će te šerbetom napojiti, sine.

Džennetske ptice oko tebe selame umiranje tvoje. Ljepše je tamo nego ovamo, kune ti se

majka.

Ne boj se, oči moje! Rahmetulullah!

Boli, sine, boli i majku. Šehadet učim šapatom svojim. Bože dragi, Tvoji smo robovi. Ti nas

prihvati, nauči, sabura daj. Oči mi sačuvaj, da vidimo zlotvoru kraj. Da i ja vidim kaznu tvoju

za dušmana mog. Pameti mi daj, Bože, da upamtim zlikovce naše. Da nađem kosti moje, da

ugrije majka u krilu svome zamotuljak mili. Da odnese majka u zemlju hladnu i suzama zalije

bosiljak mirisni, što će nići iz taze mezara.

Fatihu da učim djetetu mom, sinovima našim, djeci bezgrješnoj. Pameti mi daj, Bože Moj

dragi. Dova moja svuda bit će gdje cvjeta cvijeće, izniklo iz krvi i patnje naše.

Bože Moj mili, neću da umirem! Hoću da gledam zlotvora našeg, kako se trese, znoji i muči.

Da vidim gada kako je jadan, sitan bez puške i sile. Bože, Ti si moćan, jedini naš sudija i

svjedok. Za zlo ne kopaš oči odmah, nego kad boli. Na kušnju si stavio zlotvore crne, da

biju, pale i mrze. Silu njihovu ti slamaš polahko.

Da li si znala šta dojiš, Mrčo? Pogan ljudsku, zlotvora crnog? Je li tvoje mlijeko čemerno

bilo, k'o guje ljute, pa mozak pomutilo jadu tvome?

Je li i on pionir bio, pjevao pjesme cvijetu, nebu i suncu? Je li pravio kitice za praznike

tvoje? Da li je poslušan bio, komšiji pomagao, pa sad ubija?

Ne boj se, sine, tu je majka!

Radost si moja bio. Rodila te majka u proljeće kad sve miriše. Plač tvoj bio je nagrada za

muke moje. Kako si samo dojiti znao, a babo tvoj kroz smijeh reče :

„Bit će to ljudina babina, Bosanac pravi.“

Pa prvi zubić k'o u zečića i čuperak plavi, radosti moja! Sitni koraci tvoji po livadama

našim... Unio si radost u kuću našu. Strepila ti majka kad si vreo bio, masirala te, ljuljala,

liječila, brinula. Noćima bez sna.

Gajila majka janje za dželata, tvog sina, Mrčo!

Ponosna majka bila, u školu vodila za ruku prvaka. Stezala me znojava ruka. Strah ga od

učitelja bilo. Smrti se nije plašio, vidjela si, Mrčo. Gordo je hodao i mrtav u travi gord bio,

ispred nogu tvog poganog sina.

Ne boj se, sine!

Ponosna je majka što si mrtav, što nisi ubica, što majka krvnika rodila nije!

Ne boj se, sine!

Sokole moj! Mirisa tvoga majka se sjeća i ruku što nježno grle. Smiješke na obrazu tvome

pamtim, radosti moja.

Ne boj se, sine!

Doći će majka uspavanke da ti pjeva, u krilo da te grije.Vrele suze niz lice mi liju a sunce

kroz suze sija.

Ja nemam sina, Mrčo, al obraz imam. Nemaš ni ti više sina, a nemaš ni obraz.

Danas sam veća, jača, snažnija i ponosnija no ti, Mrčo, što si!

Moj ponos su kosti skupljene u mahramu malu, ukopane uz hiljadu Fatiha.

Ja znam gdje je mezar sina mog milog, a znaš li, gdje će biti jadova raka?

Vidiš li, Mrčo, čemera tvog? Danas su sa mnom sve dobre majke svijeta cijelog. Pljuju tebe,

tijelo i utrobu tvoju. Danas, Mrčo, ja nisam sama.

Vidiš da sam k'o brdo jaka, u ovom šarenom parku šehidskom. Bosiljak dragi nježno miriše,

uz tihi šapat sina mog milog:

„Evo sam, majko, ja ovdje dolje. Spokojno ležim i spavam. Slagala nisi, sve je džennetsko

nestvarno lijepo. Šerbet pijem, baščama šetam, krila me nose, hurije hlade. Božija pravda,

milost je naša.

Ne plači, majko, suza me davi, Jasin izuči, to mi prija i to me sladi“.

Spavaj mirno, voljeno moje, evo došlo svijeta pola, da ispjeva pjesmu ponosnu i obiđe

krvavu Bosnu. Evo, svima sija osmijeh sa lica.

Živa je, sine, i živjet će zanavijek naša Srebrenica.

Autor; ŠEFKA BEGOVIĆ-LIČINA

( Priča izuzeta iz knjige “ VRISAK KRVI”)

NE PLAČI, KĆERI

Kakva je ovo tama u očima mojim? Zašto ne vidim sunce da sija? Što li promiču oblaci od

krvi? Zašto je sve utihnulo, kao da nema ni ljudi ni ptica? Zašto ječi i plače moja Srebrenica?

Da li ovo ledene kapi kaplju na oči moje i lede mi razum i dušu? Ko to jauče, jeca i zove?

Kakvi su ovo rafali i ko to puca? Ko to psuje majku balijsku?

- Majko! Majko, pomozi mi! Majko!

- Je li to glas djeteta moga? Gdje se to nalazi curica moja? Bože

dragi, da li to ludim?

Noge mi teške k’o da su od olova, a ruku nemam. Ne vidim ništa, a maći ne mogu. Htjela bih

pomoći djetetu što zove, al’ snaga izdala.

- Majko! Majko mila! Ne daj me, majko!

- Gdje si to, curice moja? Sad ću, Razija, kćeri! Sad će majka! Evo majke!

