Antropološka teorija i literarna kritika u retrospektivi Ne postoji jasno definisana antropološka kritika, mada je antropologija, tradicionalno definisana kao «proučavanje čoveka», utisnula svoj pečat literarnoj kritici koji se osećao na više načina tokom 20. veka. Uspon komparativne evolucionističke antropologije u poslednjoj trećini 19. veka, koji je bio iniciran E. B. Tajlorovom Primitivnom kulturom (Primitive Culture) iz 1871. i koji je kulminirao Zlatnom granom (Golden Bough, objavljivana u raznim verzijama od 1890. do 1922.) Džemsa Dž. Frejzera, dao je prvi snažan antropološki pečat književnoj kritici. Pod najsnažnijim uticajem Dž. Frejzera, ritualisti ili helenisti sa Kembridža, od kojih su najpoznatiji Džejn Herison (Harrison), Džilbert Mari (Gilbert Murray) i Frensis Mekdonald Kornford, primenili su tada aktuelne antropološke pojmove u proučavanju klasične književnosti. Preuzevši evolucionistički okvir, helenisti su smatrali da se izvori klasične religije i, što je značajnije, umetnosti nalaze u primitivnom ritualu. Civilizovani mit i književnost visoke grčke kulture razvili su se iz vitalnih primitivnih rituala koji su odražavali prvobitne mistične načine mišljenja: na primer, panteoni bogova nalik ljudima razvili su se iz plemenskog i totemskog obožavanja životinja i biljaka, a pre toga, iz još elementarnijeg i manje antropomorfnog obožavanja vatre ili svetlosti. Ur-ritual je bio ritual 1
This document is posted to help you gain knowledge. Please leave a comment to let me know what you think about it! Share it to your friends and learn new things together.
Transcript
Antropološka teorija i literarna kritika u retrospektivi
Ne postoji jasno definisana antropološka kritika, mada je antropologija, tradicionalno
definisana kao «proučavanje čoveka», utisnula svoj pečat literarnoj kritici koji se osećao
na više načina tokom 20. veka. Uspon komparativne evolucionističke antropologije u
poslednjoj trećini 19. veka, koji je bio iniciran E. B. Tajlorovom Primitivnom kulturom
(Primitive Culture) iz 1871. i koji je kulminirao Zlatnom granom (Golden Bough,
objavljivana u raznim verzijama od 1890. do 1922.) Džemsa Dž. Frejzera, dao je prvi
snažan antropološki pečat književnoj kritici.
Pod najsnažnijim uticajem Dž. Frejzera, ritualisti ili helenisti sa Kembridža, od kojih su
najpoznatiji Džejn Herison (Harrison), Džilbert Mari (Gilbert Murray) i Frensis
Mekdonald Kornford, primenili su tada aktuelne antropološke pojmove u proučavanju
klasične književnosti. Preuzevši evolucionistički okvir, helenisti su smatrali da se izvori
klasične religije i, što je značajnije, umetnosti nalaze u primitivnom ritualu. Civilizovani
mit i književnost visoke grčke kulture razvili su se iz vitalnih primitivnih rituala koji su
odražavali prvobitne mistične načine mišljenja: na primer, panteoni bogova nalik ljudima
razvili su se iz plemenskog i totemskog obožavanja životinja i biljaka, a pre toga, iz još
elementarnijeg i manje antropomorfnog obožavanja vatre ili svetlosti. Ur-ritual je bio
ritual pobede života nad smrću, kao što se izražava u smeni godišnjih doba, a iz tog agona
su nastale pesme (jednolični napevi) i pokreti (gestovi) koji su se docnije evolutivnim
putem razvili u poeziju i dramu.
U delima, kao što su Themis Herisonove (1912) i Kornfordovo Poreklo atičke komedije
(The Origin of Attic Comedy 1914), ritualisti sa Kembridža izneli su svoje argumente o
primitivnom i ritualnom karakteru grčke umetnosti. Na primer, Mari i Kornford su
naglašavali ritualne izvore grčke drame, i smatrali su da i u tragediji i u komediji opstaje
pet ili šest primitivnih stadijuma (faza) – u slučaju tragedije: sam sukob (agon,
nadmetanje), žrtveno umiranje, glasnik koji najavljuje smrt, lamentacija i uskrsnuće
(ponovno oživljavanje). Ovaj eminentno antropološki pristup je revitalizovao
proučavanje klasične književnosti i ubrzo našao svoju primeni u analizi moderne
književnosti. Prvu primenu ritualističkog pristupa neklasičnom materijalu kroz
1
komparativno proučavanje ritualnih početaka grčke i šekspirovske drame obeležilo je
Marijevo predavanje «Hamlet i Orest» iz 1914. Nakon njega je usledila studija Džesi
Vestona Od rituala do romanse (From Ritual to Romance) iz 1920, koja se bavi
romantičnim pričama o Gralu kao civilizovanim verzijama rituala plodnosti. (T. S. Eliot
je naveo Vestonovu studiju, pored Zlatne grane, kao primarni uticaj na The Waste Land.)
U dvadesetim godinama 20. veka uticaj ritualističkog pristupa se proširio na severnjačku
epsku poeziju, bajke i narodnu dramu. Tridesetih godina uticajna knjiga Lorda Reglana
The Hero (1936) bavila se razmatranjem ritualnih obrazaca figure junaka u književnosti,
kao i na materijalu druge vrste, a Vilijem Troj je započeo svoje ritualne studije o
savremenim autorima, kao što su D. H. Lorens i F. Skot Ficdžerald (Stenli Edgar Hajmen
u Vickery, Myth, 50–51).
