Dr
Dr. Ante Barii
POLITIKE BEZ POLITIARA I DRAVNIKA
RAVNATELJSTVO JAVNIH POSLOVA-OSNOVE
Predgovor
Svrha je ovoga rada razrjeiti metodologijsko pitanje mjerenja u
prostoru politike, ime se stvaraju pretpostavke za zasnivanje i
razvoj odgovarajue ope teorije politike, kakve jo uvijek nema. Rije
je o potrebi prevladavanja predteorijskog stanja u polju
politologije, danas bitno obiljeenoga prevlau koncepata, paradigmi,
pa ak i metafora, najee hibridnih po svom karakteru, s obzirom da
su nekritiki posuivani iz drugih znanstvenih polja i podruja.
Nedostatan teorijsko-metodologijski razvitak u polju politologije
stoga se iskazuje u negativnom svjetlu po tri osnove: u sluaju
identiteta polja, njegove autonomije, te autoriteta politologije u
politikom diskursu.
Stanje u polju politologije danas openito je takvo da se
ispunjavaju tek deskriptivne svrhe znanja o politici, svedene na
razvijanje mnogobrojnih i dometom ogranienih postupaka
sistematiziranja, klasificiranja i tipologiziranja. Stoga je posve
samorazumljivo to preskriptivne svrhe znanstvenog bavljenja
predmetom politike nije bilo mogue postii bez prethodno rijeenog
fundamentalnoga teorijskog problema mjerenja kao prve pretpostavke
za utvrivanje kauzalnosti te utemeljeno predvianje.
S druge strane, gorui metodologijski problem mjerenja uvjetovan
je istodobnim postizanjem jednoga od najvanijih inovativnih
iskoraka u definiranju procesa oblikovanja politike. To znai da je
nuno djelatnost oblikovanja politike pojmovno razgraniiti od
najireg okvira sveukupnih javnih poslova, polazei od konkretne
povijesne slike svijeta u kojoj je glavna analitika jedinica
postmoderna drava. Dvojnost inovativne misije reenoga
teorijsko-metodologijskog iskoraka u svojoj meuuvjetovanosti ne
predstavlja nepremostivu prepreku ve klju za izlazak iz
predteorijskog stanja u kojem se zateklo polje politologije.
Glavni istraivaki cilj je modelski definirati proces oblikovanja
politike, polazei od pretpostavke da je mogue primijeniti ve
poznate fizikalne zakonitosti materijalnog svijeta na virtualni
svijet politike. Modelskim definiranjem policy ciklusa kao
nespontanog, proraunljivog procesa omoguuje se provedba postupka
mjerenja koje je prethodno teorijski razrjeeno kao fundamentalno
metodologijsko pitanje.
Ostvarivanjem postavljenoga primarnoga istraivakoga cilja
razrjeenja metodologijskog problema mjerenja u formi algoritma
ispunjavaju se nune pretpostavke za kreiranje opaajno-mjerne
naprave/politometra te razvoj odgovarajuih mjernih i analitikih
tehnologija. Temeljem dobivenih izmjera na podlozi rezultata
digitalne revolucije mogue je pristupiti mapiranju/vizualizaciji
ili izgradnji virtualne zbilje svijeta politike unutar najirega
okvira javnih poslova, ime se, u konanici, stvaraju pretpostavke za
izvrenje policy procesa bez obiljeja spontanosti i stihijnosti.
Vano je naglasiti kako se djelatnost oblikovanja politike u ovakvim
uvjetima mjerljivosti ili proraunljivosti izvodi u formi operacija,
to otvara posve novi prostor za skokoviti znanstveno-istraivaki
razvoj sa stajalita teorije organizacije i menadmenta, prvenstveno
i poglavito u polju politologije.