O, Bože dragi, gdje sam ja ovo? Zasjeklo uže u mehke ruke, pa kida i siječe. Ne mogu

maknut. Zove Razija, prvenka moja, i pomoć traži. Dijete mi ujela zmija il’ kolju vuci, pa ječi

i doziva. Možda je u bunar pala, pa se udavit može. Dragi Bože, što sam slijepa? Zašto kaplju

krvave suze iz oba oka moja? Ne vidim ništa, a htjela bih silom. Šta mi je s djetetom, Bože

Moj mili? Je li ovo svijeta kraj? Kijamet, bezbeli! Kakav je ovo zadah, smrad i vonj ljudski

što puni nozdrve moje? Pih! Kako bazde ljudska nedjela!

- Razija, oči moje! Što me zoveš, kćeri? Ko je to s tobom i zašto ječiš? Ko to viče, psuje i

žvalavo se smije?

- Majko! Mila moja, majko!

- Pusti mi kćer, nesoju ljudski! Ne diraj nevino dijete moje! Srce ću ti živo čupat i oči kopat

tvoje, samo odveži ruke moje! Vidjet ćeš, gade, kako majka brani dijete svoje!

- Majko! Majkooo! Gdje si, majko?

Ne plači, kćeri, sabura imaj! Uzdigni dušu iznad tijela, ravno do neba, do zvijezda nebeskih!

Na nebu su džennetske ptice, što lete iznad naše Srebrenice. Poleti s njima u susret zori i ne

slušaj šta gad zbori. Ne gledaj dolje ljudsko nedjelo! Pljuni ga, Razo! Pljuni ga, kćeri! Pljuni

gada u lice nakazno! Neka zapamti pogan prkos, inad i ponos bosanski.

- Majko, pomozi mi! Majko, gdje si?

- Ne plači, kćeri, majka te moli! Pogledaj, srećo, kuću i imanje naše. Eno ti same na livadi

ovce i ono tvoje šareno janje. Potrči, Razo! Potrči, janje te traži! Babo te čeka na kraju čaira,

da te zagrli i na leđa digne.

„Babin pupoljak, babina ružica. Curica moja i ponos babin“ - tako ti tepo, ljepoto naša.

- Ne plačem ni ja, mila, kunem se tobom. Ova voda što lice moje mije, to, vjeruj, kiša

potocima lije.

Evo, kćeri, ponovo vidim!

Srebrenica u suncu sija. Na nebu plavom, duga svakakvih boja. Sve je u cvatu i sve miriše.

Ezani uče, sedždi se pada. Bože dragi, ljepote Tvoje i darova Tvojih!

Evo, peče majka pitu od žare. Skoro ću, kćeri, skoro će majka. Sad ću ja, sad ću. Postavi

sofru ispod oraha starog.

Čuješ li pčele kako zuje iz košnica naših?

Tada smo, srećo, svi na okupu bili, smijali se i veselili. Ti si nam, zabava bila, babi i meni

mila. Majka ti beharom kosu kitila. Njegovala mati kosicu zlatnu. Mirisala ti kosa na

jorgovan rani. Čuvala majka pupoljak nježni od trnja otrovnog.

- Majkooo! Čuješ li me, majko?

- Ostavi mi kćer, zlikovče prokleti! Pusti mi dijete, nakazo ljudska!

Da li si svjestan da mrijet moraš. Pred dragog Boga račun polagat. Neće ti pomoć ni ovaj

svijet, ni sila tvoja, ni topova milion. Bit ćeš ništavan, k’o crvić mali u smradu svome.

Lešinari će kidat truhlu utrobu tvoju. Teško tebi, kazne su strašne.

- Majkooo!

- Ne plači, kćeri! Gorda i jaka budi! Blago tebi, meni i Srebrenici! Gazije mi smo, kurbani

ljudski, šehidi bezgrješni, Džennetu mili. Čuješ li, Razo? Tamo ćemo dobit nagrade za vapaje

i muke naše.

Šehadi te naučila majka. Uči, kćeri! Bogu se moli! Zahvalna budi za muke svoje. Bog je

milostiv. On sve zna, vidi i čuje. Tijelo tvoje čisto k’o suza bit će. Duša će ti u Džennet ući

lahko. Dragi Bog poslao kušnju za nesoje ljudske. Kazna će stići krvnike proklete.

O, Bože mili, opet ne vidim!

Ko mi ovo utrobu siječe? Zašto je oganj u srcu mome? Ko me to krvnički udara?

Neću da ječim, već jezik grizem od grča i bola.

- Evo ti kćeri, balijska kujo! Nama ne treba više!

- Nama trebaju djeca bezgrješna, krvnici prokleti! Uzet će moju Raziju meleki i u Džennet

odnijet, inšallah. Ona je meni k’o sunce čista i Bogu mila. Elhamdulillah!

Aferim, junaci, za djela vaša! Aferim za silu vašu sa puškom i kamom!

- Čuješ li me, pogani ljudska? Zapamti dobro što ću ti reći! Noći će tvoje čemerne i teške biti!

Žrtve nevine će ti naplatu tražit! U snovima će ti oči kopat i pamet mutit! Boga ćeš molit za

smrt svoju! Proklinjat ćeš majku i dan kad te rodi!

Sretnija sam danas bez kćeri moje no majka tvoja sa sinom takvim.

Zapamti, otpadu ljudski, da ja i sad Raziju imam. Vidiš li ovog leptira, što pada na kosu

njenu? To je nevina curica moja. Osjećaš li kako zrak na ruže miriše? To miriše njena duša

bezgrješna.

- Poslušaj me, Srebrenice ranjena! Kamene suze djevojaka naših pravit će đerdane i kitit

nišane! Bajramsko kolo evo se igra. Sviraju nečujno šehidi naši.

Rađat će Srebreničanke dječicu i ponovo živjeti radosti puna.

- Evo smo živi, da znate, zlotvori! Živi, zdravi, ponosni i čisti! Živjet ćemo i pamtiti! Živi su i

živjet će do Sudnjeg dana izdanci naši. Snaga su naša i ovi nišani, izrasli iz krvi i pepela

zemlje bosanske!