Savremeno književno stvaralaštvo je svakako bilo podstaknuto antropologijom Frejzera,
Tajlora i drugih komparativista, što su Džon Vikeri i drugi autori dobro dokumentovali u
svom tretiranju visoke modernističke umetnosti V. B. Jejtsa, Džemsa Džojsa, Ezre
Paunda, Virdžinije Vulf i Lorensa. Moderna kritika je takođe u značajnoj meri bila pod
tim uticajem. Paund i Eliot su, na primer, pozajmljivali iz antropologije u nekoliko bitnih
područja. Komparativni metod je postao sredstvo u kritičkoj artikulaciji moderne
organizacije i tehnike; najistaknutija je Eliotova koncepcija «mitskog metoda» u «Uliks,
poredak i mit», koji, «baratajući neprestano paralelom između savremenosti i antike»
predstavlja «korak napred čineći umetnost mogućom u modernom svetu» (177–78). Isto
tako su «primitivni mentalitet» (koji je Eliot pozajmio od Lisjena Levi-Brila i «svesnost
krvi» («blood consciousness» Lorensova pozajmica od Frejzera i Herison) postali veoma
značajni kritički termini u razmišljanjima o prirodi modernog književnika, umetnika.
Konačno, retorički autoritet moderne literature i socijalne kritike je u značajnoj meri
porastao zahvaljujući širini komparativnog zahvata antropologa i obilju izvora...
Veoma je značajno da Eliotovo iskazivanje počasti Frejzeru u njegovim beleškama za
Pustu zemlju (The Waste Land) i u njegovom prikazu Uliksa pada u godinu kada su
objavljeni Malinovskijevi Argonauti zapadnog Pacifika (Argonauts of the Western
Pacific 1922), model moderne antropološke monografije, proučavanja koje se zasniva na
učesničkom posmatranju, i otklona prema evolucionističkom metodu i komparativizmu
2
kabinetskih antropologa (Manganaro 19). Međutim, savremenoj umetnosti i kritici je
evolucionistička komparativna antropologija imala više da pruži od nove etnografije sa
naglaskom na societalnim funkcijama u okviru jedne posebne, određene kulture, i, u
celini uzevši, angloameričke funkcionalističke monografije nisu imale značajnijeg
uticaja na angloameričku kritiku prve polovine dvadesetog veka. Neimpresionistička, i
čak naučna kritika u delima profesionalnih kritičara kao što su Eliot i I. A. Ričards jedva
da se može porediti s rastućom profesionalizacijom antropologije kao discipline kakvu su
oblikovali Malinovski i drugi posle njega. Insistiranje Nove kritike u periodu od 1930-ih
do 1960-ih na ne-komparativnoj analizi zasebnog književnog teksta, pristupu odsečenom
od istorijskih i biografskih razmatranja, pokazuje se kao važna paralela u odnosu na
standardne monografije kulturne antropologije sredinom veka.
Međutim, tokom pedesetih i u ranim šezdesetim Nova kritika se suočila s velikim
izazovom u obliku teorije mita i kritike. Ono što je Džon Vikeri 1966. nazvao «kritičkim
prelazom u poslednjoj deceniji sa retorike na mit» (Myth xi) bilo je signal potrebe da se
kritika pomeri dalje od ograničene (uzdržane) i relativno objektivne eksplikacije
pojedinačnih tekstova, ka kontinuiranom i čak strastvenom promišljanju širih mitskih
obrazaca ljudskog duha koji su proizveli ritual, mit, legendu, romansu i konačno
književnost. Retorička snaga kritike mita leži ne samo u zahtevu da se izgradi ili očuva
književna ili kulturna tradicija (što je činila Nova kritika), već i u osećanju da je živo
učestvovala u pan-disciplinarnom poduhvatu, koji je predstavljao kombinaciju «otkrića»
antropologije (Frejzer), mitologije (Ernest Kasirer) i psihologije (prvenstveno Karla G.
Junga, ali i Sigmunda Frojda) da bi se dospelo do načina na koje ljudi stvaraju značenje.
To nigde nije jasnije negoli u delu koje je sa ogromnim uspehom inauguriralo kritiku
mita, naime u Heroju sa hiljadu lica (Hero with a Thousand Faces) Džozefa Kembela iz
1949.
Međutim, antropološki izvori za ovu kritiku bili su iskrivljeni, a njihovi zaključci su često
smatrani odumrlim. Kritičari mita, kao što su Kembel, Filip Vilrajt (Wheelwright), Stenli
Edgar Hajmen, Ričard Čejs i Nortrop Fraj primenili su izvesne frejzerovske i ritualističke
pretpostavke (pretpostavke ritualista sa Kembridža) koje su godinama pre toga
3
antropolozi, klasični naučnici i mitolozi doveli u pitanje. Mnogi kritičari mita su, na
primer, slavili ponovno javljanje Frejzerovog junaka, figure koja ispašta tuđe grehe, u
književnom stvaralaštvu dugo nakon što je antropološko proučavanje efikasno opovrglo
njegovo postojanje u stvarnim kulturama. I dok je, kao što je Ričard Herdin pokazao,
dobar deo kritike drame, kakva je ona Frensisa Fergusona i C. L. Barbera, bio omogućen
ritualističkim preokretom, dela poput uticajne Fergusonove Ideje teatra (Idea of Theater,
1949) čvrsto su se oslanjala na i perpetuirala pojednostavljenu ideju ritualista s
Kembridža, po kojoj je «grčka tragedija potekla iz primitivnog grčkog rituala, sa
zaključkom da i druge forme drame, možda drama u celini, ima iste takve korene»
(Hardin 847).
