Anton Ingolic - Gimnazijalka

- 1 -

Anton Ingolič

Gimnazijalka

- 2 -

SPOZNAJA

Uslijed buke, koja je s ulice i gradilišta iza nje dopirala kroz otvorene prozore, uslijed bučnogžamora i galame u razredu, zvono se uopće nije čulo: a uslijed vatrenog pričanja o tome gdje jetko i kako proveo praznike, većina nije ni čula ni opazila kada su se vrata otvorila i ušaoprofesor; oni pak koji su sjedili u prvim redovima, te ipak zapazili suhonjavog mladog čovjeka spapirnatim licem, prorijeđenom svijetlom kosom i gotovo bezbojnim očima, pretvarali su se kaoda ga i ne vide. Došavši do katedre, profesor je nekoliko časaka više prestrađeno negolimrzovoljno promatrao razred — znači, opet je zbilja počelo - a zatim upravo tresne dnevnikom okatedru. Tek tada razred so vidljivo stišao, a nekoliko učenika i učenica čak se diglo. Mladičovjek, više nalik na mrtvo izmučenog kormilara na brodu koji tone nego na gimnazijskogprofesora, vikne povišenim, malko oštrim glasom u to šumorenje zapjenjenih morskih valova:"Tko je ustao, neka sjedne!"

Sedamnaestogodišnjakinje i sedamnaestogodišnjaci, koji su bili ustali, spustiše se više ilimanje nemarno na svoje stolice, te se opet brže-bolje uključiše u živahno i vatreno raspravljanje,tri ili četiri učenice ustale su doduše malo postiđeno, ali su odmah zatim opet sjele, a drugi se naprofesorove riječi i ne osvrnuše.

"Danas je... " progovori profesor suho, pošto se bio spustio na stoliću, otvorio dnevnik iizvukao iz džepa na prsluku jeftino naliv-pero.

"...utorak, četvrti svibnja, tisuću devet stotina šezdeset i pete naše ere", doleti zajedno skikotom iz posljednje klupe.

"Koga nema?" I za prosjačku plaću ja treba da krotim tu rulju, držim joj nastavu, čak jeodgajam? Dvadeset i pet puta na tjedan, ista pitanja, isti odgovori. Onanija, ništa drugo!

Profesorov glas izgubi se u općoj buci i galami mladih ljudi u razredu, automobilskih motoras ulice i najrazličitijih strojeva s gradilišta iza nje.

"Zatvorite prozore!" zapovjedi profesor. Budući da se nitko nije osvrnuo na njegove riječi,digne se i vikne glasnije. "Zatvorite prozore, molim!" škola u najprometnijoj ulici, iza nje već odranog proljeća gradilište, a ovaj razred u prizemlju, gotovo na ulici! I to bi trebalo da buduuzorni radni uvjeti?

Kad su tri mladića ipak ustala i svak pošao do svog prozora, on opet sjedne, a desnicu, ukojoj je držao naliv-pero, položi na otvoreni dnevnik i strpljivo pričeka da učenici zatvoreprozore. Mladići su polako zatvarali jedno krilo za drugim. Pik, onaj koji je maloprije nadopunioprofesora, najprije mahne nekome na sivom betonskom sedam- ili osamkatnom kosturu s onestrane ulice, a potom još i slegne ramenima, tobože, eto vidiš, druže, Pustinja Gobi, tamničarsuvremene omladine, počeo je već svoj inkvizitorski posao, i zatvorio vanjsko krilo.

"Pintaru, kako si to zatvorio prozor?" vikne profesor visokim, neprirodnim glasom kad su seučenici odmakli od prozora. Ako toga šmrkavca, unatoč svim pedagoškim pravilima i uputama,ne raspalim po gubici još i pred kraj školske godine, onda sam sasvim obična krpa.

Visok i u licu jednako blijed momak, kakav je bio i profesor, te upravo isto takosvijetloplave, gotovo pšenične, ali guste kose, koja mu je straga sezala gotovo do ramena, asprijeda raskuštrana padala na oči, zakopča gornje dugme na smeđem, prilično zamašćenomkaputiću, zatim pogladi iznošene kaubojke, koje su već izgubile svoju modru boju, te se najprijezačuđeno zagleda u prozor, a potom još začuđenije u profesora, pa upita podrugljivim glasom:"Kako?"

- 3 -

"Jesu li unutrašnja krila zatvorena ili otvorena?"

"Mislim da su otvorena.,."

"Onda ih zatvori!"

Učenik zabezeknuto pogleda profesora, koji se, blijed kao krpa, opet digao, te upita posvenaivno: "Zašto?"

Profesor se jedva savlađivao: taj huligan očigledno pravi od mene budalu, za njega nisamnikakav autoritet, drugarica, pardon, gospođa punica također pravi od mene budalu, jer naprvoga donosim kući manje nego naš susjed, mesar, svi ti balavci i sve te balavice smatraju meobičnim smećem jer znaju da su profesori plaćeni slabije nego mesari, frizeri, pipničari itrgovački pomoćnici. Ali, što je previše, previše je.

Pik značajno namigne razredu, opet se okrene k profesoru i upita još jednom s malkomilostivim osmijehom: "Zašto?"

"Zato ... zato što si... zato što si ti glupan", podvikne profesor piskutavim glasom, "glupankoji ne spada u treći razred gimnazije, i zato ... zato što sam glupan i ja koji podučavam takvoghuligana i bestidnika kao što si ti i još poneki drugi u tom razredu! Smjesta zatvori prozor, ili ćute zapisati u dnevnik!"

Usred sveopćeg grohota štrkljasti Pik vrati se do prozora i obrednom kretnjom zatvori iunutrašnja krila koja su u donjem dijelu bila zastakljena mliječnim oknima kako učenici no bizavidljivo buljili u ljude koji su prolazili pločnikom mimo prozora, a prolaznici se zluradoosvrtali u razred. Potom otkopča gornje dugme na zamašćenom kaputiću i vrati se na svojemjesto kao da je učinio historijsko djelo. Profesor je tako dugo gledao netremice pred sebe dokse razred konačno ipak nije stao smirivati. Ravnatelj bi me dakako upozorio: Druže Pozniču,smirite krv, naš je poziv težak, naporan, ali uzvišen, da, još uvijek i uzvišen. Htio bih samo znatišto je to uzvišeno u tom pozivu, što ...

"Koga dakle nema, molim?" više zasikće nego upita.

Iz razreda doleti nekoliko imena, ali se profesor zaustavi samo na jednome.

"Kotar... Tko još? Mir! Tko je redar?"

Iz mora, koje se iznova zatalasalo, digne se blistavi val — djevojka svijetle kose, plavih očijui blijeda lica. Učenica pokaže na prazno mjesto pokraj sebe i reče: "AdaKotar... " Potom se osvrne po razredu. "Nema ni Vodnika, Dolenca i... "

"Znači, Kotar, Vodnik i Dolenc", ponovi profesor, zapisujući imena u dnevnik. "Tko

još?"

"... i Lotrič!" završi redarica nabrajanje. "Lotrič će doći!" dopre iz prvog reda slijeva.

Profesor digne glavu i prijeđe pogledom po razredu.

"Što je s Lotričevom?" upita suho, službeno i prstima lijeve ruke zabubnja po katedri.Momče, nagrabusio si, otišao k vragu! Da si se prebacio na turističku geografiju, sada bi vozikaoengleske i nizozemske turiste po Dalmaciji, Crnoj Gori, Kosovu i Makedoniji, a ti si se, glupane,ugurao u profesuru.

"Budite već jednom mirni!" nastavi povišenim glasom. "U ova tri praznička dana mogli stese do mile volje nadivljati, sada imamo opet nastavu!"

- 4 -

"Lotričeva će doći svakog časa", reče redarica Jelka i ponovno se osvrne po razredu. Budućida je njeno mjesto bilo u trećem redu, drugo od prozora, a u razredu su se sa svake strane uskogprolaza nalazila po četiri reda klupa, zapravo stolova sa stolicama, u svakom redu po dva, moralase okrenuti još i unatrag da bi mogla vidjeti čitav razred. "Ni Osojnika nema", reče i sjedne.

"Znači, i Osojnik i Lotričeva!" reče profesor i opet se sagne nad dnevnikom.

"Samo Osojnik!" doleti s više strana od katedre.

"I Lotričeva", grune od katedre, "Lotričeve nema i sigurno Je neće ni biti..."

Uto se otvoriše vrata i na pragu se pojavi djevojka srednje visine, u crnoj i tako tijesnojpletenoj bluzici da su njezine inače malene grudi izazovno štrčale, a tamna suknja bila joj je takosašivena da su njezini djevojački bokovi upravo mamili, dok joj je crna, grivasta, kosa padala naramena i stapala se sa crnom bluzicom u samu crninu. Od čitavog njenog lica vidio se samokomadić bjeline s malim, malko prćastim nosom i nabubrelim, kao vatra crveno namazanimusnicama. U bijelim, gotovo prozirnim rukama držala je nekakvu torbu od crne kože, dok je nanogama imala zelene mrežaste čarape i špičoke s visokim petama. Tobože zbunjena, ona pogledaprema katedri, otvori za svoje sitno lišće upravo prevelika usta, tako da se pokazaše dva redablistavih bijelih zuba, te se s osmijehom uputi prema svojem mjestu u prvom redu nalijevo.

"A tko će se ispričati?" krikne profesor gnjevno kad je djevojka položila izlizanu crnu torbuna klupu i sjela. Manekenka iz pariškog ili rimskog modnog žurnala, da ne kažem što strašnije, ane učenica ljubljanske, slovenske, socijalističke gimnazije!

Djevojka ustane, popravi kosu, jer joj je ipak suviše padala na oči, ravnodušno se nasmiješi islegne ramenima, a rukama učini nekakvu baletnu kretnju.

"Zašto smo zakasnili?" zasikće profesor koga je djevojčina ravnodušnost očigledno bacala izravnoteže. Ne drži li njena majka frizerski salon negdje u Šiški? Udovica ili ra-stavljenica, usvakom slučaju guska koja nema o odgoju ni toliko pojma koliko moja lijeva cipela.

"Semafori su mi triput presjekli put", odvrati djevojka, još jednom slegne ramenima, tobože,što ja tu mogu i što mi možeš ti, profesorska bijedo, pa se važno osmjehne kolegama ikolegicama, zaigra svojim bijelim tankim ručicama po zraku i spusti se na sjedalo.

Profesor je već udahnuo zraka, već je otvorio usta, ali — druže Pozniču, obuzdajte se,odgojitelj mora progutati poneku besramnost, čak i uvredu, i ne zaboravite, prvi dan poslijepraznika najteži je — umjesto da plane, zamoli učenicu u prvom redu tik pred katedrom da mupokaže knjigu.

Svijetlokosa učenica pograbi knjigu, izađe iz klupe i položi knjigu na katedru.

"Molim, druže profesore", reče uljudno.

Čudno da u tom razredu postoji još netko koji zna što se pristoji", reče profesor s trunkomironije i počne pohlepno prelistavati po školskoj knjizi. Da, opet se nisam dospio spremiti. Ali,kako da i mislim na školu? Vidiš, Mirko, bijeljenjem smo prištedjeli najmanje deset hiljadarki. Ijoš onih nekoliko hiljadarki koje bismo potrošili da smo nekamo otišli. A sve zajedno iznosi...Ali, gdje sam, do vraga, stao prije praznika?

"Detela, o čemu smo posljednji put govorili?"

Svijetlokosa djevojka opet se digne i izgovori naslov posljednje lekcije.

"Da, da", reče profesor bezbojno, "došli smo do postanka Zemlje, to jest do raznih teorija opostanku naše Zemlje." Sva sreća da nas je naš stari čitava dva mjeseca gnjavio tim teorijama i

- 5 -

na prvom nas ispitu većinu oborio, mene čak i drugi put. Druže Pozniču, to je temelj geografije,bez toga ne možete dalje! Taj ću temelj valjda znati razložiti trećeškolcima bez pripreme.

"Danas ćemo, dakle, razmotriti kako je nastala Zemlja", započe bezizražajnim, monotonimglasom. Sve na njemu bijaše bezizražajno: suhonjavo, blijedo lice, sivo ponošeno ruho, košuljakoja nije bila ni bijela ni žuta, te šarena kravata kojoj je također bilo teško odrediti boju.Počnimo, dakle, u ime naroda, posljednji dio ove moje četvrte školske godine! "Razmotrit ćemorazne teorije ... " Budući da se buka u razredu još uvijek nije slegla, on oštro zabubnja prstimasvoje suhe koščate desnice po katedri i nastavi vidljivo glasnije, ali ništa manje bezizražajno:"No, budimo već jednom mirni, dosta smo vremena već izgubili." Pričeka da se razred ipaksmiri, ali kako ni njegove riječi, ni njegovi više molbe ni negoli ljutiti pogledi, ni njegovi prstinisu postigli željenog uspjeha, produži isto tako monotono kako je bio i započeo. Ako je pravovama, pravo je i meni. Na sreću, profesorima su ostavili barem imenik. Pa i u dnevnik smiješ tu itamo koga zapisati. A kod kuće čak ni toga nema. Sam si protiv triju: punica je iz sedmice usedmicu sve nepodnošljivija, Breda očigledno prelazi na njenu stranu, a sada je počela još iBredica. Tatice, ako mi ne doneseš čokolade, neću te vise poljubiti! Zelenbać! "Povijest našeZemlje počinje pretkambrijcm. O njenom postanku, kako sam već rekao, ima više hipoteza ... "Govorio je kao da prežvakava piljevinu i kao da mu je pred očima samo jedno: ta, ne isplati se,nikoga to ne zanima, a meni su se te stvari već na fakultetu popela navrh glave; otkako sam uslužbi, to isto gradivo prežvakavam već sedmi put, svake godine po dvaput, a danas ću ga utrećem c prežvakati još jednom, već osmi put. I to bi trebalo da bude nekakav intelektualniposao! A kod kuće bijeli sobe, čisti okna, struži parkete i spremaj podrum za ogrjev, jerdrugarica, pardon, gospođa punica ima kilu, jer je žena u sedmom mjesecu, a kćerka kaže da teneće više poljubiti, ako mi ne doneses čokolade. Ali, sada moram ovim glupanima razložiti dapretkambrij dijelimo na arhaik i algonkij, reći im moram da su prvi sedimenti nastali u algonkiju,a potom pred njima razviti još nekoliko hipoteza o tome kako je nastao život, taj prokleti životkoji ovi majmuni i ove majmunice grabe velikom žlicom, a ja sam bio, što se tiče njega,prikraćen jer sam se od desete svoje godine potucao po raznim domovima kao takozvanopartizansko siroče, premda je otac dezertirao iz partizana i izgubio glavu kao bjelogardista,majku, partizansku bolničarku, ubili bjelogardisti, očevi pajdaši, a ženidbom sam došao podkomandu drugarice Brede, blagajnice u poduzeću koje će svakog časa doći pod prinudnu upravu,i njene majke.

"Zanimljivo, vraški zanimljivo!" s dosadom zagunđa Pik usred profesorovog piljenja ismirenog talasanja sedamnaestogodišnjaka i sedamnaestogodišnjakinja.

"Otkada se ti, Pik, zanimaš za našu bakicu Zemlju?" tiho Pika upita njegov susjed.

"Od ovog časa pa dalje, dragi moj Raglja1,"

"A zašto, ako smijem pitati?"

"Sažalilo mi se pokajničke lice našeg vrloga geografa."

"Zašto pokajničke?"

"Momče, zar ne vidiš da. je tako zelen samo zato što čini pokoru za grijehe iz svogpretkambrijskog doba."

Razgovor između Pika i Ragi je nastavljao se u tom smislu, tiho kad bi profesor malko digaoglavu, a glasnije čim bi profesor glavu sagnuo. Okolina, do koje su u jednakoj mjeri dopiralePikove, Ragljeve i profesorove riječi, izvrsno se zabavljala, samo se Jelka, koja je sjedila tikispred Raglje i morala, dakako, čuti svaku njegovu i Pikovu riječ, ni jednom nije nasmiješila.Sjedila je nepomično i buljila u profesora koji je bez imalo zanosa obrazlagao kako je Zemlja,vrteći se oko Sunca i svoje osi, isijavala toplotu, prešla najprije u tekuće, a zatim u kruto stanje,

- 6 -

pare su se dizale u atmosferu, zgušnjavale se, pao je prvi dažd i nastala su mora, a u moru serodio život.

Kao što su Pik i Raglja bili u središtu pažnje i zabave u posljednja dva reda nadesno, tako jeprvi red nalijevo zabavljala Lotričeva Nives. Čas šapatom, čas poluglasno, ona je svojoj lijevojsusjetki Francki, svjetlokosoj debeljuški, te svom desnom susjedu Rudi ju, tamnoputoj ljudeskaris niskim čelom i spljoštenim nosom, sva razigrana pričala kako se s majkom za praznike odvezlau Veneciju i što su sve ondje vidjele i doživjele. Šapćući i pričajući, ona je rukama sjekla zrakpred sobom, slijegala ramenima i smijuljila se, darežljivo pokazujući svoje bijele, lijepe zube.Ali i drugdje u razredu profesor je stao gubiti slušaoce, još prije no što ih je stekao. Jernej, orijašs gotovo još dječjim licem, u pretposljednjem redu nalijevo, isprva je pozorno pratio tu i tamoipak zanimljivo tumačenje; no odjednom mu je bilo dosta profesorova monotonog pričanja, tepočeo sa svojim susjedom Tonetom, crvenoputim, zdravim momkom, poluglasno oživljavatiuspomene na njihov izlet: za tri dana oni su pješke i na skijama obišli pola Triglavskog gorja. Inekoliko drugih sedamnaestogodišnjaka i sedamnaestogodišnjakinja, isprva pažljivih, sve više seodvraćalo od hipoteza o postanku Zemlje i života na njoj prije toliko i toliko bilijuna godina.Koliko se toga zanimljivijeg dogodilo u posljednja tri dana! Metka je pričala Maji o knjizi kojuje pročitala o praznicima, Rado i Milan prihvatili su se svaki svojih sportskih novina, Radoslovenskih, Milan hrvatskih; Milojka, koju su izvrsno štitila Milovana široka leđa, nastavila ječitati najnoviji krimić iz serije X-100, Igor i Ivan, koji su s Pikom i Ragljom sjedili uposljednjem redu nadesno, naslađivali su se napola golim ljepoticama u raskošno ilustriranojtalijanskoj reviji, a Tine i Mojca, u drugom redu nalijevo, stiskali su jedno drugome od znojavlažne ruke. Magda, desna Jelkina susjetka, koja je prije mjesec dana izgubila majku uautomobilskoj nesreći, a otac joj je još uvijek ležao u bolnici, jadala se od časa do časa svojojdesnoj susjetki Darji kako joj je teško bilo samoj o praznicima. Alenka, koja je sjedila ispredDarje, povjerila se usred sata Veri, svojoj lijevoj susjetki, da su se njen otac i njena majka napraznik ipak pomirili i da će povući molbu za razvod braka...

Posljednjih četvrt sata profesorsko izlaganje pratilo je još samo kakvih pet učenica i tri iličetiri učenika. Dakako, ne svi zbog stvarnog zanimanja za predmet. Tomaž, u posljednjoj klupinalijevo, zato da bi gradivo već u školi utuvio u glavu, Pavle, u prvoj klupi nadesno, zato što muse činilo preglupo da dolazi u školu zbijati neslane šale i mlatiti praznu slamu i zato što je jošuvijek nešto držao do svog ugleda predsjednika razredne zajednice, a Jelka zato što nikako inikako nije htjela razmišljati o tome što ju je mučilo i čega se bojala. Ona je još uvijek sjedilanepomično, ukrućeno, s rukama na klupi, s otvorenom knjigom pred sobom i s očima uprtima uprofesora. Ipak, i Jelka je odahnula kad je zazvonio kraj sata. Odahnuo je, dakako, i profesor.Ipak, došao je kraj tog prokletog prvog svibanjskog sata! Na sreću, ovog tjedna u tomnajstrašnijem razredu nemam više sata. Slijedeći put, kad budem mogao uzeti u ruke imenik, bitće lakše.

"Znatiželjan sam kako ćete slijedeći put odgovarati kad. ste tako pažljivo slušali", rečeprijeteći, naglo se digne, pograbi dnevnik i gotovo pobjegne iz razreda.

Čim je profesor otišao, više mladića i djevojaka pojuriše do prozora, otvoriše ih i stadošeznatiželjno promatrati ulicu i gradilište iza nje. I Jelka priđe jednom prozoru, ali ne zato da vidišto se događa na ulici i na visokom željezno- betonskom kosturu, već zato da udahne svježegzraka, jer se nije osjećala nimalo dobro, i to već od ranog jutra.

Na kraju odmora nitko, dakako, nije čuo školsko zvono, ili se samo pretvarao da ga ne čuje;većina njih također nije opazila ni krupnog, malko ćelavog profesora u svijetlosivom odijelu, svedok nije došao na podijum i položio dnevnik na katedru. Oni koji su stajali uz prozore, hitro serazbježaše u klupe, a oni koji su sjedili na svojim

- 7 -

mjestima utihnuše, ustadoše na profesorov mig glavom, pa opet sjedoše. Profesor upiše svoj sat iodsutne, te poče s izlaganjem. Glas mu bijaše, doduše, snažan, ali raspjevan, zato je mladeslušaoce, prije svega slušateljice, više privlačio melodioznošću svojeg govora obojenogdolenjskim narječjem, nego onim o čemu je pričao. Jelka se it sve snage trudila da izlaganje pratipažljivo. U prvoj polovici sata to joj je uspjelo, čak je tu i tamo zapisala poneku rečenicu: nokada su u drugoj polovici sata disciplina i pažnja popustile, u profesorovo izlaganje o odnosimaizmeđu djece u porodici sve više se uplitalo ono što su već prilično dugo iza njenih leđa šaputalijedan drugome Pik i Raglja, te ono o čemu su potiho razgovarale Magda i Darja desno od nje.Isprva je s uspjehom odbijala glasove koji su dopirali iz stražnjih redova i zdesna, ali je uskoropostajala sve nemoćnija pred njima, sve dok im se konačno ne prepusti.

Psihološki je najgadnije biti jedinac. Znate li zašto?

Raglja, jesi li na praznike koju počešljao? Počešljao!? U kojem si to akademskom pravopisuopet iščeprkao tu riječ? Prvog maja bila sam na majčinom grobu, a jučer popodne u bolnici kodoca. Dijete jedinac je egoist, uvjereno je da je središte porodice. Je li bila gimnazijalka? Nisamtražio svjedodžbu. I kako je bilo? Momče, još si suviše mlječnozub da bih ti pričao. Je li ocubolje? Drugog tjedna doći će kući. Misliš li, Pik, da doista nisam još ni jedne povalio ilipočešljao, kako ti to kažeš? Uvjeren sam da nisi. Takva djeca osjećaju pri socijalizaciji velikepoteškoće. Tek kad se vrati kući, vidjet će da nema mamice. Pa ipak, varaš se, Pik. No, možda sipovalio ili češljao u snu, a možda ni u snu. Previše misliš na to, Magdo. Nisam je dovoljnovoljela. Ako poslije prvog djeteta dođe drugo, situacija se mijenja. Dakako, prvo dijetedoživljava krizu. Momče, ovog trenutka izgubio si svog najboljeg informatora. A ti svognajboljeg slušaoca. Prvo, starije dijete obično je manje borbeno, što se pokazuje i kasnije. Zaštonisam pošla s njim? Sreća što si ostala kod kuće sada bi i ti ležala u bolnici. Obično sam sjedilasprijeda uz oca, tamo gdje je sjedila mamica, znači, ja bih bila mrtva, a ona živa, ništa joj se nebi dogodilo, kao što se nije ni Petrčeku. Prvom djetetu nedostaje povjerenja u sebe, a javlja se iljubomora. No, Raglja, zini već jednom nešto, inače ću otegnuti papke od dosade, tog Marnovogčešljanja već mi je dosta. Govorit ću s tobom ako promijeniš mišljenje o meni. Sada bi bilo teškonjoj. Mamica bi još imala Petrčeka, a ja nemam druge mamice. Psihološki položaj drugog djetetaje bolji, od prvih je dana naviknuto na društvo; a budući da se tek mora boriti za svoje pravo, toje i borbenije. U kakvom smislu da promijenim mišljenje o tebi? Da me priznaš ravnopravnimsebi. Takvo je dijete i samostalnije, posjeduje veću životnu energiju, optimističkiji pogled naživot. Uobraženko! Potrebna si ocu i... obriši suze... djeca iz velike porodice ... jesam li tepočešljao, zar ne... hvala Darjo ... imaju manje poteškoća... pravi se javio ... dođi popodne ... umaterijalnom pogledu stvar je drukčija... doći ću ... sklopimo primirje ... u redu ... ali o tomedrugi put... ti si kuka... a ti kvaka... za slijedeći put naučite ...

Riječi su se udaljavale i stapale jedna u drugu, glasovi su se također stapali u jedan glas kojije tonuo u nekakvu gustu maglu. U toj se magli stale gubiti i klupe s kolegama i kolegicama, unju je srljala katedra s profesorom, u njoj je tonula crna ploča, nestajalo je sve, ostala je samonekakva tupa bol, zamrlost misli, čuvstva i tijela.

Negdje daleko, silno daleko javi se prigušena zvonjava, nalik na školsko zvono ...

Jelka se prvo trgne, a zatim ustane, jer su ustali i svi oko nje, pa opet sjedne kad su i drugisjeli, zatim iznova ustane i opet se spusti na sjedalo. Znala je, doduše, da je počeo novi sat,vidjela je i mladu ženu u crvenoj pletenoj bluzici, profesoricu kemije Emu Starman, čula je Pikai Raglju, koji su i dalje pričali svoje neslane šale, čak je vidjela i to kako je profesorica ispisivalana ploči nekakve znakove, zacijelo formule, ali joj se sve to pričinjalo više kao priviđenje negokao istina. Istina je bila mora koja je ležala na njoj i nije joj dopuštala da razgovijetno vidi stvarioko sebe i jasno misli o tome što se zbiva oko nje i u njoj samoj. Sat je tekao polagano. Napolju

- 8 -

je sjalo svibanjsko sunce, ali je u razredu bila gusta siva magla i uz put gušila svaku riječ, svakiglas.

Odjednom je presiječe negdje u križima i potom joj se nešto čudno pomakne u trbuhu.

S užasom položi dlan desne ruke na to mjesto.

Znači, više nema nikakve sumnje! U drugom sam stanju, u drugom stanju! Povuče ruku iopet je položi na klupu, preplašeno se osvrne oko sebe, a potom upre zbunjene oči pred sebe.Kao kroz maglu, tamo iznad glava svojih kolega i kolegica, vidjela je mladu ženu s malko suvišebujnim grudima za njen vitki stas, stajala je ispred ploče, nešto govorila i crtala ravne iiskrivljene linije, te ispisivala brojke i slova. Znači, istina je? U drugom sam stanju, u drugomstanju! Slutila sam, bojala sam se, ali sam ipak tvrdoglavo odbijala tu mogućnost; nisam udrugom stanju, nemoguće da bih bila u drugom stanju, samo sam bolesna, nikad s mojimdjevojačkim stvarima nije bilo u redu, već više godina imam poteškoća, čas me trga u trbuhu,čas me boli glava, sve to, što u posljednje vrijeme nije u redu; nije ništa novo, ništa posebno,jedino je gadnije, a gadnije je zbog moje živčanosti, a živčana sam stoga što nisam znala kako jei što je sa mnom. No sada znam. To nije ni živčanost ni strah, niti je bolešljivost, u drugom samstanju, u drugom stanju! Pomaklo se i progovorilo glasno i razgovijetno: Jelko, u drugom sistanju, u drugom stanju! čuješ li, Jelko, to je drugo stanje, to je dijete! Već dugo je u tebi,premda si ga tako tvrdoglavo odbacivala, premda si samu sebe čitavo vrijeme tako naivnouvjeravala da nije ništa, da ne može biti ništa, da ...

Ruka joj opet sklizne s klupe.

"Jelko?"

Prestrašeno se osvrne oko sebe. Nije li je prozvala profesorica?

"Obriši ploču!" šapne Magda Jelki. "Kako ću dugo čekati?"

"Jelko, izađi i obriši ploču!" doleti straga jer je još uvijek sjedila nepomično, kao ukočena.

Skoči na noge, jurne kroz prolaz između klupa, pa dalje na podijum. Zgrabi spužvu, stisne jedrhtavim prstima u pesnicu i poče brisati. Profesorica, držeći kredu u desnoj ruci, stajala je uzkatedru i mirno tumačila dalje.

"Slabo ti je, Jelko?" upita Magda Jelku kad se vratila u klupu i opet položila dlan na trbuh.

Naglo povuče ruku i položi je na klupu, a potom zgrabi olovku, pogleda na ploču i prepišeono što je profesorica napisala. Pokuša se sabrati, savladati užas koji ju je bio spopao, pratitiizlaganje. Ali osim glasova koji su dolazili od ploče, ona je čula i glasove zdesna i odostraga, noujedno i glasove koji su dolazili odnekle duboko iz nje same.

... Najbogatija ležišta boksita u našoj zemlji. Pitala sam te, Jelko, da li te boli trbuh. Ne, ne,ništa me ne boli. Hercegovina, Dalmacija. Pintaru, zar te moram posebno moliti da zapišeš našaležišta boksita? Uopće, u posljednje si vrijeme tako blijeda, danas još više nego prije praznika.Ništa mi nije, Magdo. Crna Gora, Istra. U drugom sam stanju, u drugom stanju. Možda bi bilobolje da sam ostala kod kuće. Jeste li napisali? Jelko, da nije nešto drugo? što bi bilo drugo? Je likod kuće što naopako? Najjeftinije se dobiva pomoću elektrolize rastaljene glinice. Meni možešreći; otkako nemam mamice, ostarjela sam za nekoliko godina. Magdo, Jelko, što imate toliko dapričate? Kako li se samo drugarica - izgovaraj: drugarica seksepilbomba' — nakočoperila. Udrugom sam stanju, u drugom stanju, a mislila sam da nije ništa. Glinicu dobivamo iz boksitaovim postupkom. Pintaru, pazi, Kastelicu piši! Danas je naša Ema dosadna, Darja je doznala danjeno dijete lebdi između života i smrti. A moje je dijete zdravo ...

- 9 -

Jelka je vukla olovkom po bilježnici ravne i vijugave crte i prepisivala formule s ploče, nepoimajući što znači i predstavlja sve ono što je prepisivala i precrtavala. Pojedine riječi, makardolazile odanle sprijeda ili odostraga, uskoro više nije mogla ni znala povezati u smisaonucjelinu. U njoj je sve jače živjelo samo jedno: gruda, koja se već dulje vremena pritajenosakrivala u njenom trbuhu, malo prije se pomakla i progovorila glasno i razgovijetno: UDRUGOM SI STANJU, U DRU-GOM STA-NJU!

Naokolo odjeknu galama. Nije li to zapljusnuo val koji će pokopati pod sobom čitav razred, inju zajedno s grudom?

"Jelko, spremi bilježnicu! Zvonilo je."

"Zar je već veliki odmor?"

"S tobom, Jelko, nešto nije u redu."

"Stvarno mi nije dobro", reče pocrvenjevši u licu. Spremivši bilježnicu, još doda: "Ta znaš,Magdo, da svakog mjeseca imam poteškoća."

Strelovito se digne; ali tek nakon kratkog oklijevanja uđe u prolaz, pomiješa se s kolegama ikolegicama, te se prepusti zapjenjenom valu da je ponese prema podijumu, gurne kroz vrata,odnese uskim, mračnim hodnikom u tijesnu vežu i baci kroz širom otvorena ulazna vrata napločnik ispred škole. Zaustavi se na dva-tri koraka od ulaznih vrata, ali mimo nje još uvijekbučala bujica mladih ljudi. Njihovi, glasovi, njihove riječi, njihovi povici i njihov smijeh, sve seto stapalo s bukom automobila koji su jurili ulicom, s lupnjavom strojeva sa željeznobetonskogkostura. A s vedrog neba bez oblačka sunce je prosipalo tople svibanjske zrake na pločnik, naulicu i na mlade ljude ispod sebe. Koliko je Jelka željela da se baci u tu vrevu života, ali joj je tobranila gruda koja se malo prije pomakla u njoj. Svojom šutnjom i svojom nepomičnošću ona jevikala usred vesele buke naokolo, slala je svoje povike u plavetilo majskog neba, u tople zrakeveć gotovo ljetnog sunca: u drugom si stanju, Jelko, u drugom stanju! Još jutros, kad te spopalalagana slabost, odbacivala si tu mogućnost, tobože, to je obična jutarnja slabost, tako reći većprirođena, a sada znaš, konačno ipak znaš, da je to posljedica trudnoće, kao i sve one slabostikoje su te obuzimale u posljednje vrijeme, a ti si u svojoj lakoumnosti smatrala da je toposljedica bolešljivosti. Nikakve obmane više nema, nikakve isprazne nade da nije ništa i daništa neće biti, jeste, draga Jelko, grudica je u tebi.

"Jelko, zašto tako sama?"Podigne zbunjeni pogled na Tomaža koji se zaustavio kraj nje, i krv joj udari u obraze.

"Poslije škole imat ćemo sat razredne zajednice", nastavi Tomaž vedro kao što je i nebo nadnjim bilo vedro, te pri tom gotovo proždrljivo mlatio svoju užinu, ne zapažajući zbunjenost uJelkinim očima, ni crvenilo na njenim obrazima. "Moramo se dogovoriti o nacrtu školskogstatuta. Drugi su razredi već stavili neke primjedbe, a kod nas se baš nitko ne zanima. Moramose dogovoriti i o subotnjem plesu. Jelko, nemoj da pobjegneš!"

Jelka je dobro razumjela samo posljednje riječi.

"Kamo bih pobjegla?" upita sa škrtim osmijehom.

"Kamo?" bučno se nasmije, visoki, mišićavi tamnokosi momak. "Znaš da se obično svirazbježe kad Pavle najavi sat razredne zajednice; baš tada imaju važnije poslove, a zapravošetaju ulicama i vrate se kući tek u dva, pola tri."

I časak zatim već je odjurio do najbliže grupe učenika.

No slijedećeg trenutka opet je bio pred njom.

- 1 0 -

"Hoćeš li popodne u kino?" upita u jednom dahu. "U Komuni se daje navodno dobar film, aprvog dana poslije praznika tako je odvratno čitavo popodne i čitavo veče sjediti

uz knjigu. Karte ću ja nabaviti. Da li ti se više sviđa u pet ili sedam?" Zar da s Tomažem pođem

u kino? "Jelko, u pet ili u sedam?" "Ne mogu, zbilja ne mogu ... "

"Toliko sam te puta već pozvao, imao sam već i karte, čekao sam te, a tebe nije bilo

"Zbilja ne mogu... "

Polako se okrene i ode na drugu stranu ulice, a Jelka pobjegne u zgradu. Suviše svjetla isunca bijaše napolju, suviše očiju. Čak i u veži bijaše suviše svijetlo i suviše živo. Povuče se uhodnik. Tu je vladala polutama, svjetlost je dopirala samo kroz vrata koja su bila širom otvorena.Ode čak do kraja hodnika. Desna vrata vodila su u njihov razred, lijeva u jedan od prvih razreda,odanle se čulo gotovo dječje vrištanje, vrata pravo vodila su u muški zahod, odakle je svaki put,kad god su se vrata otvorila, zapuhnuo smrad po mokraći, pomiješan s dimom od duhana.Morala je u razred. Kolegice i kolege, oni koji nisu napustili razred, stajali su kraj otvorenihprozora ili sjedili na svojim mjestima, jeli, razgovarali, smijali se ili prepisivali domaće zadaće.Da priđe do prozora ili sjedne na svoje mjesto? Tada ugleda ploču punu brojki i slova. Sjeti se daje redar. Brzo zakorači na podijum i zgrabi spužvu. Još nije sve ni izbrisala kadli zazvoni.Uskoro zatim otvore se vrata i u razred provali bujica smijeha i povika. Odloži spužvu i pohita uprolaz između klupa. Razred se brzo smirivao.

Usred prelistavanja bilježnica i knjiga, usred pritajena šaputanja, uđe profesorica slovenskogjezika i razrednica. Bila je, kao i obično, odjevena u staromodno skrojenu tamnu haljinu, ovajput tamnozelenu, imala je dugoljasto, još prilično ljepuškasto, ali suviše ozbiljno lice. Imala jesvijetle, blistave oči, ako je bila zadovoljna svojim učenicima; ako je pak bila nezadovoljna iljutita, u njima je ležalo olovno, mrtvo sivilo. "Morana!" viknuo je u jednoj takvoj prilici Pik,već u prvom razredu. I otada je za čitav razred, za čitavu školu bila samo Morana; nijedno drugoime ne bi bolje pristajalo toj veoma visokoj i veoma štrkljastoj četrdesetogodišnjakinji. No ovajse put sve smijalo na njenom blijedom i prerano ostarjelom licu.

"Dobar dan, djeco!" vikne ona lakoćom djevojčice, što nije nimalo pristajalo ni njenojpojavi, ni njenoj odjeći, ni frizuri iz predratnih vremena. "Kako ste proveli praznike? Dobro, što?Odmorili ste se i sada ćete lakše raditi." To je moj razred, mojih sedamnaest momaka i petnaestdjevojaka, kojima sam već treću godinu druga majka i drugi otac, a po nekome i jedina majka ijedini otac. Opet jedan sat kad ću im moći ispričati ponešto što će im razbistriti i produbitipogled u našu prošlost, u sam život. "Dakle, kako je bilo, djeco?"

Odasvud dobrovoljni odgovori i osmijesi, samo Pik i Raglja napraviše neumjesnu šalu naračun razredničinog prijaznog pozdrava. Ta kakva djeca! Polovica njih već su češljali ili bilepočešljane! Polovica!? Pretjeravaš, Pik! Dabome, ako sudiš po sebi. Uto je razrednica već bilaobavila formalnosti, te se digne za svoje godine upravo previše mladenački, dođe do krajapodijuma i pogledom punim odgojiteljskog zanosa i radnog elana — tri dana odmora jedovoljno, moja su djeca, kao i ja, zacijelo oma za posao — obujmi "svoj razred"", a potomohrabrujuće klikne: "Danas imamo lektiru, zar ne? Prijašnji ste mjesec pročitali i prostudirali povlastitoj volji odabran slovenski biografski roman. Nadam se da ste svoj posao obavili pošteno.Uostalom, to nije bilo dosadno čitanje, stekli ste mnogo koristi, i za školu i za život. No,pokažite bilježnice, a potom ćemo razgovarati o jednom od pročitanih djela!"

Na klupama tu i tamo ugleda zelene bilježnice za školske zadaće.

"No, najprije pokupite školske bilježnice! Bilježnice na kraj klupe, brže, brže,Francka i Anka pokupite ih!"

- 1 1 -

U isti čas su Francka iz prve klupe nalijevo i Anka iz prve klupe nadesno počele svaka nasvojoj strani sakupljati bilježnice, Pik digne svoju dugačku ruku.

"Što je, Gregoru?" upita razrednica glasom koji je pokazivao razumijevana za tog njenog"najtežeg" momka i ujedno volju da pomogne.

"Pogledao sam u najnoviji Pravopis što ga je 1962. godine izdala Slovenska akademijaznanosti i umjetnosti", započne Pik s blagim ironičnim smiješkom, pošto je prije toga nogommunuo svojeg susjeda, "i na strani 870, desni stupac, jedanaesto geslo, našao sam glagol šlatati."I namignuvši Raglji, koji je već jedva savladavao smijeh, on uzme debelu knjigu, koju je imaootvorenu pred Sobom, u ruke i nastavi s još većom primjesom posmijeha u svojem glasu. "Ovdjepiše, molim, tačno ovo: šlatati šlatam, tipati, otipavati, šorkati, šlatajajti!

šlatal, -ala, -o, šlatanje -a s i šlatati -am s stal. poud", podigne glavu i završi s očiglednimpodsmijehom, "što znači srednji rod, odnosno sa stalnim naglaskom; znači, imamo upravo dvaglagola: šlatati i šlatati... "

U toku Pikova čitanja sjaj u razredničinim očima gasio se i u njih se uvlačilomutno sivilo olova.

"Riječ je sigurno pravilna ako su je slovenski akademici unijeli u Pravopis i nisu joj dodalistrelice, niti je označili kružićem", reče Pik pobjednički.

"U takvoj vezi, kako si je u školskoj zadaći upotrijebio ti, ona je prostačka, zato sam ti jepotcrtala i rekla ti da si je morao staviti među navodnike ako si je već upotrijebio", rečerazrednica s olovnim pogledom. Na lijepi način s tim momkom neću postići ništa, morat ću.dakle, zaista posegnuti za drugim sredstvima, što mi već prilično dugo spočitavaju kolege.

"Ne znam zašto bi to bilo prostačko", reče Pik, položi Pravopis na klupu, uzme u rukeškolsku bilježnicu i, namignuvši Raglji, koji se upravo previjao od smijeha, počne veomaozbiljno čitati iz bilježnice: "U međuvremenu, dok sam ja bubao engleske riječi, momak na klupipokraj mene cijelo je vrijeme šlatao svoju curu. Je li to prava sredina za učenje? Je li to..."

"Dosta!" ljutito vikne profesorica. "Predaj bilježnicu i sjedi! Ne, ustaj!" odmah ispravi samusebe. "Reci, kada misliš poći brijaču! Zar ti nisam još prije praznika naredila da se ošišaš? Usvojem razredu neću da vidim egzistencijalističke i huliganskekose!"

"Molim, to je moja privatna stvar!" više se obrecne negoli reče Pik. "I uopće, nemam novacaza takve stvari."

"Ne, dragi moj, to je školska stvar!" Razrednica otvori svoju strašno izlizanu i knjigamaprenatrpanu torbu, uzme iz nje još izlizaniju novčarku i pođe kroz prolaz prema posljednjojklupi. "Tu ti je novac", vikne i položi na klupu tri stotinjarke, "i gledaj da te slijedećeg satavidim ošišanog!" Pik htjedne nešto reći, ali ga ona nadjača. "Ni ovih tvojih svinjskih kaubojkitakođer neću da vidim. Ili dolazi u školu dostojno odjeven, ili ostani kod kuće!" I okrene senalijevo. Ono što je Pik među mladićima, to je Nives među djevojkama. I s njom moramobračunati. Krajnji je čas. "To vrijedi i za tebe, Nives!" zakriješti. "Ne maži usnice, ne odijevajse. kao maškara i skrati sprijeda kosu! Nisi valjda u kakvom baru na američkom Divljemzapadu! Ustaj, kad govorim s tobom!"

Nives učini rukama dvije-tri kretnje, digne se krajnje začuđeno, te s najnevinijim smiješkomna svojim uistinu suviše jako, ali ipak dosta vješto namazanim usnicama zagleda učetrdesetogodišnjakinju koja je već odavno izgubila i ono malo ženskog čara što ga je nekoćmožda i imala.

"što hoćeš time?"

- 1 2 -

"Sjedi!" vikne razrednica, a zatim ponovi mirnijim glasom: "Sjedi, Nives!" Iva, nećeš valjdazbog te dvije crne ovce druge oštetiti za čitav sat! Priberi se, budi odgojiteljica, ovu si djecuprimila u prvom razredu i dovest ćeš ih do mature, u život. I časak zatim već se okrene premarazredu s oproštajnim smiješkom na svojim, još uvijek krutim obrazima i sa slabašnom iskrom ujoš uvijek olovnim očima. "Tako", reče mimo, "a sada pokažite lektiru!"

U prvom su redu zadaću "izradili Anka, Pavle i Milka, u drugom samo Vera, odlikašica, kojanije živjela ni za što drugo već samo za školu, u trećem Darja, pa Jelka, koja ju je izradila većprije dva tjedna, u posljednjem pak nitko.

"A drugi?" upita glasom koji je otkrivao krajnje razočaranje. Znači, istina je što joj je zavrijeme odmora poslije prvog sata rekao kolega Mirko Poznič, koga doduše ne cijeni kaopedagoga, da je njezin razred nemaran i do krajnosti nediscipliniran. "Tko ima na toj stranilektiru?" upita opet s olovnim pogledom, okrenuvši se k lijevoj polovici razreda.

Ustale su tri-četiri djevojke, htio se dignuti još i Tomaž, ali su ga siktavi gasovi pritisnuli

natrag na sjedalo.

Nekoliko se trenutaka više majčinski negoli ljutito osvrtala na lijevu, pa na desnu polovicurazreda, zatim se vrati na podijum, namigne djevojkama koje su ustale da sjednu, te progovoriglasom "Slovenke koja je jedina preživjela prvi i ujedno posljednji atomski rat", kako je kasnijeustanovio Pik, da imaju pravo oni profesori koji se, što dalje sve više, žale na njen razred."Popustili ste, umjesto da se pred kraj školske godine prihvatite učenja. No, u redu. Neka bude!Pravednost traži od mene da u svome razredu zahtijevam isto toliko koliko i u svakom drugomrazredu. Tko ne bude imao slijedećeg sata lektiru, tko ne bude poznavao vrlo dobro jednog odnaših malobrojnih biografskih romana, tko ... ukratko, tko misli da je dovoljno ako dolazi uškolu samo zato da sjedi, dobit će takvu nedovoljnu ocjenu da je se neće riješiti do mature. Tako,a sada prelazimo na Gregorčiča! Otvorite knjige!" Bolje je tako. Silom nećeš postići ništa. Štodalje, sve manje. Uopće, pretjerana strogost u nastavi materinskog jezika ne vodi ničemu,omladinu ćeš samo odbiti od njega. I šetajući ispred klupa, ona vrati u svoje krute obraze neštopedagoške živahnosti, te nastavi glasom koji je iz časa u čas postajao sve topliji i ljubazniji."Posljednji smo put pročitali i protumačili rane Gregorčičeve pjesme, a sada dolazimo do onih ukojima gorički slavuj razotkriva razočaranje nad životom. Jedna od takvih pjesama jeste Čovjekanipošto! Pročitajmo je! Otvorite čitanke!" Pravo reći. Pik živi u lošoj sredini, što dalje, svelošijoj. Otac se lani drugi put oženio, ljetos i majka; već prilično dugo živi nekoliko tjedana tu inekoliko tjedana tamo, otac ga kvari i majka ga kvari, to će reći: malo je njima stalo do njega, odoca i majke dobiva novac samo zato da im ne bude na smetnji. Morat ću ga pozvati poslije školei nasamo porazgovarati s njim. Još jednom prošeta ispred klupa, od vrata do prozora i opetnatrag. Pa i ta Nives! Njena je majka nemoguća. Miriše kao reklamni kotao za kolonjsku vodu.Muža je ostavila i zacijelo živi s nekim kao priležnica. Kakva može biti, prema tome, djevojka?Lakše bi bilo da u razredu nema Pika i Nives, ali očajavati ne smijem. Pravi pedagog ne smijeočajavati nikada! "No, jeste li već našli čovjeka nipošto? Tko u ovom redu nema čitanke? Nives?Jasno. Zašto je nemaš, ako smijem pitati? Zaboravila si je? A namanikirati nokte i namazatiusnice, to dakako nisi zaboravila. Gdje ti je uopće školska torba? Ovo je tvoja školska torba?"Iva, ne daj se izazivati! Pozovi djevojku u zbornicu i reci joj u četiri oka sve što je zavrijedila!Pozovi ponovno njenu majku, ukratko, postupaj pedagoški! No u isto vrijeme dok je profesoricitako govorio njezin unutrašnji glas, njene su oči ispitljivo prelazile preko klupa. Ni polovica njihu razredu nemaju školske čitanke. To je prevršilo svaku mjeru! Kako da čitaju i osjete ljepotuGregorčičeva stiha ako nemaju svojih knjiga, svoga teksta? Sve to već sam im nebrojeno putaobjasnila, molila ih, čak preklinjala, da nose čitanku sa sobom, ali badava. Htjela bih bitiljubazna s njima, o kako bih to htjela, a oni ipak... "I u ovoj klupi samo jedna knjiga, jedna načetiri. Tine, gdje ti je knjiga? A tebi Mojca? Neka dođu vaši roditelji što prije u školu! škola nije

- 1 3 -

ni kavana ni dansing, kako valjda misli Nives, ni sajam ni cirkus, kako misle Pik i Raglja, a nijeni raj, kako mislite vas dvoje. Najprije samo zaljubljeni pogledi i stisak ruku, a sada se već iljubite u školi, kako mi je prije praznika rekao jedan od drugova profesora. Ustanite kadrazgovaram s vama!"

Tine i Mojca, oboje visoki, vitki, plavokosi, lijepi mladi ljudi, pocrvenješe u licu kao rak,iako ni za koga u razredu nije bila tajna da se vole. Njihova je tajna bila jedino noć što su je napraznike doživjeli u Kamniškim planinama.

"Nećete više sjediti zajedno!" prosudi razrednica nakon kratkog razmišljanja. "Mojca, ti ćešsjediti", osvrne se po razredu, tražeći prikladno mjesto za zaljubljenicu, te dva puta preletiredove; dok je treći put išla pogledom po razredu, oči joj se zaustaviše na Jelki, koja, susrevši ses njenim očima, smjesta obori pogled i pocrveni još jače nego maloprije

Mojca, "tamo desno, na Jelkinom mjestu, a ti, Jelko, tu na Mojčinom. Jelko, uzmi svojestvari! U posljednje vrijeme popuštaš u školi, tu sprijeda bit ćeš bliže profesorima."

"Neka ostane tu!" zamoli Magda, kad se Jelka nakon nekoliko časaka digla kao u vrtoglavici,a Darji preletio preko lica zadovoljan, upravo zluradi osmijeh.

"Rekla sam da će Jelka sjediti tu, a Mojca ondje, tako će biti bolje za obje, za sve troje",tvrdo progovori razrednica. Budući da su se obje djevojke još nećkale, njeno se lice odulji. (Pik:Staroslavenska boginja smrti produljila se u pedagošku palicu iz vremena kad je učiteljevaoJeprški učitelj!") 'No, zar da podnesem pismenu molbu? Mojca onamo, Jelka ovdje, a Tine ostajena svome mjestu! Dakako, na svim satima, ne samo kad je slovenski jezik, i do kraja školskegodine!" Okrene se i ode do podijuma, da se smiri. Kad se okrenula, uhvati Mojčin neprijateljskipogled. "I da ste mi slijedeći put donijeli čitanke! Svi!" vikne. "Tko je ne bude imao, naučit ćenapamet sve one pjesme koje ćemo slijedeći put pročitati i protumačiti! Tako, a sada na posao!Tine, posudi knjigu i pročitaj čovjeka nipošto!"

Jelka nije čula ni zaletavajuće čitanje ni profesoričine primjedbe. Osjećala je da su jedoslovce odvojili od nečega što je bilo čvrsto povezano s njenim dosadašnjim životom; tu, kamoje došla, bit će drukčije, kao što će odsada i sve ostalo u vezi s njom biti drukčije. Tu je svimapred očima, nalijevo tik pokraj nje nalazi se prolaz između klupa, ne samo s one strane nego i odkatedre moći će se vidjeti kako grudica u njoj raste, kako se haljina na njoj napinje, kako...

Jelka dođe k sebi tek kada tamo, za katedrom, ugleda profesora francuskog jezika, ne lijepogdoduše, ali ipak pristalog muškarca srednjih godina i srednjeg, malko plećata stasa. Onakostojeći, on upiše svoj sat i odsutne, pa zakorači na kraj podijuma i visoko podigne desnicu,držeći u njoj bijelu, broširanu knjigu.

"Alors, c'est un livre tout nouveau", usklikne oduševljeno kao da drži u rukama otkrićestoljeća. "Une antologie de la poesie Slovene parue a Paris." Čak i tamo straga desno utihnesmijeh. "Alors, enfin un recueil de poesies slovenes en frangais."

Jelka oslušne. Monsieur Alors, kako su već prvog dana nazvali profesora francuskog jezika,bio je njezin najdraži profesor, a francuski jezik njen najdraži predmet. U posljednje dvije godinepročitala je više francuskih nego slovenskih knjiga, kod kuće je imala nekoliko tuceta francuskihploča, ne samo kompozitora već i pjesnika i dramatičara u interpretaciji najboljih, pariškihglumaca, a otac joj se već od jeseni dogovarao s nekim svojim pariškim poslovnim znancem,koji je također imao kćerku, oko zamjene za vrijeme ferija.

"Zanimaju li vas, dakle, slovenske pjesme u francuskom prijevodu?" upita profesor nafrancuskom jeziku.

"Zanimaju, zanimaju", doleti odavle i odanle na slovenskom, ali i na francuskom.

- 1 4 -

"Kojeg slovenskog pjesnika sada

učite?" "Gregorčiča!!"

Malko prelista po knjizi i podigne glavu.

"Dakle, tu je Gregorčič! Pas Vhomme! To znači, Stropnik?"

Osvrne se nadesno, ali se Jelka digne sa svog novog mjesta i reče: "čovjeka nipošto!" "Otkad

sjedite ondje?" začudi se profesor. "Od prijašnjeg sata."

"Zašto?"

Odgovori glas iz posljednje klupe: "C'est a cause de l'amour!"

"A cause de l'amour?" Još začuđenije pogleda profesor Jelku kojoj njezini inače blijedi obrazi u tajčas upravo planuše.

"Oui", smijući se reče Francka, "c'est a cause de l'amour entre Mojca et Tine!"

"Alors, c'est autre chose", reče profesor gotovo s olakšanjem i gotovo zahvalno pogleda Jelku.

Profesorov pogled zbuni Jelku još više, samo tu i tamo uhvatila je poneki na francuski preveden

Gregorčičev stih.

"Na kraju, još jednu ljubavnu", reče profesor pošto je pročitao i protumačio Gregorčičevu pjesmu.Okrene nekoliko stranica. "Alors, ovo! Dans l'ivresse amoureuse d'Aloys Gradnik."

Jelka se trudila da prati profesorovo čitanje. Ali je uspijevala uhvatiti samo raspjevani ritam pjesme,smisao nije razabrala premda je pojedine riječi razumjela. Tek kada profesor počne prevoditi, uspije da semalo ipak sabere.

"Oh, n 'attens de moi aucune parole! U originalu, ako me ne vara sjećanje, pjesnik je zapisao: O, safne morem reči ti besede! I dalje! Si je te suis comme la rose, parfum et chair - cueille-moi! če sem tik a . . . ka duhteča roža — vtrži! Si je te suis comme une coupe de vin vermeil — prends-moi! Oh, serre-moi dans tes levres et bois-moi jusqu ' a la derniere goutte. če sem ti kakor čaša vina — drži, o drži me naustih in me p i j , da zadnja kaplja v tebi izkopni."

Profesor digne glavu i pogledom, u kojem je bilo nečeg trpko gorkog, pređe po razredu. Da, to jeljubav, to je poezija. Kad sam bio u vašim godinama, nisam je uživao. Buljio sam u knjige, a potom jedošao rat, okupacija, došli su zatvori, počela je partizanija, a poslije rata udarnički rad. Tko je onih godinadospio misliti na ljubav? A vrijeme je, međutim, teklo, teklo...

L'amour! Ljubav? Pitala se i Jelka dok je profesor iznad razreda gledao u svoj svijet. Prije nisam čula,nisam znala ništa o njoj, pa ni sada još ne znam. Je n'en sais rien. Ono se dogodilo bez ljubavi. Sansamour. Nehotice i nesvjesno. Pa ipak... Ta se pjesma ne odnosi na mene. Nisam ga voljela, ni on nijevolio mene. Nikad ranije nisam ga vidjela, ni on mene nije do onog časa vidio. Ni poslije toga nisam gavidjela, zacijelo ga nikad više neću ni vidjeti, ni on mene također neće više vidjeti. Samo jednom smo sevidjeli, samo jednom smo... Pa ipak... Ne, ne, dalje od mene sve to, dalje...

Opet se zagleda u profesora, opet primora samu sebe da sluša.

"I posljednja strofa! Parče que je sais que, semblable aux reves, qui se brisent et sans cesse

reviennent... Ker vem, da kot razbite tvoje sanje... comme le cri de la dou-leur, le remords et le crime...kot bolečina, kes in kot zločin ... toujours je reviendrai hanter ton souvenir... bom vedno še hodila ti vspomin. "

Uvijek ću ti dolaziti u sjećanje... Sigurno je zaboravio na mene već drugoga dana, još iste noći, a jasam sačuvala uspomenu na njega. Grudicu. Bez ljubavi, sans amour je počela rasti, sans amour raste i

-15-

sans amour će sazrijeti, a ja sam, luđakinja, mislila da nije bilo ništa drugo već samo to što je bilo, da jeone noći počelo i svršilo se, da... da ...

Više nije mogla. U grlu je stegne, u grudima zaboli, u glavi joj se smrači. Skoči na

noge.

"Monsieur le professeur, je me sens tres mal..." "Tu

peux sortir..."

Zatetura prema vratima. Prije nego što ih je zatvorila, netko joj gurne torbu u ruku. I reče joj nešto.

Na ulaznim vratima sunce joj udari u oči i ona kao oslijepjela presiječe ulicu, te nastavi pokraj izloga.

Zaustavi se ispred izloga u kojem je bilo izloženo žensko rublje. Kombinei, grudnjaci, pletene bluziceu najrazličitijim prelivima svijetlomodre boje. Pođe dalje. Izlog s bočicama najneobičnijih oblika opet jezaustavi. Kolonjska voda, kreme, kozmetička pomagala, toaletne potrepštine. Nekih dvadeset, tridesetkoraka dalje njenu pažnju privuče veliki izlog knjiga. Nije li početkom školske godine kružila međudjevojkama knjiga koja govori o tim stvarima? Zar mi je Ada nije čak ponudila? Ne zanima me!Lažljivica, a zapravo me bilo stid da uzmem knjigu u prisutnosti dviju djevojaka, valjda Francke i Alenke,koje su upravo tada prišle. Dvije ili tri sedmice među djevojkama se nije govorilo ni o čemu drugom većsamo o toj knjizi. Uto su i momci nabavili knjigu. U odmorima su stiskali zajedno glave i pričali opotankostima, a Pik i Raglja čak su ispisivali pojedine rečenice i u toku nastave slali ih na listićimadjevojkama.,. Kakav li joj je samo naslov? Grozničavo preleti preko naslova izloženih knjiga. Družba,Svjetlaci, Ni bog ni životinja... Tu su sve sami. romani, domaći. Pređe na drugu stranu ulaznih vrata.Naučne i naučno-popularne knjige: tehnika, povijest, medicina. Nigdje malene knjige s djevojkom imladićem na omotnici. Ali, u knjižari je zacijelo imaju.

"što želite, drugarice?"

"Željela bih knjigu... liječničku knjigu o ..."

"... o braku?" uslužno priskoči u pomoć zbunjenoj djevojci nasmijani mladić. "Da, knjigu o braku..."

"Možda razgovore o spolnom životu i braku?" pomogne prodavač očito veoma sramežljivom kupcu.

"Da, da, baš tu knjigu", dahne Jelka sva crvena u obrazima.

"Knjiga je već rasprodana", reče momak ozbiljno, čak sa žaljenjem, ali pričeka trenutak, opazivši uočima kupca razočaranost, te nastavi smiješeći se, "ali smo za studentice nekoliko primjeraka sačuvali.Studentica ste, zar ne? Trenutak!"

Imam li uopće dovoljno novaca? zabrine se Jelka kad je momak nestao u susjednoj prostoriji. Brzootvori torbicu. Imala je hiljadarku što ju je dobila od oca za Prvi maj. Hoće li biti dosta?

Uto se prodavač vratio s knjigom.Da, da na svijetlomodroj pozadini tamnomodra silueta: djevojka zagrlila oko vrata momka, a ovaj je

obim rukama drži oko pasa i nježno privlači k sebi.

"Izvrsna knjiga, napisala su je dva američka liječnika muž i žena. Na više od stotinu pitanja, kojazanimaju kako momka tako i djevojku, više od stotinu iskrenih odgovora."

"Koliko stoji?"

Tvrdo uvezana stajala je zaista više od hiljadarku, ali broširana za dobrih stotinu manje.

-16-

Jelka gurne knjigu u torbu među školske knjige i brzo napusti knjižaru. Na prvom raskršću skreneulijevo i pobrz". prema Tivoliju. Tu sjedne na prvu praznu klupu, izvuče knjigu iz torbe, otvori je i počnepohlepno listati po njoj.

... Prije nego što se vjenčamo htjeli bismo vas nešto pitati... Muški spolni organi... ženska karlica... Dali gubi tak nevinosti uvijek prate bolovi i krvarenje? To ovisi prije svega od... Kontracepcija je, po mojemmišljenju... Fiziološka c nova neplodnog razdoblja kod žene... Danas je općepriznato mišljenje da...Smatra se da od posljedica umjetnog pobačaja umire ...

Jelka, kojoj je već kod prvih rečenica sva krv opet šiknula u lice, odjednom zatvori knjigu, ali jeodmah zatim opet rasklopi i potraži sadržaj; no kako nije tamo odmah našla ono što je htjela najprijeznati, iznova stade nestrpljivo listati po njoj. Zaustavljala se časak na ovom ili onom pitanju, počela čitatiodgovor, ali ga je rijetko kada pročitala do kraja, i opet je listala dalje. Tek, kad je došla do poglavlja otrudnoći i porođaju, stade čitati mirnije, pozornije. Svega oko nje nestade: sunca i plavetnila neba, tihihkoraka šetača, povjerljivih razgovora zaljubljenih parova, ptičjeg pjevanja. Tek oštar fićuk lokomotive,koja je projurila malko niže mimo razgranatih kestenova, trgne je iz zanesenosti. Podigne glavu. Brzi vlaks mnogo vagona, na prozorima ljudi, muškarci u bijelim košuljama, žene u svijetlim bluzama. Razdraganisu, tko zna što ih čeka na kraju njihova puta u Trstu, Veneciji i još dalje... a ja čitam poglavlje o trudnoćii...

Sklopi knjigu, s otporom u sebi položi je na klupu pokraj sebe i digne se. Posljednji vagoni izgubili suse među drvećem, klokotanje kotača udaljavalo se i konačno izgubilo u nerazgovjetnoj buci koja jedopirala iz grada.

Moram kući, odjednom se sjeti, mama će se ljutiti ako jelo ne bude pripremljeno ...

Zgrabi knjigu, opet je gurne među školske knjige i bilježnice, pohita u grad, sjedne u trolejbus iodveze se. No tek kada je za sobom zatvarala kućna vrata, ona spozna da je kod kuće, sjeti se što svemora obaviti kad se iz dopodnevnog turnusa vrati iz škole. Baci torbu s knjigama u predsoblju na pod ipotrči prema kuhinji. No tek što je otvorila vrata, opet ih zatvori i jurne u kupaonicu. Iz ogledala iznadumivaonika u nju je zurilo blijedo, prestrašeno lice. Otkako zna za sebe, na njenim obrazima nije bilozdravog rumenila, ali tako blijeda, upravo papirnato blijeda, nije bila još nikada. Obrazi bez kaplje krvi,usnice pepeljastosive, oči bez sjaja. Je li to uopće njeno lice? Samo kosa, svijetloplava kosa, još uvijek jeisto tako gusta, isto tako bujna kao i nekada.

Uzme jedan od majčinih ruževa, koji su bili poslagani na polici ispod ogledala, namaže usnice, azatim nacrveni još i obraze. U obraze uđe nešto života, čak i u očima joj se javi sjaj. Zacijelo nije bilonešto u redu sa želucem ili sa crijevima, ta sada se osjećam posve dobro. Jučer je na Polževu tata naručionarezak. Mama je rekla da salama nije svježa, ali su je i ona i tata unatoč tome jeli, smlatili su čak imamin dio. Stvarno je, znači bila pokvarena. Budalo, to će biti, ništa drugo! Odatle i ova prenaglašenabljedoća i nervoza. Posljednjih mjeseci sasvim sam se zapustila. To što radi Nives, to je pretjerano, ali i tošto u posljednje vrijeme radim ja, odnosno što ne radim, to je također bedasto. Dogodilo se samojedanput, prvi put, i zar bih odmah zanijela? Ne, ne, to nije moguće! Rekao je da se ne moram bojati, ta...

Ode u predsoblje i priđe velikom zidnom ogledalu.

Pred sobom ugleda ne suviše visoku, malko punačku plavušu crveno zajapurenih obraza i bujne,svijetloplave kose. Bila je odjevena u svijetlomodru haljinu s bijelim, čistim ovratnikom. Ruke joj nisubile predebele, a prsti su bili tanki, dugački. Grudi joj se nisu isticale, ali su ipak bile lijepo zaobljene ičvrste.

Dlanovima pokrije crveno zajapureno lice, ali ih već slijedeći časak strgne s lica, položi na grudi ikrene njima polako niz tijelo. Nisam ništa punija nego obično, sve je isto kao i prije. Ništa nije, ništa!

-17-

Okrene se i pogleda se još i sa strane. Da, ista sam kao i uvijek, malko punašna, ali ne debela. Potom jošjednom pređe dlanovima preko trbuha. Ni trbuh nije ništa napetiji nego obično.

"Ništa nije, ništa nije!" reče sebi poluglasno i smirena pohita u kuhinju. Ta ne može ni biti, jer jerekao da...

Uto u ulaznim vratima škljocne ključ.

Mama!

Skoči u smočnicu po posudu s kojom je odlazila po hranu u obližnji samoposlužni restoran.

"Što, još nisi donijela jelo?" vikne Jelkina majka zlovoljno ugledavši je nasred kuhinje s praznomposudom. "Zar ne znaš da tata popodne odlazi u Pariz, a ja imam vožnju? Kupi i kruha! Gledaj da donesešsvježeg i dobro pečenog!" Kad je Jelka bila na vratima, još naruči: "Donesi i paketić mljevene kave ibočicu slatkog vrhnja! Ta uzmi bocu! Ni mreže nemaš! što je to s tobom? Zašto nisi prije došla kući?"

"Imali smo omladinski sastanak, proučavali smo školski statut i..."

"Hajde brzo i vrati se što prije!" presiječe je majka i uđe u kupaonicu.

Jelka skoči u smočnicu po mrežu i bocu. Vrativši se u. predsoblje, ona opazi na podu svoju školskutorbu. Zgrabi je i otrči s njom u prvi kat; gore u svojoj sobici izvuče iz torbe knjigu koju je bila kupila, teje gurne pod kauč, a zatim odštropota niza stepenice.

U pekarnici se nije dogodilo ništa posebno, ni u samoposlužnom restoranu, ni u trgovini. Nitko joj nijerekao ni jedne dvosmislene riječi, niti ju je pogledao pogledom koji bi svjedočio da zna što nju muči.Znači, ništa nije, ništa nije! Samo nervoza, zbunjenost, bolešljivost i neupućenost! Još danas pročitat ćuknjigu, od prve do posljednje stranice, sve moram doznati, a zatim ću poći liječniku! Neću više da semučim najnemogućijim... hipotezama. Sjeti se Pustinje Gobi i nasmiješi se. Tata će već sutradan govoritisa svojim pariškim znancem i konačno se dogovoriti za zamjenu. Mjesec dana praznika u Parizu! Ako neprije, u Parizu ću zaboraviti, sasvim zaboraviti na onu Adinu zabavu. Posljednji je čas!

Obasjana lica i blistavih očiju vračala se svojom ulicom koju su radnici pripremali za asfaltiranje. Časje išla sredinom ulice, a zatim opet uz rub, preskakujuči hrpe kamenja i zemlje. Iako je dobro poznavalasve kuće, ipak je svaku posebno pogledala. Bile su izgrađene po jedinstvenom nacrtu, ali svaka obijeljenadrugom bojom. Između ulice i pojedine kuće protezao se komad zemlje. Tu je već rasla tamnozelena,gusta trava, tamo je bio zasađen čak nekakav ukrasni grm, ispred nekih kuća još uvijek su ležale hrpekamenja i pijeska, ispred njihove također. Čim se tata vrati s puta, morat ćemo urediti taj komadić zemljeispred kuće i onaj iza kuće. Ako tata i mama zaista ne budu dospjeli, sama ću se prihvatiti posla, tata nekasamo naruči kamion, da odvezu kamenje i pijesak.

Vedra i zadovoljna sa sobom i svijetom oko sebe, ona uđe u kuću. Otac je bio već kod kuće, čula jenjegove korake u blagovaonici. To je ispuni još većim zadovoljstvom.

"Tako kasno već, odavna nismo jeli", reče Stropnik, visok, stasit muškarac pedesetih godina, malkomrzovoljan kad su konačno ipak sjeli za stol. "Popodnevni odmor otišao je s milim bogom." Pogleda nasvoj sat i još reče. "I baš danas! Auto će uskoro biti tu."

"I meni se žuri, satove vožnje treba plaćati", ljutito reče Stropnikova, nekoliko godina mlađa od svogamuža, srednje visoka i punašnija žena, plavokosa kao Jelka, dok je, međutim, Stropnik imao tamnu kosu,ali su mu kratko podrezani brkovi na krajevima već sivjeli. "Mogli smo već pojesti da je Jelka prije došlaiz škole", još reče i zdušno se prihvati juhe.

Stropnik podigne pogled iznad tanjura."Nisi li rekla, Marjeto, da danas i sutra nećeš imati vožnje?"

-18-

"Bolje nekoliko sati više nego ljosnuti", presiječe Stropnikova muža.

"Pa ipak, kladio bih se da nećeš položiti ispit od prve", reče Stropnik malko podrugljivo. "Previše sinervozna."

"Kako da ne budem?" uzruja se Stropnikova. "Od sedam do dva na poslu, gotovo svakog dananekakav sastanak ili nekakva sjednica, pa posjeti, pa još ovo i ono, predviđeno i nepredviđeno. A i sJelkom je, što dalje, sve slabije, sve moram sama: brinuti se što ćemo jesti, kada ćemo dati rublje napranje, i još pospremati!"

"Da, to je previše za ženu koja imao posao i takve funkcije kao ti, i za djevojku — gimnazijalku", rečeStropnik. "Jelka ima sve više učenja, a još više će ga biti slijedeće godine, u četvrtom." Malko pošuti, pareče: "Sve bi bilo lakše kad bi ti otišla u penziju, kako si već zimi govorila. U proljeće, kad ispunimuvjete za penziju, i kad se preselimo, ostavit ću posao, osloboditi se pola funkcija i ostati kod kuće.Preselili smo se, ovog bi mjeseca mogla sve prekinuti, ali ti i dalje odlaziš na posao, niti si se, kolikoznam, još ni jedne funkcije odrekla."

"Kako bih i mogla?" ljutito dobaci Stropnikova preko stola mužu: "Posla stalno sve više, problemi svezamršeniji, a ljudi, pravih ljudi nema. Uostalom, i sam znaš da me to petljanje po kući ne veseli. A osimtoga", dometne trenutak zatim, "tako lijepe plaće, kakvu imam u posljednje vrijeme, još nisam imala, pani tako traženog i odgovornog posla. Još dvije ili tri godine neću prestati raditi, zato neka se gospođicakćerka", dobaci Jelki, "kod kuće malo više prihvati posla."

Stropnik htjede nešto reći, ali se savlada i na brzinu posrče ostatak juhe. I Jelka je brzo grabila iztanjura. Samo da se već jednom tata odveze, a mama ode! Moram što prije pročitati onu knjigu, moramšto prije doznati kako je sa mnom! Ako nije ništa, a nadam se da nije, tada ću pospremiti i brinuti se zakuću, tako da se mama neće morati ni dotaknuti posla, tako da tata neće morati propustiti svoj popodnevniodmor, tako da... o, tada će opet biti lijepo!

Poslije prvih zalogaja odreska Stropnikova ljubaznije pogleda muža i reče: "Kad se vratiš s puta,morat ćemo se definitivno dogovoriti o vikendici. Kotarovi su već rezervirali parcelu kod Umaga. Kakomi je danas rekla Vlasta, mogla bi se dobiti još jedna parcela tik do mora, veoma blizu njihove."

"Rekao sam već da me vikendica na moru ne zanima", odvrati Stropnik mirno, ali oštro. "I gdje je čakUmag! Gotovo tri sata vožnje tamo i isto toliko natrag! Želim nešto takvo da neću gubiti pola dana navožnju. Dođeš umoran iz kancelarije, popodne i uveče nikakvih sjednica, niti kakvog drugog hitnogposla, sjedneš u auto, odvezeš se do Sore, u Poljansku dolinu, negdje blizu odeš, da se nadišeš svježegzraka i našetaš po pašnjacima i šumama."

"Dosta mi je šetnje na posao i po gradu, meni prijaju samo morska voda i morski zrak", osornoodbrusi Stropnikova mužu.

"Što kažeš ti, Jelko?" okrene se Stropnik Jelki koja mu je sjedila slijeva.

Jelka se trgne.

"Tata te pita jesi li i ti tako glupa te misliš da je bolje imati vikendicu kraj Sore kod Škofje Loke, a nekod Umaga na Jadranskom moru."

Jelka upitno pogleda najprije majku, potom još i oca. Što ako se ipak pomaknulo? Što ako sam ipak udrugom stanju?

"Ne znam o čemu govorite", progovori zbunjeno.

"Jesi li za vikendicu u Gorenjskoj, kamo bismo se mogli odvesti svake nedjelje, čak kroz tjedan, ilitamo daleko u Istri? Mislim da... "

-19-

"Baš zbog Jelke morali bismo imati vikendicu na moru", upadne Stropnikova mužu u riječ. "Teškoćešto ih ima svakog mjeseca otklonila bi jedino morska voda. Daljina nije zapreka. Mijenjat ćemo se uvožnji, a druge godine sigurno će imati vozačku dozvolu i Jelka. Odgovori već jednom, što gledaš kao dasanjaš!" ljutito vikne jer je Jelka i dalje, šuteći buljila u zid ispred sebe.