- Jesi li to zaspala, kćeri? Jesi li prvo poljubila u grlo babu? Znaš da se naljuti ako nisi.

Spavaj mirno, Razija, kćeri! Pokrit će te majka jorganom od ruže. Zakitit će majka svatove

tvoje sa granom behara.

Evo ti majka djevojačku spremu slaže. Sehara puna svile i kadife. Stavila mati ružine latice,

da mirišu na dušu tvoju.

Zaključala majka čelične suze i srce kameno za tobom, kćeri!

Mrtve mi usne nečujno šapću: “Ne plačem, majko, ne plačem više. Evo, smijem se sretna i

jaka. Šetam, trčim suncu u susret. Izvore džennetske pijem bez daha. Oko mene meleka puno,

ni broja ne znam. Nude i donose darova raznih, plodova sočnih, šerbeta slatkog. Ne brini,

mati! Ljepše je vamo, no na dunjaluku. Ne boli me više ni tijelo ni duša. Sve je ovdje

nestvarno lijepo, ko dragog Boga sluša.”

- Bože moj dragi, Milosniče veliki! Hvala ti za džennetsko mjesto Razije moje. Što skrati

muke i patnje njene.

Evo sam, kćeri, i ja danas ponosa puna. Oči usahle, utroba prazna, al’ pameti imam, ja Rabbi!

Pamtim zločine i nosim želju za djetetom svojim. Pred očima mi leprša zlatasta kosa. Miluju

majku uvojci plavi. Stojim, evo, u parku šehidskom. Primam hiljade selama iz taze mezara.

“Ne tuguj, majko! Čuješ li kako trava miriše na duše naše? Pokrilo nas šareno cvijeće i pjeva

nam na hiljade ptica. Živa je, majko, živa, u Džennetu curica tvoja Razija. Živa je i naša

Srebrenica”.

Autor:ŠEFKA BEGOVIĆ-LIČINA

( Priča izuzeta iz knjige “VRISAK KRVI”)

SPAVAŠ LI, KATILE

U svečanoj sali Sarajevskog Univerziteta, pred učenim i odabranim bošnjačkim umovima, 11.

jula na dvadesetgodišnjici srebreničkog stradanja, ja u mojoj zemlji branim doktorsku

disertaciju.

Katile! Počuj me, katile!

Na ovom mjestu, uz ovo naučno djelo, braneći čistu, moralnu i visoko obrazovanu

Bošnjakinju, ja danas uzdižem visoko do neba i moju Foču, Brčko, Bihać, Gračanicu, Olovo,

Sarajevo, Vitez, cijelu Bosnu, zemlju moju ponosnu.

Katile! Nije slučajno što ja baš danas, ovdje udaram naučni pečat na bosanski sabur, snagu,

slobodu i pobjedu.

Već punih dvadeset godina, u meni poput žive vatre gori i ključa bol, upaljen onog dana

kada si moje najdraže prvo obeščastio, pa ih ubio. Sve ove godine bez njih živim sama, bez

vida, bez utjehe, svjetlosti i ijedne radosti.

Tog 11. jula 1995. god. kad smo iz kuće pobjegli u obližnju šumu i kroz granje iz daljine

tužni gledali našu kuću, imanje, polja puna zrelog žita i voća, izvor u blizini kuće, potočić

ispod šume, svega u izobilju, sve tako blizu, a nama gladnim, žednim i uplašenim, ipak

daleko. Kako smu u daljini spazili naoružane vojnike, nismo se usuđivali pretrčat čistinu do

kuće po hranu i vodu. Znali smo nam je se danju sigurnije skrivati u šumi i zato smo

nestrpljivo čekali da padne noć.

Moji: nena, majka, dvije mi sestre, snaha sa bratićem i ja,skriveni pod jednom bukvom,

drhtali smo od straha kao gonjene srne.

Naši: babo, amidže i braća, već su bili otišli u nepoznatom pravcu i danima o njima nismo

ništa znali. Sjećam se da nas je babo na rastanku dugo grlio i smirivao: “Ne brinite, vas neće

dirat, obećali su život ženama i djeci.”

I danas kao da osjećam toplinu i drhtaj njegovih ruku, bratov čvrsti stisak i amidžinu suzu, na

licu skamenjenu.

Dok su nena i majka klanjale ikindiju namaz i glasno učile salevate, ja sam, uslonjena na

stablo bukve, udišući miris poljskog cvijeća, nastavila sanjat juče mi prekinute snove.

Dok su na granama iznad mene cvrkutale razdragane ptičice i pčele se sladile sokom

rasvjetalog cvijeća, ja sam gledala nebo, žaleći što nisam ptica ili pčelica da krilima preletim

dunjaluk i moje najdraže od zla negdje sakrijem. Žmureći, htjela sam vratit one sretne

akšame, kad smo pod trešnjom okupljeni i sretni , pri mjesečini, svi zajedno sjedili do iza

ponoći.

Katile! U tom mom sanjarenju, kad me tvoja nezgrapna ruka ščepala za vrat, kad mi je

rasčešljanu kosu počupala i bezdušno prekinula slatke djevojačke mi snove, u toj nenadnoj

sekundi nisam ni streknula ni vrisnula.

Dok si me, poput nekog histeričnog ludaka koji je umislio da nosi pobjednički pehar, vukao

za kosu ka livadi, gledala sam ti bradato lice, zakrvavljene oči pune mržnje, pohote i osvete.

Nikad neću zaboravit onaj neizdrživi ti vonj znoja, onu mučninu od koje mi se povraćalo.

Kad ste nas utovarili u kamion, nena, majka i ostale žene počele su učit dove, a mi cure,

šćućurene jedna do druge, gledale smo kako u daljini iza okuke, nestaju naše livade, na

kojima smo prohodale, igrale se žmire, brale šumske jagode, čuvale stada, sanjale ljubav…

Podizale smo se da zadnji put vidimo krovove kuća, koji su nam se u zlatastom odsjaju

zalazećeg sunca, gubili daleko iza brda.