Kritika mita je dostigla svoj vrhunac u delu Nortropa Fraja, čija je Anatomija kritike
(Anatomy of Criticism 1957) nastojala da dode do sveobuhvatne, celovite klasifikacije
književnosti u četiri narativne kategorije: komična, tragička, romantična, ironična, kojima
odgovaraju četiri mythoi: proleće, leto, jesen, zima. Slično Hajmenu, Kembelu i drugim
kritičarima mita, Fraj se dosta oslanjao na ritualističke pretpostavke. Koliko god da su
njegovi argumenti o literarnom stvaranju i žanru složeni i kvalifikovani, on je prekrio
književnost pojednostavljenom evolucionističkom rešetkom po kojoj se ritual razvija u
mit, a mit prerasta u književnost. Anatomija kritike predstavlja vrhunac autoriteta kritike
mita zbog Frajovog krajnje razumljivog cilja i navodnog «naučnog» metoda, ali je,
krucijalno za njen uspeh, što je i Fraj uviđao, bilo to što je uspela da umanji zavisnost od
argumentacije ritualista sa Kembridža po kojoj ritual hronološki prethodi mitu i
književnosti. Fraj ističe u Anatomiji: «Za literarnu kritiku nije važno da li je takav ritual
(«sadržaj naivne drame», rekonstruisane u Zlatnoj grani) ikada postojao u istoriji ili
nije». «Literarni odnos rituala i drame je samo odnos sadržaja i forme, ne uzroka i
posledice» (109).
Kritika koja se oslanja na pretpostavke ritualista sa Kembridža je šezdesetih godina
oslabila, premda se još uvek nailazi na poneki esej o umirućem bogu... Ali je tada izronila
vitalna kritika koja primenjuje ritual kao društveni fenomen ili organizujuće načelo
književnosti. Istaknut primer je Nasilje i sveto (Violence and Sacred 1972) Rene Žirara,
4
koje tretira žrtvu kao medij pomoću kojeg ljudi regulišu ono što bi inače bilo
nekontrolisano nasilje. U celini, ritual kao antropološki koncept je ostao atraktivan za
književnu kritiku upravo zato što predstavlja, prema Frančesku Loriđu, moćan prvotni
primer «društveno manifestovanog ponašanja» (39). Fokus antropologa na to ponašanje,
što u rezultatu daje «proučavanje svetkovina, radnji, činova koji su u isti mah
socijalizovani i arhaični po svojoj prirodi i» (39), odgovara nepopustljivom porivu
književne kritike ka društvenom i pragmatičnom u najširem smislu, i svakako je uticao na
teoretisanje književne kritike o pojmovima kolektivnosti, performanse i materijalnosti
jezika.
Otuda ne iznenađuje da je od uvođenja marksističke teorije i kritike postojao čvrst,
premda složen skup veza između antropologije, književne kritike i marksizma. U
Nemačkoj ideologiji Karl Marks i Fridrih Engels su tvrdili «jezik je praktična svest...
jezik, kao i svest, nastaje iz potrebe, nužnosti opštenja s drugim ljudima» (Marx-Engels
Reader, ed. Robert C. Tucker 2d ed., 1978, 158). Ovo antropološko naglašavanje
inherentne društvenosti jezika ima paralele u ranim antropološkim konceptima
kolektiviteta i zajednice, kakvi su oni u Dirkemovim Elementarnim oblicima religijskog
života (1912), i imaće odjeka u M. Bahtinovoj ideji o jeziku kao društvenom izrazu, te
omogućiti kritiku teoretičara kao što su Kenet Berk i Rejmond Vilijems.
Verovatno najeksplicitnija upotreba i primena antropoloških ideja o kolektivitetu u
marksističkoj književnoj kritici javlja se u radu britanskih kritičara Kristofera Kodvela
(Caudwell) i Džordža Tomsona. Oba dela, Kodvelovo Iluzija i stvarnost (Illusion and
Reality 1937) i Tomsonovo Eshil i Atina (Aeschylus and Athens 1941) teoretišu o razvoju
modernih društvenih formacija, od ritualističkih preko religijskih do sekularnih, na način
koji direktno potiče od ideja kembridžkih ritualista o evoluciji primitivnog društva.
Kodvel zagovara praktičnu i kolektivnu svrhu poezije kao destilata i projekcije grupnog
iskustva na način koji se snažno oslanja na Dirkema i Džejn Herison. Tomson takođe
pozajmljuje iz ritualizma Herisonove u marksističkom pristupu kulturnoj kritici. Tomson,
na primer, shvata katarzu kao pokušaj estetske socijalizacije koja se može usmeriti prema
društvenoj formaciji. Oslanjajući se na antropološke izveštaje o kolektivnoj mahnitosti,
5
Tomson uočava «suvberzivnu» stranu procesa katarze kada tvrdi da «umetnik uvodi
svoje sledbenike u svet mašte u kojem će naći izbavljenje, čime potvrđuje odbijanje
ljudske svesti da se pomiri sa okruženjem jer na taj način dolazi do skladištenja energije
koja se vraća u stvarni svet i fantaziju pretvara u realnost» (360).
U isto vreme, na drugoj strani kanala, Koledž za sociologiju, koji su činili Žorž Bataj,
Rože Kajoa, Mišel Leris i drugi, bio je zaokupljen antropološkim izveštajima o
primitivnim zajednicama i njihovim potencijalom za revitalizaciju modernog društva.
Slično britanskim marksistima, Koledž se oslanjao na evolucionističke koncepte divlje
solidarnosti, koji potiču od M. Mosa, ali koji, kako je pokazao Mišel Richman, mnogo
duguju Dirkemovim Elementarnim oblicima religijskog života. Između 1937. i 1939.
Koledž se suočio sa eksplicitnom potrebom da se oformi «moralna zajednica» koja će
nastojati da oživi «sveto» u svakodnevnom životu pomoću kolektivne energije. Učesnici,
i sami kreativni umetnici, kritičari i intelektualci, stvorili su pravu interdisciplinarnu oazu
tekstova, koja je, iako ne pripada uvek eksplicitno području literarne kritike, imala
značajan uticaj na docnije kritičko pisanje: Batajevu ideju potrošnje u primitivnom
društvu (proizašla iz Mosove refleksije o potlaču u Daru) proširio je Žan Bodrijar u
Ogledalu proizvodnje (The Mirror of Production), a njegov koncept prekršaja, prestupa
(transgression), u svim njegovim složenim oblicima, suštinski je povezan sa potonjim
radikalnim kritičarima, kao što su Mišel Fuko, Rolan Bart i Žak Derida, kao što je
pokazao Džejms Kliford (Predicament 127).
