V. Ranđelović, 2017 - FITOGEOGRAFIJA 9 Poglavlje 2 Areali biljnih taksona Areal ili geografski opseg Biljne vrste su na različite načine rasprostranjene na Zemlji. One zauzimaju manju ili veću površinu, pri čemu uvek postoji deo prostora na kojem nisu pronađene (Gaston, 2009). Geografska oblast koju zauzima vrsta svojom distribucijom naziva se areal ili geografski opseg (rang) vrste (Rapoport, 1982). Areal je osnovna jedinica u biogeografiji (Brown et al., 1996). Površina koju zauzima određena biljna vrsta određena je sveukupnošću podataka o njenom rasprostranjenju, a dobija se nanošenjem tačaka, koje odgovaraju geografskim koordinatama svih lokaliteta na kojima je ona pronađena, na geografske karte. Spajanjem graničnih tačaka ovako istačkane površine dobija se oblast rasprostranjenja, odnosno areal te vrste (Walter, 1979). Detaljno upoznavanje suštine areala vrste, odnosno određivanje njegovih granica, veličine, oblika i strukture, preduslov je za poznavanje njene biologije, ekologije i istorije (Janković, 1976). Do podataka o rasprostranjenju vrsta dolazi se na osnovu florističkih spiskova (lokalne i opšte flore, floristički radovi, katalozi i druga literatura), herbarskih zbirki i terenskih istraživanja, što predstavlja ogroman posao velikog broja istraživača. Razvojem kompjuterske tehnologije, pre svega softvera za izradu baza podataka i automatsko kartiranje, u mnogome je olakšano određivanje areala vrsta. Osim areala vrste, u biogeografiji se često analiziraju i geografske oblasti koje zauzimaju više taksonomske kategorije, tako da se može govoriti o arealima rodova, familija i redova, ali i niže taksonomske kategorije, odnosno areali podvrsta i varijeteta. Zbog toga se u fitogeografiji često koristi termin areal taksona. Termin areal se ne primenjuje samo na taksone, već i na sintaksone, odnosno vegetacijske jedinice, jer i one imaju odgovarajuće rasprostranjenje, odnosno zauzimaju određenu površinu na Zemlji (Polunin, 1960). Slika 7. Areal vrste Ophrys helenae (Ranđelović et al., 2015)
7
Embed
Areali biljnih taksona - Пријаваnasport.pmf.ni.ac.rs/materijali/2376/02 2017-07-07 Fitogeografija-Areal.pdf · naselje) kao opšti biogeografski termin predložio je Turrill
This document is posted to help you gain knowledge. Please leave a comment to let me know what you think about it! Share it to your friends and learn new things together.
Transcript
V. Ranđelović, 2017 - FITOGEOGRAFIJA
9
Poglavlje 2
Areali biljnih taksona
Areal ili geografski opseg
Biljne vrste su na različite načine rasprostranjene na Zemlji. One zauzimaju
manju ili veću površinu, pri čemu uvek postoji deo prostora na kojem nisu
pronađene (Gaston, 2009). Geografska oblast koju zauzima vrsta svojom
distribucijom naziva se areal ili geografski opseg (rang) vrste (Rapoport,
1982). Areal je osnovna jedinica u biogeografiji (Brown et al., 1996).
Površina koju zauzima određena biljna vrsta određena je sveukupnošću
podataka o njenom rasprostranjenju, a
dobija se nanošenjem tačaka, koje
odgovaraju geografskim koordinatama svih
lokaliteta na kojima je ona pronađena, na
geografske karte. Spajanjem graničnih
tačaka ovako istačkane površine dobija se
oblast rasprostranjenja, odnosno areal te
vrste (Walter, 1979). Detaljno upoznavanje
suštine areala vrste, odnosno određivanje
njegovih granica, veličine, oblika i
strukture, preduslov je za poznavanje njene
biologije, ekologije i istorije (Janković,
1976). Do podataka o rasprostranjenju vrsta
dolazi se na osnovu florističkih spiskova
(lokalne i opšte flore, floristički radovi,
katalozi i druga literatura), herbarskih zbirki
i terenskih istraživanja, što predstavlja
ogroman posao velikog broja istraživača.
Razvojem kompjuterske tehnologije, pre
svega softvera za izradu baza podataka i
automatsko kartiranje, u mnogome je olakšano određivanje areala vrsta.
Osim areala vrste, u biogeografiji se često analiziraju i geografske oblasti
koje zauzimaju više taksonomske kategorije, tako da se može govoriti o
arealima rodova, familija i redova, ali i niže taksonomske kategorije, odnosno
areali podvrsta i varijeteta. Zbog toga se u fitogeografiji često koristi termin
areal taksona.