Na karoseriji kamiona bilo nam je tijesno, pri brzini, prašina i vjetar su nam ulazili u pluća i

oduzimali nam zrak. Uplakana dječica, zgrčena u krilima skamenjenih majki, iz praznih prsa

čupala su im presahlo mlijeko.

Iako od straha vise nisam bila gladna, bilo mi je užasno teško i željela sam zraka. U

zloslutnoj šutnji, bez ijedne izgovorene riječi, očima smo jedna drugu pitale, da li se i ona

plaši i zna li ko kuda nas vode…

Ti si, katile, kao naš čuvar, sjedeći u ćošku kamiona, u iščekivanju svoje monstrune naslade,

poput krvoločnog vuka, mjerkao jednu po jednu curicu, kao bespomoćnu janjad. Oborenih

očiju, kroz trepavice posmatrah ti krvničke oči, misleći u sebi da li si ti ikad bio nevino

dijete i da li su te kao malog učili šta je čast? Čemu te naučiše, majka, učitelj, a čemu vjera?

Moj bratić Nedžad, krckao je posljednji Generalov bombon, podijeljen djeci uz obećanje da

će u Srebrenici svi biti bezbjedni. Nadajući se da nam je taj bombon jedina nada u spas,

htjela sam ga Nedžadu oteti iz usta, da s njim sačuvam makar mrvicu slobode. Dok smo se

satima vozili u nijemoj tišini, uplakana djeca su na majčinim prsima uz ljuljuškanje točkova,

gladna pospala.

Smjenjujući se kao na ubrzanoj traci, pred nama su promicala brda, livade i šume, a ponegdje

ispred naoružanih gadova prolazili smo pored svezanih civila, skamenjenih lica i

unezvijerenih pogleda. Mi smo putovali u nepoznato, a oni došli do svog kraja…

Kako nikada nigdje nisam išla izvan mog sela, prije nego smo se zaustavili, činilo mi se da

smo proputovali cijeli dunjaluk i čudilo me veliko zemljino prostranstvo .

Kad smo stigli u Višegrad, smjestili ste, nas pedeset žena u samo dvije prostorije. Iako smo

bile izmorene glađu, umorom i vrućinom, najviše su nas plašile ratniče pjesme pijanih

vojnika. Umorne od dugog, napornog putovanja , gladne i žedne, poput snoplja smo

popadale na krevete prekrivene prljavim plahtama, zadahlim od ustajalog znoja. Kad sam se

sručila na krevet i potonula u san, polahko mi je nestajalo umora, gladi i straha.

Kad me iz tog dubokog sna probudila nečija ruka, svjesna mjesta i užasa, skočila sam

prestrašena.

- Minka, odveli su ti majku, sestru Eminu, poveli su Bilalovu Ajšu, Muniru Hidinu, Selmu

hadžijinu, učiteljicu Zehru, Sevdu Suljaginu.

- Gdje su ih poveli i kad? – pitala sam još nerasanjena.

- Čim si ti zaspala. Tako si čvrsto spavala, pa te nismo htjeli budit. Ništa za njih ne znamo,

samo se brinemo.

Onaj mi se strah ponovo vratio a bol i briga zamjenili su mi čupanje gladne i žedne utrobe.

Nepomične, nijeme netremice smo gledale u vrata, iščekujući povratak naših voljenih ,

priželjkujući odnekud nekakav spas.

Dok je moja Lejla naglas plakala, a snaha umirivala Nedžada, ja sam pljuvačkom vlažila

osušena usta i bezbroj puta ponavljala šehadet. Ruke su mi bile ledne kao led, noge drhtale,

a srce me boljelo, kao da je sabljom probodeno. Briga za majku, sestru i drage mi komšinice,

pržila mi je mozak poput usijanog željeza.

Kad su se vrata uz jezivu škripu širom otvorila, sve smo poskočile i užasnute gledale u tebe,

katile, kad si poput krepalih cuka, na pod pobacao cvjetove naših livada, nenačete rumene

jabuke, bisere čistih izvora, pupoljke naših mirisnih đulova.

Poput kamena, stajale smo, čudeći se tolikom ljudskom zlu, neoprostivom sramu, počinjenom

u ovom vijeku, sred moderne Evrope, pred očima cijelog Svijeta.

Dok su naše drage ječale, a mi nad njima u glas plakale, ti si se katile, na vratima, dušmanski

cerekao.

- Bule, spremite se, za vas će ovo biti posebna noć, jer će nam doći komandanti na večernju

zabavu. Ti mala, pokazao je na mene, ti si večeras na redu.

- Majko! – kriknula sam.

Htjela sam je pomilovat, utješit, obrisat krv sa rasječene usne. . . Emina! Muk…

- Ajša, Munira, Selma, Sevda! Učiteljice! Recite nešto! Je su l’ vas tukli? Je su l'…?

- Šuti! Šuti! Šuti, Minka!- ote se krik iz otečenih usana.

- Majko! – ječala sam.

- Šuti!

- Majko, šta ću? Majko, ne mogu! Neću! Majko!!!

- Kuku! Onesvijesti nam se Ajša! Čuvar, dajte vode! Umrije nam cura!

- Bula, šta se dereš ? Šta ‘oćeš?

- Vode, dajte vode.

- Ajša, sestrice moja, otvori oči!

- Neću da pijem, neću vodu, neću da živim! Hoću da umrem! - jedva miču Ajšine krvave

usne.

Kad joj pokušah sastavit dronjke na haljini da bi joj prekrila obnažene noge, ugledah na

bijeloj prozirnoj koži modre podlive, trag životinjskih zuba, pečat ljudskog srama, glib izroda

koji se na nejač bacio poput krvožednih hijena. Pred ovim sramnim činom i najljuće zmije

zvečarke bi se zastidjele i pognule glavu.