Anglo-američki antropolozi su od početka priznavali «književno» srodstvo: obratite
pažnju na Frejzerov blistavi literarni stil (koji se koleba između «svečanog» (uzvišenog) i
«jednostavnog» (ravnog) i autorskih legitimacija Malinovskog – W. H. R. Rivers je
«Rajder Hagard antropologije», napisao je jednom Malinovski, «ja ću biti Konrad!»
Pojašnjenje
Ser Rider Haggard (1856–1925) je bio viktorijanski pisac, autor više avanturističkih
romana čija se radnja odigrava na egzotičnim mestima. Znanja i iskustva o tim
6
egzotičnim predelima Hagard je stekao zahvaljujući službi u britanskoj kolonijalnoj
adminstraciji u Natalu i Transvalu u Južnoj Africi (najpre sekretar guvernera Natala,
potom službenik suda u Transvalu). Njegovi svojevremeno veoma popularni romani
obiluju predubeđenjima i sterotipima svojstvenim kulturi britanskog kolonijalizma. Ipak,
autor pokazuje izvesnu simpatiju i razumevanje prema domorodačkim narodima.
Afrikanci u njegovim delima uglavnom imaju ulogu heroja, mada su to najčešće
Evropljani. Najpoznatija dela su mu Rudnici kralja Solomona, Ajša, Alen Kvoterman.
Iako Hagard više nije popularan kao u vreme kada je pisao i objavljivao, neki njegovi
junaci su značajno uticali na mišljenje u ranom 20. v. Npr. Frojd pominje Ajšu u
Tumačenju snova, a potom i Jung kao prototip ženskog. Kao popularizator žanra
izgubljenog sveta, Hagard je veoma uticao na science ficition i fantastičnu literaturu. Čak
se smatra da je njegov Alen Kvoterman poslužio kao osnova za lik Indijane Džonsa u
Tragačima za izgubljenim kovčegom.
Džozef Konrad (1857–1924) je bio Hagardov savremenik, britanski pisac poljskog
porekla, koji se proslavio pišući romane na jeziku koji je naučio tek u svojoj 21. godini.
Imao je veoma buran život; radio je kao mornar na brodovima, putovao u Zapadnu Indiju,
Afriku i druge delove sveta, a neka od svojih iskustava sa putovanja u daleke predele i
kolonije pretočio je u romane. Najpoznatiji Konradovi romani, koji su i filmovani u više
navrata, su Crnac s Narcisa, Srce tame, Lord Džim. Dok ga jedni smatraju
romantičarskim piscem, drugi u njemu vide preteču modernizma.
U Francuskoj su spone između književnih i antropoloških težnji bile još čvršće. Kao što
pokazuje Kliford, etnografsko eksperimentisanje u Francuskoj tokom dvadesetih godina,
osobito ono koje se manifestovalo na Koledžu, bilo je direktno povezano sa umetničkom
avangardom. Mišel Leris je, na primer, bio član misije Dakar–Džibuti, etnografske
ekspedicije (1932) koja je provela skoro dve godine u Africi. Gotovo neokrznuta veza
između antropološkog iskustva i književnog eksperimenta stvorila je ono što Kliford
naziva «etnografskim nadrealizmom», u kojem se susret kultura, sa svom radošću,
tenzijom i jukstapozicijom približava nadrealističkom kolažu.
7
Pojašnjenje
Francuska antropologija je na više načina bila i kreativnija i intelektualno uzbudljivija od
njenih anglo-saksonskih sestara, smatraju Eriksen i Nilsen. Početkom tridesetih godina
među mladim francuskim filozofima i intelektualcima sazrevalo je saznanje da već
postoji nauka zvana etnologija i da ona teži da stekne akademski rang i renome – kazuje
Levi-Stros u Izbliza i izdaleka (knjiga intervjua koje je dao Didije Eribonu). Međutim, na
francuskim univerzitetima još nije postojala katedra za etnologiju: bio je osnovan
Etnološki institut, a stari Etnografski muzej na Trokaderu bio je pretvoren u Muzej
čoveka. U takvoj klimi pojedini francuski filozofi okreću se etnologiji: Levi-Stros navodi
Žaka Sistela kao jednog od prvih filozofa koji je učinio takav obrat.
Vodeća ličnost u 1930-im je bio Marsel Griol (1898–1956), Mosov student i profesor
antropologije na Sorboni od 1943. Nakon terenskog rada u Abisiniji (Etiopija) 1928, koji
je rezultirao nekolikim knjigama, dobio je priliku da rukovodi velikim kolektivnim
istraživačkim projektom koji je obuhvatao prostrana područja Francuskog carstva u
Africi. Naime, 1931. Francuska Narodna Skupština je odlučila da finansira ekspediciju od
Dakara do Džibutija, s ciljem da podstakne etnografsko istraživanje u toj oblasti i da se
prikupe predmeti za etnografski muzej u Parizu. U ekspediciji koja je trajala 22 meseca
(1931–1933) učestvovalo je nekoliko francuskih antropologa koji će kasnije dati značajan
doprinos. Poarije u svojoj Istoriji etnologije ističe da je tom misijom započet put kroz
Afriku od Senegala do Etiopije i novo razdoblje – razdoblje specijalizovane, naučne i
profesionalne etnologije.
