-
D O J M O V I S A P A R I K E I Z L O B E
I
Pariz, 13. travnja [1900]
Naskoro e zagrmiti 101 topovski hitac. To nije navjetenje novoga
vladara, ovo gvozdeno lajanje nije aleluja krvavih pobjeda.0
slobodi, miru, radu probesjedit e ta tvrda drijela, oglasu- jui
sveljudskom Parizu otvorenje tree svjetske izlobe, treega velikoga
trijumfa ljudskoga uma i rada, ljudskoga genija, kojemu je Pariz
prijestolnica a francuska dua jo uvijek ognjite kao da ne proe
preko dvjesta godina to zaigra na trgu Carrouselu1 maglovitoj
holandeskoj rudini silovito kolo Ljudevit XIV, Ludo- vicus nec
pluribus impar . . .
Ova zemlja bijae uvijek najvea kada se inila cijelomu svijetu
propala, poniena. Dreyfusova kobna afera izgledae veini kao
svjedodba siromatva i dubokog bankrota. Izloba je najbolji dokaz
nevjerojatne francuske vitalnosti, radinosti i imetka.
Gdje je izvor toj nadmoi koja se malo-pomalo osjea i u spolj-
noj politici? Da ne spominjemo slobodnih uredaba, francuski je
ekonomski superioritet u tom to se kraj Rothschilda, Periera,
Schneidera itd. nalaze kolektivni kapitali i najosiguraniji mali
seljaki posjed. Duevna je francuska premo u esteticizmu da se tako
izrazim francuskoga duha. Meu svim narodima taj se duh ljepote, taj
se ukus i danas najjae oituje u svekolikom radu Francuske. U Parizu
se i danas najbolje pie, najbiranije govori i ivi. Tu je i danas
ognjite estetikih novotarija, ognjite ljepote, umjetnosti,
literature. Fouquet je najvei umjetnik meu draguljarima, parika je
modistica plastian talenat prvoga reda. Ima drava koje bi mogle
stvoriti moda bogatiju izlobu, ali ih nema koje bi mogle stvoriti
ljepu.
Ljepota je, kako vidimo, snaga kao novac ili industrija. Francuz
estetizuje, poljepuje sve pa i ono to se nekima ini nelijepo:
industriju. Belgijanski je Francuz, Meunier, opjevao dlijetom
garavog, neuglednog modernog rudara, kao stari Helen to
123
-
je opjevao dobitnika olimpijskog. Zola je estetizovao fukaru i
tune, dosadne tvornice, a rano preminuli umnik Guyau sravnjivae
demonsku ljepotu lokomotive sa krasotom bijesnoga hata. Ako ima
opreka izmeu moderne industrije i osjeanja prirode, osjeanja
ljepote opreka, koju toliko naglasivae i pootravae engleski
reformator J. Ruskin francuski je duh pozvan da ju izgladi. I tako
je Palaa industrije na ovoj izlobi kao krasan hram eljeznih miica,
a Rochegrosseova, Chabasova i Boudinova e ki- ica dati simbolsku,
arovitu i njenu duu onim gvozdenim titanskim robovima napretka.
Vjerujte mi da zeevi ne snijee jo nikada divnijih jaja nego ovog
Uskrsa: starom djetetu Parizu, a na obalama zelene i tihe Seine.
Nema slobodnog i kulturnog naroda koji ne posla proljetos ovamo
svog zajeka. udnovatih li pisanica! Svi stilovi: pravi
arhitekturski babilonski toranj. U Parizu su sada dva grada: onaj
obini Pariz sa Parilijama i ovaj novi, zimunji, stojezini,
udnovati, areni, Cosmopolis sa turbanom, panjolskim akirama,
kineskim kaftanom, ruskim izmama, ova pria iz Tisu i jedne noi koju
modema eherezada naniza oko gvozdenog Eiffelovog prsta ovo udo koje
e za nekoliko mjeseci ieznuti kao san kao ivot, kao vijek, kao
ovjek i njegovo nastojanje.
Premda je sutra sveano otvorenje, trebat e najmanje jo mjesec
dana, pa da bude sve gotovo. Uostalom, tko bi mogao izraunati
unaprijed tano svretak tako veliajnog posla sa tolikim razliitim
saradnicima!
Ako ne vjerujete da nismo politika jedinica, doite u Pariz. Ako
hrvatski paviljon ne putuje sa crnogorskim u varadinskom
ajzlimbanu, ostao je zacijelo u Maksimiru ili gleda sa Sljemena
kada e doi godina 2000.
Moda je u Parizu ali ja ga, vjere mi, ne naoh! Ima naroda kojima
kao da je sueno da jedan bude potinjen drugomu veli Voltaire za Irc
e . . . isto mi odlahnulo uavi u paviljon hrvatskih krajeva Bosne i
Hercegovine. Bijae mi kao da naoh roena brata blizanca koji ne nosi
mog imena.
Paviljon je prekrasan, na vrlo lijepom mjestu, izmeu ugarskog i
austrijskog, a nedaleko od amerikanskog i engleskog. Gradio ga g.
Panek, a pomagao mu mlad Hrvat, g. Josip Markovi, ak akademika
Nnota. Paviljon je bogat begovski dvorac.
Sa ardaka, sa meka dueka,uuk-Stana tiju pono eka . . .
Sve, sve je tu, od najsitnijih rezbarija pa do dekoracija, u
oplemenjenom narodnom slogu, u onom lijepom stilu u kojemu
sehrvatska dua prelijeva kao duga u zrakama sanjivog i vrelog
124
-
Istoka. Ta bi kua mogla biti temeljem i uzomikom, prvim uspjelim
korakom prama hrvatskom arhitektonskom stilu, tj. ako meu naim
arhitektima, prenosiocima njemakog graditeljstva, postoji kaki Kuha
ili Tordinac. Tek alosna je istina da je bosanska vlada i u tome
pretekla hrvatsku privatnu inicijativu.
Osim divnog tamburakog ruha i hrvatske pjesme, tanke i
glasovite, privlait e u bosanski paviljon ire opinstvo najvie
dekoracije ekog majstora gosp. Alfonsa Muche. Te su slike u
ogromnom salonu oko kojega se naslanjaju sporedne prostorije, a niu
se u dva niza iznad vitih stupova koji nose trijemove. U gornjem su
tamnom redu prizori iz naih pjesama i narodnih pria, a donji je
svijetli red povijesna i kulturna slika Bosne. Ima ih trinaest.
Kamenito, bronano i eljezno doba; vladanje Rimljana; dolazak
Hrvata; sud kod Hrvata pogana; kranstvo; bogumili; krunisanje
kralja Tvrtka; dolazak Turaka (graenje begove damije); posveivanje
vodice kod pravoslavnih; primanje sv. potvrde. Ovome je ciklusu
sredite divni lik mlade Bosne ponosne, seljake djevojke, svjee i
proste kao narodna pjesmica, koja evo baca staroj, umornoj kulturi
svoje rosne, jutarnje darove.
Te su Muchine slike novost u modernom dekorativnom slikarstvu i
po zamisli i po tehnici, pa bi same mogle zajamiti umjetniki uspjeh
tog lijepog paviljona. Isprepletene su strogom narodnom
ornamentikom. Po Muchinim su nacrtima izraena i dva enska lika:
bosanska prelja i vezilja. Za njima pritisnuo itavi zid prizor sa
bosanske arije. Slika je djelo vrsnog bekog slikara gosp. Kaufmanna
i poneto u plein air-maniri. Potezi su kiice pimi, dugaki, sigurni,
arija e biti rasvijetljena elektrino (snagom od 6000 svijea).
Gdje e, Mujo? zapitam nekakvog dugajliju radnika. A gle; otkud
vi u Parizu nauiste hrvatski?Vraajui se, zbunila nas u lai glava
utopljenice.Tate se i kratkovjene izlobene palae sjaju prama
toplom,
pramaljetnom nebu, a stranac se divi i ne zna je li to sjaj nove
francuske zore ili blijesak prve veeri, prve noi francuske.
125
-
Pariz, 15. travnja [1900]
uli ste za sladokusca koji osta gladan gdje bi se mogla
nahraniti cijela vojska? Doao bogatom stolu gdje se skrcala sva
najbolja jela i pia svjetska, a jadnik, ne znajui gdje da pone i
alei te se rodio sa trbuhom u koji ne moe da stane ma i mrvica od
onih silnih akonija ne dimu ni u ta. Tako bijae i meni kada dooh
prvi puta u Louvre te ne zapamtih ni jedne slike; tako mi bijae i u
prebogatoj narodnoj ovdanjoj biblioteci. Tako mi je i sada; ne znam
gdje da ponem, u kakvu pariku akoniju da zagrizem, alosno je morati
priznati da ne vidjesmo Stotog dijela onoga to smo trebali vidjeti,
i da ne moemo napisati ni stotog dijela onoga to vidjesmo i
osjetismo.
Umro je veseli montmartreski crta Roedel. . . Ne! Umro je veliki
kipar Falguire. . . Ne! Edmond Rostand, koji se po-sar- dou-io,
teko je bolestan. Ljudski ivot ne! Misao svjetskim izlobama
zamislio je prvi put Buffet, 1848. francuski ministar trgovine i
poljodjelstva. Prva je internacionalna izloba u Londonu 1851, a ima
18.000 izlagaa. Iza etiri godine je prva svjetska izloba u Parizu,
a kraljevi posjetie tek onu 1867, najuspjeliju sa gledita
arhitektonske harmonije . . . Ej, gdje da ponem, u koji od tih
celebriteta parikih da zagrizem?! Gospodo, ostat emo gladni!
Danas kada mogu govoriti hladno, slobodan od prvih dojmova,
mirne due tvrdim da otvorenje izlobe, iako nesvrene, bijae
veliajno. Bijae divno: ne po tatim paradama nego po republikanskoj
svojoj skromnosti, po periklejskom duhu duh je sve koji izvire iz
skromnih govora njezinih uvalaca, seljakog sina Milana Loubeta i
radnikog ministra Milleranda. Uz zvukove mar sel jeze i himne V.
Hugou izrekoe ti puani i ove znaajne rijei:
Stroj postade kralj svijeta.
126
-
Jest, to se jae spajaju meunarodni odnoaji to vieimamo razloga
nadi i vjeri e e doi dan kada e svijet poznavati samo plodno
natjecanje oko mira i slavni bojak rada.
Najuzvieniji oblik ljepote nije onakav kakav se moe oznaiti
katalokim brojem. Poto ga vidi samo moralna svijest, on je
oivotvoren poto se spiritualizuju umovi vii i raznoliki, sabirui
svoje napore kao to kakov veliki, opi pokreta oivljava strojeve
naih tvornica: a to je osjeanje zajednitva.
Ali ujte ovo:Rad! sveti posao oslobodioe, ti oplemenjuje i ti
tjei.
Pod korakom ti iezava neznanje, bjei zlo. Po tebi se ovjeanstvo,
koje si oslobodio od ropstva i noi, penje i penje bez prestanka
prema onom sjajnom i tihom carstvu gdje treba jednog dana da se
oivotvori uzor i potpuni sklad snage, pravde i dobrote...
Blago si ga francuskom narodu kada moe ovakim rijeima pruiti
hljeba i soli svome gostu, vascijelom svijetu! Pa ipak, ima ih,
mnogo i odvie, koji naoe u tim rijeima naduvene upljine, koji
nazvae ednog Loubeta kraljem Yvetotom1 koji postade predsjednikom
republike, a ovu izlobu vaarom za opsjeniti prostotu kako bi rekao
slavni Stari. Ti protivnici nisu neprijateljski tuinci nego
Francuzi, to jest ljudi koji u javnom ivotu gotovo ne poznaju
hrvatskog jala ili srpskog inata.
Razlog je dakle tome nezadovoljstvu koje je protiv otvorenja
izlobe snano i nijemo demontrovalo prilikom zadunice junaku
boerskom francuskom grofu Villebois-Mareuilu mnogo, mnogo
dublji.
Dreyfusova je kobna afera razdijelila Francusku u dva tabora: u
demokrate dreyfusovce i protidreyfusovce, koji se prozvae
nacionaliste, u narod i vojsku. Nacionalistima je vojska, kao
jedina jamevina francuskog slobodnog narodnog poloaja, nadasve, i
oni bjed dananju dreyfusovsku vladu koja vie cijeni radnika od
vojnika i ne cijeni manje stranca od Francuza da je sve prije nego
francuska vlada. Borba je nacionalistima to laka, jer je na
njihovoj strani oduevljeni i prognani demagog Droulde, najsjajnija
francuska polemika pera Lemaitre, Rochefort, Dru- mont, pa svemoni
francuski ovinizam i novotarija eljni Parilije, sjajno
disciplinovano sveenstvo (progonjeno od sadanjeg ministarstva
republikanske obrane), antisemiti, asnici, aristokracija jaka
novcem i vezama, konzervatvci i rojalisti. Uostalom, nije ba teko
napadati u isto nacionalnom smislu ministarstvo u kojemu ima jedan
socijalista, dakle intemacionalista, i vladavinu kojoj je na elu
tako popustljiv i galski-dobroudan ovjek kao to je gosp.
Loubet.
1 Brangerovo satiriko lice.
127
-
U Voi izlobe 1867. bijahu ove kako pie nacionalista O. Uzanne
Hugoove rijei: Francuska je osloboenje, Germanija je bratimstvo, vi
ste nam, Germani, braa u domovini slobode ...
Veliki je Hugo bez sumnje zaalio te optimistike rijei doivjevi
za tri godine udnovato gostovanje brata Germana kneza Bismarcka . .
.
Radniki ministar Millerand slavij ae u svom govoru altruizam,
ljubav blinjega, kao najsvetije ljudsko osjeanje koje nalazi
zadovoljstvo samo u sebi. Radnik Millerand je idealista, sanjar.