Budui da je uznapredovala biologizacija ili naturalizacija
politologijskog i politikog diskursa bila glavna karakteristika
aktualnoga pristupa bavljenju predmetom politike slijedom
polustoljetne prevlasti bihevioralnoga pristupa, nuno je postaviti
modelski proces oblikovanja politike kao nespontani,
kruno-ponovljiv i mjerljiv po mjestu, dobi i uvjetima. Kod toga
valja razumjeti kako teorijsko zasnivanje procesa oblikovanja
politike u vidu odgovarajueg policy modela ne znai eventualno tek
puku primjenu strojno-mehanikog pristupa.
Rad je organiziran sukladno postavljenim ciljevima tako da se u
prvom poglavlju definiraju osnovni pojmovi potrebni za razrjeenje
fundamentalnog teorijskog problema metodologijske naravi-kako
mjeriti u prostoru politike. U tu svrhu uvodi se posve novi
pojmovnik te se razgraniavaju koncepti javnih poslova, politika i
ravnateljstva javnih poslova.
Slijedi modelski prikaz procesa oblikovanja politike te odgovor
na metodologijsko pitanje naina mjerenja. Time se stvaraju
pretpostavke i uvjeti za razvijanje potrebnih politometrijskih
tehnologija kako opaanja i mjerenja, tako i za provedbu ralambe.U
prvom koraku bilo je potrebno provesti ekstrapolaciju odabranih
pojmova i pristupa iz podruja tehnikih znanosti u
virtualni svijet politike. Primjenjen je modelski proces hlaenja
i dizalica topline kao najprikladniji za policy proces u
formi zatvorenoga ciklusa pripreme, donoenja i provedbe odluke.
Proces odluivanja definira se kao proces politikoga planiranja kroz
dvije faze: a) prosudba, temeljem politometrijskih
izmjera iskazanih u apsolutnim i relativnim veliinama, te, b)
vjetina postavljanja ciljeva.Metodologija mjerenja podrazumijeva
kreiranje odgovarajue opaajno-mjerne naprave, te procesuiranje
kodificiranih
ulaznih podataka. Dobivene izmjere su polazita za politologijsku
analizu i politiku analitiku, te osnova za operacijsko
voenje policy procesa.Ujedno u drugom poglavlju pokazujemo na
djelu kako se ostvaruju preskriptivne svrhe znanja o politici.Tree
se poglavlje ekstenzivno bavi organizacijskim i menadment aspektima
operacije kao osnovne forme za izvrenje
ravnateljstvenih djelatnosti putem grana politometrije,
pregovaranja i uvjeravanja u praksi oblikovanja politike. U
zakljuku se ukazuje na znanstveno-teorijske potencijale razrjeenja
temeljnoga metodologijskoga problema mjerenja
za policy praksu. Razvoj ope teorije politike, temeljen na
odgovarajuem metodologijskom proboju, istodobnoomoguava da se
unaprijedi i stanje u praktino-politikome djelovanju. Znanstveni i
struni kapaciteti u nastajanju
slijedom rezultata ovoga rada ine odrivim policy pristup u
teorijskim i praktinim aspektima unutar sveukupnosti i
cjelovitosti koncepta javnih poslova provedbom sadraja
ravnateljstvenih djelatnosti. UvodDjelovanje u prostoru javnih
poslova sve donedavno nije poprimilo obiljeja zasebnog zvanja i
pripadajueg znanstvenog
polja. Gotovo iskljuivo problematiziralo se pojedinane sfere
politike, ekonomije ili drutva na nain koji je uvijek
iznova gubio perspektivu cjeline, tj. partikularitet se nametao
kao cjelina. No zahvaljujui sve veoj uporabi poznatog
anglosaksonskog pojma governance, koji je, zajedno s terminom
globalizacija, krajem prolog stoljea na velika
vrata uetao u pojmovnike iz podruja drutvenih znanosti, stekli
su se uvjeti za definiranje ove vrste djelatnosti. Prvi korak na
tom putu je pronalaenje odgovarajueg hrvatskog izriaja za sva ona
djelovanja, procese i kakvou u
ukupnosti javnih djelatnosti iskazan terminom governance.