- O, ljudski rode, o zločinci, o ljudski izrodi? U koga vjerujete i čemu se nadate? Da li se

ovako grješni molite i šta Bogu u tim molitvama tražite?

Dok na sedždi nena dovi i Allaha za pomoć priziva, sestra mi u krilu jeca, Ajša na podu,

polumrtva ječi, Sevda i Munira, čupajuć kosu, glavom udaraju u pod.

- Bezbeli su pamet pomjerile. Allah! Allah! – šapnu mi tetka Hanifa.

- Selma, kaži šta rade, reci? - molim je.

- Neeeću! Miči mi se! Bježi, bježi, Minka!

- Majko, neću da čekam noć da me povedu! Ne mogu tamo!Skočiću dolje!

- Ne, Minka, samo Allah daje i uzima dušu. Nećeš u Džennet ako… - preklinje me nena.

- Bježi, bježi! Minka, skoči, bolje sad neg’ poslije…

Đak kog sam prvim slovima učila, na izletima ga posebno čuvala, šumske jagode mi

posebno brao, danas me prvu gibetom obilježi… - tiho dodaje Zehra.

- Dušman je to bez straha Božjeg, - prošapta nena. Allaha za spas molite, samo On može

slomit silu njihovu.

- Majko!!!

- Nisam živa, Minka,! Mrtva ti je mati, majkom me ne zovi!

- Majko, uzeće i mene s Minkom! Šta ću? Savjetuj, starija si! – moli je nevjesta.

- Šta ako večeras povedu i Lejlu? Ona je dijete! Reci majko, šta ćemo?

- Šuti! Šuti! Ne pričaj! Boli me!Aaaaah!

- Šta je bule? Što galamite? Budite tihe i večeras lijepe za naše borce. Gdje su vam sad oni

vaši ušljivi ljiljani? Ha, ha, ha…, - smije se katilsko lice.

- Ti ćeš, mala, večeras u komandantovu sobu, ljubazna budi i usluži našeg posilnog. Vidjet

ćeš kakav je to dika, zaslužan za najljepšu bulu.

- Neću ja katile, tamo! Skočiću dolje, pa nek me na Sudnjem danu cio Džehennem pali, - tiho

u sebi rekoh.

- Majko, večeras su skočit dolje! Želim da umrem, prije…

- Skači, Minka, bolje sad, neg’ poslije…!

- Nemoj, Minka, đunah je, vjera nam brani, - kumi mi nena.

Dok se u zgradi orila pjesma pijanih, divljački urlik nam ledio kosti, u sobi na podu, ležalo je

pobacano, uvehlo bosansko cvijeće, ugaženi snopovi žita, raskomadane sočne lubenice,

izgnječene crvene trešnje, duše živih a mrtvih tijela. Dok u jednom ćošku drhte nevjesta i

Lejla, Nedžad I dalje glođe nevjestinu iscjeđenu dojku.

Sumrak, vrijeme odmiče, ne pita da li stati, obraz nevinom sačuvati, cast odbraniti, zlodjelo

odložiti…

Katile, kad začuh cokula bat, odjednom noge me same do pendžera dovedoše, širom kanate

otvorih, krilima bosanskog prkosa, k smrti poletjeh…

- Halali, majko, neno, Ajša, Lejla! Moram, ne mogu!

Noć me dočeka, osvježi poput bistre izvorske vode, u jutarnjem ibriku natočene. U ušima mi

zasviraše sve frule čobanske, mjesec mi obasja mubarek pute, jabuke me zasladiše, đulbe

šekerom napojiše, na krilima me meleci u vis poniješe… Letim smrti u susret, dugačkoj

vječnost…

- Allahu mili, Ti mi oprosti, ja rob Tvoj, griješim, znam. Svemilosni, prihvati me dolje bez

bola. – usput se Allahu molim.

- Minka, Minka, kćeri moja,- presječe me majčin vrisak.

Živa mi je majka, ona je živa, a ja, jesam li ja..?

Letim, Allaha spominjem. Je li ovo kraj?

Otkud mi se pod nogama obretnu trava? Bezbeli ponovo sanjam ili me meleci sa petog sprata

spustiše dolje bez bola, bez loma, bez rane. Da li sam ovo umrla, pa me ne boli?

- Minka, je si li živa? Bježi, evo ih!

Živa sam, ako je ovo život. Allah je velik, svemoćan, milostiv, ponovo se rodih.

Pucanj u noć, nogama mojim okidač da potrčim naprijed. Ne bijah više Minka, no ranjena

lavica, spremna za borbu, da bi živjela za majku, nenu, Ajšu, Lejlu, nevjestu, za moju

Srebrenicu… Da budem svjedok dušmanskog čina, da ljudi pamte, da pišem o Bosni, zločini

da se nikad ne zaborave…

Allah me s visine na zemlju lagahno, poput pera, spustio voljom Njegovom, pokaza mi pute

novog života.

Žalosna, uplašena, namučena, umorna stigoh do naših ljiljana i do slobode.

Briga i bol za moje rođene , ispuniše mi čemerne noći. Iz sna skačući budih se u znoju, uz

jecaj grlih nevidljivu majku, pokrivah Ajšu, Lejlu pod skute sakrih, Nedžada napojih taze

mlijekom, uplakane drugarice utješih. Skakala sam duboko u bezdan, padala, otvarala

pendžere i ponovo letjela dolje… U snu mi vriskala majka, nena Fatihom saburila, tebe,

katile, učiteljica o ljudskoj slobodi ponovo preslišavala, predamnom svezani Bosanci na

livadi kolo su igrali…

Poslaše me dobri ljudi čak u Ameriku da nastavim školu, znanje da skupim. Dok sam

preletala Okean, znala sam da sa mnom putuje i moj bol, ne mogah ga ostavit Bosni.

Tamo dočekah slobodu i kraj rata. Pisala sam prijateljima duga pisma, tragala za svojim,

vjerovala da nada postoji, da negdje neko moj čeka da me zagrli. Učeći, željela sam osvajit

svijet i nauku, da svoju Bosnu obogatim naučnim znanjem, snagom i vjerom da će bit još

ljepša i bogatija.