Nacionaliste, doktrinarni knjievnici, intelektualci, su prozaici,
realiste, sanjaju ratu, dok onaj ovjek znoja sanja trijumfima rada
i mira. Loubet zove sve narode na bratsku sveanost rada, a ovo dana
izie poziv na vojsku mladog i energinog Stendhalovog aka,
nacionaliste Barrsa, poziv u obliku romana, dosta dosadnog. Ako se
varaju Loubet i Millerand, ako ne lau ptice zloslutnice, ako e se
iza izlobe odista pojaviti grozne ekonomske krize i politike borbe
poput mamurluka i krvavih tikava iza naih sajmova i protenja,
Francuska bi mogla preskupo platiti svoj arobni san miru i radu.
Uasan je taj olujni vjetar koji podmuklo huji ispod prekononih
suiavih dvorova estomjesenog ie Cosmopolisa, nosei groznicu
umorenoj francuskoj dui, jer to je strana borba monarhije sa
republikom, vojske sa graanstvom, prolosti sa budunou, ideala sa
stvarnou, industrija- lizma sa radnikim interesima, drave sa
crkvom, internacionalizma sa narodnou. Izvor joj je dubok i
nepresuiv u traginoj ljudskoj dui i traginom odnoaju ovjeka prama
ovjeku borba egoizma i altruizma.
Dok zborijae Loubet miru, radu, opem bratimstvu, slobodi,
opljakae anarhiste crkvu u Aubervilliersu razumije se: u ime
bratimstva, jednakosti, slobode... Seb. Faure, njihov voa, pomagae
Loubeta izabrati predsjednikom. . . Najvia je vlast, koja se moe
zlorabiti, opasna, ali razdijeljena vlast je jo opasnija
(Voltaire).
Kada itah u njemakom paviljonu ovaj stih:
Deutsche Hand, den Hammer schwinge,Schmied9 am Feuer Pflug und
Klinge
zaujem zvuke banalnog pjesnika i seljaka: predsjednik se kre-
tae Seinom da pozdravi paviljone stranih sila. Pod onim, na kojemu
je i Hrvatske grb kraljevine, sakupili se maarski velikai, echt i
talmi magnati, meu kojima ne vidjeh ni jednog Hrvata. Kada naie
predsjednikova laa koja, onako puna, poizdalje izgle
128
-
dae kao kutija arenih sardina, zalepra u pranom i toplom
proljetnom zraku silesija ugarskih zastava i zaori burna i
revolucionarna Rkczyjeva koranica. Od uda zazvidim Jo Hrvatska, ali
uto zacvili nadesno, pod susjednim bosanskim paviljonom, tamburica,
hrvatske strune probesjede slobodnu marseljezu i biser- -zvuci se
trune kroz ciganske bijesne zvukove kao suza to se truni niz
bijesno lice . . .
9 MATOS III 129
-
Pariz, 22. travnja [1900]
Jo ne doivjeh proljea kao to je ovo. Dugo ga, zebui, ekasmo, kad
al doe dockan kao sjajan velika kojemu vrijedi antiambrirati.
Pariko nebo nosi ve tjedan dana jednostavno elegantno odijelo od
modro-sivkastog baruna, a divljem je kestenju sve od ovog, boga
divnog Louvrea pa do Rudeovog velianstvenog Trijumfalnog svoda
toplo proljee zaeljalo meku, zelenu kosu poput ustrog parikog
brijaa. Grlice guu oko mramor ja u luxem- burkom vrtu i ekaju da
zamiriu pupoljci na grmlju od jorgo- vana. Tople se ulice prae kao
usred ljeta, jadni konji posrtaju na krvava koljena pod omnibusima,
koijama i tramvajima, u kojima eretaju gusti Parilije kao vrapci na
veselom prosu. To bruji i kipi kao u ai ampanjca, a ja zurim
omamljen i matajui na moju susjedu u lai. Crna je i sjajna kao
lakovana cipelica, a kosa joj kao u garavog pudela. to je moglo
dovesti ovamo tu crnu udaljenu kneginju? Da nije danse du ventre1,
vjetina razbludnog Ori- jenta? Da nije enja za gradom sanjarskog
Baudelairea, blijedog pjesnika crne Venere?
Traijah hrvatsku izlobu i ne mogah je nai. U velebnom dvoru
lijepih umjetnosti gdje se divljah vidite: ja se uvijek divim!
divnim, svjeim i pramaljetnim djelima mlade Rusije i Norveke, naoh
u gornjem katu razbacana platna maarskih umjetnika i dvije-tri
poiljke na kojima proitah da dolaze iz Hrvatske. One su dvije
ugarske prostorije tako neznatne da nee, bojim se, biti mjesta za
kasne hrvatske, mile ili nemile goste. . . Ona velika Benczrova
historijska slika koja poznavaocu ne vrijedi Maievih krotkih guica
i flegmatinih lubenica, zapremit e, nadajmo se, vie zida od svih
hrvatskih. Ako e se u Parizu
III
1 Ples trbuha.
130
-
vrijednost umjetnosti mjeriti po zauzimanju tueg prostora, nema
sumnje ga e bartok Maari nadbiti Medovia ako doe na mej dan i
Bukovca.
Ne mogah prodrijeti u tajnoviti ugarski paviljon jer e biti
otvoren tek koncem mjeseca. Bilo mi je milo kad opazih pored
ugarske i hrvatsku zastavu. Paviljoni dakle ipak nisu financijske
zgrade. . . Tek je aliti da Francuzi u trobojnici nee nazri je-
vati ravnopravnost maarsko-hrvatsku nego francuske tri boje.
Francuzi su, kako znate, slabi zemljopisci. Kako im astronom
Flammarion nedavno govorae jednom poznatom Hrvatu, drat e nas
stanovnicima Marsa, kao to nekada cijenie Baglivoga prvog poasnog
lana Francuske akademije i velikog Bokovia Ragu- zancima. Bilo bi
zgodnije da nas dre Hrvatima, biima grene zemlje, nego nevidljivom
dekoracijom djevianskog nonog neba.
Bosansko-hercegovaka izloba imaae od stranih dosele najvie
uspjeha.
Le Rappel (od 20. o. mj.): ...nada sve spominjemo paviljon
B.-H., u vrlo slikovitom poluistonom i polulatinskom slogu . . .
Uplivni Le Matin (od 20. o. mj.) upravo je zanesen tim neizdanim
istokom, tom sintezom istonjake umjetnosti. La Presse (od 18. o.
mj.) eli da sve vlade uzmu za primjer umnu organizaciju bosanske
izlobe. Poznati Le Journal, organ umjetnika i knjievnika, usporeuje
unutranjost paviljona sa golotinjom prekrasne Engleskinje L.
Fuller. Hvali Bonjake, rakiju i model bosanskog vagona koji bi
mogao sluiti uzorom francuskim kompanijama. Bespristrana bi tampa
parika trebala rei otprilike ovo:
Taj je, Dedin-aginoj kuli u Stolcu slini konak, kua hrvatska
zove se bosanskom, kao to bi se bretanjski dvorac zvao bretanjskim
da Bretanja politiki nije Francuska. Hrvat govori bosanski, Bonjak
hrvatski. Ono Muchom prikazano krunisanje hrvatska je slava:
krunisanje bosanskog kralja Hrvata. Muhame- dovci, potomci hrvatske
drevne vlastele, sauvae ispod apsolutistike Turske osim svojih
starih hrvatskih pravica i najii hrvatski typus koji se jedino jo u
tom izdanju razlikuje od srpskoga. Ovaj se paviljon zove bosanski
zbog preslabe akcije iz neslone Banovine, zbog jaeg vjerskog nego
narodnog osjeanja u muhamedovaca i zbog obzira na pravoslavlje sa
kojima mora raunati spoljnja i unutranja politika monarkije.
Srpsko-ruska propaganda bijae laka radi istovjetnosti jezika
hrvatskog i srpskog, pa radi poistovjetovanja srpstva i
pravoslavlja kao da je isto vjera i narodnost. Pa ipak, hrvatstvo
je snagom plemenskog nagona u tim zemljama naglo raslo i gotovo sve
ameriknskom brzinom steene tekovine plod su hrvatskog mozga i
hrvatskih uljeva. Evo npr. u ovim ukusnim staklenim ormarima sve
knjige koje su tamo peatane: djela fra Grge Martia, bosan-
9* 131
-
skog Kaia, Stadlerova tumaenja evanelja, Filipovieve
propovijedi, Jagatievi putopisi, asopisi, radovi jednog Hrmanna,
jednog Truhelke, VI. Borothe, Milakovia, Mrazovieve, Dlustua, Doia
itd. sve je to Hrvat do Hrvata. U Sarajevu djeluje ne najslabiji
pjesnik najpjesnikije Europe: Hrvat Kranjevi. Nada je, kako vidite,
list parike elegancije i premda se tampa i srpski, irilicom, sve je
tu Hrvat, od vrsnog urednika pa do najboljih suradnika. A to vidimo
od Srba u tom, jedino opravdanom, natjecanju za bosansku narodnost?
Divna izdanja crkvenih pravoslavnih knjiga, koje opremi bosanska,
srboderska vlada.
Tu je mrava mostarska Zora, refugium Rasciae peccatorum; tu je
Bosanska vila gospara Kaikovia, kojega nagradi za literarne zasluge
onoliki poznavalac i prijatelj srpske literature kakov je Nj. V.
sultan Abdul Hamid. Tu je najzad Mala biblioteka ortografskih
gorostasa Pacher (Srbin?) i Kisia, koja donosi slike srpskih umnika
kao to su gg. Joca Maksimovi i Damjan Omikus (srpsko ime). Da,
Herceg-Bosna je hrvatska i po treem pravu: po pravu pobjede
hrvatskoga duha koji je ovladao cvijetom tamonje latinske i turske
modeme omladine, meu kojom je jedan Safvet-beg Baagi, Milievi,
begovi Kapetanovii, Osman Hadi, sjajni pjesnik Alaupovi itd.
Pitajte ovog izvrsnog rezbara Iliju Logaria iz Konjica ili stolara
Gonjaka, pa nek vam reknu na komu je Bosna. Ono to e vam ovi kazati
moe vam dokazati jedini Hercegovac na prastaroj Sorbonni, gosp.
Jelavi. Bosna je isto hrvatska, i ako se anektira, moe samo kao
grudi u kojima je i opet malacko zakucalo hrvatsko srce . . .
Pomozite Hrvatima, ako ste slobodoljubac. Ako ste prijatelj
Slovjena, bit ete za nae hrvatsko zdruenje, za ojaanje drugog
slovjenskog plemena u Austriji, koje ljubi lijepu Francusku, premda
ne estitae telegrafski na otvorenju izlobe naelnici Zagreba i
Osijeka, poput plzenj- skog i rodoljubnog prakog magistrata. Najvea
moda pogreka hrvatske opozicionalne politike bijae te nije jo
stvorila iz pitanja bosanskog pitanje opehrvatsko. Krivica je na
hrvatskim srbo- i rusofilima. Njihovo reakcionarstvo je uzrokom te
se za Hrvate ne brine europska slobodumna tampa, a rusofilstvo je
krivo te se Hrvatima u Austriji ne vjeruje. Usporedi li se bosanski
sa paviljonom Srbije, vidi se da se je u Bosni trovjerskoj za
dvadeset godina vie napredovalo nego u jednovjerskoj i slobodnoj
umadiji za pedeset godina. Fakta govore rjeitije od upljih fraza.
Usporedi li se Bosna sa ruskom Poljskom. . .
Ne znam kako e parika tampa, koja zna biti rusofilska,
pobjedonoevaka i liberalna u isti as, suditi tom hrvatskom
paviljonu, koji nosi, na alost, zbog nae nesloge partikularno ime.
No, iza onog vajnog Em. Girardina i parika je tampa uglavnom unosna
spekulacija koja se razlikuje od obinih da fabrikuje pri
132
-
potrebi la iz istine i obratno. Ne mogu rei da se tu ne cijene
znaajevi. Karakter se to vie cijeni to se skuplje prodaje. Najzad,
umnoj se aristokraciji ne svia novinar kao intelektualna i moralna
pojava. Poto pie odvie, ne moe pisati lijepo i ne moe mnogo
misliti. Nije velik knjievnik, nije velik umjetnik, nije velik
mislilac. Nema individualnosti, jer slui drugima. On je
neobjektivan, stranar. Materijalista je, jer radi za novac. Zbog
novca je poturica i sofista. Najmodernije su novine reklame, a
reklama i istina nisu brat i sestra. Poto novinar esto mora pisati
svemu, on improvizuje, tj. silom pjesnikuje, prepisuje, tj. uzima
tue dobro bez pitanja i cereta, tj. vefluje (kako vele njemaki
aci). Novinarstvo kodi strogoj knjievnosti, kvari isti ukus, a esto
i karakter. Da ga sudimo po novinama, javno mnijenje vox populi,
vox Dei nema zdrave savjesti, zdrave logike. Novinar je tamo gdje
je europska velesila, silnik i meetar tue i svoje misli i savjesti,
a tamo gdje radi u Hrvatskoj za 30 forinti mjeseno ili ni za
toliko, tamo gdje nije meetar i zavodnik, tamo novinar nije
velesila. . .
Da, sofizam je velesila i na kraju ovog istinoljubivog vijeka,
on trijumfuje i na ovom slavlju ljudskoga traenja istine i sree.
Hrvatske junakog Hauptlieferanta mrtvakih kostiju za - cijsku
stranicu europske povijesti, Hrvatske, predzia kranstva, nema jo na
ovoj, toboe slobodnoj pozornici sveljudskih napora kao drave, a
Monaco, zemljica poznata svijetu sa kocke i probuenih srdaca
nesretnih kozaka, Monaco se koi u prvom redu paviljona, meu
kulturnim velesilama. Trente-quarante, zeleni stol i baccarat
vrijede mudrici Europi vie od krvi Nikole Zrinjskoga i Gundulievih
stihova. Kockarski je dukat tei od praha Hrvoje i kralja Tvrtka.