Na početku ekspedicije Dakar–Džibuti Griol i njegova ekipa posetili su narod Dogona u
Maliju, što je bilo od presudnog značaja za njegovu docniju karijeru. Griol je nakon tog
iskustva napisao više detaljnih studija o ovom narodu, posvetivši veliku pažnju njegovoj
veoma složenoj kosmologiji (Griol 1938, 1948). Dogone su proučavali i drugi francuski
antropolozi, a rezultat toga je da su oni jedan od najintenzivnije proučavanih naroda
Afrike. Međutim, francuski metod terenskog rada razlikovao se od ideala posmatranja s
učestvovanjem koji su bili promovisani na LSE i ubrzo postali opšteprihvaćena praksa u
8
Britaniji i Americi. Francuzi su rutinski angažovali domaće, nativne saradnike –
pomoćnike i tumače, prevodioce – a prema svojim informantima su se odnosili na jedan
više poslovan način nego Britanci i Amerikanci, čiji je ideal bio da što je više moguće
učestvuju u svakodnevnom životu.
Antropolozi su veoma rano počeli da koriste film i fotografiju u svojim analizama. Hadon
i Boas su bili pioniri etnografskog filma, a M. Mid i Gregori Bejtson su izradili složenu
fotografsku studiju o Baliju (Bateson and Mead 1942, Balinese Character: A
Photographic Analysis) tridesetih godina prošlog veka. Griol je nastavio i proširio tu
tradiciju uspostaviši saradnju sa filmskim snimateljem Žanom Rošom (Rouche) za vreme
svog rada među Dogonima. Roš je postao jedan od utemeljivača škole cinema verite
etnografskog filma, žanra koji uključuje antropologa i filmsku ekipu (osoblje) u film da
bi se što objektivnije prikazale okolnosti zbivanja.
Mišel Leris (1901–90) i Rože Kajoa (1913–78) su započeli karijeru tridesetih godina.
Obojica su u značajnoj meri obeležili intelektualni život u Francuskoj – iako možda više
u području humanistike nego u društvenim naukama – ali je izvan Francuske njihov rad
malo poznat. Leris i Kajoa su bili upoznati sa Dirkemovom i Mosovom sociologijom, ali
i sa filozofijom Žorža Bataja i učestvovali su u nadrealističkom pokretu u umetnosti.
Kajoa je čuven po svojim proučavanjima rituala, mita i odnosa između svetog i profanog,
kao i po svojim književnim delima. Ovom dirkemovskom temom bavio se kroz analizu
tabua u društvima izdeljenim na polovine (endogamne polovine).
Na naš jezik prevedene su njegove knjige
Igre i ljudi: maska i zanos, Sazvežđa, Nolit, Beograd 1966.
Mit i čovek, Prosveta, Niš 2002,
Kamenje i drugi tekstovi, Clio, Beograd 1998.
Nakon ekspedicije Dakar – Džibuti, Leris, koji je bio romanopisac, pesnik i umetnički
kritičar kao i antropolog, objavio je L 'Afrique fantome (1934), koja nikada nije
prevedena na engleski. To je živopisan filozofski i etnografski putopis koji donosi
subjektivan opis susreta sa stranim i čudesnim stvarnostima. Autor reflektira o
problemima sa kojima se suočavaju etnografi kada u svom radu na kulturnom prevođenju
9
stupaju u odnose moći u proučavanim društvima. Nevidljiva Afrika, kao i Radinove
etnografije, anticipira 'postmodernizam' odnosno 'refleksivni preokret' u antropologiji koji
će se dogoditi pola veka kasnije i pozicionira se na jednoj od krajnjih tačaka discipline,
na čijem suprotnom polu se nalazi Redklif-Braunova 'prirodna nauka o društvu'.
Negde između ove dve krajnosti počiva rad protestantskog misionara Morisa Lenara
Krapancana, Stivena Tajlera, Talala Asada, Majkla Fišera i Pola Rabinova, Džejmsa
Kliforda, istoričara antropologije i Meri Luiz Prat, literarne kritičarke: svi su poznati po
analitičkom radu o etnografskom pisanju. Oni postavljaju etnografiju u središte
zajedničkog polja društvene istorije, interpretativne antropologije, putopisne literature,
teorije diskursa i kritike teksta. Autori analiziraju klasične primere opisavanja kultura, od
Getea. Ketlina1 i Gerca (Vinsent Krapancano) do Malinovskog, Evansa-Pričarda i Li Roj
Laduria2 (Renato Rozaldo), pokazujući prisustvo alegorijskih obrazaca i retoričkih tropa.
Oni prihvataju novije eksperimentalne trendove i istražuju funkcije pripovedanja,
etniciteta i moći u etnografskoj kompoziciji.
Tema koje povezuje sve radove u Writing Culture jeste razmatranje književnih metoda u
antropološkom diskursu. Neki autori se bave i istraživanjem odnosa moći u etnografskom
procesu.
1 Džordž Ketlin je američki samouki slikar (1794–1872) iz 19. v, poznat po radovima (portretima, pejzažima i prizorima iz života američkih Indijanaca na njihovoj zemlji. Putovao je po Sjedinjenim Državama i stvarao svoja dela, koja se danas čuvaju u američkim muzejima.2 Imanuel Li Roj Laduri (r. 1929), francuski socijalni istoričar, student Fernana Brodela, istaknutog pripadnika Škole Anala u francuskoj istoriji; poznat kao zagovornik «mikroistorije», škole koja na osnovu proučavanja jednog događaja, lokaliteta, društvene ustanove (npr. porodice) i života nastoji da otkrije dubinske «strukture» u osnovi epohe koja se proučava. Bavio se mnoštvom tema i različitih istorijskih perioda, između ostalog i proučavanjem socijalne i kulturne istorije seljaštva u Langdoku.
13
Writing Culture je tvrdio da je etnografija usred političke i epistemološke krize: zapadni
pisci više ne opisuju nezapadne narode s neopozivim autoritetom; proces kulturne
reprezentacije je sada nužno kontigentan, istorijski i sporan.
Džejms Kliford u svom uvodu napada ideju o etnografiji kao reprezentaciji celokupne
kulture i naglašava nepotpunost i nedovršenost etnografske ekspresije čak i u rukama
nativnih naučnika. On se zalaže za prihvatanje etnografije kao pisanja, ali odbacuje
ekstremno gledište da je ona samo pisanje ili da priznavanje etnografije kao neke vrste
“poezije” isključuje objektivnost. Njegov doprinos, proučavanje “etnografske alegorije”,
je po svojoj prirodi literaran i fokusira se na “narativni karakter kulturnih reprezentacija”.