Neovisno o razliitim perspektivama u pristupu sadraju
pojma governance, prije svega rije je institucionalnom i
konstruktivistikom pristupu, njegovo tradicionalno
poimanje (izvorno problematizirano u grani meunarodnih odnosa)
karakterizirala je hijerarhija institucija sa dravom na
vrhu, te odnosi/reimi koju su se uspostavljali u meunarodnoj
zajednici. Ti odnosi su se kretali du operativnog
kontinuma na ijim krajevima su bili odnosi anarhije (ukljuivo i
natjecanje), i hijerahije, ovisno o razini i konkretnom
povijesnom razdoblju. S obzirom da je pojam governance izvorno
teorijski blizanac pojma government/vladavina ili vlast, a danas
ukljuuje
djelovanja koja su karakteristina za sve tri sfere societalne
zajednice politiku, ekonomsku i socijalnu-, nuno je
odrediti kljuno razlikovno obiljeje ove djelatnosti koju
nalazimo u svakoj pojedinoj spomenutoj sferi, izdvojenoj za
analitike svrhe. Za razliku od vladavine, koja u tradicionalnoj
politologiji kao topografska kategorija igra glavnu ulogu u
ispunjavanju deskriptivnih svrha znanja o politici, iscrpljujui
se poslovima sistematizacija, klasifikacija i tipologizacija,
pojam governance je apstraktniji te se odnosi prvenstveno na
djelatnost. Razumijevanje djelatnosti kao organizacije kolektivne
akcije analitiki gledajui ukljuuje dva odvojena vida procesa:
pregovaranje i ugovaranje. Pregovaranje vodi do stanja koji
dijele aktere, dok ugovaranje utvruje pogodbu ili sporazum
do kojega se dolo. Mjesto u kojem se odvija praksa vladavine u
formi politikoga sukoba ili politikoga
nadmetanja/politics odreeno je pojmom governance.
I ba tu nalazimo da je nuno zapoeti istraivanje novog znaenja
pojma governance, te utvrdititi kako je izvorni
pojam vladavine ili vlasti u najnovijim okolnostima
globalizacije modificiran te postao tako iroko prihvaen, iako
nedovoljno precizno obraen. Kod toga se ini da nije prihvatljivo
izjednaavati paradigmu svjetske vladavine sa global
governance pristupom. Odmah je jasno kako preinaenje pojma
vladavine u pojam governance za sobom povlai
preusmjeravanje fokusa sa tradicionalnih institucija i moi
vlasti u obliku moderne drave na praksu javne regulacije u
kontekstu nove funkcionalnosti koju postmoderna drava dijeli s
drugim akterima iz sve tri sfere. Organizacijsko polje javnih
poslova, shvaeno kao funkcija societalne zajednice kao cjeline,
daje okvir, podlogu i sadraj
za odreenje pojma governance, ime se svako ovakvo djelovanje
legitimira kao zasebno u odnosu naspram drugih
djelovanja u podruju, bitno odreenih kao funkcija
partikularnosti, individualne ili grupne, svejedno. Iskorak u
pravcu
razumijevanju polja javnih poslova kao funkcije zajednice kao
cjeline, s jedne strane, te stavljanje ove djelatnosti u
prostor osvjetenog i mjerljivog postupanja, s druge strane,
omoguuje pronalaenje odgovarajue znaenjske
transkripcije pojma governance koji bi u hrvatskom izriaju bio
vladavinstvo.Konstitutivni princip, ali i kljuno razlikovno
obiljeje za djelatnosti na koje se odnosi pojam vladavinstva je
naelo
jednakopravnosti. Ovo naelo primjenjeno kao norma na materijalni
supstrat pojasa javnih poslova predstavlja kako za
teoriju, tako i za praksu sveukupnih djelatnosti svojevrsni
gravitacijski centar. U primjeni naela jednakopravnosti u
kulturi prava sredinje mjesto ima kategorija ugovora ili
ugovaranja pa stoga termin kontraktualizam na neki nain
obuhvaa svu kompleksnost naela jednakopravnosti na djelu.JAVNI
POSLOVI, POLITIKE I RAVNATELJSTVO JAVNIH POSLOVAOdreenje pojma
javnih poslovaDanas se ukupnim djelatnostima javnih poslova
pristupa kao trima povezanim, ali razliitim krugovima djelatnosti.