Jelka otrgne pogled od zida, na kojemu se nije moglo što vidjeti, pogleda najprije oca, potom još imajku, te progovori:

"Meni vikendica nije potrebna, tu ima dovoljno sunca, dovoljno zraka ..."

"Bilo ga je", ljutito naglasi Stropnikova, "bilo ga je prije no što smo počeli zidati. Što sve nisu tadagovorili! Ovaj je dio određen samo za obiteljske kuće, i na ovoj i na onoj strani. A kako je sada? Predkućama stambeni blokovi; kad još izgrade i oba nebodera, izgubit ćemo i popodnevno sunce. Zato imoramo podići vikendicu tamo gdje će biti svuda naokolo

dovoljno sunca i zraka. A to je moguće samo na moru. I trebat će požuriti, da netko drugi nezaposjedne onu još slobodnu parcelu blizu Kotarovih!"

Da, da, za vas je, tata i mama, najvažnije to da je vikendica na moru ili vikendica u Gorenjskoj, a jamoram znati jesam li ili nisam...

"Mislim da nije tako hitno", reče Stropnik, odloži nož i viljušku, te zapali cigaretu. "Najpovoljnijevrijeme za kućicu na moru već smo propustili, prije nekoliko godina mogla si dobiti u Piranu, Kopru idrugdje dvokatnicu napola badava..

"Ako i nije najpovoljniji, ali je posljednji trenutak! Svatko koji nešto znači ne odlazi više na odmor usiildikalne domove, već u svoju vikendicu, ili pak, u najgorem slučaju, u kakav dom republičkihustanova. Nismo više u četrdeset i petoj ili pedesetoj godini."

"To znam i ja isto tako dobro kao i ti, zato i nisam protiv vikendice, ali ne na moru, već ispod planina,ne samo radi reprezentacije već i radi rekreacije, ne !"

"Pa gdje li je vikendica zdravija i ujedno reprezentativnija ako ne na morskoj obali?"

"Možda za tebe, za mene nije!"

Budući da su se najeli, Jelka ustane, ode po pladanj i poslaže na nj posuđe, a majka joj naredi daskuha tursku kavu.

Jelka natoči u džezvu vruće vode, pristavi je na štednjak i prihvati se pranja posuđa, što je većnekoliko godina bio isključivo njen posao, a iz blagovaonice je i dalje dopirala sve nervoznija rasprava.Tata i mama ne znaju gdje bi gradili vikendicu, a ja moram riješiti mnogo, mnogo teži problem: da li je umeni živa grudica ili nije, jesam li ili nisam u drugom stanju? Otiđite već jednom, kako bih moglanastaviti čitanjem i doznati kako je sa mnom! Moram što prije sasvim pouzdano znati, dosta je tenesigurnosti...

"Jelko, Jelko!" nervozno doleti iz sobe.

"Odmah će biti, odmah!""

"Molim, mama?"

"Što je s kavom?"

-20-

Konačno voda ipak uzavrije; Jelka zakuha kavu, stavi džezvu na poslužavnik, kamo je već bila staviladva malena tanjurića sa šalicama, te sve to odnese u sobu.

"Čekaj, Jelko!" zadrži otac kćerku kad se ova okrenula da se vrati u kuhinju. "O još jednoj stvarimoramo porazgovoriti!"

Jelka zastane kao između zemlje i neba.

"Molim!" promuca.

"Mnogo hitnija nego vikendica", progovori Stropnik naglašujući, "jest druga jedna stvar."

"Koja to?" upita Stropnikova narogušena.

Jelka se povuče do vrata i uhvati drhtavim rukama za njih.

"Tako zaista više ne možemo dalje", nastavi Stropnik mirno, "otkako smo se preselili, dan za danomista pjesma: jelo nije pripremljeno na vrijeme, sobe nisu pospremljene, rublje nije oprano, košulje nisuuglačane, a pred kućom je sve razbacano i sprijeda i straga... "

"Radim koliko mogu!" uzvikne Stropnikova.

Jelka ispusti vrata i podigne pogled.

"Ne spočitavam ni tebi, Marjeto, ni tebi, Jelko", nastavi Stropnik pomirljivo, ali ipak oštro. "Raditekoliko vam dopuštaju posao i škola, pa ipak, reda nema."

"Prošla su, na sreću, vremena kada je žena bila služavka mužu i djeci, i ja sam se također borila za toda se više ne vrate!"

"Ne mislim da bi ti morala postati služavka, ali ćeš morati dobiti stalnu žensku pomoć, takvoj kućikakva je naša potrebna je žena koja bi... "

"Lenartu, šteta riječi!" upadne Stropnikova mužu u riječ. "Tuđe žene ne želim u kući! Dosta dobroznam kako je dan-danas s djevojkama. Čak i na one žene koje dolaze iz kućnog servisa da čiste prozore ilaste parkete moram paziti čitavo popodne."

Digne se, ali odmah sjedne i zapali cigaretu, kao da je stvar za nju svršena.

"Ne mislim na tuđu ženu, mislim na Katru", objasni Stropnik.

Stropnikova otpuhne oblak dima na drugu stranu okruglog stola za kojim su sjedili, i reče naglašujući:"Rekla sam ti da tuđih ljudi ne želim u kući!"

"Katra je moja sestra", naglasi i Stropnik. "Kuhala bi i prala, te industrijske hrane i tog industrijskogpranja, tog industrijskog života uopće, svega toga već mi je dosta. Katra bi se uopće brinula za kuću izemlju oko nje. Dali bismo joj gornju sobu, gore je također kupaonica sa zahodom, živjela bi sama, paipak s nama. Znaš i sama, Marjeto, da je ona dobra kuharica, znaš i to da svojom penzijom jedva spajakraj s krajem. Njoj bi bilo bolje, i nama također, konačno bismo imali dom kakav bismo već odavnomorali imati."

"Rekla sam ti već da o tome ne želim ni čuti! Ni o Katri ni o bilo kojoj drugoj ženi. U kući želim bitisama, volim mir, uzrujanosti i ljudi dosta mi je na poslu. Katra?" jetko se nasmije. "Istina, tvoja je sestra,ali je i bogomoljka, a takvih ljudi nisam podnosila nikada, a sada ih podnosim još manje!"

Ustane i pođe prema zidu od stakla.

I Stropnik ustane.

-21-

"S tobom se zaista ne može pametno razgovarati. I sama vidiš da tako više ne možemo dalje,pogotovu otkako smo se preselili. Iz dana u dan postaješ sve nervoznija i razdraženi ja, s Jelkom takođernije nešto u redu, pogledaj je samo kako je blijeda! Štokažeš ti, Jelko?"

"Ja? Što kažem ja?" otegnuto upita Jelka i opet se uhvati za vrata.

"Jelka neće odlučivati o tome!" odbrusi Stropnikova mužu. "Zašto je blijeda? Zato što previše bulji uknjige i čuči kraj svoga gramofona. Fizički je rad koristan, samo neka ga ne izbjegava." Otvori vrata naterasu, ali ih opet zatvori i nastavi mirnije, "škola traje još mjesec i pol, zatim dolaze praznici i Jelka višeneće čučati po pet ili šest sati na dan u školi. A što se tiče moje nervoze", još reče, "to će proći čimdobijem vozačku dozvolu i budem imala vikendicu kamo ću moći s vremena na vrijeme pobjeći... "

U predsoblju zazvoni telefon.

Jelka se otrgne od vrata i pohita u predsoblje.

"Mama, za tebe!" trenutak kasnije zovne majku.

Stropnikova odbrza u predsoblje, Stropnik izađe na terasu, a Jelka se vrati posudu u kuhinji. Drukčijebi bilo kod nas kad bi došla teta Katra! Koliko bih samo imala više vremena za učenje, čitanje i "svojgramofon". Tata i mama također bi se manje prepirali, a ja ne bih bila tako sama! Ali mama već odavnone voli tetu Katru, ne samo zato što ide u crkvu već se radi i o nečemu drugom. A sigurno joj je žao inovaca. Najprije smo štedjeli za fiću, zatim za ovu kuću, onda za "zastavu 1300", a sada je na reduvikendica, vikendica na moru ili vikendica u Gorenjskoj. Tata mora sve više raditi, mama je sve živčanija,a ja imam sve manje vremena za školu i za sebe. Pa ipak, sve to nije ništa u usporedbi s onim što me joščeka. Ne, ne, to nije istina, to ne može biti istina!

Brzo obriše posuđe i otrči gore u svoju sobicu.

Nekoliko je časaka nepomično stajala nasred nje, a zatim skoči do vrata i tiho ih zaključa. Potomklekne pred kauč i izvuče ispod njega knjigu. Nekoliko je trenutaka prelistavala po njoj, a zatim sjedne nakauč i nastavi čitati ondje gdje je u Tivoliju prekinula. Čitala je sve pohlepnije. Ponekad joj rumenilooblije obraze, a onda joj, opet, sva krv nestane s obraza. Istovremeno je čula sve što se događalo u kući.Mamu je opet zvao telefon, netko joj je poručio da ima uveče sjednicu ili nešto slično, zatim joj tataspočitne što toliko odlazi na sjednice, a kuću pušta u neredu. Mama mu oštro odbrusi. Gadno su seporječkali, i tata konačno doštropota po stepenicama gore, ode u svoj kabinet i tamo je prilično dugohodao prije nego što se počeo spremati za put. Uskoro i mama dođe gore u spavaonicu i stade otvaratiormare. Pošto se presvukla, opet odjuri dolje, neko je vrijeme stajala u predsoblju pred ogledalom, azatim otključa ulazna vrata i napusti kuću. Uskoro potom tata izađe iz svog kabineta i usmjeri korakeprema Jelkinoj sobici Jelka gurne knjigu pod jastuk i skoči do stola, te pograbi prvu bilježnicu koja joj jedošla pod ruke.

"Jelko, jesi li kod kuće?"

Priđe vratima i otključa ih.

"Došli smo, dakle, tako daleko da se moramo zaključavati jedan pred drugim", reče Stropnik višetužno negoli prijekorno.

"Nisam se zaključala pred tobom, tata", reče Jelka ispričavajući se.

"Znam", progovori Stropnik nakon nekoliko trenutaka, "žalosno je to da si se morala zaključati da bimogla na miru učiti."

"Mama ima stvarno slabe živce", reče Jelka.

-22-

"Ne samo slabe živce nego je upravo poludjela, samo posao i njene funkcije, pa sjednice, sastanci,posjeti, kod kuće više uopće ne može izdržati. Bit će još gadnije kada nauči voziti. A sada još i tavikendica na moru! Imamo tako lijep dom, mogli bismo živjeti u miru i zadovoljstvu, mogli bismo... " Nezavršivši rečenicu, odmahne rukom, priđe k Jelki i dotakne se suhim usnicama njenog čela. "Dogovorit ćuse s gospodinom Gramontom da još ove godine izvršimo zamjenu. Da li bi išla radije u Pariz u srpnju ili ukolovozu?"

Kako? U Pariz? Zar da idem u Pariz, a ne znam kako je sa mnom?

"Jelko, zar te Pariz nimalo ne veseli?" začudi se Stropnik jer Jelka nije ni odgovorila. "Još prekjučermolila si me da na svaki način ugovorim zamjenu već za ovu godinu... "

"Svakako, veselim se Parizu, svakako, molim te da se dogovoriš, svakako, svakako", požuri Jelka.

"I ja mislim tako, odmorit ćeš se od škole, od tog našeg kućnog rusvaja, te usavršiti u francuskom, štoće ti druge godine i uopće i te kako dobro doći. Dakle, koji mjesec: srpanj ili kolovoz?"

"Srpanj, ne, radije kolovoz, zapravo, svejedno mi je da li srpanj ili kolovoz... "

"Dakle, kako će biti Gramontovima najprikladnije!". Poljubi je u oba obraza. "Do viđenja, Jelko!Nadam se da ću u subotu biti kod kuće! Ako ne u subotu uveče, onda u nedjelju dopodne!"

"Do viđenja, tata!" uzvikne Jelka, pritrči ocu, koji je uto već otvorio vrata, čvrsto ga zagrli i ponoviprigušeno: "Do viđenja, tata!;;

"Do viđenja!" reče otac toplo i stisne kćerku k sebi, a zatim se hitro spusti stepenicama u prizemlje.

Jelka je neko vrijeme stajala na pragu svoje sobice. Dolje se ulazna vrata uskoro otvoriše i opetzatvoriše. A časak zatim već se otvoriše i opet zatvoriše i vrata na automobilu koji je maloprije došaopred kuću. Tek tada Jelka uđe u sobicu i zatvori vrata za sobom. Znam, tata, nije ti lako, ali kako je teškotek meni! No ne samo zbog mame. Na njene sam se ispade već navikla; to što se oborilo na mene mnogoje, mnogogadnije.

Čim se šum automobilskog motora izgubio u gradskoj buci, priđe kauču, izvuče knjigu ispod jastuka inastavi čitati.

Nije ni opazila kada se nježni crvenkasti sjaj sunca na zalasku prelio preko žuto obojenog bloka nadrugoj strani ulice, niti kada je mrak isprepleo njenu sobu tankim nitima. Tek kada joj oči više nisu mogledovoljno brzo razabirati pojedine riječi, ona podigne glavu s knjige. Trenutak ili dva začuđeno je gledalau gotovo tamni prozor, a onda ispruži ruku do prekidača, zapali svjetlo i nastavi dalje čitati. Ali ne duge.Dolje u ulaznim vratima zveknu ključ.

Mama!

I časak zatim već su se čuli majčini hitri koraci. "Jelko,

Jelko!"

Sakrije knjigu pod jastuk i otrči dolje. "Jesi li

spremila večeru?" "Ništa mi nisi rekla ..."

"Znaš valjda da s vožnje dolazim gladna", uskipi u Stropnikovoj. "Još i sjednicu imam. Nisam rekla!Što stojiš i gledaš? Upali štednjak i stavi džezvu! Valjda ima u hladnjaku još nešto salame. Nareži je iuzmi s police bocu krastavaca! Brzo! brzo!"

-23-

Uskoro vihor opet jednako tako divlje odhuji kao što je i dohujao. Za njim ostade samo neštouprljanog posuđa koje bi Jelka morala oprati, ali ga ona samo složi u sudoper i opet se zaputi gore usobicu. Još nije ni zatvorila vrata za sobom kadli dolje zazvoni telefon. Sigurno za tatu ili mamu. Ipakotrči dolje i podigne slušalicu.

"Jesi li ti, Jelko?"

"Ja sam. Ado!"

"Nisam te prepoznala po glasu."

"Stvarno?""Da li je u školi bilo što novo?"

"Ništa." O, da... Pomaklo se, vjerojatno se pomaklo i ja sam vjerojatno ... "Ništa posebno."

"Zaista ništa?"

"Pa, Morana je razdvojila Tineta i Mojcu ..."

"Kako je riješila taj ljubavni problem?"

"Mojcu je premjestila na moje mjesto, a mene na njezino."

"To je stvarno slično Morani, misli da će time zatrti ljubav. šteta, nas dvije smo se razumjele, ti si ibolji đak od Mojce... "

"Moći ćete razgovarati o ljubavnim stvarima... "

"O tim stvarima radije razgovaram s momcima, zapravo ni s njima ne razgovaram,već ... "

Jelka spusti slušalicu na viljušku. Zatim pričeka jedan trenutak. Zaista, zazvonilo je. Ali slušalicu nijedigla.

Otrči do stepenica, ali se polako, veoma polako uspinjala u prvi kat. Da sam one večeri ostala kodkuće, sada bih bila već gotova s učenjem, uzela bih u ruke kakvu lijepu knjigu, a možda bih sjedila predtelevizorom ili slušala ploče. A tako se moram baktati s tim ružnim stvarima. Ružnim, ružnim, ružnim!Otvori vrata svoje sobice, zatvori ih, zaključa i baci se na kauč. Ružnim, ružnim, ružnim! Nekoliko ječasaka nepomično ležala, a zatim opet uzme knjigu u ruke.

U bloku s onu stranu ulice gasila su se svjetla jedna za drugima, ljudi su se spremali u krevet, aponetko, koji je legao kasno, te se, prije no što je ugasio svjetla, osvrnuo kroz prozor, opazio je na ovojstrani, u jednoj od obiteljskih kuća, osvijetljeni prozor. Oni u višim katovima vidjeli su kroz otvoreni inezastrti prozor djevojku sagnutu nad knjigom. Eh, ta škola! Sva sreća da je iza mene, eh ti profesori, svasreća da više nisam u njihovoj vlasti. Konačno se tamo preko utrne i posljednje svjetlo. Gorjele su jošsamo ulične svjetiljke.

Jelka pročita i odgovore na nekih stotinu pitanja koje su momak i djevojka postavili liječnicima, aonda se odjednom strelovito digne i — ne osvrnuvši se na knjigu koja joj je skliznula iz ruku i pala na pod— skoči do prozora. Čemu čitati i dalje? Sve je kao na dlanu: dopodne se stvarno pomaklo, u sebi doistanosim grudicu, ta grudica živi i raste, za nepuna četiri mjeseca ona će dozrijeti i...

-24-

VEČE UOČI DANA POBJEDE

Ušavši u školski hodnik, gdje je pet ili šest momaka nehajno vuklo svak svoju cigaretu, zaustavi joj sekorak, što tražim tu? Obavit će to i bez mene. Ali, što da radim kod kuće? odmah potom opet se upita.Mama je otišla već sredinom popodneva, tata se još nije vratio, kuća je prazna i zaudara na žbuku imalter. Da pođem u Tivoli, na Rožnik? Ili, da se skićem ulicama, sve dok mi ne otpadnu noge?

"Jelko, ipak si došla?" vikne Mojca koja je upravo u taj čas dotrčala s Tinetom stepenicama iz prvogkata. "Večeras će biti mnogo posla, samo da cigaretu popušim, odmah ću doći!"

Da, najbolje je da ostanem. Tu neću biti sama. Zapravo, bit ću sama među svojim kolegama i drugimđacima. Koliko ih više bude, toliko ću više biti sama. Nitko me neće opaziti, nitko se neće osvrnuti namene. I konačno: to je ipak ples našeg razreda. Dužna sam da pomognem. Uostalom, obećala sam da ćudoći. I uopće...

Potrči stepenicama gore. Na vrhu stepenica, gdje je bio stol s blagajnom, stvorila se takva gužva da senije mogla odmah provući. Dva orijaša, više nalik na mesarske pomoćnike negoli na studente, bučno suuvjeravali Jemeja i Toneta, koji su prodavali ulaznice, da su bivši maturanti i da prema tome imaju pravoući. "Legitimaciju, legitimaciju!" tražio je Jernej. "Kakvu legitimaciju?" protivio se prvi od te dvojiceorijaša, dok je drugi gurkao Tone tu petstotinarku, znači više nego dvostruku ulaznicu, te ponavljao: "Ato? To ne znači ništa?" "Ajde!" konačno se Tone smekša, dakako zbog petstotinarke (čisti prihod, naime,ide u ekskurzijski fond njihova razreda), te namigne Jemeju neka popusti. Orijaši su, zadovoljnonamigujući jedan drugome, odjurili stepenicama u prvi kat, a Jelka je polako išla za njima. Na prostoru zaples — dugačkom i prilično širokom školskom hodniku s prozorima zdesna, s razrednim vratima slijeva,a tamo u dnu s nižim podijumom za glazbu — šetalo je više parova; manja grupa djevojaka brbljala jepred vratima na kojima je velikim slovima bilo ispisano GARDEROBA, a napadno veća grupa momakastajala je pred vratima s natpisom BUFFET; međutim, pred trećim vratima, na kojima je bilo napisanoFIVE PINGUINS i koja su bila otvorena kao i prva i druga, nije bilo nikoga, ali se zato malo daljevrzmalo nekoliko mladića pred vratima koja su vodila u muški zahod. Uzduž napola otvorenih prozoraporedali su se kao vojnici u stroju školski stolci, a zaposjednut je bio samo jedan: na njemu je sjedilaMorana. No đacima se činilo da su zaposjednuti svi. Jelki također.

"Sva sreća da si došla!" s olakšanjem pozdravi Darja Jelku kad se ova progurala u razred koji je služioza garderobu. "Od Mojce ionako neće biti ništa. Tek što je došla već je otišla."

Na klupama je ležalo nekoliko ogrtača, a na svakom listić s brojkom.

"Molim!" uslužno dovikne Jelka djevojci koja je s one strane školske klupe što je priječila ulaz urazred čekala s ogrtačem u rukama.

-25-

Pa ipak, nije pametno što sam došla. Plesači će se vrtjeti i ovdje, pokraj vrata, te će i po mene takođerdolaziti; ako nitko drugi, doći će svakako Tomaž. I zar da još i plešem? S Tomažem? No sada, kad samveć tu, ne mogu više otići. Do kraja ću morati biti izložena pogledima čitave škole, pa sadašnjih, atakođer i bivših đaka, te njihovih prijateljica. Od svih mogućnosti kako da utučem ovo subotnje veče ovaje najgora.

Došlo je nekoliko nestrpljivih mladića, kojima se žurilo u buffet; poslije mladića došlo je pomiješanodruštvo, i bilo je toliko posla da Jelka više nije dospjela da se bavi sama sa sobom. U najveću gužvu predvratima odjednom je odanle, s kraja hodnika, udarila tako bučna glazba da je najoduševljenijim plesačimai plesačicama doslovce podigla noge, no Jelki se oštro zabola u uši.

"Kakvi bukači!" reče ona.

"A meni se čine perfektni!" oduševljeno uzvikne Darja. "Pik ih je pronašao negdje na Viču. I pjevaju,navodno, sjajno. Već zbog njih sve će biti puno."

Na klupama su se množili proljetni ogrtači najrazličitijih preliva svijetlih boja, te prozirni rupcipastelnih boja i torbice najrazličitijih oblika. Muških je ogrtača bilo manje, a i ti su bili gotovo svi iztamnomodrog šuštavog najlona. Zaplesaše prvi parovi. Francka sa četvrtoškolcem koji joj je već odpočetka školske godine slao ljubavna pisma; zatim Nives sa visokoškolcem, već nekoliko tjedana dolazioje poslije škole po nju s "volkswagenom" što ga je prije mjesec dana dovezao iz Njemačke; zatim Rudi sdebeljuškom iz paralelke... što dalje, bilo ih je sve više. Poznatih, ali i nepoznatih. Dakako, Tine je odveoMojcu već poslije prvih taktova, premda navala na garderobu nije popustila. Uskoro zatim pojavio seTomaž.

"Jelko, smijem li moliti?"

"Zar ne vidiš da ima posla?" mrzovoljno odbrusi Darja Tomažu.

"Više nije takva navala ..."

Naiđe gomila mladića i odgurne Tomaža.

"Onda kasnije", reče Tomaž i u znak očekivanja mahne Jelki, što Darju još više ozlovolji.

Jedan od mladića, koji su na brzinu skidali ogrtače, zamoli Darju za ples. Ne rekavši Jelki ni riječi,ona ode s njim.

Plesača je bivalo što dalje sve više, plesačica također. Većinom su bili domaći, ali je bilo prilično ibivših, pa i takvih koji su se pretvarali da su bivši, Jernej i Tone bili su, naime, sve nemarniji i puštali susvakoga koji se istakao "novčanom" iskaznicom. Na plesalištu bijaše živo i glasno. Glazba je bila svebučnija. Morana je, doduše, već odavno hodala uzduž prozora, ali su njeni strogi pogledi mogli doprijetijedva do najbližih parova; tamo pak na sredini, posebno kraj razrednih vrata, mogli su se nesustezljivoprepuštati životu koji je škola čitavog tjedna gušila: nesputan razgovor, nesputan smijeh, neobuzdanipovici, sve snažnije struganje nogama, drski poskoci i nagli okretaji, te vatreni pogledi, ali i upravoobredna ushićenost. Ovaj ili onaj par

-26-

žvakao je gumu za žvakanje, a neki plesači, više ili manje kuštravi, čak su usred plesa pripaljivalicigarete.

Kako već neko vrijeme nije bilo nikoga u garderobi. Jelka ode do katedre; nekoliko je časaka kaoskamenjena stajala kraj nje, a zatim se spusti na stolac i ostade nepomično sjediti. Goli, prazni zidovinaokolo, pred njom klupe s ogrtačima najrazličitijih boja, nadesno prozori, s one strane njih obrisistambenih kuća na večernjem nebu. Prošle sam godine bila u tom razredu. Satovi su brzo prolazili, brzosu prolazili i dani, također i tjedni i mjeseci. Rado sam dolazila ovamo. Sjedila sam ondje, u trećoj klupi,kao i ove godine dolje u prizemlju, i tu su se također nizali gotovo jedan za drugim isti profesori. Školskisat nije bio nimalo kraći, zadaća i učenja ništa manje. Neke su knjige bile iste kao i ove godine, nekebilježnice također, a bila sam mlađa jedva godinu dana. Pa ipak, kakva razlika! Kako je lijepo bilo tada, akako je strašno sada.

Odanle od vrata zovne je poznati glas.

"Jelko, čuješ li, Jelko!"

Kao da ju je Tomaž zatekao na zabranjenom poslu, ona sva prestrašena skoči na noge.

"Sama? Ali, slijedeći ples je naš. Neće plesati samo Mojca i Darja! Ne daj se iskorištavati! Čuješ li?"

"Čujem, Tomažu. Ali večeras neću plesati."

Tomaž raskolači oči.

"što se dogodilo?"

"Što bi se dogodilo?" upita naglo, kao da vreba.

"Znači, dolazim po tebe!" odvrati Tomaž raspoloženo. "Uostalom, i ja imam prilično posla, ta znaš:moram da se brinem o ozvučenju, a aparatura je dala svoje", još je dodao i izgubio se među plesačima.

I Jelka opet ostade kraj katedre, izgubljeno se osvrćući po razredu.

Pretprošle godine sjedila sam u drugoj klupi, tik kraj prozora. I tada su se ovdje nizali jedan za drugimgotovo isti profesori i iste profesorice kao i lani, kao i ljetos, samo s tom razlikom što su za nas bili svinovi, i tuđi. A većina njih ostala nam je tuđa do dana današnjega. Za mene su bili tuđi i kolege i kolegice.Sve mi je bilo tuđe. Sve, sve. Tjedan dana prije početka nastave preselili smo se iz Maribora. Kako sambila nesretna prvih mjeseci! Kao da sam već tada slutila, što će me snaći u Ljubljani. Ali je bilo i lijepo;prošle i pretprošle godine. Pa što onda ako su kolege, kolegice, pa profesori i profesorice bili novi i tuđi,knjige su mi bile bliske, učenje ugodno, školski život privlačan. Koliko bezbrižnog pričanja i nesputanogsmijeha, koliko sitnih nevolja koje su se ipak sretno završile, koliko zamršenih problema koje sam ipakriješila. A kakve sam probleme zapravo i imala? Upoznavali smo tuđe zemlje i tuđe narode, pronicali udavnu povijest i posezali daleko u budućnost, učili o praljudima i praživotinjama; o svim mogućim inemogućim stvarima govorili su nam profesori, samo ništa o tome štose već tada zbivalo u nama, sve smo znali i poznavali, samo sebe nismo upoznali. A najmanje ja. Već tadadok sam sjedila tamo na kraju klupe, neke su učenice odlazile na sastanke s mladićima i za vrijeme satačitale ljubavna pisma, čak ih i pisale, a prošle godine valjda nije bilo djevojke koja nije imala momka. A umeni je sve spavalo. Samo učenje, domaće i školske zadaće, tu i tamo kakav film, pa knjiga i pločeklasične glazbe. A sada? Ja sam u drugom stanju, a kolegice su još uvijek bezbrižne kakve su i bile.Nijedna od djevojaka, koje se vrte na hodniku, ne nosi u sebi grudicu koja raste, raste, sve dok ne sazrije.Naredne školske godine, kad se naš razred na Moraninu obavijest opet bude vratio ovamo, ja ću imatidijete; umjesto da sjedim tamo u drugoj klupi i slušam zanimljiva i nezanimljiva profesorska predavanja,ja ću prati pelene, previjati dijete i bdjeti nad njim; umjesto da čitam knjige, slušam svoje ljubimce i...

-27-

S užasom se osvrne oko sebe.

O, je li to moguće, je li to uopće moguće?

Na hodniku glazba utihne, a plesači stadoše divlje pljeskati i zahtijevajući vikati: "Bis, bis!" I doista,glazba se opet javi, najprije bubanj, potom i električne gitare. Netko čak i zapjeva. Hrapavo i kreštavo,kakva je bila i glazba.

Uđe razrednica. Jelka je zbunjeno pozdravi i vrati se do vrata.

"Strašno", reče Morana i, uhvativši se u očaju i užasu za glavu, još triput to ponovi, "strašno, strašno,strašno! I to bi trebalo da bude đački, školski ples, to bi trebalo da bude omladinska zabava?"

Više bolnog i mučeničkog nego ljutitog lica, ona prijeđe nekoliko puta razdaljinu od prozora do vrata,a zatim zakorači na podijum i sjedne za katedru.

"Stropnikova, reci po istini, je li ti se to sviđa?"

Jelka se blijedo osmjehne i odmahne glavom.

"Mislim da kulturnom čovjeku, ma koliko bio mlad, to divljanje nije ples, to nabijanje nije glazba, totuljenje nije pjevanje." Pokaže prema vratima, pokraj kojih su promicali plesači kao u transu. "Pogledajsamo, momci skaču kao podivljali konji u preriji, a djevojke kao majmunice u prašumi! I to u školi!Strahota!"

Ali, što biste tek rekli, drugarice razrednico, kad biste znali da je jedna od vaših učenica, ona koja usve tri godine nije dobila ni jedne nedovoljne ocjene ni najmanjeg ukora, u drugom stanju? Već više steputa rekli da dođemo k vama ako nas snađe nevolja, rekli ste da ste naša druga majka. Ne znam da li seitko vama već obratio. Ja bih rado, veoma rado to učinila. Nekome ipak moram reći kako je sa mnom. Uonoj svojoj knjizi pročitala sam da je za pobačaj prekasno, da mi nema pomoći, možda biste mi vi ipakpomogli, možda...

Obim rukama uhvati se za, klupu kraj koje je stajala i sagne glavu u koju joj je navaljivala krv. Nouskoro opet digne glavu i pogleda ravno prema katedri.

— "Drugarice razrednico ..."

"Što je, Stropnikova?"

"Htjela bih vam nešto reći... "

"Rekla sam vam već da sam vaša druga majka."

"Ali to je nešto veoma strašno, nešto ... "

"Baš zato mi reci! Nisam udata, ni djece nemam, ali razumijem mladoga čovjeka, pokušavam garazumjeti." U Moraninim sivim očima zatreperi topao plamičak. "No,Jelko ... "

"Nećete se ljutiti?"

"Zašto bih se ljutila? Zaista, u školi sam stroga, moram biti, no ja u stvari nisam takva. Želim vamsamo dobro. No?"

Jelka se još čvršće uhvati za klupu i skupi svu svoju hrabrost.

"Dogodilo se ... "

"Što se dogodilo?"

-28-

"Dogodilo se ... dogodilo se da sam zatrudnjela... "

S lica razrednice u trenu nestade prijaznosti, ono se odulji, a oči zališe olovom. "Zatrudnjela?!"

"Da zatrudnjela, drugarice razrednico. I sada ne znam što da činim... "

Razrednica se digne. Sada je bila još viša i tanja nego obično. Nikakve topline ni samilosti ne bijaše unjenim olovnim očima.

"Jesi li rekla majci?"

"Nisam."

"Ocu?"

"Nisam."

Kratak mrtvački muk, nato suho: "Najprije reci ocu i majci, a potom se ispiši izškole!"

"Zašto bih se morala ispisati?"

"Valjda ipak ne misliš da ćemo držati trudnicu u školi? Neka dođe majka u školu! Odmah uponedjeljak! Ako ne dođe, isključit ćemo te."

"Isključiti?"

"Nego što misliš? Trećeškolka i u drugom stanju! I to u mojem razredu!" Opet se spusti na stolicu. Nablijedim obrazima javi joj se preziran osmijeh. "Daleko smo došli. Nikakvo čudo kad je sve dopušteno,kad moramo sve dopustiti. Najprije ples, što ples, divljačko skakanje, a zatim sve drugo ... "

"Drugarice garderobijerko, dajte mi već jednom broj! Kamo ste se tako zabuljili?"Jelka se u trenu okrene prema momku u čijim je rukama šuštao najlonski ogrtač, ali je prošlo još

nekoliko trenutaka prije no što je posegla u kutiju, dala momku broj, zgrabila ogrtač i skoknula s njim doprve klupe. Vraćajući se prema vratima, susrela se s olovno mrtvim očima razrednice koja je još uvijeknepomično sjedila za katedrom.

Da, ona bi upravo tako učinila ako bih joj rekla; najurila bi me iz škole, smjesta.

"Tko je odgovoran za ples?" upita razrednica narogušeno kad se Jelka spustila na stolicu kraj klupe.

"Ada! Kotarova Ada!"

"Moram paziti na garderobu, drugarice razrednico..." reče Jelka, ali ipak ustane. "Ja ću pripaziti!"

Jelka odgurne klupu i izađe u hodnik. Ne, Moram ne mogu reći, Morana je posljednja koja će doznati.Uopće neće doznati, ne smije doznati! Premda je išla tik uza zid, svaki se čas netko zabušio u nju. Parovisu bili zadihani, momci više nego djevojke, nekima je doslovce tekao znoj sa čela. Znojni su bilimuzikanti, bljedoliki suhonjavci upalih očiju. Trojica su bili crnokosi, dvojica pak plavokosi, a svapetorica imali su kosu straga do ramena, sprijeda do očiju, a pokrivala im je i uši. Pjevač je imao kravatucrvenu kao krv, ostala četvorica jarkozelene, a svi su imali žute kapute i tamno- modre hlače. Bubnjar jeiz sve snage nabijao po bubnju, pjevač pjevao koliko mu je to dopuštao uski grudni koš, a trojica paklupala po električnim gitarama kao poludjeli. Probijajući se kraj podij uma na drugu stranu do stolica uzprozore, Jelka je morala zatisnuti uši. Nekoliko je djevojaka sjedilo, same ili s momcima. One koje susjedile držale su svoje ruke u rukama svojih kavalira. Ade nije bilo ni tu..

-29-

"Ne plešeš, Jelko?"

Nije dospjela odgovoriti. Progurala se do stepeništa. Za blagajničkim stolom Jernej je prebrojavaostotinjarke i hiljadarke.

"Gdje je Ada?"

"Ako ne pleše, u buffetu!"

Zaista je bila u buffetu gdje su Anka i Francka kuhale tursku kavu, Alenka i Vera prodavale koktu isendviče, a kraj peći i u peći imao svoju posebnu točionicu Pik koji je toga popodneva s Moraninimstotinjarkama, doduše, ušao u brijačnicu, ali kosu nije dao podrezati, već nakovrčati.

"Ado, razrednica te zove!"

"Što hoće?" više se obrecne nego upita Ada, koja je srkala sok od naranče i, sjedeći na katedri, mahalanogama.

"Glazba joj ide na živce, ples. također."

"Takve izvrsne glazbe još nije bilo na našoj školi, svi su zadovoljni, čistoga će biti petnaest tisuća, akone i više."

Pik upitno pogleda Raglju koji je stražario kraj vrata; kad mu Raglja kimne, on posegne u peć i izvučeiz nje trbušastu staklenku.

"Još jednu, Ado, da ti pred Moranom srce ne padne u gaćice."

Ada najprije odmahne glavom, ali zatim ipak pruži praznu čašicu.

"Morane se ne bojim, ali liker je zaista izvrstan."

Nadušak iskapi čašicu, skoči s katedre i priđe k ogledalu koje je visilo iznad vodovodne slavine ukutu. Najprije obim rukama povuče preko glave, da njena natapirana kosa ne bi suviše uzrujalarazrednicu, a zatim još obriše mala šminke s usnica.

"Da je ne pogodi kap!" reče smijući se i još jednom se pogleda u ogledalo.

Imala je lijepo ovalno lice s velikim plavim očima, čulnim usnicama i bujnom svijetloplavom kosom.U stasu je također bila lijepo građena, a čvrsto priljubljena crna haljina s bijelim čipkama oko vrata, nakrajevima kratkih rukava i na rubu veoma kratke suknje, sve to još više je isticalo njene djevojačke grudi ibokove. Očigledno je bila svjesna toga, jer se pogledala još i u prozoru.

"Zamoli je da produžimo pola sata", dovikne Pik. Adi dok je išla pokraj njega. "Danas je ipak praznik!Za pola sata ja i Raglja istočili bismo dvije boce, a to je tisuću dinara čistog."

"Još dopodne uzalud sam je molila", reče ona i brzo priđe vratima gdje ju je čekala Jelka.

S mukom se proguraše između neplesača koji su se natisnuli uza zid i s više ili manje sretnimopaskama pratili ples svojih kolega i znanaca; ali i neznanaca i neznanki.

Kako bi bilo da kažem Adi? presiječe Jelku. Onu knjigu ona je prva pročitala, uopće iskusna je.Možda ipak nije prekasno?

"Ado! Čuješ li, Ado!"

"Što je, Jelko?"

"Htjela bih ti nešto reći." "Reci

samo reci!"

-30-

"Ali, moraš mi obećati da nećeš reći nikome!"

"Bez brige! Sto sve ne znam, ali ne pričam dalje. Napolje s tajnom! Nemam mnogo vremena, sve je namojim leđima."

"Znaš, one zimske noći... "

"Koje zimske noći?"

"No, one kad si ti slavila rođendan... "

-31-

Ada uhvati Jelku za ruku.

"Je li Morana u razredu ili gore u zbornici?"

"U razredu, u garderobi!" odvrati Jelka pošto je uspjela odagnati priviđenja.

Ada namršti svoje lijepo lice i prosikće ružnu srpsku psovku; no čim je došla do klupe koja jezatvarala ulaz u razred, napravi prijazno, ponizno lice, odgurne klupu, te se nasmiješeno, ali i s punopoštovanja, približi katedri za kojom je razrednica sjedila ukrućeno i prijeteći.

"Pozvali ste me, drugarice razrednico."

"Zar mislite razoriti školu?"

"Drugarice razrednico, to su moderni plesovi, rock and roll, ča-ča-ča, twist..."

"Kakva je to glazba?" još bješnja ubaci se Morana u Adin mekan, upravo sladak glas.

"Drug direktor je dopustio da montiramo zvučnike, i u drugim je školama tako."

"Kako je drugdje, ne zanima me." Budući da je Ada htjela nešto reći, Morana se digne i nastavi jošoštrije: "Ne zaboravite da smo u školi, u gimnaziji! Ili pristojan ples ili gotovo!"

"Ali, drugarice razrednico ... "

"Nikakvo ali!" vikne Morana. "Danas sam u inspekciji ja! Utišaj glazbu i reci tim ždrijepcima da su uškoli, a ne u džungli, i tim... tim ... " Tražila je izraz za plesačice, ali kako ga nije odmah našla, pokaže navrata i vikne. "Još nisi otišla?"

"Idem, idem", reče Ada, ali ne ode, već se osobito povjerljivo zagleda u strogo Moranino lice, tenastavi još poniznijim glasom. "Drugarice razrednico, molimo vas da produžimo, danas je praznik, velikipraznik, i drugdje će plesati do jedanaest, čak do dvanaest... "

Morana skoči kao da ju je netko ubo kroz sjedalo.

"Zar to .divljanje da produžim? Idi i reci muzikantima i plesačima da su u školi, inače ću pleszaključiti prije vremena!"

"Da, da, tada smo se pošteno raspištoljili, kako se i pristoji za sedamnaesti rođendan! Luda si bila štonisi ostala do ujutro. Ali, reci što imaš reći!"

"One zimske noći zatrudnjela sam... "

Ada se strelovito okrene i uzvikne tako glasno da je nadglasala čak i pjevača pred mikrofonom.

"Zatrudnjela si? I sada si u drugom stanju? Još uvijek si u drugom stanju?"

"Ado, molim te!"

"To je štos, to je perfektan štos!"

I Ada prasne u takav grohot da se više nisu čuli ni pjevač ni gitara, čak ni bubanj. Hodnik je bioispunjen Adinim grohotom. Parovi su zastali i također počeli grohotati.

"Trud-na! Ha-ha-ha! Trud-na! ča-ča-ča!"

Jelki plane lice, plane joj i pod nogama.

O, kad bih barem izgorjela sva, sva! I samo hrpica pepela ostala od mene! A zatim neka doleti vjetar i

raznese pepeo!

-32-

Ada se povuče od katedre, doduše, ponizna lica, no dok se probijala mimo klupa, ona namigne Jelki,tobože: ne, to nije samo Morana, praslavenska boginja smrti, to je sama smrt, pokolj suvremeneomladine!

Jelka i ne trepne očima. Ne, ni Adi ne mogu reći, ni Ada ne smije doznati što se one noći dogodilo samnom. Smijala bi mi se, rekla bi čitavom razredu, svi bi mi se smijali, svi, osim Tomaža...

Pa ipak, nekome bih morala reći, reče sama sebi kad je malo zatim opet sjela na stolicu kraj klupe,možda bih se svoje grudice nekako ipak riješila, a možda postoji i neko drugo rješenje... Kome da kažem?Mami? Kome drugome ako ne mami? Doduše, za mene nema nikad vremena, mojim dosadašnjim sitnimbrigama i domu uopće nije dospijevala posvetiti ni vremena ni živaca, ali je ovo s mojom grudicom neštotakvo da će morati slušati. Ne pamtim više kada smo posljednji put razgovarale otvorena srca, možda uMariboru, možda još ranije, pa ipak, ona je moja majka i ja sam njezino dijete, a grudica koja raste u menibit će moje dijete. Pogodit će je, strašno će je pogoditi, gadnije nego ikada prije, ali kome ću reći ako nemajci, tko će mi pomoći ako ne majka? Još sutradan, odmah ujutro, progovorit ću, neka bude što bude,više šutjeti ne mogu, ne mogu, ne mogu ...

Uto glazba i pjevanje umuknuše, kao da se preko njih prelio ogroman morski val i ugušio ih, a vodazalila i plesače. Zatim se začu Adin glas. Jelka je razumjela samo "drugarica razrednica zabranjuje ...drugarica razrednica zapovijeda ... drugarica razrednica ... " Slijedeće riječi utonuše u drugom, jošsnažnijem valu, a to je bio val nezadovoljstva: gunđanja, mrmljanja, čak povici i zvižduci. Ali, sadabubanj nije više zabubnjao tako treštavo, a gitare se javiše znatno tiše. I pjevač je zapjevao manjekreštavo, a plesači zaplesali kao da im je netko objesio o noge drvene klade. Pogotovu su oni koji suplesali kraj garderobe polako i oprezno dizali noge, te ih još polaganije i opreznije spuštali na beton; onikoji su imali u ustima gumu za žvakanje prestadoše žvakatl pred garderobom, a oni pak koji su bili ukaubojkama ili imali kosu na očima i pušili, nisu se udaljavali od podijuma,

Morana je još neko vrijeme motrila plesače, više sa saža ljenjem negoli s ogorčenjem, a zatim napustirazred.

"Bit ću u zbornici", reče Jelki na vratima. "To više ne mogu gledati ni slušati. Ali, ni trunku glasnije!Gore se sve čuje! I u deset — gotovo! Ni minutu kasnije!"

"Bog s njom i njenim duhom!" vikne netko za Moranom kad se zaputila prema stepenicama koje suvodile u drugi kat.

Uskoro zatim plavokosi kuštravac opet priđe sasvim do mikrofona, koji je Ada bila odmaknula na krajpodijuma, te iz punih pluća nastavi pjevati američku pjesmu na engleskom jeziku u ljubljanskomizgovoru; i ostala četvorica također opet udariše u svoje instrumente. Plesači se tek tada sasvimopustiše. Noge su se dizale u brzom ritmu i divljem tempu, tijela se strelovito odmicala i opetprimicala, ruke su se ukrštale, plivale i posezale pred sebe. Oči su sjale, a napola otvorena ustagovorila o onome što je burkalo mladu krv. Šumilo je, vrilo, kipjelo i ključalo.

Kad su došli Mojca i Tine, oboje zadihani, Jelka ode u dno razredu i sjedne u jednu od posljednjihklupa.

što još čekam? Tu nema što da tražim. Morana ima pravo, to nije ples, to je divljačka larma. Bolje bibilo da trčim ulicama, da sjedim kod kuće kraj gramofona, da gledam televiziju, da... ipak, nije otišla.Sjedila je kao skamenjena i netremice buljila pred sebe.

U pauzi je došao Tomaž.

"Dođi, Jelko!"

"Rekla sam već da mi večeras nije do plesa..."

-33-

"Idi, idi!" hrabrila ju je povicima Mojca. "Već čitav tjedan držiš se kao kiseli krastavac!"

Otišla je, samo zato da Mojca ne bi rekla još nešto. Na vratima susretne Darju.

"Tomažu, muzikanti te zovu, nešto nije u redu s pjevačevim mikrofonom."

"Plesat ćemo bez pjevača, još bolje. Molim, Jelko!" vikne Tomaž i ponudi Jelki ruku.

"Lijepo se brineš o ozvučenju!" dobaci Darja za Tomažem i ošine Jelku ljutitim pogledom.

Tomaž povede Jelku na drugu stranu, do prozora, tamo gdje je bilo više mjesta, a manje gledalaca, igdje je kroz otvorene prozore prodirala svibanjska noć. Jelka je išla za njim. Dosta razmišljanja inagađanja! U posljednjih pet dana uopće nisam živjela, iako sam ujutro ustajala kao i prijašnjih godina,dolazila u školu, odgovarala ako su me pitali, brisala ploču i kao redarica brinula se za red u razredu, aposlije škole odlazila u samoposlužni restoran, u trgovinu i pekarnicu, te pripremala sve što je potrebno zajelo, prala posuđe i čitavo popodne sjedila u svojoj sobici kraj školskih knjiga i bilježnica. Zaista samsamo sjedila, jer učila nisam. Uveče sam lijegala kao obično, ali bih zaspala tek u prve jutarnje sate.Vidjela sam i čula sve što se oko mene zbivalo, ali sam mislila samo na jedno, željela samo jedno: da nebude istina. Ali sam sve više znala da je istina. Sada o tome više ne nagađam. Čemu? Više nema nikakvesumnje. Ali, zašto da barem na časak ne zaboravim?

Glazba zasvira, bubanj zagrmi, gitare zabrujaše, pjevač se zaista jedva čuo.

"Nije li ljepše tako?" upita Tomaž.

"Ljepše", potvrdi Jelka.

"što ti je, Jelko?" opet upita Tomaž, gledajući sve to vrijeme zabrinuto svoju plesačicu.

"Što bi mi bilo?" gotovo se preplaši Jelka, ali se odmah zatim sakrije iza osmijeha što ga je domamilana svoje malko pocrvenjelo lice. "Što, Tomažu?" upita gotovo izazovno.

"Tako si tiha u ove posljednje dane. Jesi li bolesna? Je li te tko uvrijedio? Imaš li neprilika kod kuće?"

"Sve, sve je u redu!" pobrza Jelka.

"Već čitav tjedan mislim na taj ples", opet se javi Tomaž. "A ti, Jelko?" Ona kimne.

Zatim su oboje šutjeli. Tomažu je plamtjelo u očima, a Jelki je, i protiv njene volje, gorjelo rumenilona obrazima.

Čim glazba utihne, čitav hodnik zatuli: "Bis! Bis!" Više od stotinu parova ruku zapljeska i više odstotinu parova nogu zatopće. "Bis! Bis!"

No uzalud. Jedan od čupavaca zaurla usred buke i galame: "Deset minuta odmora!" I pobjednički, kaotoreadori koji su savladali svaki po nekoliko bikova, čupavci otkora-čaše u razred s natpisom: FIVEPINGUINS.

"Jelko, pozivam te na koktu ili tursku kavu!"

"Možda će tko doći po ogrtač... "

"U garderobi su Darja i Mojca! Dođi!"

I prije no što se uspjela izvući, već ju je uhvatio za ruku i povukao za sobom. Uostalom, zaboraviti,barem na nekoliko trenutaka zaboraviti!

Kod kave i kokte bila je takva gužva da se nisu mogli ni primaknuti.

"Ne bismo li radije likera?"

-34-

"Može!"

Da, da, zaboraviti, zaboraviti!

I tu je bila prilična gužva, ali su Pik i Raglja imali svaki svoju bocu, Alenka je ubirala novac, a Rudistražarčio na vratima.

"Gutljaj za tri banke!"

"Kravlji ili gimnazijski?"

"Profesorski!"

"Kakav je taj?"

"Nabavite čašicu, druže, i odmah ćete vidjeti, a možda i okusiti, kad počešljate petgutljaja!"

"Znači, i na vašoj školi češljate?" "Još

kako! Danju i noću!"

Tomaž nekako pronađe dvije čašice i pruži ih Piku."Za druga 'ozvučitelia' do vrha, zar ne? Za koga je pak ovo?"

"Toči!"

"Znači, za Jelku! Tomažu, manje moljakanja, a više češljanja!" "Jezik za

zube!"

Jelka je čekala kraj otvorena prozora. Zaboraviti, zaboraviti, zaboraviti!

"Pij, Jelko!"

Ona ispi nadušak, a Tomaž samo malko gucne; ali, vidjevši da je Jelkina čašica prazna, i on istrusisvoju.

"Idem po još jednu!"

"Idi!"

Zaboraviti, zaboraviti, zaboraviti! Možda ću noćas još moći nekako zaboraviti, posljednji put, a zatim,zatim... No, dalje od mene sve to, samo zaboraviti, ništa drugo već samo zaboraviti!

Pokraj nje, smijući se, prođe Ada.

"Kako se zabavljaš, Jelko?"

"Izvrsno!"

"Zaista je sjajno! Takvog plesa ljetos još nije bilo na našoj školi. Svi to kažu. Glazba je perfektna,buffet također. Samo da dobijemo dozvolu za produžetak!"

I časak zatim već je bila kod djevojaka koje su točile crnu kavu.

"Halo, cure, jednu kavu za Moranu! Izaberite najveću i najljepšu šalicu! Tko će je odnijeti gore uzbornicu?"

"Predsjednik razredne zajednice!"

-35-

"Pavle! Gdje je Pavle? Pavle, Pavle!"

No Pavla nigdje i nigdje.

"Neka je odnese Tomaž! I Tomaž nešto znači kod Morane! Tomažu, Tomažu!"

Tomaž nije htio ni čuti o tome. Progurao se s praznim čašicama do Pika, a zatim s punima opet doJelke.

Jelka opet ispije čašicu nadušak.

"Junakinja!"

"I još kakva!"

"To-maž! To-maž!" stade skandirati gomila kraj crne kave; skandiranje se prenijelo i na hodnik, iakoondje nitko nije znao što se zapravo zbiva, ali je bilo prijatno s djevojkom pod ruku ili kraj sebe šetatimalko zadimljenim hodnikom i vikati: "To-maž" To-maž!"

A Ada je, međutim, već pružila Tomažu poslužavnik od plastične mase, na kome je bila šalica kave.

"Na, Tomažu!"

"Odnesi ti, Ado!"

"Ti si njena simpatija broj dva, ako ne čak jedan! Neka samo ostane gore! I moli je za produžetak,barem pola sata!"

"To je ženski posao!" još uvijek se Tomaž opirao.

"Daj ovamo, Ado! Odnijet ćemo oboje!"

"To je već drugo!"

Jelka uzme poslužavnik i oboje se proguraše između parova koji su šetali, te odoše prema stepenicamakoje su vodile u drugi kat. Nekoliko parova zaplješće. Zatim se popeše stepenicama prema gore.

"Kako ti je ruka mirna, a ja bih polovicu prolio", reče To- maž kad su došli na gornji hodnik koji jebio posve prazan.

Zaustaviše se pred vratima zbornice i Tomažpokuca.

"Molim!"Za širokim zelenim stolom, koji se pružio od jednog kraja zbornice do drugoga, sjedila je Morana, a

pred njom hrpa debelih bilježnica za domaće zadaće, dok su za malenim stolićem kraj jednog od širokihprozora šahirala dva starija profesora.

"No ipak nisu svi sasvim poludjeli", prizna Morana kada je Jelka stavila pred nju poslužavnik sacrnom kavom. "Je li dolje sve u redu?"

"Sve, drugarice razrednico", odgovori Tomaž.

"Dobro. Na tebe se, Tomažu, mogu osloniti. I ti si, Jelko, pametna i poštena djevojka. Je li sadapauza?"

"Pauza", odgovoriše Tomaž i Jelka istovremeno.

"Jesu li redari na stepeništu i pred zahodima?"

"Jesu."

-36-

"Pušenje je najstrože zabranjeno! Uostalom, doći ću za koji časak dolje."

Jelka se pokloni da ode, ali je Tomaž još uvijek skupljao hrabrosti da zamoli za produžetak plesa. Utose otvoriše vrata, koja su iz zbornice vodila u kancelariju, i na njima se pojavi ravnatelj, krupan i jošdobro uščuvan čovjek pred penzijom.

"Što se dogodilo?" upita malko umornim, ali dobroćudnim glasom.

"Drugarici razrednici donijeli smo šalicu kave", reče Tomaž.

"I upravo dvoje ste je nosili?" osmjehne se ravnatelj. Budući da su Tomaž i Jelka pocrvenjeli, rečepomirljivo. "No, dobro, dobro, idite, idite, i naplešite se!"

Ali je na vratima Tomaž ipak skupio toliko hrabrosti da je, pošto je najprije pogledao razrednicu, a

potom još i ravnatelja, zamolio da li bi smjeli produžiti ples.

Prije no što je dospjela progovoriti Morana, progovorio je ravnatelj.

"Možete, sutra je ionako praznik, i kakav praznik. Dan. pobjede. Do jedanaest, zar ne, drugariceKopačeva?"

Morana htjedne nešto reći, ali su Tomaž i Jelka već bili na hodniku.

"Dakle, još sat i pol!" usklikne Tomaž kad je s Jelkom sletio niza stepenice. "Prvi ples je moj, zar ne?"

"Tvoj!"

Kako je slatko zaboraviti! Ništa nije bilo, ništa nije, ništa neće ni biti.

"Ples je produžen za jedan sat!" Pobjednički objavi Tomaž dolje u buffetu. Zajedno smo bili uzbornici, nastavi pobjednički samome sebi, zajedno smo išli hodnikom, i tu smo također zajedno, asvakog ćemo časa i zaplesati! I ne samo jedan ples, dva, tri, sve plesove do kraja!

"Pik, Tomažu i Jelki po jednu čašicu na račun plesnog odbora!" vikne Ada. "Ali, ovu polako!"

predloži Tomaž. "Da, ovu polako", potvrdi Jelka.

Pili su u malim gutljajima, prepuštajući se bezbrižnom i razdraganom žamoru koji je šumorio okonjih, pa prijatnoj toplini koja im se razlijevala po žilama.

S hodnika odjekne glazba.

"A ovo na eks!" vikne Jelka i isprazni čašicu do dna.

"Da, na eks!" reče Tomaž i istrusi. "A sada ples! Dođi, Jelko!"

Na vratima ih zaustavi Darja; bila je blijeda u licu, njene su oči ljutito gledale.

"O, tako se ipak nismo dogovorili! Odmah u garderobu. Jelko!"

"Tomažu sam obećala ... "

"Ništa me se ne tiče što si obećala! Mojce nema, tebe nema, a ja neka radim sama!"

"što sam ti učinila, Darjo?" upita Jelka povrijeđeno. "U posljednje si vrijeme tako čudna prema meni.Zar nismo prijateljice?"

"Prijateljice"? jetko se nasmije Darja. "Već dosta dugo nismo!"

U razgovor se uplete Tomaž.

-37-

"Darjo, stvarno mi nećeš dopustiti da plešem sa svojom Jelkom?" Darji planuše

obrazi.

"Ako je tvoja, onda i pleši s njom, možeš i do jutra!"

I ljutito odmjerivši Jelku, sa suzama koje nije mogla zadržati, ona jurne između plesača premagarderobi.

Jelka je časak oklijevala, ne znajući da li bi pošla za Tomažem ili Darjom, a zatim ipak krene zaplesačem.

Da, ništa nije, ništa nije bilo i ništa neće biti! Postoji samo ovo svibanjsko veče, samo ovi čupavci sasvojom divljačkom glazbom, samo ove moje noge koje se moraju naplesati, pa ruke koje moraju mahati,tijelo koje se mora razgibati, a srce zaboraviti, zaboraviti, zaboraviti!

"Sjajno plešeš. Jelko! A meni ne ide baš dobro."

"I ti dobro plešeš, Tomažu."

"Znam da sam nespretan, ali rado plešem. Pogotovu s tobom, Jelko. Kad ćemo zajedno u kino?"

"Ostavi kino, Tomažu, ostavi sve drugo, sada plešimo! Zapravo su ti pingvini baš izvrsni. Noge ti sesame dižu ... "

"Nije mi toliko do kina, rado bih razgovarao s tobom... "

"Tomažu, ne želim da razgovaramo... "

"Ali, Jelko, ja više ne mogu šutjeti, moram ti reći... "

"Ne, ne, nikakvih riječi, samo koraci, pokreti, glazba!"

I zaboraviti, zaboraviti, zaboraviti!

Netko ugasi svjetlo, i samo svjetlost koja je dopirala iz razreda osvjetljavala je plesalište; kroz prozoreje dopiralo i nešto svjetla s ulice, a zajedno sa svjetlom naviralo je i omamljivo svibanjsko veče. čupavcisu odjednom iz divlje lupnjave prešli na mekane, sentimentalne melodije, čak je i pjevač stišao svoj inačekreštav glas i učinio ga malko prijatnijim.

"Veseo sam što si došla, Jelko, već čitav tjedan, kako sam ti i rekao, mislio sam na večerašnji ples..."reče Tomaž, ali se u njegov plahi glas odjednom uplete drugi; "Hvala ti što si došla... "

Ne, ne! Zaboraviti, zaboraviti!

Jelka je, doduše, vidjela kako Tomaž još uvijek miče usnicama, ali je sve razgovjetnije slušala onaj

drugi, nasrtljiv sladak glas.

— "... već sam mislio da ću biti sam. Jelka ti je ime, zar ne? No, ime nije važno, glavno da si djevojka.Dobro plešeš. Volim dobre plesačice. Lijepe ruke imaš, i noge. No, no, ništa se ne boj, ta nisi od stakla,neću te zdrobiti, iako bih to najradije učinio. Najprije zdrobio, a potom opet sastavio, komadić pokomadić, dabome. Svaki bi komadić posebice uzeo u ruke. Jedne bih držao u rukama dulje, nego druge.Na primjer, tvoje grudi, čekaj, čekaj... "

Umakla sam mu. Ali me u predsoblju sustigao.

"Stvarno se bojiš da ću te zdrobiti? Koješta! Takvo dragocjeno biće! Dođi, Jelko! Jelka, zar ne?"

Ipak sam mu istrgla ogrtač iz ruku i poletjela prema ulaznim vratima. Bila su zaključana, a ključanigdje.

-38-

"Nikamo ne možeš. Nikoga ne smijemo izgubiti, inače ću opet ostati bez para. što, stvarno si prvi putna kućnoj zabavi? To nije školski ples, tu nema profesora, ni mamica nema. Dođi da popijemo čašicu ilidvije, Ada ima sjajno piće, džin, viski, sve najbolje, inozemno. No, dođi... "

Zapališe se svjetla i trenutak kasnije utihne glazba. Jelka ugleda pred sobom Tomaževe upitne oči.

"No, reci, Jelko!"

"što da kažem?" upita zbunjeno.

"Zar nisi čula? Rekao sam da ću sutra popodne kupiti karte za kino. Hoćeš li za prvu ili drugupopodnevnu predstavu, ili pak za... "

Slijedeće Tomaževe riječi izgubiše se u divljem pljesku i povicima: "Bis, bis!" A časak zatim gitare suveć zabrujale, bubanj zagrmio, čupavac zapjevao, svjetla se opet pogasila. Tomaž položi ruke Jelki naramena.

"Ne, ne!" krikne ona i poleti prema stepenicama koje su vodile u prizemlje.

"Jelko, čekaj, Jelko!"

Jelka već htjede potrčati niza stepenice, ali se uto u buku i galamu zasiječe oštar Moranin glas."Zapalite svjetla!"

Svjetla se zapališe, no bubanj je i dalje nesmiljeno lupao, gitare zvonile, čupavac urlao i bezmikrofona, a noge loptale u divljem ritmu. Jelki zastade korak. Prestrašeno se osvrne prema podnožjustepenica koje su vodile u drugi kat. Tamo je stajala Morana, visoka, suha, puna prijetnje.

"Sramota, sramota!" vikala je. "Jeste li u baru ili u školi? Tomažu, tko je ugasio

svjetlo?"

Tomaž promuca nešto nerazumljivo. "Ovamo dođi i

pazi na prekidač! Jesi li čuo?" Tomaž priđe do

prekidača.

"Ugasite svjetlo! Makni svjetlo!" dopre od drugog kraja gdje nisu znali što se događa na ovom kraju."Nećemo svjetla, hoćemo tamu!"

Povici, zvižduci, uraganska dernjava, a bubanj je lupao još strasnije, gitare zvonile još kreštavije ičupavac se derao na sav glas, a mlada se tijela uvijala i bacala od sebe noge i ruke.

"Dosta!" krikne Morana tako glasno da nadjača čupavca. "Ples je završen! Kraj!" Okrene se Tomažu."Gdje je Ada? Zovni Adu! Odmah! I gdje je Pavle? Gdje je predsjednik razredne zajednice?"

Tomaž se baci među plesače, ali prije toga molećivo još pogleda Jelku koja je još uvijek kaoprikovana stajala na svom mjestu.

"Takvo nešto! To prelazi sve granice!" ponavljala je Morana sva izvan sebe. "I još su mi i kavudonijeli! Pokvarenjaci! Tko", vikne prema Jelki, "tko ti je naredio da mi do-neseš kavu?"

I Jelka, isto tako kao maloprije i Tomaž, također promuca nešto nerazumljivo.

Buka i galama polako su jenjavale, vijest o razjarenoj Morani širila se s ove na onu stranu hodnika;kad je došla do podijuma, bubanj također ublaži udarce, gitare zabrujaše manje kričavo i čupavac stišasvoj glas.

Dođoše Pavel i Ada.

-39-

"Odmah prekinite ples, smjesta!" zapovjedi "Drugarice razrednico ... " zamoli Pavle.

"Jeste li čuli? Glazba neka smjesta prestane i ispraznite Augijeve štale!"

"Ali, drugarice razrednico, ta ljudi su platili ulaznicu ... " reče Ada.

"Kakvi ljudi! Mlječnozubi divljaci... Uostalom, baš me briga za to ... "

"Drug ravnatelj produžio je ples do jedanaest... " javi se još i Tomaž.

On htjede reći još nešto, ali uto opazi kako je Jelka došla iz garderobe s ogrtačem u rukama i potrčalaniza stepenice; on pojuri za njom.

"Nikamo!" zaustavi Morana Tomaža. "Stoj tamo kraj prekidača, ti, Ado, reci muzikantima da smjestaprekinu tu svoju lupnjavu i dernjavu, a ti, Pavle, gledaj da se škola za deset minuta isprazni!"

Tomaž nevoljko priđe do prekidača na zidu, Ada bijesno ode prema drugom kraju hodnika, a Pavle,visok, plećat, malko nezgrapan momak, nije znao što da uradi.

Upravo u času kad je glazba utihnula, što je među plesačima izazvalo ogorčene povike i čak zvižduke,s drugog kata naiđe ravnatelj.

"Što se to događa?" upita s isto takvim dobroćudnim smiješkom kakav je imao na licu i maloprijegore u zbornici.

Morana s ogorčenjem ispriča kako je našla svjetla pogašena, kako to, što se događa, uopće nije ples,već najveća sramota za školu, zato je naredila da smjesta prekinu s tim divljanjem i isprazne školu.

Plesači u dnu hodnika i dalje su, doduše, povicima i zvižducima davali oduška svom ogorčenju, no onikoji su bili blizu stepeništa prilazili su bliže i stali moljakati.

"Drugarice razrednico... "

"Druže ravnatelju ..."

"Molimo..."

"Mislim da bi mogli plesati do jedanaest", reče ravnatelj pošto je neko vrijeme promatrao plesače iplesačice, "plesati, dakako", naglasi. "Sutra je, naime, dvadesetogodišnjica pobjede, neka se veseli iomladina. Plešite, plešite", reče mladim ljudima oko sebe, "pristojno, dakako." Potom se opet okreneprema Morani. "Drugarice Kopačeva, ja ću već pripaziti na red, ništa strašno neće se dogoditi", reče ikimne joj gotovo očinski.

Morana, izduljivši lice, ode u drugi kat, glazba opet zasvira, a Tomaž poleti prema stepenicama kojesu vodile u prizemlje.

"Jelko, Jelko!" vikao je preskačući pri tom po tri stepenice.

No Jelke više nije bilo ni u prizemlju, ni ispred škole.

Jelka je usporila korake tek kad je dotrčala u središte grada. Zaustavi je gužva na pločniku ikolniku. Ispred svake kavane i svakog buffeta bili su namješteni stolovi sa stolicama, a na svakom je uglusvirala glazba. Tu i tamo su i plesali; doslovce na ulici. I koliko svjetla! Pa barjaka, zelenila i cvijeća! Da,da, sutra je praznik, Dan pobjede. Svi slave, svi se vesele. Dvadeset godina slobode, tri godine više negošto ih imam ja. "Vi ste djeca slobode, rođeni u slobodi, odgojeni u slobodi. Na sreću, vi ne znate kako jestrašan bio prošli rat, njegove grozote poznate su vam samo iz priča i knjiga. Sretni mladi ljudi!" Tako sterekli, druže ravnatelju, na dopodnevnoj proslavi. Sretni mladiljudi...

-40-

"Djevojko, kamo ti se tako žuri? Čekaj, sjedi malo i kucni se s nama! Vidiš, tu smo samidvadesetogodišnjaci, začeti doduše još u ratu, na okupiranom ili već oslobođenom teritoriju, ali rođeniveć u slobodi, u onom najljepšem od svih svibanja toga stoljeća i još nekoliko stoljeća unatrag, kako tokažu naši roditelji i naši stričevi i naše tete. No, sjedi već jednom!"

Čvrste momačke ruke zgrabiše je i posjednuše na stolicu.

"Jelko, zar me ne poznaješ? Zar si već zaboravila Prule i našu mrku bajtu?"

Da, da, to je Marko, višeškolac Marko iz prulskog bloka...

"Na, Jelko, pij i kucni se s nama!"

Gume joj čašu u ruku; zajedno s njim kucnuše se i svi naokolo.

"Do dna, Jelko! Ta pijemo u zdravlje dvadeset godina stare nevjeste Slobode! Eks!"

"Živio, živio, živio!"

Ispila je. Stavivši praznu čašu na stol, pogleda prisutne.

šest, ne, sedam ih ima. Kao i onda kod Ade. Među njima je možda i onaj mladić. Lusteri su bili zastrticrvenim papirom, jedva sam prepoznala Rudinku iz c razreda i dvojicu četvrtoškolaca, svi drugi bili su minepoznati. Drugog dana Ada je, istina, započela razgovor o proslavi svoje sedamnaestogodišnjice, ali samje već poslije nekoliko riječi prekinula. "Ado, molim te, šuti, o tome ne želim čuti ni riječi!" "Zašto ne, pato je bila dosad moja najperfektnija zabava. Bila si glupa što si..." "Šuti, šuti!" I još jednom pođeispitujućim pogledom od lica do lica. Onaj tamnokosi momak s dugim, uskim licem, sa snježnobijelomnajlonskom košuljom i tamnom kravatom nalik je na momka koji me poveo na prvi ples i nije me pustiosve dok nisam... Da, da, veoma mu je sličan, isto lice, isti glas, isti smijeh. Maki mu je bilo ime, rekao jebarem da mu je tako ime, Adu moram pitati kako se zove, gdje stanuje, što studira. Ako ikome, njemu ćureći, ako itko drugi, on mi je dužan pomoći. Ovaj tamnokosi zaista mu je sličan, šteta što mu je samosličan... odmah bih progovorila .. ,

"A sada još jednu. Jelko! Ovu u tvoje zdravlje! Od proljeća se nismo vidjeli. Kuda lutaš da te nikakone vidim? Jesi li se toliko zadubila u knjige? Nemoj, život je ljepši! Za to vrijeme izrasla si u pravudjevojku."

Opet joj je gurkao čašu.

"Do dna! Pijemo u tvoje zdravlje i za sreću u školi! Pa i u ljubavi također, dakako! šteta što te višenema kod nas. No, hajdmo, hajdmo! U zdravlje!"

"živio, živio, živio!"

Što bi mi ovaj tamnokosi, ako bi bio Maki, rekao kad bih mu ispričala? — "One sam noći

zanijela."

"Koje noći?"

"Pa, one noći kad je Ada, Kotarova Ada, slavila svoj sedamnaesti rođendan." "Da, da, one smo se

noći zaista raspištoljili, baš pošteno." "Zar se ne sjećaš da sam ja bila s tobom?"

"Koja? Prva, druga ili... ""Prva!"

"Stvarno? Ne bih te prepoznao. Bila si strašno stidljiva, razumljivo, bilo je valjda prvi put."

-41-

"Pa ipak sam zanijela."

"Zanijela? I to se događa. Ništa strašno. Sigurno si se već riješila." "Ne, u drugom

sam stanju." "To je glupo, veoma glupo." "I što da učinim pametno?"

"Što? Pođi k liječniku, dijete ipak ne možeš imati. Već i zbog toga što ne znaš tko mu je otac.Sedmorica nas je bilo; nije ih svaka imala sedam, ali ipak..."

"Ja sam imala... mene je imao samo jedan, i taj si bio ti. Reci, što da radim?"

"Rekao sam, pođi k liječniku i riješi se toga!"

" čitala sam da je prekasno ... I uopće ... "

"Ništa nije prekasno, treba samo naći dobrog liječnika!"

"Hoćeš li poći sa mnom?"

"Mene u tu stvar ne miješaj! Bilo nas je sedmorica mladića i sedam djevojaka, samih izabranihpupoljaka s Adom na čelu... "

"Ja sam bila samo s tobom ..."

"Tko će ti to vjerovati? Pijani smo bili i ljubili smo se uzduž i poprijeko ..." "Ne, ja sam poslije onoga

s tobom pobjegla..."

"Znaš li što, djevojko, ovo veće zaista nije prikladno za takve razgovore. Momci, pijmo!"

U zveckanju čaša ugušiše se glasovi kojih nije ni bilo.

"A sada još jednu u naše zdravlje!" usklikne tamnokosi s bijelom najlonskom košuljom i tamnomkravatom. "Nismo li sjajni momci? Djevojčicu tužna lica posjeli smo među nas, da se i ona nasmije, da iona slavi s nama. No, digni čašu! Pijmo u zdravlje nas sedmorice!"

Digne čašu. I momci digoše svaki svoju. Sve sama nasmijana lica, tamnokosi sa snježnobijelomnajlonskom košuljom i tamnom kravatom smijao se najobjesnije i najbučnije. Kakva široka usta, kakvibijeli, blistavi zubi! Nije li i onaj momak imao iste takve zube? Na kraju nisam vidjela ništa drugo većsamo njegove bijele zube i bijelu, snježnobijelu najlonsku košulju s tamnom kravatom ...

"Drugarice, malu zdravicu! To se priliči, to smo i zavrijedili! čekamo, drugarice!"

"No, Jelko!"

Ali Jelka spusti čašu, na stol tako silovito da se razbila u komadiće, a zatim skoči i jurne između ljudine obazirući se na povike iza sebe. Bezobzirno se probijala između starijih muškaraca i žena, kojima sulica sjala od tihog zadovoljstva, te između mladića i djevojaka, koji su svojim gromkim smijehomzapljuskivali ulicu, čas je trčala sredinom ulice, čas pločnikom tik kraj izloga. Nikakva glasa razgovijetnonije čula, nikakve, spodobe jasno vidjela. Samo što dalje odavle, što dalje, što dalje!

Tek kad se pred njom otvorio prazan prostor, stala je sva zadihana.

Gdje sam? upita se. Da, da, tu je Tromostovje, časak zatim odgovori, a tamo gore je stari grad. ŽIVIO9. MAJ! Svečano rasvijetljen, ali tih i samotan.

Pretrči preko Tromostovja i zatim jednom od uskih uličica uzbrdice, šum grada, svjetla i barjaci, sve jeto ostajalo

-42-

iza nje. Gore ispod kestenova nije bilo nikoga. Sjedne na klupu, ali se preplaši tame, zato ode na drugustranu staroga grada. Ovamo je dopiralo svjetlo od žarulja koje su sastavljale svečani natpis, a po klupamasu sjedili parovi. Potraži praznu klupu.

Iz grada, koji je ispod nje plamtio od svjetala, dopirala je prigušena vreva, dopirala je zamukla glazbau koju se od časa do časa usijecala automobilska truba.

Klupi se približi muškarac, vojnik.

Jelka se digne.

"Tako sama u to kasno doba? Samo ti ostani, djevojčice, ostani, starog partizana zaista se ne morašbojati."

Glas bijaše topao, lice prijazno, a uniforma ne strogo vojnička. "Možda

smetam? Čekaš nekoga?" "Ne, nikoga ne čekam ... "

"Onda sjedi, samo sjedi, dovoljno ima mjesta za oboje."

Ona se opet spusti na klupu. Sredovječan muškarac, koji je sjeo na drugi kraj, bijaše odjeven u malkoizgužvanu i izlizanu partizansku uniformu. Nekoliko je časaka soptao, kao da je došao s veoma duga inaporna puta, a onda se ipak umiri. Skine titovku i položi je kraj sebe na klupu, a iz bluze izvuče malenunapravicu i nekoliko puta duboko udahne iz nje.