Termin areal se ne primenjuje samo na taksone, već i na sintaksone,
odnosno vegetacijske jedinice, jer i one imaju odgovarajuće rasprostranjenje,
odnosno zauzimaju određenu površinu na Zemlji (Polunin, 1960).
Slika 7. Areal vrste Ophrys helenae (Ranđelović
et al., 2015)
Areali biljnih taksona
10
Fitohorioni ili floristički horioni
Termin areal taksona ne bi trebalo poistovetiti sa terminom floristički areal,
koji se takođe koristi u fitogeografiji. Floristički areal predstavlja geografsku
oblast koja je naseljena karakterističnom, manje-više uniformnom florom. U
literaturi se češće koriste sinonimi za ovaj termin, a to su fitohorion ili
floristički horion (Takhtajan, 1986, Cox, 2001). Horion (grč. χωρίον -
naselje) kao opšti biogeografski termin predložio je Turrill (1958), a uporedo
sa njim i termine fitohorion i zoohorion.
Fitohorioni mogu biti različitog ranga (floristička carstva, oblasti,
regioni, provincije), a u florističkom sistemu su klasifikovani hijerarhijski
(Тахтаджян, 1978), o čemu će više reči biti u poglavlju „Regionalna
fitogeografija“. Rang fitohoriona se označava terminom fitogeografska
jedinica (Pedrotti, 2013).
Fitohorion je okarakterisan pre svega endemičnim biljnim vrstama ili
višim taksonima, koji naseljavaju teritoriju koju on zauzima, i
karakterističnim spektrom familija. Spektar familija predstavlja
procentualno učešće pojedinih familija u izgradnji flore nekog područja.
Horološko kartiranje
Horološke karte prikazuju areale vrsta i
drugih taksonomskih jedinica. Svrha
horološkog kartiranja je upoznavanje
prostorne distribucije taksona bez njihove
interakcije sa drugim vrstama. Horološke
karte su geografske karte na kojima je
prikazano rasprostranjenje taksona
različitim grafičkim tehnikama (Pedrotti,
2013).
Areal se može prikazati na različite
načine, ali u osnovi postoje dve metode –
tačkasta ili punktuirajuća i konturna metoda
(Sl. 8) (Janković, 1990).
Tačkasta ili punktuirajuća metoda
kartiranja areala podrazumeva prikazivanje
rasprostranjenja pomoću tačaka. Ovaj način
prikazivanja omogućava jasan pregled
gustine areala, koja se obično smanjuje od
centra prema periferiji. Nedostatak ove
metode je taj što se ne vide jasno granice
areala taksona.
Konturna metoda kartiranja areala
podrazumeva spajanje graničnih tačaka
rasprostranjenja zatvorenom krivom linijom
i senčenje tako dobijene površine.
Primenom ove metode ne postoji mogućnost
uočavanja gustine rasporeda taksona u
okviru areala.
Slika 8. Tačkasto (A), kombinacija tačkastog i
konturnog (B) i konturno (C) predstavljanje areala
roda Taxus (Taxaceae, Pinophyta)
Fitogeografija
11
Kombinacijom ovih metoda (kombinovana metoda) izbegavaju se
njihovi nedostaci.
Horološke karte mogu da prikažu deo ili
ceo areal vrste. Prema preciznosti i
metodama prikazivanja, Pedrotti (2013)
razlikuje sledeće tipove horoloških karti:
- Karta lokaliteta ili floristička karta -
podaci o tačnim mestima na kojima se
vrsta javlja prikazani su simbolima na
topografskim kartama (Sl. 9). Ove
karte se koriste prilikom sistematske
revizije vrsta i rodova, reviziju
prisustva vrste na datoj teritoriji ili za
prikazivanje novih lokaliteta, za izradu
crvenih knjiga i atlasa zaštićenih
biljnih vrsta, za kariološka i
citotaksonomska istraživanja i za
mnoge druge namene. One mogu da
prikazuju rasprostranjenje vrste na
celokupnom arealu ili na određenom
delu teritorije kao što je kontinent,
ostrvo, poluostrvo, država, region,
planina i slično.
- Mrežne karte - podaci o
rasprostranjenju taksona se nanose u
unapred definisana polja na mreži
kojom je određena teritorija podeljena
na jednake kvadrate. Uobičajeno se koristi UTM mreža (UTMG -
Universal Transverse Mercator Grid) (Sl. 10);
- Karte homogenih teritorija - horološki podaci se unose u polja
različite veličine koja ne grade mrežu, a definišu se na osnovu njihovih
homogenih morfoloških i botaničkih karakteristika;
- Horoplet karte (grč. horo (χώρο) - prostor ili region, i pletos (πλήθος)
– mnoštvo) teritorija sa fiksnim internim granicama (na primer, granice
administrativnih jedinica) koje prikazuju da li je takson rasprostranjen
ili nije u okviru fiksnog podpodručja ili regiona;