Nije trebalo prosuti milijune pa da se tako to dokae: mi Hrvati
znamo to ve odavna!
Nedjeljni mete, znojno vee. Praan sam kao da dooh od protenja
kod sv. Jakoba. Iznenadila me neka silhouetta na Tro- cadru: miljah
da je dola iz Zagreba gospoica zbog koje je Zagreb ljepi od Pariza.
Svejedno! Slijedit u rijei veseljaka parikog pjesnika koji gugutae
prije izlobe: Smrzavat ese u Rusiji, pei e se u Tunisu i, najzad,
uvee, drhtat e u zagrljaju kakve panjolke iz Batignollesa.2
2 Pariko predgrae.
133
-
IV
Pariz, 24. travnja [1900]
23. o. mj. bijae inauguracija bosanskog, ve odavno gotovog
paviljona. Po novinama bijae tu cvijet parikog kozmopolitskog
drutva, vitetvo europskog novinarstva. Kako meu uzovnicima bijae i
moja malenkost, molim da me odsele itate sa dunim poi tanjem.
Sveanost koja ne imaae apsolutno nita od slinih slubenih
sveanosti, poe u tri sata poslije podne i trajae do uvee. Buffet,
obilujui izvrsnim bosanskim vinom, bosanskim cigaretama (iz lijepih
bosanskih ruica), kafom i ampanjcem prve vrste, sastavi a toga ne
bi mogla uiniti najvjetija politika! Blowitza od Timesa i suradnike
transvalofilskih listova, g. dra Hinkovia i A. G. Matoa.
Bosanska je vlada, koja bi sistemom svog dravnog slobodoumlja
mogla zadovoljiti duhove slobodoumnog XVIII. vijeka, kakvog
Voltairea, Friedricha Velikoga ili Josipa II. slavne uspomene,
predobila je onom intimnom i ljubeznom sveanou sve svoje goste,
opskurne i poznate. Javno je miljenje sasvim osvojeno, i to drugi
dan mogaste itati gotovo u svim parikim listovima, kao to su
Figaro, La Presse, Le Radical, Le Rappel, Gil Blas, Eclair itd.
ute jedino dva-tri konzervativna ili antisemitska listia, jamano
ne bijahu pozvani. Za ovu je izlobu i to dobitak.
Le Journal, organ parikih umjetnika i knjievnika, govornica
najfinijih duhova, veli u opsenom, sa slikom paviljona popraenom
lanku:
... U svakom e se sluaju kozmopolitsko opinstvo izlobe
naslaivati posjetom paviljona te male balkanske pokrajine koje je
dua tako tajnovita, jer tri razliite vjere i tri suprotna
nepolitika utjecaja promijeae ovdje zapadne misli sa duhom slo-
134
-
vjenskim i krasotom Istoka. . . Ja tvrdim da bi za ovaj dokaz
snage Bonjaci trebali primiti topla estitanja. Oni dadoe primjer
velikim silama . . .
L'Aurore: ... Sa te se strane nalazi reprodukcija jedne bosanske
tvornice koja uzajmljuje svoju snagu kretalicu od vodopada . . .
Ova je reprodukcija osobito zanimiva. Dokazuje kako je Bonjak
darovit i kako se, premda nema diplome matematike, zna sluiti
prirodnim silama. . . Napredak je trgovine i industrije neizmjeran,
hvala budi snanoj, briljivoj i nesitniarskoj administraciji ...
Bosansku izlobu hvale i listovi od kojih je daleko svaki dravni
socijalizam, kao to je najpopularniji Mali Journal i nacionalistiki
Pariki odjek. ... Sav ovaj posao na drvetu rez- baren je u Bosni.3
On sauva u rodnom mjestu njenost obliku, koju mu ne bi moda mogli
uzajmiti nai zapadni radnici. . . Ima neto dirljiva vidjeti kako
male zemlje, kao Bosna, ne pritrae samo odmah pozivu Pariza, nego
kako upotrijebie vrstu kokete- rije otvorivi vrata u ugovoreni as.
Francuska bi trebala odgovoriti tome dvostrukom obziru... (Le Petit
Journal).
Zastupnicima tampe, jedinim gostima toga nezaboravnog dana,
bijae razdijeljena francuska broura: Bosna i Hercegovina na izlobi
1900., koja se odlikuje jasnou, skromnou, praved- nou, maksimumom
fakata i minimumom rijei. Goste pozdravi duhovitim i slobodoumnim
govorom g. Orovi tako nazva neki list viteza g. Horowitza.
Dopisnicima prvih i posljednjih! europskih listova bijahu voama i
tumaima muevi kao g. H. Moser, glavni bosanski komisar, g. K.
Hrmann, dua ove izlobe, neumorni mu suradnik, g. Truhelko kako
nazvao drugi neki list g. dra . Truhelku. Ako istaknem jo i gu
Moser, krasnu i duhovitu domaicu toga arobnog ardaka koji se iz
gnijezda sokolova pretvorio u hram napretka i ljepote, pa ge viteza
Horowitza i dra Truhelke sa kojima ne bijae teko stvoriti hrvatski
cercle pod ovim, ako bog da i srea junaka, naskoro hrvatskim krovom
(govorim u figuri), ne zaudite se ako bude taj lanak kao tamna
sjena svijee koja pada na sjajne, razgoliene grudi pri sjajnoj
gospodskoj zabavi. Boe moj, dame su tako neslubena bia da im se
neslubeni slobodni ar izmie i vinij em peru i kod novinarskih,
slobodnijih posijela.
Ova zabava, kako rekoh, bijae slubena tek po pozivaima, tj. tek
po imenu. Ta vladini su zastupnici odreda novinari. Govor g.
Horowitza bijae kao kozeri ja dobrog parikog novinara. Sumnjam se
da bi koji hrvatski mislim banovinski ili dalmatinski inovnik mogao
tako slobodno i glasno slaviti tampu,
3 Posao Ilije Logaria.
135
-
i to u sreditu reprezentanata listova koji su moni jer su
slobodni. Sve povlaivae duhovitom govorniku. Putopisac i novinar je
i gosp. Moser, glavni komisar, roen Petrograanin. Novinar je g.
Ciro Truhelka, a da g. Hrmann nije na dvorski savjetnik, bio bi,
bez sumnje, jo i na najuplivniji urednik, a za na hrvatski raun
nije to manji naslov od onoga prvoga.
Odista: nema ljepeg poziva nego biti oduevljen, osvjedoen i vjet
novinar. je novinar zamjenik starih tribuna i apostola, zbliavalac
ljudi i naroda, branitelj slabih, vjeni muenik novosti, sluga svoga
iskmjega, sv. Ivan novih mesija, Ganimed olimpijskih misli. Ima u
ovom vijeku niskih djela kod kojih nema novinarovih hitrih prstiju,
ali nema visokih kod kojih ne bijae suradnikom. Djelo mu nije kao
suho zlato koje ostaje, nego kao cvijet, kratka radost srca, i kao
svakidanji kruh koji otvrdne za dva-tri dana. Oprostite dakle toj
kokoti napretka, mueniku dana i glumcu misli, kojega obino smrt
baca poput obrijanog mu druga u ko svoga zaborava, i sloite se sa
hvalom koju mu dade Bosna ponosna evo na usta jednog gospodina koji
imade duha premda je inovnik.
U drutvu dakle te gospode koji su jamano izvrsni inovnici a koji
su svakako dobri novinari i ciceroni, obaao se cio paviljon . . .
Tamo skae ebek, hou rei majmim, na Latifa, sada momka g. Hrmanna, a
danas-sutra moda hehehe! knjievnika: uh, taj moler Mucha ba je
iret! Divimo se konjanicima u prirodnoj veliini, kraninu i Turinu,
koji iznad mame prelje i tkalje, iznad sadanjosti, otvaraju kao
historijsku plastinu perspektivu na eher-Sarajevo, kojega su slici
evo nepomini i nijemi straaii. Elektrino svjetlo obasjava poput
krvavih traka sunanog smiraja tu lijepu ariju, a pored plastinih
Kaufmannovih carsi jskih bazdalikala posjedae ive Bosanke u
narodnom ivopisnom odijelu, pa tkaju i predu pred opinstvom. Ono
lijepo i cmpurasto bi gonde moglo pokojemu od nas izvesti neto pod
koulju, pod lijevo rebro, pa da nas iza izlobe zaboli glava
I sunce e u oblake zai,A ja vjerom prevrnuti neu
Nasuprot od te arije, oko sjevernog izlaza prema Seini, na
jednoj je strani tamni, tajinstveni harem sa modelima u narodnom
ruhu, a na drugoj je soba modernoga bega sa pokustvom koje je
razliito od onog starodrevnog haremskog sinteza starog bosanskog i
novog stila, novost za Parilije. Salon je krcat divnog starinskog
oruja i posua: blago mladog sarajevskog muzeja, a bujna se
slikovitost bogatih sagova natjee sa prostim i sanjarskih bojama
Muchinih slika.
136
-
Spolja radi est muhamedovaca iz umjetnike radionice u Sarajevu.
Tauiraju, inkrustuju, savauju (graviraju), kucaju (cizeliraju). Tu
je sara, bakardija, pirindija (Messingarbeiter) i filigranski
rukotvorac.
U paviljon vode dva ulaza, a u gornji sprat (koji okruuje
doljnji i glavni salon kao trijem na stupovima, kojemu je balkon
ukusno drapiran sagovima i ureen Muchinim jednostavnim i dubokim
kistom), vqde dvoje stube, nadesno i nalijevo od ogromne sarajevske
arijske slike.
Ve prozori ovog odjeljenja dokazuju kako je u toj izlobi lijepo
spojeno sa korisnim. Bojadisani su u narodnom slogu, puni nekih
citata, kao JCorana ili Sv. pisma, a kada se pribliite, vidite
mjesto skruene molitve gotskog prozora praktine statistike
podatke.. ; Najstroeg bi statistiara mogla zadovoljiti ta
statistika izloba u prvom katu. Nagli nam bosanski napredak
najbolje prikazuje jedan geometrijski statistiki nacrt: god. 1879
80. bijae 60 gimnazijalaca, a god. 189899. bijae ih 1462: dakle vie
nego dvadeseterostruki napredak u dvadeset godina! Tu su kolske
trovjerske knjige, putopisi, Ballifovi radovi, gospodarske,
rudarske, statistike knjige Bosni, fotografije arheolokih izna- aa
dra Patscha, geograf ijske plastine i neplastine karte, fotografije
paysage, dravnih zgrada, seljaka, gospodarskih uzor-do- mazluka i
pokualita. Krasan je oinoloki napredak sa skadar- kom (crno vino),
ilavkom (bijelo i najbolje), blatinom (crno), ljivovicama prvima na
svijetu, i apsintom za trbune bolesti (Both i drug iz Bosanske
Gradike). Meu izlagaima spominjem gg.: Jelaia (Mostar) S. Kovaevia
(Brko), N. Kaavendu (Drven- ta), D. Mitrovia (Brko), S. Kojadia
(Brko), Abdulaha Kadia (Kopanica) itd. Evo apikulture sa modelima
starih i modernih konica, pomoloke i itarske zbirke u kojoj se
istie seljak Marko Livri. Tu su vunene sirovine i radnje,
folklorske zbirke, slike i modeli, krasna ornitoloka zbirka,
veterinarske zbirke, statistike i fotografije, divni duhan u liu i
prireen: ut je kao dukat, mekan kao svila, tanan i dugaak kao kosa
djevojaka. Tu su slike i modeli prometnih sredstava, plastine
moeje, lijepi eg- zemplari narodne lonarije i opanarije. Jedan
papuar gradi prekrasne papuice: bijoux e da ih metnete u dep od
prsluka i modernizovan kone papue od kojih ljepih u Parizu nem a. .
.
I opet me evo dalje u salonu pored Sarajeva koje kao da se
ognjem zapalilo. Tu vezu i tku Tata Jeli, Mara Andri, Milka Lacman,
Kata Debi, a meu tima marljivim ljepojkama, kao majka na prelu,
vrijedna Mara Beiareva iz Sarajeva.
Onomad me neki zemljak iz paviljona zamolio da mu proitam ovo
pismo:
137
-
Pisano dana 15. 4. .
Faljen Isus Ljubezni Jozo
Evoti naznaujem dasam Tvoje pismo dobila i novce. Isada ti
estitamo blage dane koji su nama jako teko sprovaati brez tebe.
Ljubezni Jozo ti meni pie daja netajim pisma od mame i od sestre a
oni bome prije itaju nego ja. Ljubezni Jozo ja sam pitala
briftrogera za ona pisma a on kaze da on nije dao nikome i da nisu
ni dola pisma na potu a sestra se sa mnom svaala to si ti piso daje
njoj dao briftroger pisma patije psovala oca i kazedabog da da i ne
doe k u i -------------Ljubezni Jozo sada Vaspozdravljam ja tvoja
supruga i tvoja mila deca i sestra i majka i pozdravlja te i epika
i stipa i pi tajesili dobijo njegovo pismo. I pozdravi jadu tesvi
komije tata romanov mali i veliki i manda i anka i Jula i egrt va
andor Ali ete imati drugog egrta dok doete kui a andor e vam biti
ondakalfa i sadanas pozdravlja komija Stipa i julka ima radevojka i
Mata i Manda i Mala julka i Zorka i sve komije nadalje. Sad Vas
pozdravljamo mi mili oe ponebro jeno puta vaa nezaboravljena djeca
koja teko oekuju ovi sedam meseci je nas jako alosti ovi blagi dani
koje moramo sprovaati brez Vas mili oe. Sad zbogom ostanitemi Vaa
mila djeca u avi na mili otac nezaboravljeni u paRi Zu
Zbogom oe U dalekom svetu Mae elje zavama Nam tei srce nae
Puknue od ja d a -------
138
-
vPariz, 5. svibnja [1900]
27. travnja bijae inauguracija ugarskog paviljona. Pozvanici
bijahu gosti premijer, gotovo gosti glavnih pokusa; oni, koji peru
rublje u Londonu i sijeku kupone. Bijae obilno ampanjca i tokajca,
a gosp. Bla pl. Lukcs, glavni komisar, ree akademicima i novinarima
speech izlobi i povijesti maarskoj. Govor ne bijae u zvunom
Arpdovom obrazovanom Europejcu suvinom dijalektu, a da ga je uo A.
de Musset, uskliknuo bi:
Nu comme un mur d'glise,Nu comme le discours d'un acadmicien. .