"Naduha", reče gotovo se ispričavajući, "čak me i takva strmina već slama. Stalno sve više. Pa ipak,takav je moj program: svake subote na stari grad! Barem svake subote!" Spremivši inhalator, nekoliko ječasaka nepomično zurio u rasvijetljeni grad, a onda se opet oglasi, i ne okrenuvši se Jelki. "Lijepo jeonima dolje, nekima čak prelijepo."

"Da, nekima čak prelijepo", potvrdi Jelka s istom takvom gorčinom koja je zatreperila i u glasu bivšegpartizana.

Ponovo ga pogleda. Očevih je godina, ali. niži, zajapurena lica i već ćelav.

"Postoje ljudi, također i bivši partizani i aktivisti, ljudi uopće, koji su se tukli za ovaj, noćas takoraskošno rasvijetljen grad, a broje uz čašu cvičeka posljednje novce svoje svibanjske plaće ili penzije",progovori bivši partizan trpko, ali za koji časak nastavi s još više trpkosti, "a postoje i ljudi, također bivšipartizani i aktivisti, koji noćas nalijevaju u sebe najskuplja domaća i inozemna pića. Ti", nastaviokrenuvši se Jelki, "ti djevojčice, to dakako ne znaš, na sreću još ne znaš ... "

"Znam, ponešto znam", reče Jelka, malko pošuti, pa reče: "nisam više djevojčica, idem u trećigimnazije i... "

"Što je to, sedamnaest, osamnaest godina! Život se tek otvara pred tobom. Doći će vrijeme, možda većuskoro, kad ćeš spoznati kako je to u tom našem socijalističkom svijetu za koji sam se borio više od trigodine i dao svoje zdravlje." Opet pogleda dolje prema gradu i nastavi više onim svjetlima ispod sebenego Jelki kraj sebe. "Dvadeset godina poslije pobjede postoje ljudi, moji drugovi, koji trunu u vlažnimpodrumskim stanovima, a postoje i ljudi, također moji drugovi, koji stanuju u peterosobnim i višesobnimraskošno namještenim stanovima; postoje ljudi, moji bivši partizanski drugovi, koji ne žive kao ljudi jernemaju onoga što bi morao imati čovjek u socijalizmu, a postoje i ljudi, također moji bivši partizanskidrugovi, koji također nisu ljudi jer imaju ono čega u socijalizmu ne bi smjeli imati sve dok njihovidrugovi još nemaju ni ono što je nužno potrebno za život dostojan čovjeka; postoje ljudi, moji bivšidrugovi, koji..," Odjednom zašuti, okrene se opet Jelki i odmahne rukom. "Eh što da ti pričam, mlada sijoš, sve vidiš ljepše nego što je u stvarnosti, i još uvijek vjeruješ riječima koje čuješ u školi, na

-43-

sastancima, na radiju i televiziji, riječima onih koji su prije dvadeset i više godina gladovali zajedno snama običnim ljudima, a sada se premještaju iz fotelje u fotelju, vozikaju u najskupljim automobilima,sele se iz jednog komfornog stana u još komforniji, u inozemstvu kupuju haljine za svoje žene iljubavnice, onamo šalju na školovanje svoju djecu, grade vikendice u planinama i na moru... Ne vrijedigovoriti!"

Mnogo je proživio, mnogo ljudi poznaje. Zacijelo ima ženu i djecu. Njemu bih mogla reći, on bi mipomogao.

"Pričajte, samo pričajte, druže!" zamoli ga."Isprva je bilo sve u redu", nastavi bivši partizan za koji časak dijelom Jelki, dijelom prema praznički

rasvijetljenom gradu. "Pošteno su zasukali rukave. Od ranog jutra do kasno uveče radili su, u kancelariji,u dvorani za sjednice, na terenu, odlazili su čak i na dobrovoljni rad. Zapinjali su više nego mi koji nismoimali funkcije. Meni je bilo dobro. Moja prva i jedina briga bio je auto kojim sam vozio svog bivšegkomesara odreda. Bilo je prilično muke s popravcima, jer sam mnogo vozio, a ceste su tada bile još loše,auto pak nije bio nov. No tek što smo malo uklonili ruševine, sve je počelo: drugovima više nisu biledovoljne karte za snabdijevanje, otvorili su za sebe posebne magazine gdje je bilo svega u izobilju. Svemi je poznato, nisam bio samo šofer, bio sam i ekonom, kurir, čak i kućna pomoćnica i dječjanjegovateljica kod svog bivšeg komesara koji se penjao sve više i više." Uzme titovku u ruke i stade jegladiti kao djetešce, ne prestavši da i dalje govori; "Da, djevojčice, ja — nekadašnji partizan Krt —tapkao sam na mjestu, a moj bivši komesar s partizanskim imenom Dren penjao se naviše. U svakompogledu. Uto su počeli uvoziti nove automobile i graditi moderne blokove, nebodere i palače, pa čak i viles jednim stanom. Najprije za drugove na višim, najvišim položajima. A mi smo ih pak naučili šofirati. Iporazdijeliše između sebe državne automobile, da, i moj bivši komesar, s kojim sam prije rata radio uistom poduzeću, mene je otpustio, kao što su otpustili i većinu državnih šofera. I zatim su koračalinaprijed svojim putem, sve naviše i naviše, ali tokom vremena i sve dalje od svojih bivših drugova, odnarodnih masa koje su im nekoć bile stalno na jeziku kao što su im danas radni čovjek i samoupravljanje,a u stvari žive zatvoreni u svoje klubove i domove, ograđene zidinama, i daleko su od naroda, daleko i odnas, svojih bivših drugova ... "

Osmjehne se i zašuti.

Nije li to priča o mojem tati, a pogotovu o mojoj mami, našoj porodici? zgrozi se Jelka. U Mariborusmo živjeli još skromno, pretposljednje mariborske godine jedva smo kupili fiću, a tu u Ljubljani standardnam se naglo digao: došli smo do svoje kuće, na kredit dakako, ali kuća je naša, naručili smo bolji auto,također na kredit, no auto će biti naš, uskoro ćemo imati i svoju vikendicu, u Gorenjskoj ili na moru,sigurno opet na kredit, ali će vikendica biti naša. Tata je više u inozemstvu nego kod kuće, odanle jedopremio televizor, radio, gramofon, magnetofon i razne kućanske strojeve, da ne govorim o haljinama,cipelama i rublju, a mama više i ne razgovara o drugome već samo o tome kamo će se s ocem odvesti unedjelju, kome će u posjet i koga će pozvati k nama. I što sve treba spremiti za goste! Mama je cestarovakći, i kod kuće, navodno, nisu imali mesa ni svake nedjelje.

a u partizanima usta joj ni po tri dana nisu znala za komadić kruha, kako ponekad priča, a tata je došaosa sela i također nije imao laku mladost, kao student uzdržavao se većinom sam, a za vrijeme ratagladovao je tri godine u njemačkom logoru. A sada moramo imati sve najljepše, sve najskuplje, i pomogućnosti iz inozemstva; kao i Kotarovi, kao i drugi mamini i tatini znanci koji su sigurno bili isti takvijadnici kakav je bio i još uvijek jeste taj umirovljeni šofer...

Ali se umirovljeni šofer i bivši partizan već bio okrenuo Jelki.

-44-

"Djevojčice, teške su to stvari, ali istinite. Da, da", reče još, "sada su negdje veoma visoko gore, a mipak tapkamo duboko ispod njih sa svojim niskim standardom, kako se to kaže. Zato se nadvadesetogodišnjicu i ne možemo svi jednako radovati pobjedi, iako smo se za nju zajedno borili i bilipripravni za nju dati i svoj život, kako oni tako i mi. Je li to uvredu?" Kako nije odmah dobio odgovor,upita još jednom: "Je li to u redu, djevojko?"

"Ne, to nije u redu", odgovori Jelka. Jest, nije u redu! Nismo li ljepše živjeli u Mariboru i još prijetoga u Celju i Konjicama? Tata i mama češće su bili kod kuće, barem su tu i tamo imali više vremena i zamene, niti su se toliko prepirali kao ovdje u Ljubljani; još i na Frulama bilo je ljepše nego u toj novojobiteljskoj kući, tamo dakako još nisam znala što se dogodilo sa mnom, tek nekoliko dana poslijepreseljenja prvi put mi se učinilo da nešto sa mnom nije u redu. No tada nam je bila prva briga kako ćemoopremiti našu novu kuću, kako ćemo sebi najudobnije urediti život u njoj, kako...

"Pravo kažeš, to nije u redu", progovori invalid pošto je prije toga inhalatorom očistio pluća. "Oprostišto ti to pričam uveče uoči velikog povijesnog dana. Ali nekome moram reći koliko je nepravedan postaosvijet za koji sam se borio i ja. Čovjek ne može na sve to šutjeti, previše ga ljuti, boli."

I opet je morao posegnuti za inhalatorom.

Kako bi bilo da mu kažem? život mu nije bio lagan, ni u partizanima, ni prije toga, a sigurno nikasnije. Ne mogu više šutjeti, ne mogu, ne mogu!

No umjesto da mu povjeri svoju muku, upita ga: "Imate li ženu, djecu?"

"Imao sam ženu, ali je umrla, sirotica, djecu sam imao, ali su se razišla", odvrati, spremivši ihalator.

"Razišla? Kamo?""Kćerka momku koji je konačno ipak postao njen muž, a sin za boljim kruhom nego što ga imamo mi

kod kuće, u Njemačku. Nitko više nije zadovoljan s malim". I za to su krivi oni koji žive i vladaju tamogdje je najviše svjetla, ta oni su počeli s visokim standardom, najprije sa svojim, dakako. Prigovarao sammu, ali ništa nije pomoglo. Neću da moram pet ili još više godina otkidati od usta radi auta, hoću da gaimam za godinu dana. I sada radi za one koji su mu majku vukli po logorima i uništili joj zdravlje, za oneprotiv kojih se borio njegov otac i morao zbog prostrijeljenih pluća i astme prerano u mirovinu. Trećegtravnja prošla je godina dana kako je otišao, danas je već osmi svibnja, a još uvijek ga nema."

"Zašto ga nema?"

"Hoće da doveze no samo auto, koji već ima, kako piše, nego i televizor, pa stroj za pranje, pahladnjak, pa... što ja znam što još sve. Baš danas sam mu pisao neka dođe, što prije neka dođe ako hoće daga još priznajem za svoga sina. Posao ga čeka, čeka ga otac, djevojku također ima, zimus je rodila... "

"Rodila?"

"Da, rodila, kćerkicu, kao vatru živu curicu, žive kod njenih roditelja, a kad dođe Petar, preselit će sek meni, stan nije velik, ali, bili bismo zajedno, a sada sam sam, čisto sam. Drugovi, koji su još ostali ljudi,razišli su se po čitavoj zemlji i muče se za kruh svagdašnjica oni pak koji su se uzdigli nisu više drugovi."

Opet uzme titovku u ruke, te je, netremice zureći dolje u grad, poče gladiti. No spopadne ga kašalj, teopet odloži titovku i posegne za inhalatorom.

Da, reći ću mu, porazgovarat ću s njim, iskusio je više zla nego dobra, razumjet će me, pomoći će mi.

Bivši partizan pokaže Jelki inhalator i progovori britko, gorko: "Postali smo nerazdvojivi drugovi,nikamo ne idem bez njega. Kad mi ponestaje daha, on mi priskače u pomoć." Spremi inhalator. "Ipak, nije

-45-

li to žalosno da je ovo malo stakla i ovo malo gume čovjeku veći prijatelj i veći dobrotvor nego njegovbližnji?"

"I ja tražim čovjeka, bližnjega, koji bi mi pomogao."

Bivši partizan okrene se Jelki.

"Što to tebe muči, djevojčice?"

"Nešto strašno, strašnije nego što možete i zamisliti.".

"Ne znam nisam li vidio i doživio već i najstrašnije stvari. Prije rata, a za vrijeme rata, pa i poslijerata. No djevojčice, s tajnom na vidjelo!"

"U drugom sam stanju."

"U drugom stanju? Pa to nije nikakva nesreća. Doduše, nekoliko je mjeseci teško, u početku i predkraj, ali zatim ... zatim ćeš dobiti dijete, dobit ćeš čovjeka, stvarnog čovjeka. Doduše, pomoći ti mnogo nemože, ali ti možeš pomoći njemu, bit će ti zahvalan za tvoju pomoć, barem u početku, a zatim... zatimobično ode svojim putem.Potom ćeš dobiti drugo. A zatim će doći unuci. Dijete zaista nije nesreća."

"Ali, kako će biti do porođaja, kako na porođaju? I kako zatim?"

"A kako je bilo s mojim bivšim drugaricama koje su zanosile u šumi i kao partizanke rađale? Oni skojima su zanijele pali 'su, ili su uopće zaboravili da su s njima spavali. Rađale su i danas njihovi sinovi injihove kćerke imaju dvadeset godina ili koju godinu više; ako ih nije spopala jagma za standardom, živekod svojih majki, ako su se pak pokvarili ugledajući se u obrtnike i funkcionere, zarađuju negdje uNjemačkoj za auto

i... "

"I to ie sve što mi možete reći?" "Sto

drugo da ti kažem?" Da, da, što drugo

da mi kaže? Digne se.

"Idem", reče glasno.

"Ni ja neću još dugo", progovori bivši partizan Krt. "Nekako je zahladnjelo. Zaći ću među ona svjetla,možda ipak nađem kakvog druga ili znanca koji je još ostao čovjek. Htio bih porazgovoriti s njim o onimlijepim vremenima prije dvadeset godina kad smo još bili Dreni, Peruni, Risovi, Krti... "

"Laku noć, druže Krt!" dovikne bivšem partizanu koji joj također zaželi laku noć, te potrči nizobronak.

Kad se našla s one strane Tromostovja, prvo pobrza Čopovom ulicom naviše, ali se kod prvih kućazaustavi, vrati na trg i pohita udesno, u Miklošičevu ulicu, gdje gotovo nije bilo čovjeka. Došavši kodželjezničkog podvožnjaka na Titovu cestu, pospješi korake. Kući, što prije kući! Slušat ću Ravela; kad većnemam drugoga, njemu ću reći što me snašlo, njega ću pitati što da radim. Tamo imam više svojihprijatelja. Debussy, Prokofjev, Čajkovski. Mama je otišla na proslavu, sigurno se dugo neće vratiti kući,ni tata se zacijelo još nije vratio, bit ću sama sa svojim znancima, prijateljima koji su bili ljudi, zato idopiru svojom glazbom čovjeku do srca, reći će mi što da radim, s njima ću razgovarati iskreno,otvoreno...

No kod kuće je dočekaše bučan razgovor i povici.

-46-

"Jelko, čekaj, Jelko!"

Mamin glas zaustavi je na stepenicama.

"Došla si kao naručena. Otiđi po cigareto! Na, tu ti je novaci I požuri se! Kupi i kutiju cigara!"

"Je li se tata već vratio?" upita Jelka prije no što je zatvorila za sobom ulazna vrata.

"Još popodne, ali su ga zadržali u poduzeću na proslavi, telefonirala sam mu neka dođe jer imamogoste. No, Hajde već jednom i odmah se vrati!"

Kad se vratila, očev ljetni ogrtač već je visio na vješalici u predsoblju. Stavi paketić na stol u kutukuhinje i pohita gore prema svojoj sobici. Ali je na stepenicama opet zadrži majčin glas.

"Jelko, Jelko! Dođi, dođi!

"Mama..."

"Nisi više dijete, djevojka si i ne smiješ se kloniti društva starijih! Uostalom, u gostima imamo našedobre znance, prijatelje."

"Ali, mama... " zamoli Jelka.

"Nikakvo ali! Dođi!" odlučno vikne Stropnikova, od vina već malo crvena u licu, zgrabi Jelku za rukui povuče je niza stepenice, te uđe s njom u blagovaonicu koja je bila sva zadimljena, iako su vrata odterase bila širom otvorena.

"Evo još jednog kasnioca!"

Za stolom nasred sobe sjedili su četiri muškarca i tri žene, stvarno sami znanci i same znanice; svimaza redom Jelka. je morala stisnuti ruku. Svaki od muškaraca dobaci joj kakvu laskavu riječ, a žene joj seprijazno nasmiješiše. Samo da već jednom to prođe i da mogu otići u svoju sobicu! Za okruglim stolom ukutu kraj oca su sjedili drug Kotar i njegova žena, velik, gojazan muškarac bučna glasa i još bučnijegsmijeha, te krupna žena u haljini koja bi bolje pristajala vitkoj osobi.

"No, Jelko, kako je?" upita je Kotar. "Zar je već završila zabava u gimnaziji?"

"Da", odvrati Jelka.

"Je li Ada otišla kući?" upita još i Kotarova, ali bez pravog interesa. "Mislim da je

otišla..."

"Zašto, Jelko, više uopće ne dolaziš k nama? Istina, Adi više ne ide slabo u školi, ali bi ponekadmogla doći, već i radi društva. Znaš, Marjeto", nastavi Kotarova Stropnikovoj koja je uto sjela do nje,"Adi dolaze još samo studenti i studentice, veoma veseli i duhoviti ljudi. Sto sve ne izvode ponekad!"

"I ja joj govorim neka ne bulji samo u knjige... "

"Laku noć, laku noć!" reče Jelka poklonivši se Kotarovima, te se okrene s namjerom da ode.

"Kamo, Jelko? Ostani tu kod nas!" bučno uzvikne Kotar. "Sutra je nedjelja, pa i praznik, moći ćešspavati do podne!"

"Ostani, samo ostani, Jelko!" reče Stropnik hrabreći je, te joj ponudi fotelju kraj sebe. "Imam sjajnunovost za tebe. No, sjedi, sjedi!"

I Stropnikova joj reče neka ostane, a Kotar joj čak natoči vina.

"U zdravlje naše omladine koja je bila pošteđena od toliko toga strašnog!" zagrmi i digne svoju čašu.

-47-

"U zdravlje naše sretne omladine!" odjekne i kod velikog stola.

Jelka digne svoju čašu, neki se kucnuše s njom, a drugi joj nazdraviše samo izdaleka. Potom su pili. IJelka. Kao i drugi, i ona isprazni čašu do dna.

"Bravo, bravo! Živio!"

"A sad nam ispričaj kakav štos iz škole!" vikne Kotar razigrano. "U školi se još uvijek zbiva koještazabavno."

I netko za velikim stolom također je poželio čuti kakvu školsku šalu i dogodovštinu; on ih, još jerekao, sam nije doživio jer nije pohađao srednju školu, ali ih veoma rado sluša. Jelki nije preostalo drugoveć da sjedne i počne opisivati zemljopisne i druge školske sate na kojima profesori ne znaju kako daostvare disciplinu, ali su zato utoliko aktivniji Pik,

Raglja, Nives i njima slični. No istovremeno dok je pričala o nevinim školskim šalama inepodopštinama, kojima su se kraj oba stola bučno smijali, u njenim zbunjenim mislima, komešalo senešto sasvim drugo.

Što bi bilo kad bih ispričala slučaj trećoškolke, kćeri kućedomaćina, koja je zanijela na proslavisedamnaestogodišnjakinje u kući baš ovog toliko cijenjenog i poštovanog druga Metoda Kotara i njegoveisto tako poštovane supruge Vlaste? Nije li Kotar jedan od onih koji, kako je to rekao bivši partizan nastarom gradu, nisu više ljudi, nisu više drugovi jer su se popeli visoko iznad svojih drugova? Mama jeistom tu u Ljubljani dobila odgovorni posao, no Kotarovi su već od kraja rata pa nadalje viši funkcioneri,a nekoliko su godina bili na visokom položaju i u Beogradu, zatim čak u inozemstvu, tek prije godinu ipol vratili su se u Ljubljanu. Kamo sreće da se nisu! Od tada u kući nije bilo razgovora o drugome većsamo o tome o čemu sve odlučuju Kotarovi i što sve imaju, iako drug Kotar ima samo maturu, a drugaricaKotarova, koja je bila neko vrijeme s mamom u istoj partizanskoj četi, ni jednog razreda srednje škole. Dasu barem još dvije godine ostali zajedno s Adom ondje gdje su bili, sada ne bih ja sjedila među tim"bivšim drugovima i bivšim ljudima" s grudicom koja raste, neprestano i nezaustavljivo. Što onda akosam prošle školske godine Adi ispravljala domaće zadaće iz slovenskog jezika, a školske čak i pisala, štoonda ako sam joj u ona lanjska popodneva pomagala i u drugim predmetima, sve bi to bilo zaboravljenoda nije ove grudice koje sam se domogla u peterosobnom, raskošno namještenom stanu njenog oca, ovogugojenog čovjeka s odurno bučnim glasom i smijehom, pa ove njene majke, ove žene u neukusnokričavoj haljini koja nimalo ne pristaje njenoj ugojenoj spodobi. I zar da ih još i zabavljam, zar dazabavljam sve te bivše drugove, bivše ljude, a najradije bih vikala i urlala na sav glas od bola, ili pakšutjela kao kameni spomenik palim borcima. Ne, ne, ni riječi više!

I ona umukne sred priče i odlučno se digne.

"Stvarno, dosta škole i školskih ludorija! Zaplešimo radije!" reče Stropnikova i, prišavši magnetofonu,uključi ga.

Po sobi se razliježe divlji američki džez. Kotar priđe k Stropnikovoj, Stropnik zamoli za ples Adinumajku, a Jelki se nakloni visok, suh muškarac, koji je maloprije poželio da čuje školske šale. Jelka senapravi kao da nije vidjela njegova naklona, naglo se okrene i pohita iz sobe. Na vratima je, doduše, čulamamine povike, ali je pojurila stepenicama naviše. Prvo je nekoliko časaka stajala kao odrvenjela nasredsvoje sobice, a zatim priđe k prozoru. S ulice se nije čuo ni jedan glas, na nebu su se gasile zvijezde, noodozdo je dopirala plesna glazba i orili se vrištavi glasovi. Priđe gramofonu, otvori ga i opet zatvori.Potom priđe prekidaču i zapali svjetlo. Na pisaćem stolu, lijevo, ležale su školske, a desno francuskeknjige. Jednu po jednu uzimala ih je u ruke i opet stavljala na isto mjesto. Moliere; Misanthrope; RomainRolland: Nicolas Breugnon; Vercors; Le silence de la mer. Zatim priđe kauču i izvuče ispod njega svojbrevijar posljednjih dana.

-48-

"Doktore, iz kakvih razloga ljudi obično pribjegavaju umjetnom ili namjernompobačaju?"

"Ponekad treba ukloniti plod da bi... "No trenutak zatim već je bila kod slijedećeg pitanja.

"Čula sam da mnoge žene često uzimaju najrazličitija sredstva da bi prekinule trudnoću. Postoji lineko takvo ljekovito sredstvo koje bi zaista bilo djelotvorno?"

"Zasad još ne znam ni za kakvu drogu koja bi... "

Koliko li sam već puta pročitala te rečenice!

"Da li je umjetni pobačaj opasan, odnosno štetan za ženu?"

"Smatra se da od posljedica umjetnog pobačaja samo u Sjedinjenim Državama umire tri do četiritisuće žena godišnje, a mnogo više njih ostaju čitavog života bolesne. Mnoge žene poslije takvihoperacija ne mogu više rađati. Da toliko žena umire ili ne može više rađati, dijelom je krivica i to što... "

Dosta, dosta! Ta ja neću pobačaja, pobačaj nije rješenje! Kako da ubijem nešto što je živo, što će bitičovjek, stvarni čovjek?

Sklopi knjigu i opet je gurne pod kauč. U taj čas netko pokuca i odmah zatim otvoriše se vrata.

Na pragu je stajao otac.

"Zašto si pobjegla? Pa rekao sam ti da imam veliku novost za tebe", reče smješkajućise.

"Novost? Kakvu novost imaš ti za mene?" upita Jelka kao s drugog svijeta.

"Dogovorio sam se s Gramontovima", reče Stropnik ušavši u sobu. "Možeš doći k njima, u srpnju ilikolovozu ... "

"Mogu ići u Pariz?" upita Jelka tako kao da se poslije mučnog, dugog sna opet vraća s onog svijeta naovaj svijet.

"Zar to nije tvoja najveća želja?" začuđeno, gotovo razočarano upita Stropnik. "Imat ćeš lijepu sobicu,vidio sam je, s pogledom na Eiffelov toranj, gospodin Gramont je sjajan čovjek, gospođa Gramonttakođer. Zar se nimalo ne veseliš?"

"Dakako da se veselim, dakako... " reče Jelka sva zbunjena. Zar da unatoč grudici pođem u Pariz?Nije li se zbog grudice sve promijenilo? Nije li sada svemu kraj, kraj?

"Gospođi Gramont, koja je profesorica, profesorica engleskoj jezika, kako i sama znaš, rekao sam daćeš druge godine izabrati maturalnu zadaću iz francuskog, po svoj prilici Molierea. Obećala je da će tipomoći. Mnogo će ti koristiti. A moći ćeš ostati u Parizu čak i dulje od mjesec dana... "

"Čak dulje od mjesec dana?"

"Da, kćerka im je, kako i sama znaš, u Londonu, već od veljače, ostat će ondje čitave ferije, tek drugegodine došli bi sve troje k nama ... "

"Znači, mogu ići u Pariz?"

"Dakako da ćeš ići, možeš ići odmah poslije svršetka škole i vratiti se tek koji dan prije početkanastave... "

"Tata, tata!" odjednom Jelka usklikne sva izvan sebe i, poletjevši ocu, zagrli ga. "Ta, hvala, tata!" Ićiću u Pariz unatoč svojoj grudici, ne, ići ću baš zbog svoje grudice! "Hvala, tata, hvala, dragi tata!"

-49-

"No, ta znao sam da će to biti velika novost za tebe! Tako, a sada na spavanje! I ja bih rado legao, ali

imamo goste ... "

Već je stajao na pragu, ali Jelka još jednom poleti k njemu i čvrsto ga zagrli.

"Hvala, tata, dragi tata!" promuca. Ali, tati moram reći! Ako ikome, tati moram reći. Unatoč svojemnapornom poslu, unatoč tolikim putovanjima, on ipak pronađe tu i tamo koju minuticu i za mene. Tata ćeme razumjeti, pomoći će mi. "Tata, čuj, tata, nešto ti moram reći", poče zadihano, ne dižući glave sočevih prsi.

"No, no, smiri se, smiri", reče Stropnik smirujući Jelku, gladeći je po kosi. "Stvarno ti je potrebnapromjena, posljednji mjeseci bili su teški i za tebe. Imat ćeš lijepe ferije, Pariz je čudesan grad... "

"Ali, tata... "

Stropnik uhvati Jelku za ramena i blago je odmakne od sebe.

"U redu je, sve je u redu", reče hrabreći je, "drugi put porazgovarat ćemo o tome kako ćeš putovati iživjeti u Parizu, a sada moram dolje, Kotarova će se uvrijediti jer sam je napustio usred plesa, a i tebi jezamjerila što se nisi oprostila. Vino ti je malko udarilo u glavu, zar ne? Najbolje da legneš. Laku noć,Jelko!"

Smješkajući se s razumijevanjem i praštanjem, on ode i vrata za njim zatvoriše se, a Jelka ostade usobici, sama, sama sa svojom grudicom i s mukom svoga srca. Nekoliko je časaka još zurila u zatvorenavrata, a zatim oteturala do kauča i, nemoćno se spustivši na nj, tiho zajeca.

BIJEG PRED SOBOM

Dobrih mjesec dana kasnije Jelka se odvezla u Pariz, čitavim putem do granice, pa i s one strane njesve do Trsta i čak u samom Trstu, ona se bojala da će netko ući u njen kupe, zgrabiti je za ruku i povući izvlaka. Tako, dakle, pobjeći si htjela, pobjeći sa svojom grudicom, koja više i nije grudica, već pravapravcata gruda! Dolje, odmah dolje i natrag kući! Tek kada kroz prozor, kraj kojeg je sjedila već odLjubljane kao odrvenjela, više nije vidjela nijedne tršćanske kuće, mora koja ju je posljednjih sedmicapritiskala zemlji, stala je popuštati, nevidljiva ruka koja joj je u posljednje vrijeme koščatim prstimahvatala i stezala srce, nestajala je, a gusta magla, koja je poslije onog svibanjskog, njenog najduljegškolskog dana lebdjela iznad svih njenih misli i čuvstava, gubila se. Ustala je. Oh, ta nisam tako teška inezgrapna! Podigne ruke i položi ih na gornji rub spuštena prozora. Oh, ta ruke mi nisu obamrle, laganesu i gipke. Pogledom preleti preko krajolika koji je sve hitrije bježao mimo nje, pa preko neba kojim suplovili veliki bijeli oblaci. Oh, ta ja imam bistre oči i jasne misli, lijepa je ova, nekoć naša, slovenskazemlja, lijep je ovaj lipanjski dan, prvi dan ferija. Nije izdržala na svom mjestu. Izađe u hodnik. Neko jevrijeme gledala kroz prozor, a zatim prođe duž hodnika. Na kraju hodnika okrene se i vrati prema svomkupeu. Oprostite, nepoznati putnici, moram se kretati! Trčala bih, mahala rukama i vikala, da, vikala,vikala! Ne gledajte me tako začuđeno, nisam luda, isto tako, ja ne treniram brzo hodanje, nisamatletičarka, samo sam djevojka koja se može slobodno kretati, koja može opet duboko disati, koja opetmisli i osjeća kako mislite i osjećate vi, koja opet živi, živi, živi, živi. I opet pohita prema kraju hodnika,te se vrati pred svoj kupe. Zatim priđe prozoru i provuče glavu kroza nj.

-50-

Vjetre, slobodno mi mrsi kosu, odnesi sav strah, sav užas posljednjih sedmica! Još, još! Istom poslijedugo vremena ona se vrati u kupe i sjedne na svoje mjesto. Sučelice njoj jedan muškarac u godinamazadubio se u talijanske novine, kraj vrata na njenoj strani sjedili su momak i djevojka, oni su također ušliu Trstu, a sada su poluglasno razgovarali, do ušiju zaljubljeni jedno u drugo. Nitko me ne poznaje, nitkone mari za mene, nitko mi ne želi nikakvo zlo, kao da sam sama. Tako će biti i u Parizu.

Uzme torbicu s police, otvori je i izvuče iz nje pismo. Toliko ga je puta već pročitala da ga znanapamet, ali ga ipak rastvori i sagne se nad njim. Početne rečenice, kurtoazne i poslovne, samo jepreletjela očima, a zatim stade čitati polako i sabrano.

Naš nedavni dogovor, poštovani gospodine Stropnik, dakako vrijedi. Vaša kćerka može doći odmahnakon svršetka škole i ostati do početka naredne školske godine. Moja je kćerka, kao što i znate, već odmjeseca veljače radi konverzacije u Londonu i ostat će ondje do početka predavanja na Sorbonni. Uopće,zbog odsutnosti kćerke, prve njene odsutnosti, kod nas je sve više pusto i prazno. Neka stoga vaša kćerkadođe što prije!

Zamjena, kako sam vam već rekao, ljetos ne dolazi u obzir, već naredne godine. Dotle će, kako stepisali, Vaša vikendica na moru biti sagrađena, pa bismo nas troje mogli provesti dva tjedna u njoj. Asada neka dođe vaša kćerka, primit ćemo je kao da je naša. Možete biti bez brige. Javite nam, molim, štoprije dan njenog dolaska, a koji dan ranije još nam brzo javite i to kojim će vlakom doći, kako bismo je jai žena dočekali na stanici...

Sinoć sam odnijela brzojav na poštu.

Kćerka dolazi 17. lipnja u 8.10 na Gare de Lyon. S poštovanjem i pozdravima Marjeta i Lenart

Stropnik

Dakle, sutra u osam i deset bit ću u Parizu! Zbog vikendice, koju ćemo graditi, dakako, na moru,mama je najprije zahtijevala da "moj" Pariz odložimo za drugu godinu, potom je dugo ustrajala na tomeda ga odložimo barem za drugu polovicu ferija, ali se tata odlučno zauzeo za mene, naime, Gramontoviimaju te ferije sobicu slobodnu i žele da dođem ljetos, takva se prilika možda više nikad neće javiti, ferijesu mi potrebne, ta stalno sam sve nervoznija, a kod nas u kući bit će u toku ferija strašna galama zbogzidanja, pri čemu ne mogu baš ništa pomoći, a pola Ljubljane već zna da idem u Pariz, već sam i samapisala da ću doći... Zauzeo se čak i za to da otputujem odmah nakon svršetka škole, o čemu sam stalagovoriti već nekoliko dana poslije njegova povratka iz Pariza, naime, samo na taj ću se način stvarnomoći usavršiti u francuskom i izraditi maturalnu zadaću iz francuske literature, zato ću pak naredneškolske godine imati manje učenja, pa će mi ostati više slobodnog vremena za pomoć u kućanstvu, i tosam tako zanosno i ustrajno ponavljala da mi je povjerovala čak i mama. Pa ipak, da nije bilo tate, sada nebih sjedila u ovom vlaku. Tata, zaista si se pokazao pravi tata i spretan diplomat, što se tiče lokacijevikendice, popustio si, sve zbog dragog mira, kako si rekao, ali si što se tiče mene ustrajao, sve dok mamakonačno ipak nije popustila. Tata, ipak se znaš isprsiti! Hvala ti, iskrena hvala! Mama je nekoliko puta jošplanula, tobože prije kolovoza neću ići nikamo, a najgadnije je bilo onih dana prije šoferskog ispita, ali gaje na sreću položila. Uostalom; sada se vozim u Pariz i nitko me više ne može povući s vlaka, ni mama.Već sutra ujutro bit ću u Parizu!

Neko je vrijeme još gledala kuće, stabla i vrtiće pred njima, automobile i ljude na cesti, njive ipašnjake, te brežuljke s malim, rijetkim šumicama, koji su promicali mimo prozora, a zatim uzme u ruke

"Tovariš" koji joj je otac kupio prije odlaska na stanici.

"Evo ti, da prekratiš dosadu!"

"Hvala, tata!"

-51-

"To je tvoj prvi put u inozemstvo. Ja sam bio dva puta stariji od tebe kad sam se prvi put vozio prekogranice, samo do Trsta, a ti ravno u Pariz. Na stanicama nemoj izlaziti, čak ni na najvećim, a o onome štoje kod nas naopako, mislim u našoj kući i u našoj zemlji, strancima ne pričaj, uopće, čuvaj se nepoznatihljudi, posebno muškaraca... "

"Bez brige, tata..."

Čak i u kupe me otpratio, pogledao tri putnice koje su drijemale svaka na svom sjedištu, te podigaokovčeg i torbu na prtljažnik, a zatim upitao jednu od putnica: "Putujete li možda u Francusku?"

"U Francusku? Zašto?" začuđeno upita sredovječna žena. "Samo do Trsta, Tršćanke smo."

"Jelko, kako sam ti već rekao; pazi na sebe i na svoje stvari! U Parizu pak čekaj pred vagonom,inženjer će imati, kako je pisao, bijeli slamnati šešir i crne naočale, a njegova supruga svijetlosivi kostim iplavi suncobran, ti pak drži svoj buketić crvenih karanfila za gospođu. Uostalom, prepoznat će te po slicikoju si im poslala. Tako, sretan put i dobro se provedi!"

Pala sam mu oko vrata. Barem sada mu reci kako je s tobom, sada na rastanku! sve me gonilo u meni,

ali sam samo nemoćno promucala; "Hvala, tata, hvala ..."

Pomilovao me po glavi i pomirljivo rekao; "Ako se dogodi da inženjera i njegove žene ne bude,odvezi se k njima kući. Do viđenja, Jelko!"

Mahnuo mi je desnom rukom i napustio vagon.

Toga trenutka — kao i već nekoliko puta ranije — steglo me u grudima od straha i užasa prednepoznatim: Jelko, jesi li izgubila pamet? U Pariz? Kako ćeš naći pomoći u Parizu, ako je nisi našla kodkuće?

No lokomotiva je već povukla, kotači zaštropotali i tata mi mahnuo u znak pozdrava.

"Oprosti, tata, oprosti..." doviknula sam usred ropotanja kotača i ispružila ruku prema tati koji mi je,smješkajući se, mahao na rastanku.

Pa ipak, dobro je da sam tu, dobro je da ću već sutradan ujutro biti u Parizu. Ako igdje, u Parizu će senaći čovjek koji će mi pomoći, ili ću se izgubiti u velikom, milijunskom gradu.

Poče listati po "Tovarišu". Oči joj se zaustavljahu na naslovima, ali se njenih misli i osjećaja oni nisu

ni dotakli; pa ni fotografije, iako su bile i te kako velike i nametljive.

Jesam li doista poduzela sve da nađem rješenje kod kuće? upita se kad je otrgla pogled od štampanogpapira i zagledala se kroz prozor. Htjela sam se povjeriti razrednici, Adi, čak nepoznatom mladiću ibivšem partizanu, ali sam već unaprijed znala što bi mi rekli. No one bih se večeri zasigurno ispovjedilatati da mu se nije toliko žurilo dolje gostima. I mami sam htjela reći. Čak dvaput.

Prvi put odmah narednog dana, na Dan pobjede.

Tata nije došao na ručak, u toku dopodneva njegov ga je direktor zamolio da se s nekom inozemnomtrgovinskom delegacijom odveze na Bled i Bohinj, a mama je ustala istom nešto prije dvanaest.

"Glava me boli, bilo je previše cigareta i previše pića, bilo je baš pametno da nisi ostala."

Bila je pospana i nije se osjećala dobro.

"Neću jesti, a ti sebi spremi što hoćeš, nešto je ostalo i od sinoć." "Ni meni ništa ne prija, pojest ću

samo sendvič i napraviti limunadu." ."To bi i meni prijalo."

Tako smo jele zajedno. I tada je ipak primijetila.

-52-

"Jelko, ni tebi nije dobro, zar ne?" upitala me. "Blijeda si i obrazi su ti upali. Imaš li opet neprilika sasvojim stvarima?"

Obrazi su mi se zacrvenjeli, ali pogled nisam oborila.

Jelko, reci, sada reci!

"Već nekoliko mjeseci nije mi dobro", počela sam.

"Ako ti se to uskoro ne popravi, opet ćeš morati k liječniku", rekla je mama. "Nismo li bili koddoktora Merka?"

"Ne znam kako se zove, strog i mrk čovjek." Pred oči mi izađe izvanredno visok, suh, već starijimuškarac s naočalama visoke dioptrije za dalekovidne, zbog čega je izgledao još stroži nego što je bio.što me sve nije ispitivao i gdje me sve nije pipao? Još čitav tjedan dana kasnije dolazio mi je u snu, ili mekroz ogromnu leću promatralo njegovo sivo oko, ili je pak njegova ruka u rukavici posezala prema meni,neko mi vrijeme svojim ledeno hladnim prstima opipavala trbuh, sve dok se nije spustila niže. "Ne onomliječniku ne idem", rekla sam odbojno.

"Baš njemu ćemo ići, to je najbolji liječnik za ženske bolesti, tako kažu i naše žene. Je li, nisi li bila uprvom razredu kad smo bili kod njega? Nije li rekao da će biti sve u redu tek kad se udaš?" Pogledala mei škrto se osmjehnula. "No, to neće biti tako brzo, najprije matura, potom univerza i zatim još nekolikogodina samostalnog života. S udajom i sa svim onim što je s njom u vezi, s time se zaista nemoj žuriti.Vidiš, ja sam se udala kasno, ali još uvijek prerano. Čovjek se brzo zasiti bračnog života!"

I raspričala se o tome kako u današnje vrijeme neudata žena može učiniti za zajednicu mnogo višenego udata. Udatoj ženi, pogotovu onoj koja ima više djece, porodica je prva stvar. A spomenula je i onošto sam već znala: da se, naime, više veseli javnom radu negoli kuci.

Riječi su mi zastale u grlu.

Mama, ali ja sam u drugom stanju, imat ću dijete, još prije nego što završe ferije; onoga, s kojima samzanijela, ne poznajem, niti ga želim upoznati, znači, ne mogu se udati, dijete će biti nezakonito, a ja...ništa ne znam što će biti sa mnom.

To zaista nisam mogla priznati nakon svega onoga što je mama ispričala.

Naredni dan prošao je u nervoznim pripremama za mamin vozački ispit; doktora Merka, na svu sreću,nije se sjetila, uostalom, mene nije ni vidjela, pa ni tatu. A tri ili četiri dana nakon ispita, koji je položilaviše na preporuku Kotara negoli svojom vožnjom, kako je to ustvrdio tata, zametnula je odlučan boj zavikendicu na moru. Sada se ipak sjetila mene i mojih mjesečnih teškoća; dakako, samo zato da bi tataodustao od gradnje vikendice u Gorenjskoj.

"Kada ćemo liječniku?" upitala me to veće kad se tata konačno predao, možda i zbog mene.

"Doktoru Merku?" upitala sam da bih dobila na vremenu. "Kojemu drugome? Ili ti je možda već

dobro?"

"Jednako je kao i prije, ali doktoru Merku ne idem..." Jelko, nastavi, reci sve! Još je vrijeme. Sutra ćešpredati molbu za putnicu u Francusku, mama će početi graditi vikendicu na moru i tebe više uopće nećevidjeti, a tata će prekosutra otputovati na sedam dana u Zapadnu Njemačku. Progovori već jednom!"Mama, kako je bilo s tobom kad si bila mlada?" nastavila sam stegnuta grla.

"Sve u redu, bila sam zdrava, čak ni u partizanima nisam imala neprilika", odvratila je mamapripalivši novu cigaretu.

-53-

"A zatim, kad si zanijela?"

"Ne sjećaj me na ono vrijeme! Prva tri mjeseca bilo mi je svakog dana loše. Baš tada je bilo najvišeposla, još uvijek smo osnivali radne zadruge i gradili zadružne domove; posljednjih mjeseci uopće nisammogla na teren; a baš tada kad sam ležala u rodilištu buknuo je informbiro. Zaklela sam se: nijednog,djeteta više! A kakav sam samo imala porod, zamalo da nisam otišla." Otpuhnula je velik oblak dima."Prije no što se udaš, Jelko, morat ćeš k liječniku, da ustanovi hoćeš li uopće imati dijete. Nikakvanesreća ako ga nećeš moći imati, ali moraš izabrati poziv koji će te veseliti i potpuno zaokupiti. To jeprvo. Žena može živjeti sama, kako sam ti valjda već rekla, muškarac joj nije potreban ako...

Rečenicu nije dovršila jer se sjetila nečeg važnijeg. Odjurila je u predsoblje i poručila nekoj svojojpoznanici ili prijateljici da je stvar s vikendicom na moru konačno ipak uređena. Kad se opet vratila usobu, nisam mogla nastaviti; uostalom, mama više uopće nije znala o čemu smo razgovarale.

Poslije tih dvaju naših kratkih razgovora spoznala sam još više nego prije koliko, je veoma veomadaleko od mene i od svega što me mučilo.

Uostalom: što bi mi mogla reći, kako pomoći? Vikala bi na mene, možda me čak zgrabila za kosu, apotom odvela k doktoru Merku, koji bi ustanovio što sam već i sama znala, da sam, naime, u drugomstanju, pa bi još ispričao ono što sam već i sama pročitala u svojoj knjizi, da je, naime, za pobačajprekasno. I mama bi vikala još strasnije i još jednom me zgrabila za kosu, a možda bi me čak otjerala odkuće.

Ne preostaje mi, dakle, ništa drugo već da šutim i da učinim sve kako bih prikrila svoju trudnoću. I dase počnem spremati za odlazak u Pariz, pa makar se ondje bilo što dogodilo sa mnom.

Drugog dana predala sam molbu za putnicu, a mama se odvezla u Umag. Neko nas je vrijeme,doduše, još gnjavila da moj odlazak odgodimo za drugo ljeto, ali je potom ipak popustila, sva se posvetilaposlu i zidanju, mene više uopće nije vidjela. Ni tatu. Nakon povratka iz Zapadne Njemačke uzeo je još ipopodnevni honorarni rad, kako bi on i mama mogli podnijeti financijski teret koji su sebi natovarili naleđa. Kod kuće sam zapravo bila sama.

A u školi je, na svu sreću, posljednjih sedmica bilo toliko domaćih i školskih zadaća i toliko učenja dase nitko nije dospio zanimati ni za svoga susjeda. Profesori su se trudili da istisnu iz trećeg f, još uvijeknajlošijeg razreda u školi, onaj minimum koji je, kako su ponavljali, potreban za upis u četvrti, posljednjigimnazijski razred i za pristup maturi. Oni rijetki, koje nije mučila svjedodžba, te oni drugi, takođerrijetki, sudbina kojih je bila već zapečaćena, pravili su planove za ferije. Znala sam da nitko ne zna kakoje sa mnom, ali mirna nisam bila nikada, ni kod kuće ni u školi. Kako me je samo prestrašila fiskulturnicaposljednjeg svibanjskog sata!

Zadihana sam došla iz škole. Već u samom predsoblju odbacila sam tašku i sportsku torbu, te stalapred veliko ogledalo. Bila sam sasvim ista kao i ujutro kad sam odlazila u školu. Blijedo, malko uznojenolice, zabrinute oči, kakve sam u posljednje vrijeme i inače imala, samo je frizura bila neurednija, dabome,zbog odbojke koju smo igrale. U toj žutoj bluzi grudi mi ipak ne strše suviše strašno, a modra suknjicapada isto tako ravno kao i obično, rekla sam samoj sebi tješeći se. No kad sam položila najprije desnu, azatim još i lijevu ruku na trbuh, učinilo mi se da je on napet. Znači, doista? prestrašila sam se. Brzo samzbacila sa sebe bluzu i suknjicu i obukla se u tamnomodru trenirku. Pažljivo sam se promatrala. Ista samkao i obično, ustanovila sam.

Ali, što je rekla fiskulturnica?

"Jelko, stalno si sve nespretnija i sve ukočenija! Hajde, hajde, nisi valjda u drugom stanju!"

-54-

Nekoliko djevojaka prasnuše u smijeh. Taj me smijeh zapekao i zbunio više negoli riječi našefiskulturnice.

Pred ogledalom sam učinila čučanj, još jedan, zatim sam predručila i odručila. Doista sam ukočenijanego što sam bila, ali naročito gipka nikada nisam ni bila. Je li fiskulturnica nešto ipak zamijetila, ili jepak bubnula tek tako, kako je to njezin običaj, ta ona, kad spočitava, ne bira riječi? Nives, ne prenemažise kao da zavodiš momka! Francka, ne vježbamo trbušni ples! Mojca, kupi pošteni grudnjak, prsa će tiiskočiti! Nije li u tom smislu i njena današnja rečenica: Hajde, hajde, nisi valjda u drugom stanju!

A što ako je ipak zapazila?

Skinula sam trenirku sa sebe, potom još i kombine i gaćice. Prvi put poslije dugo vremena stajala samgola pred ogledalom. Trbuh je zaista zaliven. Je li bio tako zaliven i prije? Prešla sam najprije desnom, azatim još i lijevom rukom preko njega. Zatim sam se pogledala sa strane. Trbuh je napet kao poslijepreobilna jela. Jesam li takav imala i prije?

Zgrabila sam se za trbuh i stisnula ga u šaku. Tu je unutra, dakle, ona grudica koja mi ne da slobodnodisati i bezbrižno živjeti. Raste, svakim danom sve veća i življa. Ali, da li se doista poznaje?

Obukla sam se, odnijela tašku i sportsku torbu gore u svoju sobicu, opet se vratila u predsoblje i prihvatilase posla.

Od toga časa još više sam pazila na svaku riječ, na svaki pogled; i kod kuće i u školi. Iako mi nitkonije rekao bilo što što bi me optuživalo, niti me značajno pogledalo, više nisam bila mirna ni na časak.Posebno tešku muku mučila sam sedmicu dana prije svršetka škole na školskoj ekskurziji u Crikvenici.Sve su djevojke otišle na kupanje, čak i one koje se zapravo ne bi smjele kupati, samo ja nisam ukupalište ni ušla.

"Jelko, dođi, barem ćeš se sunčati!" pozvala me čak i Morana.

"Nije mi dobro, drugarice razrednico ..."

Potom sam čula kako je Alenka rekla razrednici: "Jelka je sve čudnija."

"Kako, čudna?" upita je Morana.

Vika mladića zagušila je Alenkin odgovor.

Umjesto da se kupam je sam četiri sata šetala obalom i sjedila na klupama.

Kad mi je slijedećeg dana tata dao novac da kupim nešto rublja za Pariz i dvije ljetne haljine, kupilasam i pojas. I opet sam se svukla pred ogledalom. Nikakve promjene nisam zapazila, ali sam se opasala.Već u trgovini s mukom sam zakopčala pojas, a sada sam se još više mučila sa zakopčavanjem. Poštenomi je stisnuo trbuh. Zatim sam se obukla. Da, vitkija sam. No dok sam se penjala stepenicama, teško sampomicala noge i tijelo mi je bilo ukočeno i kruto. Latila sam se učenja, ali sam svakog časa ustajala odpisaćeg stola i popravljala pojas jer me suviše stezao. Nekoliko sam puta otrčala dolje pred ogledalo.Osjećala sam se veoma neugodno. Uveče, kad su došli mama i tata, i svi sjeli za stol, bilo mi je jošmučnije i još više sam se bojala neće li opaziti da sa mnom nešto nije u redu. Kad sam se poslije večerevratila u svoju sobu, smjesta sam otkopčala pojas i bacila ga pod kauč. Ne mogu da nosim taj željeznioklop! Drugo jutro nisam se opasala njime.

Pametno da sam ga kupila, reče Jelka sama sebi pošto je opet preletjela pogledom nekoliko slika u"Tovarišu", i gurnula ga neposredno prije odlaska u kovčeg. Prije Pariza moram se njime opasati, inženjeri njegova žena ionako ne znaju da ga dotle nisam nosila i da sam bila okretnija ...

Uostalom, o sutrašnjem danu neću više da razmišljam! Radije o jučerašnjem!

-55-

Prije početka sata Raglja je velikim slovima napisao na ploči: POSLJEDNJI DAN NIJEISPITIVANJA DAN! Ali je Pustinja Gobi unatoč tome ispitivao i Pik je dobio iznova kolac, i to takav daće, kako je osvetoljubivo rekao profesor, biti sretan ako ga se riješi na popravnom ispitu. I Morana je dokraja zapaprila Mojci koju ne može podnositi, i Nives koja joj također ide na živce. Odsada će nekolikonarednih sedmica školsko vrijeme malo manje koristiti za neškolske stvari! Naredna dva sata imali smoviše zabavu nego nastavu. A posljednji sat — francuski. Sretna si, Jelko, što ideš u Pariz! Gdje su onegodine kad sam ja šetao Luksemburškim parkom! Kada je to bilo, druže profesore? Odmah poslijediplomskog ispita, godinu dana prije rata. Tri mjeseca čistio sam cipele pariškim građanima, nosio immlijeko iz mljekara i povrće s tržnice, tepri tom učio jezik. Mogu reći da sam ta tri mjeseca naučio višenego prije u četiri godine. Jelko, posjeti galerije i muzeje, ali ne zaboravi da oslušneš govor običnogParižlije, i popni se na Eiffelov toranj! Najbolje prvog dana, da vidiš koliki je i kakav Pariz. Budeš lisamo mogla, vrati se posljednjeg dana ferija, a možeš i zakasniti koji školski dan; vrijeme neće bitiizgubljeno! I profesor je zatim do kraja sata, do kraja školske godine, opisivao Pariz i pričao kako jeproveo ona tri mjeseca. A prije no što je napustio razred doviknuo je s praga: Jelko, pozdravi Pariz u mojeime! Pik ne bi bio Pik da nije dodao: S Eiffelova tornja, molim! I potom stisak ruku i povici: Sretneferije! Do viđenja ujesen! Sreću na popravnom! Vrag neka odnese Pustinju Gobi i sve pustinje i svegljive, a prije svega atomsku1! I neka Moranu udari kap! Bolje bi bilo kad bi je na ferijama netkopočešljao! Tražimo dobrovoljce! Adio, škola!

"Javi se iz Pariza!"

"Hoću, hoću!"

Što prije iz razreda, iz škole, na ulicu, kući u sobicu! "Čekaj. Jelko!

Odista te, znači, neće biti do jeseni?"

"Tako je!"

"Hoćeš li mi pisati?" Tomaževe su oči

pitale i molile. "Pa čuo si, rekla sam da

hoću." "Ali samo meni?"

"Tebi ću, ako baš hoćeš, poslati posebno kakvu razglednicu."

Kad bih se barem još ovaj put riješila Tomaževa upitnog i tužnog pogleda! Tomažu, zar doista jošuvijek ne vidiš da sam strašno daleko od tebe i od svega što bi mi htio reći i što bi htio da i ja kažem tebi?

"Samo razglednicu?"

"Hoćeš li album?"

Smješkala sam se, doduše, ali mi je u srcu bilo gorko.

"Napisat ću ti pismo, veoma dugačko pismo. Još uvijek se nismo porazgovorili. Ne znam zašto takotvrdoglavo bježiš od mene. Daj mi svoju parišku adresu!"

"Ne znam je napamet."

"Otpratit ću te do kuće i dat ćeš mi je."

"Imam još toliko posla, moram i do Kompasa, putujem već sutradan rano ujutro." Tomaž raširi oči.

"Ni na svjedodžbu ni na upis nećeš pričekati?"

Igra riječi u slovenskom jeziku, goba znači gljiva.

-56-

"Što će mi svjedodžba? Ocjene su nam pročitali; a onaj komad papira dobit ću ujesen, tada ću se iupisati. Oprosti, stvarno moram za poslom." Pružila sam mu ruku jer je u njegovim očima bilo tolikotuge. "Dobro se zabavljaj preko praznika i do viđenja ujesen!"

"Mislio sam da ćemo zajedno na kupanje, na Savu i Soru, no sada ću se javiti u omladinsku brigadu,idem da radim na auto-putu u Crnoj Gori... "

Utrčala sam u prvu prodavaonicu, iako su tamo prodavali cipele koje mi nisu bile potrebne.

Tomažu, Tomažu! Kad bi ti znao kako bih se rado s tobom iskreno porazgovorila! Isprva si mi biosamo drug, potom prijatelj, ali sam uskoro sve više osjećala da za mene značiš još više. Jedini ti od svihmomaka koje poznajem. Već prvih sedmica osjetila sam da bih ono što nisam našla kod kuće našla kodtebe, pa i ono čega nije bilo u školi: toplinu i iskrenost.

Otrgne pogled od slika, koje ionako nije vidjela, i od rečenica, kojima ionako nije dokučila smisao,iako je tu i tamo pročitala poneku od njih, te s tužnim osmijehom oko usta baci pogled kroz prozor. Vlakje divljao preko marljivo obrađenih polja i mimo kuća, usamljenih i onih koje su sačinjavale manje iliveće skupine.

Znam, Tomažu, da si za svih tih posljednjih mjeseci trpio dok sam te izbjegavala. A kako sam tek jatrpjela! Tamo daleko u Crnoj Gori sigurno će ti laknuti, naći ćeš djevojku, bolju, pošteniju od Jelke. Od tenerazumne, nesretne Jelke. A potom, kasnije, tko zna kada, kad doznaš kako je bilo sa mnom, razumijetćeš zašto sam bila takva, zašto nisam mogla biti drukčijom. A možda nećeš doznati nikada; ne, ne, nesmiješ doznati. Zaboravit ćeš da si jednom želio da nas dvoje budemo više nego školske kolege, više negoprijatelji...

Tako i slično razgovarala je u mislima sama sa sobom, a brzi vlak je, međutim, jurio prema Veneciji idalje prema Milanu, i još dalje prema Alpama. Ponekad je njenu pažnju privuklo ono što je vidjela krozprozor: grad, ljudi, krajolik; no veći dio puta prosjedila je nepomično na svom sjedištu, najprije s"Tovarišem" u rukama, potom s Vercorsovom "Šutnjom mora", koju je već nekoliko puta započela čitati,ali je još uvijek nije pročitala; i sada je više listala po knjizi nego što je čitala iz nje. Jedva je i zapažalakako su se putnici u njenom kupcu izmjenjivali: mladi je par zacijelo izašao u Veneciji, muškaracnasuprot njoj već nekoliko stanica ranije, zatim je prilično vremena bila sama. Nekoliko stanica ispredMilana kupe su ispunili bučni mladići, po svoj prilici nogometaši, koji su izašli u Milanu. Tada je u kupeušla porodica: nizak, suh i strašno preplanuo crnokosi otac, isto tako niska, ako ne još niža, alidebeljuškasta majka, te dvije kćerkice od osam ili devet godina, crnokose, zacijelo blizankinje. Roditeljisu veoma ozbiljno razgovarali o svojim problemima, a djevojčice, veoma ljupka stvorenjca, pričale su,koliko ih je Jelka slušala i mogla razumjeti, o školskim "štosovima". Znači, razgovor o školi, profesorimai kolegicama, to je na čitavom svijetu za učenike, đake i studente najobljubljenija tema? Raspjevanitalijanski govor uskoro ju je stao uspavljivati. Uostalom, prijašnju noć gotovo nisam sklopila oka, leglasam tek malo prije ponoći, a probudila se već u dva, i tek što sam zaspala, već je u tri zazvonila budilica.Najbolje će biti da malo zadrijemam. Sve je u najboljem redu, svakog sam sata za toliko i tolikokilometara bliže Parizu. Tamo će me pričekati gospodin Gramont i njegova supruga. S njima ćurazgovarati isto onako kao i onaj mladić i ona djevojka s njujorškim liječnikom i njegovom ženomliječnicom. Otvoreno, iskreno, toplo. Nikakvih teških riječi, a još manje vike, grdnji, pljuski i suza, svesama obazriva pitanja i dobrohotni odgovori, savjeti. I potom; rješenje. Da, rješenje! Rješenje će šiknutiiz sumnji i kriza kao Eiffelov toranj iznad pariških krovova... Znači, već sam na njemu? Kako sam visokoiznad pariških krovova! Tamo je Zvijezda, od nje vode široke Elizejske poljane do Place de Concorde... Atamo je crkva Notre Dame! Esmeraldo, povjeri se Quasimodu, notrdamski zvonar je zaista tvoj prijatelj!O kakav se čudesan pogled otvara na sve strane! A preko beskrajne ravnice juri moj brzi vlak. Samo hitaj,hitaj, na stanici me čekaju mama i tata, mama sa suncobranom, a otac sa slamnatim šeširom i crnim

-57-

naočalama, prepoznat će me po stručku crvenih karanfila. Ne vjerujete, djevojčicc? Blizankinje, zar ne?Pođite sa mnom, mi imamo prostranu kuću"i još ćemo je proširiti, iza kuće napravit ćemo terasu čak domora... Kako se more talasa! Neće li potonuti naš čamac? Tata, veslaj, veslaj, mama, veslaj, veslaj, tetoKatro, veslaj, veslaj! O, mame više nema, tate više nema, još samo teta Katra... Pomozi, teto Katro,pomozi...

"Gospođice, oprostite, putnicu... "

Jelka konačno ipak otvori oči i začuđeno se osvrne oko sebe.

"Gdje sam?" upita na slovenskom; no ugledavši nepoznata lica, još i na francuskom."Ou suis-je?"

"U Švicarskoj ste, gospođice! Pokažite, molim, putnicu!" "Odmah, odmah gospodine!"

Automatski posegne prema torbici, izvadi iz nje putnicu i pruži je čovjeku pred sobom. Da, da, vozimse u Pariz, u Pariz, u Pariz. Uzme putnicu i spremi je opet u torbu. Potom protare oči. Još jednom. Nato sesagne k prozoru. Stanica sa svjetlima. Znači, već je noć. Pogleda na ručni sat. Dugo, veoma dugo samspavala, i što sve nisam sanjala! Zatim se, već budna, osvrne po kupeu. Sučelice njoj sjedila su trimuškarca. Sredovječan suhonjav muškarac kraj vrata čitao je novine, njegov susjed, krupan i takođersredovječan muškarac, otirao je znojno lice, a muškarac nasuprot njoj, visok, mršav čovjek srednjihgodina s oštrim, šiljastim licem, pušio je cigaretu i otpuhivao oblake dima kroz prozor, šutjeli su; čak nionda. kada se vlak pomakao i ušao u tamnu noć nisu progovorili, jedino što je onaj kraj vrata odložionovine, njegov susjed spremio rubac, a mršavko popušio cigaretu i bacio opušak kroz prozor. Da li se nepoznaju ili su se posvađali? Jelki je bivalo sve neprijatnije. Htjede ustati i izaći u hodnik, ali nije imalatoliko hrabrosti. Sva trojica zabost će u mene svoje ozbiljne, ispitujuće poglede, a zatim će progovoriti, omeni dakako. Bolje da ne idem nikamo.

"Ne bismo li ugasili svjetlo?" upita krupan muškarac, zacijelo mesar ili gostioničar, te pogledanajprije svog lijevog, a potom još i desnog susjeda.

Susjedi kimnuše, a ljudeskara se digne, priđe prekidaču, ugasi svjetlo i spusti se na svoje sjedište.Zatim su opet šutjeli. Iako su staklena vrata bila zastrta zavjesom, iz hodnika je ipak dopiralo tolikosvjetla da su se vidjeli obrisi svih triju muških spodoba. Nisu spavali, krupan muškarac sjedio jenepomično, muškarac kraj vrata pomicao je od časa do časa ruku koju je držao na novinama, i tada jepapir uznemireno šuškao, mršavko kraj prozora zapalio je cigaretu i svaki put kad je povlačio dim u sebe,cigareta se žarila i osvjetljavala njegovo koščato lice. Kada je pak vlak projurio kroz manju stanicu ilimimo kuća, ispred kojih su gorjela svjetla, kupe se toliko rasvijetlio da je Jelka vidjela kako su sva trimuškarca netremice zurila pred sebe ili čak prema njoj. Tko su ti muškarci? Policajci, profesori, liječnici?Švicarci ili možda čak Francuzi? I Francuzi mogu biti nemilosrdni. Što su sve radili u Alžiru! Lijepogovore, još ljepše pišu, a u stvarnosti znaju biti i okrutni. Inženjer Gramont je, kako je rekao tata, veomaprijatan i ljubazan čovjek, ali kakav je u stvarnosti? I gospođa Gramont također je, kako je rekao tata,veoma prijatna i pažljiva. No kakva je u stvarnosti? Primit će me sigurno prijazno, na stanici će me čekatis autom, odvest će me kući, a zatim ostaviti samu, pogotovu kad im kažem kako je sa mnom, ili ako buduprije toga i sami opazili.

— "A tako, gospodin i gospođa Stropnikovi poslali su nam kćerku da bi se riješili briga oko poroda isačuvali nekoliko hiljadarki!"

"Ta rekla sam ti da su Balkanci i da će Balkanci i ostati, htjeli bi lijepo živjeti samo na tuđi račun."

"Oprostite, gospodine Gramontu, oprostite, gospođo Gramont, moj otac i moja majka ne znaju kako jesa mnom."

-58-

"Kako? Otac i majka ne znaju kako je s njihovom kćerkom?"

"Kako?! Obmanula si najprije svoje roditelje, a sada bi htjela još i nas?"

"Oprostite, baš zato sam i došla, da vam kažem, da vam... "

"Gospođice, naša kuća nije dom za posrnule djevojke... "

"... niti je rodilište!"

"Samo za savjet vas molim, ni za što drugo već samo za savjet, što da radim?"

"Ništa drugo, mademoiselle Stropnik, već samo to da još danas pokupite svoje stvari i prvim sevlakom odvezete kući."

"Znači, stvarno moram na put?"

"Odmah ću pitati kada odlazi prvi brzi vlak, i rezervirat ću mjesto. I na stanicu ću vas odvesti, iakosam strašno zaposlen."

I što da učinim?

Napustit ću bogato rasvijetljenu sobu za primanje i otići u svoj sobicu. Ne upalivši svjetlo prići ću kprozoru i zagledati se kroza nj. Tamo daleko iznad krovova dizat će se u nebo Eiffelov toranj. Tada će mipostati sve jasno: ne kući, već onamo na onaj toranj! Da, to je rješenje, najbolje rješenje!

Već sam u podzemnoj željeznici, već na Champ de Mars kraj Seine, već koračam željeznimstepenicama sve naviše i naviše. Koliko ima stepenica od dna do vrha? Tri stotine. Ne tri stotine

stepenica, već tri stotine metara. Hoću li moći? Moram, moram! Konačno sam na vrhu. Kako su dubokodolje kuće, drveće, ljudi. Ne, ljudi nema dolje, ljudi nema nigdje, postoje samo svjetla i drveće, i nekakvičunjići crni, bijeli i drugih boja, miču se amo i tamo. Među njih ću se baciti. Sada, sada...

Užasnuta otvori oči. Pred sobom ugleda obrise uskog koščatog lica, kraj njega obrise krupnogmuškarca, a tamo kraj vrata padala je kroz pukotinu blijeda svjetlost na ćelavog muškarca. Muškarci sunepomično buljili pred sebe i šutjeli.

Zaista: što očekujem od nepoznata grada i nepoznatih ljudi? Ako sam već pobjegla od kuće, zar doistanisam mogla nikamo drugamo već u Pariz? Široko otvorenih očiju zagleda se u tamu. Dugo vremenasamo sve crno, a zatim sasvim blizu pruge dva malena rasvijetljena okanca. Zar doista nisam moglapobjeći drugamo, već u tuđinu? Tuđim ljudima? Duboko u tami pokaže se pregršt svjetla. Selo. Seloispod crne planine.

A teta Katra? Nisam li maloprije sanjala o njoj? Da, teta

Katra!

Kako li je se nisam prije sjetila?

I sve Jelkipp misli, sva čuvstva u trenu bijahu kod tete Katre.

Malen, veoma malen je tvoj svijet, teto Katro, ali lijep, prisan, dobar. Sobica sa dva prozora, visokomposteljom, starim izlizanim otomanom i dva ormara. I sa zemljanom peci koja je upravo prevelika zatakvu malenu sobu. Još je nešto u tvojoj sobici: slike i svete spodobe po zidovima, pa križ i Marijin kipčiću kutu pod električnom svjetiljkom. Kuhinja je još manja, samo s jednim prozorom, štednjakom,kredencom, sandukom za ugljen i stolom s dva stolca. I u kuhinji su, također na zidovima fotografije isvete slike, a u kutu križ. A smočnica je tako malena da se jedva možeš okrenuti, ali su uz tri zida police sbocama ukuhana voća, marmelade, meda, kiselih krastavaca, paprike i gljiva. Pa i u drvenoj šupi nadrugom kraju tvog imanjca također ima toliko toga: kokošinjac s kokoškama i pijevcem, štalica za zečeve

-59-

i svinjac za praščića. Uz šupu je vrtić, u njemu gredice salate, špinata, luka, češnjaka, krastavaca, rajčica igraha, kraj žičane ograde dozrijevaju maline, a na sredini je okrugla gredica s ružama, maćuhicama idrugim cvijećem. Ima još i četiri jabuke, pet šljiva, dvije kruške i trešnju. A tamo na međi tvoj svijetčuvaju goleme smreke koje su također tvoje. Sve imaš u malenom: kućicu, gospodarsku zgradu, vrt,voćnjak, čak šumu. I ti si u malenom sve što je najbolje na svijetu. Malena, sitna, dobra, veoma dobra.Oduvijek mi je kod tebe bilo tako toplo kao da sam došla u kućicu patuljaka. Sprijeda, u velikoj kući kodstrica Andreja, nikad nisam dugo izdržala, brže-bolje odmaglila sam k tebi, iako sam se u prvo vrijemeveoma bojala Tigra koji stoji na ulazu u stričevo dvorište i čuva prolaz do tvoje kućice naslonjene nastričevu kuću. Davala sam mu gibanice koju sam dobila kod strica, samo da me propusti kraj sebe. Uvijeksam bila bogato nagrađena. Kako si mi se veselila! Ne samo ti, već i tvoje kokoške, pijevac, zečići, čak ipraščić. Koliko sam se puta pritajila kad su me tata i mama zvali, čak sam se popela u kokošinjac, samoda me ne otkriju. Kad je mama otišla na seminar u Ljubljanu, bila sam čitave jeseni kod tebe. To je bilamoja najljepša jesen. Uskoro zatim preselili smo se iz Konjica u Celje. Odanle sam rijetko dolazila uNjivice pod Pohorje, a tebe uopće nije bilo k nama. Još rjeđe sam te viđevala kad smo se iz Maribora,odakle sam te tu i tamo ipak posjetila, preselili u Ljubljanu. Posljednji put vidjela sam te prošle školskegodine, kad smo s Pustinjom Gobi pošli na izlet u Pohorje. Susret je bio lijep, topao, ali kratak, prekratak.

"Dobar dan, teto!"

"O, Jelko, jesi li odista ti, Jelko!"

"Ja, ja, teto Katro!"

"Odmah ću ti ispeći jaje, na oko, kao nekad, dva, zar ne, Jelko?"

"Hvala, teto Katro, nisam gladna i morat ću se odmah vratiti, da se ne odvezu bez mene!"

"Odmah, odmah!" I časak zatim već je tavica s mašću bila na električnom kuhalu, a dva najsvježija inajljepša jaja u tvojim rukama. "Šteta što više niste u Mariboru, onda smo ponekad još viđali jedni druge.Sama sam, sve više sama."

A časak zatim već si stavila pred mene pržena jaja i kruh.

"Evo, jedi! Odmah ć u se vratiti!"

Još nisam ni počistila što je bilo na tanjuru, a već si donijela trešanja. "To su prve. Ljetos ih nema

toliko, ali su zato deblje i sočnije. Evo, jedi!"Sve bi mi dala, sve što si imala.

"U vrijeme praznika, dođi na mjesec dana!" "Doći ću, teto, sigurno ću doći!" Ali nisam došla.

"Što ćeš raditi ondje? Nećeš valjda opet početi odlaziti u crkvu, kamo te ta bogomoljka vukla onejeseni dok sam ja bila na seminaru? Nikamo nećeš ići, najprije ćemo svi zajedno na more, a zatim ćeš mipomagati u kući. Tamo u Njivicama nemaš što da radiš i nemaš se čemu naučiti!"

Zaista, teta Katra nije bila tako sretna kao tata koga su poslali u škole, morala, je raditi kod kuće ičuvati svoju mlađu braću koja su dolazila na svijet jedno za drugim i umirali. Ostala su samo dvojica:tata, koji je pošao u školu, i Andrej, koji je ostao kod kuće. Tek neposredno prije rata udala se. No još istegodine Nijemci su im uzeli sve i iselili ih u Hrvatsku. Kad se poslije rata odanle vratila sama, baka ju jeprimila k sebi, i još prije nego što se stric Andrej vratio iz engleskog zarobljeništva, prepisala na njukomad zemlje iza kuće, dozidala joj onaj kućerak i podigla joj drvenu šupu; Uskoro zatim bakica jeumrla, a stric Andrej, vrativši se u međuvremenu, oženio se. No teta Justa nije mogla i još uvijek ne možepodnijeti tetu Katru zbog onog komadićka zem--lje i kućerka, navodno, kvari izgled njihovoj imućnojkući, a njen komadićak zemlje smeta im kad idu na njive i pašnjake. Iako će za godinu ili dvije imati već

-60-

šezdesetu, ona odlazi u Maribor da pere i posprema, a kod kuće šije, čak odlazi i seljacima na posao. Svezna i sve je u stanju učiniti. A više od svega, puna je tolike čiste, nesebične ljubavi.

Nije u redu što se nisam odazvala njenom pozivu. Otuđili smo se. Bilo bi bolje da sam se danas ujutro,umjesto prema Trstu, odvezla prema Mariboru.. ,

Sad bi teta ležala na krevetu, a ja na divanu. U sobici bi bilo tamno, ali bi kroz otvorene prozoredopiralo šumorenje tetinih triju smreka.

— "Teto, spavaš li?"

"Kako da zaspim kad sam dobila takav posjet! Imat ću vremena da spavam kad budem sama."

"Mogu li ti nešto reći?""Samo reci, Jelko! Već si odrasla, a djevojke imaju svojih tajni, ja sam ih također imala. Ali gdje su

ona vremena!"

"To što bih ti htjela reći, što bih ti morala reći, to je nešto strašno."

"Strašno? Onda zaista moraš reći. Najstrašnije je to kad čovjek mora svoju nesreću nositi sam."

"Onda čuj! U drugom sam stanju!"

Posteljina je zašuštala i na pod su se spustile bose noge. Ženska ruka dotakla se vrućeg djevojačkogčela.

"Jelka, sanjaš li?"

Mekane djevojačke ruke zagrlile su tvrde, žuljave ženske ruke.

"Ne, teto, ne sanjam, budna sam. To što sam ti rekla, istina je: već sedmi mjesec ja sam u drugomstanju."

"Reci, drago dijete, kako se to dogodilo!"

I djevojka je ispričala.

"Došla sam da mi kažeš što da uradim!"

"Marjeta i Lenart ne znaju?"

"Nitko ne zna, samo ti i ja, nitko ne smije ni doznati, ni mama ni tata, nitko, nitko, i zbog mene i zbogtate, i zbog škole...

"O bože moj, bože moj!"

"Teto, pomozi mi, pomozi, draga teto! Hoćeš li mi pomoći?" "Hoću,

dakako da hoću."

"Zbilja, teto?"

Djevojka se digla i sjela do stare ženice koja se maloprije spustila na divan."Ostat ćeš kod mene do poroda", progovorila je ženica toplim glasom. "Zatim i još koji tjedan. Ako si

već u sedmom mjesecu, znači da ćeš roditi prije početka škole. Zatim ćeš se vratiti u Ljubljanu i nastavitiškolu."

