Ante Mateljan S PUTA LJUBAVI 2

Ante MateljanS PUTA LJUBAVI 2

2

Mala knjižnica Crkve u svijetuknjiga 21

Ante MateljanS PUTA LJUBAVI 2

---------------------------------------------------------------CIP-katalogizacija u publikacijiSveučilišna knjižnica u Splitu

UDK 821.163.42-1

MATELJAN, Ante, S puta ljubavi 2 /Ante Mateljan ; <grafike Josip Botteri Dini, Marijan Ivan Čagalj>. - Split : Crkva u svijetu, 2005. - (Mala knjižnica Crkve u svijetu : knj. 21) ISBN 953-6151-93-6

120227062---------------------------------------------------------------

Izdavač: Crkva u svijetu Zrinsko-Frankopanska 19, SplitOdgovara: Nediljko Ante Ančić

Grafike: Josip Botteri Dini (I, III) Marijan Ivan Čagalj (IV, V, VII)Ovitak: Neven MarinRačunalni slog: Katarina Glunčić-ŠkarpaLektura: Katja Tresić-PavičićTisak: Dalmacija papir, SplitNaklada: 500 primjeraka

Ante Mateljan

S PUTA LJUBAVI 2

Crkva u svijetuSplit 2005.

Uspomeni moje majke

PROSLOV

s puta ovogadarovanogadozivam te

osluškujući Riječ

na putu ovomjedinomnosiš me

jedrima nade

putom ovimblagoslovljenim

vodiš mestopama vjere

a kad se otvore vrata zore

razumjet ću gdje si me doveo

putom ljubavi

I.

SVETI DUJAM

Stopama vjere

11DUJAM

ODrIJEšEn JE I POSLJEDnJI kOnOPAclađe u Antiohijskoj luci.S nestrpljivim užitkom osjećamkako mi odjeća već miriše morem!

Lagani istočnjak napinje tek podignuta jedradraškajući vrške prstiju uzdignutihna pozdrav milima i domovini.Obzorje će domalo zamaći u polusjene nebom razasutih vunastih oblaka...

Do jučer mi je svijet bio obrubljenk nebu uzdignutim vrhovima Libanona!Sad mi se svijet pomiče u širinu,izmiče mi čvrsto tloi uljuljkuje me u beskrajnu mekoćuvalima razasutog nedohvatnog obzorja,podsjeća me da se ova ljuska orahova,nošena vjetrovima Duha,kreće k predvorjima vječnosti!

Tà, doista, kako o vječnosti može govorititko se nije zagledao u neboi tko nije iskusio more?Tà, kako može o nadi svjedočititko nije pogledom dozivao obzorja?Tà, kako može o vjeri pripovijedatitko nije s mukom prebrodio uzburkane valove duše?

Nema plovidbe bez driješenjai posljednjeg konopca s obale,nema okretanja suncuako se ne ostavi corpo morto u dnu uvale!I nema spoznaje puta bez plovidbe,nema radosti dolaska bez odlaska,

12 DUJAM

nema blagoslovljenog okusa posoljena kruha,bez zaveslaja morem slobode!

Sačuvat ću zavazda u sjećanjuovo jutro zamirisalo novim vjetrom s pučinegdje suza rastanka nebo dotiče,driješeći i posljednji konopac...

13DUJAM

DojeDrili smo preD palaču u graDnji!Sjeverac je razbistrio neboi u odsjaju niskog popodnevnog suncapred nama je bio čudesan grad.

Pročelje palače s mora već je bilo dovršeno.Na kulama vijore carski barjaciuz odsjeve ulaštenih ukrasa tjelesne straže.Robovi iskrcavaju teret s lađenetom pristigle iz Egipta:mramorne ploče i stupove od porfira.Na desnoj strani uvale privezane lađespuštenih jedara tako su tužne...Jer sve prevezeno blago, dovezeno iz daleka,ništa je u usporedbi sa slobodompučine mora i vedrine neba,razvijenih jedara i mirisa solizačinjenog pjesmom...

Očito je da je palača čudesno velika!Dom za zemaljskog cara!A ja sam već vidio kako je to tekograđivanje iz straha,bijeg u nepristupačnost od ljudi,sve do vlastite sakritosti samome sebii Bogu!

Gledajući palaču u gradnji i slušajući priče mornaraiz kojih su kao pipci hobotnice virili zavist i prkos,razmišljam kako je sve to već davnoIsusu bilo poznato i znano:On nije želio palaču,On nije želio grad,nego slobodu u posvemašnjoj otvorenosti

14 DUJAM

nebu i zemlji, suncu i vjetru...I kako ništa imao nijeništa ga na ovoj zemlji nije moglo ni zadržati!Ostavljajući palaču u gradnji,oplovljavajući Marjan sve do salonitanske luke,u zavjetrini – slušam riječi njegove:Samo onaj tko se odrekne svega,i u slobodi dojedri do nove obale,naći će mjesto u palači Kraljevstva!

15DUJAM

u staševoj kući, ispoD voDovoDa,uz same gradske zidinečuo se lagani šum vodešto je dotjecala s izvora Jadra.

Staš je uredio kamenice za tanganje sukna,a u malim amforama držao je guste boje.Bio je majstor u miješanju boja!Znao je obojati grimizom tkanine bez nijansii tanka lanena platna oslikati valjkoms trostrukim pleterom na rubu.

Taj trostruki pleter bio mi je osobito drag,pa mi je darovao tuniku, i bijelu albu s pleteromkad smo u sunčanoj sobi njegove kućeispod samih sjevernih zidina gradauredili prvi oratorij.

U prvi dan, u dan mladog sunca okupljali smo se urankomi započinjali euharistiju čitajući Pavlova pisma.Pjesmom psalama odzvanjala je kuća:Ti si, Gospodine, pastir moj.Septimije bi, kao đakon, svojim snažnim muškim baritonomotpjevao evanđeoski odlomak.Slušajući kako riječ Kristova odzvanja,prolazili su me trnci jer sam znaoda sam poslan baš tu Riječ nositi,i slijediti i naviještati...Prolazili su me trnciznajući da zapravo ona nosi menei da smo nerazdvojivo povezanipoput ove kamenice i vode što je ispunja,što se u njoj oblikuje i život joj daje,čineći je vrijednom i upotrebljivom.

16 DUJAM

Braća i sestre su me objeručke primili kao svoga.Širom su mi otvorili vrata srdaca svojih,da sam u njih mogao jasno zagledati!U srca mlada i snažna,što kucaju puninom vjere i radošću nade...

I znao sam: to stado čeka pastirai srce čeka da ga posve ispunivoda života vječnoga,u Staševoj kući, uz same zidine Salone.

17DUJAM

POšLI SMO nA IzVOr JADrAo tristotoj obljetnici utjelovljenja!Lagani burin s kliških vrataumivao nam je obraze svježinom.

Ubrzo sam doznao koliko je izvor Jadrakršćanskoj zajednici u Saloni drag.Često bi onamo odlazili s djecom, te bi, osobito u kasno proljeće, prostrvši ručnike po livadi, posjeli u krugi zapjevali molitvu Gospodnju,a onda bi nam lektor čitao odlomke Evanđelja po Mateju:Govor na gori s uputama za kršćanski život,i Gospodinov razgovor s učenicima na izvorima Jordana, s pitanjem: Što kažu ljudi, tko sam ja?

Kad bih čuo to pitanje,popeo bih se na prvo stijenjestrmine Mosora i pogledao prema Salonikoja se bjelila sjajnim kamenomna dnu padine Kozjaka,kao da uranja u more...Što Salonitanci kažu, tko si ti, Gospodine?Najveći ih dio i ne zna za tebe!A onaj manji dio – ili tek nešto pogrešno znaili te odbija!Umah mi se učini da bih se trebao popetina gradske kule i čitav danuzvikivati ime tvoje, Gospodine moj,ne bi li se probudio žaru srcima zapretenim pepelom svakodnevice!

I dok su se djeca nastavljala igratiodzvanjale su riječi: A vi, što vi kažete...Uzeo bih riječ i progovorio:

18 DUJAM

Ti si Krist, Sin Božji, Spasitelj!Ti si izvor koji izvire iz dubina Božjihnama nedokučivih ali nepresušnih,Ti si izvor koji dolazi u svjetlo dana i vremenai bez prestanka teče k moru vječnosti!Ti si izvor koji postaje rijeka životana kojoj se svi, znali ili neznali za tebe, pojimo,Ti si izvor vode žive i vode života, koja pere, čisti, poji!Koga ti zagrliš, on postaje otok,nekima nepristupačan a drugima zaklonište i blagoslov...

I dok se grad u svojoj žurbi bavio vremenitim,kad bi se zajednica vratila u zidine po cijelu bih noć ostajao iznad izvora Jadrazaogrnut plaštem molitava,kušajući razbuktati vatru poslanjašto si je u meni ražariojoš na Orontu, u Antiohiji Sirijskoj,da s istim žarom gori i ovdje,na izvoru Jadra...

19DUJAM

tvoj blagoslov je bio naD namaa mi smo ti zahvaljivali kruhom i pjesmom,na ovih osam godina mira i sigurnosti!

Kako da se i sad ne sjetim plemenitih ljudi?Šimun Lukin isticao se darom za pjesmu,pa smo imali i schola cantorum.Kad bismo zapjevali psalmeljudi su mislili da je u Staševoj kući svadba,a upravitelj gradskoga kazališta je opet spominjaoda mu upravo takvi pjevači trebaju za ljetne igre!

Marijan nam je ukrasio oratorij krasnim simbolima Krista Spasitelja.Na zidu još stoji, a nadam se da će i potrajatifreska mora života,kojim usred valovlja jedri Petrova lađas uvijek pripravnim sidrom nade.Na prekrivaču što resi euharistijski stolzlatnim nitima izvezen kruh sa znakom spasenjai trsov plod radosti, nose pladanj s izrezbarenom ribom.

Pokoji put bi Marijan kakav krasni crteždonio Stašu da ga otisne na haljine,i s osmijehom gledao u gradu kako sunces neskrivenim zadovoljstvom obasjava njihovo umijeće i trud.

Mali Ante bi nam donio brašnaod žita s očevih njiva u dolini Cetine,da od njega ispečemo euharistijski kruh,a vino što smo ga pribavljali iz kaštelanskih vinograda,nije bilo ništa slabije od galilejskoga!

20 DUJAM

Pjevali smo u radosti, zahvaljujući raširenih rukui otvorenih srdaca, jer je Tvoj blagoslov bio nad nama!

21DUJAM

svečanost careva Dolaskapripremala se mjesecima i bujalau ophodima, povorkama, pjesmama, i predstavama pred uzbuđenom masomu amfiteatru.

U zadnjih evo već šest dana traju svečanosti!Igre krvave, kojima ječi grad,u razuzdanom mirisu znoja, truleži i otpadaka.Opojni zadah krvi ne može upitipijesak amfiteatra.

Još do nekidan sam se uspinjao na brdoi promatrao grad.S Kozjaka mi se činio, okupan suncem na zalazu,poput Jeruzalema,a na usta su mi dolazile – i sad mi dolazetužaljke Jeremije proroka.

Oh, koliko suza valja prolitii koliko molitava izmoliti,koliko puta oči podići s ove zemljevedrom nebu zvjezdanom,da bi nam bilo dano spoznatidan Tvoga pohođenja?

U blagdanske dane odlazio bih do lukeda se prošećem sa Stašem.Uzeli bismo Asterijevu lađu da pojedrimo zaljevom, pa oko Marjana i ispred palače, sve do Stobreča.I svaki put, kad bismo zaljuljanu brodicu zaustavljaliispred veličanstvenih zidina sagrađenihneviđenim umijećem i strahotnim trudom

22 DUJAM

u čast čovjeka koji hoće biti bog,podilazila nas je jeza.

O, čemu služe djela ruku naših?Ne, nisu nam ruke darovaneda podupiremo stupove laži,nego da djelima ruku svojihslavu iskažemo Onom koji se sam ponizi,Onom koji radi nas i radi našega spasenjačovjekom postade.

Pred palačom carevomstojimo evo s divljenjem i strahom!A pred djelom ruku Svevišnjegastojimo s divljenjem i ljubavlju!Eto razlike u čekanju carevai Kristova dolaska!

23DUJAM

kADA SE zArUMEnILO nEBOi zakrvavilo od svakovečernjih odraza suncanajprije u daljini, a onda sve biliže,shvatili smo da nam je dan znak.

Slušali smo pripovijedanje putnika, trgovaca,najprije onih koji su dolazili s istoka,pa onda iz Panonije, iz Sirmija.Slušali smo o carevu dekretu kojim se tražiponovno uspostavljanje poganstva,prvenstva rimskih bogova,pa i uz kaznu smrti!

Car je htio uvesti red u državu,i to silom,ali nije shvaćaokoje su to silnice i silešto mu rastaču tkivo.

Nered je probijao na sve strane.Uz veliko bogatstvo, uz jaku trgovinu,moglo se ubirati poreze i hraniti vojsku,ali je država očito iznutra trunula!U žilama joj nije tekao zanos,nego briga svakoga samo za svojsvakodnevni probitak.Zato kršćani ponovo postaju smutnja,prepreka i trn u oku!Već sama naša radost i mirkano da izazivlju buktinju plamteće srdžbe.

Znali smo da u taj oganj sveopće uzluđenosti,u nesigurnosti i poremećenosti uma,nije trebalo puno – samo da iskra padne,- kojega carskog savjetnika glupa riječ -i sve može, kao i u prijašnjim desetljećima,završiti u plamenu.

24 DUJAM

Nebo nas je opominjalo!Nebo nas uvijek opominje,da prignemo glavu svoju zemlji, u poniznosti,jer od praha smo stvoreni i u prah nam je ići!Nebo nas uvijek opominjeda srce svoje i dušu podignemopravim visinama,gdje boli neće biti, ni tame, ni jauka...

25DUJAM

nA JArBOLIMA SU IzVJEšEnI BArJAcI.Svi su evo, umah, pronašli carske barjake.U ime viših ciljeva, a zapravo brinući o svojoj glavi,kao i uvijek, s onom istom lukavošću Pilatakoji pere ruke tvrdeći da se o njemu ne radi,nego samo o zakonu što ga on tek izvršavai s onom istom samouvjerenošću prevrtljivca,upravitelj je sazvao gradsko poglavarstvoi pročitao dekret kojim se zapovijedapriznavanje starih bogova i žrtvovanje idolimana dan glavne gradske svečanosti!

Pred gradskim upraviteljem imao si dojamda je sav sazdan od čovjekoljublja i razumijevanja,a onda bi podigao glavu i one svoje čekinjaste obrve,kao sirkove metle, i ironično bi se počeo ceritismijehom čovjeka koji zna da mu je sva vlast u ruci.

Napokon je imao pravu prigodu Dokazati – ne svoju lojalnost carunego svoju despotsku narav nad kršćanima,koji su mu na neki čudan način strašno smetali.

Okretati se kako vjetar puše,kažu da je to prava taktika za preživljavanje.Gradski upravitelj čisti je pralikonoga snalažljivca kojemu je sva snagasazdana od duha lažljivca...

Mi pak znademo – po Isusu – da će svatkotko svoj život sačuvati želi, izgubiti ga,a tko ga izgubi, spasit će ga!U luku se ne može dojedriti samo niz vjetarnego valja znati i uz vjetar jedriti.

26 DUJAM

Volio sam jedrenje i sa Stašem sam znaouputiti se put Trogira, pa čak i do Drvenika i Šolte,pokoji put prkoseći i vjetru i valovima...

A ovoj oluji što se sve jače razbuktavane vidi se smirenje i kraj...Da, znam, sve će se oluje smiriti, ali što će do tada s nama biti?

Evo, sad je trenutak da na svoj jarbolizvjesim zastavu života!Evo, sad je vrijeme da te zamolim za milostda na vrh jarbola moje lađetvoja zastava zavijori!

27DUJAM

mučeništvo je znak osporavan,kao i sam križ Kristov,koji dijeli svijet na one koji su postali bivšipristajući biti nitko da bi ostali,i na one koji će ostati,pa makar naizgled i nestali!

Polomljene su masline mira.Kako li se samo pokrenula niska doušnika, Ulizica i bilježnika!

Nedavno su počeli dolaziti k namaoni koji nikad nisu bili s nama,a sve kao iz najbolje nakane, da nas nagovore na žrtvovanje idolima.Na nevjeru, na odricanje! Nismo pristali.A onda je počelo.Eto, tako bih ja trebao biti primjer ostalima!

Mučenje četvorice vojnika iz careve tjelesne stražetrebalo nam je biti opomena.I bilo nam je: i primjer, i poticaj,samo ne onom čemu su se mučitelji nadali!Mučeništvo njih četvorice udijelilo nam je snagu i sigurnost.

Staševu mučeništvu prethodilo jedugotrajno izrugivanje upraviteljai njegovih pretorijanaca,kad su ga svezali za kameni stup,i, nakon što je ponovo i ponovoodbio žrtvovati idolima,nemilo bičevali!Onda su ga volovskom zapregom odvukli

28 DUJAM

do ušća Jadra, kod mlinice,i utopili s kamenom oko vrata.

Znam da je ondje bila i pobožna Flavija,koja se zavjetovala da ćeizvaditi njegovo tijeloi pokopati ga na svome imenju izvan zidinana Marusincu!A ja bih još volio da nad Staševim grobomposadi maslinu mira!

29DUJAM

Danas, Desetog travnja tri stotine i četvrtepropupale su crvene ruže.Veliki je tjedan Isusove muke.Gospodine, nisam dostojan da uniđeš pod krov moj,ponavljam opet, nakon što sam to ponovio puno putapristupajući stolu Gospodnjem,onom koji razveseljuje mladost moju!

Ima jedan mali otvor kroz koji se nazire svjetloiz ovih zatvora u južnim podrumima salonitanskog amfiteatra.Kroz tu pukotinu može se tek naslutititi da je to vrt!A ja znam da u tom vrtu, natopljenom krvlju,rastu crvene ruže...

Kad me izvedu, na drugu stranu,molim te da grlica donese sjeme smokve u ovu pukotinu,i da se ono razraste i oplodi,i da razdvoji ovo kamenje,da ga pomakne iz kućišta,da kroz njega orosi kiša i sunce se probije,da iz ovih okovasve do crvene ruže mučeništvaput otvori i trag ovijetli.

Danas, desetog travnja, moj je dan. Na meni je red. Moj je rođendan!Danas će nebo opet pjevati!Gospodin će naš plač obratiti u radost!

30 DUJAM

Gospodine, Tebi neka je slava,što si me doveo do ovoga dana,u ovom gradu kojemu sam dao svoje srcei svu svoju snagu!Neka mu je na blagoslov svaka kaplja znojai svaka kap krvi!

Gospodine, Tebi neka je slavašto me držiš dostojnimda Ti služimi za Tebe posvjedočim!

I neka sve bude, u ime Tvoje, Gospodine,danas, desetoga travnja tri stotine i četvrte...

31DUJAM

poručite mom nećaku, primusukad se vrati iz Antiohije, da se nema čega stidjeti, nego da se ponosi!Eto, to je moja posljednja želja!