.
(Gol kao crkveni zid, gol kao govor kakog akademika ...)A moda
bi Musset jo togod rekao. . .Ugarski paviljon gradijahu gg. Zoltn
Balint i Ljudevit Jambor
pod ravnanjem g. Kamila Pittlera, ravnatelja kole dekorativnih
umjetnosti u Budapeti.
Fasada, prama jugu (Quai d'Orsay) u romanskom je stilu sa
motivima opatije u Jaku (osobito portal). Sjeverno krilo, prema
Seini, u gotskom je slogu i kao grad Vajda-Hunyad. Nadesno je
imitacija crkvice u Szepes-Cstrtkhely (ime kao stvoreno za pariki
jezik!), a sa lateralne je strane fasada kapele sv. Mihaela u
Kassi. Gotski, 40 metara visoki toranj je onaj tvrave u Krmc-
-bnyi. Gotsko i romansko krilo je vezano s lijeve strane krilom u
renaissanci, sa desne u baroku; podsjeaju na Rkczyjevu kuu u
Eperjesu i na magistrate u Brtfi i Lcseu. Na desnom krilu ima
vjernih imitacija doma Klobusitzkyh u Eperjesu i bizantskog tornja
srpske crkve u Budimu.
Usred paviljona je etverokutno, nepokriveno dvorite.
139
-
Vestibul u romanskom je slogu, sa freskama iz XIV. vijeka. Na
ulazu se vide imitacije historijskih grobova (Izabelle, udovice
Ivana Zpolye, . Apafija itd.).
Stube sa dvorita su kao stube grada Keresda (grofova Beth- len)
i magistrata u Brtfi. U prvoj je sobi, nadesno, grob konjanika iz
ako mi vjerujete IX. vijeka, s ostacima novca, oruja i konjske
laloke (ako nije od kebile),
U drugoj je reprodukcija sarkofaga sv. Simeona (1380), razne
bulle, plemika pisma. Salon oruja je vjerna reprodukcija konjanike
sobe u zamku Vajda-Hunyad (druga polovica XV. vijeka).
Tu je oruje iz posjeda Nj. V. kralja, maevi Matije Korvina i
Kolomana. Dalje su sobe sa predmetima iz obanskog i ribarskog
ivota. U prvom katu su povijesni spomenici habsburke kue, crkveni
predmeti, odede, nakiti: nebrojeno drevno blago. Clou je cijele
izlobe salon husara. Freske su prama Seini imitacija onih u zlatnoj
dvorani grada Vajda-Hunyada. Prama njima je slika Pavla Vga:
Povijest husara. Tu je crna vojska Matije Korvina, kuruci
Rkczyjevi, labanci, husari habsburgovaca, sve do slavnog Simonyija
(da nije Simuni?). Tu su strani husari, pa Napoleon, pozdravljajui
maarske.
Nadesno je od te slike husarska parada, a ispod nje kip Nj. V.
kralja. Nasuprot je genealoko drvo maarskih, pa stranih husara.
Okrom toga ima osam historijskih prizora i deset por traita slavnih
zapovjednika.
Ni ovaj husarski paviljon nije hram istine i pravde na ovoj
izlobi. Maarski je tek po imenu.
Spoljanjost mu je sve: gotska, romanska, slovjenska, francuska
sve, samo nije maarska. Meu naduvenim mu krpicama nabacanima kao
suknje na debeloj curi iz Vcza nema ni jedne par excellence
maarske. Ta skupa kua nema stilskog, arhitektonskog jedinstva.
Narodnom slogu ni traga.
Paviljon je jueranje Bosne i Hercegovine jedinstveniji, ose-
bujniji, noviji, narodniji.
Maarska izloba je izloba historijska, jer osim povijesti Ugarska
gotovo nita nema pruiti Europi. Osim politikog ne pokaza do danas
Maar ba nikakvog drugog osobitog talenta. Europa najplemenitije
kulture ne poznaje jo toga turskog kuma i roaka. Maari nemaju
Kopernika, Boko vica, Mendel j ej eva, Tesle, ajkovskoga, Husa,
Smetane. Gae, plug i slamu zovu poput nas, a mjesto reformatorskih
misli dadoe Europi Cigane, mjesto novih istina husare. Petf, najvei
im pjesnik, bijae Srbin, klasini i mravi engi-aga vrijedi vie od
svih Jkaijevih nadu- venih svezaka. Maar nije ni Munkcsy koji
umrije ovih dana. Pa i politiki su im velikani Maari samo po svom
osjeanju ili samo
140
-
u maarskoj hitroj mati. Kossuth i Dek su Slovaci, veliki
Zrinjski je Maar ba tako kao biskup Utjeenovi, kao Ante Starevi ili
Svet. Mileti.. A ve svatko zna da modemom maarskom trgovinom,
industrijom i novinama rukovode Nijemci i idovi.
Autonomna i nagodbena je Hrvatska istaknuta grbom ne sa proelja
nego odostrag i zastavama, jednom sprijeda i jednom, koja se,
samotnica, objesila prema Seini kao da bi u nju skoila da se ne
boji gosp. dra Mallina i ne stidi susjednog ponosnog komije
bosansko-hercegovakog . . .
Slubeno nas ne spomenue: stide s e . . . U parikim novinama,
koje ne primie uputstva od Hrvata nego od gg. Lukcsa1 i Barossa,
nama ni spomena, a g. Loiseau i ono dva-tri parikih Hrvata nije
prevelika nada . . .
Libre Parole, list antisemitski i antiliberalan, hvali ponosnog
Maara, Dreyfusovog branioca, i kori u govoru g. Lukcsa preveliku
skromnost...
Udivljenje Malog Journala bijae bez granica.La Petite Rpublique:
... Ovaj je paviljon napokon ponos
maarskog naroda koji usuprot austrijskoj aneksiji, kako nam ree
jedan od organizatora, nastoji ostati nezavisan i pokazati da moe
biti samostalan. Ovako se sudi pomagaima Bismarcka i prijateljima
cara Vilima! Novine se najvie ude predmetima koje prenijee Srbi u
XVII. vijeku i koji su izraeni na Athosu, erc-maarskom brijegu!
Divljahu se sarkofagu sv. Simeona kojega se original, hvala bogu (i
Beu), i dan-danas nalazi ne u Kecskemetu nego u maarskom Zadru, bog
da prosti!
Novinarski vjestonoe vjestonoe: vjeruju svemu to im se kae.
Ugarski im je komisarijat razdijelio brouru: Vodi za historijsku
izlobu u paviljonu Ugarske.
Pisac je Imro pl. Szalay.Prevodilac je nepoznat. Sumnjam se da
bi tolika maarska
literarna veliina, kao to je autor, poastio Francuze piui u
njihovom nealtajskom jeziku. . .
Ime Hrvat je u tom udnom vou spomenuto samo jedared: Ta dva
kralja2 anektirae Hrvatsku i Dalmaciju zemljitu svete krune Ugarske
. . .
Meu izlobenim slubenim osobljem, na elu tog novovrsnog
baedekera, spomenut je i to posljednji gospar Nikola Plav- i,
sekretar trgovake komore u Eszku gdje je to? a gosp. Ivana Malima
ni od korova. Traijah o tugo moja! po modrim, ne zelenim, koricama,
pa ni tu ne naoh ime komisara
1 G. Lukcs se iza izlobe ubio.2 Ladislav i Koloman.
141
-
Trojedne kraljevine! Izlobeni historik, koji je pronaao da je
Napoleon sjajan meteor (str. 14), tvrdi da su srpski divni predmeti
iz frukogorskih maarskih samostana dodue tui posao, ali ih ima koje
izgradie maarski zlatari iz Nagy-Becskereka i Peuha. Predmeti
dubrovakih zlatara su takoer zanimljivi Ovdje se vidi pedeset
predmeta iz prvostolne rizniceu Zgrbu (Agram)!!!
Pisac govori maarskim bakrorezima i na drugoj strani pria kako
su te maarske kolajne izradili drugi. . . Najstarija tamparija u
Ugarskoj,3 iza one u Hessu, bijae senjska...! Crkve u Esztergomu,
Gyula-Fehrvru, Gyru, Pannonhalmi, Sze- petu, Zgrbu itd.
Sreom, pariki novinari nisu svi tako lakovjerni kao njihovi
novovjesniki drugovi. Istoga dana kada se ekalo u ugarskom
paviljonu na g. Loubeta koji nije doao usprkos parikoj eliti meu
kojom upoznah generala TUrra, Rolanda Bonapartea, Yvesa Guyota, .
Houssayea, J. P. Laurensa, grofa B. Szchnyija, A. G. Matoa itd.,
istoga dana napisa A. Saissy i ovo: ... Berlinci e dakle imati
razloga istaknuti maarske boje na prolazu Franje Josipa. To e vrlo
obradovati u Maarskoj one koji su zaneseni onim to Maarska moe
dobiti pri politici Trosaveza, i koji nee da se uznemiruju onim to
izgubie, i onim to mogu jo izgubiti (Le Journal 4. o. mj.).
Pa ipak, ovaj paviljon nam moe biti pouka za novi, za 20.
vijek:
da ima naroda koji postoje jedino snagom svog neslomivog
rodoljublja, i da su takov narod Maari dosele bili vie od
Hrvata;
da za egzistenciju naroda neumitna politika borba vrijedi vie i
od izolovanog kulturnog djelovanja;
da emo tako dugo ostati mrtvo tue gumno dok ne postanemo
bezobzirni nacionalisti poput Maara, dok ne dostignemo njihovo,
Europi simpatino slobodoumlje i dok ne rtvujemo onoliko za svoju
slobodu koliko dadoe oni za njihovu.
Bezimena Hrvatsko! kliknuo bi Turgenjev da se kojom sreom ili
nesreom rodio Hrvatom i izaao iz kue na kojoj prvi put na seinskim
obalama zalepri barjak hrvatski koji je tako, ah, tako slian
francuskomu!
Gosp. Mailin dokaza da nam je vlada prama Maarima recimo potpuno
liberalna, a europska tampa da smo Europi mrtvaci i da nemamo ba
nijednog prijatelja na strani. Spado- smo na ono malo probuenog i
slobodnog hrvatstva. Utjeljivo je da ivimo premda nas ive hoe da
zakopaju.
3 Ili Maarskoj, jer Francuzi imadu za te dvije jednu rije.
142
-
Gosp. pl. Lukcs izabra malo nezgodan as za otvorenje maarske
izlobe, jer se istog dana inaugurirao paviljon ruske pokrajine
Finske. Nema sumnje da je potpuno uspio ako htjede dokazati da ima
liberalnih buda koje su apsolutistinije od otrog kozakog bia, da
ima liberalizama koji su tvri od tvrde knute apsolutista. Sreni
Finci!
Uostalom, jedini je utjeljivi nauk povijesti: Danas meni, sutra
tebi.
*
Od vladara jo nikoga. vrknuti Lohengrin (Lohengrin en toc) kako
ga zovu novine obilazi kasarne i sprema parade. Emil, kralj Srba i
kockara, jede ulbastije i radikale. 29. se prolog mjeseca, kako
znate, sruio na izlobi most, ubivi devetero i ranivi isto toliko
ljudi. Danski je paviljon otvoren supskripcijom a ne vladom: krasan
primjer Hrvatima. Moe se ve vidjeti karta Francuske koju pokloni
saveznik car. Svaki je grad oznaen zlatnim slovima i draguljem: 1
siberit, 34 rubina, 22 ametista, 38 bri- ljanata, 3 aquae-marinae,
2 hijacinta, 1 olivin, 2 divna smaragda, 1 aleksandrit, 1 safir, 1
topaz. . . Grad Marseille proguta neki radnik, a smaragd ipak naoe
za 24 sata. est naoruanih uvara uvijek su kod tog carskog dara koji
e poslije izlobe u Louvre. Da su sve geografske karte ovake, svi bi
momci zemljoznanci bili.
Vrlo je zabavan trottoir roulant, iv tarac oko izlobe na lijevoj
rijenoj obali. Popnete li se na taj drveni, pomini trotoir,
zabavlja vas Englez koji se ukiselio kao da mu se zgadila vlastita
utroba, i za pol ste sata stojei doli i opet tamo gdje poeste to
putovanje koje je zanimljivije od puta od Velike Kanie pa do Pete.
Ovaj je krasni Martin iz Pariza, Martin u Pariz taka gdje se
sastaju Regent Street, Ring, Puerta del Sol, Unter den Linden,
Andrssy-utca Zrinjevac. Promenant votre tristesse4 moete naii na
kakvu lj j ku koja ima tu bolest da se ne moe drati na nogama
govorei sa strancem, pa jo ako taj stranac ima dvadeset i pet
godina . . .