Javni
poslovi, umijee oblikovanja politike i ravnateljstvo javnih
poslova u suvremenoj politikoj zajednici su krugovi
neizostavnih djelatnosti lanova zajednice (skupina ljudi na
datom mjestu) - sudionika politike. Kao takve i promatrane u
cjelini poznajemo ih pod imenom ustrojstvo (dinamika) modernoga
politikoga procesa. Javni poslovi kao najiri krug ustrojstva
modernoga politikoga procesa podrazumijeva suradnju javnoga i
privatnogasektora u utvrivanju zajednikih ciljeva. Radi se o sferi
delegiranog vladavinstva u kojoj anatomija postmoderne drave
ukazuje ne samo na nastanak hibridnih i paradravnih organizacija
u formi produenih ruku javnih tijela i javno
privatnoga partnerstva, ve i na onu topografiju i skalu
delegiranog vladavinstva koja zahtijeva redefiniranje temeljnih
politologijskih koncepata i paradigmi, prije svih pitanje moi,
ovlasti i ubrojivosti. U okolnostima u kojima se proces oblikovanja
politike sve vie realizira kao globalizirana djelatnost, a svrha
javnih poslova postaje vladavina prava koja poiva na konstitutivnom
naelu jednakopravnosti, valja organizacijski i funkcionalno
primjereno oblikovati posebna podruja sloaja javnih poslova (
dihotomija javno/ privatno) i stadije procesa oblikovanja
politike.Primarna je djelatnost u provedbi javnih poslova kroz
proces oblikovanja politike izvrenjem sadraja ravnateljstvene
djelatnosti osigurati da se artikulira i promie cilj cjeline
societalne zajednice njeno preivljavanje ili neprijekidna
prilagodba na promjene do kojih dolazi u okruju. Proizlazi da je
politika zajednica podcjelina societalne zajednice, dok su druge
dvije podcjeline gospodarstvo i drutvo. Sve su tri podcjeline
povezane sponama zajednitva u jedinstvenu cjelinu societalne
zajednice.1.1. Sloaj javnih poslova U sloaju javnih poslova
praktiki se ne moe oblikovati ni jedno specifino podruje u odreene
ustanove kao elemente zasebnoga ili samodostatnoga sustava. U
uvjetima ope meuovisnosti koja vlada u odnosima u dananjem
globaliziranom svijetu na svim razinama (subnacionalnoj,
nacionalnoj, supranacionalnoj) jednostavno vie nije mogue
definirati podruja i mjerodavnosti, a da se problem rijei bez
angairanja drugih. U tom smislu pojam procesa oblikovanja politika
i sloaja javnih poslova nisu sinonimi.Niti ono to se tradicionalno
zove birokracijom ili javnom upravom i javnim slubama, kao
namjenski primarnih resursa za provedbu usvojenih javnih politika,
nije sposobno uspjeno ispunjavati postavljane zadae bez potpore i
izravnog angairanja resursa privatnoga sektora, neovisno da li su
profitno ili volonterski zasnovani njihovi odnosi. Pojam privatnoga
izjednaujemo s partikularnim, pojedinanim i skupnim, dok pojam
javnoga identificiramo s cjelinom ili totalitetom odnosne
zajednice. Odnosi meu lanovima zajednice uspostavljaju se provedbom
javnih poslova i postignuem njihove svrhe vladavine prava koja
poiva na konstitutivnom naelu jednakopravnosti. Primjereno novoj
zbilji u prostoru javnih poslova, gdje je temelj odnosa i ija je
svrha ostvarenje vladavine prava, djelatnosti su javnih poslova
podruja javnoga i privatnoga kao funkcija cjeline politike
zajednice. Za razliku od prethodnih razdoblja, u kojima su
vladavinske institucije i pripadajua mo vlasti realizirani
primjenom najraznolikijih oblika prisile i u krajnjim sluajevima
uporabom nasilja, te su kao takvi bili dominantni spram podruja
privatnoga, dananji javni poslovi ostvaruju se vielanom podjelom
njihovih ukupnih djelatnosti te tu praksu nazivamo vladavinstvom.