Treba li se stidjeti života koji nam je darovan?Treba li se stidjeti oca i majke, braće i sestara?Treba li se stidjeti kamena i plamena?Treba li se stidjeti kruha i vode?Treba li se stidjeti blagoslova i suza?

Ovo je dan dovršetkao kojem nikad nisam puno mislio.I ja sam zamišljao da su dani progonstvaveć odavno prošli i da smo zaštićeni,da će nas napredak osloboditi!

Ali, u svakom vremenusamo je Jedan koji oslobađa:Istinom podignutom na drvo križa!Samo On nas životu privodi,On koji nas svojim Tijelom hrani i Krvlju prolivenom poji!

Ovo je dan suobličenja!Ovo je dan pretvorbe!Ovo je dan svjedočenja i zahvale!Ovo je dan prave euharistije!I stoga je najsvetiji i najveći!

Bojim li se?Itekako!Ne samo da se bojim nego evo dršćem od zebnje!Ta oduvijek me plašila bol

32 DUJAM

i misao na nju mi bila posve neugodna,pa sam toliko puta molio Gospodinada me poštedi...

Da, bojim se, ali se ne stidimGospodina moga i Spasitelja Isusa Krista,koji me učinio dostojnimove euharistije križa.Eto, kad bude pitao za me, to poručitenećaku mome, Primusu!

33DUJAM

molim za vas, braćo,u ovoj noći rike lavova,u ovoj noći tjeskobe i straha,da ugledate što i ja vidim!Svjetlo maleno, što raste i sve veće biva,na dnu ovoga mračnog tunelašto vodi u arenu života.

Svjetlo maleno, sićušno, jedva primjetnou dubinama prostora noćikroz koju posrćući prolazimo.

Svjetlo maleno, iznad nas,zapaljeno ne ljudskom, nego Božjom rukom,jedini putokaz u tami.

Svjetlo tako maleno da ga mnogi lako previde,a opet tako jako da se onima koji ga prepoznaju,ne da od njega oči srca odvojiti!

Svjetlo maleno, a neugasivo,kojemu ne mogu nauditi prijetnje silnikaniti ga može utrnuti rika lavova!

Svjetlo maleno, jače od samoga ponora smrti!Bogom zapaljeno u dubinama bića mojeganosi me na njegovu stranu,da u svjetlu njegova sjaja Tvorac prepoznautisnuti biljegsvoje božanske ljubavi!

U ovoj noći dovršenja,molim za vas, braćo,da ugledate ono što i ja vidim!

34 DUJAM

Svjetlo maleno, neizbrisivo,Svjetlo vječne ljubavi!I još prije nego me odvedu,molim za vas, braćo, da se ne bojite krenutistopama vjere,i da On, koji vas ljubi beskrajno,korake vam upravi putovima mira,blagoslov vam poda, Duha ljubavi!

Njemu neka je slava i čast i sada i vazda.I po sve vječne vijeke vjekova. Amen!

(Split, 10. travnja 2004.)

II.

JELEnA DOBrA

A. Škobalj, Kraljica Jelena

Sve dok teče Jadro…

37

primajući ovu krunu, sinko moj, pogledaj kako teče rijeka Jadro,kako i dalje teče svoj kratki tok,od izvora, ispod velebne stijenevijugavom stazom traženjarazlijeva se, širi i pjeva,da bi se domalo ulila u more…

I dalje teče rijeka Jadro,moja i tvoja rijeka, sinko moj!Sad, kad primiš krunu ovu očevui žezlo vladalačko,spusti se na rijeku!Zagledaj se u njezin tok!Prošetaj uz nju od izvora do ušća,od trena kad se pojavi i uputi,suncem ogrijana i zvijezdama obasuta,odražavajući nad obzorjem visoko, visoko nebo,do utonuća u bezmjerno more!A zna li kaplja vode na izvorukoliko će njezino putovanje trajati?

Protječe ova sveta rijeka moje mladosti i zrelosti, i evo moje starosti!Uz nju su mi protekli dani, mjeseci, godine,sunovraćeni u vrijeme nepovratno!Nad njom sam se radovala i plakala,zagrljena njezinim žuborom molila,nadala se i voljela.I nije mi žao…

Ostala je samo želja da svaka njezina kap

JELENA

38

blagoslovom bude onom tko joj priđe,tko se njezine vode napije!Blagoslovom neka budei onomu tko joj tek usput pristupii tko na njoj robu bude prao,i blago svoje pojio, i hladio se za žege ljetnje!

Neumornošću iskonske snagei blagoslovom bez zasluge i mjere,poljem solinskim, zemljom hrvatskom,teče rijeka Jadro…

Osloni se, sinko moj, na mudrost izvoraogledaj se, sinko moj, u ogledalu neba,operi se, sinko moj, vodom milosti!Samo će tako tijek tvojih danabiti blagoslovljen i s blagoslovom spominjansve dok teče rijeka Jadro…

JELENA

39

između gora i mora oDrazi su neba,i kud god da se okreneš,i kamo god stupiš, i kad god oči svoje podigneš,gle – nebo!

Dijete, govorio mi je otac,podigni oči!Širom otvori zjenice i slobodno pustida se nebom ispune!Dubinom neba, beskraja,i svom širinom obzorja nedohvatnih,i svim putovanjima vunastih oblaka zaplovi bez straha!

Između gora nebo!Upamti, sinko moj, i ne smetni nikadaovo nebo iznad prodolina naših,ovo prekrasno nebo nad našim gorama!Da, nebo, jedini put slobode nad kanjonima Zrmanje i Krke, Cetine i Neretve!

I upitaj, sinko moj, skrušenom molitvom: Zašto si ovo nebo usjekao u našu zemlju,spustio ga u klance pa nam u izmaglici jutradaješ da ga dotičemoticalima duše!?Nebo ogledano u pučini sinjega mora,nebo posvudašnje i posvemašnje,nebo nebesko!Nad zemljom i na zemlji nebo nebesko!

JELENA

40

Razmišljah i domislih se, sinko moj.Promisli, molim te, i ti,nije li doista čudesnoda se nebo vazda na zemlju spušta.a da je ne prisili,a da je ne pritisne.Nebo se na zemlju spuštasamo da je uzraduje, osvijetli,oslobodi, spasi.

I nije li nam, stoga, poslanjeda nebu pomognemo?Da mu pomognemo da u naše tmine zađe,da se u naše ljute klance spusti,da se nebo ozemlji,kako bi se zemlja onebesila?

I zato ti velim, sinko moj:Koliko je do tebe,ne pusti paklu blizu,nego pomozi da se u očima i nadasve u srcimanebo nastani!

JELENA

41

istoga Dana obDarena samkrižem i blagoslovom!Na dan kad sam doznala za smrttvojega brata Miroslava,što ga ubi nesretni ban Pribina,pred Božić, na sam Badnjak, u sumrak,u košarici ispletenoj od pruća, donijeli su mi dijete!

Mala Marija, tako smo je nazvali,postala je moje prvo siroče.Gledala me je očima tako velikim,bistrim i jasnim, kao da sve razumije,i da ne treba baš ništa objašnjavati,kao da je po sebi posve razumljivoda kraljica majka uzme u ruke košaricu s nemoćnim novorođenčetomi da je donese u netom podignutu crkvu,pred oltar Djevice Bogorodice,i da ondje položi svoj zavjet.

S tim pogledom, s tim djetetom,počelo je sve iznova!Premda ništa nije trebalo započinjatijer sve je već bilo tu,ipak je sve započelo iznovajer sve uvijek započinje – s ljubavlju.Ondje ste bili vi, moja djeca,brat tvoj Mihajlo Krešimir,i ti, Stjepan Držislav,i dvor naš i crkva na Otoku,... i nagovaranje mnogih na osvetu!

A u pogledu male Marijebile su upisane, bile su uklesane,

JELENA

42

bile su kristalno bistre Isusove riječi:Što god učiniste jednom, ili jednojod ove najmanje braće i sestarameni učiniste!Nije trebalo drugo doli poslušatiskladnu jeku molitve iz našega samostana!.

Poslije su mi govorili:To baš i ne priliči kraljici!I koliko li sam puta, sinko moj, čula:Jelena, ta okani se beskorisna posla.

O Bože, zar je beskoristan posaouzeti križ i nositi ga, križ svoj(mene nije mimoišao, pa ni tebe neće)i pomoći križ Tvoj nositi.

Pa što ako nisam Šimun Cirenac da Ti na križnom putu pomognem?Zar je drsko moliti za milostda budem barem jedna od ženašto na križnome putu hodi zajedno s Marijom.Malom Marijom!

JELENA

43

nagleDala sam se, sinko moj, smrtii ratova za koje rekoše da su neizbježni!A neizbježna je ostala samo tuga,i pregorke suze majčinske!Stoga te molim i zaklinjem:ako želiš život – sjeti se majke!Jer za život jedno je potrebno:srce majčinsko!

Što li sam, sinko, drugo mogladoli biti majka!Biti majka svojoj djeci.Biti majka potrebnima i nevoljnima!Biti majkom onima koji majke nemaju,biti majka sirotama, ostavljenima.Majka ovom kraljevstvu hrvatskomtoliko potrebnom majčinstva!

A kako je biti majka?Tko to može ispripovjediti onome tko se nije sklonio pod majčinske skute,tko se nije naslonio na majčine grudida čuje srce uzradovano i poneseno,srce zabrinuto i bolno,srce kojemu je jedina mjera – ljubav.

Majka je službenica. Sluškinja, pa i na dvoru kraljevskom!Majka poslužiteljica i savjetnica,oslonac i rame za plakanje,zaštitnica i liječnica duše!

Tko majku ostavi, Boga ostavlja;tko majku zaboravini Boga neće prepoznati!

JELENA

44

Sinko, dopusti da te podsjetimna Gospodnju zapovjed:Poštuj oca i majku, da dugo živiši dobro ti bude na zemlji.

Tko majku ne poštuje, pa i kralj bio,tko se odreče majčinske sućuti,neće dugo opstati.I neće mu dobro biti.Niti će ikome s njim dobro biti.

Zato usadi u dubinu duše i srca,da upamtiš i nikad ne zaboraviškako ne vlada sila nego milost,kako ne svladava snaga nego blagost,i kako je jedini put srećečista savjest što se ne uklanjapronicavom pogledu majčinih očiju.

JELENA

45

krALJEVSkI TrOn LITIcA JEna koju se mnogi verui s koje se tako lako sunovraća!Sinko moj, u ruci ti je žezlo, na glavi kruna,a pred tobom je borba!

Život mi nije bio osobito dug,ali sam vidjela dovoljno uspona i propasti!Uzdignuća i rasula. Slave i jada! Kad se činilo da je u ruci sve, začas nije ostalo ništa.

Pitam se, sinko moj i kralju moj,jesu li baš zato tako bliski kralj i kraj,da je između njih samo jedno slovo, samo jedan sitni znak razlike?Tek jedan okrajak!Koliko je snažno, čvrsto i sigurnokraljevanje ljudsko?I koja li mu je mjera prava?Koji je metar kraljevanja?

Jesi li hrabar, sinko moj,mjeriti mjerom onoga Kralja, koji ustvrdi:Kraljevstvo moje kraljevstvo je vječno,nikada propasti neće!

Možeš li brže od svojih koraka?Možeš li jače od svojih ruku?Možeš li dalje od svojih želja?Možeš li dublje od svoga srca?I što kad se koraci uspore, što kad ruke onemoćaju,

JELENA

46

kad se želje ne ostvare,ako se s tvoga tronane vidi dalje od vremena?

Svakoga jutra, kad zakoračim preko praga naše zavjetne crkvei ruke položim pred Marijin lik,srce svoje otvaram i pitam se: Jelena, kako su ti djeca?Jesu li u miru provela i ovu noć?Jesu li korake svoje upravili nebu?

I dok Gospodina u srce primam,prosim u molitvi njegov blagoslov,da vas podigne, uspravi i uputi!I da vas privid moći ne zavede...

JELENA

47

sinko moj, poDigni Dom. Samo onaj tko svojim rukama,tko znojem i ljubavlju sagradi dom,poštovat će dom svoje braće!Prepoznat će kako s domom započinje,kako sa svakim domom raste domovina.I imat će je razloga voljeti!A što ima ljepše nego voljeti domovinu svojega doma,domovinu u kojoj si udomljen,svoj na svojemu!

Što vrijedi ova kamena kućas nekoliko odaja i svodova,s vratnicama okovanim,(na čemu joj mnogi zavide)ako u nju ne uđe sunce?Čemu dom ako mu prozorinisu otvoreni svjetlosti.Čemu dom ako mu vratanisu otvorena dolasku.Čemu dom kojemu srcene kuca radošću.

Ako pak sagradiš zamakod brzopletih odluka i osvetničkih nauma,od žudnje i intriga, pohlepe i moći,brzo će mu sunce zaći!

Zato te zaklinjem, sinko moj,svakoga se dana iznova pitaj:Je li u ruci mojoj svjetiljka dovoljno jakada razgrne tamu i odagna strah,je li mi volja dovoljno snažna da se odupre Napasniku i varkama korisne laži,je li mi ruka dovoljno hrabra

JELENA

48

da rastvori prozore svojih tajnih odajapogledu neba?

Bilo mi je dano podignuti dom!I podigla sam dom Gospodinu!Ostaje mi još samo moliti da Gospodin u njemu trajno boravi,da ga iz doma njegova ne istjeramo!

Da ostaje mi molitvada ove dvije crkve na Otoku budu svima nakon nasjasno svjedočanstvokoliko smo vjerovali, nadali sei ljubili Boga i bližnjega svoga,u domu Gospodnjem i domu svom!

JELENA

49

sinko, molim te, primi ovaj plašt.Uzmi ga iz majčinih ruku!Ogrni se ogrtačem mirakoji ne treba skidati pred vladarima svijeta,od kojega se ne valjanikad rastajati.

Sinko moj, mir je djelo pravde,a pravda je dijete istine, u ljubavi!One unutarnje, duboke, istine,što nam je otkriva samo Bog.

Sjeti se riječi Gospodnje:Nema mira nepravednima.Nema mira onima što uzimaju sirotinjida bi dali bogatima, nema mira onima što žude trpajućinepošteno stečeno u jamu bez dna.

Sinko moj, dopusti da ti majka,starica tvoja majka, ogrtač položi ne na pleća nego na srce!Ogrtač satkan ne od prava i zakona,od velikih želja i uzaludnih sanja,nego od krhkih niti svagdašnjeg postojanja.Satkan je od niti molitve,za probdjevenih noćiod kore kruha svagdašnjeg,od mirisa doma i pjesme mora,od mekoće kolijevke i žara ognjišta,od zaklona vječnog počivališta.

Sinko moj, doista ćeš moratipažljiv biti s ovim ogrtačem,da ne zapne za korov oko tebe,

JELENA

50

da ga ne podereš nepromišljenošću,da ga ne rasparaš u srdžbi ili očaju.

Sinko moj, majka te tvoja moli:kad dođe danpredaj ga djeci svojoj,i blagoslovi ih istim riječima,kojima sam ti u ruke žezlo pružila:Neka te Gospodin blagoslovi i neka te čuva!Neka te licem svojim obasja i milostiv ti bude!Neka pogled svoj svrne na te i mir ti podari!

Sinko moj, kad oči k nebu uzdignešsjeti se da se onamo stiže jedinoogrnut plaštem pravednosti.

JELENA

51

još kao Dijete sanjala sam, sinko, o putovanjima u veliki svijet!A i ti, tek kad se vratiš, vidjet ćešda putovanje, ako nije hodočašće, ne samo da ne vrijedi upola nego ne vrijedi nikako!

Sjećam se puta u Rim,u proljeće, nakon ravnodnevnice,lađom do Jakina, morem Jadranskim,zaigranim laganim povjetarcem, a onda na konjima preko planina.

Oduvijek sam željela hodočastiti na grobove prvaka apostolskih. Obići svih dvanaest postaja hodočasničkih,i pokloniti se ostacima mučenika.Obići bazilike i svetišta, i pomoliti se nad grobovima Solinjana,svetoga Dujma i svetoga Staša, da se ono sjeme što ga oni posijašepo nalogu apostolskom, razraste i rascvjeta, da donese plod,najprije u kući mojoj i narodu našemu,a onda i u svim narodima svijeta.

Da, više od svega molila sam za mir i slobodu.Molila sam da ono sjeme znanja što ga naši redovnici tako revno siju,urodi plodovima napretka.I pitala sam se:Nije li sloboda od bisera sjajnija,i ljepša negoli haljine vezene?Nije li izvor prave radostikad se duša obuče u ruho milosti?

JELENA

52

I sve građevine što li su, ma kako sjajne i veličajne bile,ako im kamen zaglavni ukloniš?

Otkad sam se vratila putačesto ponavljam prvi psalam:Blago čovjeku koji ne sjeda u društvo podrugljivacai ne blaguje poslastica njihovih.Moćno će mu na zemlji biti potomstvo,na njegovu će pokoljenju počivati blagoslov.

Moli, sinko, Gospodina, da te oslobodi od napastida se ikad i ikome narugaš. I da ti udijeli milost hodočasnika,da željenome cilju prispiješ!Neka na tebi otpočine blagoslov!Neka nad nama otpočine sveti Gospodnji mir.

JELENA

53

ne boj se, sinko moj!Čim se smrkne ti hrabro upali,svoju svjetiljku na oltaru vjere!

Svjetiljka je tvoja zavjet pradjedovski!Samo ti ona može pokazatikoji je put prav!A ako je uzak i tegoban, i posut trnjem, i često tjeskoban,sjeti se da na njemu nisi sam!Osluhni srce i oćutjet ćeš,na korak, na rukohvat, na dohvat duše kako te prate vjera i nadai ljubav ogrnuta svjetlošću.

Ne boj se, pa ni onda,kad na putu svih ljudii sam zakoračiš u nepovrat smrti! Ti samo srce svoje pripravi, svjetiljku svoju obilno napuni uljem ljubavi i pođi srca spremna, očišćena i oplemenjena!

Sinko moj, danas si se pred ovim oltaromzakleo na vjernost Svevišnjemu!Upućuješ se na put što zahtijeva svu hrabrost i svu jakost i više nego snagu ljudsku,i mudrost, i razboritost i skrušenost srca.

Upućuješ se danas na put što vodi visoko,i zahtijeva potpuno predanje!

JELENA

54

Ako dopustiš da ti dušu ražari i razgorionaj plamen Duha što ga nitko ne može ugasiti,ako uzdignuta čela budeš zahvalanna svim stazama dobrotenemaš se čega bojati!

Kad oluje svijeta zaprijeteda ti ugase svjetiljkuti čvrsto zagrli križ!Pa ako i prijetnju začuješ, ne boj se!Na kamen koji je bačen na tebe ne uzvraćaj mjerom istom!Hrabrom ludošću vjerena njega uspni sei bit ćeš nebu bliže!

JELENA

55

sve, sinko moj, ima svoje mjesto!Sve na svijetu ima svoje mjesto!I svatko ima svoje mjesto,posebno, za njega pripravljeno.Mjesto koje treba pronaći, otkriti,mjesto uz koje treba ostati,s privrženošću zaljubljena srca.