Sjeat ete se da pokojni Carnot uoi izlobe od 1889. malo te ne bi
rtvom atentata. Kod inauguracije pala lijepih umjetnosti (1.
svibnja) bijae g. Loubet rtvom smijenosti. Priprema sveanosti bijae
tako nespretna i neuspjela da je gu Loubet nekoliko puta progutala
gomila koja je upravo lovila lov za usplahirenom i uplaenom dravnom
glavom. Gosp. Loubet se dugo nee oporaviti od toga opasnoga
atentata, od parikog smijeha, pogubnijeg od taneta i otrijeg od
bodea. . . Siromah predsjed-
4 etajui vau tugu.
143
-
nik! Nedavno mu iskesio zube iz Rmiremonta prevej ani i
provinciji omiljeli Mline; agitatori kao Aristide Briand spremaju
sveradniki trajk usprkos mutualistikim vladinim agitacijama i
ministru Millerandu, a nacionaliste, koje sa Drouldeom ne spaja
sloga u pitanju plebiscita, ve sloga u mrnji na dreyfu- sarda i
Panamu Loubeta, ruju i razmahuju se pri opinskim izborima.
Sveenstvo spletkari proti antiklerikalnom ministarstvu, a Leon
XIII, premda je primio u audijenciju karikaturistu Foraina i vou
dreyfusovaca. Jos. Reinacha, ipak nije kao Grgur XVI. koji esto
pitae Dumasa star.: E nostro caro figlio Paolo di Kock, come va? (A
kako na dragi sinak Pavle plemi Kock?) Jadni gosp. Loubet! U Parizu
je samo jedan ovjek ope popularan: oom Paul, gosp. Krier.
. . . Padoh s nogu! Da je Homer, kao Panzacchi, opjevao izlobu,
ne bi nazvao njenu zoru ruoprstom nego kurjookom.
144
-
VI
Pariz, 11. svibnja [1900]
Francuska dokaza izlobama u Velikom i Malom dvoru1 na Elizejskim
poljima da joj je umjetniki rad od ovo dvjesta godina originalniji
i obilatiji od vascijelog ostalog svijeta.
Obidete li najprije francuske, pa onda strane umjetnine, osvje-
doit ete se da su tue, osobito modernije, velikim dijelom nastale
pod direktnim ili nedirektnim francuskim dojmom. Iznimaka (kao to
su engleski prerafaelii) ima vrlo malo: da ih nabrojite na prste. I
tako je i strana izloba slavlje francuskog duha. Ako je i to neka
vrst odmazde, revanchea, Francuska neka je zadovoljna, jer svlada
cio svijet. Ako joj pojedine simboliste moda dosie Bume-Jones,
pojedine paysagiste Segantini, portraitiste Whistler ili Madrazo,
nema velikog tuinskog slikarskog individualiteta koji bi radom
domaio vrijednost cijele dotine istovrsne grupe francuske, kao to
uinie u lijepoj knjizi Goethe, Byron.
Francuski je umjetniki superioritet u onoj gotovo fanatikoj
odanosti umjetnika prama ljepoti, koja nae tako klasian izraz u
onoj pamasovaca umjetnost za umjetnost. Ljepota je ovdje rijetko
ancilla philosophiae, a jo rjee sudoperka raznih teza i izama. Ona
nije slukinja, ona je vladarica, a esto grozno, apsolutistino
boanstvo, arobna sfinga, pred koje tajinstvenim se licem trgaju u
mukama geniji kao Baudelaire i Mallarm. Ona je esto kao Astarta
kojoj francuska ena rtvuje u tajnosti plod utrobe svoje; ona je
razorna Venera kojoj rtvuje sto tisua trot- toirskih sveenica; ona
je kobno bie, koje slijedi Ropsov kobni Mefisto u fraku i monoklu.
Oblik je u Parizu sve. Zbog tog formalnog osjeanja znadu Francuzi
najbolje ne samo pisati nego i slikati, kao to nekada izvrsno
slikahu Velzquez, Mleani, Drer i Flamand.
1 Arhitekt te divne palae je Ch. Girault.
10 m ato s III 145
-
Od svih su nam Slovjena najmiliji premda ne govore slov- jenskim
dijalektom Francuzi, i zbog toga se toliko radujemo njihovomu
umjetnikomu, tj. kulturnomu prvenstvu. Radujemo mu se kao Hrvati,
jer nam je galska kultura blia srcu, a dalje od granica od njemake,
koju toliko prezire jedan Tolstoj i koju okrom Francuza toliko
ismjehivahu Nijemci Heine i Nietzsche. Francuska nam je kultura
najdraa, jer je nacionalna i osebujna poput engleske i jer je najie
sauvala ope ljudske tradicije klasicizma, Rima poganskog i
katolikog. Ako hoete da vam Zagreb ne vapari, da vam djeca ne
postanu nehajni kulturni divljaci, da zavole ukus i uglaenost, da
zavole domovinu, ljepotu i slobodu, uite ih francuski. Njemaki
ostavite kapralima i profesorima, kao maarski to ostaviste biroima,
kondukterima i Stevi Popoviu. Dubrovnik, hrvatski odjek latinske
due, dade nam vie od cijele Hrvatske, stovari ta ideja prodrljivog
Bismarcka, sektarskog K. Marxa i Pester Lloyda. . .
Politika je vjetina bacati mrvice, ali braa Maari ne drahu se u
Parizu ni te milosrdne politike. U Velikoj Palai dobie za slike,
kipove i arhitekturske nacrte dio hodnika i dvije sobe, i mjesto da
nam dadu, kao patentirani vitezi kada ve nee kao saveznici, jednu,
turie nas u jedan kuti, nad kojim pie Hrvatska i Slavonija:
kraljevinama ni mukajet! Proavi cijelu izlobu, osvjedoit ete se da
sav svijet vie cijeni svoje kolonije nego Maari svoju
konstitucionalnu brau. No, ovaj je svijet obrazovan, a kolonisti mu
nemaju samo za to krvi da im se penje od sramote u ropski
obraz.
Ve katalozi onaj veliki za cijeli Dvor lijepih umjetnosti i ovaj
ugarskog odjeljenja su takovi da se Hrvatu, proitavi ih, od uda
nema vremena pokazati na licu ni znak pitanja ili uenja. Tako vam
tu pie crno na bijelom da Aleksander Artur ima dvije slike, a u
izlobi nema ni Salome za koju jedna duhovita gospoa ree da ima
jednu nogu suiavu, a druga Salomina noga da ima vodenu bolest ni
onog sprovoda bez popa koji je u izvjeu. Izloen je nekakav
plein-air-portrait kojemu noge nemaju suice i vodene bolesti, jer
ih, sreom, nema. Bauer Ivan je samo u katalogu; na izlobi ga nema
ni od korova. Kraj O. Ivekovia stoji pisano: Portrait de femme
Zagreb en neige! . . . Kao da je umjetnik htio portraitirati enu
Zagreb pod snijegom! Ispod Tiova pie: 27. Lwenthal Maroicic, 28.
Anna baronne Vienne. Doite i sa mikroskopom, ako ba hoete, ali
neete nai ni Lwenthala Maroicica ni Anne baronice u Beu ! Uzalud
trai, hrvatski hadijo, nema Ane, nema Lwenthala! Ne znam tko
sastavljae hrvatsko-slavonsko izvjee, ali znam da ima mnogo
satirikog dara. Neugodno je samo to te se je naalio na na mravi
raun!
146
-
Ugarski katalog ima dva predgovora. Prvi, pred Maarima, pisan je
u istom duhu kao i onaj vajni voa za ugarski paviljon u Rue des
nations (Ulici narod). Maari ne propus tie ni ove zgode a da ne
progovore svojoj povijesti u poznatom historickom nainu. Ta rasa,
to je pleme maarsko. . . Njemu se divljahu, njega se plaie...
Tako zadaje straf maarski mislilac posjetiocima, tako umuje
maarski bel-esprit ne pred fokoima ili lulama nego pred
umjetninama! U tom se predgovoru slavi onaj alosni zadarski Sv. ime
kao djelo znaajno za drevne Maare, kao to su karakteristini slikari
fra Filippo, Ivan Dalmatinac itd. Viktor Tilgner, koj ima svoju
radionicu u Beu, umjetnik je maarski dabome!
Ovaj se uvod razlikuje od onoga pred Hrvatima-Slavoncima, da se
kurejni jautor gosp. Alexis Lippich de Korongh junaki potpisao. No,
predgovornik je une clbrit inconnue: ne potpisa se. Maar se
raspilavio, razbahatio, razvaganio, na skroman ovjek nit iri nit
viri. Prvi kao da je znanje licom pojeo, avrlja i odvie; drugi je
stidljiv kao snaica.
Prvomu je i Maara premalo, pa posie gdje dostie; drugomu je
odvie i ono malo Hrvata, pa preutkuje. Od J. Clovija, Matije
Miletinanina itd., skoio je, ve na prvoj stranici, odmah na
Quiquevera (Quiquereza), od kojega je N. Mai (Mai) bolji umjetnik .
. . Bukovac pritisnu etvrtinu vascijelog uvoda, Medo- vi ima samo
jednu izreku koja se odlikuje time da ne veli mnogo. biskupu
Strossmayeru u kojemu Hrvati bez razlike stranaka vide pokretaa
nove nae umjetnosti, Strossmayeru, sumnjivom politiaru ali
nesumnjivom mecenatu, ni zerice! Ni traga Kuku- ljeviu i Krnjavomu
kojega zasluge priznaje svak objektivan Hrvat. Ni rijei tim
vrijednim ljudima; predgovorniku je jedini hrvatski pomaga
umjetnosti i umjetnika gosp. Khuen H- dervry.
Ne mislite da je taj uvod napisao kaki inovnik maarske eljeznice
ili potovani g. Alexis Lippich de Korongh. Ne! Uvod ne napisa ni
gosp. dr Ivo Mailin. Autor mu je g. dr. M. Deman koji od svih
hrvatskih listova spominje u uvodu samo ivot. I meni su svete, kao
i njegovom uredniku, tendencije toga lista, ali sci j enim da
katalozi, pa jo ugarsko-francuski, nisu mjesta za naelne borbe.
Gosp. Deman je doktor, a ne znam itaste li da u Francuskoj bijahu
lijenici najljui sektri. Ako jo spomenem da ovaj njegov predgovor
nee u Pariana pobuditi osobitog miljenja slogu i umjetnikoj
tankoutnosti hrvatskih kritiara, drim vas uvjerenima e e Maari sa
tim skromnim i preskromnim uvodom biti mnogo zadovoljniji od
nas.
10* 147
-
Hrvatska je slikarska izloba poput onog predgovora nepotpuna.
Medovi, na najvei kompozitor, ima tu sliica koje su prekrasne
(dvije glave i jedan pejza) ali nema ni jednog platna na kojemu se
vidi dramatska snaga tog snanog historijskog naeg umjetnika. Kakova
bi njegova povijesna slika bila svakako zanimljivija od Pokojne
nevinosti Bele ikoa, koja tehniki dodue podsjea na pointilliste
(takare), kompozicijom na smirena lica imitatora Botticellija i na
Chavannesa, a koncepcijom prije na kakog mnchenskog sanjara nego na
Bume-Jonesa, Bur- ne-Jonesa bajke, legende, prirodnog d rh tan ja
... Cikoeve se djevojke skupie oko groba, turobnih, sveanih su
pokreta, a oko njih veernji sjaj sanjarenja.
to je to? to je u tom grobu? Vojno, majka, Grk, mumija, nita? Ni
zero, ni mumija, ni Grk, ni majka, ni dragi vojno. Na grobu je
latinska rije koja znai nevinost. Cure dakle nujno tuguju za
nevinou. Za ijom? Za svojom, tuom, naom? Za ne- vinou gg. Bele
Cikoa, M. Demana ili vele. g. Korenia? Ne znam. Nije na grobu
napisano. Nema sumnje da se ova originalna zagonetka razlikuje od
inih, te je u isto vrijeme odgonetka da je zagonetka i nezagonetka,
alegorija i nealegorija. Na alost, vidim da ve opaate da su slini
g. ikou odgonetai svi oni koji nad vrata namoluju ne rije
Innocentia nego Pharmacia ili Trgovina prekomorskom robom. Dodue,
ovakvim praktinim simbolistima ne bi mogao g. Deman rei pred
pametnim Parizom da se obraaju carstvu problema, carstvu Puvisa de
Chavannesa, Bume-Jonesa, Henrija Martina. . . Misao je u drugoj
ikoevoj slici, u Minervi i Psychi, izraena jasno, prosto, bez
afektiranja jednostavnosti, naivnosti, prostote a ta je afektacija
najrafino- vanija. Ovo nije banalna zagonetka-odgonetka. Dvije
glavne boje na slici, zeleno i modro, boje nade i vedrine, boje due
i bistrog razuma, svakako su ljepi simboli od onih neslikovitih
pismena na grobu nevinosti. Gosp. iko tei za vrhuncem umjetnosti.
To je svijetlo mjesto opasno. Ponese li se tek mrvica banalnosti sa
grene, nasmjeljive zemlje, i ponosni e orao pasti u propast kao
Ikar, ona mrvica e postati strahovit balast. Gosp. iko e me
razumjeti :
Plus qu'on aime quelqu'un, moins il faut qu'on le flatte . .
.Maiev prizor iz vrta nije od onih slika u kojima najsilnije
izbija njegova bukolika dua, dua vedrog Reljkovia.Zadranin
Bocari i Dubrovanin Marko Murat sjaju u srpskoj
izlobi sa Mnchenkam gom Betty Vukanovi i Praaninom Ku- tlikom.
Srbi su moda mnogo dobili, ali mi nismo mnogo izgubili.
Jedini je Bukovac od naih ovdje cio cjelcit. Tu je Bukovac
apsolutni kolorista, portretista, simbolista, genre-slikar. Tu je
Bukovac-boja, Bukovac-misao i Bukovac-srce.