"A dijete?"

-61-

"Ostat će kod mene. U Ljubljani neće doznati za njega... " "Stric Andrej

i teta Justa neće reći?"

"Molit ću ih, obje ćemo ih moliti da šute, a njihova su djeca ionako još premalena da bi naslutilaodakle dijete koje ćeš ostaviti kod mene."

"Ali, kako ćeš me uzdržavati do poroda i kako ćeš potom njegovati dijete?"

"To neka te ne brine, kod nas na selu još uvijek je lakše nego u gradu; kad budem odlazila na posao,odnijet ću dijete k Justi, znaš i sama da je već nekoliko godina kod nje njena mlađa sestra Treza, čuvatroje djece, pa će još i tvoje.

četvrto. Nekako ćemo se već snaći, to neka te zaista ne brine ... "

Djevojačke ruke zagrlile su izmučeno žensko tijelo.

"Teto, kako si dobra! Hvala ti, hvala!"

"U redu, Jelko sada opet lezi i zaspi,! U posljednje vrijeme sigurno nisi mnogo spavala."

2uljevita ženska ruka učinila je znak križa nad djevojačkim čelom, djevojačkim umnicama idjevojačkim grudima.

"Moli, ako još znaš moliti, ja ću također moliti, neka ti se dragi bog smiluje."

U žarkoj svjetlosti, koja je šiknula kroz prozor sa stanice, na kojoj se bio zaustavio brzi vlak, Jelkinopriviđenje stalo se gubiti, a do kraja su ga otjerala trojica muškaraca koji su kao stroge sudije još uvijekšutke sjedili nasuprot njoj.

Da, tako bi bilo, reče sama sebi kad je brzi vlak opet ušao u tamu, tako bi učinila dobra teta Katra.

I jednolično klopotanje željezničkih kotača opet je ponese u sanje.

— "Dijete je dar božji, Jelko! Za koga živiš ako ne za svoje dijete? Što bih sve dala samo da ga moguimati!"

"Jeste li ga zaista izgubili još prije nego što se rodilo?"

"Bila sam u sedmom mjesecu, kao ti sada. Iako su bila teška vremena, jedva sam čekala da dođe nasvijet. Ivan također. Ali su toga ljetnog dopodneva ustaše pokupile sve muškarce i odvezle ih. Poslije tridana opet smo ih vidjeli, ali mrtve, zaklane. Bilo je suviše strašno, pala sam u krevet. Kad sam ustala, bilasam sama."

"A ja sam u posljednje vrijeme toliko puta poželjela da izgubim svoju grudicu i da opet budem samakao i prije."

"Jelko, već sama pomisao na to grijeh je. Bilo začeto ovako ili onako, dijete ima pravo na život. Svešto nikne neka raste čovjeku na veselje i Bogu na čast."

"Kako da mi dijete bude na veselje?"

"čak i meni će biti, a kako da ne bude tebi koja ćeš ga roditi? Pričekaj samo dok dođe na svijet, vidjetćeš kako ćeš mu se veseliti. Kad dođeš za zimskih praznika, ta doći ćeš, zar ne, bit će već veliko, bistro ćegledati i umiljato će ti se smješkati. Bit će tako lijepo djetešce da ćeš ga pod kraj praznika htjeti uzeti sasobom, ali ti ga neću dati. Neću ti ga moći dati... "

"Teto, draga teto, sada malko pretjeruješ ..."

-62-

"Ništa ne pretjerujem, Jelko, bit će tako kako ti kažem. A za prvomajskih praznika, kad će tvojedjetešce već puzati na sve četiri i pokušati da se uspravi na noge, pokazat ćeš ga svome ocu i svojoj majcikoji će također doći u Njivice. I tada će, ako ne prije, doći kraj tvojim nevoljama."

"Poslije mature, ako ne prije, uzet ću ga k sebi. Tata će mu se sigurno veseliti, već nekoliko je putarekao da bi rado imao još koje dijete, pa i mama će se na kraju krajeva ipak sprijateljiti s njim ... "

"A ja? Zar da ja opet ostanem sama?"

"Ne, sama zaista ne možeš ostati, doći ćeš k nama. Da, teto Katro, doći ćeš u Ljubljanu. Tata je većviše puta rekao da ćemo te uzeti za gazdaricu. I doći ćeš. Više neću morati odlaziti u samoposlužnirestoran, pekarnu, mljekaru i drugdje, niti ću više prati posuđe, samo ću učiti i zbog odmora igrati se sasvojim djetešcetom. O, to će bitilijepo!"

"Zar ti nisam rekla, Jelko, da je dijete dar božji?"

No žarko svjetlo opet rasprši mekane sanjalačke slike, a oštri muški glasovi zagušiše topao glassredovječne ženice i povjerljivu ispovijest još nedorasle djevojke; a tri šutljive, mrke muške spodobeopomenuše Jelku na nepremostiv ponor između njenih paperjastih sanja i tvrde, krute stvarnosti.

Istina, ne bi išlo tako glatko, ali bi mi teta Katra ipak pomogla, našla bi rješenje koje ne bi suvišeboljelo. Kako to da se nisam odvezla k njoj? Ne u Parizu s milijunima ljudi, koje ne poznajem, već uNjivicama, u potpohorskom seocu s nekoliko tuceta seljačkih gospodarstava i kućicom tete Katre našlabih čovjeka, pravog čovjeka koji bi mi pomogao!

Uostalom, odjednom joj sine, još nije prekasno. Na prvoj većoj stanici mogu izaći i vratiti se. Ravnokroz Ljubljanu odvest ću se u Maribor, sjesti na autobus i dovesti se u Njivice.

Ta je misao svu obuzme. Već je vidjela sebe kako se vraća prema Italiji, kroz Ljubljanu, u Maribor ionamo pod Pohorje.

Kad se vlak malo zatim zaustavio, ustala je i zgrabila kovčeg. Ali je odmah zatim ispustila ručku isjela opet na svoje mjesto. A muškarci nasuprot njoj zagledali su se u nju još strože i ispitljivije. Samosjedite, gospođice! Ako sutra ujutro ne bi izašli iz toga vlaka, gospodin 'Gramont smjesta bi brzojaviou Ljubljanu, možda čak telefonirao, da vas nema, I vaš bi otac obavijestio vašu miliciju, a vašamilicija italijansku i švicarsku policiju. Započeo bi, pravi lov, i još prije nego što biste se dovezli doLjubljane, otkrili bi vas. Dakle, samo vi lijepo sjedite i posrčite juhu koju ste sami skuhali!

Jelki malo lakne tek u Lausanni na Ženevskom jezeru, kad su tri muškarca otišla, šutke i bezpozdrava, a u kupe ušle tri živahne, bučne djevojke, Francuskinje. Zaneseno je osluhnula njihov govor.Provele su dopust na Ženevskom jezeru i u planinama iznad njega. Nisu mogle dovoljno nahvaliti nivožnju po jezeru ni izlete u planine. Razgovarale su i o dogodovštinama s momcima; kao da su same ilikao da je Jelka njihova dobra poznanica, prijateljica. Onda su s one strane švicarsko-francuske graniceutihnule i jedna za drugom zaspale. Jelki su se neko vrijeme još vrzmale zbunjene misli po glavi, a potomzaspi i ona.

Probudi je djevojački smijeh i vrisak. Na polici kraj prozora suputnice su pripremale doručak odostataka koje su našle u svojim torbicama i sportskim torbama, a brzi je vlak jurio preko poljana ipašnjaka na kojima je počivala jutarnje sunce. Jelka pogleda na ručni sat. Svaki čas bit će pola osam.Dakle, još tri četvrt sata i bit ću U Parizu! Dakako, ako vlak ne bude imao zakašnjenja. Kad je doručakbio gotov, jedna od suputnica obrati se Jelki.

"Izvolite, gospođice!" pozove je na doručak, najprije na francuskom, potom još i na engleskom, te jojgostoljubivo pokaže na policu punu konzervi, kriški sira, salame, kruha i voća.

-63-

"Merci, merci", zahvali se Jelka.

"Izvolite, izvolite!"Nije se mogla braniti, uostalom, ionako je bila gladna. Uzevši krišku kruha i sira, osmjeli se i upita:

"Hoćemo li uskoro biti u Parizu?"

"U osam i deset, tako piše u voznom redu. Jeste li Švicarka ili Austrijanka?"

"Nisam, Jugoslavenka sam, Slovenka."

I djevojke obasuše Jelku pitanjima o Jadranskom moru i Julijskim Alpama. Jelka je poznavala i jednoi drugo, ta svakih su praznika ljetovali u drugom kraju, a posljednjih godina provezli su se svimslovenskim planinskim cestama, što se tiče jezika, on joj nije pravio suviše velikih poteškoća; ako joj jeponestao kakav izraz, suputnice, koje su zdušno hvalile njen izgovor, ljubazno su joj pritjecale u pomoć.

"Na ljeto ćemo doći k vama na odmor; najprije tjedan dana na more, a potom u planine."

"Kad se budemo vozile kroz Ljubljanu, javit ćemo vam se i povest vas sa sobom kao vodiča. Važi?"

"Bit će mi drago!"

"Dajte nam svoju adresu da se prije pismeno dogovorimo!"

I suputnice su dale njoj svaka svoju adresu, dvije su bile poštanske službenice, jedna u banci, a sve trioduševljene planinarke.

"Dovezite se koju nedjelju k nama! Samo jedan sat od Pariza, vlakom ili autobusom. Prije namtelefonirajte! Čekajte, dopisat ću i telefonske brojeve."

Uto je vlak zašao među veće i manje kuće, pa tvorničke i druge zgrade.

"Djevojke, spremimo se, svakog časa bit ćemo u Parizu!"

Četvrt sata kasnije vlak se zaustavio usred Pariza. Francuskinje se srdačno oprostiše s Jelkom, jošjednom je pozvaše da dođe što prije k njima u Vernon, te odjuriše da uhvate prvi vlak. Jelka je svazbunjena, ali i sretna, zastala na stepenicama svoga vagona. Kakve sjajne djevojke! Prijazne, ljubazne inimalo ohole. Čim budem mogla, posjetit ću ih. Hvala, hvala za lijepi susret, za tople riječi i prijazanpoziv. I hvala za prvi sat prve francuske konverzacije! Monsieur Alors, pravo ste imali, brzo ću senaviknuti na francuski. "Na kraju praznika govorit ćeš francuski kao slovenski!" Nešto je stegne okosrca? Kraj praznika? Kako će biti na kraju praznika? Ali gdje su tatini poznanici? Sve zbunjenijepromatrala je procesiju koja se valjala kraj nje. Riječi i povici, koje i jeste i nije razumjela, strašnoozbiljni muškarci, pa bučni mladići koji su se namjerice zalijetali u nju i potom se sa smiješkomispričavali, pa žene i djevojke u najkričavijim šarenim ljetnim haljinama, pa brbljava djeca, a usred svegazvižduci lokomotiva i jednolične najave dolaska i odlaska vlakova. Kakva buka, kakva gužva! Čovjek bimogao izgubiti samoga sebe. Kad je Jelkina zbunjenost već prelazila u malodušnost (u toj me gužvi,unatoč slici koju imaju, unatoč stručku karanfila, neće naći), iz gomile se izdvoje dva prijaznonasmiješena lica.

"Gospođica iz Ljubljane, zar ne?" upita muškarac sa slamnatim šeširom na glavi i crnim naočalama nanosu.

"Gospođica Željka, zar ne?" upita žena u sivom kostimu i s modrim suncobranom u rukama.

"Da, ja sam, ja!" s olakšanjem usklikne Jelka. "Dobar dan,

dobar dan! I lijep pozdrav u Parizu!" "Dobar dan, drago

dijete!" "Dobar dan, gospođo, dobar dan, gospodine..."

-64-

Jelka izruči gospođi Gramontovoj stručak, a gospodin Gramont namigne nosaču, koji je stajao izanjega, te pokaže u pravcu kamo se stala valjati nova procesija.

"Pođimo!"

Zbog gužve su morali paziti da se ne izgube. Konačno su se ipak probili na ulicu. Tamo ih je čekaoauto. Spremivši Jelkinu prtljagu u prtljažnik, Gramont sjedne za volan, a njegova žena i Jelka smjestiše sena stražnjem sjedalu. Uskoro zatim auto je već krenuo širokom ulicom, punom automobila. Pomicali suse polako, zato su domaćini mogli Jelku upozoriti na svaku zgradu kraj koje su se vozili. I za razgovor jebilo dovoljno prilike. Jelka je morala ispričati što je sve vidjela na putu, kako je završila razred, kada ujesen počinje nastava. Za školu se posebno zanimala gospođa Gramont. I opet je bilo kao i prije u vlaku:ako Jelka nije mogla odmah pronaći pravu riječ, u pomoć bi joj priskočila gospođa. Gramont, profesorica,ili se pak javio gospodin Gramont, inženjer. I njih dvoje također su pohvalili njen izgovor, koji je, reklisu, bio gotovo francuski, te nekoliko puta ponovili kako nisu očekivali da će ona posjedovati tako bogatorječničko blago i da će biti tako snalažljiva u izražavanju.

Iz široke bučne ulice Gramont je skrenuo u usku, samotnu ulicu i zaustavio auto pred malenom

kavanom.

"Gospođo Gramont i gospođice Stropnik, pozivam vas na kavu i prave francuske kolačiće!"

Iako je doručkovala već u vlaku, Jelki je prijalo. Kava je bila vruća i ukusna, a smeđe prepečenikolačići hrustali su pod zubima. Sjedili su vani na pločniku za stolom s okruglom mramornom pločom, amimo njih prolazili muškarci u radnim kombinezonima, kućanice s torbama i djeca s vedrim smijehom naobrazima. Kao što su domaćini u toku razgovora dobrohotno ocjenjivali gošću i uspoređivali je sa svojomkćerkom, tako je i gošća uspoređivala domaćine sa svojim roditeljima. Gospodin Gramont je sličan tati,jednako je visok i tamne kose, a zacijelo nije ni mlađi od tate, jedino što su mu kretnje živahnije, a glasbučniji. I gospođa je slična mami po stasu i godinama, ali su inače različne u svemu. Dok razgovara sgostima, mama je pretjerano ljubazna, gotovo laskavo slatka, no dok razgovara sa mnom i tatom, hladnaje, zapovjednička i često jetka; a gospođa je srdačna i sa mnom i sa svojim mužem, takva je zacijelo i saIvette, svojom kćerkom. Gramontovi su pak ustanovili da je Jelka dobro odgojena, ljupka djevojka, uusporedbi s njihovom Ivette punija u tijelu, malko čak suviše puna, po godinama mlađa za dvije godine;nije više doduše djevojčica, ali još ni djevojka. Dakako, tim općim konstatacijama dodali su svak za sebejoš nekoliko sitnih razlika i posebnosti. A razgovor je, međutim, tekao sve nesputanije.

"Sada", reče Gramont pošto je platio i pogledao na veliki sat s onu stranu ulice, "imam još malovremena. Ako gospođica Željka nije umorna, mogu joj pokazati djelić Pariza, a gospođu Gramont uz putodvesti u školu, ili pak da obadvije odvezem kući? Izaberite!"

"Neka izabere gospođica Željka!"

"Ja bih voljela vidjeti Pariz", reče Jelka.

"Tako je. Prvi dojam je najvažniji. Znači, najprije do liceja na bulevaru St. Michel, a zatim još malopo gradu i konačno kući pod okrilje naše brižne Franchon. Molim izvolite!"

I svijetlomodri "ami" s bijelim krovom krenuo je širokom ulicom, gdje su se gurkala motorna vozilanajrazličitijih boja i modela. Ponekad su kakvih stotinu metara jurili veoma brzo, a zatim su se opetpomicali brzinom pješaka koji su se gurali na širokom pločniku; osim toga svakog časa put su imzatvarala i crvena svjetla. Jelka, koja je morala sjesti do Gramonta, oduševljeno je promatrala sve što sepojavljivalo pred njom i oko nje: promet po ulicama, prolaznike na pločnicima, trgovine s raskošnimizlozima i starinske palače kraj kojih su se vozili. Inženjer je poznavao svaku palaču, svaku kuću, svakitrg, čak svaki ulični ugao, ali ga je i unatoč tome profesorica još dopunjavala. Ipak, neke je palače, pa čak

-65-

i ulice i trgove, Jelka prepoznala još prije nego što se javio inženjer. Crkva Notre Dame, Seina, Latinskačetvrt, Luksemburški park, gdje je izašla Gramontova, Sorbonna, Panteon, a potom opet Seina, Place dela Concorde, Invalides s Napoleonovim grobom, Elizejske poljane, a tamo daleko Slavoluk pobjede.

"Gdje je Eiffelov toranj, molim?" upita ona kad su krenuli oko Zvijezde.

"Jest, Eiffelov toranj! S njega ćete najljepše vidjeti Pariz, Kako da se nisam odmah sjetio! Uzdiže seusred Pariza, a čovjek se i ne sjeti na nj."

Ugledala ga je tek kada je izašla iz automobila. Zaista, kako je visok i vitak!

"Neki kažu da kvari sliku naše prijestolnice, najradije bi ga srušili, ali smo se mi Parižani tolikonavikli na nj da ga uopće i ne vidimo, a stranci ne mogu zamisliti Pariz bez njega. Osim toga, donosi višenovaca nego kakva tvornica." Dok su se penjali stepenicama do prve terase, Gramont još doda: "Nije toništa strašno ako doista kvari estetski užitak nekim urbanističkim gurmanima, no strašno je to što svakegodine traži sve više žrtava."

"Najviše takvih kakvi ste vi, mademoiselle Željka. To je i toranj samoubica. Prije deset ili jedanaestdana opet se s najviše terase bacila djevojka razočarana u životu. Ako bih ga ja dao srušiti, dao bih gasamo zato da sačuvam svake godine nekoliko mladihživota."

U Jelki zatreperi sjećanje, ali je bilo suviše blijedo da bi u njoj moglo pobuditi određenu predodžbu,već jedino osjećaj da je o tome već čitala ili slušala. No kad je s vrha ugledala duboko pod sobomustalasalo more sivih krovova, a među njima ulice sa zelenilom i tik dolje na trgu spodobice, sjećanjekonačno ipak oživi; da, da, sama sam zamišljala, zapravo sanjalo mi se, kako sam došla ovamo gorepješke, a zatim se bacila među one šarene čunjeve duboko dolje. I u taj čas opet svom oštrinom spoznašto se zapravo zbiva s njom. Vidim, gospodine Gramontu, crkvu Notre Dame, vidim Louvre, vidimElizejske poljane. Slavoluk pobjede također vidim, da, da, a tamo na brežuljku ono je crkva Sacre-Coeur,a tamo Opera, nešto bliže Madelaine, potom Place de la Concorde s Tuilerijama, potom Seina, i tu sasvimblizu Invalides, gdje počiva Napoleon, sve to vidim, sve to znam, hvala, lijepo je, veličanstveno. Vidim,vidim. Ali, gospodine Gramontu, vidim i znam još i nešto drugo, što vi ne vidite i ne znate, pa ni vašagospođa to nije vidjela; nisam došla u Pariz zato da se naviknem na francusku konverzaciju, ni ti zato dagledam pariške muzeje, galerije i druge znamenitosti, već sam došla zato da ... da...

Morala se truditi da pogledom prati ruku, a u mislima obrazlaganje gospodina Gramonta; a za svaku

riječ koju je izgovorila, bilo je potrebno još više savlađivanja isnage.

"Tako, za danas će biti dosta! Imali smo sreću, rijetko je kada u to vrijeme vidik tako čist. Prije no štoodete, dovezite se opet ovamo gore, vidjet ćete kako će vam sve što vam je sada gotovo tuđe i neobičnobiti prisno."

Uskoro Jelka je opet sjedila pred širokim automobilskim staklom i mimo nje hitale su starinske imoderne zgrade, stambeni blokovi i palače, kiosci i pješaci, pješaci, pješaci. Ali ništa više ona nije vidjelajasno, čisto.

"Malo smo umorni, zar ne?" reče Gramont kada ni na drugo ni na treće upozorenje kuda se voze nijeodgovorila čak ni svojim uobičajenim "oui, monsieur". "Nimalo čudno, put je bio naporan, a i ova ješetnja za prvi put bila suviše dugačka. Od suviše mnogo dojmova čovjek se brzo umori. Uostalom, uskoroćemo biti kod kuće. Još tri semafora i skrenut ćemo u našu ulicu."

"Kakvih žrtava?" začuđeno upitaJelka.

-66-

čak su i prebrzo skrenuli udesno i zaustavili se pred većim stambenim blokom.

"Tako, kod kuće smo!"

Jelka zbunjeno pogleda dugu ravnu ulicu u kojoj je, doduše, bilo prilično vozila ali pješaka veomamalo. Gramont otvori prtljažnik i izvadi iz njega kovčeg i torbu.,

"Ja ću sam, a vi, mademoiselle Željka, uzmite samo ogrtač i buket. To je zaista lijepo od vas da stedonijeli buket iz Jugoslavije. Moja je žena zaljubljena u cvijeće. Upravo previše. No, hajdmo!"

Dizalom su se odvezli u treći kat, tu izašli i Gramont pritisne na zvonce kraj najbližih vrata. Kojuminutu zatim vrata otvori dosta malena, sitna žena. Čim je ugledala Jelku, lice joj zasja od prijaznaosmijeha.

"O, to je naša gospođica! Uđite, uđite!"

Uzme Jelki iz ruku ogrtač i buket, te joj pruži desnu ruku.

"Pozdravljamo vas, lijepo vas pozdravljamo u našoj kući!"

"Dobar dan... " promuca Jelka.

"To je naša Franchon, ne treba da je se bojite, dobra žena, iako to ne bih smio reći u njenojprisutnosti."

"Kako ti je ime, dijete?"

"Jelka sam, Jelka."

"Jelka, Jelka, Jelka! Malo čudno, ali ću se naviknuti." "Zar niste

Željka?" upita Gramont začuđeno.

"Nisam, Jelka sam, Jelka, j izgovaramo kao vi i ili y pred samoglasnikom, a osim toga, molim,naglasak na prvom slogu. Jelka."

"A ja i Rosalie čitavo smo vrijeme govorili Željka. Morali ste nas odmah ispraviti. Među svojima ste,naši ste, ovo je sada i vaš dom. Da vam ga pokažem!"

Gramont i Franchon vodili su Jelku iz prostorije u prostoriju, te pri tome naizmjenično pričali čemusluži ovo, čemu ono. Sobe su bile veće nego kod njih, pokućstvo starinsko, ali su po zidovima visileuljene slike i u svakoj je sobi bila barem jedna vaza sa svježim cvijećem, te nekoliko većih ili manjihteglica sa cvijećem.

"Ovo je soba naše Ivette!" reče Gramont kad su ušli u manju, još jednostavnije namještenu sobu; gdjeje na stolu stajala vaza sa cvijećem, a po zidovima visile uljene slike i grafike, i gdje je kraj prozora uskapolica s knjigama sezala čak do stropa. "No sada je to vaša soba, sada je to soba naše Željke, oprostite,naše Jelke."

"Ne, gospodine Gramontu, naše Jelke!" ispravi Franchon svoga gazdu i upitno pogleda Jelku. "Jesamli tačno izgovorila?"

"Tačno, tačno", potvrdi Jelka u neprilici.

"Za jezike nemam mnogo talenta", nasmiješi se Gramont, "moja su specijalnost strojevi. No, Jelka, tojest Jelka, osjećajte se ovdje kao kod svoje kuće u svojoj sobi! Tako, a sada je posljednji čas da se vratimu tvornicu! Do viđenja popodne!"

Ohrabrujuće kimne Jelki, potom još i Franchon, te ode.

-67-

Franchon pokaže Jelki gdje će objesiti odjeću, gdje složiti rublje, gdje spremiti torbu i kovčeg.

"Sada će odmah biti ljepše u našoj kući. Već od veljače ova je soba prazna, ali je u vazi stalno cvijeće.Tako soba ipak nije potpuno prazna. No, objesi haljine i složi rublje! Ta mogu ti reći ti, kao i Ivette, zarne?"

"Molim, molim!"

Bijahu to prve riječi što ih je Jelka izgovorila bez tjeskobe.

"Zatim dođi k meni u kuhinju! Imam samo osnovnu školu, ali naš jezik znam dobro, nešto ćeš moćinaučiti i od mene."

Pomiluje Jelku po desnoj ruci, ljubazno joj se nasmiješi i ode.

Druga teta Katra, sine Jelki, samo koju godinu mlađa i uščuvanija. Bit ćemo prijateljice, dobreprijateljice. Zatim priđe prozoru. Ne suviše daleko, iznad krovova, dizao se u nebesko plavetilo Eiffelovtoranj. Opet oživi noćno priviđenje, jave se Gramontove riječi o tornju samoubica i duboko ispod sebeugleda trg s raznobojnim čunjevima koji su se micali. Užasnuta, odmakne se od prozora i spusti se krajstola na stolicu.

"Nije istina, ne smije biti istina", jaukne drhtavim glasom, skoči i odjuri u kuhinju, kao da je kodFranchon čeka spas, spas zbog kojeg se dovezla daleko ovamo u Pariz.

EIFFELOV TORANJ DIŽE SE U PARIZU

Konačno je došla do Seine. Kod prvog se bukinista malo zaustavi, pogleda nekoliko starih grafika ipročita tri-četiri naslova izloženih knjiga, a potom još polaganije, kao što je hodala već čitavo vrijeme,nastavi put obalom. Automobilske buke bilo je mnogo, previše, a ljudskih glasova malo, premalo. Tu itamo kakav pješak, sam kao i Jelka, rijetko gdje par, još rjeđe grupa. Bukinisti, većinom stariji muškarci uponošenim tamnim odijelima, sjedili su kraj svojih širom otvorenih sanduka, prenatrpanih knjigama,starim ali i novim. Ova strana Seine zajedno s obalom bila je već u sjenci, ali druga još uvijek na suncu,dok su visoke kuće bile upravo svatovski obasjane. Kao da je kiša, koja je padala od sinoć uveče do prvihpopodnevnih sati toga dana, oprala i nebo: bilo je modro i čisto kao u planinama gdje nema ni prašine ničađe. I zrak je bio svjež, gotovo planinski. Došavši do mosta, ona skrene na nj. Već je bila na drugojstrani, ali se vrati, zastane nasred mosta, nasloni na kamenitu ogradu i zagleda u nabujalu, prljavu rijeku.Šteta da znam plivati. Popneš se na ogradu, baciš u vodu i za nekoliko minuta, možda i sekundi, svemu jekraj. Voda te odnese, a kada tvoje truplo poslije tjedan dana ili još kasnije izvuku na suho, toliko jepromijenjeno da ga nitko ne može prepoznati. Polože ga u lijes, pokopaju i gotovo. Gotovo, gotovo,gotovo! Ali ja znam plivati, čak veoma dobro. Još neko je vrijeme buljila u smeđe, blatnjave vodenabujale rijeke, a zatim ode na drugu stranu. Nakon nekog vremena ugleda nedaleko ispred sebe crkvuNotre Dame, svu zažarenu od sunca na zalasku. Nije li Franchon rekla da je u crkvi Notre Dame najljepšeneposredno prije sunčeva zalaska? Pospješi korake.

S prostranog, gotovo praznog trga ušla je u crkvu. Na rijetke posjetioce, vjernike ili samoznatiželjnike, koji su stajali pod visokim svodovima, spuštao se polumrak, no prozori su se žarili u živim

-68-

bojama i bacali sjaj na šiljaste svodove, vitke stupove i sivkaste zidove. Lijepo, zaista lijepo. Ali ne više.Samo onih nekoliko tjedana, dok me teta Katra tako zdušno pripremala za ispovijed i pričest, osjećalasam u crkvi nešto tjeskobno, tajnovito, pogotovu ispred oltara s ozbiljnim svecima, poslušnim sveticama,te brojnim, dobroćudno nasmiješenim anđelima i anđelčićima. Kasnije ne više. I sve ono što mi je tetaKatra tada pričala s takvim zanosom, uskoro, veoma brzo, izgubilo je svu privlačnost. Ostalo je samosjećanje, sjećanje na izniman, tjeskoban, a ipak usreć-ljiv doživljaj. Prvi put u školi, prvi put na plesu,prvi put u planinama, prvi put na pričesti. No teti Katri su ispovijesti i pričesti još uvijek nešto tajnovito imilosti puno, a crkva, pak sa svim onim što je u njoj, najsvetije mjesto na svijetu. I Franchon voli crkve,naročito tu crkvu Notre Dame, ali joj, koliko sam vidjela, crkveni obredi i molitve ne znače ni izdalekatoliko koliko teti Katri. Dakako, teta Katra je već dugo sama, a Franchon ima sina s porodicom. UbogiJeannot! Tu je zapalila svijeću za njegovo ozdravljenje i prvi put poslije rata, kako mi se povjerila,gorljivo se molila da joj molba bude uslišana. A meni molitva ne bi pomogla. Teta me učila da pomažesamo ako vjeruješ, ako vjeruješ u boga i, dakako, u to da je bog svemogući i da bi ti mogao pomoći. A jate vjere ne poznajem. Mene se vjera tek malo dotaknula. Ubrzo nakon one tako neobično, pa ipak lijepe,prelijepe "tetine" jeseni, priče o Adamu i Evi, pa o raju, Josipu, Mariji i Isusu bile su za mene još samobajke, ostalo je samo lijepo sjećanje na njih. A sjećanje nije vjera. Znači, molitva (uostalom: znam liuopće još kakvu molitvu?) meni ne bi mogla donijeti pomoći. Za mene nema spasa, ni tu dolje u tamitajnovita sumraka, ni tamo gore u duginoj svjetlosti, ni na pariškim ulicama i bulevarima, nigdje ga nema,nigdje.

Razbijena, kakva je bila ušla, takva je i napustila crkvu. Trg je već prekrila sjena, ali se crkva joškupala u suncu. Popni se još i na toranj i prošetaj po krovu! Na Eiffelov toranj ne idem, rđa ga nagriza ijednog će se dana srušiti, međutim, na crkvu Notre Dame popet ću se i dvaput, čak triput na godinu. Nećeti biti žao, Jelko, lijep pogled, a one nakaze toliko su zabavne i smiješne, premda beskrajno ružno reže načovjeka. U redu, idem gore, sve što mi je Franchon preporučila bilo je vrijedno obilaska.

Stvarno, pogled se širi i širi, a i sunca ima sve više i više. No kamenite nakaze, koje su se cerile sasvakog ugla, sa svakog produžetka, Jelki se nisu činile nimalo zabavne i smiješne, naprotiv, bile su svestrašnije. Isprva su joj se samo nijemo cerile i pakosno joj se mrštile, a kad je sunce utonulo iza Latinskečetvrti i zaogrnu ih mrak, tada su progovorile. Tako, dakle, chere mademoiselle, došli ste u Pariz da bistese oslobodili one grudice, sada već grude, koja vam u Ljubljani nije dala da mirno spavate. Uopće nistemislili kako ćete se otarasiti tereta koji vas je lomio tjelesno i duševno, jednostavno ste doputovali,uvjereni da vas u Parizu čeka spas. Ni pitali se niste kakav bi taj spas trebao da bude. Pariz je stvarnodovoljno daleko od oca i majke, od škole i kolega i kolegica, od Ljubljane, pa i dovoljno velik da se unjemu izgubi, evo, ovakva sedamnaestogodišnjakinja zajedno sa svojom grudom i sa svim svojimduševnim i tjelesnim mukama. I prvih ste se dana zaista izgubili u njemu. Potpuno ste se prepustililjepotama koje vam je Pariz otkrivao u muzejima i galerijama, na velikim bulevarima i prostranimtrgovima, pa i u mračnim uskim ulicama i na samotnim šetalištima. Kao da ste smetnuli s uma zašto stezapravo došli, vi ste zadivljeni stajali pred slikama u Louvreu, zaneseno ste slušali pariške svirače,pjevače i muzičare, ili ste se pak prepuštali pariškom uličnom životu. Kad ste kasno noću lijegali, bili stetako izmučeni od nesvakidašnjih doživljaja da ste smjesta zaspali, a drugog ste se dana budili istom kad jebrižna Franchon pokucala na vrata vaše sobe. Zar ne, ni pomisliti niste mogli da na svijetu ima tolikoljepote, da život može biti tako bogat? A u gospodinu Gramontu našli ste drugog oca, u gospođi Gramontdrugu majku, kakve nikad niste imali, a Franchon je pak vaša teta Katra, zar ne? No poslije tih prvih,opojnih dana na vašu je svijest i savjest ipak stalo kucati: a što sa mnom? Jesi li na mene, na svojugrudicu, grudu, potpuno zaboravila? Nikako nemoj, ja rastem, a ti se oduševljavaš Mona Lisom i predaješse muzici francuskog govora u Comedie franchise; svakog dana, svakog sata ja sam sve veća, tražim sveviše. I jednog dana, ti si vjerojatno već izračunala kojeg dana, doći ću na svjetlo dana, bilo to tebi pravoili ne. Tako su vaše muke ponovo počele, zar ne, chere mademoiselle Željka? Obilazili ste muzeje i

-69-

galerije, zurili ste u obasjanu pozornicu s najboljim pariškim glumcima i pjevačima, šetali ste bulevarimai parkovima, ali ste malo vidjeli, malo ste čuli, samo ste nejasno znali kuda hodate, što vidite, što čujete.Opet je u vama zagospodarilo samo jedno pitanje i sve nasrtljivije tražilo konačan odgovor: što da radimsa svojom grudom, kako da se oslobodim more koja me sve strašnije pritišće? Da se povjerim gospođiGramont ili možda Franchon?Kažite, je li bilo tako ili nije?

Jelka se otrgne od kamenitih stvorova koji su sa svih strana nasrtali na nju i potrči kamenitimstepenicama naviše. No tek što je zakoračila na višu terasu, gdje bijaše nešto svjetlije, naceriše joj senove, još groznije nakaze i rugobe.

Recite, chere mademoiselle Željka, je li bilo tako ili nije?

Bilo je, upravo tako je bilo. Kako bi drukčije i moglo biti? Kod kuće nisam imala nikoga kome bihmogla povjeriti svoju tajnu, stoga sam se predala slijepoj vjeri da me spas čeka tu u Parizu, koji mi se,zbog svega što sam o njemu čitala ili slušala, činilo najljepšim gradom s najljepšim jezikom i najboljimljudima na svijetu. Nisam se prevarila; duboko sam uvjerena da ljepšega grada nema, francuski jenajljepši jezik, a boljih ljudi od gospodina Gramonta i gospođe Gramont zajedno s Franchon još nisamsrela. Najprije sam se zaista posve predala onome što mi je Pariz tako širokogrudno nudio, no poslije sestalo javljati ono što sam donijela sa sobom. Ali kako da o tome progovorim gospođi Gramont koja imanajbolje mišljenje o mojem odgoju, o mojoj mami i mojem tati, ukratko, o svemu što sam donijela sasobom u svojem vladanju, svojem govoru i svojem mišljenju? Svojom ispovijesti ja bih uprljala ne samosebe već i svog tatu i mamu, svoje odgojitelje i odgojiteljice, cijelu svoju domovinu. Pa ni Franchon, iakoje doduše pažljiva prema meni, ne mogu to reći. Ona ima svojih briga; još uvijek ne zna da li ćeautomobilska nesreća, koja je prije tri dana snašla njezinog sina, ostaviti loših posljedica po zdravljenjezinog unuka Jeannota. A gospodin Gramont je upravo toliko zaposlen i isto toliko je malo kod kućekao i moj tata. Da pođem, dakle, na ulicu i zaustavim prvu ženu, te da joj kažem što je sa mnom?

Propustili ste, ma cherie, pravi trenutak. Trebalo je progovoriti prvog dana. Onog prvog dana kada suvas gospodin i gospođa Gramontovi poslije večere upitali kako se živi kod vas u kući, što radi tata, kakose osjeća mama, kako vam ide u školi, kakav je život u Ljubljani i u Jugoslaviji uopće. Ispitivali su vasčak i o tome ima li u Ljubljani huligana. Tada ste morali progovoriti što vam je cijelo vrijeme bilo najeziku. 0 svemu ste pričali, samo o tome što je za vas od životne važnosti, o tome niste ni pisnuli. Kad vasje gospođa Gramont obazrivo upitala imate li momka, vi ste kao kakva nevina djevojka pocrvenjeli iodvratili da momka nemate i da ga još niste ni imali. Grdno ste slagali, ma cherie, imali ste momka? jerodakle onda ona gruda pod vašim srcem? Zar možda ne volite Tomaža i ne voli on vas, iako o tome nistejoš razgovarali? Znači, slagali ste dvaput, i to prvog dana čim ste ušli u kuću koja vas je primila kaorođenu kćerku. Ni narednih dana niste progovorili, štaviše, u Louvreu ste letjeli od slike do slike, od kipado kipa, u Comedie franchise i u Operi pljeskali ste pariškim umjetnicima, kao da za vas ne postoji nasvijetu ništa drugo već jedino umjetnost. Svojom šutnjom i svojom bojažljivošću vi ste svoj nimalozavidan položaj samo pogoršali. Kako vas je samo pogodilo kad je gospodin Gramont prvi put progovorioo odmoru!

"Tako, dragi moji, što se tiče odmora, sve je uređeno: prvoga idemo!"

Gospođa Gramont je zapljeskala.

"Znači, kako je dogovoreno: prvo na more, zatim u planine?"

"Da, draga moja Rosalie, najprije deset ili jedanaest dana na moru, a zatim jedanaest ili deset dana u

planinama!"

Bili su veseli kao djeca što mogu i vas pozvati sa sobom, no vi ste problijedjeli kao krpa.

-70-

"Na more?" promucali ste.

"Da, na Azurnu obalu, u Menton, a potom u Alpe, u okolicu Briangona! Tri tjedna čiste vode i čistazraka, tri tjedna akumulacije životne snage!"

"I vama će. Jelko, to dobro doći, Pariz je u srpnju strašan, vruće je, sparno i pusto!"

"Dabome, idemo autom, provozat ćemo se čitavom obalom od Nice do talijanske granice, a zatim

ćemo pogledati i naš planinski svijet."

A zatim još su nabrajali što vas sve, chere mademoiselle Željka, čeka u prva tri tjedna mjeseca srpnja.A vi, ma cherie?

Blijedjeli ste i zamuckivali nekakvu zahvalu, koja zapravo i nije bila nikakva zahvala. I tako se svemušto vas je sve više i više nagrizalo priključio još i novi problemčić: kako da pođete na more i u planinekad će se ondje još prije otkriti da vi niste ništa drugo već sinja šumska kukavica koja bi htjela svoje maloptiče podmetnuti u tuđe gnijezdo. No počele su pripreme jer to treba da bude istom pravi odmor: kupanjeod ujutro do uveče i pješačenje po planinskom kraju, a spavanje u šatoru. Bili ste u sve težem škripcu, zarne? Da li da odmah progovorim ili da pođem na more i tamo kažem? Ili možda postoji i neka trećamogućnost? Upravo tu treću mogućnost vi ste tvrdoglavotražili.

Što sam mogla? odgovarala je Jelka rugobama koje su slijeva i zdesna nasrtale na nju svojim širomotvorenim gubicama u kojima su se, iako je bio mrak, ljeskali rijetki, igličasti zubi.

Što sam mogla? ponovi piskutavim glasom najbliža i najogavnija rugoba. Ipak ste naposljetku našlionu treću mogućnost: izašli ste na svjetlo sa svojom maturalnom zadaćom koja je bila već u Ljubljaninajlukavija isprika za što hitniji odlazak u Pariz. Uzela sam tri Moliereove komedije, "Tartuffea", "Škrca"i "Mizantropa"; prvih dana srpnja u Comedie frangaise na rasporedu je "Tartuffe", a sredinom mjeseca"škrtac". Za mene bi bilo veoma važno da vidim te dvije predstave, uopće rado bih se posve posvetilasvojem zadatku. Upisat ću se i u večernji tečaj francuskog jezika, rado bih malo dublje ušla u francuskugramatiku, francusku fonetiku i francusku literaturu, šteta je, čini mi se, da izgubim deset dana na moru,koje imamo i kod kuće, pa deset dana u planinama, koje također imamo kod kuće, dok međutim Pariznemamo, Pariz je samo jedan, jedinstven. Tako ste i slično tome govorili, chere mademoiselle Željka.Svakog dana, svakog sata pronalazili ste nov razlog samo da ostanete u Parizu. Gospodin Gramont igospođa Gramont nisu mogli vjerovati svojim ušima. A kako bi i mogli? Svaka bi djevojka obliznula svihpet prstiju samo da može vidjeti najljepše ljetovališne predjele na Azurnoj obali i u francuskim Alpama.Odbacivali su vaše razloge, misleći isprva da ste stvarno ludo zaneseni školom i da vas stvarno tolikomnogo brine vaša maturalna zadaća, za koju ćete imati dovoljno vremena i u toku školske godine, jer toneće biti nikakva dizertacija, već malo obimnija domaća zadaća, a zatim su mislili da se možda bojite dabi, zauzvrat, druge godine vaš tata i vaša mama morali voditi njihovu kćerku Ivette najprije deset dana poJadranu, a potom još deset dana po Julijskim Alpama. Dokazivali su vam da, zauzvrat, ne treba ništadrugo već samo to da im tata i mama ustupe na dva tjedna vikendicu koju građe na moru, jer će ostalovrijeme provesti na putovanju po Jugoslaviji, kamo će se dovesti svojim autom, sa šatorom i svime što jepotrebno za ljetovanje, a što se pak tiče zadaće, čak se gospođa ponudila da će vam priskočiti u pomoć,tako da ćete je već za tjedan dana poslije povratka moći napisati. Smjesta ste našli novi razlog: oprostite,na moru se uopće ne osjećam dobro, zato veoma malo i odlazim na more, naročito ljeti. Rumenilo vas jeodavalo da izmišljate, da u svoje izmišljotine ni sami više ne vjerujete, no ipak niste prestali. Prestali sunaposljetku Gramontovi. U redu, ako je tako, ostat ćete tu u Parizu. Možda ćete doista imati od toga višekoristi nego od plaže i planina, a možda je zaista dobro da stan nije prazan, naime, Franchon će s malimJeannotom, kad ga puste iz bolnice, sigurno morati u Lens, da pazi na njega dok sasma ne ozdravi. I takoste, chere mademoiselle Željka, ipak obmanuli to dvoje dobrih ljudi, kao što ste prije toga obmanuli svoga

-71-

tatu i svoju mamu. I danas prije podne odvezli su se sami. Franchon, pazite na našu Jelku, neka previše nebulji u knjige, dobro joj kuhajte i pođite s njom ponekad u šetnju! I vi malo više priuštite sebi, evo, ovdjeje novac za hranu, a tu za kazalište i kino! A ovo ovdje je za maloga Jeannota! Želim da što prije ozdravi.Samo se vi odvezite s njim u Lens, kasnije ćete oprati i pospremiti stan. O, koliko je još bilo savjeta, a viste jedva čekali kada će se već jednom smjestiti u auto i odvesti. Prema planu, trebalo je da se odvezu jošjučer, ali su zbog oluje odložili odlazak za danas. Kako ste se samo bojali da će vas ipak povesti sasobom. Čitavu noć niste stisnuli oka, a ujutro ste se čitav jedan sat lickali pred ogledalom samo dasakrijete svoje bljedilo i onih nekoliko pjega zbog kojih vas je već u Ljubljani boljela glava. Ipak jegospođa opazila da s vama nešto nije u redu. Slabo vam je, Jelko? Nije, nije, gospođo, upravo dobro seosjećam, samo sam nešto lošije spavala. Mislim da bi vam more ipak dobro činilo. Ako vam stvarno ne bičinilo dobro, mogli biste se za tri ili četiri dana vlakom vratiti u Pariz.

Što kažeš, Charles? To je sjajna ideja, Rosalie! A vi ne i ne, bljedilo nije ništa naročito, tako je s vamauvijek jednom u. mjesecu. E ako je tako, tada zaista ne možete, jadnica, na put, a ni na more. Dakle,krenimo sami. Šteta, šteta! A vani još uvijek oluja. Takvog nevremena, tvrdila je Franchon, već odavnanije bilo nad Parizom. Prestalo je tek pred podne. Tako, a sada možemo ići. I ovdje ćete također imatprijatne dane jer vam je oluja očistila i oprala nebo. I tako, napokon su sjeli u auto i odvezli se. Kako steim samo prijetvorno mahali sve dok se nisu izgubili iza ugla, a zatim ste otrčali gore u stan i jadnojFranchon, koja je još uvijek sva smušena zbog automobilske nesreće u kojoj zamalo da nije izgubila sina iunuka, slagali kako ćete se tobože odvesti u Latinsku četvrt gdje ćete nakupovati knjiga za svojumaturalnu zadaću. Na prvoj ste stanici stvarno ušli u podzemnu željeznicu, ali se niste odvezli u Latinskučetvrt, uopće niste ni pogledali u kojem smjeru vozi vlak u koji ste bili ušli; čitav sat i više vozili ste seispod Pariza, a zatim izašli, ne vodeći računa gdje ste zapravo. Napokon ste, dakle, ipak spoznali da zavas nema spasa. Iz podzemlja ste izašli u Bulonjsku šumu. Čitavo popodne tumarali ste ispod krošanja skojih je neprestano kapkalo, a prije neki sat opet ste se spustili u podzemlje i odvezli do Slavolukapobjede, a odatle pješice do Seine, pa dalje obalom, da bi se napokon popeli ovamo gore, kad ni dolje ucrkvi niste našli izlaz iz svoje nevolje. Spas očekujete, dakle, od nas koje su stavili ovamo da se smijemo irugamo ne samo ljudskim greškama i ljudskoj nerazboritosti već i ljudskoj nemoći i ljudskim patnjama.Smijemo se svemu što je ljudsko, jer je sve prolazno, kako sreća tako i nesreća, kako smijeh tako i plač,užitak i patnja, ljubav i mržnja. Život se rađa sa svim svojim velikim, tako se čovjeku čini, a zapravoveoma veoma sitnim srećama i nesrećama, te opet usahne. Dođe i ode, diže se i pada, rađa se i umire.Mnogi žele dugi život. Ali, zar sedamdeset godina znači mnogo? Sedamdeset ili sedamnaest, kakva malarazlika! Nije vrijedno da je čovjek uzima u obzir. Da, tako je to, chere mademoiselle Željka! Ali, čemufilozofirati? Niste li u posljednje vrijeme već previše razmišljali? Na kraju krajeva, treba odgovoriti bezmnogo razmišljanja na pitanje koje vas muči od one svibanjske večeri kad vam je postalo jasno što je ikako je s vama. A to pitanje glasi: što sada?' '

Da, što sada?

Sada ste, dakle, sami tu u Parizu, ako isključimo Franchon, Osim nje nitko ne zna zavas, osim nje nitko vas ne poznaje. Pa ipak, niste sami. S vama, u vama živi gruda kojaće za manje od dva mjeseca doći na svijet kao dijete. Da, sada više nema u to nikakvesumnje: rodit ćete. Gdje ćete roditi i kako? Valjda ne kod Gramontovih koji i ne znajuda ste u drugom stanju? Ali ni na ulici. Znači, ići ćete u bolnicu, u rodilište? Hoće li vasuopće primiti? Vi ste strankinja i imate tek toliko novaca da možete platiti tečaj koji binavodno tako rado posjećivali. Tata vam nije mogao dati novac za rodilište jer nije znaoda idete u Pariz da rodite. Ni mama. Da, da, chere mademoiselle Željka, došli ste ovamou Pariz zato da rodite, iako to niste htjeli samoj sebi priznati ni ondje u Ljubljani, niprvih dana ovdje u Parizu. A sada, nikakvog više izmotavanja, chere mademoiselle:

-72-

rodit ćete, dobit ćete dijete. I što tada? Što ćete s djetetom? Hoćete li ga odnijeti upodzemnu željeznicu ili ispod jednog od mostova iznad Seine? Dabome, ne mislitevaljda da dijete ostavite Gramontovima u znak zahvalnosti što su vas tako lijepoprimili? Ili, odvest ćete se s njim kući? Jelko, što to držiš u naručju? To je dijete,mama... Vidim da je dijete. Jesi li ga pokupila na ulici, da li ga je tko ostavio na našempragu? Ne, draga mama i dragi tata. Je li to možda dijete Gramontove kćerke? No, to jebaš čudna zamjena, tako se ipak nismo dogovorili. Ne, draga mama, dragi tata, to jemoje dijete... Tvoje dijete? Jelko, jesi li još normalna? Tvoje dijete? Da, draga mama,dragi tata, moje, moje dijete ............

Nakaze i rugobe, koliko ih je god bilo naokolo, udariše u silnu dreku. He-he-he, moje dijete! Ho-ho-ho, moje dijete! Hu-hu-hu, mooojeee diijeeeteeee...

Jelka otrgne pogled od njih, grčevito se uhvati za kamenitu ogradu pred kojom je stajala, te seizgubljeno osvrne oko' sebe. Kuće, ulice, trgovi i parkovi tonuli su u mraku večeri koja se spuštala, alitamo daleko dizao se iz sivila vitak stup i na njemu se stala paliti svjetla.

Eiffelov toranj!

Toranj samoubica!

Eiffelov toranj! Toranj samoubica!

Toranj samoubica!

Tamo, tamo je spas!

Spas! Spas! Spas!

I opet dreka kamenitih rugoba i nakaza: He-he-he, spas! Ho-ho-ho, spas! Hu-hu-hu,spaaaasss

Otrgne se od ograde i potrči ,niz uske kamenite stepenice, a za njom su se smijale kamenite nakaze irugobe, cerili se kameniti đavli i čudovišta koja su prije nekoliko stoljeća graditelji katedrale Notre Dameposijali po obim tornjevima.

Hitala je obalom Seine mimo bukinista koji su još uvijek bdjeli uz svoje knjige i crteže. Sada je imalacilj pred sobom, dizao se ondje daleko iz mraka u tamno nebo i na njemu se palila i gasila svjetla. Čak ionda kad su ga sakrivale kuće, ona ga je vidjela. Bio je vitak, visok i svijetao dok su svjetla gorjela; kadsu se pak svjetla pogasila, bio je taman, crn, jedva raspoznatljiv. Popet ću se na vrh, pješke ili dizalom, tristotine metara visoko, a potom još samo nekoliko minuta, možda samo jedna sekunda, i svemu, svemu ćebiti kraj.

Kraj. Kraj. Kraj.

Osjećala je pravu slast dok je ponavljala tu kratku riječ: kraj, kraj, kraj.

Kraj! Kraj! Kraj!

Nikakvih mučnih pitanja više, ni velikih ni malih, kako će sakrivati svoju grudu, kako će i dalje varatiljude, kako će biti tada kada gruda dođe na svijet... Sve je spaseno; Eiffelov toranj, toranj samoubica dižese u Parizu, upravo radi njega ona se i dovezla u Pariz, sada je tu usred Pariza, a Eiffelov toranj diže setamo malo dalje i čeka na nju, na nju i na njenu grudu.

Dolazim, chere Tour Eiffel, dolazim dolazim!

Dolazim, Dolazim! Dolazim!

-73-

Na obali je bilo više ljudi, na ulicama pak sve više automobila. I ljudi i automobili sve više suzadržavali Jelku, a crvena semaforska svjetla također su joj priječila put. Smetala su joj i ulična svjetlakoja su se palila, a iz stambenih i trgovačkih kuća također je dopiralo sve više i više svjetlosti. Više nijevidjela Eiffelov toranj, čak, ni u stvarnosti, ali ni u mislima, no znala je put koji vodi do njega. Međuriječi kraj, kraj, kraj, te dolazim, dolazim, dolazim, koje su je svom snagom vukle za sobom, stale su seprobijati i druge, a porađale su se u njoj i druge misli.

Nije li to bulevar St. Germain? Da, da, bulevar St. Germain. Kako je širok i prav! I kako je pločnikširok! Kad bi imala fiskulturne cipele i trenirku, potrčala bi po njemu. Bilo bi to nešto izvanredno: trčatikroz Pariz. Dobro trčiš, bila bi dobra trkačica na srednjim prugama, upiši se u "Olimpiju!" Hoću, hoću,drugarice! Ali sam se tako dugo nećkala da od upisa nije bilo ništa. Toliko planova, od kojih nije biloponajviše ništa, toliko odluka, a nisu se ostvarile! Ali, ovaj put neću skrenuti s puta prema Eiffelovutornju! Franchon kaže da te nagriza rđa i da ćeš se prije ili kasnije srušiti, iako te s vremena na vrijemeoboje od vrha do dna; barem malo još stoj, barem pola sata, četvrt sata! Neka budem ja posljednja kojućeš spasiti, spasiti. Čekaj me, chere Tour Eiffel, samo malo još pričekaj...

Pričekaj! Dolazim! Kraj!

Gle, knjižara! Nove i stare knjige, i kako jeftine! Umjesto što se vozim podzemnom željeznicom uComedie franchise, ići ću pješke i imat ću Corneilleovu tragediju, Moliereovu komediju ili Lamartinovepjesme. Samo trenutak, da malo predahnem. Moliere: "Les precieuses riducules". Te vesele igre jošnemam. Monsieur Alors pričao nam je čitav sat o njoj. Sjedite, molim! To je za pariške precioze bilosuviše obično, pregrubo. Izvolite udovoljiti žudnji ove sjedalice za vama ... za vašom debelomstražnjicom ... Pik i Raglja, nemamo sat neslanih šala, već sat francuskog. Kavaljer nije rekao preciozi:Lijepe su vaše oči, već: Čudesna su ogledala vaše duše ... Baš ću je kupiti i još danas pročitati... Ali,čemu? Zadaću neću raditi, noćas neće više biti ni mene, a sa mnom ni mojih osjećaja ni misli, mojihprava ni dužnosti, ničega, ničega. Ostat će samo moje ubogo, zdrobljeno tijelo. Ležat će u jednoj odpariških mrtvačnica, a možda će biti već pokopano na jednom od pariških groblja. Na kojem? Na grobljuPere Lachaise zasigurno ne. Lijepo groblje; već drugog dana u Parizu položila sam na Chopinov grobdvije ruže, a jednu na Bizetov. Šteta što neću ležati u njihovu susjedstvu. Na moj grob nitko neće donositicvijeća, za moj grob nitko neće znati. Zaista neće znati? Zar tako dugo neće doznati sve dok se ne utvrdičije je to jadno, usmrćeno tijelo pod Eiffelovim tornjem? Potom će pozvati Gramontove s mora, a zatimće javiti još i u Ljubljanu. Divlja vožnja s Azurne obale, tu pak saslušanje i zatim pogreb, a umeđuvremenu tu će već biti i mama, koju će pozvati s mora, samo s drugog, pa tata, koga će pronaći tkozna gdje. Ne, ne, ne želim da imaju sa mnom neprilika ni onda kad mene više ne bude! Nitko se nijenikada bogzna kako bavio sa mnom, i zar da moje tijelo, moje truplo prouzrokuje toliko znoja i neprilika?Ne, ne!

Okrene se da ode.

"Mademoiselle, kupit ćete knjigu?"

Jelka osupnuto pogleda prodavačicu.

"Mademoiselle, knjigu ćete sigurno kupiti, zar ne?" reče prodavačica prijazno se osmjehnuvši.

Tek sada Jelka ugleda u svojoj ruci Moliereove "Les precieuses riducules".

"Svakako, svakako!" pohita sva zbunjena i posegne u torbicu po novac, izruči ga prodavačici i pobrzadalje.

"Čekajte, čekajte, za taj novac možete dobiti deset takvih knjiga!"

Automatski uzme sitniš, spusti ga u torbicu i odjuri dalje.

-74-

Na raskršću, gdje ju je zadržalo crveno svjetlo na semaforu, njenu pažnju privuče okrugao razglasnikiosk. Da, da, 4. srpnja u Comedie franchise daje se Moliereov "Tartuffe". Kartu već imam, mjesto je uparteru. To je zato da biste čuli svaku riječ i vidjeli svaku kretnju. Dobro pogledajte i kostime i pazite naizgovor! U Comedie franchise možete čuti najljepši francuski jezik. Hvala, hvala, gospođo. Moliereova"Tartuffea" vidjela sam već dvaput, prije nekoliko godina u Mariboru i preklani u Ljubljani. Prvi put samse čudila neobično odjevenim ljudima i smijala se kad su se drugi smijali, iako nisam znala čemu sezapravo smiju, a drugi put, preklani, nisam se smijala, nisam se mogla smijati ni tada kad su se drugismijali, upravo grohotali. Zar da se smijem obmanutom Orgonu ili još ružnije obmanutoj gospođiPernellovoj, njegovoj majci, ili pak pokvarenom Tartuffeu?

Prekjuče je gospođa ležala,

jer ju je neizmjerno glava boljela.

A Tartufe?

Tartufe ? Zdrav kao dren,

čvrst i čio, rumen, dobro nahranjen.

Jadnik!

Čitavog dana ništa joj nije mirisalo, uveče...

Ali, ja prekosutra neću slušati te stihove u originalu, prekosutra će jedno mjesto u parteru Comedie

franchise biti prazno.

Zašto neću slušati "Tartuffea" u originalu, zašto će ono baršunasto sjedalo ostati prazno?

Prije no što je mogla odgovoriti samoj sebi, na semaforu se pokaže zeleno svjetlo, i ona pretrči prekoraskršća.

Na onoj strani polako nastavi svoj put. Da, idem prema Eiffelovu tornju, prema tornju samoubica. I tone zna nitko. Čak sam i ja na časak zaboravila. Mama je u ovaj čas sigurno u Umagu, ili se barem voziprema moru; prvoga, jučer, počeo joj je odmor, a tata će se odvesti na more tek u nedjelju, ako nije negdjena jugu zemlje ili čak u inozemstvu. Mama će sigurno biti cijelo vrijeme kraj radnika da ne bi zabušavali,a tata će se od ujutro do uveče pržiti na suncu. Jelko, poškropi tikvu! I debeljuškasta djevojčica svijetlekose otrčala je u more, zahvatila kanticom vode i poškropila tatinu glavu. Tako, sada će opet rasti! Što ćerasti, tata? Ta misli! A sada nakvasi još i prijevoj! Djevojčica je opet otrčala s kanticom po vodu inakvasila još i tatina leđa. Zatim još Rtić dobre nade, stražnjicu, pa obje noge, Scilu i Haribdu. Djevojčicaje rasla, pa pošla u školu, u toku školske godine učila je, za igre je bilo sve manje i manje vremena. Zapraznike je tu i tamo još zalijevala tikvu, prijevoj, Rtić dobre nade, te Scilu i Haribdu svojeg tate. Kakoste djetinjasti, treba još samo to da vas tko vidi! Neka, može nas čak i fotografirati, zar ne, Jelko?Dabome, dabome. A potom se upisala u gimnaziju. Odsada ni tata više nije imao vremena i volje za igre išale, čak i na moru je proučavao zakone, odredbe i propise, mama je čitala političke brošure, a ja...Svejedno što sam radila ja, tata i mama više me nisu vidjeli, imali su suviše svojih briga. Zato nisu mogliopaziti ni to kada se grudica u meni pomakla, kako je rasla i rasla, sve dok me konačno nije otjerala usvijet i sada me goni u smrt. Ni to tata i mama ne znaju, čak i ne slute. Ni Gramontovi ne znaju što jedonijela sa sobom ta nerazumna, ta nesretna slovenska djevojka. Modri "ami" s bijelim krovom upravosada juri prema Marseilleu, možda već od Marseillea prema Nici. Stvarno je Jelka luda, u te najvrućijesrpanjske dane kuhat će se u Parizu. Umjesto da se kupa, sunča i uopće uživa na praznicinia, gledat će ičitati Molierea kao da joj se s onom maturalnom zadaćom doista toliko žuri, a uveče će pohađati tečaj kaoda ne bi isto toliko, ako ne i više, naučila i u razgovoru s nama. Baš nimalo dijete života. Ne, nije bilopametno što je nismo poveli sa sobom ... Ali, zašto mlatim praznu slamu, Eiffelov toranj, toranj

-75-

samoubica, ipak me čeka. Kako je još daleko do njega? Ne bi li bilo najbolje da se bacim ravno podkakav auto? Zašto da hodam još deset, dvadeset minuta? Pariški autobusi imaju strašno velike kotače.Bacit ću se pred njih i — gotovo. Baš tu može biti kraj. Kraj, Kraj! Kraj! Kočnice će, doduše, zaškripati,ali će tada biti već prekasno. Hitro će se okupiti ljudi, odnekle će se dovesti policija i dojuriti kola zaspasavanje. Pokupit će truplo nepoznate djevojke i odvesti ga, a na ulici će ostati lokva krvi...

"Ne, ne!" krikne Jelka i s užasom odskoči s ruba pločnika kad je dojurio prema njoj prvi autobus.Zelena neman na velikim crnini kotačima s bukom projuri mimo nje, ali je Jelka još neko vrijeme stajalanasred pločnika, tek potom nastavi put. Isprva je koračala brzo, no uskoro joj korak stade zapinjati. Nećeli i tamo ispod Eiffelova tornja ostati lokva krvi? Najprije, među ljudima, šarenim čunjićima, koji ćezbunjeno zastati, moje zdrobljeno tijelo, potom pak samo lokva moje krvi, ali će šareni čunjići opet brzatiza svojim poslovima, kao da se ništa nije dogodilo, čak će gaziti po mojoj krvi...

Jelku zaustavi gomila ljudi. Nesreća? Ne! Muškarac u modrim kupaćim gaćicama i crvenimpapučama zgrabio je u krugu gomile motku s velikim crnim kuglama na svakom kraju i stao je polakodizati. Mišice na rukama, debelima kao greda, napele su se, ali na širokom znojnom licu nije za- igrao nijedan jedini mišić. Motka s kuglama dizala se malko nesigurno sve dok nije zastala nepomično upodignutim rukama. Naokolo zaori pljesak.

Jelka pođe dalje, ali su njeni koraci bili sve sporiji. Zar doista moram baš večeras na Eiffelov toranj? Isutra, pa i prekosutra toranj će se još dizati. Još desetljećima, kako je rekao gospodin Gramont. Nikamomi se ne žuri. Sama sam u Parizu. Konačno sam ipak sama. Franchon se mora brinuti o Jeannotu, nećedospjeti da se zanima za mene. Moći ću raditi što god budem htjela, danas, sutradan, tri tjedna, tri dugatjedna ... Zašto dakle baš večeras?

Opet gomila ljudi. Nesreća? Ne! Akrobat? Također ne. Sto je onda? Ulični pjevači.

Umiješa se među ljude. Još se nije pravo ni osvrnula, a crnokosi, strašno suh muškarac već je zgrabiou ruke gitaru, koja je bila prislonjena na stablo, malena, okrugla ženskica digla se s tronošca, a kudravidječak stao je dijeliti okupljenim gledaocima nekakve listiće. Izvolite, gospođo, molim, gospodine!Pjevajte s nama, gospođice! Jelka ispruži ruku i uzme listić. Uto je muškarac već počeo svirati na gitari,žena je zapjevala, a dječak je i dalje dijelio tekst i poticao na pjevanje. Izvolite i zapjevajte s nama!Stvarno su zapjevali: dva mlada čovjeka, koji su stajali zagrljeni oko pasa, pa momak u bijeloj košulji ipostarija žena. Gospođice, pjevajte s nama, to je najnovija pjesma, danas je pjeva samo naša porodica,sutradan, prekosutra pjevat će je cijeli Pariz. Jelka samo zirne na listić. Budući da su pjevali već svi okonje, to zapjeva i ona. Barem bih tati morala javiti zašto ću učiniti ono što moram učiniti sutra, prekosutraili za tri tjedna. Napisat ću mu dulje pismo, sve ću mu obrazložiti, bacit ću pismo na poštu i tek potom...Da, ipak se moram oprostiti. Tata me voli, veoma voli. I od mame se moram oprostiti, iako... A sada,poštovani, još jednom! Tko ima dobar sluh, već poznaje melodiju, tko dobro pamćenje, zna i tekst.Probajte! U redu, još jednom! Umjesto pogrebne pjesme. Gospođice, vi imate divan glas, šteta što nistemoja sestra. I meni je žao. Kad bih imala bracu, ne bih bila tako sama i ne bih sada odlazila na Eiffelovtoranj. Mnogošta bilo bi drukčije. Uopće, moglo bi biti drukčije. Molim, prilozi za note i za strune, svedrugo je zabadava! Hvala, gospođo, hvala, gospodine, hvala lijepa, gospođice! Pričekajte, zapjevat ćemojoš jednu pjesmu, još ljepšu nego što je bila ova! Tekst je na drugoj strani! Neka, naučit ću još jednupjesmu, što više čovjek zna, više i vrijedi. Teto Katro, ta tvoja pouka za mene više nema pravevrijednosti. I tebi bih, teto Katro, morala pisati. Bilo bi još bolje ako bih ti ispričala, zaista bih se moglaodvesti najprije na štajersku. Eh, što sam sve mogla učiniti! Mogla sam onog zimskog dana ostati kodkuće, makar me Ada ne znam kako molila, makar me mama ne znam kako nagovarala da ipak odem. Nijeli ta pjesma još ljepša nego prijašnja? Već sutradan pjevat će je pola Francuske. Tko još nema nota?Molim, izvolite! A sada još jednom, glasno i hrabro! Divne glasove imate, mogli biste pjevati u crkvi

-76-

Notre Dame. čak u Operi. Zapravo, tu je lijepo, nad tobom ljetna noć, vjerojatno sa zvijezdama, oko tebesvjetla, ulicom jure automobili, sve se kreće, sve nekamo juri, svima se žuri, a ti stojiš na uličnom uglu ipjevaš. To je moguće samo u Parizu. Kako su duhoviti i vedri Parižani! Gospodin Gramont zbija šale iakose drži ozbiljno, a gospođa uvijek ispriča za stolom barem jedan školski "štos" s kojim se Pikovi iRagljevi ne mogu ni mjeriti. I zatim je dovoljno vedrine za čitavo popodne. A ne može se reći dagospodin Gramont nema mnogo posla i briga, bavi se izvozom strojeva što ih gradi njegova tvornica, agospođa Gramont držala je nastavu na večernjoj školi sve do kraja srpnja. Sve dok se onaj Amerikanac iliEnglez nije zaletio u "spaček" njenog sina, tako da je ubogi Jeannot bačen u prozorski okvir, te su ga unesvjestici i sa slomljenom nogom morali odvesti u bolnicu, čak je i na licu Franchon čitavog dana lebdiosmiješak. A sada, molim, prilozi za note i strune, pouka i pratnja bili su besplatni! Hvala, gospodine,hvala! Gospođice, vi ste već dali, dva puta ne uzimamo, nismo gulikože, pjevači smo, umjetnici. Dječakizruči skupljeni novac ocu, a nerasprodane listiće, note s tekstom, spremi u izlizani kovčeg i zaputi se zamajkom koja je s tronošcem u ruci već skrenula u pobočnu ulicu, a za njima otišao i otac s gitarom prekoramena. Do viđenja, i dobro raspoloženi pjevajte naše pjesme! Ljudi se stadoše razilaziti, šutke iligunđajući djelić melodije prve ili druge pjesme, no Jelka je još uvijek stajala na uglu sa sitnim listićem iMoliereovim "Smiješnim preciozama", te smeđom torbicom u rukama. Šteta što su otišli.

Tek kad su koraci utihnuli, ona pretrči preko raskršća i otrči dalje. Gdje je toranj?Noćas će biti moj, a sutradan neka pripadne kakvoj drugoj djevojci. No opet se zaustavi. Nisam lizalutala? Ne, tamo je ipak, nije više daleko. I časak zatim već je koračala dalje, polako, umorno. Kako jevitak i koliko svjetla gori na njemu! A drugdje se svjetla već gase. Franchon sigurno već spava. Ne,otkako je Jeannot u bolnici, ona liježe istom poslije ponoći, a ustaje već u zoru. Kako da spavam, a jošuvijek ne znam kako je s Jeannotom? A gospodin i gospođa Gramontovi sigurno su već legli; blizu Niceili gdje drugdje uz Azurnu obalu. Spavaju pod šatorom koji su podigli na obali. More zapljuskuje ostijenje, možda je u blizini kakvo stablo koje šumi, inače se ne čuje ni glasa. Kako bi bilo prijatno spavatikraj mora! Spavati, spavati, spavati! Tko je već izgovorio te riječi? Hamlet? Da, Hamlet,

Umrijeti, spavati, spavati:

možda sanjati, da, tu je čvor; , ,

to, kakvi bi nam snovi došli u snu 1

kad bismo se oslobodili ovih zemaljskih spona,

to nas zaustavlja; to je ona pomisao

koja nam produžava bijedne godine siromaštva;

tko podnosio bi prezir i... i...

Ne znam dalje, a znala sam čitav monolog u originalu i na slovenskom; na engleskom sam moralanaučiti, za tri dana, u prijevodu sam ga pak naučila dobrovoljno, u jedno jedino veče. Opet zastane.Nisam li odlučila da ću prije pisati kući? Da, svakako, najprije pismo tati i mami... pa i teti Katri, no,možda, možda samo tati i mami, pa još Tomažu, ne, Tomažu ne, dakle, samo tati i mami, a možda samotati, tati svakako, ali nekoliko riječi i mami; tek potom Eiffelov toranj, neće ga izjesti rđa, neće se srušiti,još i sutradan, još i prekosutra, još tri tjedna stajat će i čekati, strpljivo čekati. Drugo mu i ne preostaje, alija mogu učiniti što hoću, sama sam u Parizu, sama načitavom svijetu...

Nekoliko je časaka stajala neodlučno, a zatim se okrene i polagano, nesigurnim koracima ode upravcu odakle je došla. Zar da doista odem kući? Da, napisat ću pismo, tati i mami, da, i jednom idrugome, pa gospodinu Gramontu i gospođi Gramont, i još nekome, profesoru Monsieru Alorsu, da, i

-77-

njemu, pa razrednici, ne, Morani neću pisati, ali zato ću razredu, ne čitavom razredu, već samo Tomažu.Sada, Tomažu, znaš zašto ti nisam dala da progovoriš... Dakle, najprije pisma, tek potom Eiffelov toranj... Gotovo s olakšanjem osvrne se naokolo. Ta već sam sasvim blizu naše ulice!

Prijeđe preko bulevara, skrene nadesno i pobrza širokom ulicom bez drvoreda. Još jedno raskršće! Toje naša ulica. Kavana, slastičarnica, trgovina cipelama i — naš blok!

Potrči uza stepenice.

Franchon je bila još budna. Da, i. svojoj pariškoj teti Katri moram na rastanku reći koju lijepu riječ,ne, ne bih joj mogla reći, i njoj ću napisati pismo, pisamce. Kako li se brinula za mene, kako mi je pričalao svakodnevnom pariškom životu, koliko me riječi naučila! Nesreća s Jeannotom veoma ju je pogodila,zato moram učiniti sve da na nju ne padne ni sjenka sumnje da je nešto znala i mogla me spriječiti umojoj namjeri. Kako da to učinim?

Franchon dođe iz kuhinje još prije nego što je Jelka ušla u svoju sobu.

"Jelko, gospođice Jelko!" zovne je. "Popodne su mi rekli da za Jeannota više nema nikakve opasnosti,nikakvih posljedica neće biti, samo dva tjedna mira u bolnici i još koji tjedan kod kuće, i bit će u redu,sasvim u redu. Sutra ću ga moći vidjeti. Već je pitao za mene i za oca, pa za majku i Simonu. Već samtelefonirala Julesu i Sofiji u Lens da dođu u posjet." Malko pošiati, a zatim usklikne sva sretna. "Glavnoda neće biti posljedica! Opet će trčati i skakati, skakati."

"I ja se radujem, Franchon, sad ćete moći opet spavati, opet ćete biti bez briga", reče Jelka. Da, da,moram učiniti sve da tu dobru ženicu ne zovu na policiju, da je ne ispituju o meni, da dugo, veoma dugone doznaju što se sa mnom dogodilo. Dobro moram razmisliti. "Veoma se radujem da je tako dobroprošlo." A sa mnom će biti sasvim drugačije.' "Laku noć, Franchon!"

Ali je Franchon već bila kod Jelke.

"Hoćeš li i ti sa mnom u bolnicu? Prijazan i brbljiv dječak, živih očiju i bistre pameti, kako se samonestašno i zvonko smije! Kad čuješ njegov smijeh, zaboravljaš na sve nevolje. Ručak ću dogotoviti maloranije, da bismo bile tačno na minutu tamo, i ostat ćemo kod njega sve dok nas budu pustili. Poći ćeš samnom?"

"Poći ću, svakako ću poći", odvrati Jelka, "budem li samo mogla, poći ću s vama, Franchon."

"Dabome da ćeš moći, ostavi nekoliko dana muzeje i galerije i knjige, to što radiš ta dva tjedna, već jesasvim pretjerano, čovjek nije stroj i ne može samo juriti kroz život. Ponekad se treba zaustaviti,otpočinuti i osvrnuti se oko sebe. No, laku noć, Jelko, a sutradan ostani u krevetu malo dulje; same smo iposlije ručka otići ćemo k Jeannota."

Već je otvorila vrata od kuhinje, ali ih opet zatvori. "Pismo si dobila, prilično debelo pismo." I sa

značajnim smiješkom; "Na miru ga pročitaj, noć je kao stvorena za takva pisma. Ni ja neću još leći. Čini

mi se da bi bila šteta spavati ove noći."

"Pismo? Debelo pismo?" Kakvo god pismo bilo, Eiffelov toranj diže se tamo kraj Seine i čeka na

mene. Ipak, pismo koje je došlo pročitat ću, a potom ću napisati oproštajna pisma, noćas, sutradan ujutro,

što prije to bolje. "Laku noć, Franchon!"