I ja imam svoje mjesto.Otkrila sam ga, ovdje,kod Gospina bunarića.Mjesto je moje na izvoru.I posao mi je svakoga jutra,donijeti vode života onimakoji su mi darovani!

A u baštinu mi je ostavljenoblagoslivljati i slaviti Gospodina,koji me doveo do izvora.I pokazao mi da to mjesto nije samo moje,nego mjesto Marijino, mjesto Majke tvoje,jer je ona pravo izvorište. Izvorište Života. Riječi.

Na ovom izvoru, na Gospinom bunariću osjećam kako me Marija za ruku vodi,dotiče me i šapće mi,s povjerenjem i pouzdanjem,pred svim križevima zemaljskimi s neugasivom nadom nebeskom:Učini sve što ti moj Sin kaže.

Zato sam podigla crkvu na Otoku,odmah do Gospina bunarića,

JELENA

56

gdje ću i sama otpočinutido učiteljevih nogu, u krilu majčinu.

A u srcu mojemu rađa se nadakako će jednoga dana mnoštvo veliko,na sav glas, pred očima svega svijeta,vjeru svoju ispovjediti,i zavjet vjernosti potvrditi!A nakon svega toga,izbavljeni od zla strašnoga,u raspjevanoj povorci,predvođeni starcem drhtava glasa s pastirskim štapom u ruci,doći će ovdje,pred Majčin likda se napoje na svojim korijenimas izvora vode Života.

JELENA

57

Dopusti, sinko moj, Da te zagrlim.Dopusti da te još jednom zagrlims istom onom ljubavlju kojom se nadam da ću doskorazagrliti i sve svoje drage.Oca tvoga, Mihajla Krešimira,nasljednika prvoga kralja našega, Tomislava, blage uspomene.Otac ti je kraljevstvo učvrstio,Simeona silnog pobijedio,državu uredio i mir ostavio.

Dopusti da te zagrlimi namjesto brata tvoga Miroslava,i brata tvoga Mihajla Krešimira drugoga,koji blagoslovljenom rukomdomovinu osnaži.

A sad je, u tvojim rukama,sinko moj, kormilo lađe kraljevstva hrvatskoga.Na tebi je da ga sačuvaš.A sačuvat ćeš gaako dobru ženu pronađešda ti djecu odgoji u strahu Božjem i stidu ljudskomu.Na ženi leže tri zida kuće,i na njezinu savjetu počiva mir.A ako joj se zloća u srce ugnijezdi,raspupat će se i razgranati,zatrovat će izvore s kojih život teče,i porodit će zlo.

Dopusti mi, sinko moj,da te zagrlim istim onim zagrljajem majke,s kojim sam te od Boga primila

JELENA

58

i za ruku dovela u ovu crkvu tvoga imenjaka, da ovdje, na temelju prošlostii na pragu budućnosti položiš zavjet vjernosti Bogu i narodu,bezgrešnoj Bogorodici i Petrovoj stolici.

Sinko moj, ne postidi se nikadaovoga blagoslovljenoga tlakrižem spasenja biljegovana,i ne zaboravi nikada tolinu majčinskog zagrljaja!

JELENA

59

neka ovDje otpočinem,uz majku, nebesku Majku Mariju.Položite me tako da mi lice gledau njezin sveti lik na oltarnom zabatu.

Položite me ovdje, na Otoku,na svetome tlu gdje položismo zavjetvjernosti Bogu i Katoličkoj crkvi, Ovdje gdje se zaklesmo narodu svomena pravednost i slogu,ovdje gdje posadismo temelje vjeriu kojoj koračaju odane Božje duše, ovdje, na sastajalištu Božje braće i sestara,na zborištu naših potrebnika.

Položite me, nedostojnu, u spomen-crkvu sv. Stjepana,neustrašivog svjedoka Uskrsnuloga,ne bi li, na kraju svojega putovanja,i ja smjela doći na ono mjesto,koje je on, prvomučenik, već svojim očima gledao,u ista ona otvorena nebesa i među korove anđela,što vječnu slavu pjevaju Bogu i Jaganjcu.

I nemojte tugovati nada mnom!

Pogledajte Jadro i Gospin bunarić!Sjetite se vode svojega krštenja i riječi koje naučih i vama predadoh:Djeco moja, ljubite se među sobom.Da svijet vidi, da narod vidi, i da slijedi onoga

JELENA

60

koji u vaša srca ljubav usadi!Samo ćete tako imati mir.

A nad grobom mojim neka natpis stoji:Ovdje počiva Jelena…Žena kralja Mihajlai majka kralja Stjepana Držislava.Ona je podarila mir kraljevstvu. Ona, koja je za života bila majka kraljevstvapostala je majka sirota i zaštitnica udovica.Ovamo pogledavši, čovječe reci:Bože, smiluj joj se duši!

Bože, smiluj joj se duši,a spomen na nju neka s ljubavlju odzvanjadok teče rijeka Jadro...

(Na Gospinu otoku, u Solinu,na obljetnicu Jelenine smrti,

8. listopada 2005.)

JELENA

III.

leopolD bogDan manDić

Kroz moje ruke teče tvoja milost

63

SUSrET S BESkrAJEMu zaljevu svetaca naroda mogauvijek je započinjao podizanjemočiju i duše.Otkad sam – ja Bogdan, Bogom dragim dan,progledao i stasao na noge (ovako malen),uvijek mi je jutropodizalo pogled iznad vrhunaca.

Tko nije izrastao u Bokimože li uopće shvatiti koliko je nebo visoko,i kako nebo zemlji ljepotom progovara?A ja sam ne samo izrastao u Bokinego pod nebom i na zemlji bio i ostao mali!Osvjedočio sam se da biti malen boli,jer nebo biva sve beskrajnije i beskrajnije,i sve dublje i otajstvenije,i sad znam da za hod po ovoj zemlji nema drugog puta doli poniznosti!

Valjalo mi je svakoga jutrapodići oči visoko, visoko...I suncu je trebalo dugoda prijeđe kamenu granicu obzorjai ugnijezdi se u sklopljenim rukamastrmih litica zamirisalih vrijeskom i smiljem,da se na rascvalim stručcima prvih cvjetova,prostre sag svježine!

Promišljam: koliko je ljudipromatralo ovaj tajanstveni beskrajsklapajući ruke, poput Mojsija na Gori,na udivljenje, zahvalu i prošnju?Koliko li je očiju gledalo ovo nebo?

I koliko ih je u to nebo došlo?Gracije iz Mua, Ozana Kotorka

LEOPOLD

64

i sveti Tripun zajedno sa svetim Nikolom,našim obiteljskim zaštitnikom,i svetima Franjom i Antunom i tolikima,šetali su mojim mislima,a na rubu beskraja nebaiz sklopljenih rukurasla je sve veća čežnja za susretomu beskraju Tvoje dobrote!

LEOPOLD

65

otploviti, otploviti Daleko!Na nekoj od onih lađa bijelih jedara,na kojoj je pradjed Nikola dojedrio od Omiša,na kojima su djed Ivan i otac Petar,i braća moja i rođaci isplovljavali u svijeti vraćali se izdaleka!

Otploviti, otploviti daleko...Nošem dahom Duha, na krilima molitve,ja, jedanaesto dijete, sabran u ovo sitno tijelo,sanjam podignute prove zasjeći valove svijeta...

A koliko je daleko moguće otploviti?Iz uske Boke, iza Prevlake i još dalje,tamo gdje su drugi ljudi, drugi jezici i običaji,tamo gdje oči rastu od divljenjai drugačiji mirisi mirišu večerom,uskim stubištima između kamenih kuća!

Ili otploviti još dalje, kamo su se davno prije meneotisnuli rođaci moje majke Drage,don Stjepan i don Ivan Bogoslav Carević,otisnuti se poput njih od ove obale put Božjega neba?

Dječački me snovi vode tako daleko!Sa šesnaest, kroz kapucinsko sjemenište u Udinama,polazim na put na kojem se snovi pretvaraju u javu!A ostvareni snovi kažu da zapravo ne mogu otići,jer gdje god pošao, sebe nosim, i grumen zemlje svoje

LEOPOLD

66

(parce mihi Domine, quia Dalmata sunt) nosim u srcu!

Da, otploviti daleko, otploviti daleko,ne pobjeći od nevolja osiromašene obitelji,nego zaroniti duboko u tajnuu kojoj se ogledava nebo...

Samo, tko je slutiti mogao kako je bolnodriješiti vezove što nas vezanima držena površini svakodnevice,uz obale naših, samo naizgled zaštićenih luka.Da, odriješiti uze i konopce,i odlepršati kao ptica selicadaleko, daleko...

LEOPOLD

67

ti si tuđin, govorili su mi!Samo, tko je naš, a tko je tuđi?I što je moje a što je tuđe?Pa zar nismo svi Božji?Zar je tuđi jezik kojega Bog razumije?

O kako je bolno biti tuđi,i kako peče čežnja za domom!A ja i danas samo sanjam evanđelje mirai učenike među kojima odsijeva Jedina Riječ...Od otkrića te rane znamda je moje poslanje liječenje ranai da je svaka podjela ubadanje oštrim bodljama drače što uz prag naš neprestano niče,i kidanje nešivene Učiteljeve haljine...

Eto, iskusih kako najljepše doba životamože biti i tako okrutno!?Dosta je da si malen, da mucaš od straha,a ruke su ti slabašne da polegnu jablane,pa da ti se jedra počnu od vjetra okretati,a jarboli se kao trske polome...Kako je okrutno – biti tuđi...

Drži se učenja, rekoše mi. I prve klupe u kapelici, ti se mali drži...A ja samo još čvršće grlim tvoje ruke pribijene na drvo križana početku zrnaca krunice.

Plemenitom riječju šutljiva redovnikanaučih da se zatrovanost liječiiscjeljujući rane svoje braće,rane što do u srž tijela i kostiju zadiru,

LEOPOLD

68

a samo oproštenjem zacjeljuju!Oh, kako poučiti da podrugljivost nije protuotrovnego sipanje soli na ranu da još jače zaboli.Zato Ti nikad nisi bio podrugljiv,nego iskreno i bolno jasan, Spasitelju moj,jer rane duše zacjeljuju samo ondakad ih ovije zavoj ljubavi!

Zavoj Tvoje ljubavišto liječi rane podjelena naše i tuđe...

LEOPOLD

69

pristupit ću oltaru božjemu,Bogu koji razveseljuje mladost moju!

Koliko li sam puta uzišao uz one tri stube ponavljajući vazda ove riječi!Riječi veselja, mladosti, riječi žara i dara,riječi predanja istinitog, do kraja...I riječi Tajne neizrecive...

Od one prve svete mise na Gospinu oltaruu venecijanskoj crkvi Gospe od Zdravlja,dvadesetog rujna tisuću osamsto i osamdesete,nije bilo dana da se ne zapitam:Čime sam zaslužio ovu milost?I odmah kušam odagnati tu oholost,jer je ničim zaslužio nisam, jer je to dar,da, Tvoj neprispodobivi dar,da, uzdarje molitvi mojih pokojnih roditelja,da, odgovor na Jeremijin zov prepun boli,da, predokus konačne pjesme otkupljenih u Jeruzalemu nebeskom!

Sve to i još više, puno više, neizrecivo više,želio sam danom svakim kliktati!Nekad bi me tako uhvatila čežnjada pođem ulicom i naviještam TebeSpasitelju moj, u milosti i svjetlosti!A onda bih samo zaustio i zamucao...

«Evo, u usta tvoja stavljam riječi svoje»odzvanjalo mi je u ušimaali mi te riječi nikako nisu izlazile na usta...Kao da ih se u srcu skupljao roj, i kao da su uvirale u bezdan nekiiz kojega je samo dopirao neobičan zvuk zore!

LEOPOLD

70

A tako sam se radovao riječima Tvojimna mojem materinskom jeziku, kroz one tri godine u Zadru, pa u Kopru...Određenje provincijskih poglavara da na Rijeci poslužim sunarodnjacima mojim,probudilo je u meni žar radosti, žar ispunjenja zavjeta iz djetinjstva!Ali, kao da mi je opet oduzet koraki riječ uskraćena... da bih mogao reći:«Ne moja, nego Tvoja volja neka se vrši»!

U svim protivštinama, želeći se upustiti u avanturu na Istoku,a ostajući uvijek na istome mjestu, s istom nadom i predanjem,desetljećima već ponavljam svakoga jutra:«Pristupit ću oltaru tvojemu,Tebi, koji razveseljuješ mladost moju!»

LEOPOLD

71

AkO nE BUDETE kAO DJEcA...Kad si to rekao, jesi li misliona posve sitnu djecu, baš na najmanje?

I jesi li me ovako sitnim ostavioda za me sačuvaš kutak maleni u srcu svojemu?Katkad mi dođe napast da te zapitam:Da nisi možda smetnuo s uma kako malenost boli?A Ti ponavljaš, ustrajno:«Ako ne budete kao djeca...»

Dok zapisujem ovo slovo, na sličicama svetaca, slovo nedovršeno kao što je nedovršen put u kraljevstvo,zadrhti mi lijeva ruka od lakta pa sve do vrška jagodica,i u nju kao da se izlije sav žar želje djetetašto čeka i očima velikim molida ga otac u ruke uzme i podigneda vidi svijet, da vidi sunce i zvijezde,da vidi boje nebosklona.

Da, shvatio sam: djetetom treba postati!Želim kao dijete poći kud me se pošalje,poslušati kao dijete, bez žalosti,dok se Adam u meni i dalje otimlje žudeći da se, u preuzetnosti, uzdigne svojom vlastitom snagom!

Postati dijete! Znači li to, također,biti umanjen do beznačajnosti, koja grli i cjeliva svijet,biti suobličen jedinom Djetetu,Jedinomu Sinu – koji djetetom postadeda nas posini?

LEOPOLD

72

U jedno sam, u svom neznanju, siguran!Samo si djetetu dao moć da rastesnagom milosti iznutra blago i nepodijeljenou srazmjerima dobi, mudrosti i milosti!

Da, sad shvaćam da to znači:«Ako ne budete kao djeca,nikada nećete narasti do uha Onogakojemu možete šaptati: Oče naš...»

LEOPOLD

73

istim putom hoDimo, prijatelju moj!Ako je put već trnovit,zašto mu još svjetla trnuti?

Istim putom hodimo,iz iste zdjele jedemo,iste riječi zborimo,na isto se evanđelje pozivamo...Ali, kad se smrkne,a smrknuti se zna prečesto,jer se Zli itekako nastoji uvućinegdje između napola izgovorenih mislii ciničnog osmijeha... tada zavlada mrak!A Učitelj nas šalje da budemo sol zemlje i svjetlo svijeta!

Ustajući usred mrkle noći na molitvu,što drugo mogu prositi, prijatelju moj, jednako za tebe kao i za sebe,doli prosvjetljenje Istinomi milost oslobođenja od napastida zamijenimo Njegovu volju svojom, i milost da odmaglimo putove savjesti!Jer ako je samo naša istina, neće joj biti teško zgaziti,a samo razapeta Istina, iz grobnoga mraka oslobađa!

Istim putom hodimo, brate moj i prijatelju!U ruke nam je dan oslonac Riječi,da njegovom moći rastjeramo sjenestaroga neprijatelja naših duša,koji zna da se čak može ubiti tukući svoga brata nemilice

LEOPOLD

74

evanđeljem okovanimu korice vlastite tvrdokornosti!

Istim putom hodimo, prijatelju moj!Na istom počivalištu ostavljamo svoj umor!Na počivalištu Srca onoga koji se nije sustezaozajedno s nama putovati, bdjeti i radovati se, moliti i trpjeti,sve do dovršetka...puta kojim svi hodimo!

LEOPOLD

75

u krilu crkve jeDine, uvijek sasvim blizu vrata,prinosim na zavjet srce svojei palim svjetiljku u molitvi za jedinstvo!

Da, vrata su za ući i izaći!Vrata su za slobodu!I ne valja zaključavati vrata, nikada!Ta tko će od nas predvidjetikad će se, i u koje doba, izgubljeni sin vratiti u kuću Očevu?

O, koliko dobrih i plemenitih dušamoli s Tobom, Kriste: Da budemo jedno!Da pružimo ruke i okrenemo se,i obratimo se, Tebi, Gospodine!Samo u tebe zagledani,u svjetlost Tvoje ljubavi i dobrote,uvidjet ćemo kako nam je biti blizujer si nam Ti blizu,kako nam je oprati srce jer Ti si čist,kako nam je oprostiti,jer si nam Ti oprostioda bismo oproštenja dostojni postali!Samo u tebe zagledane zahvatit će nas Duh nove Pedesetnicei progovorit ćemo u svim jezicimahiman ljubavi!

Da, znam ... proći će još mnogo danado konačnog ozdravljenja jer su rane duboke i bolne,ali ja već sada želim - ako je moguće,a ti si križem potvrdio da je moguće -pridonijeti malo balzama,nardove mirisne pomasti,molitvom i žrtvom,

LEOPOLD

76

ne bi li barem na obalama moje domovinezacijelila rana podijeljenosti!

O, da oba krila Crkve raširi Duhi oslobodi je tereta lažnih,da se podignemo Tvojoj svjetlostikako bi nam Ona, zvijezda jutarnja, pokazala put,kako bismo konačno postali jedno,u Tebe zagledani!

LEOPOLD

77

okupljeni oko istog stola,poput pilića oko kvočke, svakoga darovanog nam dana,blagujemo zrnje prikupljeno blagoslovom odozgo!Naizgled sitno zrnje, žitno zrnje,zrnje posijano, uzgojeno i požnjeveno,zrnje samljeveno u brašnoi ispečeno u kruh!

Zrnje u kojemu je ona klica životašto se kroz plemenito, dobro tlo, uzorano, natopljeno, očišćeno,probija na svjetlo sunca i nebada donese, po tvojoj sigurnoj riječi,trideseterostruk, šezdeseterostruk i stostruk plod!

Uvijek se toga sjetim kad zahladi(a nama bolesnima i starima uvijek je hladno)i kad je teško učiniti i ovih par stuba,kad nas svakim ranim jutrom zovešda ozeblu Crkvu utoplimo dahom,dahom Duha života i ljubavi!I znam da se i sam veseliš slušajućikad se mi, starci, bolesni i slabašni, raspjevamo!Pjesmom u koru, u zboru,pjesmom zahvalnom, prozebli grijemo Crkvu... Tijelo tvoje!

Čudno je to i čudesno!Hraniš nas samim sobom,otajstvom svoga života,

LEOPOLD

78

Tijela i Krvi,da tvoj život bude u namakako bi i ti sam živjeti mogaou svijetu, u svima tvojima, po nama!A tijelo, tobom oživjelo, nije samo prah, i krv, kroz otajstvo protočena, nije voda!Žilama našim teče tvoja milost sokoleći nas da ne posustanemo,zaklonjeni pod krila tvoje brige...