148
-
Vidjevi prvi put (27. travnja) te slike, ne mogah im se diviti,
jer gledah, zborei sa gom Bukovac, kako se gospar Vlaho pentra
poput prostog radnika i vjea svoju djecu avle hou rei vjea svoje
slike. Bukovac, taj krasni hrvatski self-made- -man, kojega je tako
ravo opisao Matavulj u svome Srbinu Kokotu, gospar Vlaho,
amerikanska i parika trpimuka, koji je danas ono naim slikarima to
je njegov sveti imenjak i patron naim mornarima, zanimao me u onaj
mah vie od njegovih slika. Ta je li mono da je taj prostoduni jor
sluao stravino aptanje samotne prerijske trave, velebnu tiinu mora,
mornarskog groba, meo se gol kao prst u najkozmopolitskijem drutvu,
otiavi u svijet djetetom, slamka meu vihorove, pa se vratio u
Cavtat kao sa etnje u Dubrovniku, vratio se kao zgoljan Hrvat?
Treba biti sedam ljeta u tuini, slino htjeti iako slino ne moi
pa da zavolite toga plavog, dobroudnog zemljaka sumornog Meda Pucia
koji vjea eno avle svoju d jecu. . .
A kada ode sa ljubeznom gospoom i siniem kojemu na- djenuh po
veselom naem grikom obiaju ime kronprinc, htjedoh viknuti, ne od
tuge nego od sree: iz ovog bo ugla nadbija brat Vlaho, Vlaho
perjanica i naa uzdanica, maarske molere kao ujak Krger to bije iz
svog kutia liberalnu englesku a- daju. Jo dva-tri ovaka pomozi si
sam, pa e ti i bog pomoi, jo dva-tri Bukovca, jednoga u politici,
drugoga u financijama, treega u ekonomiji, jo nekoliko ovakovih
kulturnih pobjeda, i nas nee pred cijelim svijetom stisnuti u
kut.
Stidjet e se.Da, ali i stid je poginuo. Gosp. iko moe mirne due
napi
sati na onaj grob nevinosti i rije Pudor, ako nee da mjesto te
rijei togod naslika. 2alibog, ali on nije karikaturista. . .
149
-
VII
Pariz, 15. svibnja [1900]
Poto vidjeste djela naih plastinih umjetnika prije mene, bit e
vam moda ovi reci dosadni. Tjei me da vas nae novine ve nauie na
ovo osjeanje samotinje.
Glavna je oznaka naih umjetnika da su manje ili vie modemi. To
je ve mnogo. Biti moderan znai biti originalan, tj. imati duha i
energije, drugaije shvatiti i prikazivati svijet ili sebe od
ostalih, starijih. Modemost je sloboda, jer je samo slobodan ovjek
samostalan. Moderno je neto novo, modernista je dakle vrsta
opozicionalca. Modemost je individualizam, jer umjetnik-no- vajlija
u poetku stoji sam, neshvaen; esto je proti svim, esto ovako ostane
propadne. Kao novost, modemost je razvitak. Nema, ini se,
nezahirenog mozga koji bi u naelu mogao biti protiv modernizma
osobito u nas gdje nema starih kola i manira.
Modernost drim se slikara je dvostruka: nov nain slikanja, nova
tehnika (modemost, da tako reknem, objektivna) i nov nain
posmatranja ii razumijevanja svijeta (modernost subjektivna). Jer
cmo nije uvijek crno, bijelo nije vazda bijelo. U snu ili zanosu
vidite cvijee sa miloglasnim kljunovima, a cma no je bijela, kao
tople dojke djevojake srenom draganu. U oaju je blijedi mjesec
krvav kao rana, a suza plazi poput crne zmije niz zeleno lice
pokojnika.
Nai umjetnici dokazuju da je Hrvat radikalan, slobodouman i
evolucionaran gdje mu toga ne moe zabraniti dravni odvjetnik. Rob u
realnosti, slavi u dui orgije slobode.
Modemost naeg umjetnika nije ista modernost, tj. neto sasvim
novo. Moderan je stoga jer su mu uzorom djela i misli europskih
modernista. Nai su umjetnici moderni tek relativno. Nisu kao
novotari samonikli, nisu Hrvati. Novost su u Zagrebu, nisu novost u
Parizu. Ovdje su nouveau jeu, novina, oni koji imaju barem hrvatske
sujete: Ivekovi, Valdec. U ovom je smislu tu najmoderniji Klement
Crni.
150
-
Ne mogui se to alim zadrati pri pojedinim slikama i slikarima,
naglaujem da se ono mjesto modernizmu, respektive nemodemizmu naih
slikara ne tumai kao ovinistiki ukor. Velik slikar ne mora imati
osebujne tehnike ili osebujne mate, tih vie literarnih prednosti, a
veina je naih modernista pla- hovita i sanjarska mlade koja jo nema
gotove tehnike, fiziognomije, koja jo nema majstorske bradice.
Ova je hrvatska izlobica velika i po tome to je lijepim odjekom
svih gotovo glavnih struja dananje umjetnosti. Dua naih umjetnika
nije samo uglavnome slobodoumna; ona je i univerzalna.
Od mlaih je najmoderniji iko. Moderan je tehnikom i koncepcijom.
Slikar je to ideja, problema, sanjar.
Znaajan je za cijelu idealnu refleksivnu struju kod mlaih. Ako
su im misli ropske, samoive ili protuhrvatske, bilo slobodno
kritizovati ih onima koji trae u ovakvim djelima motive koji su
izvan umjetnosti ali ne izvan umjetnika. Veina ih naih umjetnika,
hvala bogu i njima, nemaju. Mai, Medovi, Bukovac, Ive- kovi i
Frange djelimice Hrvati su sadrajem. Kovaevi slika nujni Stimmung
hrvatskog groblja, zaboravljenog i veernjega, a Crni, ve sada
najbolji na paysagista, crta duu mornarskog vodenog lijesa:
Jadranskog mora. Nai su umjetnici odvie umjetnici, pa da trae
efekat tendencioznim, esto neumjet- nikim fintama. Politike se
najbolje tendencije grade samo dvim bojama: crnom, iz rodoljupske
tintamice, i crvenom, iz rodo- ljupskog . Sreom te nema ovdje
okevia g. Frangea, kipara velikih banova. Bolje da ostanu nai mladi
umjetnici bez tendencije nego da imaju ovakovu. . .
Od mlaih mi je, pored Crnia i ikoa, najsimpatiniji Auer jer je
od svih ovdje najvie da tako reknem slikar, kolorista, najvie
Bukovac. On trai samo poeziju boja i jednostavnih harmonija, bez
pomoi raznih sujeta koje mogu u knjizi zapremati prvo, i zato na
platnu zauzimaju tek drugo, iako ne sporedno mjesto.
teta da nije ovdje Aleksanderov sopstveni portrait u kojemu,
kraj Whistler-Carrireovog naina, ima mnogo suptilne
opservacije.
U naih je mladih zametak bujnog stabla. Tko e se etati pod novim
rascvjetalim pupoljcima, novi Starevii ili ok- evii?
Mlai su najzanimljiviji po onom ega tu nema, po onome to e
stvoriti, a Bukovac, voa im po milosti bojoj i njihovoj po onome to
je tu. On je kao njihovo arite, a oni su mu kao trakovi. Oni su u
njemu, on u njima. Impresionista je poput
151
-
Auera, Aleksandera tj. oni su to poput njega simbolista kao iko,
genre-slikar kao Ivekovi, alegorian kao Tiov. On je i paysagista,
samo to ne slika prirodne bore kao sumorni Crni, niti njenog, kao u
slavonske snaice smijeka poput Maia. Bukovac kao da ne poznaje due
prirode. Njegovi su paysagei poput Watteauovih neto lijepo i
harmonijsko, ali odvie dekorativne konvencionalnosti: Zuckerwasser,
slikarski Fesca ili kao u Pastor fido, kao u Dubravci. U njega nema
nita religiozno, kao u njegovog hrvatskog Polluxa Medovia, njemu
kao da nedostaje njegove dramatike i povijesnog razumijevanja. I po
ovim je manama moderan. U Danteu ne ponajboljoj meu ovim slikama
odlikuje se ipak kolorista iznad simboliste, mislioca.
Bukovac je apsolutni slikar, i tu mu je snaga umjetnika,
formalna. Humanitarna i emocijska mu je sila u jednostavnoj i
srdanoj psihologiji. Bukovac je pjesnik boja i ljudske due.
Bilo bi korisno prouavati kako se njegovo formalno osjeanje
razvijae od one gole, romantine, plastine i parike periode pa do
danas kada Bukovac trai melodije, boje u zraku, na iiu i ruiastoj
koi, i biljei nijanse trenutanih, kao muzika prolaznih slikovitih
momenata. On se i danas razvija lijepa li primjera! on je postao
tzv. impresionista, slikar koji je ba zbog toga izvanredan realista
jer se ne dri ropski realnosti. Da se izjasnim: obian bi realista,
slikajui npr. kakav prirodni prizor, doao zorom i kopirao okolicu
do poslijepodne. Sto e mu postati slika? Istinita, realistina?
Nikako. Priroda, boje a ne samo sjene mijenjaju se svakog aska, i
slika nee postati ogledalom protejskog okolia nego kao vjeran
portrait ovjeka koji je pozirajui jecao, bio ozbiljan, kesio se,
pravio faksne, a slikar steno- grafirao svaku od tih mimikih prom
jena. . . Impresionista, slikar- -improvizator, hvata se lakokrilog
trenutka poput pjesnika, a poto nema fotografske brzine, popunjuje
realnost iz samog sebe i baca na platno samo najkrepije,
najznaajnije boje. Realista moe biti svaki mediokritet, slikar
dojmova samo talenat, i zbog toga postadoe smijeni toliki
silom-impresionisti i masi neprstupn ljudi kao Degas, Czanne ili
novi Bukovac. Impresionista moe biti toliko koliko ima razlika meu
prvotnim optikim osjeajima. Kod ovoga glavni dojam ostavljaju samo
crte i pokret, pa mu boje ne trebaju; kod onoga se dojam pretvara u
viziju, misao, i zbog toga je impresionizam esto istovjetan sa
simbolizmom, e. c. Bukoveva je impresionistika senzacija kao u
nonog Besnarda takoer isto koloristika. Ako je to bolest, on je
koloroman, muenik boja. Ovo klasino oboavanje boje je jamano
uzrokom te je tako daleko od ideologa (Medovia i ikoa) i crtaa,
des- sinateura. Ne slika bezbojne, mutne noi i agonijskog drhtanja
svjetla, nije luminarista poput titanskog Rembrandta, ve obo
152
-
ava jarko sunce, oca boja i boga klasinih Etiopljana, i vedri,
bojama presiti zrak koji se sve pui od zlatne praine ispod zlatnih
kopita purpurnih konja Helijevih. Bukovac je pleinairista, sunana
dua, a Aleksander manje i Auer vie su mu nadobudni nasljednici.
Bukovac, agilni Primorac, taj Odisejev susjed a moda i potomak
ne strepi poput Indijanca pred mrkom prirodom i ne roni u
misteriozne njene dubine. On je sa prirodom familijaran i ne brine
se mnogo za nju, poput svih zdravih i jakih njenih eda. On je Grk,
osim boje zanima ga samo ovjek. Bukoveva linost nije komplikovano i
nisko eljade Jeana Vebera ili satirika Willettea, nije
aristokratski model Carolusa Durana, nije mistino i atletsko bie
Bcklina ili Stucka, nije preruen u starinsko odijelo ovjek
Roybetov, nije primitivno bie A. Muche. Njegova su lica kao ona u
ruskih divnih romansijera, on se zanima za ovjeka, svoga znanca,
svoga brata: za svoga brata Hrvata, kojega je od svih najbolje
naslikao. Poput svog srodnika Velz- queza predat e unuadi mnogu
glavu koja neto vrijedi jedino na Bukovevom p la tn u ... Samo
Hrvate izvrsno slika taj besprijekorni Dubrovanin, vesela mu
hrvatska majka! injenica da mu nije uspio portrait Nj. V. naeg
kralja, ini mi se vrlo znaajnom. Ovdje su dva portraita: g. I.
Malima i umjetnika (remek-djelo). Hrvatski se komisar ne treba
bojati da e zahvalno potomstvo zaboraviti njegov lik u modrom
maarskom kako je u izvjeu odijelu.
Vrhunac je Bukoveve umjetnosti slika Moje gnijezdo. To nije
slika, to je pjesma boja. areni sag kao da je slikao kakov zemljak
i vrnjak Spinoze, ovjeka koji osjeae duu i u stvarima. Vidite i
barunasti, pauinasti, meki zrak, preko kojega ki- icom cjelivae
slikar, suprug i njeni otac iskrene i tamne oi one na ilimu ene
koja izgleda kao starija sestrica ono dvoje malia pa se bezbrino
oko nje valjaju. U starijem crviu upoznah mog i vaeg iz posljednjeg
feuilletona znanca, gospara kron- princa. . . U ovoj prekrasnoj
slici ima, osim sazrele umjetnosti, neega ega ima malo u cijeloj
ovoj svesvjetskoj ne svetsvet- skoj! izlobi: neafektacije,
jednostavnosti, ljubavi, sree. Ovo platno se ne moe kupiti, jer
vrijedi vie od ovjeka: na njemu kucaju etiri srca.
Maarski slikari imaju opservacije, realistinog osjeanja,
humanitarnosti (Socijaliste dra Bachmana), lijepih paysagea (meu
njima dva neuspjeha Munkcsyjeva), modernosti (baron Med- nynszky).
Najvie mi se tu mile portraitisti. No Horowitzevi (3) Benczrovi (3)
portraiti (i famozno Osvojenje Budima nije nego grupa konjskih i
ljudskih portraita kao u Broika) pa Lszlovi (kao npr. onaj lik pape
Lava XIII, imitacija crvenog pape Velz-
153
-
quezovog) ne ine mi se ni toliko lijepi i originalni kao likovi
Munkcsyjeva aka Bert. Karlovszkyja (ga pl. Szemere, ga Heltai).