Franchon kimne Jelki nekako zavjerenički i ode u kuhinju, a Jelki zastane desna ruka na časak nakvaki. Je li što opazila? Zna li da sam u drugom stanju? Zna li čak i to što namjeravam? Ne, to nijemoguće. Na svaki način, napisat ću i Franchon nekoliko riječi, nekoliko lijepih riječi, a na kraju: pismokoje sam dobila zove me kući. Da, da! Tako ću se izgovoriti. I zatim otići sa svim svojim stvarima. Doljepred kućom pričekat ću taksi. "Gare de Lyon!" Prtljagu ću spremiti u garderobu i odvesti se podzemnom

-78-

do Zvijezde, a odanle pješke do Eiffelova tornja. To će biti moja posljednja šetnja Parizom. Tako ćuučiniti, već sutradan, ne smijem odlagati.

Pritisne na kvaku, uđe u svoju sobu i upali svjetlo.

Zaista, pismo! I kako veliko! Sigurno su se skupile sve naše djevojke i potanko opisale sve što suradile prva dva tjedna na ferijama. Ali, to je Tomažev rukopis...

Drhtavim prstima pocijepa modru kuvertu i izvuče iz nje Snop listova. To li je, dakle, pismo o kojemsi mi govorio? Prekasno, Tomažu, prekasno ...

Zapali svjetiljku na stolu, spusti se na stolac i počne čitati.

Predraga Jelko!

Danas je nedjelja, strojevi miruju, drugovi su otišli u grad, a ja sam došao u ovu samotnu šumicu danesmetano razgovaram s tobom. Tjedan dana rada, prilično teškog rada, već je iza mene, a za tobom istotoliko dana u Parizu, ta došla si u francusku prijestolnicu približno u isto vrijeme kada i ja u crnogorsku,u Titograd, odakle smo se poslije čekanja od jednog sata odvezli na ovaj odsjek Jadranske magistrale.Kako ti se sviđa Pariz? Je li takav kakav je na slikama i kako nam ga je opisao Monsieur Alors? A ljudi?Ovdje je čudesno! Neiskvarena priroda, ljudi također prirodni, neiskvareni, mi zasijecamo prvu ranu uzdravo tijelo i neuprljanu dušu te pokrajine i tih ljudi. Naši buldožeri bez milosti i neštedimice ruju po tojzemlji koja je tisućljeća i tisućljeća mirovala, naši motori svojim metalnim rikanjem bezdušno razbijajutišinu toga kraja, a podivljali povici nas graditelja iznova i iznova oskvrnjuju raspjevani govorpriprostog, tako srdačnog crnogorskog čovjeka. Zaista, gradimo put u civilizaciju, ali gradimo i cestu,magistralu raščovječenom čovjeku, kako mnogi pisci nazivaju današnjeg čovjeka. I tako sam sebinalikujem na junaka, ali i na zločinca. Ljudi ovdje naokolo živjet će zaista lakše, ali hoće li zbog te ceste,kojom će se voziti turisti čitave Evrope, hoće li zbog svega što će cesta sa sobom donijeti, biti i sretniji? Išto više vrijedi: lak ili sretan život? Tamo u Parizu život je sigurno do krajnosti civiliziran i mehaniziran,no je li i sretan? Promotri ga i s te strane i zadubi se u njega! Kada se vratiš, tada ćemo razgovarati irazgovarati. O tome i još o ponečemu što mi je na srcu. Zapravo mi je na srcu samo jedna stvar. No tiizbjegavaš razgovor o njoj. Zašto?

Jelko, zašto?

Nekoliko sam puta već započeo, zapravo sam se istom spremio da progovorim. Vjerojatno znaš da sunajteži trenuci prije nego što izgovoriš prvu riječ. Tako sam već nekoliko puta pretrpio najteže muke, alikad sam gotovo već bio s one strane njih, ti si na ovaj ili onaj način izmakla. I potom sam se moraoiznova pripremati. No sada ću progovoriti, sada mi ne možeš pobjeći, ovo moje pismo počela si čitati ipročitat ćeš ga do kraja, znam da ga nećeš odložiti prije nego što pročitaš posljednje retke.

Dopusti, Jelko, da počnem s našim susretom.

Poznajemo se godinu dana, to jest nekoliko tjedana manje. Da li se još sjećaš onog lanjskog, vrućegkolovoškog dana kad smo se prvi put sreli? Pomagao sam pri useljenju, prema ulaznim vratima nosiosam ogledalo, a ti si išla mimo mene. Zapravo, ne mimo, već ravno prema meni, ta najprije sam te spaziou ogledalu kako dolaziš sve bliže i bliže. Imala si bijelu haljinu, raspletenu kosu i u rukama sportskutorbu; dolazila, si s kupanja. Kad si bila sasvim blizu, osvrnuo sam se. "Pazi!" kriknula si. Tek tada samvidio da sam ogledalom gotovo zakačio stup. kraj stepeništa. "Hvala, hvala!" rekao sam, a ti si senasmiješila i otišla dalje. Ali ne daleko. Samo do susjedne kuće. Potom sam te vidio svaki drugi, trećidan, pozdravljao sam te, ti si odzdravljala, osmjehivala se također, ali kad sam htio progovoriti, tebe Višenije bilo. Ali, kako sam 'se samo začudio kad sam te prvog školskog dana susreo u razredu! "Kolege smo?Nevjerojatno: susjedi i kolege!" "Stvarno, neobično. Gdje si išao u prvi i drugi razred?"

-79-

I ispričao sam ti, dijelom već tada prije nastave, a dije lom putem kući, kad sam ti se pridružio s onestrane ulice. Isprva smo se na putu iz škole i u školu sretali više slučajno, a zatim po planu: ujutro samtako. dugo čekao pred našim ulazom dok nisi došla, ali se događalo da si i ti mene čekala, a kući Smo sestalno vraćali zajedno. Lijepi su bili oni naši puti, iako smo razgovarali gotovo isključivo o školi.

Pet godina nisam vidio oca. Od majčine smrti živio sam stalno kod strica i strine koji, kako znaš,imaju svoju djecu i svoje brige. U onih pet godina gotovo sam zaboravio da imam oca. I onda je došao saženom, Austrijankom, koju je našao u Gani i kojoj sam morao reći "muti", te s debeljuškom, Inge, koja jetrebala da bude moja sestra, moja polusestra. I zbog njih je trebalo da učim njemački, kao da mi većfrancuski i engleski nisu išli dosta teško. Pa još i nova škola s novim profesorima i kolegama! Uopće,, zamene, koji sam došao iz provincije, sve u Ljubljani bilo je ovih prvih mjeseci tako novo i tuđe da bih senajradije odmah vratio u Jesenice samo da nisam znao da sam i kod stričevih suvišan. I da nisam sreotebe. Rekao sam ti već to, oprosti što ponavljam, ali ti moram reći još jednom, i sigurno ću ti i još višeputa reći. Jelko, tebi sam dužan zahvaliti što sam izdržao, ti si. me povezala s kolegama i kolegicama, saškolom uopće, pomagala si mi da prebrodim početne nevolje, ti si me upoznala i s našom ulicom i sasvom bližom, ali i širom okolicom, ukratko, ti si mi opet pomogla u život.

Za polugodišnje praznike otac je otputovao natrag u Afriku, na još pola godine, a "muti" je debeljuškui drekavca, kojega je u međuvremenu rodila, te mene odvela u Tirol, u svoj rodni grad Innsbruck. Lijepgrad, lijepa okolica, lijepe planine, ali su ona dva tjedna za mene bila izgubljena. Ne samo zato što samse cijelo vrijeme morao mučiti s njemačkim, što mi je tamo bilo sve strano, a najviše "muti", već prijesvega zato što tamo nije bilo tebe. Istom daleko od tebe spoznao sam da za mene značiš mnogo više negosamo školska drugarica, susjeda i prijateljica. Sve u meni tjeralo me da što prije doznaš ono što osjećamprema tebi. Kako su lijepi bili oni dani kad sam se opet vratio u tvoju blizinu! No bili su i mučni jer ustanisu mogla, nisu znala progovoriti o onome čime je srce bilo ispunjeno. Odlagao sam iz dana u dan, iztjedna u tjedan. I što sam više odlagao, bilo mi je sve mučnije. Budalo, budalo, govorio sam sebi kod kućeu sobi, što su tu potrebne riječi, zagrli je, privuci je k sebi i poljubi. O što sam sve govorio sebi, ali učinionisam ništa, ni rekao ništa. No možda bih ipak progovorio da ti nisi postajala sve tiša i tiša, zatvorena usebe i daleka. Ispitivao sam te što te muči, ali mi nisi odgovorila. Kao da se odbijaš od mene. Zašto? Jesili za polugodišnjih praznika nekoga srela u koga si se zaljubila? Ili možda već prije? Umjesto da pitamtebe, mučio sam sebe takvim i sličnim pitanjima. A zatim ste se preselili. Otada smo se viđali zapravosamo u školi. Pozivao sam te u kino, ali si uvijek pronalazila kakvu ispriku. Drugog momka nisi imala, tosam znao, ali nisam mogao dokučiti zašto ne želiš da ti kažem što mi je na srcu.

Kad sam doznao da te neće biti za cijelih praznika, javio sam se u omladinsku brigadu, što da radimsam u Ljubljani? Ali sam odlučio da progovorim prije tvoga i moga odlaska. No ti si suviše brzo otišla. Itako ti dakle pišem ovo pismo. U svojem kratkom, ali mi se kadšto čini upravo dugom životu doživio samveć mnogo toga-britkog, majčinu bolest i smrt, očev odlazak u Afriku, ponavljanje prvog razredagimnazije, dolazak "muti" i još koješta, ali i ponešto lijepo, majčinu ljubav, praznike kod bakiće uSavinjskoj dolini i susret s tobom, Jelko, čudesni su bili naši puti u školu i iz škole, posebno prvih mjeseci

kad si još nisi zatvorila preda mnom, čudesni su bili školski sati kad sam prije njih proćaskao s tobom ilikoju minutu prosjedio kraj tebe. Jer, Jelko, volim te! To sam ti morao reći već prije nekoliko tjedana,prije više mjeseci. Doduše, nisi mi dala prilike da ti to prije kažem, ali vjerujem, to nije bilo zato što ne biželjela čuti, već zato što si i ti, unatoč tome što imaš oca i majku, isto tako usamljena kao i ja, isto takootuđena od svijeta kao i ja, i isto tako teško nalaziš put do čovjeka kao i ja. No sada sam ti rekao, sada ćebiti sve lakše. Meni i tebi, tebi i meni. Glavno je da je izrečeno, da je napisano, da ti znaš. Ova je šumicasva puna moga priznanja; blagi povjetarac nosi ga kroz granje mladih hrastika, pčele ga zujeći prenosesa cvijeta, na cvijet i sunce ga prosipa svojim zrakama na livadu oko mene. I tvoja sobica gdje sadasjediš s ovim mojim pismom u rukama, neka bude puna njega, neka ga isijava vruće sunce i šapuće ti ga

-80-

svježa ljetna noć nad Parizom. Jelko, volim te, veoma te volim! Neka moja ljubav još više uljepša tvojboravak u Parizu, kao što će tvoja, kad mi je priznaš, blagosloviti moj rad u toj prelijepoj zemljici. Nemogu zamisliti drugačije nego da i ti osjećaš prema meni isto ono što osjećam i ja prema tebi, i da ću zatjedan dana opet sjediti u toj šumici i čitati tvoje pismo koje će završiti tako dugo i tako teško očekivanimpriznanjem. Ne, tvoje pismo neka započne priznanjem. Volim te, Tomažu! Ta mi napiši najprije, a možešmi napisati i samo to. Samo to, Jelko, moja voljena Jelko! Odmah sada uzmi list u ruke i napiši mi

odgovor!

Nestrpljivo veoma nestrpljivo čekat ću tvoju poruku.

A dotle ću ti neprestano govoriti: Volim te, veoma te volim, Jelko! I... i vruće te ljubim.

Tvoj Tomaž

Posljednji list Tomaževa pisma neopazice joj sklizne između prstiju. No njene se ruke nisu pomakle,čitavo njezino držanje ostalo je nepromijenjeno: ruke kao da su još uvijek držale pismo, glava kao da sejoš uvijek saginjala nad njim, oči kao da su ga još uvijek čitale. Pa i sve drugo ostalo je u sobi nepomično:stolac i pisaći stol sa svjetiljkom i knjigama, kauč raspremljen za spavanje i ormar s haljinama i rubljemdviju djevojaka, pa ulja te kolorirane i crno-bijele reprodukcije starijih francuskih majstora po zidovima.Kroz prozor je dopirao svježi ljetni zrak, dolje ulicom od časa do časa prošao je auto, a tamo iznadkrovova gasila su se i palila reklamna svjetla na vitkom Eiffelovom tornju.

Tomažu, Tomažu, i ja tebe volim. Pojavio si se iznenada, s velikim ogledalom u rukama, zamalo da ganisi razbio kod našeg prvog susreta. A zatim se sve zbivalo onako kako si napisao, očekivala sam i ujednose bojala kada ćeš me privući k sebi, zagrliti me i reći mi ono što si mi rekao sada. Sve do one noći, doone strašne, gadne noći. Potom je bilo drukčije. Ne, nije bilo drukčije, još uvijek sam te voljela, još uvijeksam čekala, možda još više nego prije, ali sam se još više nego prije i bojala tvog priznanja, sve dok senije pomaklo ono u meni. Tog trenutka ugasile su se moje misli, otupjela moja osjećanja, bila sam jošsamo tijelo koje više nije živjelo svojim životom, već jedino životom koji je netko nasilno usadio u mene.No sada, kad svakog časa treba da ubijem taj život, mogu ti reći da te volim, Tomažu, da sam te čitavo tovrijeme voljela. Čitavo vrijeme, Tomažu. No sada je prekasno.

"Prekasno", prigušeno jaukne, spusti ruke na pisaći stol i izgubljeno se zagleda u zid pred sobom.Isprva nije vidjela ništa, ali je polako počela raspoznavati crte, pa osvijetljene i zasjenčcne oblike iz kojihsu se uskoro štali oblikovati ljudski likovi.

Raspoznavši čitavu sliku, Degasovu Primabalerinu, ona skoči i jaukne još bolnije i glasnije:"Prekasno!" Potrči do prozora. Isprva je napolju bila samo tama, a onda se odjednom zapali visok,blještav toranj. "Prekasno!" krikne glasno, pa ponovi još nekoliko puta: "Prekasno, prekasno, prekasno!"

Nije čula kada su se otvorila vrata.

"Zar još nisi legla, Jelko? Zaboravila sam te upitati što bi htjela za večeru. Sva sam smušena.Oprosti!"

Jelka se osupnuto okrene od prozora. Na vratima je stajala Franchon.

"Hoćeš li toplu ili hladnu večeru?"

"Hvala, Franchon, nisam gladna."

"Hoćeš li možda kavu, limunadu? I sladoleda imam. Sa šlagom, zar ne?" "Hvala, hvala,

Franchon, nisam gladna ni žedna... "

-81-

"Loše vijesti? A ja sam mislila da će te pismo razveseliti. Istinu da kažem, malo sam se i bojala."

"Bojali ste se? Zašto?"

"Dugačko pismo od mladića ne kazuje ništa dobro. Posljednje je obično dugačko."

"To je stvarno njegovo posljednje... "

"Dakle, ostavio te, iako .......... "

Tek sada Jelka pažljivije pogleda Franchon. U njenom dobrohotnom smiješku bilo je sažaljenja,samilosti. Znači, ona zna?

"Zašto, iako?" upita naglo

"Iako si u drugom stanju", reče Franchon jednostavno. "Tko vam

je rekao da sam u drugom stanju?"

"Jelko, imam suviše dobre oči a da ne bih vidjela. Opazila sam već treći ili četvrti dan. A znam i to daupravo Zbog toga nisi otišla s gospodinom i gospođom na more."

"Znaju li i gospodin i gospođa?"

"Ne znaju, mislim da ne znaju.

"I nećete im reći?"

"Kad se vrate, sami će opaziti

Jelki zaklecaše koljena, i ona jedva još uspije da dohvati stolac kraj pisaćeg stola. Bez snage se spustina nj. Tako, sada sam dakle rekla, priznala...

"Ostavio te?" javi se opet Franchon zatvorivši vrata za sobom i prišavši korak-dva do Jelke:. "Prije simu bila dobra, zar ne, sada pak, kad bi se morao brinuti za tebe i za dijete, napisao ti je ono dugačkopismo.' Da, takvi su muškarci. Poznajem ih, dobro ih poznajem."

"To nije posljednje, nije oproštajno pismo", reče Jelke, nepomično zureći u Degasovu plesačicu predsobom, "to je prvo pismo ... "

"Ali, sigurno nije od onoga koji je otac tvojem djetetu", reče Franchon i priđe sasvim do pisaćeg stola.

Jelka je još časak-dva sjedila nepomično, a zatim skoči i krikne kroz suzdržani plač: "Tko kaže da samu drugom stanju? Nisam u drugom stanju, nisam, nisam!"

No kada je tik pred sobom ugledala samilosno nasmiješeno lice postarije ženice, plačući se spusti nastolac, položi glavu na razbacane Tomaževe listove i glasno zarida. Franchon priđe k Jelki i položi jojsvoje malene, izmučene ruke na glavu.

"Plači, Jelko, samo plači ako još nisi plakala", progovori malo zatim tihim, umirujućim glasom."Najprije treba da se isplačeš. Nama ženama ne preostaje ništa drugo već da plačemo, plačemo, a potomda rodimo."

"Ja neću da rodim!" krikne Jelka kroz plač koji je sve teže potresao njeno tijelo, "Neću da dobijemdijete ... "

"Što ćeš učiniti, sirotice?"

-82-

"Popet ću se na Eiffelov toranj i skočiti s njega." "Mala moja,

znaš li što govoriš?" "Već sutra, da, već sutra..." Plač uguši

Jelkine krikove.

"Mala moja, to nećeš uraditi", progovori Franchon stisnuvši Jelku k sebi, "ni sutra, ni prekosutra,nikada. Mala moja, rodit ćeš, imat ćeš dijete i živjet ćeš dalje, a sada plači, isplači svu muku i bol što je utebi! život je tako kratak, tako strašno kratak, zar da ga čovjek sam sebi oduzima? Mala moja, samo plači,plači i isplači sve zlo što su ti ga nanijeli, onaj koji te napustio, pa svi drugi također, na svijetu ima tolikozla, više zla nego dobra, ali mi žene imamo plač, imamo suze, plačem ublažujemo bol, suzama peremogadosti... "

Jelka je plakala sve teže i teže, suze su joj se potokom lile na Tomaževe listove, a tijelo joj se treslokao u groznici. Zatim na časak umukne i iz nje se otkine: "Ali, Franchon, draga Franchon, vi ne znatekako je sa mnom, vi ne znate da sam pobjegla od kuće, da se kući ne mogu, ne smijem vratiti, da... "

I plač joj opet oduzme riječ.

"Samo plači, plači mala moja", reče Franchon blago i dalje stiskajući Jelkinu glavu k sebi, "ništa negovori, najprije treba sve isplakati, zatim ćeš ispričati, zatim ćemo porazgovarati, vidjet ćeš da će ti bitilakše, mnogo lakše. Nijedne riječi više, suze još nisu oprale sve loše i gadno u tebi, a hoće, vidjet ćeš dahoće. Još malo i moći ćeš govoriti, još samo malo ... "

Jelka je plakala glasno i isprekidano, a Franchon ju je i dalje stiskala k sebi, milovala po glavi igovorila joj tihe i tople riječi. Istom kada je stala jecati i podrhtavati od prigušena plača, uhvati je zaramena i pridigne.

"Tako, mala moja, a sada sjednimo ovdje na kauč i porazgovorimo!"

Jelka je pokorno slijedila dobru ženicu i sjela kraj nje.

"A sada ispričaj, od početka! Kako. je kod vas u kući, kakva je tvoja mama, kakav je tvoj otac, i kakose dogodilo ono što se dogodilo. Ne pitam te to iz radoznalosti, pitam te zato da ti pomognem. No, malamoja, obriši suze, plača je bilo dosta." Obriše Jelkino suzno lice, a zatim reče ohrabrujuće: "Govori, malamoja, no, govori!"

I Jelka progovori.

Govorila je isprekidano, jecajući i isprva bez povezanosti; govorila je o tati koji je dobar i voli je,veoma voli, ali je čitavog dana na poslu i mnogo putuje pogotovu otkako žive u Ljubljani, i radi kaopravni savjetnik u većem poduzeću, govorila je o mami kojoj je odavno sve na svijetu posao što gaobavlja, a prije svega funkcije koje ima, pa ugled koji uživa kao bivša partizanka i javna politička idruštvena radnica. Tako je već odavno ponajviše sama. Tek tu u Parizu spoznala je kako je prazan i pustbio život u njihovoj kući; beskonačni razgovori o tome što se događa izvan kuće, čak izvan države, aveoma malo razgovora o tome što se događalo u njihovoj kući, s njima, u njima samima, pa i takvi surazgovori bili napeti i živčani, često se završavali prepirkom. Tata je prijašnjih godina, doduše, donosiokući bar malo vedrine i topline, prije svega u subotu, ali je posljednjih godina i on dolazio kući zapravosamo zato da jede i spava, što je mama radila već čitavo vrijeme. Dobra Franchon, naš dom nije takavkakav je ovaj vaš, ovaj dom Gramontovih, naš je stan ljepši i veći, naša je kuća modernije namještena, alije kod nas u kući tako malo smijeha i radosti, i nimalo, baš nimalo topline. Kao da nismo porodica, kaoda ne živimo u istoj kući, kao da smo svaki na svojem otoku. I svakih nekoliko godina selili smo se.Mijenjala sam školu, kolege, zato nikad nisam imala pravih prijateljica i prijatelja, sve do prošle jeseni

-83-

kad sam srela Tomaža koji mi je pisao ovo pismo... I još je govorila, govorila, govorila... Sve je ispričala,morala je ispričati,isplakati, izrikati iz sebe.

Napokon je došla i do proslave Adina rođendana. Zatim je ispričala koliko je bila neupućena u to štojoj se ondje dogodilo, zato dugo, veoma dugo pouzdano uopće nije znala da je zanijela, a zatim nije znalašto da učini. Tek među nakazama i rugobama crkve Notre Dame ukazao joj se spas: Eiffelov toranj.

I iznova je slomi plač.

"Smiri se, mala moja, ne plači!" umirujući i utješljivo progovori Franchon, koja ječitavo vrijeme šutke slušala Jelkinu ispovijest. "Dosta si plakala, moramo razmisliti štotreba da radiš, naći ćemo bolji put nego što je onaj koji vodi do tog ružnog željeznogtornj a. Čuj, mala moj a..."

No Jelka se istrgne iz Franchoninih majčinskih ruku i utješljivih riječi, skoči k prozoru i usred plača skrikom izbaci iz sebe: "Glupo je što sam uopće bilo što ispričala.. , ništa mi ne može pomoći... gruda živii raste i doći će na svijet. I što će zatim biti sa mnom? S djetetom ne mogu kući, mama bi me otjerala,otac bi umro od žalosti, a drugi bi mi se smijali. Svi bi me odbacili. Ne, ne nema drugog spasa osimonoga tornja... "

Franchon priđe Jelki. Položi joj na uzdrhtala ramena svoje izmučene, ali tople ruke. Nekoliko ječasaka stajala kraj nje, a zatim je odvede natrag na kauč. "Dođi, mala "moja, dođi. Jelko, daporazgovorimo! Ništa nije tako strašno da bi morala uništiti svoj mladi život koji je istom popeo. No,obrisi suze, smiri se, no, no, tako, tako, i slušaj kako je bilo sa mnom, kakve sam udarce ja dobivala, paipak nisam otišla na onaj ružni željezni toranj, slušaj, čovjeku, je lakše ako vidi da on nije jedini kogaživot tuče, ako ima u trpljenju druga... "

I Franchon progovori o sebi; dok se nije sabrala i sredila svoje misli, ona je govorila isto takvimisprekidanim i nepovezanim rečenicama kao maloprije i Jelka, na zatim je stala pričati brzo, kao da seboji da će Jelka iznova briznuti u plač i više je neće moći slušati.

... Otac je bio rudar, u čađavoj rudarskoj kućici živjelo nas je šestoro djece, ja sam. bila najstarija, nijenam bilo strašno dok nije došla kriza, a zatim je bilo gadno, otac je svakog tjedna imao sve manje posla,sve dok ga konačno nisu sasvim izbacili na ulicu, morala sam od kuće, ta kod nas u Salauminnesu nije

bilo zarade, otišla sam u Lens, to je nešto veći grad, tamo nisam dugo ostala, otišla sam još dalje, u Arras,

no ni tamo se nije moglo dobiti ništa stalno, tako sam konačno prispjela ovamo u Pariz, najprije sam

radila u praonici, ali je ova otišla pod stečaj, potom sam došla u jednu porodicu, ali su me otpustili jer je

gospodin izgubio posao, na kraju sam se zaposlila u jednom prljavom hotelu kao sobarica, dvije godine

već sam se klatila po svijetu, mnogo sam toga iskusila, mnogo vidjela, ali sve je to bilo malo u usporedbis onim što sam vidjela u onom hotelu, imala sam, doduše, već dvadeset i dvije godine, ali sam bila

malešna i krhka, takva sam i sada, a muškarci su već otprije navaljivali na mene, već u Salauminnesu, no

tamo sam im se još mogla oduprijeti, ako ne drukčije, pozvala sam u pomoć oca, no kad sam ostavila

rodnu kuću, više im se nisam mogla oduprijeti, prvi je bio moj gazda u Lensu, lezi ili odlazi, i ja sam

legla, ali me, svinja, unatoč tome poslije nekoliko tjedana izbacio na ulicu, a zatim su se doslovce nizali

jedan za drugim, onaj koji mi je našao mjesto, pa majstor koji mi je dao posao, pa još jedan gazda, pa triili četiri gosta u čiju me sobu poslala hotelijerka, stara svodnica, tri sam puta zanijela, triput, pobacila, o

čega sve nije bilo, ali, kako sam već rekla, žena sve zlo isplače, ispere suzama, zato sve ono za mene višei ne postoji, zapravo je palo u zaborav, ostao je samo onaj dan kad sam srela njega, Alfreda, došao je u

hotel da popravi prozore i vrata jer se nisu mogli dobro zatvoriti i zaključati, zagledala sam se u njega, i

on se zagledao u mene, bio je pristao i stasit momak, lijepo nam je bilo, tada su se već počela otvarati

-84-

radna mjesta, otišla sam u bolji hotel, počeli smo razgovarati o ženidbi, pa o tome kako će Alfred uzeti unajam manju bravarsku radionicu, a ja ću urediti praonicu, štedjela sam, škrtarila, iako sam zanijela i

morala jesti za dvojicu, ništa nisam sebi priuštila, našla sam radionicu, nije bila najbolja, ali se za prvu

silu moglo, za dva mjeseca bit će prazna, a za tri ću roditi, Alfred je bio onih posljednjih tjedana nekako

šutljiv i gunđav, ali u tome nisam vidjela ništa strašno, takvi su, naime, muškarci, sve mora ići kao po loju

i sve bi htjeli imati odjednom, više me je zabrinjavalo to što je odlagao ženidbu, to ćemo obaviti kad se

uselimo u one pljesnive rupe, tješio me, dobro, neka bude tako, ali ćemo one, kako kažeš pljesnive rupeprije useljenja očistiti, obijeliti, obnoviti, od njih ćemo učiniti prijatan dom, vidjet ćemo, vidjet ćemo, i

mjesec dana prije selidbe nestao je, nije ga bilo ni ondje gdje je radio, ni u sobi gdje je stanovao, nitko

ništa nije znao o njemu, zapitkivala sam, trčala na policiju, ništa, baš ništa, kao da ga je progutala zemlja,

a ja sam dala svu svoju ušteđevinu za one prostorije i moje se vrijeme brzo približavalo, što da radim bez

novaca, bez čovjeka koji bi mi pomogao, da odem kući, na to nisam ni pomišljala, dosta ih je bilo kod

kuće i majka već odavno nije bila najboljeg zdravlja, a bilo me je i stid, a Alfreda sam još uvijek voljela, ijoš uvijek sam ga, luda ja, čekala, teško je bilo, teško, ali na smrt nisam pomišljala, ni na časak, za smrt

ima još uvijek dovoljno vremena, od smrti nećeš pobjeći, a život nije svakome poklonjen, samo ja sam

zabranila trim bićima da dođu na svijet, no, potom se rodilo dijete, sin, Jules, kroz tjedan sam radila, a u

nedjelju ga posjećivala u domu kamo sam ga bila odnijela dva. tjedna poslije poroda, kasnije smo u

nedjelje zajedno odlazili u šetnju, tada sam doznala i o Alfredu, pobjegao je u Afriku, u Legiju stranaca,

plašio se odgovornosti i teškog rada, bio je mlitavac, slabić, bolje da me ostavio s jednim djetetom nego sdvoje, s troje, više se nisam zanimala za njega, možda još živi, možda i ne, svejedno mi je, a Julesu sam

se sve više radovala, kakav dječak, kakav momak, rado bih ga dala u škole, ali ga škola nije veselila,

izučio je krojački zanat, od početka se rado lijepo odijevao, dobro je odabrao, i ženu je našao kako treba,Sofija je krojačica, dobra žena, dobra majka i dobra gazdarica, pomagala sam im da otvore modnukrojačku radionicu za gospodu i dame, u Lensu, tamo gdje sam ja počela raditi, potom se rodio Jeannot, a

prije dvije godine još i Simona, o koliko su mi veselja pružili svi i još uvijek mi ga pružaju, kako biprazno i pusto bilo bez njih, svakog sam mjeseca barem jednom u Lensu ili je pak Jules u Parizu,

posljednji put je imao nesreću, onaj divljak udario je u njega, ali sada više nema nikakve opasnosti,nikakvih posljedica neće biti, kako su mi rekli; tako, to je priča o ovoj ludoj Franchon koju je isprva životgadno bacao amo i tamo, a sada je već toliko godina, već skoro pola života, sretna i zadovoljna, sa svime

zadovoljna, Gramontovi su dobri ljudi, k njima sam došla malko prije nego što je gospođa rodila, a Ivette

sada ima devetnaest godina, ovdje ću biti još koju godinu, tu dobro zarađujem i navikla sam se na njih,kao što su se i oni navikli na mene, a zatim ću otići k svojima u Lens, sobicu sam već dala dozidati, da im

ne budem na smetnji, ta kod njih živi još i Sofijina majka, gospođa Mornet, moram kupiti još i namještajza sobicu i nešto novaca uštedjeti, bakica ne smije biti škrta, djeca u bakici vide biće iz bajke koje zna i

može više nego otac i majka zajedno, vidiš, mala moja, takav je život, težak i gorak, a na kraju ipak lijep,a smrt je jedna i s njom je sve svršeno, sve strašno, ali i sve lijepo i dobro...

Utihne. Jelka, koja već neko vrijeme nije plakala, već samo iznemoglo jecala, okrene s k Franchon imolećivo se zagleda u njezine sitne, žive oči.

"Što, dakle, da učinim, draga teto Franchon?"

"Što?" upita se Franchon, malo pošuti, pa progovori sebi i Jelki. "Razmislit ću, razmislit ćemo obje,same smo, nitko nam neće smetati, ni tvoji ni Gramontovi." Opet pošuti i nastavi s nadom u spas. "Jelko,naći ćemo put, pravi put. Zapravo smo ga već našle." Osmjehne se, obujmi Jelku oko ramena, privuče jesebi i nastavi s olakšanjem. "Zar već ne Idemo putem koji vodi u život, a to je glavno, Jelko, to jeglavno." Ustane i uhvati Jelku za ruke. "Najbolje da legneš. Svuci se, lezi i zaspi! Dosta je bilo teških,sigurno veoma teških noći. Najprije se naspavaj! Potreban ti je san. No, ustaj i svucise!"

-85-

Jelka ustane i s nevjericom pogleda Franchon, ali na njen ohrabrujući pogled i prisni i srdačan osmijehzaista se počne svlačiti.

"Tako, tako, mala moja, lezi i zaspi, sutra ćemo razgovarati dalje, zapravo još danas, ta napolju se većbijeli dan."

Priđe k prozoru, a Jelka samo letimično pogleda kroza nj. Iznad krovova širio se blijedi sjaj, a crni,željezni Eiffelov toranj strčao je u jutarnje svitanje ukočeno i mrtvo. Naglo otrgne pogled, navučepidžamu i uvuče se pod pokrivač.

Vrativši se do kauča, Franchon je nekoliko časaka milovala Jelku po čelu, a zatim reče: "Tako, tako,mala moja, a sada zaspi, ni na šta ne misli, najteže je prošlo, spavaj do podne, a zatim ćemo nešto pojesti,zapravo, skuhat ću obilan i dobar ručak, a potom ćemo poći u posjet kod Jeannota, vidjet ćeš kako lijep iprijazan dječak. No, laku noć, mala moja!"

Jelka dohvati sitnu, žuljavu ruku i pritisne je na usnice."Hvala,. Franchon, hvala, tako bih voljela živjeti..." prošaputa.

"I živjet ćeš, još dugo, veoma dugo, pred tobom je još čitav život... ali sada ni na što ne misli, samostisni oči i zaspi ... "

Jelka ne ispusti Franchoninu ruku, ta iz nje su strujale spokojnost i dobrota. Tako je prije nekolikogodina držala na ustima ruku tete Katre i uskoro zatim došao je blagotvoran san. Naokolo je bilo tiho,samo je kroz prozor dopirao šum smreke odanle s međe. Ne šumi li i sada? Iz daljine, iz velike daljinedopire uspavljujući šum. Laku noć, teto Katro... ne, ne, to je ruka tete Franchon, laku noć, teto Franchon,laku noć... bonne nuit...

Jelka zaspi i Franchon izvuče svoju ruku iz Jelkinih ruku i na prstima ode do vrata, tiho ih otvori i joštiše zatvori za sobom, a u sobu stade ulaziti srpanjsko jutro.

KAO DA NIJE MOJE

Dva mjeseca kasnije Jelka je opet bdjela kasno noću. Sjedila je za stolom u malenoj, tek privremenonamještenoj sobi i već dugo se saginjala nad bijelim papirom pisma. Moram, moram, govorila je sebi, teiznova posezala za kemijskom olovkom i iznova je odmicala. Nije napisala ni jednog jedinog slovca,jedino što je napravila kakvu šaru, kakav kružić ili pak povukla kraću ili dulju crtu. Zgužva išarani papir,baci ga na pod, ali malo zatim opet posegne za olovkom. Ne mogu, ipak ne smijem više odlagati, jošjučer, još prekjučer trebalo je da im pišem; pismo je već moglo biti na putu, čak s one strane granice. Iopet se sagne nad papir.

Dragi tata, draga mama...

-86-

Ne, ne, i jednome i drugome neću pisati, mama bi izgubila živce, još bi i neko zlo učinila sebi, a menezauvijek otjerala od kuće, samo ću tati poručiti, a on neka kaže mami, neće mu biti lako, no što sam sve japretrpjela, dakle, samo tati, o, zašto nisam pismo već napisala, o, zar još uvijek neće doći kraj tim teškim,teškim satima! Lako je bilo reći: Sama ću pisati, ni vi, teto Franchon, ni gospodin ni gospođa Gramontovine treba da brinete zbog toga, dosta ste briga i muka imali sa mnom, pogotovu vi, draga Franchon, samaću obavijestiti, čim budem mogla držati olovku u ruci. Tako i treba. Jelko! Dosta si dugo šutjela, sadakada je sve prošlo, moraš progovoriti, i bolje je da pišeš sama. Svoji ste i sporazumite se među sobom.Da, sutradan, najkasnije prekosutra, pisat ću. Riječi, riječi! Ni prekjučer, ni jučer nisam pisala, a sada jezaista posljednji čas. Ali samo tati, tati u poduzeće, tamo će imati vremena da razmisli kako će novostsaopćiti mami. Jadni tata, to zaista nisi zavrijedio. Oprosti, oprosti!

Dragi tata!

Sigurno se već ljutiš što me nema, pisao si neka se vratim barem do prvoga rujna, da bih pomoglamami urediti prostor ispred vikendice i pripremiti se za školu, a danas je već drugi, a ja sam još uvijekovdje u Francuskoj. Nisam mogla doći, niti ću moći sve dok ne dobijem odgovor na ovo pismo. Tata,

dragi tata, veoma, mi je teško što će te ovo pismo, na koje sa strahom mislim već nekoliko tjedana, veoma,veoma rastužiti. No pismo, koje sam naumila pisati tebi i mami prije dva mjeseca, tebe bi, odnosno vasdvoje, još više pogodilo.

Sada to znam, sada mnogošta znam, sada i drukčije gledam na život, više nisam neiskusnasedamnaestogodišnja djevojčica, sada sam... Oh, tata, kako da ti to kažem, a da ne bude za tebe previšestrašno? Sigurno još uvijek vidiš u meni dijete, nedoraslu djevojčicu, čak još prije odlaska u Pariz kupiosi mi vrećicu bombona, kako si mi kupovao i onda kad još nisam pohađala školu. Evo, djevojčice moja, dati na putu u daleki Pariz ne bude suviše gorko. A ja više nisam bila djevojčica, već dugo, bila samodrasla, bila sam... tata, dragi tata, oprosti, oprosti, bila sam... bila sam u drugom stanju. Da, bila sam udrugom stanju, a prošlog tjedna, upravo prije sedam dana, rodila sam. Da, tata, dragi tata, rodila sam.Dijete imam, sina. Sve je prošlo,, što se tiče poroda ti i mama ne morate nimalo brinuti, za sve su sepobrinuli moja francuska teta, moja draga Franchon, kućna pomoćnica kod Gramontovih, te njezin singospodin Jules Baudin, krojač, i njezina snaha gospođa Sofija Baudin, krojačica, a pomogli su mi igospođa i gospodin Gramont...

Desna ruka zastane. Teta Franchon, sluškinja, kućna pomoćnica kod Gramontovih, da, samo sluškinja,samo kućna pomoćnica, pa ipak, tako velika i plemenita žena. Nikakvih funkcija nema, niti ih je ikadaimala, ni u kakvoj organizaciji i ni u kakvom društvu nije odbornica, čak ni članica nije, nije čitala niMarxa ni Lenjina, ni katekizma ni biblije više dobro ne poznaje, ne odlazi na sastanke ni na seminare, i ucrkvu veoma rijetko odlazi, posljednji put na ispovijesti i pričesti bila je nekoliko dana poslije svršetkarata, pa ipak, kad sam bila u najtežoj nevolji, ona mi je prišla, meni koju prije nekoliko mjeseci još nije nipoznavala, i pomogla mi, spasila me. Ne zato što bi bila moja rođakinja, već zato što je čovjek, pravičovjek. A i gospodin Jules i gospođa Sofija, pa gospodin i gospođa Gramontovi također su ljudi, praviljudi, ljudi kakvi kod nas nedostaju drugu Krtu. Da, da, kako su maleni u usporedbi s njima mnogi našiljudi; tetu Katru moram izuzeti, tetu Katru i nikoga više. A tata? Sada će se pokazati. Tata, koliko želimda bar časno podneseš to iskušenje; bojim se da to mama neće moći, zato i pišem tebi, znam, kriva sam,pred tobom i mamom, no pokušaj me razumjeti, ne gledaj na to što se dogodilo sa mnom, kao LenartStropnik, poštovan i cijenjen stručnjak za zamršena pravna pitanja, državljanin s takvim i takvimdohocima, s takvim i takvim društvenim položajem i s takvim i takvim krugom prijatelja i znanaca, budisamo otac, otac toliko nesretne Jelke...

Ali, piši, Jelko, piši!

-87-

Znam, prvo što bi me sada, da stojim pred tobom, pitao, bilo bi: Kako se dogodilo, kako se moglodogoditi? I još: Tko je taj s kojim si zanijela? Kakvi su uopće vaši odnosi? Tata, dragi tata, sve ti mogureći, sve ću ti ispričati, samo to ne mogu. Bilo je prvi put što sam bila s njim, i posljednji put, samo to timogu reći, i još to da ga nisam poznavala i da ga ne poznajem, i konačno to da mi je veoma, veoma teškozbog svega što se dogodilo, da se osjećam krivcem iako to nisam htjela, ali je došlo tako nenadano,neočekivano, niti sam znala, niti sam se mogla braniti, osjećam se krivcem, osjećam se poniženom,strašno poniženom. Teta Franchon kaže da sam suzama isprala svu gadost sa sebe, da sam plačemizridala sve strašno što je bilo u meni. Molim te, tata, ne prisiljavaj me da moram bilo kada progovoriti otome, da se moram još bilo kada sjećati toga. Bilo je, to se ne može zatajiti, ali za mene toga ujedno inema, nema više. Nema više! Ni mama neka me o tome više ne ispituje. Molim te, reci joj to!

A bude li ipak nasilu to htjela? Koliko je poznajem, neće mi dati mira sve dok ne budem ispričala. Apotom? Težak će biti život kod kuće, ako budem uopće i smjela kući. Ne bi li bilo bolje da pišem tetiKatri, kako sam već bila odlučila? Ako je budem lijepo molila, uzet će maloga, brinuti se o njemu išutjeti. Najprije ću se odvesti u Njivice, a tek potom kući. I nitko neće ništa doznati, ni kod kuće ni uškoli. Sve će dalje teći kao da ništa nije ni bilo. Samo dva ili tri tjedna izostanka iz škole. Tati i mamiprištedjela bih razočaranje, spasila bih ih tolikih i tolikih mučnih sati. Još uvijek sam bolesna, ali ću doćičim bolest popusti. Molim te, tata, javi u školu da sam bolesna, ali da ću uskoro doći. To i samo to napisatću kući, a teti Katri svu istinu! Za nekoliko dana dobit ću odgovor iz Njivica. Dođi, dođi, nesretno dijete!Odmah ću se odvesti. Kroz Ljubljanu. A za dva dana opet bih bila u Ljubljani. Nisi se čuvala, zar ne? Tarekla sam da si suviše djetinjasta za takav put. Dva tjedna izostanka, to nije tako strašno stvar, mama, većza tjedan dana sve bih nadoknadila. I bacila bih se svim žarom na učenje, a tamo ispod Pohorja teta Katrabrinula bi se za maloga... Ali, i to bi bila laž, velika laž. A u laži više ne mogu živjeti. Sada više ne mogu.Franchon kaže da čovjek koji živi u laži nije pravi čovjek. Ne, tu sam mogućnost već odbacila. Već naputu u Pariz. Otići ću kući, ako me prihvate tata i mama, ako nas oboje prihvate tata i mama i djed i baka.Kako je to čudno, gotovo smiješno; Tata je postao djedica, a da ni sam to ne zna, a mama baka, bakica, ao tome još nema ni pojma. Mnogi bi bio veseo, no tata će biti tužan, a mama bijesna, veoma bijesna. Amožda je ovo pismo uzaludno, još prije nego što prođe tjedan dana doći će odgovor: Ostaj gdje i jesi, neusuđuj se prekoračiti prag naše kuće! Ni o tebi ni o tvojem djetetu mi ne želimo ni čuti! Pa ipak: ne mogu,ne smijem šutjeti. Najprije će doznati tata, zatim još i mama, a potom će odlučiti. Ili: dođi! Ili: ne dolazinam pred oči! Tata će možda, vjerojatno reći: dođi, jadnice! Ali, neće li ga mama odvratiti kao i uvijek dosada? Ona ili ja, ono dvoje ili ja! I tata će zbog voljenog mira popustiti. Hoće li doista?

Uostalom: najprije pismo, razmišljanja je bilo dosta!

Kako sam ti već napisala, dužna sam da se najviše zahvalim teti Franchon, ali i porodici njenog sinaJulesa, te gospođi Gramont i gospođinu Gramontu. I malome, tek petogodišnjeg Jeannotu. Tko je taj mali,debeljuškasti dječak, i kako mi je i on pomogao ? Prije nego što su Gramontovi otputovali na odmor,gospodin Jules Baudin, koji drži sa svojom ženom, gospođom Sofijom, ovdje u Lensu modnu krojačkuradionicu za muškarce i žene, dovezao se sa Jeannotom poslom i u posjetu svojoj majci u Pariz. Vautomobilskoj nesreći, koju je prouzrokovao neki inozemni turist, Jeannot je zadobio težak potres mozga iprijelom desne noge. Dan poslije odlaska Gramontovih na more (sada znaš zašto nisam mogla s njima), ipošto sam Franchon već ispričala kako je sa mnom, zapravo je ona sama već prije to otkrila, posjetilesmo malog bolesnika. Odmah smo se sprijateljili i otada sam ga posjećivala svakog dana, s Franchon ilisama. Pričala sam mu priče koje si mi nekoć ti pričao, ili sam ih sama pročitala, kod kuće ili tek sada. Toga je umirivalo. On je, naime, veoma živ dječak i sestre ga nikako nisu mogle privoljeti da leži mirno,iako mu je noga bila u gipsu. Ja sam u tome uspjela, zato sam smjela doći k njemu u svaki sat i ostati svedok nije zaspao ili od slušanja sasvim iznemogao. Odmah ćeš doznati, dragi tata, zašto ti toliko pričam otom ljupkom, vedrom kudravku. Kad su ga sredinom srpnja pustili iz bolnice, otišla sam s njim u Lens, da

-88-

i dalje bdijem nad njim, jer njegova majka radi čitav dan u modnom salonu, a osim toga ima još jednodijete, dvogodišnju Simonu, koja je jednako živahna i nestašna; a gospođa Mornet, majka gospođe Sofije,koja im kuha i posprema stan, ne bi mogla paziti još i na malog bolesnika. Tako sam, dakle, još prijepovratka Gramontovih napustila Pariz i preselila se u Lens, u rudarske revire sjeverne Francuske.Oprosti što ti i o tome javljam istom sada.

Kad su se Gramontovi vratili s odmora, nisu, dakako, mogli vjerovati što im je ispričala Franchon. Većdrugog dana dovezli su se "Jelko, dobila si posjet."

Posjet?! Je li došao tata? Je li došla mama? Oboje?

No na vratima su se već pojavili gospodin i gospođa Gramontovi.

"Je li to istina?" upitala je gospođa Gramont sva izvan, sebe, a gospodin Gramont me samo gledao kaoda me vidi prvi put.

"Istina", istisnula sam iz sebe, "oprostite, oprostite ... "

Kako sam samo željela da mogu smjesta propasti u zemlju!

"Moram javiti vašem ocu i vašoj majci", rekao je gospodin Gramont, "to nije malena stvar, jaodgovaram za vas."

"Samo to ne, molim, samo to ne!"

Na sreću, na pragu se pojavila i gospođa Sofija. Svojom rječitošću i obećanjem da preuzima na sebesvu brigu oko mojeg poroda ipak je odvratila gospodina Gramonta od njegove namjere, a gospođuGramont, kojoj je, kako sam razabrala iz njenih riječi, Franchon ispričala sve, baš sve, donekle umirila,iako je ova sve do odlaska svaki čas ustajala, šetala po sobi i s nevjericom uzvikivala: "Nešto takvo!Nešto takvo!" No prije no što su otišli, gospodin Gramont kriomice je izručio gospodinu Julesu nekolikostotinjarki za troškove oko poroda, a gospođa Gramont je molila gospođu Sofiju da pazi na mene. A zatimme je svakog tjedna telefonom ispitivala kako mi je, a gospodin Gramont je prije poroda opet poslao neštonovaca, kako mi je rekla Franchon, ta bila sam u sve većoj brizi kako ću podmiriti troškove za porod ikako »ću kupiti najpotrebnije za dijete.

Ali, Jelko, gdje si opet, Jelko?

I ona se iznova sagne nad pismo.

Ovdje u Lensu osjećam se kao kod kuće, Baudinovima nisam na teret, niti sam suvišna u kući, čakkažu da je upravo moja zasluga to što je Jeannotu noga tako lijepo i brzo zarasla, još malo i opet će moćitrčati i skakati kao nekad. No kraj Jeannota i Franchon, te u porodici njenog sina, gospodina Julesa,ozdravila sam i ja. Vrijeme je brzo odmicalo, veoma brzo. Od ujutra do uveče bila sam sa Jeannotom iSimonom, ali sam se dakako pripremala i za ono što me čekalo. Zapravo su me na to pripremate gospođaSofija i njezina majka, bolešljiva ali veoma ljubazna gospođa. Pri svemu tome usavršila sam se i ufrancuskom koji mi sada više ne zadaje nikakvih poteškoća; ponekad uopće i ne primjećujem da negovorim na materinskom jeziku. No, sve to nije važno za tebe, uopće nije važno, važno je, kako kaže tetaFranchom, kako kažu svi, da sam zdrava, da je i mali zdrav.

Ove posljednje tjedne opisala sam prilično ukratko, ali zašto da tatu mučim potankostima. Takojednostavno, dakako, nije bilo. Ovdje u Lensu dočekale su me dvije pune radionice krojača i krojačica,ljubaznih ali i strašno znatiželjnih mladih ljudi.Isprva su, na sreću, znali kako je sa mnom samo gospodin Jules i gospođa Sofija, pa njena majka, gospođaMornet. Ali su zatim doznali i drugi, zapravo su opazili, ali nikakva smijeha nije bilo, ni u ženskom ni umuškom salonu. Francuzi poštuju ženu koja će roditi, pa i tako mladu kakva sam bila ja. čak i Jeannot je

-89-

doznao da ću imati dijete. Što imaš tu unutra? upitao me dva ili tri tjedna prije poroda i pokazao na mojnapeti trbuh. Sva sam se zacrvenjela, a gospođa Sofija se nasmiješila i rekla jednostavno. Djetešce je tamounutra, takvo kao Simona, još manje. To mu se nije činilo ništa čudno. Ali me drugog dana ipak upita: Azašto ne izađe? Ali je opet odgovorila gospođa Sofija: Boji se, previše vičeš i galamiš. Otada je Jeannotbio mirniji i nestrpljivo je čekao kada će dijete doći na svijet. I konačno je ipak došlo. Dva dana prije negošto su izračunali Franchon i Sofija. Kao i obično, poslije doručka htjela sam sa Jeannotom u kratku šetnju,zbog njega i zbog sebe, ali me odjednom uhvatilo. Grčevi, grčevi, grčevi. I još iste noći je došlo. Teško,veoma teško je bilo, a zatim kao da sam se riješila strašnog tereta. I spavala sam, spavala, čak i prekjučer,kad sam prvi put stala na noge, spavala sam, sanjala. Nikakvih gorkih misli, nikakve boli, samospokojstvo, blagost, toplina. Pa ipak, svemu strašnome još nije došao kraj, još i ovo pismo moram napisatii pričekati odgovor na nj. Sto još da napišem?

I tako je sve uređeno. U zamjenu za onih mjesec dana, koliko sam bita u Parizu, Gramontovi ćeprovesti narednog odmora dva tjedna u našoj vikendici, kako je već bilo dogovoreno, a boravak ovdje uLensu odradila sam kao Jeannotova, pa i Simonina njegovateljica, gospođa i gospođin Baudin bili biveoma uvrijeđeni ako bih ih upitala za račun, a novac za porod dao je, kako sam već napomenula,gospodin Gramont, i ja ću to poravnati kad budem mogla. Dakako, ostat ću vječno dužna kakoGramontovima tako i Baudinovima, a prije svega teti Franchon.

Tako, dragi tata, sada znaš sve, i molim te reci još i mami! Oprostite mi što sam vas čitavo vrijemeoboje varala, prvo kod kuće, a potom i odavle. No sve do prvomajskih školskih praznika ja nisam znala dasam doista u drugom stanju. Oprostite mi što sam vas osramotila pred Gramontovima i pred vašimznancima i prijateljima kod nas, oprostite mi i na tome što sam od sredine srpnja zapravo živjela tu uLensu, a vama sam pisala kao da sam još uvijek u Parizu i kao da ondje radim na svojoj maturalnojzadaći. Moja pisma i moje karte uzimala je sa sobom Franchon ili ih je u Pariz odnosio gospođin Jules.Ipak, gradivo za zadaću skupila sam još dok sam bila u Parizu, iako će mi sada zadaća biti vjerojatnonepotrebna, sa trećim razredom ja sam završila svoje redovno školovanje, možda školovanje uopće.

Još uvijek vaša kćerka Jelka

Još jednom pročita pismo, stavi nekoliko zareza, popravi dva ili tri izraza i na kraju još dopiše;

Odgovori mi, molim, te, na moju pravu adresu u Lens! I to uskoro, dragi tata, uskoro!

Ustane od stola i prošeta se po sobi. Za tri ili četiri dana pismo će biti u Ljubljani, znači u ponedjeljakili najkasnije u utorak, i tada će pasti odluka. Zaustavi se pred košarom u kutu, kamo je ipak dopiralomalo svjetlosti od stolne svjetiljke. Na bijelom jastučiću u polumraku ležala je sitna, sićušna glavica. Očibijahu sklopljene, ustašca nepomična, ali se čulo tihano, ravnomjerno disanje. Sitni, sićušni prsti naručicama, koji su počivali kraj glavice, pomicali su se od časa do časa. Je li to doista moje dijete? Nemogu gotovo vjerovati. I kako to čudno zvuči; moj sin. Pije moje mlijeko, no, ne mnogo jer ga nemamdovoljno, a za godinu dana zvat će me mama, mamica. Zaista čudno, neobično čudno. Spava, ponekadzaplače, popije malo mlijeka, pa opet spava, samo spava i spava, već čitav tjedan. Ništa strašno mi ne čini,hoće samo to da mu utažim glad i zadovoljan je. Što osjećam prema njemu? Čini mi se tako tuđ kao danije moj, kao da se njegov život nije začeo u meni, kao da ova glavica s još malko krmežljivim očicama,sa sitnim nosićem i ustašcima nije izrasla u meni, kao da se ove ručice sa smiješno malenim prstićimanisu napajale mojom krvlju, kao da ovo tjelešce nije bilo sve do posljednjeg sata ovisno samo i jedino omeni. Sa mnom je živjelo, bez mene ne bi moglo živjeti ni jedan jedini trenutak. A sada je tu, ništa ga višene veže uza me, svoje sam, dakle, obavila, i mogu ga napustiti kao što ga je napustio onaj koji mu je otac,još prije nego što se rodilo. Tuđinci smo ja i onaj čovjek, ali smo tuđinci i nas dvoje. A morali bismo svetroje voljeti jedan drugoga; barem bismo se nas dvoje, mali moj, morali voljeti. Ne mrzim te, nikad tenisam mrzila, nikad te i neću, to ti mogu obećati, samo sam te se bojala, ta zbog tebe sam htjela čak i u

-90-

smrt, sada te se više ne bojim, ali te i ne volim, i ne znam hoću li te ikada voljeti. Ponekad, na trenutke,maštala sam o mužu koga ću voljeti iznad svega koji će "voljeti i mene, pa o djetešcu koje će biti sretnokraj mene, te o sebi koja ću biti sretna kraj njega. Nisam li čak na putu u Pariz maštala o sreći koju će midijete donijeti? Učit ću, a djetešce će zadovoljno brbljati u svom krevetiću... Snovi, snovi, snovi. Samo uonih nekoliko trenutaka, kad si došlo na svijet, kad sam se oslobodila tereta koji me sve više i više ubijao,bila sam sretna, zajedno s tobom plakala sam, ne samo zbog bolova već i od olakšanja koje sam osjetila.A sada? Sada znam samo to da sam tvoja majka, da se moram brinuti da li si sit i čist. Brinut ću se. Ako tene budem voljela, bit ćeš najnesretnije biće na svijetu. Mene je mama voljela barem tada dok sam još bilamalena, možda me voli i sada, samo što su druge stvari zatrpale, možda čak ugušile njenu ljubav, a zar data mrvica živi bez majčine ljubavi uopće? To bi bilo veoma, veoma okrutno prema njemu. Pa i premameni. Čovjek mora biti voljen, ali mora i voljeti. Moraš davati da bi mogao primati.

To su riječi tete Franchon, koja je mnogo davala i još daje, zato je i vole, zato je i volimo ...

Već se htjela otrgnuti od košare, ali se ustašca otvoriše i djetešce se nakašlja. Hitro se sagne i podignepocrvenjelu glavicu.

"Jadniče! Jadniče!"

Obriše mu sline i još jednom ponovi "jadniče"; zatim popravi pokrivač, a djetešce pomiluje po gotovogoloj glavici, te ode do stola nasred sobe.

Pismo sam dakle već napisala? razveseli se. Da, da, napisala sam ga, sutra ujutro otići će na poštu itata će ga primiti u ponedjeljak, najkasnije u utorak. Još istog dana razgovarat će s mamom i odmah zatimodgovoriti mi. Za tjedan dana već ću dobiti odgovor, u četvrtak, danas tjedan dana. O, kad bi i taj tjedanproletio tako hitro kao i posljednji, kad bi i u te dane mogla samo ležati i spavati, spavati, spavati...

Svukla se kao u snu, ugasila svjetlo i legla.

Uskoro je s njene postelje dopiralo isto takvo spokojno disanje kao i iz košare u kutu.

Prva tri dana Jelki su doista hitro prošla. Dopodne je imala dosta posla sa svojim Frangoisom, teJeannotom i Simonom, koji su bili svakog dana sve Ijubomorniji na malog nametljivca, naročito Jeannot.Istom poslije ručka mogla je leći. Jeannot i Simona legli su, doduše kraj nje, kao i uvijek dotada, na jednustranu, do zida, Jeannot, a na drugu stranu Simona, a tamo u košari spavao je mali Frangois. Spavali sudva do tri sata, obično tako dugo dok nije u sobu ušla gospođa Sofija. Prije nego što ih je probudila,nekoliko je trenutaka stajala na pragu i sa smiješkom ih promatrala. Bila je visoka, vitka žena od tridesetgodina, skromno ali ukusno odjevena, a imala je svijetloplavu, bujnu kosu. Ponekad bi čak zovnula muža.Zatim su neko vrijeme oboje stajali na pragu. I Jules je bio visok, vitak, priprosto ali ukusno odjeven, crnekose i kratkih crnih brčića pod nosom. I njemu bi zaigrao smiješak na obrazima dok je očima prelazio oddjetešceta u košari do Jeannota i Simone, koji su se svaki sa svoje strane stiskali uz Jelku, koja je sada,poslije poroda, dobila ipak nešto rumenila u obrazima, ali je još uvijek djelovala poput djevojčice kao iprije.

"Djeca! Kakva djeca!" reče Sofija.

"Stvarno, sama djeca", potvrdi Jules i s osmijehom se opet vrati u radionicu. Sofija je još neko vrijeme

promatrala djecu, sve četvero, a zatim ih poče buditi. "Hej, pospanci, dosta je, dosta! Tko će spavati

noću?"

Prvi bi se obično probudio Jeannot, a odmah za njim Simona, no ponekad se, još prije nego što jeJelka otvorila oči, začulo i iz košare. Jeannot je, dakako, odmah htio izaći, i Simona bi rado izašla nasunce, ali je. Jelka bila još suviše slaba da bi smjela iz kuće. Morala je izmišljati sve nove i nove priče i

-91-

igre samo da djecu zadrži u sobi do mraka kad ih je gospodin Jules odvodio u šetnju na koji sat, a ponekadje s njima odlazila i njihova bakica, gospođa Mornet.

"Samo je Frangois kriv što ne smijem izaći. Odštipnut ću mu nos, zaista ću mu ga odštipnuti", naljutiose jednog dana Jeannot.

I stvarno je otrčao do košare. Jelka je jedva uspjela uhvatiti njegovu ruku kojom je već pipao po licu

djetešceta.

Na sreću, u subotu dopodne nebo se naoblačilo i poslije ručka stala je padati kiša. Padala je čitavenedjelje i Jeannota i Simonu nije vuklo napolje. Jelka je već toliko ojačala da ju pranje pelena i previjanjemaloga, te igre s djecom više nisu toliko zamarale. No nedjelja je prošla veoma brzo i zato što su većdopodne zaredali posjeti, znanice i mušterije gospođe Sofije, te gospodina Julesa. Gotovo je svaka htjelavidjeti i Jelku i njeno djetešce. Ova ili ona žena donijela je čak kakav poklončić ili buketić. Čitava ulica ijoš nekoliko susjednih ulica poznavalo je Jelku, a većinom im je bio poznat i njen slučaj. Došla je islovenska iseljenica iz Salauminmesa sa svojom snahom, Poljakinjom.

"Lijepo djetešce, veoma lijepo, upravo bih ga htjela imati" reče Poljakinja koja je bila Sofijinihgodina, ali neobično visoka, suha i bez grudi.

"Bilo bi već doista vrijeme da i kod vas nešto takvo zakmeči"., reče svekrva, već postarija ali jošuvijek kršna, krupna i krepka zdrava žena. Pa nastavi više sebi i gospođi Sofiji nego svojoj bljedolikojsnahi. "Tamo gdje ne treba, dođe, a tamo pak gdje ga čekaju, djeteta nema i nema. Na ovom svijetu zaistanije ništa onako kako bi čovjekželio."

Dakako, obje, i snaha i svekrva, jedna za drugom, uzele su štručicu u ruke i malo je zanjihale.

Odlazeći, Slovenka pred kućom upita gospođu Sofiju da li Jelkini roditelji već znaju i što kažu.Gospođa Sofija reče da je Jelka roditeljima doduše pisala, ali da odgovor očekuje tek sredinom tjedna, nonada se da će je pozvati k sebi; a možda je i neće. To su ugledni ljudi, majka još više nego otac, a takviljudi obično nemaju srca, zato je Jelka spremna na sve, reče još, malo promisli i završi. "I nas dvoje, ja iJules, pa i Franchon. Nešto ćemo već učiniti da bude sve dobro i za djevojku i za dijete."

"Gospođo Sofijo..." No Slovenka ne reče što joj je bilo na jeziku, već stegne gospođi Sofiji ruku i rečesamo to: "No, zbogom, gospođo Sofijo."

Zatim gospođi Sofiji stegne ruku još i Poljakinja, malo je zadrži i reče: "Jadna djevojka, a ja bih bilatoliko sretna da imam takvog crvića!"

I odoše.

Naredni tjedan tekao je polako, veoma polako.

Napolju je još uvijek padala kiša, bilo je i hladno, kao da je već kraj rujna, Jeannot je dosađivao odranog jutra, tobože, dosta mu je tamnice i htio bi napolje; i Frangois se javljao češće nego prijašnjih dana,a Jelka se budila iz nekakvog sanjarskog svijeta i gledala svijet oko sebe kakav je bio u stvarnosti.

Danas je naš prvi školski dan! presiječe je kad je ujutro, tko zna zašto, pogledala na svoj ručni sat ividjela da će svakog časa biti osam.

Upravo sada dolaze u školu. Glasni su i bučni.

— "Zdravo, drugovi sumučenici, zdravo, školska pločo, sukrivče tolikih bivših i budućih nepravednihocjena, zdravo, katedro, prijestolje mučitelja, zdravo, školske klupe, galije. mučenika... "

Već od ponedjeljka.

-92-

"Zdravo, zdravo!"

"O kako si pocrnjela, Darjo! Da li si bila za sve vrijeme praznika na moru?" "Koješta! Ta znaš,

Magdo, da moj otac za takve stvari nema novaca, pa da ga i ima,

ne bi ga dao, moje more bili su Sava i Sora. A ti, Magdo?"

"Ja još nikad nisam bila tako dugo na moru kao ove godine, više od mjesec dana ... "

"Nives, odakle ti taj kaputić?"

"Iz Venecije!"

"Opet si bila u Veneciji?"

"Dabome! Bilo je čudesno, gondole, golubovi, kavane, ples i — ljubav!"

Jedan za drugim dolaze, spaljeni od sunca, odmoreni, vedri, nasmijani. Svaki donosi komadić praznikasa sobom, svoju priču, svoju sreću. Tine i Mojca zacijelo su ušli u razred držeći se za ruke, a Ada umislima na onoga koji joj je tokom praznika kratio duge dane. Nisu ni opazili da nekoga nema. Ne,Tomaž je opazio. Sjedi tamo u posljednjoj klupi i pogledava prema vratima, nestrpljivo očekujući kada ćedoći ona koja mu je na njegovo dugačko i toplo pismo odgovorila tako kratko i hladno.

Tomažu, prijatelji smo bili i prijatelji ćemo i dalje ostati, samo to i ništa više. Molim te, nemoj uopćemisliti da bismo se voljeli kao momak i djevojka. Budimo samo kolege, samo prijatelji, i nađi sebi drugudjevojku, na auto-putu ili kasnije u Ljubljani, možda čak među kolegicama, ta rado te gledaju, pogotovoDarja. Bit ću vesela, sretna ako nađeš sebi djevojku koja će te voljeti, a nas dvoje bit ćemo i daljeprijatelji.

O kako sam lagala, lagala, lagala. Tri dana pismo nisam predala na poštu, a zatim sam ipak uvidjelada drugog izlaza nema. Pismo Tomažu bacila sam u poštanski sandučić, a njegovo u Seinu. I kad sam svau suzama digla pogled s uprljane rijeke, koja je odnosila najljepše pismo koje sam primila i koje ću ikaduopće primiti, što sam u onaj čas dobro znala, a znam i sada, ugledala sam tamo daleko iznad krovoraEiffelov toranj. S mukom sara otrgla pogled od njega i odjurila u bolnicu k Jeannotu.

"Jelko, zašto mi danas pričaš sve same tužne pričice? Ispričaj mi nešto veselo, tako bih se radosmijao."

Morala sam pričati smiješne, šaljive zgode, iako su mi suze navirale na oči i od plača mi se stezalogrlo.

No to je već prošlo, toga više nema, sada sam tu u Lensu s onim tamo u košari, a moje kolege ikolegice sjede u školskim klupama i pričaju jedni drugima o doživljajima na praznicima. Tomažvjerojatno ne sjedi šutke u posljednjoj klupi, vjerojatno ne pogledava prema vratima, već priča svomdesnom susjedu Andreju kako je u brigadi, ili kasnije na Savi ili Sori, kamo je odlazio na kupanje,upoznao djevojku, kako su uveče šetali kroz tihe šumarke i konačno jedno drugome otkrili da se vole. Taje djevojka sada u tko zna kojoj republici, možda i u Ljubljani, samo u drugoj školi, možda i u našoj školi,možda čak u našem razredu. Uostalom, što bi drugo i učinio poslije onog mojeg pisma? Ali, dalje odmene te misli! Tomažu nisam mogla reći istinu. Pa ipak... Ne, ne, sve je svršeno, moći ću biti sretna akobude još htio da mu budem prijateljica...

Usred buke i galame javi se školsko zvonce. Dakako, nitko ga nije čuo, ni Rudi koji je sigurno opetzaposjeo svoje "obavještajno" mjesto tik do vrata. Vrata se otvoriše i na njima se pojavi Morana. Trenutak

-93-

ili dva ozbiljno je, prijekorno promatrala razred, a zatim brzo zakorači na podijum. Razred se digne kaojedan i zavlada grobna tišina.

"Što se tiče vike i gluposti, za to su praznici dosta dugo trajali, sada ste opet u školi, a škola je ozbiljnastvar. Pogotovu za vas koje na kraju čeka matura! Sjednite!"

Sjeli su. Upravo sada su sjeli. Da, minutu poslije osam. Sjede, gurkaju se laktovima i jedni drugimanamiguju, a Nives je sigurno već započela sa svojom razrednom poštom, Alenki ili kome drugome moraporučiti kako je bilo u Veneciji. I Morana je konačno sjela. Otvorila je dnevnik i sada upisuje u nj prvi satnove školske godine.

"Koga nema?"

"Stropnikove!" reče Tine.

Razred pogleda na prazno mjesto kraj Tineta.

Jelke nema? Je li bolesna? što je s Jelkom? Je li još uvijek u Parizu? Hoće li tamo uopće ostati?Tomažu, gdje je Jelka?

Morana također digne glavu i pogleda razred.

"Stropnikove nema? Sto je s njom? Nije li otišla odmah poslije škole u Francusku?" "Da, u Pariz!"

"I ne zna kada kod nas počinje škola?"

"Oboljela je, zato ne može doći", možda će reći Ada koja je sigurno doznala kod kuće da me još nema.

Morana je već htjela upisati da me nema, ali se u taj čas sjeti da ja uopće još nisam ni upisana.

"Stropnikova se nije ni upisala, ni svjedodžbu nije podigla." Prelista po dnevniku. "Dakako, tu je njenasvjedodžba, a prijave nema."

"Otputovala je već prvog dana poslije 'završetka škole."

"Tako, dakle, u bivšem trećem f nije išlo bez nereda, a nered se nastavlja i u četvrtom f! Do sada saStropnikovom nije bilo problema. Ali", Morana podigne glas i oštro pogleda razred, "škola nije šala, apogotovo četvrti, posljednji razred gimnazije. Stropnikova, dakle, nije odsutna, nje uopće nema."

Neki gledaju na prazno mjesto kraj Tineta, drugi Moranu, treći se osvrću na Tomaža kome navaljujekrv u obraze. Onda se netko ipak digne, možda Magda, možda Tine, možda Ada.

"Doći će, sigurno će doći... "

"Ako dođe, upisat će se naknadno", progovori Morana suhim, činovničkim glasom. "Nereda nepodnosim, nigdje, a najmanje u školi."

Pravo ste rekli, drugarice razrednico, Jelke uopće nema. Niti će je biti u vašem razredu. Počeli ste, nažalost, nastavu bez nje, tako ćete je, na žalost, bez nje i završiti.

Što će uopće biti s Jelkom Stropnik? Ne znam, ne znam.

No čim obavi razredničke poslove, Morana će se dignuti i u njenim sivim očima buknut će plamičak.

"Tako, a sada počnimo!" reći će, spustivši se s podijuma pred prve klupe. "Najprije ću vas upoznati sonim što ćemo ove godine učiti, a nadam se, i naučiti, kakve ćete knjige nabaviti, ukoliko ih već niste,kakve bilježnice morate imati, uopće..."

Tako će početi nastava u IV f bez Jelke Stropnik. Dakako, još uvijek se pitaju zašto me nema, jesam lidoista bolesna ili sam samo produžila praznike. Ovaj ili onaj vjerojatno je zabrinut, a ovaj ili onaj i

-94-

zavidljiv. Istom sada sve mi je jasno, možda je upravo u ovaj čas Tomaž rekao samome sebi, pričala je dase već drugu godinu dopisuje sa kćerkom one porodice kod koje je otišla, a u stvari se dopisivala snjihovim sinom, zato joj se tako strašno žurilo, čak ni svjedodžbu nije pričekala, prijavu je zaboravilaispuniti i moliti Magdu ili bilo koga u razredu da podigne svjedodžbu i preda prijavu. U Pariz k momku!Lažljivica! A meni je pak pisala: Tomažu, prijatelji smo bili i prijatelji ostanimo i dalje! Gadna lažljivica!Kad bi doista bila moja prijateljica, rekla bi mi istinu, već odavno ...

Pa ipak, ni to nije istina. Nitko, ni Ada, ni Magda, ni Darja, ni Tomaž, ni Tine, nitko ne zna što se tihpraznika dogodilo s Jelkom. Uopće, vi ne možete ni zamisliti, drage moje kolege i drage moje kolegice,pa poštovani profesori i poštovane profesorice, da Jelke Stropnik nema sada u IV f zato jer je pred krajpraznika rodila, tačno 26. kolovoza u jedanaest noću, a sada u nekom sjevernofrancuskom gradiću, uLensu, o kojem sigurno niste još ništa čuli, bdije nad djecom gospođe i gospodina Baudin i nad onommrvicom tamo u košari, nad svojim djetetom. Nitko, koji me poznaje, ne može to ni zamisliti. A najmanjetata i mama. Da li već znaju? Da li je tata već dobio moje pismo? Ne, još ga nije mogao dobiti.

Koliko znam, poštu u njegovo poduzeće donose istom sredinom dopodneva. Svakako je i on zabrinut.Nekoliko dana prije poroda pisala sam kući da sam oboljela, ništa strašno, doći ću prvoga. Kad ne bi bilitoliko zaposleni, on i mama sigurno bi me pitali što mi je, a ovako su me isprva čekali bez uzbuđenja,tobože, nastava i onako počinje istom šestoga, malko su bili nervozni tek u subotu, jer me nije bilo, jošviše uveče, a danas je mama sigurno ljutita, a tata i zabrinut. Znači, ipak je nešto ozbiljno, što bi biloozbiljno? To su njezine mjesečne stvari koje još uvijek nisu u redu, osim toga, djevojka je strašnorazmažena. Tko zna kako joj ugađaju u Parizu. Ako je danas ne bude, sutra ću brzojavom pitatiGramontove što je s njom. Više od dva i pol mjeseca bila sam sama, a sada još i to ...

Ali, draga mama, to da danas nisam u Ljubljani, da ne sjedim u IV f, to je sitnica u usporedbi s

istinom, to je kao da...

Prije no što je našla usporedbu, iz košare u kutu oglasi se tanak, sitan plač.

"Opet taj drekavac!" mrzovoljno vikne Jeannot koji je, nalakćen na stol s dominompred sobom, već čitavo vrijeme nestrpljivo čekao da Jelka završi s pospremanjem i sjedne za stol te počneigrati s njim. "Sigurno je opet gladan, proždrljivac!"

Jelka pogleda na sat.

"Dakako, njegovo vrijeme!" reče i priđe košari. Sjednuvši sa štručicom u rukama za stol, pomirljivoreče Jeannotu: "Još je malen i ne može natrpati trbuščić kao ti."

"Uh, kako je ružan!" vikne Jeannot, baci preziran pogled na uplakanu štručicu u Jelkinu naručju,odgurne kocke na stolu, stane na papir po kojem je Simona na podu kraj stola crtala crvenom kredomčudne črčkarije, te otrči čak pod prozor gdje je obično čuvao tramvaj. "Ružan, ružan, ružan!" ponovi jošnekoliko puta prije no što se spustio na pod i stao se igrati više iz prkosa nego od veselja.