Sa diplomom građevinskog inženjera dugo sam gledala u nebo, misleći da u Bosni moji dragi

čekaju da im je darujem.

Kad sam stajala kraj razrušene kuće, s tugom sam gledala bačenu sofru, polomljeno ralo,

utuljeno nam ognjište…

Dok su s drveća cvrkutale ptice, negdje u daljini lajao je pas, iz nekog dimnjaka kuljao gust

dim, s mojom tugom se gubio u nebo.

- Minkaaa, dotjeraj ovce! - majka se u mom sjećanju čula.

- Minka, naberi nam šljiva, - molila me Ajša.

- Minka, pregledaj mi zadaću, - cvrkutala je Lejla.

- Minka, skuhaj nam kahvu, - babo me moli.

Noge klecnuše, travi padoh, zemlju rođenu cjelivah, samoćom iz tuđine, suzama je zalih.

Podigoh glavu i prihvatih janje, stvoreno ko zna odakle, da žalost moju sa lica obriše.

Kad kraj sklada ugledah žute kadife i crvene božure, simbol života novog, znala sam da ću

znanjem i prkosom graditi Bosnu, sretniju i ponosniju.

Moje drage su lani našli na dvije strane, daleko od Srebrenice zakopane. Babo, braća, amidža

i rođaci bili skriveni pod zemljom negdje kod Bratunca, a nenu, majku, sestre, nevjestu i

Nedžada, otkopali iz jame blizu Višegrada. Zvali me da ih prepoznam. Poznadoh nenin tespih

omotan na malom joj prstu, Nedžadu od generalovog “ slatkog” bombona džep na hlačama

umazan bijaše, majčine kosti, od bola i djetinjih rana, u gomili sakupljene. Ajšine i Lejline

kose raščupane, isturena nevjestina prsa, krvnički slomljena…

Ukopali su ih uz nečujni vrisak, uz moj prkos da, bez ijedne suze, uzdignute glavu krenem u

susret visokoj nauci i bosanskoj zori.

Katile, nisi nam ti ubio snagu i pomoć Božiju, jer danas smo slobodni i prkosni, jači i ponosni

što nismo k’o ti, krvnici.

Na dan najačeg bosanskog bola, kada je ponovni ukop šehida u Potočarima, danas ja, katile,

u potisnutoj žalosti, branim doktorsku disertaciju i idem dalje u život.

Dok ja postajem priznata naučnica, možeš li ti katile, noćas mirno spavat, ili se gušiš u krvi i

sopstvenom sramu?

Možeš li večeras zaspat uz odjek lopata i bola zatrpanih šehidskih mezara?

Možeš li ti, katile, danas bez kajanja, mirno gledat ukop srebreničkih šehida, kojima si uz

oduzetu čast i život uzeo? Možeš li noćas mirno zaspati dok odliježu jecaji ožalošćenih

majki, vriska nevinih curica i kletve ubogih starica? Da li si utolio žeđ životinjsku?

Katile, možeš li noćas spavat, kada ja postajem priznata naučnica, a ti si odavno

ogrezao u krvi i sramu?

Da li, katile, večeras zaspati možeš, uz odjek lopata i zatrpanih šehidskih mezara?

Da li, si, katile, utolio svoju životinjsku žeđ, vapajem nevinih curica, bolom majki i

piskom nejači?

Srest ćemo se, katile, na Sudnjem danu. Tamo nećeš imati silu, ni oružje. Polagaćeš

račune za nečasna djela svoja.

Pitat ću te tamo pred Svijetom cijelim: “Katile, je si li mirno spavao u postelji od

krvi šehida naših? Da li si njihovu krv, umjesto vode do zadnjeg daha pio? ”

“Svemilosni, podari nam na ovom Svijetu, Pejgamberov sabur, vjeru i pravdu

Tvoju!”

R E C E N Z I J E

DŽEMALUDIN LATIĆ

Recenzija knjige”VRISAK KRVI” , autorice Šefke Begović-Ličina

I u ovoj knjizi proznih ostvarenja Šefka Begović-Ličina javlja se sa

svojom prepoznatljivom poetikom, ali i sa prepoznatljivim tematskim

rasponom svoga svijeta. Ona je pisac-majka, pisac-žena, i ta je

činjenica u bitnome određuje u našoj literaturi. Drugo, ona je pisac iz

Sandžaka, sa fascinantnim osjećajem za sandžački dijalekt

bosanskoga jezika.

Ona je pisac-majka koja je svojom dušom nadnesena nad stradanjem

bošnjačkog naroda, naše djece. Njeno majčinsko oko obišlo je sva

poznata stratišta Bosne na kojima su dušmani poubijali našu mladost.

Na svu sreću, ova žena-pisac u svom izrazu ne pada u patetiku, bar

ne u onoj mjeri u kojoj bi ta patetika u bitnome naštetila njenom

umjetničkom izrazu.

U nizu ovih Šefkinih proznih tvorevina izdvaja se njena pripovijetka “

ZELENI SVATOVI”, po kojoj ova knjiga ima najveću jačinu. To je

pripovijetka data u imaginarnom dijalogu dviju duša koje su na ovom

svijetu bile zaljubljene jedna u drugu i sada u Potočarima putuju na

zelenim tabutima ka svojoj vječnoj kući. Izvanredna pripovijetka!

Izvanredan dijalog u monologu!

Za historičare bošnjačke književnosti i ove proze Šefke Begović –

Ličina ostat će dubok rudnik za istraživanje ne samo jezika, nego i

islamskih vrijednosti koje njeni likovi čuvaju pred najezdom

moderniteta i svih zala savremenog doba, od kojih je permanentni

genocid nad njenim muslimanskim narodom, sa svim svojim

aspektima beščašća, ono najveće zlo!