Naa umjetnika mlaarija natkriljuje Maare ne onim to moe nego to
hoe: modernou.
Ne vidjeh kod Maara religiozne ili historijske slike ljepe od
Medovievih, ne naoh divne naivnosti Maieve.
Bukovac zaslui kao mnoge lijepe stvari na ovom alar- nom svijetu
da bude u boljem susjedstvu. A i Maarima teko da je ugodno u tako
udnovatom komiluku. Ne znam koga bih poalio: njih ili njega. .
.
*
I ovdje su nai mlai veinom idealiste. To je krasan ustuk protiv
tvrdnje e je u nas uzrokom idealizmu pauperizam, kako to nedavno
napisa mlad pisac (gosp. Livadi). U Europi je veina ampiona
modernog idealizma bila bogata (Leighton, Ruskin, Gustave Moreau,
Max Klinger e. .).
Neu da traim uzroke naeg mladog idealizma. Pojava je to
utjeljivija, premda toga mnogi ne uviaju.
Mi smo za umjetniki idealizam: jer ima vie ideja nego stvari;
jer je umjetnost ve kao pojava neto idealno; jer se ve i tehniki
realizam preivio, i jer ne bijae reali
ste koji bijae velik bez velikog idealizma (Flaubert, Tolstoj,
Turgenjev, G. Eliot);
jer su nai mlai idealiste od nude (lake je naslikati napamet
vraga nego portretirati kobasicu ili g. N-a);
jer plastini umjetnik moe da bude subjektivan, mislilac, lirian
ba kao i literat.
Mi smo za idealizam u umjetnosti jer smo za nj u moralu i u
politici. Moral jednog A. Starevia, jedinog nam u Hrvatskoj ovakog
primjera, nije trbuni realistiki moral kakvog inter- nacionaliste
Marxa. Politika nam je ili bi trebala da bude borba idealistina,
borba rtvovanja i prijegora, borba borbe radi Fart pour a r t . Mi
smo idealiste, jer ne branimo samo kesu od kulturnih kesaroa i
lupea, jer se ne borimo samo za ekonomske probitke nego i za
ugroeni nam jezik i ouvanje muenice due hrvatske. Idealiste smo jer
smo nacionaliste, narodnjaci i Hrvati, i jer se borimo sa
bogatijim, jaim protivnikom kojemu bismo odmah podlegli da se
njegovoj realistinoj politici kupovanja savjesti, da se politici
punijeg naeg korita ne odupremo svojski i slono ne samo ekonomski
nego budei
154
-
u narodu one neslomljive otporne i pasivne sile koje dadoe
sruiti gordi Rim dvanaestorici palestinskih seljaka i koje stvaraju
danas u junoj Africi nove Leonide i Witte.
Ako slino misli i gosp. Potonjak, onda je bez sumnje upotrijebio
ono u saboru rije idealizam gdje trebae da iba praktini ili oravi
optimizam i indiferentizam naih lijepih duhova na koje takoer pada
u ovim munim dnevima ogromna odgovornost. I mi smo za to da se igou
stidnim igom oni kojima je idealizam samo krinka hrvatske
oblomovtine, koji su patriote samo rijeju ili slikom, koji su
nitkovi u ime nekog morskog individualizma, kao da atentati na
jezik, zemlju i buelar moje svojte nisu kesedijski udarci i na
mene. I mi emo iz hrama hrvatske knjige istjerati one koji bi
mogli, iako nikakvi knjievnici, biti valjani radnici, ekonomi ili
administratori. I mi emo iz tog hrama biem istjerati kukavce, laove
i zelenae kojima je umjetnost to je noju pijesak, kojemu rije nije
grom ili jecaj narodnog sapatnika, nego kao samotno jecanje
ukopljenika. I mi smo proti plitkim eretalima koji su beletristi
samo zbog mode, i jer se za taj muni posao po njihovom babljem
miljenju ne treba mnogo znati, uiti, raditi. Slava za gro tinte i
gro pera i hartije!. . . Osuujemo sve diletantske besciljnike,
toboe ake Nietzschea (koji je sav u ponosnom i jakom Beyleu), koji
ne uviaju da je energija i piscu potrebna, osobito piscu slabih i
potlaenih, i da pisana rije valja biti djelo. Osvjedoeni vode
svijet veli Zola, ovjek vee energije nego dara. Stidimo se, najzad,
svih koji nisu hotomice Hrvati, stidimo ih se to vie to su vei
umjetnici.
Utjeljivo je da je ovakih meu mlaima vrlo malo.
155
-
VIII
Pariz, 31. svibnja [1900]
Danas me uhvatila na izlobi kia. Tuno vrijeme, tuno. Proljee je,
evo, kao jesen. Nema nita alosnije od mladia koji lii starcu. A
nebo kao puno ui, pa sve kaplje kaplje. Evo i veeri, a na vodi i
pored vode svjetla, vatre: i opet jedan kontrast koji nije smijean,
koji nije tragian koji je dosadan. Hiljade svjetiljaka kao da gori
salo, slanina; nema danice, svijeta pjenice.
Zvijezde, zvijezde mi dajte! Zvijezde koje su usnule u tihim,
nonim vodama, koje su pale u tavno jezero pored mrave, tune trske i
pored apatljivog aa. Gdje si, zvijezdo koja me gleda kroz nijemo
granje tihog gorskog duba!. . . Sve, sve je karikatura. Karikature
su i svi moji susjedi u parikom pospanom omnibusu: veer je velik
karikaturista. Ima asova kada je sve karikatura, a asovi su
vrijeme. I ivot je as, i ivot je vee u neugodnom, nepoznatom
drutvu, u nepoznatim, dosadnim kolima, sa dosadnim, mravim konjima,
nemarnim kondukterima, nepoznatim ko- ijaem. . .
I ivot je karikatura.Ova izloba ne bi bila zrcalo ljudskog duha
da nema slike i
ove dispozicije naeg duha, da nema karikaturista. Francuski
inima drugom prilikom su u nekoj kuici na najugodnijem mjestu
izlobe: u Parikoj cesti, iza palaa lijepih vjetina, kamo se
preselie satiri sa Montmartrea, oko bazilike Sacre-Coeur . . . Kraj
kupleta i veselih komedija evo i slikara-smijaa; pored A. Allaisa,
Radelspergera, P. Wolffa, Courtelinea, Mavra Donnaya, A. Capusa
itd., evo olovke sardonskog Landrea, evo humoriste Steinlena,
zajedljivog Foraina i Willettea. Willette nije manje zanimljiv za
ono to je sasvim francusko i pariko, od . Lavedana, nasljednika
Meilhacovog. Bit e vam poznato iz novina kako htjedoe Englezi
iibukati iz svojih klubova vojvodu orlanskog jer estitae ovom
karikaturisti koji onomad u Rire (Smijehu) posu
156
-
uju Engleze, nasljedne francuske neprijatelje, i njihovu
kraljicu koja ima triput vie godina nego zubi. Pariz je najvea varo
jer je i najvei nasmjeljivac meu gradovima. Veliki karikaturiste
Holbein, titantski panjolac Goya, Cruikshank, Hogarth, Bun- bury,
C. Vemet, Daumier e. c. imaju tu najveih nasljednika. Karikaturista
je psiholog jer crta duu, a tendencija mu je idealna. On je ono meu
slikarima to je poslovica i poskoica u narodnom blagu, to je Sokrat
i Esop meu filozofima. Stil mu je plemenit, jer je jasan i kratak,
lapidaran. Karikaturista je u isto vrijeme i realista i idealista,
objektivan i subjektivan, tendenciozan i fantastian, a take se
sinteze nalaze samo u pravih umjetnika. Tvorac je ovjeka najvei
karikaturista, jer stvori karikaturu na sebe. Adam i Eva cininog
Abela Faivrea (na kojega me podsjea montmartreski pjeva Vincent
Hyspa), smijeni papiri Toulouse-Lautreca, odiu filozofijom
Petronija, Schopenhaue- ra, Rabelaisa. . . Valja ih znati itati,
premda su krai i od Tacita, Marcijala ili Montaignea. Cappiello ili
Caran d'Ache1 imaju stil kratak i karakteristian poput Heinea,
Luthera i Voltairea.
Mi Hrvati nemamo karikaturista, premda je materijala i odvie.
Time neu rei da ne bi mogli imati duhovitih slikara ili duhovitih
ljudi koji znadu crtati jopce. Ah, u Zagrebu nema, dodue, vie
enoinih duhova narodne strae, ali ima N-ovih stra- ara narodnih
duhova. . . teta za hrvatsku karikaturu! Nemamo u slikama naim
vrabaca podunavaca i naih sova kojim nekada smjelo govorahu nai
orlovi:
I otalen, sovo budoglava,Nije vaki elebija za t e . . .
I Alfred Musset bijae vrstan karikaturista, a otrom olovkom ne
potedi ni sebe. Karikirao je i sebe, pa onu istu prekrasnu kne-
ginju Beigioioso koju opjeva Henrik Heine, karikaturista rijei.
Pjesnici znadu dakle nainiti od ene i anela i majmuna. Nika- kovo
udo, jer ima majmuna koji su aneli i anela koji su majmuni.
Sve, sve je karikatura, a ima ih kojima je karikatura i ova
izloba. Mi Hrvati imamo valjanog razloga da to mislimo.
Izloba taj, kako ga zovu, trijumf istine i napretka je sajam,
zabava na alost zabava bogataa. Nije joj ovdje uzalud simbolom
Pariskinja Moreau-Vauthiera na vrhu glavnog, arenog, iz daljine kao
eernog glavnog ulaza. Taj je kip sve prije nego simbol ljudskog
znoja i istinoljublja. Ta ena nije Faustova Greta: to je kao kalup
iz najnovijeg pomodnog urnala.
1 Karanda, olovka (ruski).
157
-
Eiffelov toranj nije lijep, nije koristan. Veina gosti dolazi na
zabavu. Hrvati, Poljaci, esi nemaju paviljona, a Turci imaju dvor
koji preruen u Turke panjolski Jevreji pretvorie u sumnjivi bazar u
kojemu se pije palestinsko ako vjerujete vino i igraju svakakve
bajadere bestidne plesove. Buka, praina. Afrikand sa gubicama kao u
pudla, svira amerikanska glazba Sousa (65 glazbenika), zvona
udaraju marseljezu, na tornju staroga Pariza se ljulja objeenjak iz
voska, pije se ampanjac, vino saki (od rie), pije se i voda. . . U
ruskom paviljonu svira vojna glazba, a blizu Gervexove slike
krunisan ja sadanjega cara prelu- dira neki umjetnik na harmoniju.
Mangupi nadvaj nekakve svinje koje dree kao da ih kolju, putajui
tuno iz tijela ispod rebra zrak, a u Tornju svijeta, punom
gostiona, udarila neka clineuse uku nekakvom brazilijskom
hohtapleru. Ne znam, moda je to i kakvi oficir u rezervi. Vika,
galama, vaar:
De dme en dme Le voil le joli dme:Domus, domi, domo-dum-dum Et
dominus vobiscum . . .
Naskoro e doi i vedski kralj i vedska glazba. Gospoa bosanskog
komisara, putopisca H. Mosera, dade prvi five ' clock koji e obiaj
primiti i drugi paviljoni.
Otvoreni su ve svi, a osim bosanskog zanima me najvie engleski i
njemaki. Ovih dana posjeti izlobu ga ministra Kllaya. Bijahu tu i
dva austrijska nadvojvode. U njemakom paviljonu ima arobnih
francuskih slika (XVIII. vijek) iz dvoraca njemakog cara i izloba
njemake tamparske i knjigovezake vjetine. Danas kada Njemaka ima
relativno ponajslabiju knjievnost, ima najsjajnije knjiarstvo i
knjievne prilike. Tako npr. primi G. Frey tag za Ahnen 420.000
maraka; Spielhagen Ebers primaju po jednu marku od egzemplara
njihovih knjiga koje se raspaavaju u milijune, a Fritz Reuter, koji
iznajprije gladovae kao da je roen u Zagrebu, zaradi milijune. U
Hrvatskoj je stekla silan kapital mitrovaka kazniona, a hrvatski
pisac moe da zaslui ako ne hiljade a ono------
Engleski je paviljon dodue mnogo, mnogo manji od turskog,
ugarskog i onoga kneevine Monaco, ali je pun slika Reynoldsa,
Romneya. . .
Pa ipak, ne vjerujem da bi pored svega tog velianstva i buke bio
zadovoljan sa tom svjetskom izlobom vedri Epikur, premda ree da je
kako se moe i itati u treem razredu gimnazije korijen i izvor
svakog dobra naslada trbuha.
*
158
-
Pobjeda nacionalista kod parikih opinskih izbora oslabi za neko
vrijeme zanimanje za izlobu. Coppet, Dausset, Syveton, Le- maitre,
Humbert, Castellane, Cassagnac e. c. ne nahudie Waldeck-
-Rousseauu, premda zbacie ratnog ministra Galliffeta, marquisa,
bliega njima nego ministarstvu republikanske obrane.
U Francuskoj kao da e se kao u Engleskoj grupirati u dvije
glavne stranke: u nacionaliste koji su po svojim militaristima,
rojalistima, klerikalcima e. c. konzervativna stranka (i
protekcionista Mline njihov je ovjek), i u naprednu stranku koja ne
zazire ni od saveza sa socijalistima.