Jelka je, međutim, raskopčala kućnu haljinu i pritisnula dijete na prsa. No u mislima i osjećajima nijebila kod njega. Kako bi bilo lijepo sjediti sada u razredu! Makar bila Morana i te kako stroga i makarkoliko tražila, makar bio Pustinja Gobi i te kako razvučen i dosadan, makar Tomaž nju smatrao i tekakvom lažljivicom, neka... u školi je ipak ljepše. Nigdje tako. Svakog sata, svake minute doznaješ neštonovo, a koliko samo veselih, vedrih riječi, povika, koliko smijeha! Morana sigurno već tumači novogradivo. Prošle smo godine došli do moderne. Znači, počela je s Ketteom, Murnom, Cankarom iŽupančičem. Prvi između te četvorice valjda je Dragotin Kette. Rano je izgubio majku, potom još i oca,težak mu je bio život i umro je mlad u onoj visokoj, neprijatnoj kući kraj Ljubljanice, u staroj šećerani. Apjesme su mu lijepe, veoma lijepe.

-95-

Sa sobom me povedi, grobaru mračni, na zelen i sjenovit, na grob njegov, gdje križ je željezan, akamenit krov, pod njim...

Ove godine neću učiti ni Ketteove, ni Murnove, ni Župančičeve pjesme, možda nikada više, pa nimaturalne zadaće o trima majstorskim Moliereovim komedijama neću napisati, a lipnja slijedeće godineneću polagati maturu, što će biti s mojom školom? Hoću li nastaviti privatno, hoću li se moći upisatibarem u večernju gimnaziju? što će uopće biti sa mnom? Danas ili sutra past će odluka o tome ...

Djetešce se, međutim, napilo i već zaspalo. Jelka zakopča haljinu i odnese štručicu u košaru. To je,dakle, moje dijete? opet se upita s gorčinom, pošto je nekoliko časaka nepomično stajala kraj košare izurila u sitno, malešno zaspalo biće. Zbog toga djetešceta mjesto kraj Tineta je prazno, zbog njega sepitaju u školi i kod kuće zašto me nema, zbog njega neću slušati što će Morana pričati o Ketteu, Murnu,Cankaru i Župančiču, zbog njega neće Monsieur Alors vidjeti kako sam se temeljito spremila zamaturalnu zadaću... O, čega sve nema i što se sve ne zbiva zbog tebe koji o tome ništa ne znaš i moždanikad nećeš ni znati; napio si se mlijeka, mojega mlijeka, i sada zadovoljno spavaš i spavat ćeš sve dok tise želučić opet ne isprazni. Tako si malen, tako neznatan, a kako je sve drukčije nego što bi bilo da tebenema! Ne mrzim te, ta ti nisi krivac mojoj nesreći, ali te i ne volim. Kako da te volim? Došao si suvišeneočekivano i nepoželjno, i suviše si surovo, posegnuo u moj život. Ne samo u moj. što će učiniti tata kadpročita moje pismo, što će učiniti mama kad joj tata kaže Što sam mu pisala, što će reći Tomaž kad dozna,što .,.

Vrativši se nasred sobe, nekoliko je časaka stajala kraj stola, a zatim zovne Jeannota. koji je većnekoliko puta ispod čela pogledao prema njoj.

"Dođi, Jeannot, da zaigramo!"

"Hvala!" uvrijeđeno doleti ispod prozora. "Hvala lijepa!"

Jelka sjedne, ali se opet digne i priđe k Jeannotu, pomiluje ga po kosi i privuče njegovu glavu k sebi.

"Jeannot, ta ja te volim!" reče tiho.

"Ne voliš, ne voliš me više!" odvrati dječak, ali glavu nije odmaknuo.

"Volim te, još uvijek te volim", šapne Jelka. "Ali, ti si, Jeannot, još suviše malen da bi mogaorazumjeti... "

Jeannot je još nekoliko trenutaka tvrdoglavo šutio, no kad je opet pogledao ispod čela gore prema Jelkii opazio suze u njenim očima, skoči uvis i vedro usklikne: "Počnimo, počnimo!"

Ali, kako li je još dugo bilo do ručka, kako li dugo do večere i kako li je kasno došao san!

A još dulji bio je sljedeći dan, utorak, iako napolju nije padala kiša, a sredinom dopodneva čak serazvedrilo i u praonici, gdje je Jelka prala pelene, odjednom zasjalo sunce.

Upravo sada došla je pošta. Upravo ovog trenutka tata je otvorio pismo i počeo ga čitati. Čita, čita,čita. I što dalje čita, sve manje vjeruje svojim očima. Je li to pismo zbilja pisala Jelka?

Da, tata, dragi tata, u rukama držiš pismo svoje kćerke, i sve što je u pismu, istina je, neumoljivaistina...

"Pogledaj, Jelko, kako sam oprala pidžamicu svojoj djevojčici!"

Jelka se morala otrgnuti od svog pisma u tatinim rukama i pogledati kako je Simona oprala pidžamicu,potom je još morala Jeannotu, koji se na dvorištu igrao s olovnim vojnicima iz Napoleonova doba,napraviti limunadu, tek tada se mogla vratiti svom poslu i svojim mislima.

-96-

Sada znaš sve, tata, pročitao si pismo, ali još uvijek buljiš u njega. Ponovno si ga počeo čitati,preskačući retke, zaustavljaš se ondje gdje ti poručujem najteže stvari. Konačno si ga odložio. Možda siposegnuo za telefonom, da pozoveš mamu. Ne, to nisi učinio. Mami ćeš reći istom kad se vratiš s posla,istom za tri do četiri sata. Kako će dugi biti ovi sati! Ne samo tebi, već i meni! Iznova i iznova uzimat ćešpismo u ruke. Da, upravo si pročitao isto što i prvi put, tvoja Jelka je rodila i moli te da joj javiš, pošto ćešse prije toga dogovoriti s mamom, da li se smije vratiti kući, ili ne smije. Samo to i ništa drugo. Oprosti ijavi jesam li i kao majka još uvijek vaša kćerka, i da li je dijete, vanbračno dijete, kojem ste vas dvojedjedica i bakica, član naše obitelji. Ali, je li to uopće moguće? Da nisam zapazio, da ni Marjeta nije ništazapazila? Jadni, jadni tata!

Sada si nesposoban za rad. Imam neki posao da obavim u gradu, na sudu, vratit ću se za dobar satvremena, a možda me uopće više neće ni biti. Najprije si skrenuo u buffet i naručio tursku kavu, tamo ćešmožda još jednom pročitati pismo. Istina je, sve je istina što čitaš, dragi tata, imam dijete i upravo sadaperem pelene. Da, pelene! Moje kolegice i moje kolege sjede u školi, upravo sada je treći sat, imaju satmatematike ili fizike, možda francuskog, a ja perem pelene i dršćem pri pomisli kako će tata i mamaodgovoriti na moje pismo. O, zašto one večeri nisam ustrajala na svom putu do Eiffelova tornja, popela sena nj i...

"Jelko, Jelko!"

"Molim, gospođo Mornet!"

"Dijete ti plače, dođi gore i umiri ga!"

Još polaganije nego taj dan, kad je njeno pismo trebalo da sigurno dođe u Ljubljanu, prošao je narednidan, kad je iz Ljubljane vjerojatno putovao odgovor. Kakav je taj odgovor? Dođi odmah! Ili: Ostani gdje ijesi!

Još dulji, mnogo dulji bio je četvrtak. Počeo je već u prvo svitanje, kad se Jelka probudila i više nijemogla zaspati, a završio je istom kasno noću kad ju je do smrti izmučenu ipak srvao san.

A u petak popodne Jelku je iz Pariza nazvala Franchon.

"No, kako je, mala moja? Kako mali?" 4 v " 1

"Hvala, dobro, teto Franchon. Mali pije i spava, samo ponekad zaplače, a malapak... "

"I mala mora dobro jesti i mnogo spavati, a plakati uopće ne smije! Zar možda još uvijek plače?"

Nije li glas Franchon zabrinut?

"Je li možda došlo kakvo pismo iz Ljubljane za mene?"

"Baš sam te to htjela i ja pitati, mala moja. Jesu li ti od kuće već pisali?"

"Ne, nisu još, a tati sam pisala još prošlog tjedna... "

"Ako nisi pismo dobila danas, dobit ćeš ga sutra... "

"Teto Franchon, vi nešto znate... Recite, molim, recite!"

"U utorak je tvoj tata razgovarao s našom gospodom... "

"Kako, razgovarao ?"

"Pa preko telefona!"

"I što je rekao?"

-97-

"Ništa nije rekao, samo je pitao što ti je da te nema." "I što je rekla

gospođa?"

"Nešto se izmotavala, a potom je ipak rekla da si rodila. Nikako i nikako nije mogao vjerovati, iako je,dok je telefonirao, imao tvoje pismo u rukama, kako je rekao. Gospođa ga je molila da se pomiri sačinjenicom: moglo je biti i teže, mnogo teže, još jerekla."

"I?"

"Bio je sav zbunjen, kako sam razabrala iz gospođinih riječi i kako mi je gospođa kasnije rekla."

"Mama već zna?"

"Ne znam, to nije rekao. Kad je sve doznao, odložio je slušalicu. Gospođi, dakako, nećeš reći da sirazgovarala sa mnom. Gospođa je rekla da te ne smijemo nepotrebno uznemiravati. Mislila sam da su tiod kuće već pisali, zato sam se javila. Sutra ćeš sigurno već primiti očevo pismo."

"Nadam se, nadam se ... "

"Da, još i to sam ti htjela reći, mala moja. Ako odgovor ne bude takav kakav očekuješ, ne očajavaj,najteže je prošlo; ono što je pred tobom, bit će lakše nego ono što si već pretrpjela. Odmah mi javi što ćeti tata odgovoriti! Tako, a sada zovni Jeannota i Simonu, da i s njima malko probrbljam!"

Znači, sutra! reče Jelka u sebi vrativši se gore u svoju sobu i skljokavši se na stolicu kao da se vratila sduga i naporna puta. Ali, sada je već sve odlučeno, ako ne prije, tata je o mojem pismu progovorio mamiposlije razgovora s gospođom Gramont. Razgovarali su i odgovorili mi. Vjerojatno već odmah u utorakuveče. Znači, sutra ću sigurno dobiti njihov odgovor.

No drugog dana pisma iz Ljubljane nije bilo, a u nedjelju u Lensu nisu raznosili poštu. Ali pisma nijebilo ni u ponedjeljak.

Znači, odbacili su me. Možda nije bilo pametno što sara pisala samo tati. Mama je strašno osjetljiva,mnogo drži do sebe, vjerojatno već i zbog toga ne želi ni čuti da ja i dalje živim pod domaćim krovom.Možda sam ipak morala javiti kako se dogodilo i tko je otac djetetu. Osudili su me. I u školi su me osudili.Sada sigurno već znaju, ta mama nije mogla šutjeti, rekla je Kotarovoj ili kojoj drugoj svojoj prijateljici,tako je doznala i koja od kolegica, i novost se kao požar raširila po razredu. Znate li zašto Jelka ne dolaziu školu? Zašto? Zato što je rodila. Kako? Valjda imaš uši. Rodila je, ro-di-la! Ne, to nije moguće! Prijebih vjerovala da će prvi čovjek na Mjesecu biti Ljubljančanin nego da naša Jelka ima dijete. Vjeruješ iline, ima ga. S kim? To ne znam. O čemu razgovarate, djevojke? Jesi li čula, Ado, da Jelka ima dijete?Aaa? Da, dijete, sina! Kad je rodila? Valjda pod kraj praznika. Prema tome... Ti znaš nešto više, Ado?Ništa, ništa ne znam, ali je glupo, strašno glupo da ima dijete. Halo, momci, jeste li čuli? Hej, Tomažu,čuješ li, Tomažu? Jelka nije došla iz Pariza zato što ima dijete! Kakoooo? ... I tako je konačno doznaoTomaž. Zašto mu nisam rekla ja, zašto mu nisam već davno priznala istinu? Zla sam, veoma, veoma zla.

I sada u razredu stiskaju glave, neki me žale, drugi mi se smiju, da, ima i takvih koji mi se i smiju.Konačno je doznala i Morana. Sto vam je danas, što to šuškate? Nastava je već tjedan dana, a vi seponašate kao da ste još uvijek na praznicima. Govorim vam o drugom zastupniku modeme, o pjesnikunaših polja i gajeva, o Josipu Murnu-Aleksandrovu, a vi tu vodite nekakve svoje pišljive razgovore. Tako,sada mi je stvarno dosta! Tko je redar? A, vas dvojica, Dolenc i Cvar! Dolencu, reci što je u ovaj časvažnije od nastave! Doznali smo; pričaju da je... što pričaju? Pričaju da je Jelka, da je Jelka Stropnik uParizu rodila dijete i da je... Kako, Stropnikova ima dijete? Tako smo čuli, priča se... Tako, dakle? Što sveneću još doživjeti u tom razredu! Za vrijeme odmora doznat će i drugi profesori; i Monsieur Alors, a

-98-

također i ravnatelj. Čitava škola. O, zašto sam one večeri poslušala Franchon, zašto nisam napisalaoproštajna pisma i naredno jutro popela se na Eiffelov toranj? A bilo bi još bolje da sam se već prijašnjegpopodneva, dok sam bila među onim gadnim nakazama i strahotnim rugobama, strmoglavila na trg ispredcrkve Notre Dame. Tako bih se spasila od svega što sam dosad morala i što ću još morati pretrpjeti, kodkuće bi već zaboravili na mene, isto tako i u školi, život bi tekao nesmetano dalje, tata bi odlazio naposao, mama pohađala sastanke, simpozije i konferencije, vozila se autom i zidala vikendicu na moru, aMorana bi nesmetano predavala o Murnu koji je također umro veoma mlad. Tek kad bi čitali njegovepjesme, ponetko bi se sjetio mene, možda Magda.

Ah, u tuđini ja ću pasti, gavran će mi oči iskljuvati, krakat će, no žalit neće...

Uveče, spremivši Jeannota i Simonu u krevet, ostala je u svojoj sobici za stolom. Neko se vrijemeizgubljeno osvrtala oko sebe, a zatim se više nije mogla savladati. Suze joj potekoše niz obraze, glasanplač otkine joj se iz grudi. Odbacili su me, svi su me odbacili, svi, svi. O, kako je teško, teško!

I u košari se. također začu plač.

Nije se pomakla. Samo se deri, nametljivče, ne marim za tebe, ne, ne! Ni za mene nitko ne mari,upravo zbog tebe ne mari za mene.

I plakala je još teže. I iz košare se također čuo sve teži i teži plač. Djetešce se upravo gušilo u plaču.Istom poslije dugo vremena Jelka se digne i priđe k njemu.

Siroče si, siroče, kao što sam i ja jadnica, mene su napustili tata i mama, tebe također, tata već nasamom početku, a sada još i mama. Oh, kako su ljudi zli, kako smo zli, zli, mi ljudi. Najteže bolinanosimo nevinima. Odmah ćeš dobiti mlijeka, odmah!

Vrati se do stola s rasplakanim djetešcetom, raskopča halju i pritisne glavicu na svoja prsa. Istomposlije nekoliko časaka jecljivo djetešce pronađe bradavicu i stade pohlepno vući, a mladoj su majci idalje tekle suze niz obraze. Tebi je već dobro, no tko će utješiti mene? Tko?

U sobu uđe gospođa Sofija.

"Djeco, djeco!" nasmiješeno usklikne kad je došla do stola. "Oboje ste plakali, je li? Takvo zlo ipaknije. Ako pismo nije stiglo danas, doći će sutra, prekosutra." Sjedne za stol nasuprot Jelki. "Možda majkanije kod kuće, možda je kamo otputovala, ta rekli ste da i mama često nekamo odlazi, a možda je ibolesna, a otac želi prije razgovarati s njom, tako i treba da bude, ni meni ne bi bilo drago da o takovažnoj stvari, koja me, nadam se, neće snaći, odlučuje sam Jules. Strpite se još nekoliko dana!"

"Da, da, možda je stvarno otputovala, u Beograd ili kamo drugamo, možda je bolesna i tata je ne želiuznemiravati, možda... sve je moguće, pa ipak... "

"No, obrišite suze i položite maloga u košaru! Tako, tako. A sada sjednite ovdje, da razgovaramo!"

Kada se Jelka vratila za stol, gospođa Sofija progovori o onome o čemu su dan ranije razgovarali ona imuž.

"Ako doista nećete smjeti kući", reče, "ostat ćete kod nas. Tako mislimo Jules i ja: nekoliko bi mjesecijoš čuvali naše dvoje djece, Jeannot još uvijek nije sasvim dobar, a Simona je svakog dana sve življa,mama pak ne može na sve dospjeti, zatim bismo djetešce dali u kakav dom, a vi biste stupili kod mene unauk. Kako i sami vidite, kod nas ima mnogo posla, a zahtjevi naših mušterija nisu baš mali."

Jelka iznenađeno pogleda iznad stola.

"Da izučim za krojačicu?"

-99-

"Zašto ne? Lijepo i dobro plaćen posao, škole ne znače sve, ni kod vas, pa ni kod nas. Mi bismo vamdali hranu i stan, a vi biste, izvan radnog vremena, i dalje čuvali naše dvoje djece, te pomagali mami kodspremanja i kuhanja. Ništa vam ne bi nedostajalo, a i Frangoisu bi bilo dobro. A osim toga, i Jeannot iSimona toliko vas vole. Ne mogu ni zamisliti kako će nam biti bez vas."

"Zar da ostanem tu kod vas?"

"Nitko vam neće držati prodike, nećete morati obarati pogled pred znancima, bit ćete samostalni,sasvim samostalni. Prije ili kasnije, i onako ćete morati stati na svoje noge."

Gospođa Sofija se digne, ohrabrujuće pogleda osupnutu Jelku i još reče: "Razmislite! Vidjeli ste: tu uLensu, a naročito u okolici, živi na tisuće i tisuće ljudi koji su napustili svoj rodni kraj, svoju domovinu,ima dosta i vaših ljudi i nije im loše." Na pragu još doda; "Ako ćete i dobiti poziv od kuće, možete ostatikod nas. No, razmislite i laku noć! "

Prijazno kimne glavopi i zatvori vrata za sobom, a Jelka je još dugo, veoma dugo buljila u zatvorenavrata.

Drugog dana, kad i opet nije bilo toliko teško očekivanog pisma, mučila se u sebi sve od poštarevadolaska do kasno u noć. Što da radim? Preko dana je odlučno odbacivala neočekivanu ponudu, ali je unoćnim satima postajala mekša. Zašto da ne ostanem tu? Franchon me spasila od Eiffelova tornja, njojmogu zahvaliti za svoj život, a gospođa Sofija i gospodin Jules primili su me kao svoju. A kako su samosrdačni Jeannot i Simona! Kao da sam doista njihova, već odavno njihova, još prije nego što su uopćeznali za mene. Izučit ću za krojačicu, dobru krojačicu, kakva je i gospođa Sofija. Stat ću na svoje noge,nitko neće morati da brine za mene, pa ni za maloga. Da, da, tu ću ostati, pa makar došao ovakav ilionakav odgovor! Neka mama i tata vide da mogu živjeti i bez njih! Da, ostat ću! Izučit ću zanat, dotle će iFrangois već porasti, zatim ću ostati još neko vrijeme ovdje kao pomoćnica, a zatim.. , zatim ćemo se opetpreseliti u Pariz. Da, da, sutra ujutro odmah ću reći gospođi Sofiji da prihvaćam ponudu, bez obzira na tohoće li pismo doći ili neće...

No, drugog jutra ništa nije rekla gospođi Sofiji, a poštara je čekala još nestrpljivije nego prijašnjihdana. Svakog časa skakala je do prozora i pogledavala dolje na ulicu. Ne, ne, tu neću, tu ne mogu ostati!Kakav je to grad, bez zelenila, bez drveća! I kakva je to okolica! Pusta ravnica, umjesto zelenih brežuljakasamo visoke gomile crne jalovine. Ljudi su većinom tuđinci, Poljaci, Italijani, Alžirci, doduše, ima iSlovenaca, ali ja ih ne poznajem. Među njima nema ničeg zajedničkog, samo borba za kruh, za zaradu. Izar da čitavog dana sjedim za šivaćim strojem, zar da se odreknem knjiga, zar da nemam druge razonodeosim kina i nedjeljne šetnje, sama ili s momkom, kako žive i djevojke gospođeSofije? Ne, ne!

No uveče je gospođa Sofija uvela u Jelkinu sobu onu postariju Slovenku iseljenicu i njenu snahu

Poljakinju, koje su se prilikom prve posjete tako zanosno divile malome Frangoisu. S njima je došao imalen, zdepasti čovjek srednjih godina.

"Ovo su gospođe Lobnikove, starija i mlađa, koje već poznajete, a to je gospodin Lobnik. Htjeli binešto razgovarati s vama, Jelko! Jeannot i, Simona, dođite da vas operem i spremim na spavanje!"

"Mene će oprati i spremiti na spavanje Jelka!" odupre se Jeannot i stisne k Jelki.

Trebalo je prilično nagovaranja dok su djeca konačno ipak otišla. U međuvremenu su žene jedna zadrugom uzele maloga Frangoisa u naručje, a i muškarac ga je pozorno promatrao. Kad su ostali sami, ženesu se stale zanimati koliko popije mlijeka, majčina i kravljeg, kako i koliko spava, upitali su čak i zanjegova oca, a onda konačno izašli na svjetlo sa zaista neobičnom i neočekivanom ponudom: uzeli bi,naime, dijete k sebi. Doznali su da Jelka još uvijek nije dobila odgovora od svojih roditelja, sigurno ga

-100-

neće ni dobiti, jer je dijete vanbračno, znaju i to da joj je gospođa Sofija ponudila da ostane tu u Lensu iizuči za krojačicu u njenom salonu; stvarno je teško napustiti domovinu, domaće ljude, znance, noponekad su domaći ljudi čovjeku veći tuđinci nego oni u tuđini; oni ne znaju kako je ona odlučila, ali ćejoj sigurno biti lakše bez djeteta, i tu, a još lakše kod kuće, ako uopće ode kući; u svakom slučaju, taj joj jecrvić teret, težak teret, a oni djece ne mogu, hiti će ih, kako je ustanovljeno, imati. U braku bez djecepusto je i dosadno, muž provodi po osam sati dolje u jami, a žena je kod kuće sama, još će na kraju ipoludjeti od samoće. Lijepo će se brinuti za dijete, svega će imati, sve će dobiti. Uredili bi, dakako,napismeno, dijete će imati oca i majku, svoj dom, a ona će biti slobodna.

Naizmjenično su govorili, počela je doduše Slovenka, ali je najviše govorila Poljakinja, pa i rudar je svremena na vrijeme izgovorio koju rečenicu ili je barem potvrđivao ženama koje su jedna drugoj upadaleu riječ ili pak jurile jedna ispred druge; Slovenka je u francuski, koji nije najbolje svladala, uplitalaslovenske riječi i čitave rečenice, a i njezin je sin tu i tamo progovorio na slovenskom.

Ne traže odmah odgovor, shvaćaju da nije lako odlučiti se na tako veliki korak, zato neka razmisli iposavjetuje se s gospođom Sofijom, nju može pitati tko je Lobnikova mama, koju poznaje čitavSalauminnes, tko je Lobnikov Jean-Janez i tko je njegova Marie, kćerka poznate rudarske porodiceOleszkiewicz. A može, dakako, pitati i svoje roditelje. To je važna stvar i treba o njoj razmisliti. A kad seodluči, neka samo kaže gospođi Sofiji, doći će da se do kraja sporazumiju, a zatim bi otišli u ured i stvarutanačili još i napismeno.

Kad su otišli, Jelka ustane kao ošamućena i zatetura prema košari, što kažeš, Frangois? Šutiš, što bi imogao reći? Ti ne možeš odlučivati, iako se radi o tebi, prije svega o tebi. Ni savjetovati me ne možeš.Stvarno bi mi bilo lakše da tebe nema, možda bi mi od kuće smjesta odgovorili kad bih im poručila dasam te ostavila ovdje, možda... Ali, zar da učinim s tobom isto ono što sa mnom namjeravaju učiniti mojtata i moja mama? Zar da te se odreknem, zar da te odbacim, već sada dok si još tako malen i takonejačak?

Sva zbunjena, otetura do prozora; dugo je buljila kroza nj, a onda se opet vrati u kut do košare ikonačno se, sva izmučena, onako odjevena, baci preko postelje.

Narednog je dana bez prave volje obavljala posao što ga je sa sobom donosio dan. Ta svejedno je,zaista je svejedno gdje živim. Tu u Francuskoj ili tamo daleko u Sloveniji, kod Baudinovih ili pak kodStropnikovih, život doista nije mnogo vrijedan, živiš zato što moraš živjeti, jer je neprirodno da se sasedamnaest godina i nekoliko mjeseci popneš na Eiffelov toranj i sam sebe ubiješ. Ako tako hoće oni uonoj novoj ljubljanskoj obiteljskoj kući, u redu! Vjerojatno je doista bolje da ostanem ovdje nego da mi sekod kuće rugaju i viču na mene od jutra do uveče. Krojačica? Zašto ne? Nešto ipak treba raditi, nekakotreba zaraditi za kruh svagdašnji. Ako doista žele posvojiti Frangoisa, evo im ga! Bolje da je u porodicinego u kakvom domu ili kod mene koja ga ne volim, niti ću ga možda ikada voljeti. Dakle, ostajem ovdje,a dijete neka odnesu u Salauminnes!

Gospođa Sofija, koja je prije spavanja došla da malo proćaska, podupre tu njenu očajničku odluku.

"Da sam ja na vašem mjestu", reče, "prihvatila bih obje ponude. Prva će vam pomoći da dođete dosvoje struke, a druga da ono što vam se dogodilo što prije zaboravite. I ne samo vi, već i drugi. Život idesvojim tokom i čovjek se na sve privikne. Još ste mladi, veoma mladi; pred vama je, unatoč toj nezgodi,još čitav život. A ona mrvica tamo u kutu samo bi vam smetala da slobodno živite, a i drugima bizatvarala put do vas. Dijete se nije rodilo iz ljubavi, a doći će vrijeme kada ćete poželjeti ljubav i dijete izljubavi. Da, doći će. Zapazit će vas mlad, pošten muškarac i približit vam se. Sve je drukčije ako steslobodni, nego ako vučete za sobom takvo breme." Budući da Jelka, koja je sjedila sučelice njoj, nije nikimnula, ali ni zanijekala glavom, gospođa Sofija malo zatim nastavi. "Rekla sam, doduše, da bi dijetemoglo biti nekoliko mjeseci i uz vas, ali sam uvjerena da bi bilo bolje ako biste ga odmah sada, dok se još

-101-

niste navikli na njega, ni on na vas, ustupili ljudima koji bi ga posvojili. Lobnikovi su naše mušterije, ništaloše nismo čuli ni o njoj ni o njemu, niti o staroj gospođi." Ustane. "To sam vam još htjela reći, da biste selakše odlučili. Ne primoravam vas, ali da sam ja na vašem mjestu, učinila bih nešto isto tako odlučno ismiono kao što je bio i vaš bijeg od kuće u Pariz. Tako, a sada: bonne nuit!"

"Bonne nuit, madame Sophie!"

Odmah sutradan pisat ću kući da mi nije potrebna ni tatina ni mamina pomoć, reče Jelka u sebi kad jeopet ostala sama za stolom. Pričekat ču poštara, odmah zatim malko popusti, i ako ne bude odgovora ilipak u pismu poziva, već same teške riječi, sjest ću za ovaj stol i napisat kratko, sasvim kratko pismo.Hvala, tata, hvala, mama, hvala za sve što ste dosada učinili za mene. Znam, nije bilo malo, a s današnjimvas danom odrješujem i daljnje brige o meni. Uskoro ću se zaposliti u salonu gospođe Sofije Baudin kaonaučnica, a prije toga ustupit ću Frangoisa slovensko-poljskoj rudarskoj porodici bez djece. Dugo, veomadugo nećemo se vidjeti. Pozdravljam vas! Da, takvo ću pismo napisati, odmah sutradan. A potom ćupozvati gospođu Sofiju. Gospođo Sofijo, poručite u Salauminnes da sam se odlučila! Odmah sutradanneka dođu po dijete, a ja ću se već narednog tjedna zaposliti u vašem salonu kao naučnica!

Naglo se digne i počne se razodijevati. Da, da, tako ću učiniti, bodrila je samu sebe.No kada je, već u krevetu, ispružila ruku da utrne svjetiljku na noćnom ormariću, zbunjeni pogled zastadejoj na knjigama; svjetiljku ne ugasi, već zgrabi knjige. D'Almeras: "Le Tartuffe de Moliere", Doumic: "LeMisanthrope de Moliere", E. Faguet: "En lisant Moliere", G.

Mongredien: "La vie privee de Moliere". što će mi te knjige, što će te knjige budućoj krojačici? Sgorkim osmijehom ispusti knjige, tako da su pale na pod. Zadaću o Moliereu i o njegovim trimabesmrtnim komedijama neću raditi; umjesto da pokušam obrazložiti kako je Moliere u tim komedijamaizvrgnuo poruzi slabosti svoga vremena i svih vremena, sjedit ću dolje u salonu gospođe Sofije i najprijemjesece i mjesece prišivati dugmad i praviti rupice za dugmad, parati stara odijela i glačati, glačati, azatim obavljati i traženije poslove, iako za šivanje nisam imala nikakva smisla, nemam ga, niti ću gasigurno ikada imati. Umjesto da živim među knjigama i za knjige, koje su bile, jesu i sigurno će ostatimoje najveće veselje, ja ću živjeti među jeftinim i skupim tkaninama za ženske haljine; umjesto da slušamzanimljiva predavanja, u ušima će mi od ujutra do uveče brujati metalno zujanje šivaćih strojeva i bljutavebrbljarije jezičavih pomoćnica i naučnica, umjesto da... O, što ću sve izgubili budem li zaista moralanalivpero zamijeniti iglom! A na ljeto, umjesto da se upišem na univerzu i sva se posvetim studijufrancuskog jezika i francuske književnosti, možda ću dobiti prvi put zadatak da izradim haljinu za kakvuskromnu rudarsku ženu. Zatim još toliko i toliko mjeseci učenja, a onda pak toliko i toliko godina,trideset, četrdeset, sve do smrti: krojenje, šivanje na stroju i rukom proba i glačanje, te muke i nevolje smušićavim i dosadnim strankama...

Mama, tata, draga mama, dragi tata! Znači, zaista ste me odbacili, znači, zaista neću moći studirati,nikad neću ući u razred kao profesorica, i nikad, nikad neću, kao Monsieur Alors objašnjavati učenicima,što je moja najveća želja još od dječjih godina, ljepote francuskog jezika i bogatstvo francuske literature?O, kako je okrutan, kako strašno okrutan život!

Ruka do krajnosti očajne djevojke utrne, doduše, svjetiljku, ali su oči i dalje ostale širom otvorene i doranih jutarnjih sati zurile u strop što su ga reflektori automobila, koji su jurili mimo, s vremena na vrijemesamo zato osvijetlili tako žarko da bi potom bio još crnji.

Dakako, narednog dana nije pisala kući, iako ni toga dana među pismima što ih je donio poštar, nijebilo pisma iz Ljubljane. Još izgubljenija nego prijašnjih dana, ona je lunjala dječje spavaonice u prizemljuu svoju sobicu u prvom katu, još rastresenije odgovarala na nametljiva Jeannotova pitanja i još odsutnijeispunjavala skromne Simonine molbe.

-102-

No kad je sredinom popodneva — upravo se bila spremala s Jeannotom i Simonom u šetnju —ugledala na drugoj strani ulice čovjeka u poštarskoj uniformi, kako je sišao s motocikla i stao razgledavatipo obližnjim kućnim brojevima, sva je zadrhtala.

"Koga tražite, molim?""Stanuje li možda kod vas", pogleda poštar na papirić što ga je držao u rukama,

"gospođica Željka Stropnik?" ^iN-

"Da, tu, tu!"

I časak zatim već je bila na drugoj strani ulice.

"Jeste li možda vi", opet pogleda poštar na papirić, "Željka Stropnik?"

"Ja sam, da, ja!"

"Tu je brzojav za vas! Iz Jugoslavije. Izvolite! čekajte, odmah ćete ga moći otvoriti, prije se potpišite,tu, molim!"

Jelka se potpiše gdje je pokazao poštar, a zatim u hipu pocijepa omotnicu i izvuče iz nje brzojav.

Za nekoliko dana dolazim po vas! — Tata

Pročita još jednom.

Za nekoliko dana dolazim po vas! — Tata I još

jedanput:

Za nekoliko dana dolazim po vas! — Tata I pritisnuvši

brzojav na grudi, utrči u kuću.

"Odlazim, odlazim, odlazim!" glasno je, nesputano, spasonosno stala uzvikivati kad je ušla u ženskisalon gdje su štropotali šivaći strojevi. "Odlazim, odlazim, odlazim!" nadvikivala je štropot šivaćihstrojeva i djevojačko brbljanje.

"Kamo odlazite?" upita jedna od pomoćnica."Kući, kući, tati i mami! Kući, kući, kući!"

I sva sretna, ona otrči gore u svoju sobu, dok su Jeannot i Simona tužno gledali za njom.

-103-

OPET KOD KUĆE

Posljednje nedjelje u rujnu iz karavele, koja je u popodnevnim satima sletjela na Brnik, izašla je iJelka sa svojom štručicom u naručju. Bila je među posljednjim putnicima. Mama, koliko želim da tepoštedim tog trenutka, ali sada sam tu, primi nas, mama, draga mama. Dolje kraj podnožja stepenicastajalo je nekoliko lijepo odjevenih ljudi, tri muškarca i dvije žene, no nijedna od njih nije bila Jelkinamama. Ispred aerodromske zgrade, kamo su odlazili putnici, stajalo je također nekoliko ljudi. Znači,morat ću proći još i taj dio aerodroma koji upravo blješti od sunca.

"Dođi, Jelko!" Stropnik se zaustavi nasred stepenica i zabrinuto se osvrne unatrag. "Pazi, pazi da nepadneš!"

Jelki su koljena sve više klecala; noga joj jedva pronađe stepenicu.

"Čekaj, čekaj! Daj dijete meni!"

Stropnik skoči do Jelke na vrhu stepenica i uzme od nje dijete. Sada je Jelka išla doduše sigurnije, alisu zato koraci njenoga oca postajali sve nesigurniji; ipak su se sretno spustili na betonski pločnik.

"Hajdemo!" reče Stropnik, iako se Jelka nije zaustavila, ali je njemu samome bio potreban poticaj, tanoge su mu bile ukrućene, a štručica u naručju neobično teška. Jesam li ikada mogao zamisliti da ću izPariza dovesti unuka? I još u takvim okolnostima!

Gdje je Marjeta? Sigurno se sakrila među ljudima. Ali, dijete je nemoguće sakriti. "Hajdemo!" reče jošjednom i uputi se zajedno s Jelkom prema aerodromskoj zgradi.

"Dobar dan, druže doktore! Odakle to donosite ovu štručicu?"

Stropnik uzvrati pozdrav znancu, promrmlja nešto nerazgovijetno, te zbunjeno pogleda ljude. Marjetedoista nema.. Znači, još uvijek se nije pomirila sa situacijom?

"Gdje je mama?"

"Sigurno nas čeka kod automobila."

Još nekoliko minuta, još samo nekoliko minuta!

No uzalud su se osvrtali na automobile na parkiralištu s druge strane aerodromske zgrade, Stropnik sasve većom mrzovoljom, a Jelka sa sve većim strahom. Uto dijete otvori oči, malko prestrašeno pogledaoko sebe i udari u plač.

"Na!" reče Stropnik Jelki i preda joj dijete. "Mama vjerojatno čeka u automobilu."

Jelka ostane sama s rasplakanom štručicom. I sama bi najradije briznula u plač. Mama čeka u autu?Znači, stidi se. Stidi se mene i djeteta. Ali, tata je ipak došao po nas s tvojom privolom, mama. Ni meninije lako, radije bih došla sama, o, ravno pješke otišla bih u Ljubljanu, ali, mama, sada smo ovdje. Dođi ipomozi mi do kuće. No, no, ne plači, mali moj, ionako je dosta tužno! Jesi li gladan ili se i ti bojiš? Tebeneće snaći nikakvo zlo. No, no! Ali je dijete plakalo sve teže i teže, a mlada je majka sa sve većimstrahom pratila svog oca koji je brzo grabio od automobila do automobila, ali ne više u strahu što će rećimama kad se pokaže iz jednog od automobila i priđe bliže, već u strahu da mame uopće nema.

I stvarno je nije bilo.

"Brzojavio sam", reče Stropnik smrknuto, vrativši se do Jelke koja je sa suzama u očima smirivalarasplakano dijete, "javio sam dan i sat dolaska. Ili auto nije u redu ili je zakasnila ili... " Još jednom

-104-

pogleda na automobile, a onda uzvikne koliko je više mogao ohrabrujuće: "Ništa, hajdemo taksijem!Odmah ću ga pozvati, a ti, međutim, umiri tog drekavca!"

Auto je sigurno u redu, ni zakasnila nije, nije došla zato jer nije htjela doći. Zar da se doveze pokćerku i unuka za kojeg je doznala istom poslije njegova rođenja? Zar sam nešto tako uopće moglaočekivati? I zar je nešto takvo mogao očekivati tata? Čekat će kod kuće. Sada se već sprema da nas primi.Ali, što ti je, mali moj? Moje mame, tvoje bakice nema, ali tebi neće učiniti ništa, a što će pak reći tvojojmamici, to ti nećeš razumjeti. Bolje za tebe. Još samo malo se strpi! Kod kuće ću te previti i dobit ćešmlijeko, no, no!

Oboje, mlada majka i dijete, bili su već na kraju svojih snaga i svoga strpljenja kad se Stropnikdovezao taksijem. Ipak, trebalo je još prilično vremena dok su utrpali u auto prtljagu (najviše je bilo,dakako, dječjih stvari), pa sami sjeli u nj i odvezli se. Istom poslije nekoliko kilometara dječji je plačutihnuo i čulo se samo zujanje automobilskog motora.

Pozdravljam vas, Kamniške planine, pozdravljam vas, naše šume, naša polja, naše ceste, naše kuće!Pozdravljam te, rodna zemljo! Mame nema, ali si me ti primila praznički odjevena, nedjeljski nasmijana!Hvala, hvala za topao prijem! U sjevernoj je Francuskoj tako malo zelenila, bregova gotovo nema, aplanina nikako. A koliko zelenila i koliko sunca kod nas!

Strah od susreta s majkom mutio je Jelki radost i gušio njeno unutrašnje raspoloženje. Smirivao ju jejedino pogled na oca koji je sjedio sprijeda kraj vozača, iako mu je njegov ohrabrujući smiješak, kojim jojje čitavim dugim i ujedno tako kratkim putem od Pariza dovle rastjerivao teške misli, polako kopnio slica. Hvala ti, tata, hvala! Došao si po mene i po to ubogo stvorenje! U Pariz i još dalje u Lens! Tata, dragitata, to što si učinio za mene nikad neću zaboraviti. Kako sam se obradovala tvojem brzojavu, kako sam tezatim nestrpljivo čekala i kako sam sretna, presretna bila kad si konačno ipak došao!

Ispred kuće zaustavio se auto. Sigurno se opet dovezla kakva stranka. Već tri dana uzalud sam trčala kprozoru. Stvarno sam djetinjasta, djetinjastija nego ona mrvica tamo u košari. Možda se uopće nećedovesti automobilom. U Pariz će doći vlakom, javit će se Gramontovima, a zatim će opet sjesti u vlak iliautobus, a ovamo će doći sa stanice pješke, upitavši prije toga nekoliko puta za našu ulicu. Jeannot, ti sina potezu! Ne ja, ti Jelko, ti! Stvarno ja? Čekaj da pogledam tko se dovezao! Uh stalno trčiš prozoru! Zarstvarno jedva čekaš da odeš? Pred kućom se zaustavio taksi. Zar se dovezao taksijem? Otvorila su se vratai izašao je visoki muškarac u tamnosivom odijelu.

Tata, tata! uskliknula sam u mislima, ta usta nisam mogla otvoriti, niti pomaknuti noge. Stajala samkraj prozora i buljila dolje. Vozač je predao tati kovčeg, uzeo novac, prstima desne ruke dotakao seštitnika svoje kapice i opet sjeo u auto, a tata se uspravio, okrenuo prema kući i bacio upitan pogled nanju. Ozbiljan, strog je bio taj njegov, pogled, no kad me je ugledao, na lice mu se spustio smiješakzbunjenosti, ali je časak zatim zbunjenosti nestalo i ostao je samo prijazan, topao, očinski smiješak. Istomtada mogla sam otvoriti usta.

"Tata, tata!"

I časak zatim već sam bila dolje na ulici.

"Tata, tata!"

Koliku sam sigurnost osjećala u tvom zagrljaju, kako je bila topla ruka kojom si me milovao po kosi,kako je bila rječita tišina koja je govorila umjesto mojih i tvojih usta! Zašto oni trenuci ne traju još uvijek?Sve do naše obiteljske kuće, sve dotle dok ne otrčim stepenicama gore u svoju sobicu ...

"Nisam mogao vjerovati i još uvijek ne vjerujem... "

-105-

To su bile tvoje prve riječi, a ja nisam mogla izustiti ni riječi, bila sam previše sretna i ujedno nesretna.Istom gore u sobici, kad nas je gospođa Sofija ostavila nasamo, progovorila sam. Nisi navaljivao na menepitanjima, samo si me slušao, sve dok mi nije ponestalo riječi i dok ti se nisam bacila opet oko vrata.Koliko su oni trenuci bili puni gorčine, ali i utjehe!

"Jelko, sve će to završiti dobro, ne misli na to što je bilo, to je prošlo, još si mlada i tvoj pogled nekabude upravljen u budućnost, ne u prošlost", rekao si ohrabrujuće, ali je tvoj glas bio tužan, tvoj poglednesretan.

Potom više nismo govorili o tome što je bilo.

Ali, što će reći mama? Što će učiniti mama? Tata, reci kako će me primiti mama! Tata, progovori većjednom! U avionu si bio toliko razgovorljiv, čak više nego obično, a sada već čitavo vrijeme šutiš.

Stropnik je još uvijek šutio, ali je njegov pogled, koji je nepomično upirao pred sebe, svjedočio da unjemu nije mirno i tiho.

Misliš li, Marjeto, da je meni lako? s gorčinom je ispitivao svoju ženu. Malo sam doživio takvih danakakav je bio onaj kad sam primio Jelkino pismo. A kakvo li je samo bilo ono veče kad sam ti rekao što jepisala!

"Čuješ li, Marjeto, nešto ti moram reći..."

"Ne bi li možda odložio do sutra ujutro? čeka me sjednica na kojoj moram da održim važan referat, ajoš nemam svih podataka... "

"To što ti moram reći važnije je nego ona sjednica s tvojim referatom zajedno."

"Misliš li da su samo tvoje stvari važne?" "To nije

samo moja stvar!"

Konačno se Stropnikova ipak okrene prema svom mužu. "Jesi li dobio

pismo iz Pariza?" upita. "Kada će doći?"

Stropnjk izvuče iz džepa Jelkino pismo, ali ga opet gurne u džep, no zato otvori vrata dnevne sobe.

"Uđimo u sobu!"

"Samo brzo, molim!"

"Sjedni i ne uzbuđuj se!"

"Ako je tko uzbuđen, to si ti! Reci što piše!"

Stropnik sjedne, zapravo se bespomoćno spusti na svoj stolac, a zatim pričeka da i žena sjedne.

"No, govori! Što se tiče te balavice, spremna sam na sve! Vjerojatno je otišla u London kGramontovoj kćerki, a za školu joj se fućka, da o nama uopće i ne govorim."

"Nešto je drugo, nešto strašnije", reče Stropnik slomljeno, "Slušaj me, molim!Slušaj!"

"Zini već jednom!"

"Jelka nije bolesna, niti se odvezla u London, zapravo je više nema ni u Parizu, već neko vrijeme živiu Lensu... "

"U kakvom Lensu?"

-106-

"Čekaj, strpi se, ne upadaj mi u riječ!" Stropniku izbije znoj na čelo, ali on ne posegne za rupcem daga obriše, već samo dlanom, koji je također bio znojav, povuče preko čela. "Dobio sam Jelkino pismo. Tuje!" Izvuče pismo iz džepa. "Na!" Ali ga odmah povuče natrag. "Ne, radije ću ti reći, bolje će biti da tikažem."

Istom sada Stropnikova pozorno pogleda muža, njegovo uznojeno lice, njegove drhtave ruke i

zbunjene oči.

"Sto, je li se zatreskala u kakvog momka? Ta rekla sam da je premlada i previše djetinjasta za Pariz.Kod kuće sam je držala strogo, a tamo je pomahnitala! Ali, to neka bude tebi na savjesti. Neka ide, nekaide, Gramontovi su pošteni ljudi, koristit će joj i za maturu ako izradi zadaću i usavrši se u francuskom! Timisliš da je već odrasla djevojka, a ona je još dijete, pravo dijete!"

"Ne, Marjeto, Jelka nije dijete, više nije dijete, ona sama ... ona sama ima dijete ... "

Stropniku ruke padoše na stol, a Stropnikova samo širom raskolači oči i zabulji se nekamo iznad stola.Istom nakon nekog vremena ona otvori usta; iz njih izleti krik koji nije bio sličan njenom glasu, uopćenije bio sličan ljudskom glasu.

"Da", potvrdi Stropnik onome kriku koji je trebao da znači; što si to rekao, jesam li dobro čula, da nisišenuo pameću, "da", ponovi i trenutak zatim, podigavši obje ruke i povukavši dlanovima preko znojavačela, stade otkidati iz sebe, "pisala je, ali nisam vjerovao, tu je njeno pismo, ispričala je svu istinu, alinisam mogao vjerovati, zato sam popodne nazvao gospodina Gramonta, njega nema kod kuće, ali samgovorio s gospođom Gramont, sve što je u pismu istina je. Jelka je rodila, sina ima, oboje su zdravi i živekod sina Gramontove kućne pomoćnice; u Lensu, u sjevernoj Francuskoj, strašno je, ali je gospođaGramont rekla da je moglo biti i strašnije, neka se pomirimo s tom činjenicom, a Jelka moli da jojoprostimo, pita smije li doći kući, smiju li oboje doći kući, evo ti Marjeto, sama pročitaj pismo, pročitajga..."

Stropnikova, blijeda kao stijena, posegne za pismom, ali na pola puta povuče ruku kao da je iz uske,duguljaste omotnice pisma siknula zmija, te skoči na noge i opet izbaci iz sebe krik koji nije bio njezin,koji uopće nije bio ljudski glas, a zatim se zgrabi za prsa i skljoka na stolac.

"Marjeto!" prestrašeno krikne Stropnik koji je pažljiva pratio svaku kretnju svoje žene, te skoči sdruge strane stola. "Marjeto! Marjeto!" U pravi čas uhvatio je ženu za ramena, inače bi se u nesvjesticistrovalila na pod. "Marjeto, Marjeto!"

Tek hladnom vodom doveo ju je opet k svijesti,

"Je li istina?" upita ona kad joj u obraze opet uđe nešto rumenila.

"Istina, Marjeto, ali je gospođa Grarmont, kako sam ti već spomenuo, rekla da je moglo biti i

strašnije", reče Stropnik umirujući je.

"Što može biti još strašnije?" upita Stropnikova. "Sto, Lenartu? Pošalješ djevojku u Pariz da naučifrancuski, a ona tamo rodi. A o tome prije nije zinula ni riječi. Svoju je trudnoću tako spretno, sakrivalada ni rođena majka nije ništa opazila. Bojiš se da se ne zatreska u kakva momka, da joj se što ne dogodi,misliš da od kuće šalješ dijete, da,.. ne, ne, to je više nego previše!" Dlanovima pokrije lice, skoči nanoge, pohita do kauča i baci se na nj. Zagnjuri glavu u jastuk i kričljivo nastavi. "Kakva sramota, kakvablamaža! To neću preživjeti, to je strašnije od okupatora, od ofenzive, od..." Opet neljudski krik, jedan,dva, tri, dernjava, urlanje. A onda odjednom ljudskim glasom: "S kim se spanđala?"

Stropnik ode po pismo.

"Najbolje da pročitaš pismo... zatim ćemo dalje razgovarati ... "

-107-

"Nemamo o čemu razgovarati! Pod mojim krovom nema mjesta ni njoj ni njenom ... " Riječ je bilasuviše mrska da bi je izgovorila. "Ne, nema mjesta!"

"Marjeto, znam, teško je, i meni je teško, ne mogu ti reći koliko, ali... "

"Kada si dobio pismo?"

"Nešto prije dvanaest..,"

Stropnikova skoči na noge sva crvena u licu."I ti si mogao tako mirno sjediti za stolom, poslije ručka piti kavu i čitati novine?"

"Nisam mogao vjerovati, razmišljao sam što da učinim, popodne sam otišao u poduzeće i odanlenazvao Pariz, a žalim lutao ulicama, no, i sada sam ti rekao. Strašno je, veoma strašno, ali... "

"Nema tu nikakvog ali! Neka ostane gdje i jeste, ili neka ode onome koji joj je napravio dijete ... "

"Pročitaj prije pismo, majka si joj ... "

"Sada sam majka... a kada se spanđala, na svoju majku nije ni mislila. A ta majka nije običnačistačica, ta je majka... " Opet se baci na jastuk, zagnjuri glavu u njega i stade urlati neljudskim glasom.Kad ju je podigla, iz usta joj opet provali: "Kakva sramota, kakva blamaža! Blamaža, blamaža, bla-ma-ža!Moji kći ima dijete, a ja o tome ništa nisam znala! Sto će reći moji ljudi? Prvoga sam preuzela novufunkciju, kakva svečanost, koliko čestitanja, kako su mi samo uredili kancelariju, novo pokućstvo, novilusteri, cvijeće, slike, a sada takav tuš! što će reći naši prijatelji i znanci? Vlasta, Kotar, Prešernova iŠubićeva ulica, pa naša ulica? I što moja partijska organizacija? Neposredno prije poroda kćerka mijeotišla u Pariz, a ja uopće nisam znala da je u drugom stanju, istom poslije poroda udostojila se poručiti mida sam postala bakica, da... Ne, ne to neću preživjeti!". I opet s licem u jastuku "Kakva sramota, kakvablamaža... "

"Marjeto, ne radi se o sramoti i blamaži, radi se o Jelki, o našoj kćerki... " "O kakvoj to

kćerki! To nije moja kći! Nije, nije!"

Istom poslije nekog vremena toliko se smirila da je mogla uzeti pismo u ruke. Stropnik je stajao pokrajnje sve dok se nije sagnula nad Jelkinim tekstom, a zatim šutke napusti sobu.

Narednog jutra odvezla se u Umag i tri dana nije se vratila kući. A koliko je još nagovaranja i molbitrebalo dok je konačno Jelki ipak mogao poručiti da će doći po nju i dijete...

S gorčinom Stropnik je obnavljao u mislima one mučne dane i noći.

I zar da sada sve to započne iznova? Neljudski krikovi i provale bijesa, a zatim bijeg od kuće! A mojiživci? A Jelka? Nisu li Jelki potrebni mir i njega, te topli dom kakvog do sada nije imala? U mnogim seporodicama već dogodilo da je djevojka tako nesretno zanijela kao naša Jelka, ali su rijetke porodice izkojih je takva djevojka morala pobjeći, pobjeći čak u tuđinu, da tamo rodi. To se događalo samo unajzatucanijim katoličkim kućama. A dogodilo se, eto, i kod nas, iako je Marjeta komunist još odoslobođenja, a i ja sam već dulje od deset godina, iako Marjeta nije zanemarila ni jednog jedinog sastankana višem i najvišem nivou gdje se govorilo i o odgoju socijalističke omladine, a ja imam u malom prstusve naše zakone koji potvrđuju najširu demokratičnost u našoj državi, znači i u porodici. Mislio sam da seu međuvremenu smirila, da se s tom činjenicom konačno pomirila i spremila sve potrebno za dijete, zaoba djeteta. Pisao sam joj, molio je da Jelku dočeka kao majka, a jučer sam joj i brzojavio kada ćemodoći, i ništa! Kakva sramota i blamaža! Ali to nije ni sramota ni blamaža, to je nesreća, nesreća za sve nas,a prije svega za Jelku. Samo da to ne vidi, samo da to ne osjeti!

-108-

"Tata", plaho upadne Jelka Stropniku u misli, "tata, je li mama doista pristala na to da... da odeš pomene?"

"Dabome. Strašno ju je pogodilo, još strašnije nego mene, sva je bila izvan sebe, tri dana nije mogla na

posao, ali smo se na koncu ipak dogovorili i tada sam ti brzojavio."

"Pa ipak nas nije dočekala... "

"Tko zna šta ju je zadržalo, sigurno nas dvoje, nas troje čeka kod kuće." Malko posuti, a zatim još rečezabrinuto. "Ako bude ustrajala, reci joj kako se dogodilo... "

"Tata, molim te, tata, samo to ne, samo to ne!" zamoli Jelka. i

"Uvjeren sam da će biti lakše ako ispričaš, vjerojatno će biti i tebi lakše ... "

"Ne, ne!" jaukne Jelka sva prestrašena. "Onoga više nema, ne želim da ono još jednom oživi, sadapostojimo još samo ja i ovaj mali; i sam si mi rekao neka ne mislim na ono što je bilo, već ... "

"Ja ću preboljeti, nekako ću preboljeti, ali mama... "

"Ne, ne!" proštenje Jelka.

"Moli je za oproštenje", nastavi Stropnik gotovo molećivo kad ju u ogledalu spazio kćerkinoprestrašeno lice, "lijepo je moli i sve joj reci što će htjeti da zna, ne bih želio imati pakao u kući.Uostalom, to nije malena stvar."

"Sve ću učiniti, sve samo me o onome ne ispitujte! Tata, čuješ li, tata... "

"Dobro, dobro", progovori Stropnik pomirljivo, glavom pokaže na šofera i opet se nepomično zagledapred sebe.

Cesta je promicala pokraj šume. Između zelenih smreka tu i tamo pokazalo se stablo s požutjelimlišćem. Auto je preticao sporije automobile i brzo ostavljao iza sebe bijele stupiće koji su označavalikilometre. Otac i kći šutjeli su, djetešceta već čitavo vrijeme nije bilo čuti, samo je motor zujao prigušenoi uznemireno.

Gdje su ona vremena kad sam s tatom odlazila u pohorske šume po gljive, po borovice, ili pak samona bezbrižne šetnje! Neko smo vrijeme hodali zajedno, a zatim skrenuli svaki svojim pravcem. Od časa dočasa ipak smo zivkali jedno drugo.

"Tataaa! Gdje si?"

"Ho-ho-ho!"

"Našla sam paprenjače! A ti?

"Ho-ho-ho!"

I odjednom sam ugledala vrganj. Gotovo nisam mogla vjerovati.

"Tata! Tataaaa!" "Ho-ho-ho!"

"Senzacija, senzacija!"

"Medvjed ili lav?"

"Vrganj! Dođi, dođi!"

"Zgrabi ga da ne pobjegne!"

Sagnula sam se i promatrala ga sasvim izbliza, tek potom sam posegnula za njim i otkinula ga.

-109-

"Tata, tataaa, trofej sjajan trofej!"

Konačno je ipak došao, čak i on ga je uzeo u ruke.

"Zbilja imaš bistro oko! To je potrebno u životu. Oštar vid i tanak sluh za sve što se događa oko tebe."

Jelka se osmjehne. Oštar vid i tanak sluh? A upala sam u onu razbojničku jazbinu tako da nisam znalani kada ni kako. Ne, to je prošlo, o tome neću misliti, sve ono odnijela sam na Eiffelov toranj i bacilatrista metara duboko, tako da se razbilo na sitne krhotine. Sve što je ružno i strašno bacila sam s Eiffelovatornja, u mislima dakako, a to je isto kao da se dogodilo i u zbilji. No Eiffelov toranj diže se u Parizu, aovdje pak teče Sava. Pozdravljam te! Ježića, Ruski car, Stožice i... i Ljubljana! Lijepo te pozdravljam!Teško mi je bilo za tobom, iako si mi isprva bila tako tuđa. Ako bude kraj stadiona gorjelo zelenosemaforsko svjetlo, to će biti znak da je kod kuće sve u redu! Još malo, još malo! Put je slobodan!Vozaču, daj gas, još još, i tamo na raskršću zeleno svjetlo čeka na nas. šteta! Zašto si tako spor? Crveno,krvavo svjetlo. Sada će se sve zapetljati, baš na kraju opet će se zapetljati. Položi ruku na prsa da smirisrce koje joj je stalo udarati sve brže i burnije. Časak zatim crveno se svjetlo ugasi, zapali se zeleno i autoskrene ulijevo, još dvaput skrene ulijevo i zađe u njezinu ulicu.

"Vidiš li, Jelko, dok tebe nije bilo, ulicu su asfaltirali", reče Stropnik kao da je upravo o tomerazmišljao na posljednjem dijelu puta. "Nije li izvrsna?"

"Izvrsna, izvrsna", reče Jelka ne znajući pravo na što se zapravo odnose njene dvije riječi.

Da, to je naša ulica, ovuda sam od ranog proljeća išla svakog dana u školu i iz škole, pa usamoposlužni restoran, ovamo, pa u samoposlužnu trgovinu, onamo, ili pak tek tako u grad. Isprva jošlagašno, bezbrižno, a zatim sve zabrinutije. Tu stanuje direktor neke trgovine u gradu, tu arhitekt, tuliječnik, tu udovica političkog funkcionera, a tu.,. tu...

"Tako, kod kuće smo!" usklikne Stropnik glasom u kojem je bilo više tjeskobe nego odahnuća, iako jei sam već jedva čekao da ugleda pročelje svoje kuće, iako je upravo u skoku izašao iz automobila iširokom kretnjom otvorio stražnja vrata na automobilu. "Uzmi maloga i samo naprijed! Prtljagu ću ja samdonijeti. Pozvoni dvaput s malim prekidom, ako si već zaboravila! Neka mama već unaprijed zna da smomi."

Jelku su noge jedva držale; štručica, koju joj je otac položio u naručje, učini joj se neobično teška.Trenutak-dva pričeka, i tek kada pod nogama osjeti čvrsto tlo, zakorači prema ulaznim vratima. Upravokad je podigla desnu ruku, da pritisne na dugme električnog zvonca, djetešce otvori oči. Već je zgrčiloustašca na plač, ali se, tko zna zašto, savlada i samo nepomično zagleda u lice nad sobom.

Zatvori oči, mali moj, bolje je da ne vidiš kako je jadna tvoja mamica! Ali se sitne očice nisu sklopile.Konačno Jelka ipak pritisne na dugme. Negdje, unutra dvaput zazvoni, oštro, prodorno. Ah, ipak! Kakodugačak i težak put, samo da opet mogu biti tu, na domaćem pragu! Je li doista od časa kako samposljednji put prekoračila preko njega, prošlo tek nešto više od tri mjeseca? Nije li otada proteklo većtriput toliko godina? Ali, mama, gdje si? Dođi i otključaj vrata! Shvaćam te zašto nisi došla na Brnik, alisada nam ipak otvori! Potrudit ću se da zbog mene, zbog nas dvoje, ne budeš imala briga ni neugodnosti,da i dalje možeš biti više na poslu i na sjednicama i sastancima nego kod kuće, zaposlit ću se, nešto ću većpronaći, a školu ću nastaviti privatno ili u večernjoj gimnaziji. Jesi li gore u spavaonici? Možda ukupaonici? Kažiprst malko drhtave desne ruke opet dodirne dugme i odmah zatim još jedanput. Cin, cin!dopre iz kuće još oštrije i metalnije. I zatim još jedanput: cin, cin!

"Još nema mame?"

Stropnik odloži kovčege koje je držao u rukama i posegne u džep po ključeve.

-110-

"I to je moguće", reče više sebi negoli Jelki, te otključa vrata. "No, molim!" reče s blijedim smiješkoma zatim odjuri na ulicu gdje je ležala razbacana druga prtljaga.

Jelka je trenutak oklijevala. Da doista uđem? Ta mame nema kod kuće ta ona ne mari za mene, zaistane mari za nas dvoje. Ipak prekorači prag. Kuća je bila tiha, prazna. Zaustavi se ispred velikog ogledala.Sedamnaestogodišnjakinja s djetešcetom u naručju, blijeda u licu, tužno ju je gledala upitnim očima.Zašto nisam maloga dala Poljakinji? Bilo bi mu bolje nego što će mu biti u toj kući. Tu ga nitko ne želi.čak, ni ja nisam

poželjna.

Odmakne se od ogledala i pobrza stepenicama naviše. Moja

sobica, moja sobica!

Položi štručicu na kauč — u taj čas Frangois doista nije bio drugo već štručica, iako su mu oči jošuvijek bile otvorene — priđe k prozoru i raskrili ruke. Nešto toplo, utješljivO' preplavi njeno srce.

Moja sobica, moja sobica!

Zatim priđe k stolu, pogladi stolnu ploču, uzme u ruke dvije-tri školske knjige koje su ležale na njoj,ponovo ih položi na stol, uzme bilježnicu, prelista je i ne gledajući što je u njoj napisano i nacrtano, priđek zidu kraj stola, pa opet raskrili ruke i dlanovima pogladi zidove.

Moja sobica, moja sobica!

Javi se dječji glas.

Ne, ne, to je moja sobica, tu su moje knjige, tu su moje bilježnice, moje gramofonske ploče, tu živjeti,čitati, pisati zadaće i učiti! Drugo mi ne treba, drugo ne želim, za drugo ne marim! Samo mir i spokojstvote sobice, pa učenje, razmišljanje, ispitivanje, traganje, bdjenje nad zada* cima, te čitanje, čitanje, čitanjedo kasno u noć!

No u Jelkine vruće želje usiječe se odanle s kauča sve nametljivije: "Aa... aaa... aaaa!"

Ne, ne, sama sam bila tu u sobici, sama ću biti i odsada, sama sa svojim knjigama, školskim ineškolskim, pa s bilježnicama i gramofonskim pločama i...

"Jelko!"

Povuče ruku od zida. Na pragu je stajao otac s dva najveća kovčega u rukama.

"Ne znam kamo da stavim te stvari. Zasad neka budu kod tebe, je li?"

Nešto hladno, jezovito prostruji Jelki kroz tijelo, misli i osjećaje. Tlapnje, tlapnje! Neću više biti sama,tu ćemo biti nas dvoje, ja i onaj drekavac tamo na kauču, zapravo drekavac i ja. Knjige i bilježniceuzmaknut će pred pelenama, zvuci gramofonskih ploča pred njegovom drekom, tintarnica pred bočicamamlijeka...

"Kad dođe mama, lako ćete naći svakoj stvari njeno mjesto ... "

"Mame, znači, nema?" upita Jelka stegnuta grla. "Je li otišla u grad ili kamo drugdje?"

"U Umag, zbog vikendice", odvrati Stropnik s ljutnjom i gorčinom u glasu. "Ostavila je poruku nastolu u blagovaonici. Neće je biti do uveče." Spusti kovčege nasred sobe. Zatim priđe k Jelki, položi jojruke na ramena koja su u taj čas počela lako podrhtavati. Ali već časak zatim povuče ih sa kćerkinihramena i pohita prema vratima. "Donijet ću iostalo!"

-111-

Odštropotao je niza stepenice, a Jelka se nije ni pomakla. Da, morala sam toga drekavca ostaviti uFrancuskoj. A još. bolje bi bilo da sam tamo ostavila i samu sebe. čemu sam uopće došla? Kako su mesamo voljeli! Otkako sam dobila brzojav da će tata doći po nas, Jeannot i Simona nisu se makli od mene.Nikamo nećeš otići, Jelko! Ne dam te! Ni ja te ne puštam! Jelko, što se tiče maloga tamo u kutu, možešbiti bez brige, neću mu odštipnuti nosić, neka mu bude, ta ionako je tako malen! Vidite li koliko vas volenaša djeca! Razmislite, još je vrijeme! Brzojavite kući da ćete ostati ovdje! A ja jedno te jedno: Kući,kući, kući! Pa i kad je već došao tata, gospođa Sofija je rekla neka barem dijete ostavim u Francuskoj.Lakše će vam biti, mnogo lakše bez njega. A kako je tek bilo onog dana kada sam konačno ipak krenulana put! Svi su plakali, čak djevojke u salonu. A u Parizu me Franchon grlila kao da sam njena kći. Budisretna i još dođi, dođi! Čak i gospođa Gramont stisla me k sebi. Jadna, jadna djevojka!. A ja sam bilauvjerena da je dom samo jedan, da je mama samo jedna, da...

Na vratima se opet pojavi Stropnik.

"I ovo je tvoje."

Jelka ne izusti ni riječi, a na kauču je dijete sve nametljivije plakalo i drečalo.

Stropnik spusti kovčege i torbu na pod, a zatim priđe k Jelki, zagrli je oko ramena i privuče k sebi.

"Jelko"', reče malko hrapavim glasom, "neće biti lako,, ali si kod kuće. Nije bilo baš lijepo što siučinila, što si učinila sebi i meni i mami, ali ako ti kada bude teško, suviše teško dođi k meni i reci! Tvojsam otac i ti si moja kći, još uvijek si moja, jedina kći I Ništa ne skrivaj preda mnom! Rado ću tipomoći..."

Jelka se svom snagom priljubi uz oca.

"Tata, tata!" jaukne. "Zašto, zašto sam uopće došla kući!"

"Dobro je da si došla. Sve će još biti u redu! Sve!" Ostavi Jelku i priđe kauču. Na ozbiljnom licupojavi mu se jedva vidljiv smiješak. "A ti si gladan, zar ne?" I kao da je doista sve već u redu, okrene se kJelki. "Gdje je njegova bočica? Nadam se da u kući ima barem nešto mlijeka."

Kako se Jelka nije odmah pomakla, priđe k torbi, zgrabi je i stavi na stol.

"Tata, ja ću!" reče Jelka, skoči k stolu i otvori torbu. "Hvala, tata, najljepša hvala!" Izvuče bočicu iztorbe, zahvalno pogleda oca i ode do vrata. "Odmah, odmah, mali moj! Stvarno nije u redu da gladuješzato što je tvoja mamica tako mnogo, mnogo ... "

Nije izgovorila, a u oči joj navriješe suze, i kad se stepenicama spustila u prizemlje,zaplače na sav glas.

Stropnikova se dovezla tek uveče. Jelka je već bila previla dijete, položila ga u košaru koju je biladonijela iz praonice, te zapalila svjetlo, kadli se dolje pred kućom zaustavi, auto. Nije prišla k prozoru, alije napeto osluškivala tko će izaći. Vrata automobila otvoriše se i opet zatvoriše, a zatim dopriješe skamenitog pločnika ispred kuće hitri ženski koraci. Da, mama! Ali to otkriće ne ispuni Jelku strahom, većprobudi u njoj otpor. Kao da je preživjela već dosta straha, pa i plač, a i suza je bilo dosta, čak previše.Neću da drhtim pred njom, nemilosrdnicom, kojoj su važniji soboslikarski radovi u njenoj vikendici negovlastita kći! Ni plakati više neću!

Uzme u ruke jednu od knjiga koje je donijela iz Francuske. Listala je po njoj, pročitala tu i tamo kojurečenicu, ali je čitavo vrijeme napeto osluškivala što se događa u kući. Mama je otključala ulazna vrata,učinila nekoliko koraka u predsoblju i zastala. Sada je ugledala moj ljetni ogrtač. Da, došla sam, došlismo, zapravo, tata nas je doveo. Ne zaboravi, s tvojom privolom! Opet se javiše koraci. Sada si odložilarukavice, svukla ogrtač i stavila ga na vješalicu. Opet koraci. Ušla si u kupaonicu. Pelene, da, u našoj

-112-

kupaonici suše se pelene. Nadam se da se nećeš onesvijestiti. A sada ćeš dojuriti gore k meni. Izvoli!Spremna sam. čitavo sam te se vrijeme bojala, tebe najviše, sada te se više ne bojim. I ono što želištakođer ću ti ispričati. Zašto ne? Nećeš doći gore? Otišla si u blagovaonicu. Možda je tata došao na prag inamignuo ti da želi prije porazgovarati s tobom, ili si pak sama riješila da najprije govoriš s njim? Jadnitata! Njemu je zbilja teško zbog mene, ali me zbog toga ne voli ništa manje nego prije, naprotiv. Ali, očemu tako dugo razgovaraju? Tata sigurno priča o Gramontovima, o Franchon i Baudinovima. Sjajniljudi, je li?

Sklopi knjigu i priđe k vratima. Ali se smjesta vrati do stola i uzme u ruke francusku povijestknjiževnosti, no položi je na stol još prije no što ju je otvorila. Sada se ipak ne radi o Moliereu i njegovimkomedijama, sada se radi o meni i o onom čovječuljku. Priđe košari. Dijete je spavalo s ručicama krajglave. Još nikad dosad nije joj se činilo tako ljubak. Baš dobro što te nisam dala onoj rudarskoj porodici.Moj si, mnogo sam pretrpjela prije no što si došao na svijet, a sigurno ću i još, prije što staneš na noge iosamostališ se. Kada će to biti? Ali, što toliko razgovaraju? Da li joj tata priča o Eiffelovu tornju? Molilasam ga da to mami ne kaže. Nije lijepo od Franchon što mu je to izbrbljala. Znam, željela mi je dobro, alibi bilo bolje da je šutjela. Nadam se da će tata održati riječ. Ni ti, mali moj, ne smiješ to doznati. Eiffelovtoranj je samo moj i diže se u Parizu, a Pariz je daleko, veoma daleko...

Odmakne se od košare i vrati za stol. Zatim priđe k prozoru. Ulica je bila rasvijetljena, prozori u blokuna drugoj strani također većinom rasvijetljeni. Stanuje li i tamo preko neka ista tako nesretna djevojka kaoi ja? Kad sam se spremala u Pariz, djevojke tamo preko smatrale su me sretnicom. Jelko, čestitam,čestitam! O, kada ću ja vidjeti Pariz? Sve bih dala samo da smijem s tobom! A sada? Sada kad većzasigurno znaju da nisam išla u Pariz da razgledavam muzeje i galerije, već zato da rodim? Sada mesažaljevaju. Sirotica! Još nije ni prava djevojka, a već je majka. Makar nikad i ne

vidjela taj grad, samo da mi se ne dogodi nešto takvo. Ali, zar mama doista neće dojuriti ovamo gore?

Zašto je tata zadržava? Sada još imam u sebi toliko snage da joj se mogu suprotstaviti; ako budem moraladugo čekati, snage će mi ponestati. Mama, dođi već jednom, ne muči me više! Već čitavog dana dršćempri pomisli na susret s tobom, zapravo već svih posljednjih dana, posljednjih sedmica, posljednjihmjeseci...

Pohita do vrata i tiho ih odškrine. Odozdo su se čuli očev i mamin glas. čas je bio majčin jači i reskiji,zatim opet očev. Hvala ti, tata, što se zalažeš za mene, ali ću ipak morati sama izvojevati bitku s mamom.Kako da je izvojujem? Ako uskoro ne dođe gore, sama ću sići i pasti pred njom na koljena. I što će bitipotom? Potom se nikad više neću moći dignuti. Bit ću psetance, još pokornije nego što sam bila dosada.

Tiho zatvori vrata.

No tek što je ispustila kvaku, odozdo se začuje očev glas.

"Jelko! Jelko!"

Naglo opet otvori vrata.

"Molim, tata!"

"Jelko, dođi dolje!"

Trenutak je stajala kao ošinuta, potom izađe iz sobe i spusti se niza stepenice. Nikakve misli,nikakvog osjećaja, samo nekakva tupost, sada je svejedno, neka bude što bude. Bila je tako tiha i praznakao i njezina slika u ogledalu kraj kojeg je išla. Vrata blagovaonice bijahu otvorena, a u sobi su gorjelasva svjetla: oba lustera, koji su svaki sa svojih šest sijalica bacili jarku svjetlost prema stropu, a u kutukraj okruglog stola stojeća lampa sa velikim zelenkastim sjenilom. Tamo je stajao otac upala lica, a majka

-113-

je sjedila za stolom nasred sobe; njeno lice bijaše zdravo preplanulo i punije nego prije nekoliko mjeseci.Zastane na vratima.

"Dobro veče, mama!" progovori bez straha, ali i bez tvrdoglavog otpora koji ju je spopao gore usobici kad je mama došla. Kao da kaže: Tu sam, mama, i sada učini sa mnom što god hoćeš!

Stropnikova okrene glavu prema vratima, hitro odmjeri Jelku od nogu do glave,

digne se i prijekorno joj dobaci: "To si nam, dakle, učinila!" 11, 1 ■

Jelka je šutjela. Što da i kaže? Tu sam sa svojim djetetom, jer je tata došao po mene; da nije došao, nasne bi bilo. A da Franchon nije otkrila što se zbiva sa mnom i da me nije odvratila od Eiffelova tornja,mene uopće ne bi bilo, niti, dakako, onoga maloga gore u mojoj sobici, nikoga i ničega ne bi bilo ...

"Govori već jednom!"- vikne Stropnikova suzdržavajući :gnjev. "Govori!"

"Što da kažem?" upita Jelka jedva

Stropnikova se resko nasmije.

"Pitaš što da kažeš! Otišla si u Pariz da se usavršiš u francuskom, a vratila si se s djetetom, i nemaš štoda kažeš?"

"Pisala sam tati, ispričala sam mu, sve znaš ... "

"I sve je to u redu, je li?" Majčin glas bivao je sve reskiji, pogled sve gnjevniji, izraz na licu sveprezirniji. Je li sve u redu, što?"