Povijesni prijelaz, do kojeg je dolo s nastankom moderne politike
zajednice u vladavinskoj formi liberalne demokracije zasnovane na
kulturi prava i ovlasti, doveo je do uspostave novog temeljnog
okvira svake vladavine, onog ustavnog. Zatita temeljnih prava
graanina putem ustava povezana je s idejom konstitutivne moi
pojedinca i njegovim pravom odluivanja izravno ili preko ovlatenih
predstavnika ini jezgru liberalnodemokratskoga
vladavinstva.Zasnivanje politike zajednice u formi vladavine pomou
hijerarhije pravnih normi pretpostavlja odvajanje zakonodavne od
suverene moi. Naime, zakonska zatita neotuivih prava pojedinca je
razlog pojave ustavnosti kao prakse, a istodobno ova temeljna prava
su osnova ili izvor suverenosti ustavno zasnovanog oblika
vladavine. Jasnoa etiologije razdvajanja temeljnoga zakona-ustava
(u kojem su zajamena neotuiva prava svakoga lana zajednice), i
zakonodavstvom usvojenih zakona omoguuje provjeru ustavnosti ili
neustavnosti zakonodavne djelatnosti. Upravo u praksi amerikoga
konstitucionalizma jo u kolonijalnom razdoblju prihvaen je
teorijski ve osvijeteni stav da je zakonodavac inferioran ustavu.
Povijest modernog svoenja prirodnih prava ovjeka na razinu ustavnih
prava popraen je izdizanjem parlamentarno nastalog zakonodavstva,
osobito onoga proceduralne naravi, na razinu ustavnih prava. S
vremenom je osvijeteno sredinje mjesto prava za politiku zajednicu
(u formi moderne drave liberalno-demokratskoga tipa), te razliitih
razina na kojima su prava smjetena. Glavno obiljeje kulture prava u
SAD u XX. stoljeu postaje ustavno sudovanje koje ukljuuje
promicanje temeljnih prava. Ustav kao vrhovna konstitutivna mo
pojedinca/graanina u politikoj zajednici je posljedica ili nain
zatite neotuivih prava pojedinca iskazanih kroz naelo
jednakopravnosti, a ne njegov izvor. Tehnika zatita neotuivih prava
pojedinca-graanina lana politike zajednice uz pomo suda titi samu
ustavnost u sluaju da legitimirani nositelji delegiranih ovlasti
graanina, tj. njihovi predstavnici u zakonodavnoj djelatnosti
zloporabe svoje ovlasti.Dalekosene su posljedice prvenstva ili
izuzetnosti zakonodavne skuptine kao izraza suverene volje lanova
politike zajednice. Naime, u stanju negacije kulture prava i
narastajuega relativizma spram vladavine prava (najee sa stajalita
iskljuivosti koncepata nacije, sigurnosti ili interesa), jedino
jamstvo da nee doi do pojave novoga despotizma je uspostava odnosa
izmeu ustavnosti i zakonodavstva na naelima uzajamne kontrole i
ravnotee.
Pretvaranjem igre moi i nadmoi (power game) u novu mreu pravnih
propisa uspostavljaju se novi odnosi zasnovani na ovlastima
(powers), to u prvi plan dovodi i djelatnost sudovanja kao
integralni dio vladavine prava. Time se vladavinske djelatnosti u
uvjetima ustavne vladavine izvravaju putem ugovora a ne primjenom
nasilja s ciljem postizanja nadmoi i nametanja odnosa
prevlasti.