Nacionaliste imaju doktrina i fraza, ali nemaju i ne mogu, kao
svaka stranka, slona tek u oporbi, imati jasnog programa. Osim
opozicije vee ih jedino antisemitizam. Naoe se zajedno protiv Drey
fusa, tj. protiv principa kojemu dade taj bogata prolazno ime, i
ostadoe zajedno. Svi su nacionaliste antisemiti od ateiste
Rocheforta pa do urednika lista la Croix (Kriz) Od ove e rak-rane
uginuti ta nova stranka koja bi moda odista preporodila Francusku
da se ve ne rodi bolesna.
Antisemiti se pozivaju na krepkog Tacita koji naziva idove
najpohotljivijim i najzloinakijim plemenom koje mrzi sva ostala i u
kojega su navike glupe i neiste. Tacit je tu slab pomonik, jer kao
pravi Rimljanin ravo sudi i Grcima i istonjacima. Renan kudi
Jevreje sa neosebujnosti, neoriginalnosti, a Voltaire ih zove
palestinskim Ciganima. Da su ti sudovi i opravdani, ne bi mogli
opravdati antisemitizma. Doktrinar je te udne nauke Eugen Dhring.
Trebae njemakog sicflaja pa da se taj moderni gmizavac izlee iz
loginog jajeta, da se tome absrdm dade teorijski lik. Diihringu
jedan Spinoza nije velik mislilac. Heine mu je lirski tandler, Marx
i Lassalle trgovci starim Hegelovim odijelom. Lessing mu je, poput
svih poturica, vei idov od ifutina. Jevreji su izdajniko pleme par
excellence. Dhring psuje novare Preirea i Hchberga, jer davahu
socijalistima novaca itd. Drumont mu je pariki nasljednik i ne
napisa proti idovima samo debelih knjiga nego baca svakodnevno po
jedan otrovni lanak (u Libre Parole).
Politiki je antisemitizam glupost jer idovi nemaju drave.
Ekonomski je glupost jer nisu samo idovi kapitaliste. Mnogo
nihilista i voa socijalizma bijahu idovi, a u Francuskoj se i
sveenstvo, u kojemu nema proletarijata, bavi industrijskim
zasnovama. Moralni je antisemitizam glupost jer i lopova i
potenjaka ima meu svim plemenima. Vikae se na neke idove drey-
fusovce, osramoene u panamskoj parnici, a gledalo se kroz prste
onima koji se borahu poput onog jezuite u Pontchartrainu koji je
odao tajne dreyfusovca koji se kod njega ispovijedao.
159
-
Premda ministarstvo izjavi sveano pri otvorenju sabora da je
kobna afera zauvijek zakopana, poteu ju nacionaliste iz blata za
kosu jer se njome jo dosta ne okoristie premda ih je ba ona
stvorila. Imade konzervativnog i kranskog licemjerja koje nije
manje od idovskog. Svakako je vie nego smijeno da su suradnici ili
administratori veine nacionalistikih listova idovi. Urednik
elegantnog, klerikalno-rojalistinog Gauloisa je Arthur Meyer. Taj
ljubimac vojvotkinje d'Uzs je saplemenik ljubavnika Heineove donne
Clare*.. Voe sabljaa, Lemaitre, junaki ia Coppe, pisac suzljivih
drama i akademijski kolega baruna Alfonsa Rothschilda, pa Hen.
Rochefort i Maurice Barrs, nikada ne bijahu vojnici premda su to
mogli biti.
Voe nacionalista su vrlo slini idovima jer imadu kao i oni esto
vrlo mnogo duha ili to bi rekli Zagrepani des mozges. Oni dakle
nisu pravi antisemite. Pravi antisemita je na gosp. Grga Tukan
(Tukanec se ne zove jo po njemu). Njega (sudei po onoj saborskoj
govoranciji) kao da je kakav prevejani koer nasamario ne samo za
materijalna nego i intelektualna do b ra ... Bog kralja Zvonimira i
kralja Salomona uvao nas od antisemita ovakovog kova!
*
. . . Hvala bogu, ve sam kod kue. Doekae me braa T. koji
koncertovae po francuskoj provinciji i spremaju se zimus za
Pariz.
Koliko Hrvata pa se prebijaju bez domovine po tuem svijetu!
Al nauih kako solju gori Tui hljebac,
(M. Puci)
Zvijezde, zvijezde mi dajte! Zvijezde koje usnue u tihim, nonim
vodama, koje padoe u tamno jezero pored mrave, tune trske i ukavog
aa. Gdje je zvijezda pa da me gleda kroz nijemo granje drevnog
gorskog duba?
Sve, sve je karikatura.
160
-
IX
Pariz, 6. lipnja [1900]
2. . mj. ujutro izree monsignor Lorenzelli, papin nuncij, govor
u akvinskom duhu, slavei u Palai optike 60 metara dugaki teleskop,
djelo Gauthierovo. Novine tvrde da e se taj prekrasni dalekozor
prenijeti u papin opservatorij u vatikanskom vrtu. Dogmatska se
crkva evo slubeno miri s evolucionamom naukom, kao to nastojae
izmiriti se sa revolucionarnom republikom i demokratskim radnitvom
(papine enciklike, abb Daens u Belgiji, otac Didon u Parizu itd.).
Fanatici vjere i fanatici nauke koji nisu manje uskogrudi ostat e i
nadalje gluhi, ali oni koji napretka ne prosuuju sa niskog vidika,
svi univerzalniji duhovi koji smatraju opreke nunima jer bez njih
moda ne bi bilo toga trenja i kretanja, ne bi bilo te rezultante:
ivota i povijesti, svi e se ovi radovati manifestaciji te lijepe
sinteze, ovome novom dokazu bodrosti duha starog zatonika
vatikanskog, u kojega kau ruke providne kao hostija i koji pie ode
u duhu vedrog Horacija. Nuncijevim govorom postade ta izloba odista
univerzalnom, od- sjevom vascijelog ovjeanskog nastojanja, koje ne
vodi samo znanje. Ne treba biti velik zvjezdoznanac poput jezuite
Secchija, ne treba imati poput oviniste Pasteura tvrdu vjeru i
nepokolebiv katolicizam bretanjske sel j akin je pa da se shvate
ovake velike i utjeljive pojave historijske. Nema vie sumnje da je
duh nauke, duh razvitka i promjene, zahvatio i crkvu koju bi
fanatici voljeli vidjeti petrificiranu.
Narodi koje vlade pus tie na izlobu kao bezimenu robu, nastoje
dokazati privatnom inicijativom da im ipak tono rekli dre digerica.
U Europi je najvie ovakvih plemena meu o tugo moja! Slovjenima, a
naa je alosti moja! monarhija poslala najvie ovakovog bezimenog
espapa na pariki sajam, esi, nai uzomici u borbi za narodnu
samostalnost, prvi
U MATOS III 161
-
se od toga bezimenog materijala javie da ih ipak ima premda ih
vlada preutkuje i premda su ponajljepa austrijska djela plod ekog
ulja i ekog genija.
Na Duhove bijae sveanost francuskih gimnastiara u vincen- neskoj
umi (u kojoj ima dio izlobe), i ovamo dooe eki so- kolovci. Maleni
eki narod velik po svojoj nepobjedivoj ljubavi za nezavisnost i
slobodu bijae jedinim gostom.
Pri slavlju bijae predsjednik republike i ruski veliki vojvoda
Konstantin. Cesi i opet oduevie Francusku kao za posljednje izlobe
i ono u Nancyju gdje ih odlikova Carnot zastavom koju su vezle
francuske gospoe.
Sokolski starjeina, dr. Podlipn, opisa interviewen! lista la
Patrie (od 5. o. mj.) poloaj u Austriji: Ne mogu vam ga predoiti a
da ne svratim sa vama pogled na sudjelovanje Austrije kod svjetske
izlobe. Na obalama Seine ete odista nai razne paviljone:
austrijski, ugarski, bosansko-hercegovaki, tek nijedanne nosi ime
eke . Prema tomu postupa vlada sa narodomkojemu sam lanom kao sa
besmislenom koliinom. Pa ipak, ovo est milijuna ljudi obilno daje
dravnom budgetu. Taj nas poloaj mui, i ja se nadam to istaknuti u
kojoj od saborskih sjednica. Uostalom, ne uzbuujem se odvie ovim
neprilikama. Uzda- jem se u veliku estitost cara Franje Josipa i u
sveano mu obeanje od 1871. da e se kruniti u Pragu. Nadam se da e
ivjeti dosta dugo pa da dade ovu zakonitu zadovoljtinu svojim
podanicima koji e ga jo vie oboavati.
ujem da e mnogi nai oporbenjaci hodoastiti u Rim. Zar ne bi
mogla ta opozicionalna gospoda, poljubivi papuu sv. Oca i oistivi
grene oporbene due, malo u Pariz i rei Francuzima da i Hrvati
briljiraju incognito na izlobi? Premda smo mi Hrvati sirotinja i
raja, gg. Amru, Bresztyenszky e. c. mogli bi ipak smoi putnog
troka. Hrvatski, srpski, katoliki, unijatski, pravoslavni i
jevrejski bi ih narod blagosivljao, a gosp. dr. Tresi Pavii mogao
bi napisati odu-slavljenicu poput one flai g. Plachtea.
to se, brao, dogodilo s onom opjevanom bocom? Je li u njoj vino,
voda ili kakva druga neopjevana tekuina? Ili je prazna boca, ta
titanska boca, pa ami prana na kakom pranom tavanu gledajui kao
simbol nadutosti i praznine! na svoju glavu bez mozga, kako trune u
pauini: gledajui na svoj bijedni ep . . . Srce, s e r d e e mi puca
pri pomisli da je ta flaa koja nekada oduevljavae ljude i pjesnike,
da je ta boca koja bi zapravo spadala u kaki posmrtni pjesniki
muzej, da je ta flaa divova i vilenjaka, da je ta opjevana boca
moda razbijena i zaboravljena na kakom smetitu. Ah, ni stihovi, pa
bili i od traginih pjesnika,
162
-
ne spaavaju od propasti od ubreta! Bijedna boco! Sjeam se na te
jer si mogla u svom kristalnom, pjesnikom stomaku donijeti ovamo, u
kaki hrvatski paviljon, slavne hrvatske kapljice, i, tako mi brade
(koju obrijah), ako bi bio od tebe vei neopjevani toranj Eiffelov,
bijedna boco d Tresia Paviia!
11* 163
-
xPariz, 10. lipnja [1900]
6. . mj. davahu se prve nagrade. Poasnu kolajnu dobio je
bakrorezac Bracquemond i ovi slikari: Henner, Cazin, Dagnan-Bou-
veret, Harpignies, Hbert, Roll i Vollon (Francuzi); Orchardson
Alma-Tadema (Englezi); Lenbach Klimt (Nijemci), Struys
(Belgijanac); Whistler Sargent (Amerikanci); Sorolla Bastda
(panjolac); Kryer (Danac); Israls (Holandez); Thaulow (Norveanin);
Sjerov (Rus) Zorn (ved). Jury bijae dakle konzervativan.
Juer bijae otvorenje novinarskog paviljona. Gosp. Millerand,
novinar od juer i novinar od sutra, a danas ministar, ree na
pozdrav novinarskoga potpredsjednika Mziresa (predsjednik je
direktor Malog Parizlije i ministar poljodjelstva Jean Dupuy), da
pozdravlja u novinarstvu jednu od sila potrebnih modernoj misli i
radu.
Novinarstvo je staro kao i ljudska elja novosti. U naim su
selima jo i danas esto jedini novinari eretue koje na sijelu, prelu
i posijelu priaju istinite ili ishitrene vijesti (obino u polemikom
obliku). U naem vilovitom kolu ima i danas momaka koji istutnjuju
svoj feuilletonski talenat u duhovitoj poskoici. Kada nam je puk
razumijevao glavni courant narodne politike, a to bijae za turskih
ratova, bijahu mu jedini novinari nepismeni, slijepi pjevai, i
njihovi su lanci u desetercima bolji od veine idi mi doi mi naih
pismenih i okatih urnalista. Povijest novinara je i povijest
naroda, i bili bi zahvalni onomu koji bi se dao na pisanje
historije hrvatskog urnalizma. Iz nje bi se vidjelo da Ante Starevi
bijae i velik, osebujan knjievnik.
Poznato je da su Demostenove Filipike putovale po Grkoj u
prijepisima. Rimske prve novine bijahu acta diurna, sitni oglasi na
magareoj koi, koju esto slahu u provinciju. I Cice- ronove polemike
kolahu u prijepisima. at on, satira na monog Caesara je dokazom da
su Rimljani bili u tom moderniji od
164
-
Hrvata fin de sicle. Neu da se zadrim pri pojavi i znaenju
ephemerida. Pisma sv. Justina su izvrsni lanci herojske mlade
crkve. Sv. Pavao ruijae poganski apsolutizam kao Rochefort to srui
Plonplona, Napoleona III.
Pisci su uspomena novinari koji ne imaahu lista u koji bi pisali
svoje kronike i dnevne novosti: novinari prije novina. Memoari ge
de Caylus, Duclosovi, Pascalovi itd. su esto zanimljiviji i uvijek
ljepe pisani od po koje hrpe ovdje izloenih novina. Teko da je
moderno novinarstvo imalo boljeg posmatraa od velikog vojvode
Saint-Simona, a lanci grofice de Martel ili gdje Svrine, crvene
laste, sitna su posla prama divnim, svjeim i gracioznim pismima
gospoe de Svign, velike kroniarke dobe Ljudevita XIV. Ullrich von
Hutten je novinar Lutherove Njemake, silan oduevljen poput Hercena,
urednika Zvona revolucionarne Rusije. Nai su pisci uspomen idilini
Dositi je Obradovi i dobroduni prota Matija Nenadovi. Djela M. A.
Reljkovia nisu nego lipi i pouni lanci u stihovima i jedine novine
koje nam narod itae do novijeg vremena, jedino svjetlo koje zapali
revolucionarni XVIII. vijek u srednjovjekovnom mraku due hrvatskog
seljaka.
No pravo novin