Oh, kako je lijepo ranom zoromškripavih kostiju i utrnulih zglobovadoći u kor i molitvom grijatiTvoje živo Tijelo, okupljeni oko istog stola, Gospodine!

LEOPOLD

79

poslužiti naumu tvojemu, kao kamenčić u luku mosta što iznad ponoraspaja našu i tvoju obalu!

Zamislio si i, evo, gradiš most!Učvrstio si mu luk i oslonac na stijeni,i tražiš sada kamenčiće po zabačenim putovima svijetada ti posluže!

Evo me, rekoh ti kad sam bio dijete!Evo me, rekoh ti prostrt pred oltarom!Evo me, govorim i sad,dršćućim staračkim glasom!Uzimam u ruke štap i okrećem se da oćutim kamo me vjetar tvojega Duha odnosi,i ponavljam: Evo me, uzmi me,da kao kamenčić u luku mosta što iznad ponoraspaja našu i tvoju obaluposlužim naumu tvojemu!

Evo me, rekoh i ponavljam gledajući ponor,s molitvom da me sačuvašod strmoglavljenja u bezdan jada,i grijeha ljudskih i nesreća!

Evo me, rekoh i ponavljam radujući seradošću dobroga pastira svakom sretnom prijelazus ove na tvoju stranu!

LEOPOLD

80

Ja nemam svojeg nauma!Moj je naum – nakon što si me poučio(a učenje je bio dugotrajno i trpno) –da je samo jedan pravi naum dosta,a to je tvoj naum spasenja!

Moje je samo molitida me u svojemu naumu ugradišpoput kamenčića u luk mostašto iznad ponoranašu i tvoju obalu spaja...Moje je samo moliti (ne usudim se ni reći: poput Marije)da ti poslužimu naumu spasenja.

LEOPOLD

81

pogleDaj u srca svoje braće, rekao si mi,dok sam tragao za svjetiljkomšto ima moć rasvijetliti zakutke mračnei razgrnuti nabacane gomile nevoljakojima su zasuti tragovi savjesti!

Tragao sam za svjetiljkomšto će mi bliže primaknutisve one silne dubine i jaze nepremošćene,ponore ostavljenosti i crninu zla!Tragao sam za svjetiljkomšto će mi pomoći da progledambistrim okom do u dno srdaca braće svoje,a ona su ostajala tako daleko...

Slagao sam riječi i u molitvama razvezivao niti razdorasve tamo od Adamapa do sadašnjeg časa,da bi mi bivalo bistro koliko je nejasnai nerazmrsiva zagonetka koja mi je postala poslanje!

Pogledaj u srca svoje braće, rekao si mi!A ja sam nalazio tugu, i nemir, i prezir,i nemoć s kojom razbijena lađa na dno tone!I shvaćao sam pomalo koliko je silnatvoja spasonosna riječ:«Sinko, neka ti bude po vjeri,a ne po tvojim grijesima»!

I tada sam opet čuo riječi tvoje: Pogledaj u srca svoje braće!Tek kad sam, u blizini Majke,

LEOPOLD

82

– konačno prignuo glavupred Raspećem – da mi se duša zagledala u probodeno srce tvoje,progledao sam i otkriokako jedini put do srdaca braće mojevodi kroz blago i ponizno srce Tvoje!

LEOPOLD

83

kroz moje ruke teče tvoja milostkao lahor, kao dah,kao oganj što žari,kao kaplja blagoslovna na sasušenu zemlju,ispucalu i zamrlu...

Gle kako sam onemoćao!Nakon sedamdeset i šest godina života,nakon pedeset i dvije godine služenja otajstvu tvojega pomirenja,ostale su mi jedino ruke!

Ruke su moćne!Moć ruku je moć lijevka nebeskogšto naslonjen u kutu jedva čekada bude pozvan upomoć.Vjerujem, sigurno si mi za to dao ruke!Često mi se činilo, baš u ispovijedi,da ne slušaju moje uši, nego zapešća i zglobovi,i da riječi odrješenja ne izgovarajutoliko moja usta koliko ruke,koliko prsti podignuti,prsti ispruženi put neba i svinuti da prihvate konopac spasenja!

Kao tvoja zapešća probodena čavlimai prsti ti zgrčeni od bola što ih zlo bije,evo i ruke moje, u koje je čudom položenobezmjerje spasenja,žele da zahvate, da napoje, da natope i ožive,duše sasušene...

«Domine, non sum dignus...»Gospodine, nisam dostojan,ponavljam ustima,

LEOPOLD

84

a ruke moje viču:Ne odustaj, ne zatvori taj uski putšto ga u stijenju nemira i zla,tvojim rukama krči naum spasenja!

Kamo će završiti moje ruke?Ne, nije to važno!Puno je važnije:Kamo će, po mojim rukama,završiti oni koji tebe traže, Gospodine!

LEOPOLD

85

UMJESTO krISTA zAkLInJEMO VAS: Pomirite se s Bogom!Tako piše poslanik tvoj Pavao, braći kršćanskoj u Korintu,do suza zabrinut za njihovo spasenje.

I sada jedan starac, umanjen od boli,umanjen do samo još jednog tanjurau dnu samostanskog blagovališta,usred rata svijeta, ponavlja isto:Zaklinjem vas, u ime Krista Isusa, na mir!U ime Isusa Krista zaklinjem vas:pomirite se s Bogom! Jer jedino je On mir naš!

O vi, koji ste iz usplamtjele obijestizapalili oganj ne da se ogrijete,nego da umjesto plugova iskujete mačeve,sami ćete sebe sasjeći!Sagradili ste lađe za velika putovanja, a one vas samo mogu odvestida se potopite daleko od Obale......I vama, braćo moja, ostavljam oporuku:pomirite se s Bogom i naći ćete braću,pomirite se s braćom i naći ćete Boga!

A mene poveditejoš ovaj posljednji put pred oltar da zazovem ime tvoje o blaga, o mila, o slatka Djevo Marijo,da zazovem ime slatko tvojega Sina Isusa,Ime nad svakim imenom!A kad dovršim ovdje poslanje svoje,neka odnesu ove jadne kosti moje

LEOPOLD

86

među moj narod za dobro njihovih duša!

S tobom u srcu, jedini Pomiritelju svijeta, krećući na posljednje putovanje,još samo želim ruku sklopljenih zamoliti:Duh svoj u ruke tvoje predajemi molim te, primi me, za žrtvu pomirenja!

(Kod Gospe od Prizidnica,8. listopada 2003.)

LEOPOLD

IV.

ALOJzIJE STEPInAc

Tvoje je ime - Istina

89

IzVOr BISTrE VODEprobudivši se iz dubina,otjecao je niz pjeskovito koritoizdubljeno posred livadešto se, nagnuta uz brijeg,protezala nekoliko stotina metara,sve do ruba šume.

Taj izvor bistre vode,što iz zemlje izvire,kao odnekud iz tajneprivlačio me i zaokupljao mi misli.Postajao mi je moja tekuća čvrsta točkašto sa mnom vazda putuje, sidrište mojih misli,polazište i dolazištesvih zamišljenih putovanja.

Brzac čiste vode,iz dubine nepoznate,posve jednostavno, samo tako,pojavi se na površini životai stavi se na raspolaganje svima.Izvor, darovana tajna, da napoji, da opere,da okrijepi, da osnaži, da povede!

Oko Krašića bilo je i ima dosta izvora.Na našem imanju bilo ih je više,ali ni jedan mi se nije činio tako bistar,jednostavan i jasan,kao moj izvor!

Osjećao sam da se i u meni nešto budi, vri!Niz obronak livade mojega djetinjstva,mimo svih drugih brzaca i rijeka,

STEPINAC

90

odnekud iz dubine rađao se, budio se,tako tajanstven i jednostavan i tihizvoršto me dozivao da potečem...

Kamo? Nisam znao!Samo sam duboko osjećaoda se tajna potoka krijeu izvoru bistre vode!

STEPINAC

91

treća klupa zDesnau razredu gornjogradske gimnazijebila je ispisana olovkom.Znanje... Znanje nas je zanosilo!Znanje onih koji znaju.Moć onih koji mogusvjetlucala je pred namakao luč pronošena kroz tmine neznanja i nemoći.

A u svjetlima te luči odražavala su se lica. Neka plemenita, poneka odvažna,a druga opet zanosna...I dok su mnogi samo to vidjelija sam gledao i lica nesretnaod neprestanog zavaravanja sebe i drugih,lica dvolična, kojima je luč znanjai luč moći služila za umnažanje magle.

Dosta mi je magle.Uvijek sam nastojao, za maglovitih jutara,popeti se na brijeg, iznad bespuća,pa sam tako učinio i ovaj put.Ostaviti doline prodavačima maglei okrenuti se nebu.A nebo na zemlji počinje.Ovdje! Na ovoj zemlji!Da, osjećam kako rastem s grumenom zemljeiz kojeg sam nikao i s kojim sam srastao,s kojim se želim povezati, u kojem ukorijeniti,jer Bog je stvorio taj grumen zemlje.Taj grumen moje zemlje...

U trećoj klupi zdesna, u trećem razredu, u mirisavo proljeće,tako sam poželio među prstimaosjetiti miris grumena zemlje!

STEPINAC

92

na obalama piave ginuli smo, za koga?Na rukohvat Dolomita,obasjanih zubatim zimskim suncem,dugačke sjene po prodolinama zasutim snijegomoslikavaju nesrazmjer Božjih ljepotai ljudskog besmisla.

Bura nam probija kosti,sve dok je ne zamijene proljetne kiše.Piava buja i s bujicom odnosi nadu,ostavljajući nas u blatu rata,da ginemo – za koga?Daleko od doma svogakrvlju plaćamo račune tuđeg zla.Preostala je, ne borba za pobjedu,nego molitva za preživljavanje.

I tako sve do ljeta.Kad smo se pošli okupati,u vrijeme jednog zatišja, srećom – sad vidim, bijah zarobljen.Ophodnja me uhvatila i odvela daleko...sve do Puglie, u zarobljeništvo!A put otamo bio je krvav i dugpreko Drača, Soluna i Prištine...

Mislio sam na majku,na oca i brata i sve moje...Vjerojatno su me svi već smatrali pokojnim,a u meni je sve previralo.Rat. Rat svjetski. Rat svjetova!Krv. Krv i suze. Isusove suze, suze krvi!Zlo koje na površinu izbijakao gnojni čir na tijelu svijeta.

STEPINAC

93

Tko li sam ja da tu ranu gnojnu povijem?I neće li sutra izbiti s neke druge strane?Je li uopće iscjeljivo, izlječivo takvo zlo?Je li zaustavljiva sila zla u snazi svojoj?

O Jobe, Jobe, koliko li se puta,sa stravičnom upornošću i danasneprestance ponavlja tvoja priča?I hoće li nam, kad izgubimo baš sve, biti dano otajstvo Božje vidjeti?

STEPINAC

94

ime tvoje izgovaram i Danas s ljubavlju.Ime tvoje odzvanja u mojim danimakao slap vode što romoni bez prestankai kao miris najljepšeg proljetnog cvijeća,kao pjev ptice na proplankupokraj Kalvarije na Bistrici!

Dok ti ime sa zahvalnošću izgovaram,srce mi se penje brijegom,okrećući se za suncem što se uzdiže,pa mi grije nutrinu i pretače jeu zenitu svijetlih boja u zvuk zvonabistričkog svetišta.Ime tvoje izgovaram, vjeruj mi,sa suzama i s uzdisajem koji put,s pouzdanjem bezmjernim u Providnost,koja nas je htjela provesti tjesnacima,noćima nesigurnosti i slabostida naučimo kako je kormilo u njegovim rukamai kako se samo mali djelićak puta vidis ovog našega skromnoga brijega!

Htio sam ti pokloniti komadićak zemlje,a Providnost mi je u ruke dala nebo!Želio sam dom za tebe, a primio domovinu za svakoga.Zahvalan za odriješene ruke i bezmjerje srcaime tvoje izgovaram s nadom zajedništvau domovini bez granicau kojoj će nam On, Jedini, pokazatida ništa nije izgubljeno,niti potrošeno uzalud,ako je darovano s ljubavlju.

Tvoje ime, ime tvoje sačuvano u biljegu dušesa zahvalnošću nosim i svaki dan ponovo s ljubavlju u molitvi izgovaram.

STEPINAC

95

uvečer, s terase germanikuma,Vidi se kako u zlatu zalazećeg sunca blista križnavrh kupole Svetog Petra,kao na vrhu svijeta.

A ja, jesam li to niotkud bačen ovamo?Na široku terasu da se s nje napojimbujice što poda mnom teče?

Vječni grad. Podizan i razaran. Vazda nanovo.Vječni nemir ljudski... što prije stići...A kamo?Vječna žudnja za moći, slavom, časti...i vječno poslanje usred svijeta zaustaviti se,zagrliti najgrublji drveni križ,osloniti se na Raspetoga i zapjevati pjesmu uskrsnuća.

Vječni grad. I Crkva na stijeni. Petar.U žaru sunca blista križ.Po križu blista Crkva.Po Crkvi blista križ.Spasenje. Jedini mir.Na vidiku ukrasi... Blago... Zlato....A ispod što se ne vidi: temelj – Petar.

Ti si Petar – Stijena. Hrid!Ti si Krist, Sin Boga živoga!Vječno svjedočanstvo. Obećanje dovijeka.Odreći se toga obećanja i poslanjaznači izgubiti temelj – stijenu oslonca.Izgubiti uporište.

STEPINAC

96

Izgubiti se.Izgubiti sve.

U zlatu zalazećeg sunca blista križna kupoli svetog Petrai u njemu konačna odluka:Uvijek s Petromi samo u njegovoj lađi,jer jedino ona sigurno vodina drugu obalu.

STEPINAC

97

kočija je zapaDala u raskvašenu zemlju.Morao sam izaći dok su mi govorili:Preuzvišeni, uprljat ćete se!O Bože, zar se hrvatskom zemljomuprljati može onaj tko je ljubi?Zemlja ova nije samo tlo,niti tek prah u koji ću se vratiti,nego isto ovo tijelo moje od kojega sam sazdanu koje mi je unesena duša da u njem boravikao u domu svojemu.Jer Bog je svakoga stvorio od zemlje doma njegova.Zemljom se čovjek ne može uprljati!Njom može biti samo blagoslovljen,poslan da od nje dom sačini i da je u domovinu pretvori, sebii svojima – braći i sestrama, po Stvoritelju!

Ne može zemlju ljubiti tko zemljanina mrzi,ni dom imati tko domovinu proklinje.Ne može čovjeka poštovati tko mu dušu izgoni,ni slobodu darovati tko istinu rasprodaje.

Tko pak misli da će ga zemlja uprljati,taj zemlju nije ni razumio ni shvatio.A tko ne shvaća, taj lako učini krivo,i začas će podleći napastida sam zemlju svoju uprljariječju mržnje i odbacivanja,nedjelom prema Božjem stvorenju,nepoštivanjem Boga samoga.

Da, zagazio sam duboko u ovo tlo,u zemlju domovine svoje!Zemlja se domovine moje uhvatila ne haljina, nego srca mojega,i Gospodina molim da je nikad ni ištasa mene ne sapere!

STEPINAC

98

kaD se božji stupovi uklone,ne šire se obzorja, nego se urušava svijet!Kad se uklone Božji stupovi pravičnostii zakona među ljudima i narodima,sasiplje se na podrovane temelje nakaradna građevina sazdana od blistava uma,ukrašena svjetiljkama umijećai blistavim dosegnućima znanosti i tehnike.

Skraćeno je vrijeme brzinom,sužen je prostor mnogovrsnim vezama,ali je unesrećeno vrijeme pomutnjomi zacrnjen prostor mržnjom.

Rat nije samo krvavo bogaćenje malobrojnihi još krvavije uništenje mnogobrojnih.Rat je nesreća ljudskoga duha,kojim zavist upravljapo Sotoninim savjetima u poslovima duše.Rat je najkrvaviji trag nemoći i nesrećeonoga tko hoće biti Bog, a nije ništa.

Ovaj rat potvrđuje jednadžbu:Što si dalje od Boga, želeći postati Bogom svojim,to si bliže ničemu, postajući razoriteljem sebei unesrećiteljem svijeta.

A lijek je jedini: Popeti se na vrh Kalvarijei privezati se uz drvo spasenjazasađeno u srcu svijeta!Iz svakog pepela i vatre rata,jedino ono nanovo pupa i cvjetaplodovima s okusom svjetlosti!

STEPINAC

99

oDzvanjaju izaijine riječi:«Kao Janje na klanje odvedoše ga...»Ovoga svibnja četrdeset i petevode kao janje na klanje narod moj,predajući ga na bleiburškoj golgotiPilatu pobjedničke armije što eno već pere ruke,i Herodu, domaćem suradniku zla,koji je već pripremio svoje četeda ga ukloni iz ovoga svijeta.

Znam da je križ spreman, i da nas neće mimoići.I da me neće mimoići.Juda je već odavno pronađen i plaćena ja u Getsemaniju molim: «Ako je moguće, neka me mimoiđe ovaj kalež,Ali ne moja volja, nego tvoja volja nek se vrši...»

Moj križ je samo malo moj! Moj križ je naš križ,golem i pretežak, i nose ga tisuće, milijuni...natovareni nepravednom osudom,okovani nepravdom,polazeći na put bez povratka,na pogled majkisa suzama u očima.

Naći će se pokoji Šimun Cirenac,a Veronika iz kuće pokraj križnoga puta,neće smjeti obrisati lice, nego samo dobacitikomad krpe i okrajak kruha na blatnjavi put,dok vojnik bezobzirno tuče posrnuleu četveroredovima, ubijajući nemilice ogoljene kosti u kojima duša podnosi još jedan križ svijeta.

STEPINAC

100

U vazmenom vremenu četrdeset i petehodimo križnim putom od Bleiburga, Macelja, Jazovke,i tko zna kolikih razapinjališta, sve do groba.Ali, zaboraviše razapinjatelji da je križ korijen novoga jutra, drugoga uskrsnuća.

Na grobovima nepoznatimVeć se čuje jeka Ezekielovih riječi:«Ustajte, kosti mrtve...»

STEPINAC

101

tvoje je ime: istina!Između do zuba naoružanih čuvara lažigoloruka istina (a istina je uvijek goloruka) i uspravna,potvrđuje se Riječju koja ne dolazi na manje!

Laž se upirala i upire prividom izmagliceosuditi Istinu,smućujući glavu nesabranimai potplećući noge nesigurnima.

Biti od Istine i ostati u Istini,kad je opletena bičevima sa svih strana,i trnovom krunom okrunjena, boli.Ne samo da boli nego razdire, do same smrti,sijekući krvavi rez do dna duše.

Ali i na tom krvavom putu preostajeonih sedam riječi:Zašto ostadoh sam, i gdje je tvoj glas?Zašto si daleko od lutanja moga?I Riječ mi postade teret nepodnošljivi,teret same smrti.

Ali duša moja i dalje žeđa tebe, Istino!O kad ću doći i lice tvoje gledati?Zar ne bi bilo najbolje odmah se preselitionkraj najmučnijeg dijela puta?Ali ne moja volja – nego tvoja neka bude!