Sarajevo, zul-hidždže 1436. / septembar 2015.

Prof.dr. Džemaludin Latić

Kjiževnik ISNAM TALJIĆ-recenzija knjige “VRISAK KRVI” autorice

Šefke Begović-Ličina

“VRISAK KRVI”, knjiga proze Šefke Begović-Ličina nameće

mnogobrojne refleksije s književnog stajališta i uporedo, odašilje

jasne poruke o zlu koje komšije i susjedi nanose Bošnjacima i priziva

nas konačno nužnom osvješćenju.

Knjiga je napisana u tri sloja u smislu forme u kojoj je realizirana. To

su pripovjetke, kratke priče i zapisi. Oni međusobno nisu odvojeni,

nisu svrstani u posebna poglavlja ili odjeljke. Prve dvije književne

vrste međusobno se prepliću kroz knjigu, dok bi se za zapise moglo

reći da su oni uglavnom (uz rijetke izuzetke, naprimjer zapis o

Ahmićima) situirane više u kontinuitetu i u onome dijelu koji vodi

prema kraju knjige, vode čitaoca prema završnici, koja se, pak,

okončava s pripovijestima.

Očigledne su distinkcije među tim spisateljskim formama. Ovdje

prezentirane pripovijetke su duže i omogućavale su spisateljici da se

razmahne i da do punog izražaja dođe njezino pripovjedačko

umijeće. Kratke priče, kao što se i samo kaže, znatno su kraće i time

njihova vrijednost nije umanjena. Naprotiv, u njima se iskazuje druga

vrsta majstorstva – da se u još kraćoj formi realizira spisateska

namjera o zaokruženoj cjelini na malom prostoru, kao Zapisi (o Tuzli,

Srebrenici, Sarajevu, Ahmićima...) ne odlikuju se fabularnim

kazivanjem. Spisateljica ih je vjerovatno uvrstila zato da knjiga

tematski bude što zaokruženija i da ne propusti dati svoj obol bolu

koji je posebno pogodio neke od tih gradova ili područja.

Naravno, bilo je moguće i drukčije zasnovati knjigu i ove različite

izražajne forme odvojiti i svrstati ih u zasebne, u tri cjeline. Ali, s

druge strane, knjiga i ovako dobro funkcionira, već i time što

omogućava čitaocima izvjesne predahe u čitanju.

A oni su ovdje itekako potrebni. Ovo nimalo nije knjiga za razbribrigu

i zabavu, nego traži da se svaki tekst iščita pomno i s potpunom

pažnjom. Drukčije je nije ni moguće čitati, a ova i ovakva knjiga i

zaslužuje takvo čitanje.

Neminovno se nameće i pitanje tzv. ženskog pisma u bošnjačkoj

književnosti. Ova knjiga rastura takvu tezu, ali je, uporedo, i

potvrđuje, jer je trebalo biti muško nad muškima, da bi se napisala

ovakva knjiga. Nije mi poznato da je neki književnik muškarac stisnuo

petlju i napisao knjigu ovakve težine, s ovolikom količinom bola,

patnje i stradanja. Ali, ova knjiga pokazuje, da je, evo, to mogla

učiniti žena. Na takvoj odvažnosti, na toj hrabrosti, treba čestitati

književnici Šefki Begović-Ličina. Samim tim je, onda, ovo i „žensko

pismo“. Istina, sasvim drukčije od naviknosti na realizaranje takve

književnosti, ali se baš zato, u pravom smislu riječi, radi o ženskom

pismu jer nam je autorica pokazala i dokazala da je to mogla učiniti (i

učinila je) žena, sa svom svojom suptilnošću i osjećajnošću, što valjda

kao biljeg u sebi nose samo žene.

To je veliki poduhvat i bošnjačka književnost bila bi značajno

manjkava da ova literarna svjedočenja nisu pretočena u knjigu baš

ovako kako se to usudila učiniti Šefka Begović-Ličina i pri tome

konstantno držati literarni nivo, odnosno dostojanstvo književnog

iskaza, što je veoma, veoma teško izvesti u situacijama koje nameću

tretirane teme.

Sljedstveno načinu kojim, lijepim svojim zavičajnim jezikom, piše

Šefka Begović-Ličina, upotrebljavajući i mnogobrojne prelijepe

sintagme, koje se nepravedno zaturaju, kao slikovita rekapitulacija

ove knjige naum pada mi rečenički sklop u vidu narodne izreke:

Ženska glavo, muški taksiratu! Taj muški taksirat, tu zlu kob s kojom

bi se trebala moći nositi samo muška sudbina, pokazuje to i ta izreka i

ova knjiga, ipak najčešće ostaje prepušten našoj ženi, majci, supruzi,

sestri, neni.

Da se razumijemo o kakvoj je hrabrosti ovdje riječ. Nije to više

pitanje smije li se ili ne smije pisati o nečemu. Jasno nam je da se

prije, i to sve donedavno, nije smjelo, a ko je imao tu hrabrost da je

smio, slijedilo mu je robijanje i izopćenost iz društva (Alija Nametak,

recimo) ili izopćenost iz društva (Enver Čolaković, u čijem su primjeru

ti recidivi i dalje prisutni). Bošnjaci su se, u odbrani od posljednje

oružane agresije i svojoj borbi za slobodu, uz ostalo, izborili za pravo

da smiju pisati i istinu o zločinima i genocidu nad njima u tom ratu,

kao i što se sada nesmetano piše o istoj temi i iz ranijih ratova i

vremena. Za razliku od doskorašnjih vremena, to je postao

nezaustavljiv proces.

Dogodilo se ono što nam je naš Gospodar i Gospodar svih svjetova

obećao: Došla je istina i nestaje laži. Laž zaista nestaje. Nestaje, pa

makar koliko god i dalje lagali oni koji su doskoro, koliko do jučer,

imali moć drugima, posebno Bošnjacima, zabranjivati i samu pomisao

na istinu, a kamoli da objelodanjuju oni štoim je činjeno u krvavim

pirovima. I sada bi to oni htjeli, ali se njihovo više ne pita. Sada je

zapisana istina o njima i nama. Evo, i u ovoj knjizi.