Džordž Markus takođe nudi literarnu analizu, ali se u njegovom slučaju radi o evociranju
teorije o svetskom sistemu da bi se razotkrio “autoritet” autora. U Pogovoru on rezimira
izazove koje je konferencija u Santa Feu ponudila disciplini.
Sadržaj knjige:
Preface1. Partial Truths, by James Clifford2. Fieldwork in Common Places, by Mary Louise Pratt3. Hermes' Dilemma: The Masking of Subversion in Ethnographic Description, by Vincent Crapanzano4. From the Door of His Tent: The Fieldworker and the Inquisitor, by Renato Rosaldo5. On Ethnographic Allegory, by James Clifford6. Post-Modern Ethnography: From Document of the Occult to Occult Document, by Stephen A. Tyler7. The Concept of Cultural Translation in British Social Anthropology, by Talal Asad8. Contemporary Problems of Ethnography in the Modern World System, by George E. Marcus9. Ethnicity an the Post-Modern Arts of Memory, by Michael M. J. Fischer10. Representations Are Social Facts: Modernity and Post-Modernity in Anthropology, by Paul RabinowAfterword: Ethnographic Writing and Anthropological Careers, by George E. MarcusBibliography
14
Zanimljiva je naslovna strana knjige, tj. vizuelna poruka koju šalje. Na njoj je fotografija
Stivena Tajlera na terenskom radu u Indiji 1963. (jednog od autora u zborniku) čijom
reminiscencijom Kliford započinje svoj uvodni tekst.
Ruth Behar and Deborah A. Gordon, editors Women Writing Culture
"Here, for the first time, is a book that brings women's writings out of exile to rethink
anthropology's purpose at the end of the century. . . . As a historical resource, the
collection undertakes fresh readings of the work of well-known women anthropologists
and also reclaims the writings of women of color for anthropology. As a critical account,
it bravely interrogates the politics of authorship. As a creative endeavor, it embraces new
Feminist voices of ethnography that challenge prevailing definitions of theory and
experimental writing."--Progressive Woman
"Editors Ruth Behar and Deborah Gordon succeed in developing a picture of new
feminist ethnography. . . . Perhaps the greatest gift of this volume is a heightened
awareness of the moves women make to cope with the contradictions and betrayals
15
inherent in studying other people and authoring their stories."--Laurel D. Graham,
Journal of Contemporary Ethnography
DESCRIPTION
In this collection of new reflections on the sexual politics, racial history, and moral
predicaments of anthropology, feminist scholars explore a wide range of visions of
identity and difference. How are feminists redefining the poetics and politics of
ethnography? What are the contradictions of women studying women? How have gender,
race, class, and nationality been scripted into the canon?
Through autobiography, fiction, historical analysis, experimental essays, and criticism,
the contributors offer exciting responses to these questions. Several pieces reinvestigate
the work of key women anthropologists like Elsie Clews Parsons, Margaret Mead, and
Ruth Benedict, while others reevaluate the writings of women of color like Zora Neale
Hurston, Ella Deloria, and Alice Walker. Some selections explore how sexual politics
help to determine what gets written and what is valued in the anthropological canon.
Other pieces explore new forms of feminist ethnography that 'write culture'
Eriksen and Nielsen, A History of AnthropologyPoarije, Istorija etnologijeK. Levi-Stros i Didije Eribon, Izbliza i izdaleka, «Svjetlost», Sarajevo 1989.C. Levi-Strauss, Tužni tropi
Bibliography
See also archetypal theory and criticism, northrop frye, claude lévi-strauss, myth theory
and criticism, and structuralism.
Primary Sources
Joseph Campbell, The Hero with a Thousand Faces, (1949); Christopher Caudwell,
Illusion and Reality: A Study of the Sources of Poetry, (1937); F. M. Cornford, The
Origin of Attic Comedy, (1914); Émile Durkheim, The Elementary Forms of the Religious
Life 1912, Joseph Wood Swain, trans. , 1965; T. S. Eliot, Ulysses, Order, and Myth 1923,
Selected Prose Frank Kermode , 1975; Francis Fergusson, The Idea of a Theater, (1949);
James G. Frazer, The Golden Bough: A Study in Magic and Religion, 2 vols., 1890, 3d
ed., 12 vols., 1907–15; Northrop Frye, Anatomy of Criticism: Four Essays, (1957);
Clifford Geertz, The Interpretation of Cultures, (1973); Clifford Geertz, Works and
Lives: The Anthropologist as Author, (1988); René Girard, La Violence et la sacré 1972,
Violence and the Sacred Patrick Gregory, trans. (1977); Jane Harrison, Themis, (1912);
Denis Hollier The College of Sociology 1979, Betsy Wing, trans. , 1988; Micaela di
Leonardo Gender at the Crossroads of Knowledge: Feminist Anthropology in the
Postmodern Era, (1991); Claude Lévi-Strauss, The Elementary Structures of Kinship
1949, James Harle Bell, trans. , et al., 1969; Marcel Mauss, The Gift: Forms and
Functions of Exchange in Archaic Societies 1925, Ian Cunnison, trans. , 1954; Lord
Raglan, The Hero: A Study of Tradition, Myth, and Drama, (1936); George Thomson,
Aeschylus and Athens: A Study in the Social Origins of Drama, (1941); Victor Turner,