Neka me nose majčinske ruke i srce!U trenutku osude, molim te, podaj i meneu njene ruke da me podrži onakoja prva reče: Neka mi bude!

Danas ćeš biti sa mnom u raju, rekao si razbojniku... A ja sam Dižma prignut

STEPINAC

102

ob desnu tvoju razguljen do kosti,i bezumlja!

Oprosti im! Oče, tako bih volio moliti!Oprosti im – jer samo misle da znaju,a ne znaju oni ništa, da je ova osuda potvrda Istine,i da je smrt klica i mladica na zgarištupregaženom vojskama, što se krišom probija na onu stranu gdje mir caruje...

Predajem u tvoje ruke svoj duh.Ništa osim duha nemam, ni sebe više nemam,samo duh tvoj koji me blagoslivljai kojim uzdišem, a kad ga izdahnem,neka mi bude po riječi tvojoj.

Svršeno je, vele!Izgovorio sam, ne riječ svoje obrane,nego svjedočenja za Istinu.Savjest je moja čista. Istinita.Kao što si istinit i čist ti, Bože moj!Ti, kojemu je danas i zauvijek ime: Istina!

STEPINAC

103

samostan, mjesto molitve i šutnje,pavlinska Lepoglava,što bi li drugo mogla biti dolikonačno suobličenje Patniku!

Samostan je ukopavanje duboko.To je dragovoljan zatvor tijelada omogući otklon duše, konačno oslobođenjeza let gore, u visine!

Zatvor boli.Pogled u zatvoru najviše boli!Cinizam onih koji čekaju koga će zatući,i oči unesrećenika bez nade...

A ti si me poslao u Lepoglavu s poslanjem nade.Na mrtvu subotu, na Veliku subotu,s osuđenima osuđen,s pokopanima pokopan,sa živima mrtvim proglašen.Poslao si me da im vezom kruniceodriješim prste otvrdle od žuljeva,da im osudu provučem kroz molitve,da se otvore vratnice zorei svjetlo mladog sunca ukaže.

Poslao si me, mrtvoga mrtvima,da zajedno sa svima umrlimaprođem tjesnacem vremena!Opkoljeni bujicom grijeha i zla,da ne budemo razmrskani o stijene,nego da na nama pokažeš snagu milostisposobne kroz ponore doseći more,da se otvore vratnice zore...

STEPINAC

104

Poslao si me, mrtvoga mrtvima,da zajedno, od naših dana,oživimo duh samostana i da prohodimo samo jednu subotu,veliku subotu pokopa,suobličenja,kako bismo bili dostojnisusreta u vrtu uskrsnuća!

STEPINAC

105

želim ti napisati pismo!Narode moj!Zahvaljujem Bogu da još mogupokoje slovo zabilježiti ovdje u Krašićui krišom poslati na put...

Želim ovo pismo napisati baš tebijer znam – premda vremenom i prostorom daleko,dušom smo blizu,duhom smo blizu!Onim Duhom koji nas prožimlje,krijepi nas i bdije nad nama!

Želim ti napisati da se ne bojišokova i sila izvana,nego Zloga i zla iznutra.

Želim ti napisati da se osokolišbiti blizu i čistih očiju,da te opomenem da se ne pobratiš sa Zlim.

Želim ti napisati da vjeruješ u radost,u kojoj je skriveno posvemašnje spasenje,usred jauka i mraka!

Želim ti napisati da se nadašjoš sigurnije usred beznađa,i protiv svake nade,jer je tvoja nada On, koji je tvoje uzdanje krvlju zapečatio!

Želim ti napisati molitvu i molbuda ne posustaneš u ljubavi!Znaj: jedino ljubav pobjeđuje,samo ljubav podiže i snaži,

STEPINAC

106

samo ljubav donasi dobar plod!Samo Ljubav nikad ne prestaje!

Želim ti još samo ispovjediti svoj san:Gledam (da li u viđenju ili na javi?)barjak visoko uzdignutponad pogrbljena starcakoji kao da na plećima svojimnosi čitav svijet,a u očima mu radost križa spasenja,i ime tvoje, narode moj ljubljeni!

STEPINAC

107

majko moja!Majko moja – dozivam te u hropcu,teško i jedva dišući,dok mi je svaki korak teret nepodnošljivšto se neće više skinuti,do posljednjega časa.

Majko. Majko moja! Ponavljam:Kada dođu smrtni časi,Kriste, Bože, nek me spasiMajke tvoje zagovor!

Znam da se primiče čas moj:Kad mi zemlja tijelo primi,dušu onda uzmi ti mi,u nebeski blažen dvor!

Tijelo moje primit će majka domovina. Ona me i iznjedrilaljubavlju mojih roditeljai tvojim, Bože darom...

Majko moja, majko moja Barbaro,koja si me toliko voljela i za me se Bogu molila,evo me k tebi!

Majko Moja, Marijo, Bogorodice,Advocata fidelissima Croatiae,evo me u tvoj naručaj!Neka se vrši volja Očeva!

Ali ja vidim: Tračak svjetla,zraku što već preobražava vrhunce naše,zorom jutra i snagom zanosabude se mladice za dane slobode...Ali, vidim i oluje i vjetrove silne

STEPINAC

108

Što su se upregli da ih slome...O kad bi se znale sačuvati,o kad bi se znale na Stijenu oslonitida se ne osuše i da zatruju...

I nakon svih koraka mojih,u tebe se, Gospodine, uzdam!A posljednji korak neka mi budeu tvoj naručaj, Majko.Majko Marijo.

(10. veljače 2003.)

STEPINAC

V.

MAJkA TErEzA

Prosjakinja ljubavi

111

preD tobom sam sjena!Sve više se pogrbljujem i približavam zemlji…Stopala mojih nogu jedva se podižu s tla,i odraz mojega lika sve se više primičetijelu mojemu dok se s njim posve ne stopi.

Sjena sjenovita, sjena posve laka, bez težineprelazi preko mojih dana i povija ihda ih u miru ponesem na drugu stranu!Na onu dublju, još uvijek skrivenu,na Tvoju stranu.

Prignuta u jesen svojih danai ogrnuta rijekom protekla vremena pred tobom mogu odahnuti. U sjeni krila tvojih čuvaj me…Toliko sam puta ponovila taj stih,i toliko se puta osjetila ogrnutomblizinom tvoje ljubavi.

Pred tobom sam sjena ne same sebe, prwmdaa jedva znam kakva sam nekoć bila.Pred tobom, u sjeni tvoje prisutnosti,još uvijek svim žarom žudimbiti onaj sjenoviti hladstabla blagoslovljenoga mladim suncem s visinekoje pruža, barem na tren, zakloništeumornima od puta, i slabima, i nemoćnima.Da, čak i onima koji se svjetla bojei ne usuđuju se na svjetlu hoditi.

Sada, kad mi više ni oči ne služe, vidim: Nosio si me sa sobom kao što mi nosimo sjenu kad smo obasjani suncem.

MAJKA TEREZA

112

Poučio si me da se sjena nema čega bojati, čak i kad se po njoj gazi!Ne, ne treba se bojati ničegaosim da joj ne zađe sunce milosti.

O sunce moje milosti, dopustida te prosjakinja ljubavi zamoli:obasjaj večer mojega dana svojim svjetlom da na kraju ovoga puta ostanemosjenjena tvojom ljubavlju.

MAJKA TEREZA

113

prvi koraci moji bosi, po sokacima skopskim, koraci razigrani!I pogledi podignuti uvis, krošnjama stabala tek razlistanimu kasno proljeće ukoričenim u pjev ptica.Krovovi kuća, malih kućica, drvenih katnicanad kamenim prizemljem, s ozeblim staklimana kojima se u prohladni sumrak moglo pisati prstima.

Prvi koraci moji bosi, kojih se spominjemvodili su me uokolo, do ljudi, koji su mimo naše kuće prolazili,Vodili su me i do onih koji su ostajali,nemoćno na pragu dok su prolazile vojske,do onih koji su rukama lice zaklanjaliod straha i nevolje, od siromaštva i bolesti.

Da, sve čega se sjećam iz djetinjstva,sve je u tim koracima mojim bosim,sve je u hodu – nakon što su me osovile ruke majčinske i očinske.Sve je u tim koracima bosim što su me vodili, onda kao i danas, k tebi.Uvis. Na brijeg. S kojega je pucao pogledna zamagljeno Skopje i nabujali Vardar.Na brijeg na kojemu je stajala drvena kapelai u njoj drvena klupa, i oltar drveni,a nad njim ikona preblažene Bogorodicei svetoga Nikole, putnika!

MAJKA TEREZA

114

Tih nekoliko koraka mojih bosihvedroga djetinjstva uz oca i majku,uz braću i sestre, uz blizinu koja liječi,ostalo je zabilježeno u meni.I danas mi je najdraže, u starosti, sve dok mogu na noge hoditi. Ići. Hoditi. Hodočastiti.Ne mogu sad potrčati pa me srce pretekne,ali se više ne plašim svoje sporosti.Znam da će tamo gdje je srce, i koraci stići.

Lijepo je bilo trčanje nogama bosimu proljeće djetinjstva. I blagoslovljeno.Valjda zato i sada najprije pogledam u zrcala očiju – jer su odraz duše,i u prašinu skupljenu na nogamajer je ona blagoslov hodočasnikana putu k vječnom proljeću!

MAJKA TEREZA

115

Dozivao si me, a ja sam čula samo jeku.Kao da sam u dubokim kanjonima planinskimšto mi kriju najveći dio neba,i gdje kasno svane, a začas se smrkne. Dozivao si me, a ja sam čula samo jekušto je odzvanjala negdje dubokou otajstvenim prostorima moje duše.

O, kako je to čudno, da baš dozivanječujemo drugačije od priče, i da se čudimomisleći kako nije upravljeno nama,nego nekome nepostojećemu, dalekomu.

Ali, ti si bio sa mnom uporan.Tvoje dozivanje nije prestajalo.Samo bi se katkad tvoj glas toliko utišaoda je rasla napast pomisli da si se skrio,ili da si me posve napustio.Tada sam morala doista zašutjeti,stišati ne samo svoje riječi i misli,nego i zapretati osjećaje da bih oćutjelaonaj Ilijin povjetarac na vrhu Horeba,onaj šapat blagog lahora u kojem koračaš prostorima srca.

Dozvao si me, i k sebi dozvao. Izabrao si me, izlučio iz stada,pozivao si me i vodio kud si sam htio.Noge su mi se zapletale na tvojim putovimaali ni kad sam okrvavljena bila, ti nisi odustajao.Svaku moju odluku i svaki moj izbornanovo si uplitao u brižno tkanje čiju cjelovitu sliku samo ti vidiš.O, koliko sam se puta trzala

MAJKA TEREZA

116

i pokušavala izmicati Riječi,opravdavajući se da ne razumijemkako će to biti, i zašto baš ja…

Odveo si me od doma mojega, pa preko svega svijeta, Italije, Irske i Indije, poveo si me tamo gdje više nije važno gdje.Važno je samo jedno:ne da ti samo čujem jeku glasa,nego da ti osjetim otkucaje srca.Da budem tamo gdje si ti!

MAJKA TEREZA

117

nebo se upoznaje voleći zemlju!Je li to razlog da sam postala nastavnicom zemljopisa?Pripovjedač povijesti i sadašnjosti zemlje! I sanjar budućnosti njezine, bolje i ljepše, svetije i svjetlije, i pravednije!

Poučavala sam djecu da vole zemlju,da prepoznaju u njezinim oblicima, barem gdjekad, zemljopis svoje duše! Jer, duša se čita najjasnije dok bosonog hodaš po mladoj travi, udišući mirise nakon oluje,dok se iza nestajućih oblaka pomalja plavetnilo,dok ti se bistrinom primiču silne planine,i nude se da ih uzmeš u naručaj.

Voljela sam zemljopis i volim ga i sad.U zemlji je vrijeme postalo tvar našega bivanjausred kojega je, čudom najčudesnijimRiječ tijelom postala, i prebivala među nama,i ostala do kraja vjekova, do konca vremena,među nama u tvari kruha, u hrani života.

Stoga, središte zemlje nije usred magmešto podiže planinske lance poput Himalaje, nije ni usred mase sa svom snagom privlačenja,niti u magnetskoj osovini. Središte je zemlje na rubu, neuglednom,u Betlehemu, na galilejskim poljanamai na jeruzalemskom brežuljku – Kalvariji,središte zemlje je u vrtu novoga raja,u vrtu Kristova uskrsnuća.

Središte zemlje i osnovica nebapoloženo je u krilo Marijino!U tom Djetetu je središte milosti,

MAJKA TEREZA

118

razlog svih tajni najdubljih mora, uzrok svih plodnosti najdužih rijeka,sve snage najjačih oluja i raskoš svih duga nebeskih od Himalaje do Bengala!

Zato, da, baš poradi Njega, Utjelovljenogaproći ću sve do Aljaske i Ognjene zemlje,od pustinje arapske do pacifičkih atola,od Rima do Indije, od sjevera dio juga,da mu pružim ruku na pragovima koliba,u kolijevci od pruća i na prostirki umiranja.Da ga, voleći ljude, još više uzljubim!

MAJKA TEREZA

119

mir u ograDi, ili bolna sloboDa?Što izabrati, pitala sam se!Prepustiti se, u sigurnosti posluha,ili se upustiti u nepoznato, oslonjena samo na obećanje tvoje riječi?Pristati na ponovo bolno rastavljanje, još teže od onog polaska u djetinjstvu,na odvajanje od redovničke obiteljiu koju sam urasla poput stabla u voćnjaku!

Naći se na razmeđu, na razvodnici, na rubu gdje preostaje samo jedan korak,a taj je mali korak velik kao čitav život,težak kao sudbina i neizbježan kao smrt.Naći se na razmeđu na koje si me doveo,da mi pokažeš zemlju obećanjau kojoj ćeš mi dati: svu napuštenu djecu,sve neizlječivo bolesne i sve umiruće,sve gubave i osakaćene…

Naći se na razmeđu na koje si me doveoda mi pokažeš dokle seže tvoje srce,srce blago i ponizno, srce ljubavi!

Vodio si me i doveo pred svjedočanstvosvoje djece, svojih učenika, svojih svećenika!Kako da ne prepoznam radost u očima i neuništivu postojanost misionara u zabiti Bengala,oca Ante Gabrića i subraće njegove?I kako da se ne upitam:Jesam li dostojna, Gospodine, da mene izabereš i pošalješ,da uniđeš pod krov moj?

MAJKA TEREZA

120

Možda još uvijek nisam sve razumjela.ali razumjela sam, sigurno, barem jedno: Za tebe nije dovoljno nešto, malo, okrajak!Za tebe je jedina dovoljna mjera: sve!Baš sve – i samu sebe tebi predati,bez ostatka, bez zadrške i bez primisli!Sve svoje misli i riječi, i osjećaje i želje i sva svoja djela Tebi povjeriti svakoga jutra,Tebi predati svake večeri!

Postati slobodna. Da bih mogla u slobodi poći,sa svim što jesam i mogu, darivajući svepoći u svijet kao tvoj poslanik!Kao misionarka ljubavi.

MAJKA TEREZA

121

pokazuješ mi svoje pravo lice, tamo gdje te ljudi najmanje traže.Znala sam, iz pripovijedanja, da bi trebao biti tamo.I dao si mi naslutiti da me čekaš.Ali, da bih te doista susrela,morala sam prijeći granicu straha,granicu odbojnosti i muke, granicu križa.Tek tada sam te prepoznala u gubavcima,u odbačenima i ostavljenima,u onom prvom djetetu pokupljenom na ulicipokazao si mi svoje pravo lice.

Toga trenutka, kad si me obgrlio ručicama novorođenoga, i kad si me pogledao očima umirućega,prepoznala sam tvoj dodir i tvoj glas,i poziv da pođem u misiju ljubavi.

Dosta je svakomu danu zla njegova,znao si ponoviti učenicima.Svakoga dana osjećam kako je silno zlokoje ima tako strašne učinke smrti.Ali sam bezbroj puta osjetila i toda me kroz močvare zla vodi tvoja ruka,i ako se na nju oslonim,da mi se ne treba strašiti.

Kako da ti zahvalim za dar tvojega lica, za svaki tvoj pogled i zagrljaj?Kako da ti odgovorim dok me dozivlješ glasovima boli i nade…osim srcem spremnim.

Katkad zaustim kako nemam ništa,a onda se sjetim kako si sam tražio

MAJKA TEREZA

122

da ostavim sve, jer ću jedino tako moćisvima darivati sve.

Znaš i sam kako je najteže nositi teret patnje onih koje voliš!Sam si iskusio kolika je hrabrost potrebnada se ljubi i one koji ne znaju koliki je to dar…

Hvala ti! Izgovaram to (jer ništa drugo ne znam) ovoga časa i svakoga jutra i večeri nanovo,hvala ti što si me zagrlio i pogledao,hvala ti što si mi lice svoje otkrio!

MAJKA TEREZA

123

kako kuća umiranja može postati kućom životapitali su me… i upirali pogled u zemlju.Zašto upirete pogled u zemlju?Zar ste zaboravili da postoji nebo?

Pogled… kako puno govori.Jedni žele biti samo dalekovidni,držeći da ih to opravdava da se ne bi uprljali ovozemaljskim blatom,Drugi su svojevoljno pristali na tešku kratkovidnostpa misle da je sav svijet nadomak njihovih ruku.

A pravi vid vidi dalje od dalekovidnostii puno bliže od najjače kratkovidnosti.Tko ima uši neka čuje – govorio si,i tko ima oči da vidi neka vidi!A što se to ima čuti i vidjeti?Pravi, dobri sluh čuje najbližegane zanemarujući ni najdaljega!Pravi, dobri vid izoštrava se na mjeru neba i na mjeru zemlje,pa – okrećući se nebu, ne zaboravlja zemlju,i priklanjajući se zemlji ne ostavlja nebo.

Stoga, kad kleknem pred Otajstvo,prosim te da mi prosvijetliš vid,i sluh da mi izoštriš na titraje svojega Duha.Samo ću tako doista vidjeti neviđeno,i čuti nečuveno!Samo tako ću vidjeti kako se u tvojoj bliziniumiranje pretvara u životi kako sjeme vjere donosi plod na njivi tvoje beskrajne dobrote.Samo će tako i u mojem srcu,u danima nesnalaženja i tuge, vazda živo ostati sjeme nade uskrsnuća.

MAJKA TEREZA

124

I još te, prije odlaska, molim:Zaštiti ovu kuću umiranja koju si pretvorio u kuću života,da se ne povrati u smrt!Daruj joj zraku svojega uskrsnuća,onu zraku što se ubire svake zorena koljenima ispred tvojega prebivalištau kojem za svakoga od nas preobražavašsmrtni grob u dom svojega kraljevstva!

MAJKA TEREZA

125

kako priDržati svijet Da se ne raspaDne?Kad razmišljam o tvojem dolasku među nas,čini mi se da je to spajanje neba i zemljepovezivanje onih sveza, onih poveznicakoje samo što se nisu pokidale.