Da, jest, Vijećnica (Nacionalna i univerzitetska biblioteka u Sarajevu)

zapaljena je prije dvadeset godina i izgorjelo je više od dva miliona

knjiga. Knjige, dakle, ipak, gore, „dragi moj Bulgakov“.

Ali, Šefka Begović-Ličina nije samo građanin Sarajeva. Ona živi i

stanuje na više mjesta. Ona je, kao i mnogo Bošnjaka sada, građanin

svijeta. Tako će se i ova njezina knjiga, ako Bog da, naći u rukama

mnogih Bošnjakinja i Bošnjaka širom svijeta. I neće je čitati samo oni.

Također će se naći i u mnogim bibliotekama po svijetu.

Kao i bošnjačkoj, napisao bih da ova knjiga pripada i

bosanskohercegovačkoj književnosti. Naime, Šefka Begović-Ličina

sebe – a i tematikom nekih ovdje prezentiranih tekstova te (mada

sam svaku riječ razumuo iako nikad nisam bio u Sandžaku)

karakterističnim rječnikom – predstavlja i kao sandžačku književnicu,

ali je ovom knjigom i bosanskohercegovačka. To, pak, iznova

dokazuje da Bosnu i Hercegovinu i Sandžak, iako razdvojene u više

država, nije moguće podvajati. To je neodvojivo kad je u pitanju

bošnjački korpus. Time je Šefka Begović-Ličina uporedo i

bosanskohercegovačka i crnogorska, pa i srbijanska (s obzirom na

jedinstvenost Sandžaka, ali i njegovu višegodišnju teritorijalnu

podijeljenost) književnica, ali je, svakako, bošnjačka. Drugo je, pak,

pitanje koliko je ljepote u tome, a koliko zlehude napravde spram

istog, jednog, bošnjačkog naroda.

Isto tako, uz događaje koji su opisani i odnose se na posljednji rat u

Bosni i Hercegovini, autorica se (Štrpci) bavi i istovemenim

stradašnjem Bošnjaka na Sanžaku (koji, kao, zvanično nije bio

obuhvaćen tim ratom), ali i događajima koji se, kad je u pitanju

stradanje Bošnjaka, nimalo ne razlikuju od onih u Bosni 1992.-1995. u

minulim ratovima u Sandžaku, i ne samo ne teritoriji Bosne i

Hercegovine i Srbije, nego i Crne Gore (Bihor).

U primjeru ove knjige radi se o hrabrosti Šefke Begović-Ličina da

umače oštro pero u svoje srce i da ovu knjigu ispiše krvlju (i žrtava i

vlastitom), smogavši snage da o monstruoznim zločinima svjedoči do

najsitnijih detalja i bez ikakvog skrivanja ili prešućivanja, žmirkanja ili

uljepšavanja, a da to, ovo njeno pisanje, s druge strane i uporedo,

bude literarni čin, da je literatura, a ne sudski iskaz preživjelog

svjedoka ili novinski tekst o tome. To je ta njezina petlja, to je ta

hrabrost, ali i umijeće ove književnice.

Mada su mi neki tekstovi iz ove knjige bili poznati i ostali u mi u uhu,

jer sam ih već čitao (vjerovatno na internetskim portalima) pa mi je

njihovo novo iščitavanje u tekstopisu ove knjige otvaralo i njihove

nove dimenzije, ne bih posebno izdvojio nijedan tekst, posebno ne

one koji su rangu pripovijedaka i kratkih priča. Bilo bi to nepravedno

prema drugim pripovijetkama i kratkim pričama. Ujednačene su, sve

su potrebne, važne, bitne i realizirane na – ističem to ponovo –

dostojnom literarnom nivou.

Spisateljica u svaku uvodi čitaoca brzo i efektno, zatim razvija jasnu

fabulu, i to uglavnom na vrlo zahtjevan, dijaloški način, da bi na

samom kraju sljedilo efektno poentiranje. U svemu tome je

spisateljski stil moderan, a jezički izraz veoma bogat.

I, prije nego što se potpišem pod ovo što ispisujem, a rizikujući da

ovaj moj postslov postane preopširan, dozvolit ću sebi izvjesnu

indiskreciju:

Ima i više od deset godina otkako sam se upoznao sa Šefkom

Begović-Ličina. Bilo je to nekim drugim (televizijskim), a ne baš i

književnim povodom. Doživio sam je kao snažnu i istrajnu osobu, koja

zna ko je i šta je i šta hoće. Tada me prijatno iznenadila kad mi je

otkrila svoje spisateljske pretenzije. Upamtio sam to i u

međuvremenu pratio njezine književne početke i prve uspjehe. Bio

sam pozvan i da recenziram neku od njezine prve dvije knjige, ali sam

bio spriječen. U međuvremenu se pojavila i kao koautor izuzetno

značajnog projekta Sandžačkog rječnika. To me izrazito obradovalo,

jer je to kapitalno djelo kad je u pitanju očuvanje bića bosanskog

jezika. A onda, prije mjesec-mjesec i po, upućen mi je poziv da

recenziram ovu knjigu. Iako je predloženi naslov bio baš ubitačan, a

ja opet zaista spriječen, nisam se mogao oglušiti. Malo je reći da mi je

veoma drago što je s ovom, trećom svojom knjigom proze stasala ne

samo u hrabru, nego i u zrelu književnicu. Pri tome je, što je,opet,

posebno značajno zaokružila svoju pripovjednu trilogiju.

Smatrajući ovo što sam napisao potrebnim uputama u čitanje ove

knjige Šefke Begović-Ličina, bez zadrške i s radošću je preporučujem

za objavljivanje.

Isnam Taljić,

književnik

U Sarajevu augusta 205./1437. godine , a na Ahiret nagradi nas milošću svojom. Amin.”