"Nije u redu", reče Jelka tiho, kako je već čitavo vrijeme i govorila, "priznala sam, molila sam da mioprostite... tata je došao po nas, doveo nas je... "

"Dabome da vas je doveo, iako to nisi zavrijedila, zavrijedila si da te prvo tako ispremlatim da tri danane bi mogla ustati na noge, da te zatvorim dolje u podrum, da... "

"Marjeto", dopre molećiv glas odanle od velikog zelenkastog sjenila, "porazgovorite, porazgovoritekao ljudi!"

"Da, kao ljudi", vikne Stropnikova sva crvena u licu. "Ali i ja sam čovjek, imam svoj položaj, svojučast, svoje pravo i svoje dužnosti u našem društvu. Sve to sada je popljuvano. Stidim se izaći na ulicu."

U Jelku se pomalo vraćala snaga, noge su je opet dobro držale, tlo pod njima bilo je čvrsto, oko jerazlučivalo svaku pojedinost u suviše rasvijetljenoj sobi, misao ocjenjivala svaki trzaj na majčinompocrvenjelom i očevom blijedom licu, tupost je uzmicala pred osjećajem stalno sve jače samoobrane.

"Mogla sam ostati gdje sam bila..."

"Misliš li da bi tada sramota i blamaža bile manje?"

"Marjeto, dosta o tome!" vikne Stropnik opominjući je. "Porazgovoriti moramo što da učinimo da bisve bilo u redu."

"U redu više uopće ne može biti, nikad više! Ali prije toga, prije no što budemo razgovarali, želim daznam što još nisi ispričala. Kako se uopće moglo dogoditi? Jesam li ti možda ja pružila uzor? Jesi li neštotakvo vidjela kod nas u kući? Ili su te tome učili u školi, na to upućivali u omladinskoj organizaciji?Najprije želim odgovor na pitanje. I još na jedno: Tko je otac onome bolje da ga nema?"

Stropnik priđe do stola nasred sobe.

"Marjeto, večeras nećemo razgovarati o tome, za sve to još ima vremena..."

-114-

"Ne, ne, to je prvo što želim znati!" vikne Stropnikova svojim visokim, kreštavim glasom. "Hoću daznam gdje se moja kći pokvarila, gdje se i s kime povlačila, tek tada ćemo razgovarati dalje." Pljoštimicedlanom udari po stolu i sjedne; "Lenartu, sjedi!" zapovjedi mužu. Kad je Stropnik sjeo na svoj stolac, onase okrene k Jelki. "A sada i vi, gospođice majko! Zar da ti još i pomažem da učiniš tih nekoliko koraka isjedneš za isti stol s majkom i ocem, a nisi zavrijedila ni da... "

"Marjeto, molim te!"

"Ništa, molim te, molim te! Ti si dosta dugo razgovarao s njom, gotovo tjedan dana, a sada ćemokonačno razgovarati još i nas dvije. Sjedi, dok ne izgubim strpljenje!"

Jelka zatetura prema stolu i spusti se na stolac.

"Tako, a sada odgovori što sam te upitala!"

Jelka je prelazila dugim pogledom od majke, koja je palila cigaretu, na oca koji je nepomično sjedio iupirao pogled u prazan zid pred sobom. Znači, ipak moram da iznesem na svjetlo dana sve ono ružno štoje već gotovo zaboravljeno?' Hoćemo li potom zaista lakše srediti život? Ne, ne!

"Govori!" vikne Stropnikova nestrpljivo i prijeteći.

"Marjeto!"

"Hoću da znam čije dijete imam pod krovom!" Stropnikova se digne i priđe staklenom zidu, povučenekoliko dimova i završi oštro: "Ili pak, neka ga uzme i ode odakle je došla!"

Jelka se također digne.

"Dobro", reče jedva čujno, "dobro", ponovi glasnije, a zatim gotovo s vriskom nastavi, "idem! Nemojmisliti, mama, da nemam kamo otići! Mogu se vratiti u Lens k Baudinovima, tata ih poznaje, sjajni suljudi, u njihovom ću salonu izučiti za krojačicu, a dijete ću dati u kakav dom, ili će ga uzeti rudarskaporodica u Salauminnesu!"

Odrješito pođe prema vratima.Stropnikova baci u pepeonik još nedogorjelu cigaretu i zabulji se širom otvorenih očiju prema

vratima.

"Kako?!" vikne. "Znači, ja ne bih smjela reći ni riječi, sve bih morala progutati! Ne, ne, draga moja!"

I jurnuvši prema Jelki, udari joj pljusku najprije slijeva, pa zdesna, a zatim je zgrabi za kosu.

"Na, na! Da znaš da sam još uvijek tvoja majka, da znaš. ."

Ali je Stropnik već skočio prema svojoj ženi, zgrabio je za ruke i otrgnuo od Jelke.

"Jesi li poludjela? Pusti je, ostavi je! Sjedi ovamo za stol da razgovaramo!"

Istom poslije mnogo muke dovede ženu do stola i posjedne je na stolac. No i tu je još mahala rukamaoko sebe i vikala da to nije njena kći, da je pokvarenica, izrod ...

"I taj izrod vraća se u Francusku!" vikne Jelka kojoj se vratiše ne samo snaga i jasnoća misli već joj sena licu pojavi i podrugljivi osmijeh kao i maločas u sobici. I sva crvena u licu i raskuštrane kose, onapođe vratima, viknuvši prije toga prema stolu kratko i resko: "Zdravo!"

Ali je Stropnik bio već kraj nje.

"Jelko, barem ti ne gubi živce! Dođi!" Dovede Jelku do stola i pritisne je na stolac. "No, sjedi, sjedi ismiri se! I ti, Marjeto, i ti se smiri", reče i vrati se na svoje mjesto, "smirite se, a zatim ćemo razgovarati."

-115-

"Najprije želim čuti odgovor na moje pitanje!" vikne Stropnikova još uvijek sva uzrujana. "Jesi lirazumjela, jeste li razumjeli? Odgovor na moje pitanje! Ne dam se zastrašivati, najmanje od takvebalavice! Doživjela sam već i strašnijih stvari! Govori!"

"Dobro", vikne Jelka, "onda ću reći! Ali, ti si me, mama, na to prisilila! Čuj i ti, tata! Teško mi je štoće te to pogoditi, što će to vas oboje pogoditi, ali ja nisam to htjela." Pošuti malo, a zatim provali iz njekao iz vulkana u kojem se skupljalo i skupljalo, a onda je konačno izbilo na svjetlo. "Ada je slavila svojsedamnaesti rođendan... "

"Što ima Kotarova Ada s tom stvari?" upita Stropnikova osorno.

"Ima, i te koliko!" vikne Jelka gotovo s nasladom. "Znaš i sama, mama, kako sam morala Adi isprvapomagati u školi, jer ste vas dvije, ti i njena mama, prijateljice? Čak sam joj i slovenske školske zadaćemorala pisati. Prvih tjedana, kad su Kolarovi došli, kod nas se uopće i nije čulo ništa drugo

već samo Ada i Ada, sve dok se Ada konačno ipak nije snašla, u školi, ali i izvan nje. Znaš i sama,koliko sam spočitavanja morala čuti zato što me više nije toliko posjećivala, niti ja više odlazilaKotarovima? Ali me na proslavu svog rođendana ipak pozvala. Bilo je uoči državnog praznika, malo prijeosam, kad je pozvonio telefon. Sjećaš li se, mama? Dugo je zvonilo, ja sam čitala, a ti i tata spremali stese na proslavu

"Još uvijek ne razumijem u kakvoj je vezi Adin rođendan s tvojom trudnoćom.

Ispričaj kratko i bez okolišanja!" reče Stropnikova nestrpljivo. "Odmah ćeš doznati kako je bilo!" nastavi

Jelka naglo.

I lava je navrla iz srca vulkana i sva užarena stala se valjati niza strme padine, noseći sa sobom sve štojoj se ispriječilo na putu. Sve što se dogodilo one večeri, one noći. Jelka je doživljavala iznova.

"Jelko, pogledaj već jednom tko zove!"

Nerado sam se odvojila od knjige i ušla u predsoblje.

"A, ti si, Ado?"

"Pozivam te na proslavu, ne na državnu, već na svoju! Valjda znaš da sutra imam rođendan,sedamnaesti. Ima nas prilično u društvu. Trinaest. To je nesretan broj; znaš i sama da sam praznovjerna, idrugi su također. Bojimo se da se neće dobro završiti. Dođi, da nas bude četrnaest! Uopće, normalno je dadođeš, zajedno sjedimo i..."

I još je brbljala, ali je konačno ipak toliko umuknula da sam mogla progovoriti i ja.

"Ne mogu, preko praznika dobili smo englesko domaće štivo, dobila sam tri stotine stranica debeluknjigu, istom popodne počela sam je čitati... "

Uto si ti, manja, došla iz sobe.

"Tko te zove?"

"Ada me poziva na proslavu svog rođendana, ali ja... " "Daj mi svoju

mamu na telefon!" oglasilo se iz slušalice. Najprije je govorila Ada, a

zatim ti, mama.

-116-

"Doći će, dakako da će doći", rekla si Adi, odložila slušalicu, a na mene se grubo izderala. "Kakouopće možeš nešto takvo i zamisliti? Ada je tvoja kolegica, njena je majka moja prijateljica, a njen je otaczapravo moj šef. Odmah se obuci i hajde!"

Opirala sam se, ne samo zbog engleske knjige, već i zato jer mi se činilo neuvjerljivo da me Ada pozivasamo zato što ih je bilo trinaest, i jer sam se bojala Adinih kućnih zabava o kojima se u razredu šuškalomnogošta veoma čudno.

"Danas je ipak pretprazničko veče, zašto se ne bi malo razveselila!" rekla si. "Premalo odlaziš udruštvo, previše buljiš u knjige i gramofonske ploče. Kad se uselimo u našu kuću, i ti ćeš ponekad pozvatisvoje kolegice i kolege. No, hajde, pođi i obuci se! Bilo bi veoma nezgodno da Kotarova dozna da te Adapozvala, a ti nisi otišla. No, pođi već jednom!"

Morala sam se obući, čak si mi ti sama savjetovala koju haljinu da odjenem, a zatim ste me pokupiliautom, pred cvjećarnicom si naredila tati da se zaustavi, dala si mi novac da kupim buketić...

"I tamo se dogodilo!" krikne Jelka gotovo s nasladom.

"Na, evo ti, mama, za one dvije pljuske!"

"Kod Kotarovih?" s nevjericom usklikne Stropnikova.

"Da, kod Kotarovih!" ponovi Jelka.

I zatim opiše onu zabavu. Sjetila se potankosti za koje je mislila da ih je već bila zaboravila. I što su seviše otac i majka čudili, ona je sve dublje rovala po sebi i s podsmijehom i bolom izbacivala iz sebe svešto je u njoj bilo ružno, gnusno. Najprije su me opili. Piće, koje mi je točio crnokosi s blještavomnajlonskom košuljom i tamnom kravatom, isprva mi se gadilo, uopće, bilo mi je strašno neprijatno iogavno biti u društvu meni gotovo sasvim nepoznatih mladih ljudi koji su se bučno smijali, grlili, ljubili ipričali šale zbog kojih mi je krv oblijevala obraze. Ali sam pila samo da što prije savladam osjećajgađenja i nelagodnosti. I doista, uskoro mi glasovi djevojaka više nisu bili tako kreštavi, smijeh momakaviše nije bio tako grub i uvredljiv, sve je postajalo primamljivije i opojnije. Poslije kraćeg odmora, poštosmo pojeli svak po nekoliko sendviča i ispraznili po nekoliko čaša najodabranijeg pića, opet smozaplesali. Isprva sam se još nekoliko puta sjetila Tomaža, što bi rekao da me je vidio u takvom društvu, paMorane i vas dvoje, tata i mama, no zatim više nije bilo prijekornih misli, jedino što mi je još uvijek bilomalko neprijatno. Moj me plesač nagovarao da se opustim, da ne slušam tamničara u sebi koji mi nedopušta da živim isto onako kako žive i druge sedamnaestogodišnjakinje, šesnaestogodišnjakinje, pa čak ipetnaestogodišnjakinje.

Stalno i stalno odvodio me do buffeta, sve 2ato da u piću utopim mrskog i nametljivog tamničara.

"Još jednu, curo, ova će sasvim sigurno ubiti bezobraznog tamničara u tebi!" Kad sam ispila, iznova

mi je natočio. "Još samo ovu i bit ćeš slobodna!"

Zatim smo opet plesali. Svjetlost je već od samog početka bila prigušeno crvena, pa i glazba je takođerbila nekako prigušeno crvena, jednako prigušeno crvena bila su i lica, pokreti, ruke, riječi. Nikoga nisamvidjela jasno, razgovijetno, čak ni svog plesača.

"Kako lijep vrat imaš. Kao labudica. Sva si kao labudica. Bijela labudica. A kakve samo grudi! No,no, to ipak nije tako strašno ako te pomilujem po grudima. To je nešto najljepše što djevojke imaju.Takvih grudi još nisam imao u rukama. Djevičanske su, zar ne? No zato su utoliko slađe, labudicemoja..."

-117-

Odgurnula sam od sebe njegove ruke i poletjela prema vratima. No prije no što sam došla do njih, zamnom su se opet ispružile mladićeve crvene ruke.

"Pričekaj, curo, vrata su zaključana, ta znaš da bez tebe nema sedmog para, ta znaš da... Ali što da tipričam, dođi da ispijemo još jednu čašicu! Ada ima i viski. Već vidim, morat ću svoju curu potpunomaosloboditi veriga kojima su njenu nevinost okovali dom i škola, morat ću je osloboditi malograđanskihpredrasuda, morat ću onesposobiti tamničara. Dođi, dođi, curo!"

Ispila sam čašicu. Zatim još jednu i još jednu. Na kraju me više nije hvatao užas od crvenihmladićevih ruku, pa ni njegov glas nije mi se više činio tako neprijatno užaren.

"Znaš, sve je drukčije ako tamničara u sebi prisiliš da šuti. Ja sam to učinio već odavno. I Ada takođeri svi ti momci i sve te djevojke koje vidiš oko sebe. Istom sada, kad smo tvog tamničara udruženimsnagama dotukli, moći ćeš živjeti slobodno, samostalno. Uopće, život za tebe započinje tek ove noći."

"Možda odista ..."

"Ništa možda, sigurno, Jelko. Zoveš se Jelka, zar ne?" "Da, Jelka

sam, a ti si Maki, zar ne?"

"Makiju možeš vjerovati, nije više zelembać. Imaš sreću da nisi naletjela na zelembaća. I ja imamtakođer sreću, i još kakvu! Tako si vitka u pasu i tako lijepo izvajane noge imaš. S tobom je zaista užitakplesati."

Plesali smo, plesali, a on je još govorio, govorio ...

"Sva mirišeš, ne po kremama, parfemima i kolonjskoj vodi, toga ne marim, već svojom nevinošću. Toje za momka najplemenitiji miris. No, no, da li se tvoj tamničar još uvijek miče? Moramo ga zatući kaopsa, bez milosti. Sjednimo tamo u fotelju, tamo ćemo ga lakše dotući. Ništa zato ako je prazna samo jednafotelja, sjest ćeš mi na koljena. Tako, tako. Ta rekao sam ti da si tanka u pasu, a noge su ti punašne,čvrste. Sada ću poći dlanom od koljena naviše. Ako je tamničar ubijen, bit će ti lijepo. Još nije, znao samda još nije. Morat ću početi od grudi. Malene su, ali čvrste. Takvih zaista već dugo nisam imao u rukama.Možda uopće nikada. Da, zaista nikada. Ali, ova je fotelja tako neudobna. Na takav se način zaistanećemo moći riješiti bezobraznika. U stanu ima još nekoliko soba, koliko znam, tamo je pokućstvoudobnije nego ova fotelja. Pođimo, ne, ne treba da se mučiš, odnijet ću te, samo tebe, a tvoj tamničar nekaostane tu, za njega je ova fotelja baš dobra, i predobra. O, kako si lagašna, kako slatko mirišeš...

Tamo nije bilo svjetla, samo je iza zastrtog prozora dopiralo nešto svjetlosti. Položio me na neštomekano, uopće, tamo je bila sve sama mekoća, sama slatkoća i sama opojnost. Ništa više nisam mogla, niruke nisam mogla pomaknuti, osjećala sam slatkost i opojnost, iako me i peklo. Ništa drugo nisam željelaveć samo to da slatkoj opojnosti s bolom nikad više ne dođe kraj.

Nikad, nikad!

No kakvi su to glasovi i odakle dolaze? Je li to tamničar opet oživio? Ne, ne! To su Adini povici! Gdjesam i što se to događa sa mnom?

"Gdje sam?"

"Gdje? Na kauču!"

"Smjena, smjena!" vikala je Ada u susjednoj sobi. A njoj sc smjesta priključilo još nekoliko glasova,kreštavih i tuđih; "Smjena, smjena!"

"Sto to znači?"

-118-

"Prva runda je prošla. Sada dolazi druga! Druga s drugim, odnosno drugi s drugom“"Kakva runda? Kakav drugi?"

"Ne budi naivna! Više nisi dijete, pa ni djevojka, već žena. Idem k drugoj, a ti tu pričekaj na drugoga!

Ljubav je tek započela!"

Na vratima zabubnjaše udarci.

"Rotacija, rotacija!"

"Vidiš, nasljednik već čeka, predugo smo se bavili tvojim tamničarom... "

Vrata su se otvorila i na blijedoj svjetlosti jedna spodoba momka je izašla, a druga je ušla.

"Gdje si, milena?"

Tek tada postala sara svjesna svega što se upravo bilo dogodilo. Skočila sam, s užasom nekolikočasaka gledala kako su se vrata polako zatvorila, a zatim brzo popipala oko sebe i stala se odijevati.

"Što to radiš, milena? Ta dogovoreno je da će djevojke ostati, a mi momci ići od ležaja do ležaja... "

Časak zatim već sam bila kod vrata, malo zatim u sobi s foteljama, pa u predsoblju. Ali kako suulazna vrata bila zaključana, potražila sam ključ, otključala vrata i jurnula u hladnu, tamnu noć...

"Da, pobjegla sam i svemu je bio kraj!" završi Jelka zadihano, a zatim pokrije rukama lice i sagne senad stolom da ne vidi ni majke ni oca koji su zaprepašteno buljili u nju.

"Je li to moguće, je li to uopće moguće?" slomljenim glasom upita Stropnik više sebe i svoju ženunegoli Jelku.

" Čula sam da se događaju takve stvari na Zapadu, tu i tamo doduše i kod nas u Ljubljani", rečeStropnikova ogorčeno, "ali da se događaju i kod Kotarovih i da je u njih upletena i moja kći?" Digne se,priđe staklenom zidu, iza kojeg je ležala tamna, jesenska noć. "I to se dogodilo meni, to se dogodilonama? Strašno, strašno!" Vrati se na svoje mjesto, drhtavim prstima pripali cigaretu, povuče nekolikodimova i hladno, prijekorno dobaci Jelki koja je još uvijek sagnute glave sjedila nepomično na svommjestu. "Ali, zašto mi nisi rekla, zašto mi nisi odmah rekla?"

"Stidjela sam se same sebe i strašno mi je bilo, veoma veoma strašno", reče Jelka ne podigavši pogled.

"A zatim, kad si opazila da si zanijela? Mogla si mi reći. i ja bih te odvela liječniku i sve bi biloobavljeno za nekoliko dana", reče Stropnikova. "Za maloljetnice je pobačaj dopušten, a u početku nije niopasan. Tata ne bi ni znao što se događa u kući, nitko ništa ne bi znao. I ti bi sada bila četvrtoškolka i svebi bilo već zaboravljeno. Zašto sišutjela?"

Jelka reče da dugo nije zasigurno znala da li je u drugom stanju ili nije, pa i onda kad se bojala da je udrugom stanju, još uvijek se nadala da nije, tek kad se nešto pomaklo u njoj, sa sigurnošću je znala što je ikako je s njom, ali je tada bilo već prekasno; u knjizi, koju je bila kupila, pročitala je da je pobačaj u tovrijeme već opasan po život, uostalom, na pobačaj nije uopće ni mislila...

"Ipak si mi morala reći. U životu se koješta događa, ali se za pomoć treba obratiti pravom čovjeku. Zakćerku je taj čovjek majka. Zašto se nisi mogla povjeriti svojoj majci?"

"Htjela sam reći tebi, mama, i tebi također, tata, riječi su mi već bile na jeziku, ali se uvijek neštouplelo...""Nisi li htjela reći one večeri kad sam se vratio iz Pariza i kad sam ti gore u sobici rekao da ćeš moći

ostati u Parizu preko čitavih ferija?" sjeti se Stropnik.

-119-

Jelka šutke kimne."A drugog si dana nešto započela sa mnom", dosjeti se još i Stropnikova.

"Da, tada i još nekoliko puta prije no što sam se odvezla", prizna Jelka.

"A meni si na odlasku doviknula; Do viđenja, tata, i... oprosti, oprosti", sine Stropniku još jednosjećanje. "Nisam znao što treba da ti oprostim, niti sam htio gubiti vremena da o tome temeljitorazmislim." Stropnik pošuti, okrene se k ženi i nastavi. "Ni nas dvoje, Marjeto, nismo bez krivice, nismopomogli Jelki da nam se povjeri, više je voljela trpjeti, odvezla se, a u Parizu čak pomišljala... "

"Tata, ostavi to, onoga više nema!" krikne Jelka. "Šuti o tome, tata, šuti!"

"Ne, Jelko", presiječe otac kćerku, "neka mama zna i to, o tome ne mogu, ne smijem šutjeti!"

I ispričao je što mu je bila povjerila Franchon.

Stropnikova ga je slušala i ne trepnuvši okom, ali su joj se prsti, među kojima je držala cigaretu, sveviše tresli.

"Jesam li doista tako malo majka da bi prije otišla i u smrt nego da mi kažeš?" reče razočarano kad jeStropnik zašutio i u sobi zavladao mučan muk.

Jelka podigne pogled. Da, to je moja mama, to je opet moja mama, a sučelice njoj sjedi tata, koji nikadnije prestao biti moj tata. Toliko smo bili bliski kad sam bila još malena, veoma, veoma malena.

"No, reci, Jelko!"

"Za mene nikad nisi imala dovoljno vremena, pogotovu otkako smo se preselili u Maribor, a jošmanje kad smo došli ovamo u Ljubljanu", reče naglo, malo pošuti, a zatim nastavi bez žurbe. "O čemusmo razgovarali, odnosno, o čemu ste vas dvoje, ti i tata, razgovarali, kad smo bili zajedno? Isprva samo

o tvom radu, tvojim sjednicama, sastancima, konferencijama, o odnosima u tatinom poduzeću, pa o tomešto se događa tamo u dalekoj Africi i Americi, pa o Kini i Sovjetskom Savezu, o našem i njihovomsocijalizmu. A posljednje mariborske godine još i o selidbi u Ljubljanu, pa o fići kojeg srao tada kupili; akad smo se konačno preselili, razgovarali ste o statutima, samoupravljanju, raspodjeli dohotka, crnačkompitanju, neokolonijalizmu, vijetnamskom ratu, o politici uopće, našoj i svjetskoj, i o toj kući koju smopočeli zidati. A kad smo uselili, uopće niste razgovarali o drugome već samo o tome kako da što ljepše,što modernije uredimo ovu kuću. Potom je došao novi auto, zatim mamin vozački ispit i na krajuvikendica, čak i tata je imao sve manje vremena za mene, sve rjeđe je bio kod kuće, a kada je i bio kodkuće, bio je umoran i nije mu bilo do razgovora. Ako sam ispričala nešto novo, zgodu iz škole, zgodu izštiva, misao koja se rodila u meni, niste imali vremena da me slušate, pogotovu ti, mama. Za tebe su moje

stvari bile djetinjarije zbog kojih je bila šteta gubiti vrijeme." Ne umuknuvši, Jelka opet pogleda oca imajku. Da, tu kraj nje sjedi mama, sučelice njoj tata, slušaju me, prvi put poslije dugo vremena ipak meslušaju. Ali, što se sve moralo dogoditi, pa da tako sjedimo za stolom i razgovaramo o sebi! Samo o sebi!Kakva li je strahotna cijena za taj naš razgovor! I tko ju je platio? "Tako sam stalno bila sve usamljenija,stalno sam se sve više oslanjala samo na sebe, ta ni u školi nisam imala pravih prijateljica i prijatelja.Knjige su bile moje prijateljice, pa gramofonske ploče, uz njih sam se osjećala prisnije, a među ljudimasve otuđenije. Zbog toga, mama, zbog toga, tata, nisam mogla reći vama, suviše smo tuđi bili jednodrugome, suviše daleko jedan od drugoga.,." i kako li je ono rekao bivši partizan Krt uoči Danapobjede?... "i suviše smo malo bili ljudi,istinski, pravi ljudi... "

Umukne. Tako, sada sam rekla sve. Takva sam, ako me još ne poznajete. Tako stoje stvari međunama, takvi jesmo, ako još ne znate. A sada poduzmite nešto kako bi i naš dom bio topao kao što je i dom

-120-

Gramontovih u Parizu ili Baudinovih u Lensu, kako bismo i mi bili bliski jedan drugom, kako bismo i mibili ljudi, istinski, pravi ljudi...

"Da, da, suviše smo daleko jedan od drugoga", ponovi Stropnik zamišljeno. "Tamo u Njivicamaživjeli smo drukčije; često smo se svađali, znali smo se i potući, i još kako, ali smo i unatoč tome bilijedna porodica. A taj naš život od oslobođenja dalje nije drugo već jedna jurnjava, najprije uklanjajruševine, potom diži temelje industrije i na kraju bori se za standard." Pošuti malo, pa nastavi okrenuvšise k ženi. "Imamo ovu obiteljsku kuću, čak dva automobila, na moru vikendicu, dosegli smo srazmjernovisok standard, a u toj sveopćoj jurnjavi zamalo nismo izgubili jedino dijete."

"A zašto?" reče Stropnikova. "Zašto? Zato što ovo dijete ne zna i nikad nije znalo što je to zlo nasvijetu?"

"Ja da nisam znala što je to zlo na svijetu?"

Jelka nije mogla da se ne nasmiješi. Mama, zar doista misliš da je teško možda, samo onom čovjekukoji je gladan i žedan i nema gdje leći?

"Da, ne znaš! O teškom životu ti ne možeš ni sanjati!" reče Stropnikova, povuče nekoliko dimova izadihano nastavi. "A kako je bilo sa mnom kad sam bila tvojih godina i još mlađa? Kad mi je bilo trinaestgodina, ostala sam sama s majkom. Vozila sam se u građansku školu u Celje i uz to radila na zemlji,svojoj, koje nije bilo mnogo, i na susjedovoj, koja gotovo nije imala granica; prva sam ustajala iposljednja lijegala. Za vrijeme rata prenosila sam poštu iz grada u grad, kasnije, u partizanima, pomagalabolesnicima i rame uz rame s borcima jurišala na njemačke položaje. Jelko", nastavi malko mirnije, "ti nemožeš ni zamisliti kakva je bila moja mladost. Najprije strah da me ne uhvate zajedno s poštom, a zatimrane, i kakve rane, pa bitke i ofenzive, na sebe nisam dospjela ni misliti."

"U tome je bio tvoj spas", reče Jelka kad je Stropnikova na časak umuknula, "toliko si čvrsto bilapovezana s ljudima oko sebe da na sebe nisi mogla ni misliti, a ja sam već odavno toliko sama da previšerazmišljam o sebi... "

"A kako je bilo poslije oslobođenja?" nastavi Stropnikova kao da ne čuje Jelkinih riječi. "Uvjeravalasam ljude da je svanulo novo, ljepše doba, odlazila sam na teren i pomagala u formiranju narodnihodbora, pomagala sam i kod otkupa seoskih proizvoda i u formiranju zadruga, odlazila sam čak i nadobrovoljni rad. I opet nije bilo vremena da mislim na sebe. Od jutra do kasno u noć bila sam u akciji, unedjelju također. Čudo jedno kako smo ja i tvoj tata, koji je tada također radio na kotaru, mogli naći itoliko slobodnog vremena da odemo u matični ured. Stalno sve odgovornije zadatke postavljali su predmene, zato smo se i selili iz manjeg u veće mjesto, sve dok konačno nismo došli ovamo u Ljubljanu. Svedotada živjeli smo od danas do sutra, jedva smo uspjeli kupiti i fiću. Istom tu u Ljubljani, kad sam vidjelakako žive i što imaju drugovi oka mene, i kad sam vidjela i to da moja funkcija i tatin položaj tiaže višistandard, tek tada sam stala misliti i na to da uredimo sebi bolji život. Poslije toliko i toliko godinarintanja ja sam to i zaslužila, isto tako i tata, dakako i ti. Jelko. Dakako, nisam ni slutila što se događa stobom. Smatrala sam te još uvijek nedoraslom djevojčicom koja, kako sam bila uvjerena, živi samo zaškolu i za svoje knjige i ploče. A bilo je drukčije." Digne se, priđe staklenom zidu, nekoliko je časakazurila u noć, a onda se naglo okrene prema svjetlu i završi s blagim osmijehom. "Ipak, u usporedbi smojim, Jelko, tvoj je život bio lagan, veoma lagan, uopće, život vas mladih toliko je lagan i bezbrižan,zato i pravite takve strašne stvari."

"Kako bi bilo da ostavimo načelne rasprave", reče Stropnik, "razgovarajmo radije o nama samima,razgovarajmo o tome kako ćemo urediti život sada kad više nismo samo troje, već četvoro. Jelka mora nasvaki način nastaviti školu, odmah sutra otići ću u gimnaziju do ravnatelja, zato moramo pronaći nekuženu da čuva dijete; uopće, čim smo se uselili u ovu kuću, odmah ju je trebalo pronaći... "

-121-

"Opet si počeo?" Stropnikova ljutito presiječe muža. "Rekla sam ti da ne želim tuđeg čovjeka u kući.Još od dječjih godina stiskala sam se u nemogućim rupama, htjela bih već jednom živjeti neskučeno i beznepotrebnih svjedoka. Jelka neka uči privatno, tako će imati dovoljno vremena da se brine i o djetetu.Rekla sam već što sam.

sve ja radila u njenim godinama." Zapali cigaretu i vrati se k stolu. "Ja sam protiv svakog maženja,neka i Jelka snosi svoj dio tereta", reče strogo.

"Ali, Marjeto, sada nije ni četrdeset i prva, niti četrdeset i peta, niti je četrdeset i osma godina, većšezdeset i peta", reče Stropnik. "Toliko zarađujemo da možemo uzeti ženu koja će voditi brigu okokućanstva i oko djeteta, i tebi će na taj način biti lakše, a i Jelka će se moći posvetiti učenju, zaostala jeveć gotovo mjesec dana, osim toga, četvrti je razred ipak najteži, a tu je još i matura. Pa i ja bih želioimati dom, ne samo lijepu, prostranu i suvremeno namještenu kuću, kakvu imamo, već i topao i uređendom, kakvog nemamo otkako smo se vjenčali, a Jelka ga uopće i ne poznaje. Znam, Marjeto, svoj posao isvoje funkcije ti ne želiš ostaviti i ostati kod kuće, iako... "

"Takvo nešto neka ti uopće ne pada na pamet!" jetko se nasmije Stropnikova.

"Ne računam na to, iako... " Stropnik ne dovrši rečenicu, pogleda Jelku i nastavi pomirljivo. "Jelko,idi sada u sobu, ti si svoje rekla, i mama je također rekla svoje, a nešto i ja, razgovarat ću nasamo smamom kako da uredimo život u ovoj kući da bi bilo dobro za sve nas."

Jelka se digne. Odista, najbolje je da razgovaraju sami. Sve znate, a ti, tata, nećeš popustiti, znam,ovaj put nećeš. U Lensu i na putu iz Pariza opet si rekao da ćeš od naše kuće konačno učiniti i dom. Kakoćeš to učiniti, nisi rekao. Možda ćeš s mamom doista lakše razgovarati oči u oči.

"Ne znam zašto ne bismo razgovarali u njenoj prisutnosti", reče Stropnikova nabusito, "to o čemutreba još da razgovaramo nije nikakva tajna, uopće, već sam rekla kako ćemo učiniti... "

"Dobro, neka ostane", popusti Stropnik i nastavi odlučnije. "Znam da ne želiš tuđe žene u kući, i jatakođer mislim da bismo teško našli takvu koja bi bila pouzdana i pazila na dom i dijete, zato ćemopozvati Katru, tetu Katru."

"Da, da, teta Katra neka dođe!" usklikne Jelka sva izvan sebe i pohita do oca, ali je zadrži majčinooštro protivljenje,

"Ne, tu ženu ne želim u kući, to sam ti već rekla!" ljutite krikne Stropnikova. "To je bogomoljka, toje... "

"To je moja sestra, dobra kuharica, brižna gazdarica i sjajna žena. Samo ako će htjetida dođe!"

"Katra u kuću, ja iz kuće!" krikne Stropnikova i opet priđe staklenom zidu, ljutito odbijajući oblakedima pred sebe.

Stropnik je nekoliko časaka stajao neodlučno nasred sobe, a zatim pogleda Jelku koja ga je moleći ipreklinjući gledala, priđe k ženi i časak zatim progovori.

"Marjeto, zar još uvijek misliš da je samo Katra bila ona koja mi nije dala da odem s tobom namatični ured?" upita prigušeno, trenutak posuti i nastavi kako je i počeo. "I drugi u kući, koji su poznavaliLenku, također su... " Budući da je Jelka pošla k vratima, Stropnik joj dovikne. "Ostani, Jelko, mama želida ostaneš, zato razgovarajmo do kraja! Stvarno smo dosada premalo razgovarali o sebi." I opet premaženi koja je stajala kraj staklena zida i još uvijek odbijala u nj oblake dima. "Lenka je još uvijek čekalamene, čitavo vrijeme rata, a nas dvoje upoznali smo se tek dvije godine poslije rata. Kad si mi rekla da sizanijela, pozvao sam te sa sobom u matični ured. To znaš, ali ne znaš da je baš Katra bila ta koja mi je

-122-

rekla da to učinim što prije. Ako je tako, rekla je, ne može biti loša dje vojka; uzmi je, Lenki će biti teško,veoma teško, ali će preboljeti, a Marjeta će imati dijete, to vrijedi više, to vrijedi najviše. Nedugo poslijenašeg vjenčanja Lenka je otišla nekamo na jug. Više se nismo vidjeli, ni Katra nije govorila o njoj, a tebeje prihvatila u našu porodicu, iako si se držala tako hladno prema njoj, zapravo prema svima. Tako, sadazna i Jelka, neka zna, više nije dijete. Nije mi žao, ni zbog čega mi nije žao, ali te jurnjave već mi jedosta, pa i Jelka mora konačno doći do svog doma. Samo ako Katra bude htjela doći. Jelka će opet moćinastaviti školu, opet će moći bitiđak... "

Stropnik umukne, ali je i Stropnikova još uvijek šutjela. Jelka je širom raskolačenih očiju išlapogledom od oca do majke; to je, znači, među vama, znala sam, osjećala sam da je među vama još netko,no nisam znala tko. Tuđinci ste bili jedno drugome od početka, zato u našem domu i nije bilo topline, zatoi nismo razgovarali o sebi. Već o tome što se događalo izvan nas, izvan nas i našeg doma.

"Dobro", konačno odgovori Stropnikova suho, resko, okrenuvši se od zida, "neka dođe, ja nisamimala, niti imam smisla za sitne, domaće stvari, niti imam živaca za to, sada još manje no prije." Priđe kstolu, otpuhne velik oblak dima pred sebe i još doda. "Dakako, i ja želim da imam nešto za sebe."

"što? Slobodno reci što!" reče Stropnik kome je uto prišla Jelka, uhvatila ga obim rukama za desnuruku i toplo je stisnula.

"Fiću nećemo prodati, dat ćeš ga meni da se odvezem u Umag kad mi bude navrh glave dječje dreke iprljavih pelena."

"Zar ne znaš da već imam kupca i da nam je novac potreban?"

"Tata, molim te, tata!" zamoli Jelka.

"Uzmi ga", reče Stropnik nakon trenutka šutnje, "sama da bude mir u kući, i da bismo živjeli kaoljudi."

"Kao da dosada nismo bili ljudi!" jetko se nasmije Stropnikova, ugasi cigaretu i priđe k vratima. Tu sena časak zaustavi i dobaci natrag u sobu. "I još nešto! Neka mi se Katra ne bavi onim svojimbogomoljstvom i neka Jelku opet ne odvlači u crkvu! Neka samo pokuša nešto takvo, smjesta će otići!"

Stropnik ostade sam s Jelkom koja je još uvijek držala njegovu desnu ruku u svojim rukama.

"Tata, zbog mene si, dakle... " reče ona.

"Jelko, život je zamršena stvar", reče Stropnik, "i nije uvijek lijep. Uostalom, što da ti govorim, samasi veoma, veoma brzo upoznala njegovu surovu, ružnu stranu." Nasmiješi se, prvo nekako usiljeno, azatim, pošto je nekoliko časaka gledao Jelki u oči, od srca. "Ali kad dođe teta Katra i donese neštoNjivica u ovaj naš dom, bit će ljepše, vidjet ćeš. Jelko, da će biti ljepše, a i Frangois će u ovu našu upravopreveliku i odviše hladnu kuću unijeti nešto pravog života."

Jelka još jednom, još toplije stisne očevu ruku i reče drhtavim glasom: "Hvala, tata, hvala za sve, zasve!"

I otrči iz sobice, te pojuri uza stepenice prema svojoj sobici.

No tamo sva osupnuta ugleda mamu; stajala je kraj košare i radoznalo promatrala svog unučica.

"Baš zgodan momčić", reče kad je Jelka sva zbunjena prišla k njoj.

"Hvala, mama, hvala... " reče Jelka, obim rukama zgrabi majčinu desnu ruku, stisne je kao maloprije iočevu, pa još jednom reče, od srca: "Hvala, mama, hvala... "

-123-

PELENE, ŠKOLSKE KNJIGE I BILJEŽNICE

Drugog jutra Jelku je probudio tek plač iz košare kraj kauča. "O, baš sam pospanac!" reče prijekornosama sebi, vidjevši da je sedam već prošlo. "Gladan si, mali moj, dabome da si gladan. Odmah, odmah!"Brzo previje dijete i spremi mu mlijeko; pošto se smirilo, pokupi uprljane pelene i odnese ih dolje ukupaonicu, te ih počne prati. Oca i majke više nije bilo kod kuće. Nikakve more, nikakve potištenosti, svavedra i s olakšanjem, trčala je stepenicama u prizemlje i opet natrag na prvi kat, po čitavoj kući.

Poslije toliko i toliko gorkih i teških dana, sedmica i mjeseci opet kod kuće! Ipak je lijepo kod kuće!Sve su mi prostorije dostupne, svi ormari otvoreni, sve što me okružuje to je i moje. Koliko širine i kolikosvjetlosti! A napolju lijepi rujanski dan s vedrim nebom, kakvog već tako dugo nisam vidjela. O, i pogledna Kamniške! Ljetos nisam bila na planinama i prekasno je da se popnem na koji od vrhova, ali ćuslijedeće godine opet planinariti. Tjedan dana, dva tjedna proživjet ću u brdima. A mali? Ponijet ću ga sasobom. Uostalom, doći će teta Katra, nadam se, uvjerena sam da će doći i donijeti, kako je rekao tata,nešto Njivica u naš dom. U ovoj velikoj, moderno namještenoj blagovaonici, u ovom upravo prijatnomkutku za ručavanje, pa u toj laboratorijskoj kuhinji, svugdje manjka prisnosti i topline iz Njivica, ali će itu biti prisno i toplo.

Tek kada je, obavivši posao, opet došla gore u svoju sobicu i ugledala na pisaćem stolu školske knjigei bilježnice, a na stolici kraj stola hrpu nesloženih, opranih pelena, njeno vedro raspoloženje stalo jekopnjeti, a njenu okretnost stali izjedati kruta ukočenost i obamrlost. A što će biti s mojom školom? Sposljednjim razredom gimnazije? I s maturom? I sa studijima? Sve sama pitanja na koja nije znalaodgovoriti. Sjedne za pisaći stol i poče uzimati u ruke školske knjige i bilježnice. Prelistavajući knjige,pročitala bi tu i tamo poneku rečenicu, potom se zaustavljala na sastavcima, prije svega na črčkarijamašto ih je pravila posljednjih tjedana u bilježnicama i knjigama. Kako sam uopće i mogla zapisivatipredavanja, a u meni nije postojalo ništa drugo već samo jedno pitanje: što će biti s mojom grudicom,grudom, što će biti sa mnom? Pisala sam kemiju, to jest ove dugačke formule, izračunavala ove zamršenezadatke, a kad su me profesori pitali, odgovarala sam, kao da je škola još uvijek moja prva i jedina briga,kakva je bila već godinama i godinama. Samo ove črčkarije koje nije vidio nitko drugi osim Tineta, pa nion sve, svjedoče kako mi je bilo teško. Nisu li nalik na notrdamske nakaze i rugobe? O, kako su mi secerile one večeri! Pa ipak me nisu upropastile, niti me Eiffelov toranj domamio na svoj vrh. Oduprla sammu se uz pomoć Franchon. Moja pariška teta Katra! Moram joj pisati da sam sretno došla kući, da je kodkuće sve u redu, no, još nije sve u redu, nikad neće biti sve u redu, ali je ljepše i bolje nego što sammislila da će biti. I Gramontovima i Baudinovima moram pisati i još jednom im zahvaliti za sve što suučinili za mene. Tata je doduše podmirio sve troškove, ali ja sam i sada i uvijek ću biti njihov dužnik.

No prije no što će se latiti pisanja dolje zazvoni telefon,.

"Jelko?"

-124-

"Da, ja, tata!"

"Upravo sam razgovarao s drugom ravnateljem ..." "I?" upita Jelka

suzdržavajući dah. "Savjetovao mi je da predam molbu za

naknadni upis." "Zato da bih mogla redovito polaziti školu?"

"Molbu sam napisao odmah u njegovoj kancelariji, u četvrtak ili petak imat će sjednicu. Ravnatelj senada da neće biti smetnji."

"Znači, opet bih mogla biti redovan đak?"

"Nadam se da ćeš biti. A za koji sat odvest ću se u Štajersku."

"Da, to bi bilo najbolje ... "

Jedno vrijeme pošto je odložila slušalicu Jelka je opet s olakšanjem trčala iz sobe u sobu, Iz prizemljana kat i opet dolje, izlazila na terasu i tu, sa sretnim smiješkom na svojim još uvijek blijedim obrazima,promatrala komadić Kamniških planina što ga je mogla vidjeti između dva dopola sagrađena solitera izanjihove kuće, te sva izvan sebe ponavljala: Dođi, dođi, teto Katro! Ne samo zbog maloga već i zbogmene, pa i zbog mame i zbog tate! I donesi mnogo, mnogo Njivica sa sobom! Svima nama bit će ljepše ilakše; dođi, moja slovenska teto Franchon! Istom poslije nekog vremena opet sjedne za pisaći stol, alipisati nije mogla. Oprostite, draga teto Franchon, oprostite, pisat ću vam popodne ili uveče, da, uveče, kadbude sve tiho i mirno naokolo i u meni, tada ću već znati i to kada će doći teta Katra, vidjet ću kako ćemozapravo živjeti u ovom našem domu kad nas ne bude samo troje, već petoro, dakle, uveče, a sutra ujutropismo će već biti na pošti.

Odjuri u prizemlje, dohvati krpu i stade brisati prašinu s pokućstva u blagovaonici. No posao nije nidovršila, a već je skočila u kupaonicu i tamo se prihvatila čišćenja. Zatim se baci na stepenice. Ni najednom poslu nije izdržala, ali zbog toga nije bila

nezadovoljna.

Nešto prije jedan sat telefon opet zazvoni.

"Jelko, jesi li ti na telefonu?"

"Da, ja sam! Tamo je Magda, zar ne?"

"Zdravo, Jelko!"

"Zdravo, Magdo, zdravo!"

"Znači, zbilja si već kod kuće? Naše su djevojke vidjele tvog oca u Školi. Kada ćešdoći?"

"Ne znam, ništa još ne znam..."

"Dođi što prije! Dosadno nam je bez tebe. Jesi li popodne kod kuće?" "Kamo bih

išla?" "Naravno, naravno!"

"Doviđenja!"

"Dođi, Magdo, dođi! Doviđenja!"

"Reci teti Katri da je i ja molim, lijepo molim, da dođe! Najbolje bi bilo da je dovezeš odmah sasobom... "

-125-

Znači, zaista ću opet moći redovito pohađati školu? Znači, opet ću svakog jutra odlaziti s knjigama ibilježnicama u školu i o podne se vraćati, kod kuće pisati zadatke, učiti za naredni dan i kasno u noć čitatiobavezno i neobavezno štivo. Znači, opet će biti kako je bilo i prije nekoliko mjeseci? Je li to moguće?

Odjuri gore u svoju sobicu. Na stolu su još uvijek bile naslagane školske, pa francuske knjige koje jebila donijela iz Francuske, te prošlogodišnje bilježnice, neke čak rasklopljene, a na polici kraj stolaposlagano kakvih dvjesta beletrističkih knjiga, slovenskih, hrvatskih, srpskih, francuskih i engleskih.Većinu njih kupila je sama, a neke je dobila u raznim zgodama, prije svega za rođendan i od DjedaMraza.

Prije nastave i za vrijeme odmora opet ću brbljati s kolegicama i kolegama, smijati se školskim"štosovima", sjediti u drugoj klupi kraj prolaza, ako je ono mjesto još prazno, slušati profesorovopredavanje i praviti zabilješke, ustajati i odgovarati na profesorova pitanja, veseliti se ako budem znala,ljutiti se ako mi ne bude išlo od ruke, odlaziti pred ploču i na njoj računati, učiti pjesme napamet ideklamirati ih, pisati školske zadaće i nestrpljivo čekati kada će zazvoniti kraj sata, a zatim...

No vatra u Jelkinim očima počne se gasiti čim joj oči zastadoše na neizglačanim pelenama. Naglo seokrene. Tamo kraj kauča, na stolčiću, stajala je košara s djetetom koje je ležalo u njoj nepomično, srukama kraj glave. Hoćeš li mi dopustiti, mali moj, da budem opet đak? Ti si već dopustio, ta ti ne tražišništa drugo već samo to da budeš suh, u toplom i mekanom, da ne budeš gladan i žedan. Ali, hoće li meprofesori primiti? O mojoj molbi raspravljat će na sjednici— Čitavo nastavničko vijeće, gotovo pedesetprofesora, starijih i mlađih, strogih i dobronamjernih. Sto će reći Morana? Pa Monsieur Alors? MonsieurAlors zacijelo bi primio svoju "najbolju Francuskinju", ali će me Morana vjerojatno odbiti. Djevojci-majci, nezakonitoj majci, njoj nema mjesta u školi! A što će reći drugi? Ne, ne, suviše je lijepo da bi semoglo obistiniti. Bit ću sretna ako mi dopuste da polažem privatne ispite. Vratit ću se doduše knjigama iučenju, ali ne i u školu, ne u razred, ne u društvo kolega i kolegica, gdje sam proživjela toliko lijepih sati.Na taj ću način biti pošteđena od neprilika što bi mi ih donio prvi susret sa školom, razredom iprofesorima, ali ću ujedno biti i lišena tolikih lijepih trenutaka! Kako ću se teško morati probijati kroznovo gradivo! Tata, bolje bi bilo da nisi napisao onu molbu. Bit će mi još teže kad doznam da su meodbili. Uostalom: nije li glavno da nekako završim gimnaziju i da mogu druge godine započeti studije? Ida je mama pristala da dođe teta Katra! Teto Katro, dođi, dođi! Nekoć si me toliko voljela. Stvarno nijelijepo što smo u posljednje tri godine, otkako živimo u Ljubljani, zaboravili na tebe. Oprosti, draga tetoKatro! Sjeti se naših večeri, naših tihih večernjih razgovora! Opet ćemo razgovarati, barem ćemo nasdvije razgovarati, ja ću ti pričati o Parizu, o tom prečudesnom gradu, o njegovim palačama i ljudima, pa oteti Franchon i o rudarskim naseljima sjeverne Francuske, a ti meni o tome što se u posljednje vrijemedogađalo sa stanovnicima tvoje šupe, u vrtu, pa kod strica Andreja i u Njivicama uopće, pa na Pohorju i ...O, znam, ni meni ni tebi ne bi ponestalo riječi. Teto Katro, ništa nemoj da razmišljaš, dođi, dođi, odmahdođi!

Nešto prije dva sata uzela je posude i mrežu, te se zaputila u samoposlužni restoran, u mljekarnicu ipekarnicu. Dan je bio još uvijek lijep, nebo vedro, plavo, a sunce prijatno toplo. O, kako je lijepo hodatisvojom ulicom, gledati poznate kuće, sretati poznata lica! Nitko mi se od tih ljudi, iako vjerojatno zna zamoj slučaj, ne podruguje, njihova su lica ista takva kakva su bila i prije; ovo je zabrinuto, ono nasmijano,ovo kruto i bezizražajno, ono puno života.

"Kako je bilo u Parizu?" upita je blagajnica u samoposlužnom restoranu.

"Lijepo, veoma lijepo!"

"Ispričat ćete mi malo više kad ne bude toliko ljudi, zar ne?"

"Hoću, hoću."

-126-

Dakako da hoću, ta u djevojčinom pitanju nema nikakve skrivene misli. "A kako mali?"

upita već postarija prodavačica u mljekarnici.

"Hvala, hvala... "

"Je li zdrav?" upita još žena.

"Hvala, zdrav je", odvrati Jelka zbunjeno.

"Samo da je zdrav i da ste vi zdravi", doda žena i prijazno se nasmiješi kao ruža pocrvenjeloj Jelki.

Na ulici Jelka izgrdi samu sebe: što se crveniš, ludo jedna, prodavačica je pitala za maloga izpristojnosti, ničeg prezirnog nije bilo u njenom pitanju. Nikakvo čudo ako naša ulica zna da sam se vratilas djetetom. U ovom bloku stanuju dvije učenice iz naše škole, doznale su u školi i potom je novostzakolala od stana do stana. Neka znaju, samo neka mi se ne smiju. Možda me osuđuju, ali to i nije takostrašno, ta ne znaju kako se dogodilo. To neće ni doznati. Nikome više neću ispričati. Franchon je bilaprva, tata i mama drugi i posljednji. A teta Katra? Teti Katri moram reći, još samo njoj i potom nikomeviše. Nikome! A Tomažu? Zar čak ni onda ako doista budemo opet kolege u razredu?

Jelkine misli, dotle jasne, zamutiše se. Ne, ne, još nije kraj svim teškoćama, još me čekaju teškitrenuci...

Stropnikova je došla nešto kasnije nego obično, dovezla se fićom. Nije bila najbolje volje. Zar jemami žao što je pristala da se otac odveze po tetu Katru? upita se Jelka zabrinuto kad je na njezin pozdravšutke kimnula. Na sreću, mali je spavao, a jelo je bilo ukusno i lijepo pripravljeno, pa ipak, osim dvije ilitri najsvakodnevnije rečenice, Stropnikova nije rekla ništa drugo. Znači, jučer smo prvi i posljednji putrazgovarali o sebi? Znači, naš će dom i nadalje biti hladan kao i dosada? šteta, šteta!

Konačno je Stropnikova ipak iznijela što je donijela na namrgođenom licu. "Razgovarala

sam s drugaricom Kotarovom ..." "Mama, ti si..." prestraši se Jelka.

"Zar si mislila da ću šutjeti? Kotarova, dakako, nema ni pojma što se događa u njihovu stanu kad jeAda sama kod kuće. Danas će pozvati Adu na red. Takva pokvarenost!"

"Mama, rekla sam samo tebi i tati... "

"I moja je dužnost da kažem svojoj prijateljici, a možda ću reći i još kome!"

"O tome ćeš pričati i drugima? Mama, molim te!""To ti samo prepusti meni! Po huliganstvu treba udariti temeljito! I", doda za koji časak, "neka znaju

da se nisi spanđala tek tako s prvim koji je došao. To je bilo organizirano zavodništvo! Ali to, da mi nisirekla, da mi se nisi povjerila, to ti neću oprostiti. To nije ništa manje strašno nego ono prvo. Ni Vlasta nijemogla to razumjeti. Imaš majku i nisi joj rekla, a rekla si nekakvoj nepoznatoj pariškoj služavki... "

"Mama", usklikne Jelka pogođena, "to nije nekakva nepoznata pariška služavka, već Franchon, koja jesama opazila, kako sam ti već rekla... "

"Osramotila si svoju majku i svoga oca, i svoju domovinu također", reče Stropnikova tvrdo. "Kao daovdje kod nas nema nikoga koji bi ti mogao pomoći, kao da i kod nas ne bi mogla roditi, ako je uopće itrebalo roditi, kao da... "

"Mama, zar nismo sinoć razgovarali..."

"Misliš li da je sa sinoćnjim razgovorom već sve obavljeno?" jetko se Stropnikova nasmije, progutanekoliko zalogaja i opet nastavi prijekorno i uvredljivo. "Stvar nije tako jednostavna kako misliš ti, kakomisli i tata. Drugarica Kotarova se čudila da sam tako mirna, ona bi Adu, ako bi joj učinila nešto takvo,

-127-

zatukla u zemlju, a ja sam čak privoljela da tata ode po tetu Katru, a prije toga da se odveze po tebe i tvojedijete. To ne bi učinila svaka majka."

Da, zaista ne bi, no ako si već učinila, zašto sada predbacuješ i spočitavaš, zašto sada pljuješ na onusinoćnju dobru mamu? Stvarno si me ispljuskala i iščupala mi pramen kose, ali si privoljela da dođe tetaKatra, no, zato pak imaš fiću, a poslije svega što je bilo tu dolje otišla si gore u moju sobicu i pogledalamaloga. To, mama, neću zaboraviti. A sada ti je opet više stalo do tvog ugleda nego do mene i mojegmaloga, nego do tate i do zajedničkog života u našoj porodici. Da bi tvoj ugled bio što manje okrnjen, tićeš, znači, moj slučaj razglasiti na sva zvona? Kažeš da je Adina mama tvoja prijateljica? Mama, mama, okad bi barem i ti mogla otići na mjesec dana u Pariz kod Gramon-tovih, pa na mjesec i pol u Lens kodBaudinovih, da vidiš što je dom, što je pravi dom!

"što šutiš, kao da ne govorim s tobom!" ljutito dobaci Stropnikova preko stola, budući da Jelka nijerekla ništa na njene riječi. "Nemoj misliti da je za mene, za mene i tatu, to što si nama učinila malena

stvar, o tome ne pričaju samo naši prijatelji i znanci, o tome će brujati čitava Ljubljana."

"Znam da to nije malena stvar, osjećam da nije", tiho će Jelka.

"Ako bismo nas dvoje i prešli mimo preko toga", nastavi Stropnikova časak zatim, "drugi ljudi ne biprešli, neće prijeći. Da si samo vidjela kako je pogodilo Kotarovu, i kako me gledaju oni i one koji me izovog ili onog razloga ne podnose; a oni i one pak, koji su na mojoj strani, ti me sažaljevaju, tješe, bodre.Tek u nesreći spoznaš tko ti je prijatelj a tko neprijatelj. To je nesreća za svu našu porodicu ... "

Da, da, u nesreći spoznaš tko ti je prijatelj a tko neprijatelj, tko majka i tata, a tko...

Stropnikova, koja je u međuvremenu pojela, zapalila je cigaretu, i dalje bi govorila o nesreći koja je,

eto, snašla prije svega nju samu i njen položaj u društvu, ali je u predsoblju zazvonio telefon.

Nazvala ju je Kotarova. Dugo su razgovarale, isprva veoma nervozno, a zatim se ipak smiriše.

Jelka je, međutim, složila prljavo posuđe u sudoper i skuhala tursku kavu. "Donesi mi kavu u sobu!"

zapovjedi Stropnikova kad je konačno odložila slušalicu. Jelka stavi šalicu kave na okrugli stol.

"Molim, mama!"

To su bile riječi učtivosti, u stvari pak Jelka bi najradije svojoj majci rekla kako je, unatoč sinoćnjojispovijesti i sinoćnjem tako iskrenom razgovoru kakav još nije čula kod kuće, ne shvaća i vjerojatno jenikada neće shvatiti, zato njihov dom, iako će doći teta Katra, nikad neće biti sličan domu Gramontovih uParizu ili Baudinovih u Lensu. Mama, ti ćeš sama biti kriva ako mi tata i dalje bude bio bliži, ako sebudem vezala uz tetu Katru kao što sam se vezala uz tetu Franchon.

"Čekaj, čekaj!" uzvikne Stropnikova kad je Jelka bila na vratima. "Ada je već dobila svoje", nastavi snekakvim zadovoljstvom. "Time je stvar završena, i zaista je, čini se, ne treba razglasiti na sva zvona.Ljudi ne smiju doznati da su se kod njih u kući pravile takve orgije, to zaista ne ide. Zato o onoj stvarinikome ni riječi!"

"Mama, ti znaš da ja nisam htjela pričati, da... "

"Meni i tati bila si dužna reći, ja sam također bila dužna da upozorim svoju prijateljicu, a drugih se tastvar ne tiče, kako je ispravno rekla Vlasta. Ta bi stvar bila nezgodna ne samo za Kotarove nego i zadruge ugledne i utjecajne ljude čija se djeca skupljaju kod Ade." Otpuhne dim i još doda. "Kako sizanijela i što je s ocem tvojeg djeteta, time neka nitko sebi ne razbija glavu, to je stvar naše porodice. Zadijete ćemo se mi brinuti. Neka ljudi vide da nisam uskogrudna, da sam socijalist, komunist, ne samo nariječima već i na djelu." Ispije kavu i digne se. "Kako je s malim?" upita izvještačeno ljubaznim glasom.

-128-

"Hvala, spavao je gotovo cijelo dopodne."

"Ne treba ga maziti. S tobom, kad si bila mala, nije bilo nikakvih teškoća, ali zato ih ima sada. No,ostavimo to! Pokaži dijete, da ga pošteno pogledam!"

Jelka odjuri iz sobe, ali je nasred stepenica zaustavi majčin glas.

"Ne moraš ga nositi dolje, doći ću gore."

Dugo ga je gledala, ne izustivši ni riječi, a Jelka je također šutjela. "Franček

mu je ime?" konačno se javi Strapnikova. "Ne Franček, već Frangois!" "Zvat

ćeš ga francuskim imenom?" "Da, francuskim!"

"Morala si mu dati naše, i nekakvo drugo ime. Franc, Franček... to je za seljačkudjecu."

"Franchon me spasila od Eiffelova tornja, kao što znaš, u znak zahvale i sjećanja na nju neka se tajmali zove Francois."

"Nikad nije bilo s tobom kako treba, no dijete je, čini se, zdravo." Već se udaljila od košare, ali seopet vrati k njoj, popravi djetetu uzglavlje i još doda. "Doista je baš zgodan momčić."

"Hvala!"

"Ali je barem pet ili šest godina prerano došao na svijet i..." Uto mali

otvori oči, trenutak zatim i ustašca, te zadreči.

"Daj mu mlijeka, da ne plače! Dječju dreku ne podnosim. Daješ li mu još prsa?" "Samo jednom na

dan..."

"I meni je ubrzo ponestalo mlijeka, već poslije dva tjedna", reče Stropnikova, još malo ostade krajkošare, pa ode.

Uskoro zatim dolje se otvoriše i opet zatvoriše ulazna vrata. Jelka priđe k prozoru. Da, mama je sjela uauto i od vezla se. Budući da se mali smirio, opet ga položi u košaru. Možda ćemo udruženim snagamaipak slomiti oklop od kamena oko mamina srca, tata, ja, ti, mali moj, i teta Katra.

Moramo, moramo, zato da bi i ovaj naš dom bio prijazan i topao!

Siđe u kuhinju i opere nečisto posuđe, a zatim se vrati u sobicu k svojim školskim knjigama ibilježnicama. Uzimala ih je u ruke, prelistavala ih, ovo i ono pročitala i opet odlagala. Zatim je za redomnavinula nekoliko gramofonskih ploča što ih je kupila u one svoje prve pariške dane. Ravel, Debussy,Čajkovski. O, kad bih smjela opet u školu! Magda je bila jednako ljubazna kao i prije. Ali, kako će mepogledati druge kolegice kad se prvi put sretnem s njima? Darja, koja je u posljednje vrijeme bila takoneprijazna, iako smo ranije bile prijateljice? Pa Ada? Ne, na to da bi mama mogla sve ispričati tvojojmajci, na to nisam ni pomislila. Mojca, Nives, Anka i druge? Pa kolege?

Pik i Raglja sigurno izvode bijesne gliste na moj račun. A Tomaž? I tako je konačno došla i do njega nakoga je mislila čitavo vrijeme, što je rekao kad je doznao? O, zašto mu nisam pisala istog dana kada i tati,zašto mu nisam već prije rekla svu istinu! Poslije toga odbacio bi me ili mi opet pisao. A ovako, čuo je oddrugih, što je čuo, kako je čuo? što je mogao drugo nego da me odbaci! Kako će me pogledati kad sesretnemo? Odmah danas pisat ću mu, sve ću mu reći i moliti ga za oproštenje. Neka mi bude i dalje baremprijatelj! Barem kolega i prijatelj!

Zazvoni telefon.

-129-

časak zatim već je bila u prizemlju. "Jesi li ti, Jelko?"

"Da, ja!" Da odložim slušalicu? Ali je još čvršće stegne i reče: "Jelka!"

"Da si još uvijek žutokljunac, to sam znala", dopre s druge strane žice, "ali da si takavnespretnjaković, to nisam znala. Zar mi nisi mogla reći da si zanijela? Znam za lijek koji pouzdanopomaže, a mogla sam ti preporučiti i liječnika koji... "

"Nema potrebe, Ado, da razgovaramo o tome... " Dosta, dosta! Pa ipak je i dalje pritiskala slušalicu nauho. "Dogodilo se i... "

"Ali to je glupo, bedasto! Studenta s. kojim si zanijela ja nisam pozvala, uopće ga ne poznajem, uz putse prilijepio uz trojicu koje sam pozvala, jednog od njih je poznavao. Već su bili malo pod gasom, zato suga i dovukli k meni, a ja mu nisam mogla zatvoriti vrata pred nosom. Zato i nismo bili u parovima. One jevečeri još jednoj curi napravio dijete. No ona mi je rekla i... "

"Ne želim govoriti o tome, ne želim više ni čuti o tome ... "

"Čekaj, čekaj, još samo to da ti kažem: onaj student, Maki mu je navodno ime, namjerice nije pazio, adjevojkama je govorio neka budu bez brige. Huligan! Ako hoćeš, doznat ću njegovu adresu, radi u nekojtvornici u Njemačkoj, da bi zaradio za 'Volkswagen'...",

"Rekla sam ti da više ne želim govoriti o tome!"

"Čekaj, da porazgovorimo do kraja! Zašto si rekla svojoj majci?"

"Prisilila me; ti ne znaš kako je bilo sinoć kod nas..."

"A ti ne znaš kako je bilo kod nas danas poslije ručka. Mama zamalo da nije puknula, a tata umalo dame nije zatukao u zemlju. Kućne su zabave, dakako, zabranili, mjesečni dodatak smanjili mi za polovicu,policijski sat uveli do devet i, što je još najgore, tri mjeseca neću smjeti da sjednem za volan našeg novog'mercedesa', iako sam za vrijeme praznika položila vozački ispit i očevim posredstvom prijevremenodobila vozačku dozvolu. Ali, nekako ću ipak pomoći sebi; ti si veća jadnica. Samo, molim te, nemoj danešto izbrbljaš Morani ili kome drugome u školi! Nikome više ni jedne riječi... "

Jelka odmakne slušalicu od uha i s treskom je spusti na viljušku. Kad je poslije nekoliko časaka opet

zazvonilo, nije ju podigla.

Zašto mi je Ada spomenula onoga studenta? Takav li je, dakle, otac onoga maloga bića tamo gore ukošari? Namjerice nije pazio, a meni je govorio... o, što sve nije govorio... I to je bio moj prvi momak, toje Frangoisov otac, to...

Neko je vrijeme teturala kao izgubljena po predsoblju, a zatim ode gore u sobicu, sjedne na kauč;dugo, veoma dugo buljila je širom otvorenih očiju preda se. O, kako je svijet ružan, kako je život strašnoružan! Pravo ima tata, život je uvijek lijep i ja sam ga rano, prerano upoznala s njegove ružne strane.Zašto, zašto se nisam one večeri ipak popela na Eiffelov toranj! Što li me još neće snaći? Iako će doći tetaKatra, u ovoj kući neće biti prijatno, mama neće zaboraviti, neće moći zaboraviti, da imam dijete kojenema oca; ako će me možda i primiti u školu, ondje više neće biti onako kako je bilo prije. Prijeteći i oštripogledi profesora i profesorica, pa podsmijeh kolega i kolegica, dakako i sažaljenje koje će me jednakoteško pogađati. Kod kuće više nisam ono što sam bila: dijete, kćerka; ni u školi neću više biti ono što sambila prije; gimnazijalka, samo gimnazijalka! I tu i tamo ja sam u isto vrijeme i majka, nezakonita majka sdjetetom-boljedaganema, koje je, kako je rekla mama, došlo na svijet pet ili šest godina prerano. Krajškolskih knjiga i bilježnica ležat će pelene moje učenje naglas bit će zagušeno dječjim plačem ...

Konačno se ipak digne. Priđe k stolu i stade rukom gurati od sebe knjige, što će mi knjige kad jeionako sve tako ružno, tako gnusno! Knjige su jedna za drugom padale na pod, zatim i bilježnice. Škola,

-130-

učenje, domaće zadaće, deklamiranje pjesama... Ne marim, ni za što ne marim! Napolje ću izaći, na zrak,na sunce! Trčat ću, vikati, vikati, vikati!

Dolje zazvoni.

Pred ulaznim vratima stajale su Magda i Darja, svaka s buketom. Jelki se u trenu razvedri lice i zasjašejoj dotle mutne oči.

"Zdravo, Jelko!"

"Uđi, Magdo, uđi, Darjo! Pozdrav, lijep pozdrav!"

Isprva zbunjenost, a zatim u blagovaonici nesustezljivo brbljanje o školi, kolegicama i kolegama, te oprofesorima.

Razred je opet u prvom katu, kako je Morana najavila već lani, svi koji su imali popravak položili suga, redoslijed sjedenja ostao je neizmijenjen, Jelkino mjesto kraj, Tineta prazno je, imaju sve isteprofesore, osim za povijest, neki ih već pošteno gnjave, pogotovu Morana, uzimaju novo gradivo, sada sukod Cankara, i ponavljaju staro, do ponedjeljka moraju ponoviti protestante, a historičar je dosadazacijelo radio u muzeju, govori strašno učeno, ali traži malo. Pik i Raglja su, dakako, neuništivi, Nivesima opet novu frizuru, a Tomaža su prijašnje sedmice izabrali za predsjednika razredne zajednice, iako seopirao, tajnica je Anka, između Mojce i Tineta sve je puklo, tko bi to mislio, Mojca se ovih praznikaupoznala s nekim studentom, a Tine je još uvijek nije zaboravio, sav je izgubljen, Pik je jo5 veći bijedniknego što je bio, više ne živi ni kod oca, odnosno kod maćehe, ni kod majke, odnosno kod očuha, vozi sevlakom u Mengeš gdje ima nekog daljnjeg rođaka, radnika na pruzi, ovaj se smilovao i uzeo ga k sebi,Starmanovoj je za vrijeme praznika umrlo dijete, a Pustinja Gobi dobio je za vrijeme praznika, valjdakoncem srpnja, drugo dijete, opet djevojčicu. Monsieur Alors je isprva svakog sata pitao za Jelku, a kadse doznalo da je rodila, Morana im je održala dugačku propovijed. Pik je zbog svoje upadice dobio ukor,nikako nisu mogli vjerovati, još ni sada ne mogu, je li se doista dogodilo na nekom domaćem plesu, apotom da ju je onaj podlac napustio. Pik i Raglja zakleli su se da će ga u ime čitavog razreda premlatiti,samo da doznaju za njega... i još i još.

"Svi smo ogorčeni, ali ti se divimo kako si uspjela kod kuće i u školi prikriti svojutrudnoću i odvesti se u Francusku da ondje rodiš."

"A sada nam pokaži djetešce!"

"Da, pokaži ga!"

Djevojke otrčaše gore u sobu i okružiše košaru. Sve su tri jednako začuđeno zurile u malog, sićušnogčovječuljka koji je spokojno spavao. Je li to zaista moje dijete? upita se Jelka. Je li to zaista njeno dijete?upitaše se Magda i Darja. No,časak zatim na licu djevojaka pojavi se smiješak, najprije Magdi i Darji, azatim i Jelki.

"Kakvo slatko djetešce!" usklikne Magda.

"Jao, kako je sićušno!" reče Darja.

"Gotovo stalno spava", objasni Jelka.

Zatim se Magda i Darja, jedna za drugom, dotaknuše njegovih obrazića i pomilovaše ga po glavici. Akad dijete otvori oči, jedna za drugom uzeše ga i u ruke.

"Jao, kako je lagan!" reče Darja pošto ga je malko ponijela na rukama.

Naglo otvori vrata.

"Zdravo, Jelko!"

-131-

"Nimalo teži od one moje djevojčice kojom sam se igrala u osnovnoj školi", ustanovi Magda pošto sesa štručicom u naručju nekoliko puta prošetala pp sobi.

"Radije bih da ga dobijem prerano", reče Darja, uzevši dijete još jednom u ruke, "nego da djece uopćenemam."

Magda pak zagrli Jelku i doda: "Prije sam mislila da je to što te snašlo strašna stvar, a sada, kad vidimto stvorenjce, čini mi se da ipak nije tako užasno. Kada ćeš doći uškolu?"

"Ne znam hoću li uopće doći", tužno odvrati Jelka koja je poslije nekoliko trenutaka sreće opetspoznala kako je zapravo s njom i njenim djetešcetom.

"Zašto ne bi došla?" začudiše se kolegice.

"Ravnatelj je rekao tati da će se o tome odlučiti na sjednici."

"Ako odbiju upis, protestirat ćemo!" reče Magda odlučno.

"Da! Razred je uvjeren da ćeš uskoro doći!" reče Darja.

"Ne znam zašto ne bi mogla redovito pohađati školu? Na maloga će valjda netko paziti, zar ne?"

"Doći će teta iz Štajerske, sasvim sigurno će doći..."

"Eto!"

"Ako te odbiju, Tomaž i Alenka otići će k ravnatelju i tražiti da te prime. Odmah sutra razgovarat ću sTomažem", reče Magda.

"Ne, ne", zamoli Jelka, "pričekaj do sjednice!"

Zar Tomaž da ode k ravnatelju i moli za nju? Ne, ne! Ipak joj je bilo prijatno što je iz Magdinih iDarjinih riječi osjetila da je još uvijek smatraju svojom, čak je i Darja na njenoj strani. Stvarno su pravidrugovi, prave drugarice.

Pošto su razgledale i knjige i ploče koje je Jelka donijela iz Francuske, opet se spustiše ublagovaonicu, da ne smetaju djetetu koje je iznova zaspalo.

"Otkako si postala majka, malko si porasla", reče Darja.

"I ljepša si", reče Magda, zadivljeno je pogleda i još reče: "Takve ljupkosti prije nije bilo na tvomlicu. Kako su ti samo oči tople, a i grudi su ti narasle. Stvarno si lijepa, lijepa mlada mamica!"

"Nemoj, nemoj, Magdo!" pocrvenjela lica presiječe Jelka prijateljicu, iako su joj godile njene riječi.

"Pogledaj se u ogledalu, samo se pogledaj!"

Magda zgrabi Jelku za ruku i povuče je prema ogledalu.

Iz ogledala su se smiješila dva vedra djevojačka lica; one blijede, prestrašene Jelke posljednjih tjedanaprošle školske godine više doista nije bilo.

"Darjo, pogledaj, nije li Jelka prava ljepotica!"

No Darja, koja je već bila na vratima blagovaonice, samo nešto promrmlja i uđe u sobu. Magda i Jelkastajale su još neko vrijeme pred ogledalom i divile se jedna drugoj, ali i svaka samoj sebi. Zatim Jelkakolegicama skuha tursku kavu i posluži ih kolačićima i voćem, pričajući im istovremeno o Parizu.Dakako, kolegice su htjele znati i to kako je bilo u sjevernoj Francuskoj i kako je rodila. Dok je pričala,Jelku ovo i ono još zaboli, ali je mnogošta bilo i već tako daleko kao da to uopće nije ni doživjela.

-132-

"Kako ste vas dvije provele praznike?" upita Jelka kad je Darja stala ispitivati i ono što Jelka nijemogla reći.

Magda još uvijek nije preboljela majčinu smrt, no njezin se otac smirio, približio se jednoj od svojihdrugarica, prije nekoliko dana bila je prvi put kod njih u posjeti, veoma je ljubazna, ali Magda ne može nizamisliti da bi ona uskoro zauzela majčino mjesto.

"A ti, Darjo?"

"Ja? Ja sam imala čudesne praznike, najljepše od svih dosada!" usklikne Darja

bučno, upravo prebučno, a zatim malko zbunjeno pogleda Magdu. Magda se

digne.

"O, kakvu terasu imate, o, koliko sunca!" usklikne glasom koji je izražavao još veću zbunjenost negoDarjin pogled, te ode na terasu, a vrata za sobom zatvori.