Povezao si nebo i zemljui dao si nam u ruke, ne u ruke nego u srca,dao si nam te veze, te konceda ih snažimo, da ih pletemo, da ih vežemo,kako se zemlja ne bi raspala, kako bi ostala povezana s nebompovezana s Tobom!

Svaki put kad mi izustiš ime, svaki put kad me milo pogledaši svaki put kad me blagosloviškrižem nasljedovanja na tvojemu putuuplećeš mi u riječi i osjećaje, u srce i dušunit ne samo mojega spasenja,nego svojega spasenja za sve ljude.

Samo ako ispletemo konopac,dugačak sve do tvoje obale,dovoljno snažan da podrži najslabije,dovoljno čvrst da se uz njega pridignu pali,dovoljno svijetao da nam u noći dušeoči zaiskre istinskim svjetlom neba,samo tada doći ćemo pred tvoja vratada u miru i u spokoju možemo reći:Sad otpusti službenicu svoju, Gospodaru,po riječi svojoj u miru,jer vidješe oči moje spasenje Tvoje!

Tvoje usne moje rekoše ime,u jednoj dalekoj zemlji,

MAJKA TEREZA

126

u čudesnom trenutku.Uz ime moje privezao si nit svojega Duhasvojega Duha Ljubavi.O, kako je teško gledati, kako mnogi raspliću i nište taj dar, gube ga i gube se,ne znajući za dragocjenost biserana njivi tvojega kraljevstva.

A djeci si dao moć da sve prime kao dar,da ispletu vijenac nebeski od cvijeća zemaljskoga.Evo, sad vidim zašto si me poslao djecii pozvao da budem kao dijete:jer, djeca su vodiči na putu u Kraljevstvo.

MAJKA TEREZA

127

ljubav je oruđe mira. Ljubav je zalog pravednosti,a molitva je motor ljubavi!

A što je zapravo ljubav?Pitala sam se to i onoga dana kad sam pošla iz Skopja u bijeli svijet!Pitala sam se i onoga dana kad su me učili da posluh ima vrijednost jedino ako je iz ljubavi!Tražila sam odgovor u redovničkim zavjetimai u knjigama duhovnim.A našla sam ga tek kad sam sjela do tvojih nogu,i poslušala tvoj govor.Bilo je to na gori, da, na Gori blaženstava.

Ljubav je blago.U ovoj krhkoj posudi dar Duha tvojega!Ljubav je poslanje da se iz te posudenapoje oni koji su žedni i nahrane oni koji su gladni,da se zaviju i zaliju rane bolesnima,da se podijeli tuga sa žalosnima, da se pruži ruka mirotvorcima,da se prigrle progonjeni.A jedini način na koji se ljubav tvojaiz te krhke posude može darovatičisto je srce.Srce koje će Boga gledati!Svoga Boga i svoju ljubav primitikao biser dragocjeni i talent obilni,kao svjetiljku upaljenu u noći čekanja.

Pitati se što je ljubav, nije dovoljno.Ni pitati se tko je ljubav nije dosta.

MAJKA TEREZA

128

Valja se uputiti putem ljubavi.Samo putujući otkriva se put putniku,Put koji je Istina i Život.Valja izaći na put kao prosjak,i tamo gdje si ti prositi mrvu ljubavi.

O, toliko je toga potrebno. Mnogi kažu i nužno!Ali ja sad znam:samo je ljubav dovoljna!

MAJAK TEREZA

129

SVI PUTOVI VODE k SrcU. TVOJEMU.Svi putovi ovoga svijetai svih svjetova.Pa i po stranputicama si posijao,onima koji nisu posve zatvorili prozore duše,znakove za put povratka, koji vodi u kuću Očevu.

Na svim putovima vremena i na svim vrhuncima koje smo doseglipostavljaš izazove slobodi.Igraš se dozivajući me iz daljine,šapćući mi svoju Riječ iz najbliže blizinenudeći mi obilje radosti za stolomsvojega Tijela i Krvi.

Samo su oni putovi pravikoji vode srcu tvojemu.A svi su popločani žrtvom.I na njima nema ništa nevažno, usput.Usput su posijane dragocjenosti koraka ususret,blagoslovljenih riječi,posvećenih djelai svih predanja i žrtvovanja,i svih odricanja i prošnji, i svih dragocjenih jutara, s jednom, jedinom riječju: Evo me!

Evo me na putu.Ni slutila nisam koliko će se sestara,i koliko će se braće uputiti,s pjesmom na usnama i svom svojom snagom, i svim svojim umom,i svim srcem svojim, i svom dušom svojom

MAJKA TEREZA

130

i koliko će žrtve pridonijeti na tvoj Put – put Ljubavi!

Katkad pomislim da sam pokrenulaSve te korake – a onda se prenemi molim te za dar poniznosti,i strpljivosti da ne sustanemsve do onoga korakakojim ćeš me dovesti do posljednje postajeda me primiš u krilo svoje, da mi oprostiš, da me oslobodiš,da me prigrliš srcu svojemu!

MAJKA TEREZA

131

pruži mi ruku, ivane pavle, da nas dvoje staraca prokrstarimo svijetom, da ga obilježimo biljegom neizbrisivim,da ga znamenujemo znakom križa…da mu utisnemo sveti znamenda ga Zli ne nadvlada!

Uspravi svoj štap pastirski i danas,pa makar nemoćan i bolestanosloni se na riječi svoje prve, otvori vrata srca svojega i ne boj se,pa pođi, prvi, pođi pred nama,jer tebi je Učitelj pokazao put i poslao te da nas povedeš do Putakoji vodi u Istinu Života.

Uspravi štap svoj pastirski i digni visoko,visoko sve do neba znak spasenja!A Učitelj će ti podariti glas(sve što si tiši glas će ti se dalje čuti!)i uputit će ti korake do na kraj svijeta(nema ga tko će dalje stići od tebe nepokretna!)da otvoriš vrata, kroz sve zidove podjela!

Hrabrost svake tvoje stope vjere,i žar svake tvoje blagoslovljene riječi,ponizan svaki tvoj korak ususret braći odijeljenoji onima što ne znaju da su nam braća,srca su nam snažila i bistrila um,i snagu davala da ne sustanemo,u prigibanju koljena pred Gospodinomi saginjanju nad braćom u potrebi i bijedi!

Hvala ti, što si raširio srce Crkve sve do na kraj svijeta, da pruži rukustarici s podnožja Himalaje

MAJKA TEREZA

132

i sirotinji s bengalskih nasipa da zagrli pjesmom djecu svih barakopolisa svijeta,da donese Radosnu vijest gubavcu s pločnika Kalkute,da bez bojazni pred svim zemljanima istakne zastavu neba.

Hvala ti, Ivane Pavle, Oče moj, za pruženu ruku,za milost povjerenja između ovce i pastira! Hvala ti što je to ista ona ruka, i isti onaj pastirski štap,na koji se osloniti žele milijuni mladih srdacana putu traženja istine i mira!O, blaženi koji, poput tebe Ivane Pavle, osjećaju kolika je potreba svakoj ovci da čuje pastira,i da se u zajedništvu stada molipodignutih ruku!

MAJKA TEREZA

133

u svjetlu treperavu uskrsne svijeće polažem pred noge tvoje zrno sjemena!Prinosim ovo sjeme, dozrelo na njivi,koju si za me izabrao, i na njoj ga čuvao, od korova i žege, od napasti i svakoga zla!Prinosim zrno izniklo iz tvojega klasa,jedno od blagoslova tvojega stostrukog!Polažem u krilo tvoje ovo zrno svojeda ga pospremiš u riznicu vječnosti.

Zrno si mi povjerio!Dugo je trebalo da shvatim svu dragocjenost ovog zrna životnog, i koja je u njemu moć,da posijano, u crnu zemlju bačeno,kroz noć duše proklija na svjetlo suncada se razvije i milošću hranjeno plodi,čudesno, stostruko.

Obavljena je sjetva. I mučno je bilo klijanje, a rast prepun izazova i opasnosti.Sad, kad je žetva na vidiku, prinosim ti siromaški plod: Sva su se zrnja rasula – i ostade mine stotinu, nego samo jedno zrno,zrno za koje znam da se u njemu skrivazraka tvoje ljubavi koju si mi povjerio,

I danas, opet, kao i svakoga danana prag tvojega doma pristupam kao prosjakinja sa samo jednim zrnom u ruciali ne da prosim nego da Ti zahvalimza bezbrojne mrvice sa stola Tvoje ljubavi.

Mrvicama si me hranio, mrvicama za ljudske oči,

MAJKA TEREZA

134

a životom samim, i sobom samim za one koji vide očima vjere i srcem ljubavi. Na svoju si me njivu pozvao.Moj udio u poslu prispio je sutonu.I sada, nemam ništa drugo doli zamolbu,da mi, kao onoj siromašnoj bolesnici, dopustiš da se dotaknem skuta tvoje haljine…Na putu kojim mi je poći podrži meljubavlju… svojom neizmjernom!

Primi me kao posljednju od svojih najamnica…I bit će mi dosta… da ti lice vidim, kako se u zoru novoga jutra…smiješiš prosjakinji ljubavi!

(Livka, o. Šolta, srpanj 2005.)

MAJKA TEREZA

VI.

IVAn PAVAO II.

Spomenar hodočasnika

137

(2004. – zahvalno hodočašće prigodom 1900. obljetnice sv. Dujma)

pozDrav vam oD oca,braćo moja hodočasnička!O, vi što na pragove apostoladođoste iz zemlje Hrvata,široka srca i vesele duše pristupite!Brat vaš iz Hrvatske bijele otvara vam vrata!

Uđite. Na vrata mira.Neka vas ne straši niti uznemiruje(kao mene s početka) što su ova vratatako masivna i naizgled teška!Jer – lako se otvaraju.Vrata. Vrata Crkve. Vrata doma. Vrata srca.S praga srca, s praga nade vas dozivami pozivam: Ne bojte se! Uđite! Otvorite vrata! I ne zatvarajte ta vrata za sobom više nikada,braćo moja hodočasnička,da kroz njih s vama, za vama i po vama,stopama vaše vjere, zemljom vašom dragomi danas prohoda Krist!

Molim vas, poslušajte starca koji više ne može ni zakoračiti,dok govori, i zaklinje i svjedoči, nanovo:Usudite se, usudimo se povjerovati! Da, skrušeno, jer znam, Gospodine, da nisam dostojan da uniđeš pod krov moj,ali ti samo reci riječ…

IVAN PAVAO II.

138

Zato, i ja, pastir kojemu više nije dostatan štap (nego mu trebaju invalidska kolica),polazim pred vama, pjevajući!Pristupit ću domu Gospodnjem,Onomu koji razveseljuje mladost moju!

Ja, starac iz Hrvatske bijele, pastir stada Gospodnjeg,s ovih nekoliko koračaja što mi ostadošešto drugo da učinim, osim da vam pohrlim ususrets pjesmom i usklikom: Ne bojte se!S ovoga praga vjere put vodi k zajedništvu doma Očeva!

IVAN PAVAO II.

139

(1989. – pohod Papinskom hrvatskom zavodusv. Jeronima u Rimu)

samo Dva koraka preko tibera,tako su blizu i tako daleko!Ulazeći u vaš dom, u naš dom,ćutim toplinu zajedništva!

Dadoh vam riječ! Da ću doći!Pa neka je trebalo pola svijeta proći,riječ obećanja se danas ispunja!Da može postati novim obećanjem!

Dadoh vam riječ!Ne svoju, nego Gospodinovu!Jer, i ja sam samo sluga Riječi,prenositelj jeke što svijetom odjekujebolno vapijući:Otvorite uši svojega srca i počujte:Riječ života! Riječ radosti! Riječ spasenja!Riječ – Spasitelja, Krista Gospodina!

Poslan naviještati i sam ćutimkoliko li su mi oskudne i slabašne riječi,što ih pokušavam izustiti (poput svetog Jeronima),na jezicima ovoga svijeta, pred svimai u svim prilikama i neprilikama,a grlo mi je osušeno i promuklo.

Znam da mi je oskudno slovo ,ali ne mogu da ga ne zabilježim,kada mi naviru poticaji Duha!Rišem stoga Slovo, koje bje od iskona,u pismima braći i sestrama,prijateljima sukršćanima

IVAN PAVAO II.

140

i braći u poslanju,raznosim Riječ svim tražiteljima Istine!

O braćo moja, vi, da vi kojima je povjereno sjeme Riječi,dopustite da se u vama utjelovi, da proklija,da se ukorijeni i razrastevječitom milošću!

Do jučer daleko, a danas tako blizu,sretan sam što na vašim usnamai na licima vašim odsijeva Njegovo svjetlo,ovdje, na samo dva koraka,preko Tibera!

IVAN PAVAO II.

141

(1991. – za Domovinskog rata)

gleDam: samo gospoDin naD vojskama, Jahve Sabaot,lomi zidine što narode dijele,samo On krši silu zla.Bolan ipak osjećam: dok se željezne zavjese rušezlo ne posustaje: pod vratom vam nož!

Ali dalje vidim: Ne nikada, nikada zidovi neće biti toliko duboko ukopanida zatruju zemlju!Ne, nikada zidovi neće biti toliko silno visokida dosegnu nebo!Ne, nikada zidovi neće biti toliko čvrstida ih neće pomesti sloboda!Ne, nikada zidovi zla neće zakriti sunce,neće zatisnuti pjesmu, neće ugasiti molitvu!

I dalje gledam: Padaju zidovipod naletom pjesme! Pod snagom Duha!U poletu nade i zanosu slobode.A pod vašim vratom nož!Je li to opomena?Je li to posljednji trzaj protivljenja?Je li to muklo udaranje bubnjeva podzemlja,što svoje sluge doziva…

Ma što da je – ne bojte se!Jer dok odzvanja psalam prognanički:

IVAN PAVAO II.

142

Da Gospodin nije za nas biodavno bi nas žive progutali,vode pobjesnjele sve nas potopile…Ali, Gospodin nas ne dadeZa plijen zubima njihovim!Javlja se jeka svetačkoga glasa:U Gospodina ja se uzdam,duša se moja u njegovu uzda riječ!

Njegova je moć, stoga, jedini blagoslov što ga nad vas prosim,uzdignute desnice – metkom raznesene,lica okrenuta ljudima i duše podignute k nebu…

Jer vidim: Nijedan križ,ako je Raspetome zdesnaneće ostati bez ploda spasenja!

IVAN PAVAO II.

143

(1992. – priznanje Hrvatske)

Duboko se poklanjam žrtvi,ispovijedajući prvenstvo istinei neuništivost Božje pravde:I vi imate pravo na ime i dom!Pravo na slobodu i mir. Svoji na svojemu!

Ali, preklinjem vas, ne zaboravite:Sloboda se ne dostavlja besplatno!Sloboda se zaslužuje žrtvom,a potvrđuje pravednošću i ljubavlju!Sloboda je samo sjeme nebesko posijano u čeznutljivo srce!Sloboda je samo sjeme nebesko,osjetljivo na zatrovanu zemljušto ga guši trnje zatrovanih duša!Sloboda raste dječjim plačem i osmijehom,zalijeva se igrom i radošću!Sloboda se hrani molitvomi s blagoslovom pronosi svijetom!

Sloboda ima ime!Ime svoje vlastito.A njezino je ime Istina!I prebivalište joj je kuća mira.Sloboda je kruh životarođen u Betlehemu i prinesen na Golgoti!

Stoga, na pragu novoga početkaočinski vas molim:Čuvajte ime svoje slobode u Istini!Čuvajte spomen njezina rađanja i dragocjenosti svake njezine žrtve!Čuvajte ih u spomenu one žrtve

IVAN PAVAO II.

144

koja se obnavlja svednevice na oltarimas kojih blagujete zalog vječnosti!

I znajte: Samo ako ime svoje i spomen, ako svoj dom ukorijenite u nerazoriv temeljkriževa neprebrojnih,posijanih za krst časni i slobodu zlatnu,jedino će tada tlo vašebiti oplođeno snagom uskrsnuća!

IVAN PAVAO II.

145

(1994. – Zagrebački hipodrom)

MILIJUn SrDAcA IzrAnJAkroz jutarnju izmaglicusa sviju strana u ponosu, u zanosu!

Milijun srdaca i milijun licau rosnu zoru za Pastiroms Petrovim štapom u rucihrli na livadu blaženstava!

O vi, klice proklijale na livadi izmučenoj,o vi, trske na vjetrometini povijesti,o vi, pupoljci uskrsli iz mrzloga grobameđu narodima Europe i svijeta,lijep li je danas vaš sjaj!

I što da vam danas srce moje usklikne?Što da vam, orošene rosom jutarnjomruke ove poruče – osim da vas grleljubeći trobojnicu usidren u srce Lijepe naše!

Dopustite mi da posudim riječ,i da vam ponovim (uvijek isto i jedino): Blago vama, siromasi, vaše je kraljevstvo nebesko,Blago vama, ožalošćeni, jer ćete se utješiti!Blago vama, ponizni, jer ćete baštiniti ovu zemlju!Blago vama, gladni i žedni pravde, jer ćete se nasititi!Blago vama, milosrdni, jer ćete milosrđe zadobiti!Blago vama, čistoga srca,

IVAN PAVAO II.

146

jer ćete Boga gledati!Blago vama, mirotvorci, jer ćete se sinovima Božjim zvati!Blago vama, progonjeni zbog pravednosti, vaše je kraljevstvo nebesko!

Da, blago vama kada vas pogrde i prognaju i slažu svako zlo protiv vas!Veselite se i kličitejer velika je plaća vaša na nebesima!

Ali ne zaboraviteda se sve ovo obistinjuje i kušasamo do nogu Učiteljevihna rosnoj livadi blaženstava.

IVAN PAVAO II.

147

(1998. – beatifikacija Alojzija Stepinca)

naD tvojim grobom, alojzije,uzdižem molitve zahvalnosti i nadeza ovaj sveti korijen,toliko puta sasijecan i lomljen,što je opet nanovo – po tko zna koji put – milošću izrastao u sveto stabloučeništva i mučeništva!

Na tvoje počivalište polažembuket najdubljih molitavasve tvoje duhovne djece,i buket najmirisavijih bijelih i crvenih ruža- gle, bijelih iz moje,a crvenih iz tvoje domovine!

Pogleda pognutog k zemlji,ja, nedostojan sluga slugu Božjih;pogleda podignuta k nebu,ja, pastir Gospodnjega stada,s povjerenjem u Onoga koji pozva Abrahama u nepoznato,sretan otkrivam Njegovu vjernostsvojim vjernima!

Pred likom tvojim – Alojzije – užižem svijeću najusrdnije molitveza sve one za koje si živio,za sve one koje si svom dušom ljubio,pa i za sve one koji lutaju u bespućimaizgubljeni na stranputicamapovijesne zbiljnosti!

Pred svjedočanstvom tvojim, Alojzije,ja, Petar, stijena, oslanjam seo hrabrost tvoje vjere,

IVAN PAVAO II.

148

i u zajedništvu sa svima,tvojom braćom i sestrama, mučenicima radi Kristova imena,srcem molim da svaki grobni kamenkojim je zemlja tvoja posutaanđeoske ruke s radošću pomaknu u zoru uskrsnuća!