Sastavnice su vielane podjele djelatnosti javnih poslova u
uvjetima ustavne vladavine sloaji javnoga i privatnoga te stadiji
procesa oblikovanja politika.
Sloaji podruja javnoga i privatnoga razlau se na tri podcjeline:
politiku, gospodarsku i drutvenu.
Sa stajalita oblikovanja politike kao djelatnosti sloaja nie
razine od djelatnosti razine javnih poslova proces se odvija kroz
tri stadija:
1. stadij pripreme
2. stadij donoenja odluka
3. stadij provedbe i primjene.
Sloaj, pak, nie razine u odnosu na razinu oblikovanja politike
je ono to nazivamo ravnateljstvom javnih poslova te ukljuuje
resurse iz podruja javnoga i privatnoga u svakom od tri stadija
kroz koja se odvija proces oblikovanja politika.
Kljuno je pitanje za svaki od tri nabrojena sloaja kako se
odnose spram ciljeva cjeline zajednice. Naime, upravo na temelju
odnosa spram ciljeva cjeline zajednice u procesu oblikovanja
politike moe se odrediti da li je dolo do postignua svrhe javnih
poslova ili ne. Ukoliko se provedba javnih poslova na razini
oblikovanja politike izvrenjem sadraja grana ravnateljstvenih
djelatnosti odvija na podlozi ovlasti i u okviru prava
(realiziranog kroz postignue konsensusa pregovaranjem i u formi
ugovora), a ne vie na primjeni moi koja se ostvaruje i kao nasilje,
tj. negiranjem konstitutivnoga naela jednakopravnosti, svjedoimo
ispunjavanju svrhe javnih poslova.
1.2. Sloaj oblikovanja politike
Nakon usuglaavanja zajednikoga uratka javnoga i privatnoga
sektora u odgovarajuoj institucionalnoj areni kroz proces
oblikovanja politike ravnateljstvo javnih poslova odreuje svoje
zasebne ciljeve i ostale polazne osnove ravnateljstvenoj operaciji.
Time umijee oblikovanja politike i ravnateljstvena djelatnost kao
krugovi djelatnosti ustrojstva modernoga politikoga procesa nemaju
znaenja izvan okrilja javnih poslova kao najireg kruga ustrojstva
modernoga politikoga procesa.
Krug imenovan kao umijee oblikovanja politike je bio glavna
djelatnost svih povijesno poznatih vladavinskih sustava. Danas je
vanost umijea oblikovanja politike izvravanjem sadraja
ravnateljstvene djelatnosti (tradicionalno poznate kao javno
upravljanje) posve prepoznata. U osnovi je umijee oblikovanja
politike slaganje ravnateljstvenih djelovanja i dogaanja onim
slijedom kojim e se postignuti odluni ciljevi. Znai, umijee
oblikovanja politike povezuje krajnji cilj iz kruga javnih poslova
sa sadrajima ravnateljstvenih djelatnosti.
Bit je umijea oblikovanja politike utvrivanje izvora snage
suparnika (njegovo gravitacijsko sredite) te usredotoenje
postupovne moi prema tome cilju. Postupovna mo se iskazuje kroz tri
resursna vida/grane: politometrija, pregovaranje i ugovaranje.
Umijee oblikovanja politike je angairanje ravnateljstvenih
resursa kako bi se dizajnom (oblikovanjem), organizacijom i
provedbom ravnateljstvenih operacija i odreenih angamana u pojasu
institucionalne arene i/ili postupovnog polja postigli utvreni
ravnateljstveni ciljevi.
Umijee oblikovanja politike je kljuno stoga to se realizacija
politike ili politiki sukob bez svrhe procesa oblikovanja politike
i smjera svodi na niz nepovezanih sueljavanja i rasipanje resursa.