"Moram ti nešto reći, Jelko. Magda doduše zna, ali mi je ipak nezgodno u njenoj prisutnosti."

Najprije ispriča kako joj je srpanj, prvi mjesec praznika, bio strašno dug i pust, ali joj je zato drugi,kolovoz, bio veoma kratak, no bogat, iako je cijelo vrijeme bila u Ljubljani. Zašto? U kolovozu je nakupanje dolazio i Tomaž. Isprva je bio strašno potišten, ni s kim nije razgovarao, ni s njom, ali se svremenom taj led u njemu ipak otopio. Negdje sredinom mjeseca rekao joj je što mu je pisala Jelka izPariza. Otada su se svakog dana sastajali na Savi ili Sori. I jedne mu je večeri rekla da ga voli, već odpočetka školske godine. Protiv tebe. Jelko, nisam rekla ni riječi, uostalom, ti si mu pisala da ga ne voliš ida ga nisi voljela, jedino želiš da i dalje budete prijatelji. Pročitala sam tvoje pismo. Tjedan dana prijepočetka škole prvi put me poljubio i rekao mi da i on mene voli. To je bio moj najljepši dan u životu.Istina, pogodilo ga je, kao i mene, ono što smo zatim doznali; no sada je već došao k sebi. Veoma mnogoga volim, i Tomaž voli mene. Sretna sam, on također. Prekjučer je bio prvi put kod nas. Mami se veomasviđa, ni otac nema ništa protiv njega, a mala se Zorica smjesta oduševila za njega. Ako se ne budemogao spremati za maturu kod kuće, zajedno ćemo učiti, kod nas, dakako... I još i još je govorila, Jelki,staklenom zidu i zastoru na prozoru kroz koji je sjalo popodnevno sunce, pa sebi, prije svega sebi.

"To sam ti htjela reći prije no što dođeš u školu", završi zadihano. Malko pošuti, a zatim još reče."Nadam se da shvaćaš i da... " malo teže silazilo joj je s jezika, "... i da nećeš pokušati da razbiješ našusreću", ipak reče.

Jelka, koja je čitavo vrijeme nepomično sjedila s druge strane okrugla stola, progovori polako, gotovona slogove: "Ne boj se, Darjo, vašu sreću neću razbiti, niti je mogu razbiti. Volite se... volite se!"

Zatim više nije mogla izdržati. Skoči, reče nešto nerazumljivo Magdi koja je u taj čas otvorila vratasobe što su vodila na terasu, te otrči, ali negdje nasred stepenica vikne: "Hvala, hvala za posjet i zacvijeće... hvala za sve, za sve, za sve..." krikne, te još brže potrči uza stepenice.

"Jadna Jelka!" reče Magda. "Rekla sam ti da će je pogoditi."

"Što sam drugo mogla učiniti?" presiječe Darja svoju i Jelkinu prijateljicu gotovo grubo, ali svacrvena u licu. "Volim ga i on voli mene."

"Hajdmo!" I ne pogledavši Darje, Magda izađe iz sobe. U predsoblju na časak zastane i vikne gore

prema Jelkinoj sobici na kojoj su se upravo u taj čas zatvorila vrata: "Jelko, do viđenja u školi!" Pa zatimDarji još jednom, hladno, upravo neprijateljski:"Hajdmo!"

Darja ne izusti ni riječi, Jelkin dom napusti kao kradljivac.

-133-

Uskoro zatim kuću je napustila i Jelka. Nije mogla izdržati u svojoj maloj i tijesnoj sobici, Najprije jeneko vrijeme lutala obližnjim ulicama, a zatim zašla među njive i travnjake izvan grada. Samo što daljeod kuće, što dalje od ljudi, od tih zlih, zlih ljudi! Zaustavila se tek na obali Save. Rijeka je bila niska, aliprljava i na sredini virovita. Spusti se sve do vode. Ovamo su, dakle; dolazili na kupanje. Najprije su sesunčali na ovim pločama, a zatim su ušli u hladnu vodu. Struja ih je nosila daleko niz vodu. A zatim su serashlađeni vraćali, smijali se, klicali i ljubili se, dakako, pošto mu je Darja prije toga otkrila svoju ljubav.A ja sam se bojala njegove ispovijesti, morao mi ju je uputiti čak u Pariz. I odgovorila sam mu da... Ali,sada je prekasno, vole se i ja ne smijem razbiti njihovu ljubav. Uostalom, zašto se uopće bojiš, Darjo? UTomaževu srcu mene sigurno više nema, iščupao me kao bezvrijedan korov s korijenjem i korjenčićimazajedno. Drugo nisam ni zaslužila. Što to znači ako ga ja volim, veoma volim, što onda ako budemmorala kriti svoju ljubav pred njim, pred Darjom, pred čitavim razredom, što onda ako je Tomaž biomožda prvi i posljednji momak koji me volio, što onda ako... Ništa, ništa! Sve je uzalud, svemu je kraj,kraj, kraj.

Sve do mraka tumarala je kao izgubljena savskim sprudom, a zatim izašla na cestu i, izmučena kao dase vratila s duge ture, sjela u trolejbus. U Bežigradu nije izašla, odvezla se u grad, do pošte. Kad je izašla,na ulicama su se palila, svjetla. Ode do Tromostovja i preko trga prema Frulama. Ovuda smo do proljećaišli u školu i iz škole kući. Kako su kratki i lijepi bili ti puti! Nismo rekli jedno drugome da se volimo, paipak smo se voljeli. Kad mi je otkrio svoju ljubav, odbila sam ga. A on? Povjerovao je u laž i našao drugudjevojku, ne, pustio je da ga druga djevojka nađe. Dugo ga je tražila, slutila sam da je između nas Tomaž,a sada znam zasigurno zašto je posljednjih mjeseci bila takva prema meni. Tražila ga je i našla u trenutkukad je bio najusamljeniji, najnapušteniji i najnesretniji. A ja sam dugo pisala ono pismo i tri dana nosilaga na poštu, bolje bi bilo da sam ga bacila u Seinu... I danas je došla da mi kaže. Čak i buket mi jedonijela. Onaj buket bacit ću na smetlište. I Magda je došla s njom. Kako je samo mogla? Vjerojatno jeDarja tako dugo navaljivala na nju, a Magda je njena i moja najbolja prijateljica. Molila me da nerazbijem njenu ljubav, znači, nije sasvim sigurna u Tomaževu ljubav, znači, boji se da... Ne, ne! Obećalasam i svoje ću obećanje održati. Uostalom: imam li, uopće poslije svega što se dogodilo, bilo kakvo pravona Tomaževu ljubav?

Zaustavi se. Starinska, pocrnjela ulazna vrata zjapila su u nju slijeva, rasvijetljen moderan izlognametljivo je vikao zdesna, a mimo nje prolazili su ljudi koje je višenazirala negoli vidjela.

Okrene se i zaputi natrag prema Mestnom trgu i još dalje do Tromostovja. Zastane pred Prešernovimspomenikom, kao da ne zna kamo bi pošla. Pogled joj zaplovi prema osvijetljenom starom gradu. Sjeti sesusreta s bivšim partizanom Krtom. Je li se vratio njegov sin i oženio djevojkom koja je također takoteško čekala na njega, te se smjestio, kod oca? Ili ga Krt još uvijek čeka, a sin je sasvim zaboravio na oca,na svoju djevojku i njeno dijete, koje je i njegovo? I Krt još uvijek u subotu odlazi gore na stari grad irazmišlja o tome kako na svijetu ima sve manje i manje pravih ljudi, šteta što danas nije subota, otišla bihgore i. razgovarala s njim. Da, sada bih mu sve rekla, sve, sve...

Još neko je vrijeme stajala sva izgubljena pred crnim spomenikom, a zatim pohita Miklošičevom i iznje Titovom ulicom. Išla je sve brže i brže. Zaustavi je tek crveno svjetlo.. Znači, mukama još nije došaokraj? Tete Katre možda neće biti, a niti će mi dozvoliti da se upišem. A ja sam, ludica, mislila da je sve uredu, da se mama smirila, da mi škola otvara vrata, da će teta Katra sjesti u tatin auto, da Tomaž. čeka dadođem u školu i kažem mu da...

Upali se zeleno svjetlo i Jelka pohita preko raskršća.

"Jesi li to ti. Jelko? Dakako! Zdravo!"

Prema Jelki pruži se dugačka momačka ruka.

-134-

"Zdravo, Pik!"

Pik čvrsto stegne Jelki ruku. "Kada ćeš doći u školu?"

"Ne znam, baš ništa ne znam,.. " "Do đi što prije!"

Zatim široki osmijeh i još jedan prijateljski stisak.

"Moram ti zaista čestitati. Prva od naših djevojaka položila si maturu, pravu, životnu maturu. Kako seosjeća tvoj, to jest naš razredni šmrkavac?"

"Dobro, dobro... "

S pločnika se razliježe oštar zvižduk. Pik opet

pokaže svoje zdrave zube.

"Evo, već odlazim, druže milek! Dođi što prije! Ako ti Morana što rekne, neka ti kroz jedno uho uđe,kroz drugo izađe! Zdravo, djevojko i pol!"

A toliko sam se bojala susreta s Pikom, najviše susreta s Tomažem, a zatim s Pikom. S Tomažem samse zapravo već vidjela preko Darje, a sada još i s Pikom. Nije mi se smijao. Znači, ni drugi mi se neće.Kako li je ono rekao? Kako se osjeća tvoj, to jest naš razredni šmrkavac?

A ja sam sasvim zaboravila na njega.

I ona još hitrije pobrza prema kući.

Već dolje pred kućom začula je dječju dreku, a u predsoblju je dočekala i prijekorni glas mame.

"Tako, dakle? Dijete ostavljaš i odlaziš u skitnju."

" Čitavog sam dana bila kod kuće, morala sam na zrak... "

"Ali ne uveče! S tim prekriži, draga moja! Nemoj misliti da ću se ja brinuti za dijete. Sigurno je mokari gladan. Daj, pokreni se već jednom!"

Jelka, koja je bila zastala dolje kraj stepenica samo zato da bi se ispričala, otrči gore u svoju sobicu.

Mali se derao iz sve snage, lice mu je bilo crveno i unakaženo, a ručicama je mahao oko sebe. Ne derise, ružan si, strašno ružan! Nimalo se ne znaš strpjeti. Da sam ja takva kakav si ti, urlala bih, već nekolikomjeseci urlala bih dan i noć, a pogotovu danas, večeras, svu noć.

Čim je ispod njega uklonila mokre pelene, dijete se stalo zadovoljno protezati.

Zapravo, jadnik si, kao i tvoja mamica, još veći. Sam si bez svake snage. Sreća što ne tražiš toliko kaotvoja mamica. Htjela bi da joj momak, kojemu nikada nije rekla da ga voli, ostane vjeran unatoč svemu.Odbacila je njegovu ljubav, pošto ju je prije toga pogazila i pljunula na nju, a sada joj je teško jer se odbiood nje i našao drugu, to jest, pustio je da ga nađe djevojka koja ga je već dugo tražila. Osim što ima tatukoji je stvarno dobar, tvoja bi mamica htjela imati još i dobru mamu, dobroga momka, upravo dvije sjajnetete, francusku i slovensku, htjela bi da je svi u kući vole, da je vole u školi, da svi oni koji je poznaju,prijeđu sa smiješkom preko svega što se dogodilo, da joj pomognu da i ona sve to lakše podnese izaboravi, htjela bi opet biti ono što je bila: gimnazijalka sa školskim knjigama pod rukom, četvrtoškolkakoja nema nikakvih drugih obaveza već samo to da piše domaće zadaće i da na brzinu, uz put, uči školskelekcije. Tvoja je mamica zaista dijete, veće od tebe, i sto je najstrašnije: pokvareno dijete, a ti si bez svakezle misli, tvoja je prošlost lijepa, čista. No, gimnasticiraj još malo, dok donesem suhe pelene! I ona otrčidolje u kupaonicu. No prije nego što ih je odnijela, ugrije ih. Dok se vraćala s toplim pelenama, vidjela jemamu kako sjedi sa zapaljenom cigaretom pred televizijskim aparatom. Znam, čitavog si dana radila,dopisi, telefonski razgovori, nalozi, uputstva, sjednice, pa čak ni poslije podne nije te bilo kod kuće,

-135-

umorna si, moraš se odmoriti, ali je i gospođa Sofija radila čitavog dana, pa ipak mi je u prvo vrijeme,ako nije bilo primalje, okupala i previla maloga, uopće, naučila me kako treba da ga kupam, kako da gaprevijem, kako da ga hranim, naučila me više nego primalja, čak i gospođa Mornet, iako bolešljiva iprilično dosadna žena, pomagala mi je tu i tamo oko djeteta, a ti ne možeš, nemaš toliko živaca, nemašsmisla za svakodnevne sitnice... a u stvari nemaš srca. Da, nemaš ga! Kad ga je povila u tople pelene,dijete stade još zadovoljnije pružati ručice i ritati se nožicama, a s lica mu zasja zadovoljstvo. Baš sizgodan, mali moj, svakog dana sve zgodniji, čak i mama je morala priznati da si zgodan momčić, a kakosu te zaneseno gledale tek Magda i Darja. Tako, sada imam samo tebe, i tatu dakako. Vas ste dvojesasvim na mojoj strani. Sinko i tatice, moji ste i ja sam vaša. A bilo bi prirodno i u redu da imam još imomka, a kasnije i muža. Hoću li ga ikada imati? Zatrudnjela sam i rodila, a ljubav nisam ni upoznala.Zar je neću uopće nikada? Zar ću ostati sama sa sobom i onda kad više ne bude ni tate? Jesam li uz tebesrela pravi život i ujedno se već oprostila od njega? To bi bilo suviše surovo. Ali, obećala sam Darji.Hoću li obećanje i održati, ako Tomaž možda... Ludice, opet sanjariš! Tako, mali moj, sada možeš naspavanje. Još nisi spreman? Dabome, gladan si. čekaj, odmah, odmah!

Opet sjuri u prizemlje, u kuhinju, da ugrije mlijeko za maloga. Dok je trčala mimo blagovaonice,Stropnikova, koja je upravo tada izašla na prag, dovikne joj više podrugljivo nego ljutito: "Je li ti totrebalo?"

Jelki navre krv u obraze. Ne, ne, mali tamo gore stvarno nije gadan, ti si, mama, gadna, i još kakogadna! I nemilosrdna, strašno nemilosrdna. Kad bi imala srca, rekla bih ti kakva me je još nesrećazadesila, i ti bi našla riječ utjehe, možda bi me utješilo samo to ako bih se kraj tebe mogla isplakati, kakosam se kraj tete Franchon. A ti mi se smiješ. Gadna si, gadna, gadna! Gospođo Sofijo, pravo ste imali kadste rekli da mi kod kuće neće biti lako ako imam majku kojoj nisam mogla povjeriti što je sa mnom. Akakva li je tek gospođa Gramont! Kako samo voli Ivette; nije joj samo majka, već i sestra i prijateljica.Ona tri dana, kad ih je koncem srpnja posjetila, bila su obiteljski praznici. Koliko li su toga majka i kćiimale jedna drugoj reći! Koliko sitnih, svakodnevnih zgoda i zgodica iz one londonske porodice i kućegdje je Ivette živjela, pa s univerziteta koji je pohađala, pa s večernjeg tečaja gdje se usavršavala u jeziku!Takve su stvari za moju mamu tričarije i školske ludosti na koje je šteta gubiti vrijeme. Raspravljale su i oengleskom jeziku i engleskoj literaturi, koju Ivette studira, a njena majka predaje na liceju blizuLuksemburškog parka i još na nekoj večernjoj školi; u mnogočemu su se slagale, no u ponečemu irazilazile, posebno u ocjeni novije engleske literature, kojom je Ivette strašno oduševljena, a njena majkaodlučno odbacuje; ponekad su se upravo porječkale, ali su unatoč tome ostale prijateljice, i dakako, majkai kći. Od ujutro do uveče bile su zajedno i pričale, pričale, pričale. Kad god je dospio, njihovu razgovorupriključio se i gospodin Gramont, a često i Franchon. One tri noći Ivette nije htjela da ja spavam nastarinskom otomanu u blagovaonici, a ona u svom krevetu, ne, ona i Franchon odnijele su otoman ubračnu spavaonicu, te je spavala kraj širokog kreveta svog oca i majke, kao i onda kad je bila još malena inije pohađala školu.

"Mjesec dana nismo se vidjeli i dan je upravo prekratak da bismo porazgovarali o svemu što se u tovrijeme dogodilo ovdje kod nas i tamo preko La Manchea."

Tako je rekla gospođa Gramont. Kao da rješavaju zamršene i goruće probleme domaće i svjetskepolitike, a razgovarali" su samo o sebi. A gospodin i gospođa Gramont, međutim, imaju u svojoj bogatojknjižnici također i djela Marxa, Engelsa, čak Lenjina!

Koliko smijeha, koliko šale, koliko ozbiljnih razgovora, ali i zagrljaja i poljubaca! A trećeg danaIvette, nimalo veće i ništa manje djetinjasto stvorenje od mene, iako je dvije godine starija od mene,povjerila je majci zašto je zapravo došla tako nenadano kući, ta. o svom dolasku obavijestila nas je tekdan ranije: na univerzitetu je srela momka, doduše siromašnog ali veoma simpatičnog, poštena karaktera iširokih vidika; zaljubila se u njega i on se zaljubio u nju, no to su jedno drugome rekli istom prije

-136-

nekoliko dana. Veoma se vole. Više nije mogla izdržati, svoju sreću morala je povjeriti majci i ocu, istomtada njena će sreća biti potpuna. Gospođa Gramont i gospodin Gramont nisu se suprotstavljali toj ljubavi,iako bi, kako mi je rekla Franchon, više voljeli da se to još nije dogodilo i da je momak Francuz, a neEnglez. Čitavog dana to su krili preda mnom, ali je uveče Ivette ipak ispričala i meni.

"I ti, Jelko, već imaš momka? Sigurno ga imaš, zar ne? Pokaži njegovu sliku, reci kakav je, koliko tevoli! Govori, pričaj mi o njemu!"

"Nemam momka... imala sam ga, ali ga sada više nemam ... "

"Je li te ostavio, ili si ti ostavila njega?"

I još koliko i koliko pitanja!

One večeri konačno sam se trgnula iz snova u kojima sam dotle živjela, te zakoračila tvrdim pariškimtlom. Potom se nizalo: automobilska nesreća gospodina Julesa, odlazak Gramontovih na odmor, Eiffelovtoranj, Tomaževo pismo ...

Da sam prošle godine mogla mami reći da sam zaljubljena u Tomaža, možda me ne bi toliko tjerala naAdinu proslavu i ne bi mi se dogodilo ono što mi se dogodilo. Sve bi bilo drukčije da je mama drukčija,da mama ima više srca, za mene i za tatu, da je dom prvo, a tek potom sve drugo, a ovako pak...

Mlijeko se ugrijalo: nalije ga u bočicu, te potrči stepenicama, i ne osvrnuvši se kroz otvorena vrata ublagovaonicu.

No kad je ušla u svoju sobicu i vidjela kako se dijete još uvijek zadovoljno proteže i gimnasticira, ikad je malo kasnije vidjela kako još zadovoljnije pije mlijeko, malko joj lakne. Pij, samo pij, da što bržeporasteš i da mogu barem s tobom razgovarati, dakako o svakodnevnim, veoma veoma sitnim stvarima,da već jednom zaboravim na velike, sudbonosne stvari. Možda će još večeras doći teta Katra. S njom ćurazgovarati, kao Ivette sa svojom majkom, o sitnim, ali i o veoma važnim stvarima i pitanjima. Vidjet ćeš,mali, moj, kako je to dobra žena. Brinut će se o tebi, kao da si njeno dijete, i o meni, kao da sam njenakći. Dođi, teto Katro, samo dođi, dođi! Je li ti dosta, mali proždrljivče? San te savlađuje, zar ne? Još malo,još samo malo, da bi bolje spavao. A sada zaista više ne ide u želučić, zar ne? U redu, u redu. Dobar si ti,gospođa Sofija je rekla da su Jeannot i Simona više tražili, čak noću ih je morala povijati i hraniti, a tispavaš do jutra. Samo spavaj, barem, ti imaj razumijevanja za svoju mamicu.

Digne zaspalo dijete i pritisne njegov obraz na svoj. Obuzme je toplo čuvstvo, kakvo dotle nijepoznavala. Ta ti si moj! I još jednom ga stisne k sebi. Nisi ružan, nisi, oprosti, mali moj. Ako te još nevolim, prije ili kasnije zavoljet ću te, da, sada znam da ću te voljeti. I ti ćeš voljeti svoju mamicu, zar neda hoćeš? čovjek zaista ne može živjeti bez ljubavi.

Položi dijete u košaru i brižljivo ga pokrije, a zatim priđe k pisaćem stolu. Posljednji je čas daporazgovorim s tetom Franchon, da se zahvalim gospođi Sofiji i da pišem Gramontovima.

Sjedne i lati se pisanja.

Dok je pisala drugo pismo, prizori iz njenog života u Lensu toliko su oživjeli da joj se na časak učiniloupravo čudno kad je ugledala sebe u svojoj sobici s papirom pred sobom.

No tek što se prihvatila trećeg pisma, dolje pred kućom zaustavio se auto.Skoči k prozoru. Da, dolje se zaustavio tatin auto. časak zatim već je bila u prizemlju.

No iz auta je izašao samo Stropnik.

"A teta Katra?" upita razočarano.

-137-

"Doći će, doći će!" odvrati Stropnik došavši do ulaznih vrata gdje ga je čekala Jelka. "Ne može samotako ostaviti svoje kokice, zečiće i praščiće, a vrt mora pospremiti. Dakako, nije mogla vjerovati. Tkouopće i može vjerovati? Da nije bilo kako je bilo, ne bi došla, navikla je na svoj siromašan i usamljeničkiživot." Kad je ušao u predsoblje i na vratima blagovaonice se pojavila Stropnikova, još je rekao: "Unedjelju ću se odvesti po nju. Ostat će samo do kraja školske godine, tako je rekla. Ali, možda ćemo jeipak privoljeti da ostane i dalje. Bit će bolje i za nas i za nju, ona njezina kućica više je nalik na brlognego na ljudsko prebivalište."

"Samo da dođe, samo da dođe, samo da dođe!" usklikne Jelka sva sretna i otrči gore u svoju sobicu.

ADA

Koncem tjedna, u petak poslije četvrtog popodnevnog sata, ravnatelj je sazvao sjednicu. Najprije suprihvatili već peti ili šesti put ispravljen i dopunjen školski statut, zatim pretresli nekoliko problema kojeje donio Sa sobom prvi mjesec nastave, te konačno poslije gotovo trosatnog više ili manje uzbudljivograspravljanja došli do posljednje tačke: Kazne i razno.

Poslije kraće diskusije kaznili su ukorom čitavog nastavničkog vijećaj nekog trećeškolca zbogbestidna ponašanja: usred sata iz zemljopisa ustao je i napustio razred; kad se malo prije završetka satavratio, te ga profesor Mirko Poznič, Pustinja Gobi, pitao kuda je lutao, rekao je da više nije mogaoizdržati u razredu. U dvoboju riječima, koji je uslijedio, još je rekao i to da nije mogao izdržati stoga jerga takav zemljopis, kakav predaje profesor Mirko Poznič, ni najmanje ne zanima. Predsjednica razrednezajednice tog istog razreda, sitno plavokoso stvorenje, koje su pozvali na taj dio sjednice, rekla je dodušeda je profesor veoma oštro pobijao kolegu koji živi u nesređenim prilikama, otac je nedavno napustiomajku i otišao s nekom ženom u Austriju ili Italiju, odakle se zacijelo više neće vratiti; no njen slabašniprigovor, zapravo molbu, nitko nije uzimao u obzir, tobože, s tim je đakom bilo poteškoća već i ranije, nijedno polugodište dosada nije prošlo bez kazne, a profesori imaju što dalje sve manji autoritet, jer suvišepopuštaju, čemu treba već jednom zauvijek da dođe kraj.

Potom su poveli raspravu o školskom plesu.

Poslije uvodnih riječi, kojima je ravnatelj objasnio da đaci i ove godine žele u subotu školski ples,povela se burna diskusija. Neki su — kako profesori tako i profesorice — bili za ples, drugi su bili protivnjega. Protivnici plesa nabrajali su što se sve događalo prošle školske godine na tim plesovima. Iako seples održavao u školskim prostorijama i samo za domaće đake, pa za one koji su bili pozvani, uvijek seubacilo više ili manje tuđih plesača koje nitko nije pozivao, a unatoč najstrožoj zabrani potajno su točilialkohol, da bi više zaradili, pušili su kao Turci, čak i dok su plesali, iako je u školi pušenje najstrožezabranjeno, žvakali gume za žvakanje, čak i dok su plesali, plesali najdivljije američke plesove, aodjeveni su bili tako kao da su u kakvom koloradskom baru. A kako su tek postupali sa školskiminventarom! Svake subote otišao je k vragu barem jedan stolac. A tek moral! Nema profesora koji nije zavrijeme inspekcije zatekao par u zagrljaju u kakvom tamnom kutu, ili čak u prostoru ispred ženskog ilimuškog zahoda. Ukratko: takav ples kakav se dosada održavao u školi, mladom čovjeku ne pruža ništalijepo ni plemenito, već ga moralno kvari, to nije đački ples, već divljačka galama i čista jagma zanovcem koji bi poslije mature četvrtoškolcima trebao da omogući ekskurziju u Grčku ili Italiju. Nozagovornici plesa dokazivali su da je ples potreban, i te kako potreban: ako đaci imaju ples u školi, neće

-138-

odlaziti u prljave krčmetine; ali je potreban stroži nadzor, pri čemu treba da sudjeluju i đaci, rukovodiociomladinske organizacije koja je također odgovorna za ples, te članovi plesnog odbora; treba, nadalje,postići to da na ples doista ne dolaze nepozvani, a pogotovu pripiti omladinci. Za vrijeme plesa školskavrata neka budu zaključana, a sve prostorije namijenjene za ples osvijetljene, tko ne bude doličnoodjeven, taj neće imati pristupa na ples, a tko se pak bude nepristojno vladao, morat će ga smjestanapustiti. Nadalje treba postići da priređivači — pojedini treći i četvrti razredi — ne jure toliko za štovećim dobitkom, za maturalnu ekskurziju neka počinju skupljati novac već u prvom razredu i nekaorganiziraju kulturne i sportske priredbe. Ulaznica, koju će skupljati na plesu, neka ostane plesnomodboru, da bi mogao osigurati solidnu glazbu i organizirati kulturan ples.

Pošto je svaka stranka rekla svoje, progovorio je još i ravnatelj koji se odlučno založio za ples, tobože,ni škola nije bez svake krivice, u plesnom odboru morao bi sudjelovati jedan od profesora fiskulture, aprofesor-inspektor ne bi smio biti samo policajac, već i savjetovalac, a na svaki bi način trebalo što prijeunajmiti učitelja plesa koji bi rukovodio plesom i organizirao plesni tečaj za prvo- i drugoškolce.

"Uostalom", još doda, "u tom sam se smislu već dogovorio s ovogodišnjim plesnim odborom. Vaničekaju tri predstavnika, pozvat ću ih da pred čitavim vijećem obrazlože svoj plan i obećaju da će ljetosples biti na dostojnoj visini."

Još prije nego što je ravnatelj ustao, jedan od mlađih profesora priđe vratima, otvoriih i vikne u hodnik: "Predstavnici plesnog odbora!" J

Uđoše dvojica dugonja i Ada Kotar. Momcima bijaše malko nelagodno, no Ada glasno i bez imalozbunjenosti pozdravi nastavničko vijeće, te sjedne kad im ravnatelj zapovjedi da sjednu na prazne stolicekraj vrata. Riječ je dobio predsjednik plesnog odbora, tamnokosi dugonja, ali već poslije nekolikorečenica vodstvo "plesne delegacije" preuzme Ada i obrazloži kako su bili zamislili ovogodišnjuorganizaciju plesa. Uzeli su u obzir sve prijedloge druga ravnatelja, dali tiskati posebne legitimacije i većse dogovorili s jednim od drugova profesora fiskulture da uđe u plesni odbor. Ljetos bi čisti dobitak jošišao u ekskurzijski fond pojedinih četvrtih razreda, ali bi uzeli učitelja za plesni tečaj i taj bi tečaj bionamijenjen prvo- i drugoškolcima, uopće, učinili bi sve da druge školske godine čisti dobitak ostaneplesnom odboru.

Dok je to govorila, Adi su žive, zelenkaste oči sve smjelije i slobodnije prelazile po prilično velikoj,ali za toliko mnoštvo profesora i profesorica premalenoj zbornici. Premalenoj i suviše jadnoj. Kakvi li susamo ormari! Svaki je drukčijeg oblika i boje, a onaj glomazan tamo uza stražnji zid sigurno je još izdoba stare Austro-Ugarske. Je li naša škola zaista tako jadna ili pak profesori nemaju nikakva ukusa?Čudo jedno da su barem stolovi novi. No čega sve nema na njima: knjige, bilježnice, novine, časopisi,ženske torbice, aktovke, crtači pribor, instrumenti iz fizikalnog kabineta, a tamo dolje čak i mreža svoćem i salatom. I kakav dim, prava sušionica za meso, a ovi velepušači i velepušačice tako smrtnoprogone pušenje u školi! I kako se samo drže! Drugarice Morano, ne gledajte me tako kritički i svisoka,govorim u ime plesnog odbora, koji je došao do ovih zaključaka na dva sastanka od kojih je prvi trajaosamo četvrt sata, jer smo se porječkali i razišli, ali je drugi trajao više od pet sati jer smo htjeli jedandrugoga uvjeriti svaki u svoje stanovište. Vama, druže Pustinjo Gobi, vama je dakako svejedno imamo liples ili ga nemamo, vama uopće ne govorim, ali govorim drugarici Emi, drugu Monsieru Alorsu,ravnatelju, i još ponekome koji shvaća nas mlade, ili se barem trudi da nas shvati.

"Tako smo odlučili", konačno završi malko zadihano, "i po razredima smo već održali sastanke, našisu prijedlozi prihvaćeni, ljudi žele plesati i obećali su da će biti disciplinirani, krajnje disciplinirani", jošdoda i sjedne.

-139-

Ipak su neki profesori, prije svega Morana, ustrajali na svome, navodno, ples ne spada u školu, a prijesvega ne na hodnik, spadao bi u najboljem slučaju u fiskulturnu dvoranu. Morana još doda da je plesniodbor i početkom prošle školske godine bio obećao da će sve biti u redu. A kako je bilo? Kad se samosjeti onog svibanjskog plesa što ga je organizirao njen razred! Sramota i strahota!

Sada se javiše još neki protivnici plesa, šaljući djevojke, koje žele plesati, u plesnu školu, jer ples,navodno, nije stvar gimnazije; no jave se i oni koji su tvrdili da ples spada u školu. Konačno su se ipaksložili: ples je dopušten samo privremeno, za dva mjeseca, do državnog praznika; ako bude pristojan ikulturan, dopuštenje će biti produljeno; u slučaju bilo kakvih izgreda bit će smjesta ukinut.

"No, a sada imamo još samo jednu, posljednju stvar", reče ravnatelj s olakšanjem i pogleda na zidnisat koji je pokazivao već pola deset, "još samo nekoliko minuta strpljenja, molim." Kako su se uto đacidigli da odu, namigne im neka ostanu. Iz mape, koju je imao pred sobom, uzme ispisanu polovicu arka."Samo ostajte, to se tiče i vas, ne samo nas!"

Rekao je da Stropnik Jelka, učenica prošlogodišnjeg III f, moli za naknadni upis. Rekao je još i to daje koncem ferija rodila, u Francuskoj, odakle se prije nekoliko dana vratila s djetetom. Po Statutu bi,doduše, imao pravo da sam odobri naknadni upis, no kako su razlozi zbog kojih se đak nije mogao navrijeme upisati ipak prilično nesvakidašnji, stvar predaje na rješavanje čitavom nastavničkom vijeću; nonajprije moli drugaricu profesoricu Ivu Kopač, koja je bila trogodišnja razrednica moliteljice, da iznesesvoje mišljenje.

Profesorica Kopačeva pogleda prema vratima, gdje su sjedili đaci, zatim ravnatelja, pa upita ozbiljna istroga lica: "Nije li stvar previše delikatna da bismo o njoj raspravljali pred đacima?"

"Mislim da je čak potrebno da o njoj raspravljamo pred njima", reče ravnatelj, malo pošuti i još reče."Kao što je nekima poznato, u jednom od trećih razreda opet imamo trudnicu koja će, koliko sam upućen,uskoro roditi. Stvar treba dakle riješiti načelno, i u prisutnosti đaka. Petar Sitar je član školskog odbora",još reče pogledavši visokog tamnokosog momka koji je u isti čas ustao i odmah zatim opet sjeo, "a AdaKotar kolegica Jelke Stropnik, zar ne?"

Ada se digne.

"Da, druže ravnatelju" reče, s blagim crvenilom na licu i opet sjedne.

Najprije malko gunđanja, očigledno se nastavničko vijeće opet podijelilo, jedni su odobravaliprisutnost đaka, drugi su bili protiv toga, a onda se Kopačeva iznova javi.

"Ako je tako, moram drugu ravnatelju", progovori strašno ozbiljnim glasom, "postaviti nekolikopitanja, jer sam u tu stvar sasvim neupućena, nitko me nije ništa pitao, nitko mi ništa nije rekao, ni samaučenica ni njeni roditelji, niti bilo tko od njenih kolega i kolegica, znam samo to da je za vrijeme ferijabila u Francuskoj i da se odanle vratila s djetetom, kako je već rekao drug ravnatelj. Trebalo bi ipak znatišto je s ocem njenog djeteta, zašto se nije udala za njega ili pak ostaje barem mogućnost da će se udati."Budući da je od širokog, smeđe oličenog ormara, koji je u Adi izazvao takav otpor, doletio kratak,kikotav smijeh, ona prijekornim, upravo već ljutitim pogledom ošine dva mlađa profesora i mlađuprofesoricu, koji su sjedili ondje, te reče naglašavajući: "Učenica se iz Francuske vratila s vanbračnimdjetetom, i nije svejedno hoće li se barem naknadno vjenčati s ocem svoga djeteta ili neće."

"Kako je rekao njen otac, ta je mogućnost isključena", reče ravnatelj, "uostalom, to više pogađaroditelje nego nas, prije svega nju samu", još doda.

Tamo od prozora, gdje je sjedilo nekoliko mladih profesorica, koje su za vrijeme diskusije o školskomstatutu i školskom plesu vodile neke svoje razgovore, no koje su sada ipak osluhnule što se govori, dignese desna ruka.

-140-

"Molim, drugarice Gombač!" f - - - J

Mlada profesorica, visoka, stasita djevojka u crvenom, tijesnom kaputiću, s jako natapiranomsvijetloplavom kosom i cinoberski namazanim usnicama, reče da je učenica, kako je čula, zanijela nakućnoj zabavi, navodno kod viših funkcionera, i da ni kod kuće nisu znali da je u drugom stanju i da jeotišla u Francusku da rodi.

"Možda zna nešto više Ada Kotar", reče profesor Mirko Poznič koji je već čitavo vrijeme naokoposve odsutno sjedio na svojem mjestu ispod velikog, također veoma starinskog zidnog sata. Eh, ta djeca!Za vrijeme praznika dobio sam još jedno i sada sam još veći rob drugarice, pardon, gospođe punice, padrugarice supruge, pa svoje djece i školskih huligana i huliganki koji također već imaju djecu. Đavo nekanosi svu tu djecu, pa školu i dom!

Ada opet malko pocrveni, digne se i progovori još prilično čvrsto: "Ni meni ni bilo kome drugome urazredu ništa nije poznato. To da je Jelka dobila dijete doznali smo tek drugog ili trećeg dana škole.Nikome nije rekla, ni prije, mislim prije, kad je bila u drugom stanju."

I opet sjedne. Uh, kakvi li su to profesori! što ih sve ne zanima, u što sve ne zabadaju prste. PustinjaGobi neka se radije temeljitije pripremi kod kuće za nastavu i neka zanimljivije predaje, a ona motka zahmelj neka nađe sebi bolji damski salon i neka pronađe svom licu primjereniju šminku. Što ih se tičukućne zabave!

Ravnatelj htjede nešto reći, ali je Kopačeva već preuzela riječ.

"Utoliko gadnije za učenicu", reče. "U razredu se ponašala kao da ne zna brojati do pet, kod kuće jedakle također hinila nevinost i nedozrelost, ta, koliko poznajem prilike, njeni kod kuće veoma su strogi,iako je otac samo ponekad dolazio na roditeljske sastanke, a majke, koliko se sjećam, uopće nije bilo.Ako bismo Stropnikovu primili kao redovnog đaka, to bi bio poticaj za nju i njoj slične na školi. Kako jerekao drug ravnatelj, u jednom od trećih razreda opet imamo trudnicu, slijedeće godine imat ćemo ih veću drugom... "

"I za dvije godine upisivat ćemo već u prvi razred trudnice!" usklikne postariji profesor koji je u tokudiskusije o školskom statutu obavljao razredničke poslove, a u toku diskusije o školskom plesu staoispravljati školske zadaće, ali je u raspravu, unatoč tome, s vremena na vrijeme ubacivao kakvu jetkuprimjedbu koja je izazivala smijeh njegovih susjeda i susjetki.

I sada se tu i tamo neki nasmijaše.

Ravnatelj pokuca olovkom po stolu.

"Molim!"

"Ja sam protiv upisa", nastavi Kopačeva kad je zavladala tišina. "Stropnikova nije slab učenik, zatomože gimnaziju nastaviti privatno, roditelji su dosta dobro situirani i moći će biti bez dječjeg doplatka iplatiti taksu za ispit i maturu. To će biti dobra lekcija i njoj i svima drugima, a djevojci nećemoonemogućiti školovanje."

Jelka neće smjeti u školu? Ada je sve neprijateljskije promatrala svoju razrednicu. Kad Kopačevaumukne, ona pođe užarenim pogledom od profesora do profesora. Jeste li poludjeli? Ta Jelka nećedolaziti u školu s djetetom, niti će joj dijete pisati kod kuće domaće zadaće! Živite li još uvijek u dobastare Jugoslavije kada su, kako je otac napomenuo već više puta, u školama vodili glavnu riječvjeroučitelji? Zar nema nikoga da odbrusi toj staroj, zarđaloj djevici? Još jednom preleti pogledom prekozbornice. Svi ti još mladi i stariji muškarci, sve te starije i još mlade žene, svi oni isti su kao i drugi ljudi,a u razredu se prave tako važni i značajni. U diskusiju se upliću više ili manje nervozno, ili se uopće ne

-141-

upliću, prate tok stvari ili se bave nekim drugim stvarima, školskim ili pak neškolskim, prate razgovor iliga ne prate, ona dvojica kraj prvog prozora već čitavo vrijeme šahiraju kao da su na šahovskom turniru, aprofesor sociologije neprestano šapće nešto u uho svojoj mladoj susjetki, profesorici Zlati, u koju jezaljubljeno pola četvrtoškolaca. Ali gle, netko je s ovog kraja stola poslao na onaj kraj listić, neki pušekao za okladu, motka za hmelj i njena susjetka žvaču gumu za žvakanje, čas ovaj čas onaj s dosadompogledava na sat, na zidni, pa onda na svoj, kao da školskom ne vjeruje, a stara, sjedokosa Roza, koja jedoduše već umirovljena — a na nesreću svih svojih učenika još uvijek honorarno predaje — za vrijemerazgovora o plesu zadrijemala je, inače bi sigurno podigla svoj neprirodno visok glas. No, konačno seipak stala buditi. A profesor Bela tinta, to jest Bele Tine, ispravlja školske zadaće kao da kod kuće nemavremena za taj posao. Na dlaku su slični našem razredu, samo što su deset, dvadeset i više godina starijiod nas, no po načinu mišljenja neki i za pola stoljeća, ako ne i za čitavo stoljeće. Zar Jelka da ne smije ine može nastaviti gimnaziju kao redovan đak? Zar doista nema nikoga da pobije Moranine zastarjelenazore? Drugarice Emo, druže Monsieru Alors, drugarice fiskulturnico, vaše ime ne mogu zapamtiti,druže ravnatelju, trgnite se već jednom!

Ne samo Ada već i oba njena pratioca, tamnokosi Petar i plavokosi Milan, najbolji plesač na školi,također su se sve pozornije, ali i manje zbunjeno, osvrtali po zbornici i zaustavljali upitne poglede čas naovom čas na onom profesoru ili profesorici.

"Tko se još javlja za riječ?" upita ravnatelj poslije kraće stanke, za vrijeme koje je bilo tako tiho da suse kroz otvorene prozore s dvorišta čuli koraci jednog od školskih podvornika, a s ulice s druge straneškole buka kamiona koji je upravo 11 taj čas protutnjao mimo.

"Mislim", progovori profesor Andrej Petek, Monsieur Alors, ustavši i pogledavši prisutne, "mislim dabi to bilo nepedagoški. Učenicu poznajem od prvog razreda, savjesna je i marljiva, za francuski'posebnonadarena, i, koliko znam, poslije mature upisat će se na romanistiku. Redovno školovanje ipak pružamnogo bolji, mnogo čvršći temelj za univerzitetski studij, nego privatno; pa i lakše je. A nemojmozaboraviti da učenicu čeka na kraju godine matura s redovnim đacima, znači, mora savladati čitavogradivo isto tako temeljito kao i naši redovni maturanti. Znam da će roditelji moći biti bez dječjegdoplatka i da će moći platiti taksu za ispite, financijska strana u tom slučaju uopće nije važna, važna jepedagoška, moralna. Nije li prilično okrutno već sve ono što se djevojci dogodilo?" Opet preletipogledom po zbornici,.jer još uvijek je bilo nekoliko njih koji su se držali kao da se stvar njih ne tiče, azatim nastavi. "Djevojka-učenica, kojoj još nema ni sedamnaest godina, zanijela je, mjesecima imjesecima krije trudnoću, kod. kuće, u školi i na ulici, a zatim bježi u Francusku da ondje rodi. Kolikosam čuo, roditelji su istom deset ili petnaest dana poslije poroda doznali da su dobili unuka. Drugravnatelj je rekao da ženidba uopće ne dolazi u obzir. Znači, momak ju je ostavio, sigurno još prijeporoda. Nisu mi poznate prilike u njenoj kući, na žalost, ne poznaje ih ni njena razrednica, inače bi namrekla nešto više o njima, ali već sama činjenica da majka nije dolazila na roditeljske sastanke, a prijesvega činjenica da je učenica tako ustrajno sakrivala svoju trudnoću i otišla da rodi u Francuskoj, svedočida prilike u njenoj kući nisu takve kakve bi morale biti. Ni kod kuće ni tu u školi ona nije imala nikogakome bi se mogla povjeriti, pobjegla je u tuđinu, da ondje rodi. I vratila se s djetetom. Kod kuće jojsigurno nije Iako. I zar da joj mi zatvorimo još i školu? Mnogo je izgubila, opljačkana je za svojenajljepše doba, pa zar da joj njezin već ionako dovoljno težak život mi još više zagorčimo?" Zašuti i opetpogleda drugove i drugarice; neki su ga pozorno slušali, ovaj ili onaj s očiglednim povlađivanjem, drugi sisto takvim očiglednim odbijanjem, no neki su još uvijek prelistavali ilustrirane revije, domaće iinozemne, svršavali razredničke i druge poslove i sve nestrpljivije pogledavali na sat, zidni i svoj, ašahisti još uvijek zaneseno buljili u šahovsko polje pred sobom i svakih pet minuta povlačili potez. "Jasam za to", nastavi Monsieur Alors glasnije, da bi ga čuli i oni koji dosad nisu slušali, "ja sam 7a to daJelku Stropnik primim kao redovnog đaka i na taj joj način olakšamo učenje, pa i život!"

-142-

"A ja sam kao razrednica protiv!" vikne Kopačeva odlučno još prije no što je Monsieur Alors sjeo."Drug Petek vidi samo Stropnikovu, a ne vidi druge djevojke i druge mladiće, ne vidi čitav razred. Ako jeprimimo, time ćemo dati na znanje da odobravamo ono što se dogodilo, i razred, koji je i onako naprilično lošem glasu, bit će još gori, uopće nemoguć. A onim pak djevojkama i mladićima koji su joškako treba, bit će neprijatno da sjede s kolegicom koja... koja... " pogleda prema vratima odakle su đacinepomično, veoma začuđeno buljili u nastavničko vijeće, dok se, međutim, na Adinom punačkom, aliipak lijepo i brižno njegovanom licu javljalo ogorčenje, "mislim da znate što želim reći", nastavi pošto seopet okrenula prema drugovima i drugaricama. "Već i to je nezgodno što znaju da je majka, što znaju daima dijete i da će u mislima biti više kod djeteta nego na nastavi, da..." Upadica Starmanove, koju nijerazumjela, zbuni je, te izgubi nit, zato nastavi tek za koji časak. "Mislim, mislim da se majka, pa i takomlada majka kakva je naša učenica, mora sva posvetiti djetetu. A redovno školovanje u gimnazijiisključuje mogućnost da će mu se posvetiti potpuno; a to, da u školu dolazi samo tu i tamo, to nemasmisla, stoga je bolje da uči privatno, učit će kad bude mogla, a na kraju školske godine položit će ispit izsvih predmeta. Zapravo, ako je ne primimo kao redovnog đaka, učinit ćemo uslugu i njoj, pa i njenomdjetetu kome je pogotovuprve godine potrebna najbrižnija njega."

"Brigu oko djeteta preuzeo je dom", progovori ravnatelj kad je Kopačeva konačno sjela, "njen mi jeotac dao riječ da dijete neće ometati njegovu kćerku u učenju, školu će moći redovito pohađati, uopće,ispunjavati sve dužnosti što ih nalaže škola."

"0, o čemu mi raspravljamo!" usklikne sjedokosa profesorica kao utopljenica. "Nekad o takvimstvarima ne bismo debatirali, ni učenici ni njenim roditeljima ne bi ni palo na pamet da je u takvomslučaju redovno školovanje uopće moguće... "

"Eh, Rozo", smijući se presiječe svoju susjetku posve ćelavi profesor kome je, međutim, do mirovinenedostajalo još prilično godina, "eh, Rozo, gdje su ona naša vremena! Zar ne vidiš da je sada svedrukčije?"

"Dakako, bolje!" dovikne s ironičnim prizvukom profesor Bela tinta, koji je nesmetano ispravljaoškolske zadaće.

"Bolje za omladinu!" nadopuni ga njegova susjetka, koja je još u toku diskusije o đačkom plesu uzelau ruke pletivo, te s njega samo ponekad podigla glavu, pogotovu tada kada je govorio ravnatelj kome je tui tamo čak kimnula, iako je očigledno bila daleko od onoga o čemu se vodio razgovor.

Još nekoliko upadica odavle i odanle, pa i smijeha. Netko je čak ustao i zgrabio aktovku, misleći da jesjednica već završena, ali ga susjetka dohvati za kaput i povuče natrag na stolac.

Ravnatelj, kome je s lica nestalo dobrohotnog smiješka, mrzovoljno pogleda prisutne i još glasnijenego prije pokuca olovkom po stolu.

"Stvar je ozbiljna, molim! Radi se o našem učeniku!" Zar ti ljudi zaista nemaju nikakva pedagoškog,što pedagoškog, ljudskog osjećaja? Polovica ih još uvijek ne sudjeluje, a polovica onih koji sudjeluju nevide nesretnu djevojku već samo ime u dnevniku, ime koje je upravo lako precrtati. A nama nisu izručenana odgoj imena, već mladi ljudi sa svim svojim veoma, veoma zamršenim problemima. Zar bi mojaMetka već godinu dana prakticirala na sudu da joj nisam pomagao kad je u toku studija na fakultetuklonula kao student i kao čovjek? I ja i Minka pomagali smo joj da prebrodi krizu i sada radi posao skojim je zadovoljna, ima muža s kojim se razumije, i dijete koje je ljetos počelo pohađati školu. A Niko?Ni gimnazije ne bi završio da nismo ja iMinka imali toliko strpljenja s njim, a sada se priprema za diplomski ispit. Istina, Minka se mora brinutiza njegovog Miklavžeka, pa čak i za Lidiju koja tek polako otaljava ispit za ispitom, no za godinu dana

-143-

Niko i Lidija ipak će stati na vlastite noge. Ovi ljudi stvarno ne znaju da danas vrijeme juri brže negonekoć, a naše su škole, a posebno gimnazije, još uvijek tamo negdje u doba Marije Terezije! "Radi se,molim", vikne opominjući ih, "radi se o mladom čovjeku!"

"Ali se radi i o ugledu naše škole!" doleti odanle od peći.

"Da", prihvati ravnatelj, "i o ugledu naše škole! Ali bi ugled naše škole trpio ako ne bismo somladinom, koja nam je povjerena da je odgajamo, postupali pedagoški, humano", završi naglašeno, azatim se okrene prema vratima. "No, recite da li bi se vama i vašim kolegama i kolegicama činilo čudnoako bi s vama sjedila mlada mamica!"

Đaci se začudno pogledaše, kao da pitanje nisu shvatili, a zatim tamnokosi ipak ustane i reče: "Zaštobi nam se činilo čudno? I drugarice profesorice su mamice, pa nam se ne čini ništa čudno."

Smijeh tamo kraj širokog ormara iz austrougarskih vremena, a ovdje sprijeda na dugačkom i širokomzelenom stolu nestrpljivo kucanje olovkom.

"što kažeš ti, Kotarova, koja si njena kolegica? što bi rekli kao razred ako bi Stropnikova opet došla uškolu?" još upita ravnatelj.

Ada, koja nije uopće znala za strah pred profesorima, a ono malo štovanja što ga je osjećala naglo jojiskopnilo, digne se i mirno, bez zbunjenosti odgovori; "Nitko kod nas u tome ne bi vidio ništa čudno,nitko uopće i ne misli, ne može ni zamisliti da Jelka ne bi mogla doći u školu; neke su je djevojke većposjetile, i cvijeće joj odnijele, a danas popodne posjetilo ju je nekoliko momaka s razrednimpredsjednikom Tomažem... "

"Bravo, bravo!" usklikne Ema Starman koja je, sva u crnini, sa sve većom pažnjom i zanimanjempratila diskusiju.

"Tako mislite vi! A ja mislim onako kako sam rekla!" ljutito Kopačeva presiječe Adi riječ. "U mojrazred neće ući!" To je ipak previše. Disciplina je ionako već otišla k vragu, omladina ionako nemamoralne kičme, radi što joj se sviđa i što joj pada na pamet, a tu toliko diskusije o stvari koja je sasvimjednostavna: učenica koja ima dijete, bračno ili vanbračno, ne spada u školu, u gimnaziju! Kolegi Petekuse ne čudim, nema djece, pa je popustljiv, pogotovu kad se radi o djevojkama, a Emi je dijete umrlo; noda se ravnatelj, koji ima tako gorka iskustva sa svojom djecom, zalaže za takvu učenicu, to je više negočudno. Nećemo joj onemogućiti školovanje, neka uči kod kuće i dođe na ispite! Sto se tiče mene, nemarim za honorar, ni za razredni ispit ni za maturu. Nije li to dovoljno? U kakvim sam okolnostima jaučila? Ne samo četvrti, već i sva četiri viša razreda gimnazije, završila sam privatno, a u međuvremenuodlazila na posao da bismo lakše živjeli. I još k tome bolest u kući, posljednjih pet godina otac nije ni staona noge, ja i mama čitave smo ga dane i noći premještali s ležaja na ležaj. Pa ni poslije njegove smrtinisam mogla ni pomisliti da ostavim posao. Ipak sam završila studij. A sada već dvije godine poslužujemmamu kao da je dojenče, ali nikome ne govorim o svojim teškoćama. Zato i neće biti ništa od mladih jerih previše mazimo, jer uopće ne znaju što je život, jer imaju svega dovoljno i previše jer... jer... "Ne, usvoj razred ja je ne primam!" ponovi oštro i odlučno. "A o tome tko će biti u mojem razredu, odlučivat ćuja, a ne đaci!" još reče i sjedne.

Malko mučne tišine, a časak zatim opet se digne Monsieur Alors.

"Stanovište drugarice Kopačeve ne odobravam i ne razumijem ga", reče. "Uostalom, imamo još četiričetvrta razreda, ako Kopačeva doista ne želi imati u svom razredu učenicu-mamicu, može je primitirazrednik kojeg drugog četvrtog razreda, na primjer drugarica Jenko."

"Ja je ne primam, ionako već imam najveći razred", presiječe Monsieura Alorsa profesorica spletivom, a zatim još reče, "drug Petek lako tako govori kad nije razrednik četvrtog razreda."

-144-

"Da i jesam, rekao bih isto što sam rekao, i primio bih je. Uostalom", nastavi vatreno, "spreman samostaviti svoje drugoškolce i preuzeti bilo koji četvrti razred, pa i četvrti f zajedno sa Stropnikovom."

"Ni jedno ni drugo ne dolazi u obzir", reče ravnatelj kad je Monsieur Alors sjeo, "ili će učenica bitiupisana u svoj razred, ili će pak školovanje nastaviti privatno, ukoliko dakako ne podnese molbu za upis ukoju drugu ljubljansku gimnaziju... "

"...što bi bilo najbolje rješenje!" dovrši ravnateljeva misao umirovljena profesorica Roza.

"Ali ni to ne dolazi u obzir", presiječe staru profesorica ravnatelj, "to bi za našu školu bila najvećasramota", nastavi s ogorčenjem koje je još jedva krio. "U obzir dolazi samo školovanje na našoj školi,redovno ili privatno. Molim, ima li tko reći još nešto važno o toj stvari?"

Za redom se javiše tri profesorice.

Već postarija žena s dugim ispijenim licem rekla je da moraju u prvom redu poštovati mišljenje i željurazrednice koja dovoljno poznaje svoj razred i koja najbolje zna da bi prisutnost učenice koja ima kodkuće dijete utjecalo na razred s kojim je već dosada bilo više nego previše teškoća i koji je uopće najtežirazred na školi.

Profesorica Roza rekla je svojim visokim, piskutavim glasom da bi, odbijajući upis te učenice, osudilii kućne zabave koje su se, kako se čuje, kao kuga raširile po gradu; osudili bi huliganstvo koje se sve višeširi, uopće, pokazali da im nije svejedno što omladina radi kada nije u školi.

Mlađa žena, suha kao trlica, koja se tek nedavno udala za prilično starijeg čovjeka, rekla je pak da ćevjerojatno samoj djevojci biti veoma neprijatno sjediti s kolegama i kolegicama koji o spolnim odnosimasigurno još nemaju ni pojma, a kako bi tek...

"To nema veze!" ubaci se profesorici u riječ profesor Bela tinta. "Zar ne znate što je Pik rekao nakraju moralne prodike svoje razrednice?"

"što? što?" javiše se odavle i odanle.

"Rekao je: 'Prekasno, Morano, prekasno, sve su već počešljane!' I za tu svoju tvrdnju, vjerojatnoistinitu, dobio je ukor."

Smijeh, kikot i pozivi ravnatelja na disciplinu i ozbiljnost, no Bela tinta reče još i to da Stropnikovasigurno nije jedina učenica njihove škole koja je zanijela, ali je, zajedno s onom trećeškolkom o kojoj subili govorili, toliko neupućena u te stvari da nije znala kako da sebi pomogne, kao što su sebi pomogle, ijoš uvijek pomažu, neke druge.

I opet smijeh i kikot, te još nestrpljivije ravnateljeve kucanje olovkom po stolu.

Za Jelku se iznova zauzela Ema Starman; uz ostalo je rekla da je naše društvo još uvijek takvo da nanezakonitu majku gleda s rezervom. I zar da tu djevojku-majku još i oni, pedagozi, žigošu time što će jojspriječiti povratak u školu, u normalno školovanje, u normalan život? Zar da je isključe iz školskezajednice? Naprotiv, što prije moraju te primiti u onu zajednicu u kojoj je živjela posljednjih godina, iučiniti sve da opet počne živjeti životom prave gimnazijalke.

Profesorica, majka troje predškolske djece, rekla je pak da biti majka ipak nije sramota, a imati dijetenikakav grijeh. Ako se to dogodilo nekoliko godina ranije nego što je prirodno, ako se dogodilo unesvakidašnjim i neprirodnim okolnostima, zbog toga mlada majka ipak nije grešnica. Pravo su učinileone njene kolegice koje su je posjetile i odnijele joj cvijeće. "Prvi školski dani sigurno joj neće biti laki,treba joj, dakle, pomoći da što prije prebrodi prve teškoće. Razred je to shvatio, a mi odgojitelji?" završipogođena.

-145-

Sada se javi i predavač predvojničke obuke i sekretar školske partijske organizacije koja je brojalasedam članova, dva đaka četvrtoškolca i pet profesora, među njima

Starmanovu, Kopačevu i ravnatelja. Miješajući siovenski i hrvatskosrpski jezik, on je rekao da su nanekoj školi doista odbili upis u sličnom slučaju, ali su zbog toga na dva ili tri zbora birača tu školu oštrokritizirali, čak su je, koliko se sjeća, napali u novinama, zato smatram da bi učenicu trebalo primiti.

Kako oni koji su bili za, tako i oni koji su bili protiv, svi su što dalje sve odlučnije, oštrije i vatrenijeobrazlagali i potkrepljivali svoja stanovišta. No većina profesora, ipak je još uvijek šutjela, ovaj jepotvrđivao prvima, onaj drugima, a bilo je i takvih koji su potvrđivali i jednima i drugima, štaviše, unatočburnoj diskusiji bilo je još uvijek i nekoliko takvih koji su i dalje radili svoj posao i sve nestrpljivijepogledavali na sat.

Poslije izlaganja predavača predvojničke obuke, ravnatelj koji je sjednicu dotle vodio sjedeći, dignese, snažno pokuca po ploči stola i, kad se zbornica konačno ipak utišala, progovori: "Mislim da smo čulisve razloge koji govore u prilog tome da Stropnikovoj treba omogućiti redovno školovanje, kao i razlogeda bi njenu molbu, odnosno molbu njenih roditelja, trebalo odbaciti. Budući da su mišljenja različita,glasat ćemo o oba prijedloga, o prijedlogu druga Peteka, koji je i moj prijedlog da učenicu treba primiti..."

No prije nego što je mogao nastaviti, odanle od vrata javi se Ada koja je što dalje sa sve većomogorčenošću pratila profesorsku diskusiju. To ipak nije pošteno da Jelka ne smije u školu, već da se čitavegodine mora pripremati za ispite, za čitavih dvanaest ispita i povrh toga za maturu, da krivicom onog

nasrtljivca, zapravo mojom, da, mojom krivicom, ostane sama s djetetom, koje joj neće dati mira nijednog sata, pa s majkom koja je tako nemoguća da bih ja, kad bih bila na Jelkinom mjestu, već odavnopobjegla od kuće. To bi bila nepravda, strašna nepravda! Morana je partijka i zbog svoje pravednosti,prividne pravednosti dakako, ima u vijeću glavnu riječ, možda čak veću od ravnatelja, koji je dobričina.Nazadnjaci sa starom Rozom na čelu, te oni koji ne traže u školi ništa drugo već samo disciplinu, pa

Pustinja Gobi, koji ne može naš razred ni živog vidjeti, pa još ovaj ili onaj, svi će oni stati uz Moranu, iJelka će ostati kod kuće sa cmizdravim djetetom i živčanom majkom. Ne, to se ne smije dogoditi!

"Molim, druže ravnatelju!" uzvikne, dignuvši prije toga desnu ruku.

"želiš?" upita je ravnatelj. , , ^ Q r -

"Molim za riječ!".

"Reci, samo reci što ti je na srcu", progovori ravnatelj dobrohotno.

"Jelku volimo kao i prije", vikne glasno, dignuvši se i učinivši korak prema stolu. "Jelka je još uvijeknaša kolegica i čitav razred želi da se ona što prije opet vrati među nas." Pogledom pređe preko profesorai profesorica, pa završi još glasnije. "Razred traži da se Jelka vrati u školu!"

"Kako? Traži!?" zapišti stara Roza. "To ti je naše samoupravljanje!" zareži Bela tinta iznad školske

bilježnice koju jeupravo ispravljao.

"Jeste li čuli?" crvena u licu krikne Kopačeva. "Takav je moj razred, a neki jošžele... "

Digne se takva graja da Kopačevu više nije bilo čuti. Konačno se probudiše i oni koji su dotle bilidaleko od zadimljene zbornice, ili im je bilo posve svejedno kako će na školi biti sređene stvari koje ih seizravno ne tiču.

-146-

"Baš si ga uprskala!" šapne tamnokosi Adi kojoj udari krv u lice istom kad je sjela.

"Bez uzbuđenja, molim!" vikne ravnatelj pomirljivo. "Ne važite riječi jednesedamnaestogodišnjakinje! Mir, molim! Glasajmo! Tko je za pozitivno rješenje, neka digne ruku!"

Monsieur Alors, Starmanova, onaj mladi fiskulturnik koji je bio izabran u plesni odbor, majka trojedjece i još dvije profesorice smjesta digoše ruku; zatim se diglo još nekoliko ruku, muških, među njima jebila desna ruka predavača predvojničke obuke, ali i ženskih, među njima brižno njegovana ruka pristaleblondinke s natapiranom kosom.

"... osam, devet, jedanaest... dvanaest... petnaest... " brojao je ravnatelj. "Tko još? Nitko više? Znači,petnaest: za." Malko drhtavom rukom zapiše brojku na podnesak koji je imao pred sobom, te se, pošto seprije toga osvrnuo po zadimljenoj zbornici, opet javi. "Tko je protiv? Tko je za prijedlog drugariceKopačeve? Dignite ruke, molim!"

Prva je digla ruku Kopačeva, odmah za njom stara Roza i još tri njene susjede, potom dvije ili trimlade profesorice, koje su tek prije koju godinu stupile na posao, pa profesor Pustinja Gobi i još neki, istotako i obojica šahista te ona trojica kraj starinskog ormara koji su se čitavo vrijeme izvrsno zabavljali, paprofesorica s pletivom i...

Ravnatelj je najprije brojao tiho, zatim glasno.

" - sedam, osam... i dva su deset, dvanaest, trinaest, četrnaest, šesnaest, sedamnaest,.. " Pričeka malo."Tko još?" gotovo vikne.

I istovremeno se digoše još tri ruke onih koji su se uvijek priklanjali većini; potom se digoše još dvijeruke i konačno još jedna.

"Znači, ukupno dvadeset i tri! Tako!" reče ravnatelj nekako umorno, pošto je zapisao brojku. "JelkiStropnik je, dakle, odbijena molba za naknadni upis." Već je sjeo, ali se digne i oštro upita. "Tko sesustezao od glasanja?" Nitko nije digao ruku. "Neki su se sustegli od glasanja", reče razdraženo, "petnaesti dvadeset i tri jesu trideset i osam, a tu nas ima..." Od cjelokupnog broja svog nastavničkog vijeća počeoje oduzimati one koji su se ispričali ili u toku sjednice otišli, ali su mu se brojke pomiješale. "Neka dignuruku oni koji su se sustegli od glasanja!" reče suho, službeno, kako nije imao običaj govoriti.

Dignuše se dvije ruke, jedna ženska i jedna muška, prva još mlada s manikiranim noktima, druga već skoščatim prstima, a časak zatim još dvije ženske, jedna s vjenčanim prstenom, druga bez njega. T \ ~-'

"Znači, četvoro nisu ni za ni protiv, a to je neshvatljivo i neodgovorno, odgoj je ipak povjeren svimanama, svi smo odgovorni za nj", reče ravnatelj ogorčeno i spusti se na svoj stolac. "Dakle", reče kao da nevjeruje svojim riječima, "nastavničko je vijeće većinom glasova odlučilo da Jelka Stropnik ne može bitiredovni đak jer je majka. Time zaključujem... "

No rečenicu nije mogao završiti jer se digla Ada, zakoračila prema stolu i viknula drhtavim glasom:"A što sa mnom, druže ravnatelju?" Okrene se prema vijeću profesora i profesorica, te vikne još glasnije."A što ja, drugovi profesori i drugarice profesorice?"

One koji su već ustali, njene su riječi prisilile da opet sjednu, a ravnatelj začuđeno pogleda Adu kojaje, sva crvena u licu i sa čudnom vatrom u očima, učinila još jedan korak prema stolu.

"Kako, što s tobom?" osupnuto upita.

"Kako ćete kazniti mene, drugovi profesori i drugarice profesorice?" nastavi Ada sa sjenkompodsmijeha na svojem punačkom, krvlju oblivenom, ali unatoč tome lijepom licu.

-147-

"Zašto bismo te kaznili?" začuđeno upita Kopačeva. Ta što ima s tom stvari kći tako visokogfunkcionera?

"Zašto?" jetko se nasmije Ada, "Zato, drugarice razrednico, jer se ono zbog čega jeJelka toliko trpjela i zbog čega joj ne dopuštate da se vrati u naš razred dogodilo kod mene koja samtakođer vaš đak!"

"Kako? U vašoj je kući bio onaj ples, ona kućna zabava?" osupnuto vikne Kopačeva.

"Stvar postaje zabavna", zakikoće se profesor Bela tinta, koji nije glasao ni za ni protiv, ali nijedignuo ruku ni tada kada je ravnatelj pitao tko se sustegao od glasanja.

"Da", opet se javi Ada, "ona je zabava bila kod mene, uoči državnog praznika, kada su se roditeljiodvezli na tri dana u Italiju. I ako želite znati potankosti, evo ih", nastavi još podrugljivije, neka otvarajuusta, krapovi, neka još više bulje u mene, sove, neka čuju, deve, kako živi današnja omladina, neka..."slavili smo moj sedamnaesti rođendan, pa sam pozvala i Jelku, jedan od momaka nije imao para, onajkoji je došao nepozvan. Jelka ima kod kuće telefon i pozvala sam je. Vjerojatno ne bi došla, ali samgovorila i s njenom majkom, a moja i njezina mama su prijateljice, još iz partizana. Zabavljali smo seonako kako se zabavljamo mi mladi. I ljubili smo se." Da, samo me gledajte, drugarice razrednico!"Plesali smo, pili, a radili također i ono, no, 1 sami znate što", vikne Ada prkosno, gotovo već osvetnički.No, sada ste čuli, poštovana Morano, visokoštovana Rozo i sve druge nazadnjakinje i neživotneprofesorice i profesori. koji mislite da imate pred sobom same nevine djevojke i nevine momke! Slušajtesamo, slušajte! "Jelka je već poslije prvog, no, poslije onog prvog pobjegla je, ali smo mi drugi ostali dojutra." Zadihano umukne, uzmakne za korak; ali se opet javi. "I ja sam kriva ako već tražite krivce međunama đacima!"

Uzmakne za još jedan korak, do svoje stolice, ali ne sjedne, već se sva crvena u licu netremice zagledau ravnatelja.

Još ni jednog ravnatelja, inspektora ili predsjednika mature profesori i profesorice nisu slušali takopažljivo i tako osupnuto kao Adu. Čak i onda kad je već umukla, oni su još uvijek zurili onamo premavratima, kao da ondje stoji netko koga vide prvi put.

"I tvoj otac, drug Metod Kotar, to zna?" javi se u grobnoj tišini Kopačeva.

"One noći nije bilo kod kuće ni oca ni majke, kako sam već rekla", odvrati Ada svojim prirodnimglasom, "no sada znaju, mami je rekla Jelkina mama, a njoj Jelka, jer joj je morala reći."

"Takva je, dakle, naša omladina?" duboko potresena i ožalošćena usklikne Kopačeva više sebi negodrugima i obim rukama pokrije svoje patničko lice.

"Dobro smo učinili što Stropnikovu nismo primili!" reče Roza ogorčeno.

Ada opet priđe k stolu.

"To nije bila jedina takva zabava", progovori opet prkosno i podignutim ali malko drhtavim glasom."I drugdje priređuju slične kućne zabave. Dobro ih poznajem. No ne samo ja." Podrugljivim pogledomišla je preko profesora i profesorica uzduž stola. Tek kad je prešla preko svih, nastavi. "I kćerka jednog oddrugova profesora, gimnazijalka, pa sin jedne od drugarica profesorica, učenik učiteljske škole, takođersu već bili na takovoj zabavi gdje smo radili iste stvari. Povucite, dakle, i svoju djecu iz škola, kaznite svenas, a ne samo Jelku koja je najmanje kriva, koja ... "

"I to mi je škola, to su mi đaci, učenici i učenice, gimnazijalci, gimnazijalke!" upadne profesoricaRoza svojim visokim, piskutavim glasom. "Još ove godine predajem, i nikadviše!"

-148-

"I što su učinili tvoj otac, što je učinila tvoja majka, kad su doznali?" javi se i ravnatelj prije nego štoje Ada mogla nastaviti.

"Kaznili su me", odvrati Ada kratko, odsječeno, "i kad još doznaju da sam to što bi moralo bitisakriveno, izbrbljalaj opet će mi uskratiti kakvu stvar. Neka! Ali, morala sam reći, zato da biste znalikako mi nismo više djeca, kako nismo samo učenici i ne živimo samo s knjigama, kako od životauzimamo što nam nudi, i kako nam je ponekad, unatoč tome, strašno dosadno, kako... kako..,"

"Dosta smo čuli, dosta", prekine ravnatelj Adu i dade joj i rukom znak da umukne; zatim se okrenenastavničkom vijeću i nastavi uzbuđeno. "Drugovi i drugarice, to nisu tako beznačajne stvari kako semožda kome od vas još uvijek čini, no sada je vrijeme suviše kasno da bismo o njima raspravljali. Uskoroču sazvati posebnu sjednicu, ali ću na nju pozvati ne samo roditelje naših četvrtoškolaca nego ičetvrtoškolce i četvrtoškolke, te još ponekog drugog; moramo porazgovarati oči u oči." Umukne na časak,pođe prodornim pogledom od čovjeka do čovjeka i upita oštro> zahtijevajući: "Još jednom vas pitam tkoje od drugova i drugarica protiv toga da se Jelka Stropnik upiše kao redovan đak u IV f? Tko?"

Nijedna se ruka nije podigla.

KRAJ

www.crowarez.org

www.bosnaunited.net

-149-

BILJEŠKA O PISCU

Suvremeni slovenski pripovjedač Anton Ingolič rođen je 1907. u Spodnjoj Polskavi kod Pragerskog ustolarskoj porodici. Maturirao je u Mariboru, studirao godinu dana u Francuskoj i diplomirao slavistiku uLjubljani. Radio je kao gimnazijski profesor u Ptuju sve do okupacije kada je sa čitavom obiteljiinterniran u Srbiju. Nakon oslobođenja vraća se u Sloveniju. Radi opet kao profesor u Ptuju, Mariboru iLjubljani, uređuje časopis "Nova obzorja", dva puta biran je za narodnog poslanika, a sada živi uLjubljani kao umirovljenik i bavi se isključivo literarnim radom. Od 1981. je redovan član Slovenskeakademije znanosti i umetnosti.

U svom književnom radu, koji traje oko 50 godina, Anton Ingolič napisao je gotovo čitavu malubiblioteku raznovrsnih djela — od kratkih priča do opsežnih proznih tekstova, od dječjih i omladinskihpripovijesti i romana do kazališnih komada, od zapisa i osvrta do opširnih putopisa. Od prvog svogromana "Lukarji" (1936) pa do nedavno objavljenog romana "Poslavljanje" (1989) Ingolič je uvijekiznova potvrđivao da je jedan od onih pisaca koji iz djela u djelo pokazuje izuzetnu radoznalost za svenova i nova područja našeg života, nove slojeve društva. Otuda u njegovim djelima nalazimo velikugaleriju svakovrsnih likova. Karakteristika je ovog pisca da uvijek smiono i s dužnom pažnjom, s nervomumjetnika i vrsnog pripovjedača ponire u najaktualnije probleme našeg suvremenog života u tokuposlednjih pedesetak godina. On ne čeka na takozvanu vremensku distancu, već poseže za gorućimpitanjima svoje sredine i pokušava umjetničkom riječi probuditi savjest svojih suvremenika, pomoći uotklanjanju mnogih nedaća i zala koja nas prate.

Mnoge odlike ovog pisca posjeduje i roman "Gimnazijalka". Zanimljiva i bogato razgranata radnja,vrlo aktualna problematika, tečni i slikoviti opisi, znalačko poniranje u psihologiju likova — gimnazijalkeJelke, njenih roditelja, gimnazijskih profesora, bivših partizana i drugih — sve to odlikuje ovo djelo kojeje u Sloveniji doživjelo nekoliko izdanja, u Hrvatskoj pet izdanja, štampa se i ćirilicom, a prevedeno je načeški, slovački, poljski, mađarski i njemački jezik.

Značajnija su mu djela: Sadioci luka, Na splavima, Vinski vrh, Gdje ste, Lamutovi?, Lastavica prekooceana, Nebo nad domovinom, Pradjedovi, Gorjele su lomače, Obračun, Obiteljski festival, Opraštanje;putopisi Kod naših u Americi, Sibirski susreti; romansirana autobiografska trilogija Zgode mojega jutra,Nemir mladića, Godine sazrijevanja; omladinski romani Dječak sa dva imena, Tajno društvo PGC,Djevojčica iz Chicaga, Put po nasipu, Potopljena galija, Mladost na stubištu i Čudesni put.

I. B.

NANA

-150-

SADRŽAJ

Spoznaja ................................................................... 2

Veče uoči Dana pobjede..................................... 30

Bijeg pred sobom ..................................................59

Eiffelov toranj diže se u Parizu............................ 81

Kao da nije moje .............................................. 104

Opet kod kuće ....................................................126

Pelene, školske knjige i bilježnice.......................151

Ada......................................................................169

Bilješka o piscu ................................................... 183