IVAN PAVAO II.

149

(1998. – Split, Žnjan)

gleDaj, pogleDaj i ti stanislave,nad morem ljudi more širokoi nad morem visoko uzdignute jarbolekako križima podižu suncu uzdignute ruke!Gledaj i pamtiovaj osmijeh listopadskog jutranad morem sinjim, Gospodnjim!

Splite, gledam te, i vidim ti lice ozareno zorom, i ruke uzdignute k nebu!Čujem ti glas u pjesmi valovlja i osluškujem jeku Mosora…

Splite, gledam te,i vidim ti oči orošene radosnicamašto blagoslovom škrope kamen i žalu prošnji zajedništvaKristove ljubavi!

Splite, gledam te,ja, kormilar na moru uzburkanomu tvojim dječjim nadanjima ćutimblagoslov budućnostii već sada zahvaljujemza lađe što se ne boje mora života!

Neka te blagoslovi Bog!Duh neka ti napuni jedra i ponese te sve do luke spasenja!Neka te blagoslovi Bog!Neka blagoslovi tvoj izlazak iz kamenih zidina palačei iz ovih blokova, mravinjaka ljudskih,neka blagoslovi tvoj izlazak

IVAN PAVAO II.

150

na obalu svojega mora,da proslaviš Riječ,da pružiš ruke,da zagrliš radost,da susretneš Otajstvo!

Morem milosti bez kraja i obzorjima vječnosti,u sjaju mladoga Sunca s visineSplite, Dujmov grade,neka te blagoslovi Bog!

IVAN PAVAO II.

151

(1998. – Gospin otok u Solinu)

kao Da se sa mnom igraš, uvijek me dovedeš na otok.Otok sam i sam, otok odsječen od svijeta,i tek mogu dopustiti da se na mene oslone mostovi prijelaza u tvoju blizinu.

Uvijek me ponovo dovedeš na otokoplakivan milošću,na kojemu si za me sačuvao tragove iskona.

Nije li život otok, a putovanje mostdo prijatelja i do zajedništva,do radosti i pjesme, i do otajstva sućuti koje se poput kâda uzdiže u visine?

I nije li domaćica Otoka Majka,tiha i neprimjetna,a tako brižna i tako pažljiva,da me bez glasa utješii da mi bez riječi prostre odmorište!

Baš zato, svaki put kad na Otok dođem,uzigra mi se duh u žilama, i opet poteku slapovi milosti, uz moje staračke obale!

I svaki put kad na Otok dođem,opet, kao nekad – dok bijah dijete maleno,Majka me za ruku uzme i povede na prag doma Očeva,povede me u dvoranu gozbe svadbene,i preda u zagrljaj raspjevanoj braći!

Pa kako da tebi, Majko, milosti puna,na tvom Otoku,

IVAN PAVAO II.

152

okružen ovom tvojom razigranom djecom,kako da ti ne zapjevam:Rajska djevo, kraljice Hrvata,naša Majko, naša zoro zlata,odanih ti srca primi dar,primi čiste ljubavi nam žar!

Od Otoka Gospe ti gledaj na nas,Isusa daj nam i moli za nas!

IVAN PAVAO II.

153

(2003. – Dubrovnik)

sloboDa se ne proDaje ni za kakvo blago!Tako stoji na tvojim vratima!Sloboda se ne prodaje!A okolo tebe sitni trgovci,koji nude krivotvorene slobode iz druge, ili treće, četvrte, ruke!

Ti znaš što znači prohodati Stradunomslobodan, ponosan, dostojan!A znaš li da su samo dobrizaista slobodni!?Da samo oni koji se nebeskom daždu milosti čitavim bićem otvore mogu rasti sve do neba!?

U krilu tvojemu, slobodni grade,priklanjam svoje koljenosvim žrtvama istinske slobode.

A uz njih pogled svoj odmaramgledajući djevojku iz Blata,i bistre njene oči – i rukeokrenute potrebnima,sve do krajeva svijeta!

Kršen si bio toliko puta, ali ne i skršen… Ostani i dalje jak!A most ovaj iznad rijeke prolaznostineka te podsjeti da nije srećau trgoviniu kojoj je duša ulog jedini!

IVAN PAVAO II.

154

Zamoli svetoga parcada nad ulicama svojega srca bdije!A ti, naraštaju mladi, pozovi neka te putem uspinjanja,uz Propetoga pratii lik male Marije!

IVAN PAVAO II.

155

(2003. – Osijek)

lumen ex oriente – zapisano stoji!I istina je!Ali u sjeni, posakrito, u mraku,iz tmina bruji i neki crimen ex oriente!

Gdje pronaći bistrinu prosudbe da se ne zamijeni lumen i crimen?Ni u maglovita jutra, ni u užegla podneva,ni u sumrak, ne znajući kuda odvodi noć?

Ruke su ti darovane da ih ispružišprema izlasku… prema istoku, ali ne prema istoku neprijateljstva i grijeha!Ruke tvoje, koji se njišeš u ritmu pjesme između stotinu, dvije stotine tisuća dušana ovoj osječkoj livadi – nisu privid!Samo, je li ovo uzdizanje kâda molitveu sjetvi sjemena evanđeoskogaosuđeno na trnje i kamenje,na žegu i ptice nebeske?Tko li će prosuditi koje su rukei čije je srce uzorano tlo?

Doseg blagoslova doseg je svjetla!A svjetlo ima samo jedan doseg – beskraja!Doseg beskraja što u srcu izvire i kroz ruke tečedok drhtave svjetiljku palesred svih oluja do na kraj svega svijeta!Beskrajni doseg blagoslova svjetiljke slabašnenošene svaki dan nanovo, ispočetka,do braće u tami, putovima istoka i zapada,i svih krajeva svijeta!

IVAN PAVAO II.

156

O, koliko svjetiljka žari podnevomna ovoj osječkoj livadii koliko li će srdaca biti podignutou ovoj zračnoj, prozračnoj luci,odakle polijeću zrakoploviu mirisu netom pokošena sijena put neba,put svjetla, put mira…

I zato te molim, Oče svakog blagoslova, da nikakav crimen ne ugasi i ne zatresvjetiljku svih ovih srdaca što je milošću oproštenja zapali onajkoji prosvjetljuje sav svijet!

IVAN PAVAO II.

157

(2003. – Zadar)

zazivam Darove Duha,kao nekoć starac Pavao u Efezuu gradskoj luci, nad sve vas, braćo moja,koji me grlite pogledima vjere.

Znam, doista duboko znamkoliko ti trebaju i koliko će ti trebatidarovi Duha Branitelja,da te On opere i svednevice čisti,da te On osnaži i svednevice vodi,da te On izbavi i svednevice krijepi,da te On posveti i trajnim blagoslovom učini!

Baš stoga zazivam, pred ovom krstionicompradjeda tvojega Višeslava, plodove Duha i na tebe, Zadre!

Jednoć je ovdje na tvoje tlo, bijaše to davno,stupio nasljednik Petrov!A danas pragu tvojemu prilaziumorni Hodočasnik, stavljajući desnicu drhtavuu vodu tvojega krsnoga zdencai nad čelo tvoje, narode Hrvata!

Ja, siromašni putnik Gospodnjidrhtavom rukom zazivam blagoslovnad tvoje starce i bolesnike, nad tvoje radnike i učenike, nad tvoje sinove i kćeri, nad sve tvoje svjedoke i potomke.

IVAN PAVAO II.

158

Kao nekoć starac Pavao nad zajednicom u Efezui kao starac Petar na Aventinu rimskom,na pragu Akvilina i Priscilina doma,jedva razgovijetnim glasom ištem:

Neka blagoslovi Bogsve tvoja uspinjališta do krsnoga zdenca,i sve postaje tvojih križnih putova, kao do sada, tako i sada, i do svoje svete volje,u neizvjesnoj budućnosti!Neka te blagoslovi Bog, narode Hrvata,neka blagoslovi svako tvoje dijete i tvoj domda bude kolijevka života!I neka u svjetlu današnjega sunca, na tebe u izobilju izlijedarove svojega Duha!

IVAN PAVAO II.

159

12. (2005. – Na odlasku)

kamo iDeš, hoDočasniče?Quo vadis, starče Petre,Zašto obilaziš granice i krajevebaš ondje, gdje zemlja nebo dotiče!

Usuđujem se zaći u srca, uskim putem,Učitelju moj, odgovaram!A zašto?Jer mi ti, na pitanje moje naivnoQuo vadis Domine? – tih dana odgovori:Idem u zemlju na granici neba,koja nekoć bijaše antemurale christianitatis(a danas ni sam više ne znam što je).Idem, žurim u Vukovar i Zadar, u Osijek i Zagreb i Bistricu i Dubrovnik,u Rijeku i Split (da i u Split)!Vodit će me Alojzije za ruku,a slijedit će nas rijeka mučenika…I znam da će me Josip odvestido Sarajeva i Ivan do Banje Luke…Idem, noseći križ…

Ja te zamolih: Učitelju, povedi me sa sobom,i ti mi ne odbi ruku…Zagrlivši me čvrsto, pružio si mi križ čudesništo daruje onu pastirsku radostkoju mi nitko ne može oduzeti!

Braćo moja mila!Još malo, i lica mojega nećete vidjeti!A onaj koji mi je dao milostslužiti vam i trpjeti za vas,

IVAN PAVAO II.

160

neka vam radost podari,neka vas milošću i slobodom i mirom blagoslovi!

U noći odlaska, čekajući da me Majkapovede u Očev dom,Još jednom zazivam:Narode Hrvata!Neka vas Gospodin blagoslovi!Neka pogled svoj svrne na vasi mir vam podari!I milostiv neka vam bude. Po sve vijeke. Amen.

(U noći prelaska Ivana Pavla II. u bolji svijet

2. travnja 2005.)

IVAN PAVAO II.

VII.

MAJkA MArIJA

Gospe moja draga

163

gospe moja Draga! evo me preD licem tvojim,pred tobom koja nada mnom bdiješ!Lik tvoj, Gospe moja draga, okružen anđelima i svetimanad posteljom mojom, i tvoje milosne oči osjećam na čelukako s brižnošću prate sve moje uzdisaje i izdisaje,sve do onog posljednjeg!

Osjećam kako mi sile kopne,i odmiče se sve što mi je nadohvat bilo.Sve sam slabija i nemoćnija, bolest me neumitno nadvladava.

Pitam se: osjećam li ja tou udovima svojim kako odlazim?Čuju li se to tihi, posljednji koračajiputovanja što se približava kraju.Netko će reći da je podugačko, više od osam desetljeća,a meni je bilo tako kratko,da je proletjelo kao tren!

Osjećam kako se udaljava svijetsa svojim radostima i brigama,ali isto tako osjećam kako svjetlo ostajena domak mojih koraka.Stoga, ne tugujem!Tebe, Majko puna milosti, tebe Bogom blagoslovljena Djevice,Gospe moja Sinjska, čije oči počivajunad srcem mojim, samo molimza snagu vjere u tvojega Sina Isusa,i za njegov blagoslov!

MAJKA MARIJA

164

Gospe moja draga, tebi se predajem!Tebi se povjeravam!Tebe molim:

Sveta Marijo, Majko Božja: moli za me grešnicu,sada i na času smrti moje.

MAJKA MARIJA

165

gospe moja Draga, Da ti pripovijeDam o vremenu?Osamdeset i druga godina mojega života prolazi,kao vjetar što ga lišće odnosi – godine su moje…i više se i ne broje…

Molim te, pomozi mi da na zrnca kruniceprebrojim sve dane i godine moje,i sve noći one probdjevene,posute srebrom mjesečevim i nebrojenim zvijezdama nebeskim,bistrene burom ledenom…Molim te, uokviri ih u zrnca krunice,svojega svetoga Ružarja.

Da ti pripovijedam o vremenu?Toliko sam se puta pitala zašto su vremena zla!Ne, ne treba ponovo prebirati sve strahote ratova koje su me pratile.Pokojni otac je pripovijedao o Prvome ratu,o strahotama Piave i o zarobljeništvu u venecijanskom lagunama i na Siciliji!Brat mi je pregazio Drugi rat strahotni, i led i jad i glad, sve do Trsta i nazad,(kako je bilo moguće to preživjeti?),a mi smo nad spaljenom kućom molili,i za njega, i za sve, i za Božji mir.A sin mi je prošao i treći, Domovinski rat,pa kad nismo znali gdje je i kako je,samo smo, Gospe draga, molili, da ga ti uzmeš u svoje okrilje.

Da ti pripovijedam o vremenu?U svim strahotama mračnih oblakai gromovitih oluja što polomiše naše jablanove,tvoja je ruka, Gospe moja draga,

MAJKA MARIJA

166

otvarala prozore put neba i nad čela naša umornakao onog ljetnog dana osamdeset i četvrte,dana mlade mise,prosipala zrake nebeskog blagoslova!

I zato, s istim povjerenjem i danas,pod tvoju obranu utječem se, sveta Bogorodice,ne odbij molbe u potrebi mojoj,nego me od svih pogibelji izbavi,Djevice slavna i blagoslovljena!

MAJKA MARIJA

167

gospe moja Draga, neDostojno sam čeljaDe…Pred Sinom tvojim, Majko,koji mi dolazi u otajstvu pričesti,i sada – u kući svojoj, kao i u crkvi, na misi, ponavljam: Nisam dostojna da ti, Gospodine, uniđeš pod krov moj, ali samo reci riječ i ozdravit će duša moja!

Da, dovoljno je da ti, Isuse, kažeš istu onu svemoćnu riječ,koju si izgovorio toliko puta:Neka ti bude…

Priznajem da mi je vjera slabašna i grešna sam i nedostojna…Ali, primajući Isusa u svoje srce, vjeruj mi, Majko, da osjećamzajedno s tobom istu onu raspjevanu radostu kojoj se i ja usuđujem klicati:Veliča duša moja Gospodina,I klikće duh moj u Bogu, Spasitelju mojemu, što pogleda na neznatnost službenice svoje!… jer velika mi djela učini Svesilnisveto je ime njegovo,od koljena do koljena dobrota je njegova, nad onima što se njega boje!

Da, sveto je ime njegovoi dobrota se je njegova izlila nada me!Toliko su mi puta rekli: Blago tebi!Blago tebi, Marijo!

MAJKA MARIJA

168

I bilo mi je blago, Gospodinovo blago,u svim oskudicama i trudovima,u rađanjima i bolovima, u neprospavanim noćima,uz blago na polju i u pojati,na njivi i u vinogradu,za stolom i u postelji.Toliko blago da mi je duša mogla pjevatipjesmu zahvalnosti, radosti i nade…

Gospe moja draga, moja se pjesma primakla svome završetku,pa sada – kao i vazda ti, slavopojko Gospodnja,sveta Bogorodice, moli za me, da dostojna postanem obećanja Kristovih!

MAJKA MARIJA

169

gospe moja Draga, vera s mojega vjenčanja,utopljena je u tvoj zavjetni lik, lik Gospe velikog hrvatskog krsnog zavjeta.Sedamdeset i šeste, godine našega jubilejaučinila sam zavjet – obnovila sam zavjet,molitve, posta i pokore, za svoju djecu,za kćer moju u samostanu i sina u sjemeništu,i za sve ostale – da ti ostanu vjernii sa svim srcem svojim vazda na tvojemu putu.

Evanđelje pripovijeda o biseru skrivenomi o njegovu nalasku na njivi života, o biseru za koji se daje ama baš sve.A meni se dogodilo čudo:nisam ja pronašla dragocjen biser, nego je on pronašao mene,i u krilo mi se izlila rijeka milostiljepša od bisera i vrjednija od suhoga zlata.I sada mi srce ustrepta kad pomislims koliko li je bisernih zraka milostiokružen dar križa Kristova!

Pa kako onda da to, jedino zlato koje sam imala,ne predam da se salije u tvoj zavjetni lik,da dio moje ljubavi – da znak naše ljubavikoju nam je Gospodin darovao, sa svakom jutarnjom i večernjom molitvom,sa svakim uzdahom i udisajem,bude ugrađen u zavjetno srce mojega naroda.

S istom onom ljubavlju Majke Terezije,s istom onom vjerom oca Ante Gabrića,

MAJKA MARIJA

170

s istim onim pouzdanjem kardinala Franje Kuharićai s istom onom molitvom puka vjerničkoga,kao tada, i svakoga dana otada, tako i danas – srcem ponavljam:

Čvrsto vjerujem u Boga, Oca i Sina i Duha Svetoga.Životom želim potvrditi svoj krsni savez s Bogomi tako obnoviti sveti i pradjedovski zavjetvjere u Isusa Krista i vjernosti Katoličkoj crkvi.

Svoju odluku polažem u tvoje bezgrešno srce,Djevice i Bogorodice Marijo:Najvjernija odvjetnice na braniku stoj!Čuvaj našu svetu vjeru i hrvatski dom!

MAJKA MARIJA

171

gospe moja Draga, STOPE MOJE OVOM zEMLJOMnisu li slijeđenje stopa tvojih?Koji put se prestrašim – i zbunim,kad shvatim koliko sličnosti nas vežeu siromaštvu i brizi, u muci i nevolji…i molim da se to nastavi i u vječnosti!

Starica sam, i valjda je i to u reduda počesto zaboravljam dokle sam stiglapa uvijek nanovo započinjem moliti!Starica sam i zaboravljam danas,ali se jasno sjećam onoga što je jučer bilo,pa nanovo rasplećem zapretanu misao,poput mladenačke kose u jesenju večer!Rasplećem misli vjere na vjetru Duha, o blagoslovu našega suputništva,u ogledalu svakodnevice.

Ne bih željela biti preuzetna, ali zar mi te Isus nije ostavio za Majku,da budeš sa mnom, da me pratiš?Zar mi onda nije ići tvojim stopamai nije li taj hod moj blagoslov?I zašto se onda bojati, ako si ti sa mnom?

Jer, po Njegovoj riječi sve se zbiva.Eto sad se bez bojazni sjećam i svaki put s radošću promislimkako si bila uza me, a da nisam bila svjesna,u svim trenucima sličnosti sa tvojim životom!Tvoja ljubav i briga za Josipa - moja ljubav i briga za Ivana,Tvoja ljubav i briga za Isusa - moja ljubav i briga za šestero djece,

MAJKA MARIJA

172

nisu usporedive – ali nisu ni razdvojive.Ali, i moja i tvoja ljubav i briga imaju isti izvor – Božje brige i ljubavi!

Ti si sada usred te ljubavi,pa te, Gospe moja draga, zato molim:

O prislavna Božja mati, dostoj mi se milost datida ja ljubim Sinka tvoga, a mog Boga pridobroga, Da sva moja govorenja, dilovanja i mišljenja vazda budem upraviti kako ću mu ugoditi.Najprije Majko, Sinku tvomu poklanjam se prislatkomu,zatim tebi koja jesi za njim prva na nebesim. On je vrilo od milosti, ti si vrutak od slatkosti, Njemu hvala, njemu dika, tebi i njemu poklon po sve vike vika.