Dramas, Fields, and Metaphors: Symbolic Action in Human Society, (1974)
Secondary Sources
Ruth Behar, Deborah A. Gordon, Women Writing Culture, (1995); Paul Benson
Anthropology and Literature, (1993); James Boon, From Symbolism to Structuralism:
Lévi-Strauss in a Literary Tradition, (1972); James Clifford, The Predicament of Culture:
Twentieth-Century Ethnography, Literature, and Art, (1988); James Clifford, Routes,
(1997); James Clifford, George E. Marcus Writing Culture: The Poetics and Politics of
Ethnography, (1986); Jonathan Culler, Structuralist Poetics: Structuralism, Linguistics,
and the Study of Literature, (1975); Richard Hardin, ‘Ritual’ in Recent Criticism: The
Elusive Sense of Community PMLA Volume 98 (1983); Susan Hegeman, Patterns for
America: Modernism and the Concept of Culture, (1999); Christopher Herbert, Culture
and Anomie: Ethnographic Imagination in the Nineteenth Century, (1991); Stanley Edgar
Hyman, The Ritual View of Myth and the Mythic, Vickery, Myth, ; Claude Lévi-Strauss,
French Sociology Twentieth Century Sociology Georges Gurvitch , Wilbert Moore
(1945); Francesco Loriggio, Anthropology, Literary Theory, and the Traditions of
Modernism Modernist Anthropology: From Fieldwork to Text Marc Manganaro (1990);
Marc Manganaro, Culture, 1922: The Emergence of a Concept, (2002); Marc
Manganaro, Myth, Rhetoric, and the Voice of Authority: A Critique of Frazer, Eliot, Frye,
18
and Campbell, (1992); George Marcus, Michael M. J. Fischer, Anthropology as Cultural
Critique: An Experimental Moment in the Human Sciences, (1986); Michèle H. Richman,
Reading Georges Bataille: Beyond the Gift, (1982); Nicholas Thomas, Colonialism’s
Culture: Anthropology, Travel, and Government, (1994); John Vickery, The Literary
Impact of The Golden Bough, (1973); John Vickery Myth and Literature: Contemporary
Theory and Practice, (1966)
Digresija i pojašnjenje o antropološkom značaju Bejtsonovog rada
Gregori Bejtson (1904–1980) je bio jedan od najzanimljivijih britanskih «autsajdera» u
međuratnom periodu. Bejtson potiče iz akademske porodice iz više gornje klase. Otac
Vilijem Bejtson je bio čuveni biolog i genetičar sa Kembridža; dao mu je ime po Georgu
Mendelu, utemeljivaču genetike. Bejtson je prvo studirao zoologiju 1917–21. u Londonu,
a zatim u Kembridžu 1922–25, gde je i diplomirao na biologiji, da bi se pod uticajem
Hadona na Kembridžu okrenuo antropologiji tokom 1927–29. U tom periodu započeo je
terensko istraživanje na Novoj Gvineji. Posle prvog neuspešnog pokušaja terenskog rada
među Baining, Bejtson je proučavao pleme Jatmul (Iatmul), nizijski narod, čiji ritual
naven predstavlja okosnicu njegove prve i jedine etnografske monografije Naven (1936).
Za vreme boravka na Novoj Gvineji 1932. Bejtson je na reci Sepik sreo Ria Forčuna i
njegovu ženu Margaret Mid, koja je radila terensko istraživanje u toj oblasti. Opis ovog
susreta je, kako kažu Erikson i Nilsen, već klasika u istoriji antropologije. Susret je bio
intenzivan u svakom smislu. Njih troje su diskutovali o antropologiji i životu uopšte,
raspravljali o razlikama među narodima koje su proučavali i hrabro analizirali svoje lične
odnose. Kada se prašina slegla, Mid i Forčun su bili razvedeni, Bejtson je sklopio brak sa
Mid 1936. i preselio se u SAD 1939. U periodu 1936–38. Bejtson i Mid su zajedno radili
istraživanje na Baliju, primenivši tehnike vizuelnog dokumentovanja (film i fotografija)
radi analize neverbalnog ponašanja u procesima socijalizacije, učenja kulture i formiranja
karaktera. Rezultat je koautorska studija: Balinese Character: A Photographic Analysis
iz 1942.
19
Susret između Mid i Bejtsona baca svetlo na odnos između američke i britanske
antropologije u to doba. Bejtsonovo divljenje prema elegantnom Redklif-Braunovom
intelektualizmu bilo je poljuljano uvidom Benedikt u psihologiju i emocije. Šta je prava
uloga antropologa – da otkriva opšte sociološke principe ili da opisuje složenost ljudske
komunikacije? Da li jedno isključuje drugo? Ili pak postoji neki zajednički jezik koji
obuhvata i jedne i druge? Bejtsonova monografija je izraz ovih dilema. U ritualu naven
muškarci se preoblače u žene i simuliraju homoseksualnu želju prema svojim mladim
nećacima. Bejtson je pristupio ritualu iz tri različite analitičke perspektive. Prva je bila
«sociološka i strukturalna», inspirisana Redklif-Braunovim pristupom: ukratko, ritualna
inverzija rodnih uloga u društvu u kome su veoma izražene rodne razlike, kompeticija
među muškarcima, nasilničko ponašanje i težnje ka cepanju grupe kanališe pražnjenje
napetosti i doprinosi integraciji zajednice. Drugu je nazvao «eidos» (kognitivni i
intelektualni stil date kulture, ali i samog istraživača), a treću «etos» (koncept preuzet od
Benedikt), afektivni i vrednosni plan kulture. Ustanovio je da je teško izmiriti, još teže
sintetizovati ova tri pristupa, pa je izgleda odustao od te ideje. Tako Naven, koji je prvi
put objavljen 1936, ostaje do danas nerešena zagonetka. Knjiga je doživela drugo izdanje
samo još jednom, 1958, kada je opremljena dugačkim dodatkom (Epilogom), gde je
Bejtson pokušao da poveže ove disparatne pristupe i izneo autokritiku svojih ranih
pokušaja.