MAJKA MARIJA

173

gospe moja Draga,čitav život prikupljati, okupljati djecu kao piliće, oko stola,prikupljati sitnice najsitnije, robu,skupljati šušanj, granje i palice, kupiti piću za blago po nasipima,da, čitav život prikupljatida bi mogli rasti.

A rasti je čudesno i naporno! Raste se, prije svega, iz nade!Krepost nade je u živom pogledušto u vlati trave vidi prisutnu moćda se okrene suncu i da poraste uvis,da primi blagoslovljene kapi kišei da se posve preda budućnosti,plodu koji će tek doći,a kojemu se tek obličje nazire!

Gospe moja draga, ti si prikupljala,ne samo po poljanama galilejskim,znakove blizine neba!U svakoj riječi svojega Sina prikupljala si blaga skrivena, a tako nadohvat ruke,i uplela si ih u svoje dane i korake, u trenutke darovanoga vremena,u svaki zorom ispečeni kruh i svaki blagoslovljeni susret!

Sve blago mudrosti i milosti, Marijo,čuvala si u srcu svojemu,dopustila si mu da proklija, da se razraste, da procvjeta i prolistai plod da donese, plod spasenjau ovoj našoj, zemnoj dolini suza.

MAJKA MARIJA

174

A ja, što li sam prikupilaza put vječnosti?Ruke su mi prazne, i zato ti se obraćam:

Zdravo kraljice, Majko milosrđa,živote, slasti i ufanje moje, zdravo!K tebi vapijem, prognana kći Evina,k tebi uzdišem tugujući i plačućiu ovoj suznoj dolini.Svrni dakle, zagovornice naša, one svoje milostive oči na me,te mi poslije ovoga progona pokaži Isusa,blagoslovljeni plod utrobe tvoje!O blaga, o mila, o slatka Djevo Marijo!

MAJKA MARIJA

175

gospe moja Draga,svake neDjelje i blagDana,pa i sada, dok samo sjedim držeći za ruku nasmiješenog unučića,u ušima mi odzvanja tvoja uputa:Učinite sve što vam moj Sin kaže!

Slušam riječi tvojega Sina,osluškujem rubovima svoje svijestijeku njegova blagoga glasa!

Pratim korake tvojega Sina,osjećam kako mi se primičuda bi me poveli sve bliže oltaru!

Molim ga da mi dopusti da prinesem dar,da me sudionicom učinispomen-čina svoje muke i uskrsnuća!

Nije mi prolazila nedjelja ni blagdanda se ne bih uputila tvojemu Sinu, i tebi, Majko, koja si uz njega vazda, da poslušam glas, da prinesem dar,i da pristupim stolu Gospodnjem.

Oltar je žrtvenik i stol.Oltar Gospodnji!Na njega danas polažem svu svoju žrtvu.I uzdižem ruke kako bih primila kaležsuobličenja žrtvi Kristovoj!

Pretvoriti se u kruh. A kruh je život. Podijeljen. Blagoslovljen!O, koliko bih puta, mijeseći i pekući kruh,

MAJKA MARIJA

176

pomislila na život što mi je darovan.I molila da kvasac milosti prožme iznutra,sasvim neprimjetno, život svakodnevni i da me suobliči svojemu daru.

A sad te molim, Majko, providi mi kruha,providi mi hranu za posljednje putovanje,providi mi kruh života za korak u nebo.

I još te molim, Majko, neka s mojega groba nikada ne izblijede riječi:Tvoju smrt Gospodine, naviještamo,tvoje uskrsnuće slavimo,tvoj slavni dolazak iščekujemo!

MAJKA MARIJA

177

gospe moja Draga, život sam provela koD kuće.I zahvalna sam na tome,jer je blagoslovljeno biti kod kuće.Biti na svojemu mjestu.biti sa svojima, dragima, bližnjima.

I sad, kad mi je kročiti u vječni dom,gledam u mislima svoju kućui sa zahvalnošću svoje ukućane.Od vremena kad sam bila dijete,od dana radosne mladosti,kameni pragovi prozora i vratauvijek su sjajili svjetlom sunca.

Sjećam se dana kad mi je kuća bila skučenai siromašna poput tvoje nazaretske,sjećam se i dana kad smo s pomoću Božjompočeli novu kuću podizati.Kopali smo, koliko smo mogli,do kamena, da nam se kuća oslonina temelje sigurne.

I sad se pitam, na kojim će temeljimagraditi oni koje sam držala na koljenima,i njihova djeca, unučad moja:i Vlatko i Ana, i Antonija i Ivana,i Ivana i Ivan i Ante, i Ivan i Ante najmanji.Ne, ne želim se samo pitati, nego ti ih želim, Majko, povjeriti,da im napomeneš, da ih opomeneškako ne bi zaludu gradili…

MAJKA MARIJA

178

Da, kuća nije samo kuća, vrt, njiva i vinograd,moja je kuća sve ovo što volim,i svi oni koje nosim u srcu.I tebe je majka Ana držala na koljenima,i ti si voljela Josipa i ljubila Isusa,oni su bili i ostali tvoje blago.I kako ti se srce radovalo, kad je Sin tvoj pobijedio smrt!O kako je lijepo radovati se s tobom i klicati:

Kraljice neba raduj se! Aleluja!Jer kog si bila dostojna nositi! Aleluja!Uskrsnu kako je rekao! Aleluja!Moli Boga za nas! Aleluja!Raduj se i veseli se, Djevice Marijo! AlelujaJer je uskrsnuo Gospodin uistinu! Aleluja!

MAJKA MARIJA

179

gospe moja Draga,ti poznaješ moje korake!Stopala su mi satrana i kosti mi iskrivljene da nijednu obućuviše ne mogu obuti…Ali, znaš i to da nikad nisam prestala, dokle god sam mogla, k tebi dolaziti,hodočastiti svojoj Majci, dragoj Gospi Sinjskoj.

Treba li proći puno zemalja, gradova i sela,treba li vidjeti čudesa svijeta?Kamo, zapravo, treba poći i gdje doći?

Treba poći na hodočašće.Treba poći ususret Gospodinu, tvojemu Sinu!S njim se susresti, s njim putovati,koji put ga možda odmah i ne prepoznati,ali ne, nikada ne posustati.Samo se na putu u Emaus otkriva tajna.

Zahvalna sam, stoga, za svako,pa i za najmanje hodočašće.Od onoga putovanja u Lurd, do svibanjske i listopadske kruniceu kapelici samostana naših sestara!

Zahvalna sam što sam mogla poći na noge, u molitvi, na Rože za Trojstvo,i u Čaporice do Svetoga Blaža, na Gardun do Svetoga Petra,i na Vojnić do Svetoga Jure i na Rožaricu,što sam toliko puta imala milost svratiti Svetomu Anti u Turjake,i Svetoj Ani u Dicmo.

MAJKA MARIJA

180

Sad vidim bolje nego ikad, kako se treba uputiti Gospodinu ususret.A tko će nas k njemu dovesti, akoli ne ti, Majko draga, Djevo sveta?Pa kako da te sa svim pukom pobožnim, Dok se zvijezda jutarnja pomalja na obzoru,u zoru ranu hodočasničku, ne zamolim:

Blagim okom majčinskim pogledaj ozgora, sve koji su potrebni tvoga zagovora!Brižna Majko, čuvaj nas stradanja i boli,od svih zala izbavi puk koji te moli! U vjeri nas učvrsti da slijedimo Krista, hrvatski nam brani dom, naša Gospe Sinjska!

MAJKA MARIJA

181

gospe moja Draga,hraniti se postom i molitvom,hraniti dušu i braniti se od Zloga,potreba je svakidašnja.Jer zla je puno i jako je,i lako nam se ukorijeni u slabašna srca.

O, koliko me je puta u snazi podržaosamo post o kruhu i vodi, i molitva iskrena!Kad mi je bilo najteže,kad su mi djeca bila bolesna i kad nismo imali ničega!I koliko je blagoslova izliveno nad nassvakom korizmom što je presuših(zajedno sa strinom),svakom obiteljskom krunicomi molitvom časoslova naroda Božjega.

Osvjedočila sam se: molitva doista nebo otvara,a post nas čini prikladnima za milost.I kako da onda post ne bude radost,a molitva najdraži dio dana.

A sada, kad imaju svega blaga,hoće li se djeca moja i unučadi djeca njihova – krv krvi moje, sjetiti da se pravo imanje postom stječea praznina duše samo molitvom ispunja?

Znam da Bog voli vesela darivatelja!A što ću ja, Gospe moja draga, u ovoj svojoj starosti i bolesti,što ću ja Bogu i tebi s veseljem darovati?Znam da Bog sluša one koji ga mole!a što ću ga ja, Gospe moja draga,

MAJKA MARIJA

182

u ovoj svojoj starosti i bolesti,što ću s povjerenjem zamoliti?

Dopusti mi, Majko Marijo, da stanem uza te,s predanjem i povjerenjem!Oslanjajući se na tvoju blizinu pustit ću srcu da raste,i tiho ću, sasvim tiho, s bezbrojem vjernih,srcem i dušom, pjevati:

Čuj nas Majko, nado naša, k tebi vapimo mi svi,svak ti srce sad iznaša, srce puno ljubavi!Primi, primi mila Majko, naša srdašca,to je sve što mogu dati, tvoja dječica!

MAJKA MARIJA

183

gospe moja Draga,sve je u životu milost!Ti, milosti puna, to znaš bolje nego itko.Milost je krilo koje nas je primilokad smo na ovaj svijet došli,Milost je blagoslov koji nas pratikad s ovog svijeta polazimo.

Milost je upaljena vatra na ognjištu,i svaki zalogaj kruha i svaki gutljaj vode,milost je svaki cvijet i cijeli svijet,milost je ruka u ruci i srce u srcu,milost je brižnost i milje što ga sanjamo još kao djeca,a kad odrastemo tako teško prepoznajemo.

Milost je preobrazba.Ona preobrazba koja duboko prožimasvaku žilicu srca, svaku misao i tren.Milost je nepregledna rijekaoproštenja, pomirenja i povratka,milost je ono zajedništvo sveopće Crkve i naše male crkvice nabijene kao šipaki raspjevane do dna duše.

Milost je ono sjeme u nas posijano,sjeme sitno, gorušičino, ali od vrste Duha ljubavikoje izrasta kad ga Bog ogrije,koje ne posustaje čak i kad ga okljaštrimo.

Milost je drvo križa,u mrzloj vodi u zimska ledena jutra,

MAJKA MARIJA

184

milost je i u bespomoćnosti kad je jasnoda osim tebe nema drugog oslonca!

Milost su svi moji koraci i dani!Sada, gubeći očinji vid, to jasno uočavam.Milost je nit koja me vodila i dovelana prag, na kojemu me ti, Majko, čekaš!Milost su vrata vječnosti,širom otvorena svjetlom uskrsnuća.

I zato te molim, milostivi Bože,milost tvoju ulij u dušu moju da i ja,koja sam po anđelovu navještenju spoznala utjelovljenje Krista, Sina tvoga,po muci njegovoj i križuk slavi uskrsnuća privedena budem!

MAJKA MARIJA

185

gospe moja Draga, je li me strah?Toliko sam se u životu bojala, ali sada znam: ostalo je samo pouzdati se u tebe!Ne može se pobjeći.Niti treba ikuda bježati!Treba samo smireno leći, zahvaliti i reći:U ruke tvoje predajem duh svoj!I s razbojnikom zajedno:Sjeti me se Gospodine…

A ja se usuđujem još dodati: Gospe moja draga, tebi zahvaljujem i tebi se povjeravam na posljednjem izlasku, i sve svoje najdraže koji su još na pututvojoj ljubavi povjeravam.Ne ustegni, Gospe moja draga, nikada svoju majčinsku ruku od njih!Djeca su (još uvijek su samo djeca!)znaš i sama, ne zla nego nestašna,i koji put popustljiva pred napastima svijeta!Vodi ih, krijepi, opominji ih i prati, da se zalutali ne izgubi, nego domu svome, tebi i Isusu vrati!

A sada se, Gospe moja draga,na kraju blagoslovljenoga križnog puta, dok me podržavaš kao najmanje dijete u svojemu naručju,usuđujem lice moje okrenuti Sinu tvome i zamoliti:

MAJKA MARIJA

Kada dođu smrtni časi, Kriste Bože nek’ me spasiMajke tvoje zagovor!

Kad mi zemlja tijelo primi, dušu onda uzmi ti mi, u nebeski blažen dvor. Amen. Aleluja.

(26. kolovoza 2005.)

187

ako te jeDnoga Dana ...

Ako te jednoga dana srce navededa otreseš prašinu svojih sandala,

ako ti za burne noći mjesec prošapćeda okreneš kormilo stradalog broda,

pusti neka te vode nevidljive niti…

Ako te jednoga dana korak povededa potražiš skrivene staze djetinjstva,

ako ti u sumrak sanja ruka poželida pokucaš na vrata očinskog doma,

pusti neka te vode nevidljive niti…

Ako mi jednoga dana pokucaš na vrata,nakon što prestanu isprazna tvoja lutanja,

ako mi jednoga dana pokucaš na vrata,ne boj se, znaj da vrata mojega srcanikada za tebe neće biti zaključana!

ZAGLAVAK

188

nebo na zemlji počinje

Od svetosti želimo napraviti mit, nedostižni cilj i nemogući vrhunac skriven u maglovitim oblacima neosvojivoga. Rado ćemo je smjestiti u život dalekih i drugačijih, u neko vrijeme koje svetosti više pogoduje - u svijet bez laži i sirove arogancije.

Ljudi koji danas stupaju takvim stazama bit će nerijetko smatrani nesposobnima i neprilagođenima, zagubljenima u nekom prošlom svijetu sanjara nemogućega. Mnogi će se danas radije svecima diviti i moliti negoli ih nasljedovati. Tako ostajemo mirniji, utješeni zamamnošću vlastite laži.

A svetost je tako jednostavna, lijepa i toliko moguća. Pretočena u konkretni život ona postaje svakodnevno Božje pismo i poruka, dokaz i znak Božje prisutnosti među ljudima. Nevjerojatno je koliko sivo svakodnevlje može biti blagoslovljeno beskrajnom radošću vječne novosti, kad se kroči na staze svetih.

Svetost nije bijeg od običnosti zemaljskoga u nebeske prostore strane stvarnom životu, nego pjesma onih koji su nebo približili zemlji. Ona se događa kad Nebo umiješa svoje prste u običnost ljudskog življenja.

Svako vrijeme pogoduje svetosti i nosi drugačije izazove za nove svece. I što je tama veća, to je dragocjenija i najmanja iskrica svjetla. U vremenu kad laž postaje svakodnevni kruh, trebamo ljubitelje istine, spremne na vedru žrtvu i iskrenu ljubav. Što je svijet spremniji na rat, to više trebamo mirotvorce.

Naše vrijeme jest doba oružja, bezdušnih rezolucija i arogantnih silnika. Ono bilježi holokauste, utamničenu istinu i likovanje zla. Pamtimo katastrofe pune apokaliptičnih slutnji, nerede i zagušeni jecaj zgaženih. Strah nas je poremećenih vrednota i suludih ciljeva.

POGOVOR

189

U bezglavoj jurnjavi zaboravljamo se diviti, voljeti i sanjati.

Ali, istodobno naše doba jest i doba svetaca. Blistavih osobnosti i veličina koje plijene i oduševljavaju svojom samozatajnošću. Pa dobrota postane odgovor zlu i konkretna nada koja obećava bolji svijet. Slutnja budućega ovdje nam je već dostupna preko svetaca kao opipljiva znaka Božje dobrote. Božji rukopis slovima ljubavi uklesan je u hrapavost ove zemlji kao melem i znak da svijet treba i može biti sličniji iskonskoj sreći. Poput sramežljivih i upornih zraka svetost kroz sivilo i maglu poremećenih vrijednosti i uzljuljanih principa prodire u pore suzne doline poput blagoslovljena krvotoka Božjeg života.

Prva stoljeća progona, ali i nevjerojatne bliskosti u vjeri i životu ponavljaju se neprestance kroz vjekove. Nevolje rađaju svece kao što i lažno obilje guši dušu trujući odnose s Bogom i braćom. Sjena križa i bol Kalvarije od onog Velikog petka do svih dana boli čovječanstva, ostaju blagoslov zemlje.

Ante Mateljan piše o svojim svecima, onima koji su mu posebno bliski. Rado piše o onima koji posvetiše njegovu osobnu i nacionalnu povijest. U njihovim životima očito prepoznaje vlastite mogućnosti. Doživljava ih kao rod, bliske i konkretne. Postadoše mu prijatelji. Zato će među njima naći mjesto majka Marija i njegova zemaljska majka Marija, koja mu je prva pokazala putokaze svetosti, životom, i blagom, nezaboravljenom riječju koja zanavijek ostaje zapisana u duši. Udaljenost Neba i zemlje samo pojačava snagu i važnost onoga što od majke davno čusmo. U prvim riječima majke, vjerne vjeroučiteljice, u molitvama djetinjstva i čistim planovima života čiju bistrinu još nisu zamutile godine i kompromisi, lako ćemo pronaći početke staze svetih i onu važnu nit, zagubljenu u zavrzlamama življenja.

POGOVOR

190

Sveci i velikani o kojima Ante Mateljan piše u ovoj knjizi posvetiše zemlju kojom hodamo. Opori kamenjar kojem je oteta šačica plodne zemlje postaje blagoslovljena Domovina svetaca posvećena i lijepa, dotaknuta nebeskom rukom. A naši putovi se pretvoriše u hodočašća i pohodi grobljima molitva na počivalištima svetih. Zato Domovina diše nepokorenim ponosom i bori se za slobodu koja je predokus Neba.

Poput promatrača koji očaran stoji pred umjetničkim djelom zaljubljen i zatečen ljepotom, i mi zastanemo oduševljeni jednostavnošću i ljepotom svetosti koju je Bog zapisao kao svoj dar kroz živote ljudi.

Don Ante je u svecima današnjih dana pronašao tragove Božjih stopa na putovima ove zemlje i to prenio pisanom riječi kao životopis i nadahnuće. I za svjedočanstvo da Nebo na zemlji počinje.

Jure Strujić

POGOVOR

191

KAZALO

Proslov 7

I. SVETI DUJAMStopama vjere 9

II. JELENA DOBRASve dok teče Jadro… 35

III. LEOPOLD BOGDAN MANDIĆKroz moje ruke teče tvoja milost 61

IV. ALOJZIJE STEPINACTvoje je ime Istina 87

V. MAJKA TEREZIJAProsjakinja ljubavi 109

VI. IVAN PAVAO II.Spomenar hodočasnika 135

VII. MAJKA MARIJAGospe moja draga 161

Zaglavak 187

nebo na zemlji počinje (Jure Strujić) 188

Da ova knjiga ugleda svjetlo dana pomogli su:

Josip Botteri DiniMarijan Ivan ČagaljKatarina Glunčić-ŠkarpaNeven MarinIvan Vuletić i Dalmacija papir

(Korice: Spomenik hrvatskim braniteljima,brdo Malačka iznad Kaštela)

192