Kao što piše autor teksta o Bejtsonu na internetu, Naven je «metodološka kritika» koja se
ne svrstava u savremenu struju refleksivizma, ali je u vreme kada se pojavila izazvala
dosta zanimanja. U Epilogu drugog izdanja monografije iz 1958. autor tumači svoju
prvobitnu nameru da istraži fenomen eksplanacije i povezivanja činjenica, a ne da stvori
etnografiju u pravom smislu. Knjiga obuhvata tri nivoa deskripcije: etnografsku građu,
aranžiranje građe tako da ona pokaže razne aspekte kulture i autorefleksivni narativ o
primenjenoj metodologiji. Bejtson u zaključku prvog izdanja knjige napominje da ga je
njegovo proučavanje uverilo da naučne teorije nisu ništa drugo do opisi procesa
saznavanja samih naučnika, njihovih tvoraca. U Epilogu iz 1958. on ovu ideju formuliše
na nešto drugačiji način - kao brkanje ili pogrešno zamenjivanje mape za teritoriju,
odnosno kao logičku grešku u zaključivanju i klasifikaciji logičkih tipova. Već na osnovu
20
ovoga može se videti da Bejtsonov rani pokušaj nagoveštava tendencije u pravcu
kognitivne antropologije i refleksivizma, koje će biti aktuelizovane 1980-ih i 1990-ih.
Naven se bavi srodničkim sistemom Jatmula, plemena na Novoj Gvineji. Bejtson opisuje
dominantan odnos wau (majčin brat, ujak) i laua (sestrin sin, nećak), tako što objašnjava
ulogu rituala naven u održavanju srodničkih i klanovskih odnosa. Sam ritual predstavlja
svetkovinu raznih tipova ponašanja laua (nećaka) od strane wau (ujaka, odn. muških
srodnika po majčinoj liniji). Ta ponašanja i aktivnosti mogu biti prvo počinjeno ubistvo
ili lov, prvo obaranje palmovog drveta, ples i promene u društvenom statusu nećaka.
U Navenu Bejtson formuliše svoju teoriju šizmogeneze (rascepa, raskola) i njena dva
vida ili trenda - simetrična i komplementarna šizmogeneza – koju će kasnije elaborirati u
radovima iz kibernetike i psihijatrije. Ukratko, to je ideja o progresivnoj i direktivnoj
promeni: simetrična šizmogeneza je usmerena ka povećanju rivaliteta, komplementarna
šizmogeneza ka povećanju diferencijacije u društvu i/ili ličnosti.
Bejtsonova monografija je ambivalentno, čak kontroverzno delo, koje je malo uticalo na
savremenu antropologiju. Njegovi savremenici, britanske kolege nisu znali šta bi s njom
(Kuper 1996: Anthropology and Anthropologists: The Modern British School), ali je njen
ugled rastao kako je bivalo sve jasnije da je ona anticipiralo neke od krupnih promena
koje su se dogodile u disciplini od 1950-tih naovamo. Recimo, Bejtson je kritikovao ideju
«funkcije» koja je, prema njemu, teleološka (implikuje da posledica prethodi uzroku).
Funkcionalistička objašnjenja uvek treba pomno ispitati kako bi se videlo da li ona zaista
specifikuju sve veze i odnose posredstvom kojih se komuniciraju «ciljevi» i «potrebe»
celine u odnosu na pojedinačnog aktera. To će voditi fokusiranju na procese i
komunikaciju umesto na strukturu i funkciju. Još pre II sv. rata Bejtson je radeći sa M.
Mid na fotografskoj analizi neverbalne komunikacije u kontekstu balinežanske kulture
pokazao spremnost da istražuje granice antropologije.
Bejtson je bio izuzetan intelektualac, erudita i ekscentrik sklon raznim eksperimentima.3
Njegove ideje, teorije i dela i danas pobuđuju komentare i divljenje, i predstavljaju povod
3 Prema jednom neproverenom podatku, u Koloradu je postao sledbenik i praktičar Džokčena, tantrističkog učenja u okviru tibetanskog budizma.
21
za nova pisanja (npr. Peter Harries-Jones, 1995: A Recursive Vision: Ecological
Understanding and Gregory Bateson; Toronto: Toronto University Press). Posle rata,
intresovanje za komunikaciju i proces će ga dovesti u vezu sa mnogim brilijantnim
naučnicima u različitim oblastima: psihijatrima, psiholozima, etolozima, matematičarima,
ekolozima, biolozima i dr. Ubrzo je postao interdisciplinarni naučnik i mislilac, koji je
značajno doprineo psihologiji, psihijatriji (terapija alkoholizma i proučavanje
shizofrenije, za šta je odlikovan posebnim priznanjem) i teoriji komunikacije; prvi je
počeo da koristi kibernetičke modele u antropološkom objašnjenju.
Bejtson je radio u raznim istraživačkim i naučnim ustanovama i predavao kao stalni i
gostujući profesor na univerzitetima u SAD-u i svetu. U Kaliforniji je sarađivao sa Entoni
Vajldenom4 na kibernetici psihičkog znaka druge generacije (kibernetika prve generacije
se bavila fizičkim znakom), koja svako ponašanje tretira kao poruku u komunikaciji. Pod
tim uticajem Vajlden je razvio svoj ekosistemski pristup, tj. kibernetički model
ekosistema (kultura i njena prirodna sredina) u socijalnoj antropologiji, koji se svrstava u
poststrukturalizam.
Glavna dela Gregori Bejtsona:
Naven
Mind and Nature: A Necessary Unity (Advances in Systems Theory, Complexity, and the Human Sciences)
Steps to an Ecology of Mind: Collected Essays in Anthropology, Psychiatry, Evolution, and Epistemology
Angels Fear: Towards An Epistemology Of The Sacred.
4 s nadimkom «Wild Thony Wilden», poreklom Britanac iz više klase, rođen 1935, emigrirao u Kanadu 1954; živeo u SAD-u. Sarađivao prvo sa Žakom Lakanom i Rene Žirarom, baveći se lingvističkim i semantičkim aspektima psihoanalize.