Jedino mjerilo uspjeha ili neuspjeha u realizaciji politike
politikim nadmetanjem/politics sastoji se u ispunjavanju ili
neispunjavanju svrha cjeline zajednice. Rezultat policy procesa je
optimalno niska cijena uspjeha ravnateljstvenih djelovanja uz
istodobno osiguranje njegova uspjeha za ostvarivanje krajnjega
cilja sveukupnih javnih poslova.
Temeljna su obiljeja koja odvajaju umijee oblikovanja politike
od ravnateljstvenih djelovanja, sljedea:
1. plan oblikovanja politike mora jasno iskazati vezu i
usmjerenje na krajnji cilj javnih poslova u pojasu oblikovanja
politika
2. plan oblikovanja politike neupitno ukljuuje sekvencioniranje
(povezivanje) ravnateljstvenih dogaaja u vremenu i prostoru i
kretanje radi prihvaanja ili izbjegavanja sukobljavanja/borbe
3. za razliku od ravnateljstvenih djelatnosti gotovo je nemogue
zamisliti ravnateljstvenu operaciju u podruju umijea oblikovanja
politike koju vodi samo jedna ravnateljstvena grana.
Temeljna je zadaa umijea oblikovanja politike pruiti odgovor na
sljedee pitanje:
Gdje, kada i s kojom svrhom treba djelovati kako bi se izbjeglo
sueljavanje ili djelovati kako bi se prihvatilo sueljavanje?
Ignoriranjem ovoga pitanja prije sueljavanja riskira se gubitak
resursa, a inicijativa se bez borbe predaje suparniku.
Ni jedna se razina ravnateljstvenoga elnitva/nalogodavstva
angairanih snaga ne bavi iskljuivo umijeem oblikovanja politike,
jer se sredite odgovornosti za oblikovanje politike mijenja
sukladno prirodi politikoga cilja, veliini i obliku (reljef,
konfiguracija i arhitektura) prostora oblikovanja politike te broju
i gustoi angairanih resursa.
Ravnateljstvene djelatnosti kao krug ustrojstva modernoga
politikoga procesa jesu djelatnosti u pripremi i provedbi angamana
i ravnateljstvenih operacija u postupovnome polju. To su
sueljavanja sredstava i ravnateljstvenih tehnika i suparnikih
manevarskih snaga, poduprtih postupovnom i logistikom potporom.
Razmjerno su kratki i provode se na razini namjenski oblikovanih
ravnateljstvenih snaga.
1. Ope odrednice djelatnosti oblikovanja politike
S obzirom da je proces oblikovanja politika, zasnovan na
postizanju konsensusa, posebno nenasilno sredstvo razrjeenja
konflikta posve je razumljivo to specifino politologijsko znanje
tretira pojam i praksu konsensusa jezgrom politikog sukoba i
nadmetanja, tovie, kao samu sr politike/politics kao djelatnosti.
No, konstitutivno naelo koje tek omoguuje postizanje konsensusa
putem pregovaranja i ugovaranja jest naelo jednakopravnosti, pa se
moe zakljuiti kako su konsensus i naelo jednakopravnosti
meuuvjetovani.
Izgradnjom ili postignuem konsensusa kroz proces pregovaranja,
pomirenja i kompromisa uspostavljaju se odnosi miroljubive
koegzistencije meu lanovima politike zajednice. Konsensus kao
sporazum posebne vrste iskazuje se u postupovnome smislu kao
spremnost donoenja odluka kroz tri stadija procesa odluivanja u
specifinim institucionalno-organizacijskim arenama konkretne
politike arhitekture, konfiguracije i reljefa s pripadajuim ozrajem
koje vlada u odnosima meu akterima.
Konsensualno oblikovanje politike podrazumijeva umijee pogaanja
i kompromisa u uvjetima sukobljenih ciljeva bez mogunosti utjecanja
primjeni nasilja u bilo kom obliku. Upravo je stupanj izgraenosti
konsensualnog naina oblikovanja politika u perspektivi kulture
prava glavno razlikovno obiljeje demokratskih politikih zajednica
bez obzira na pojedinani kriterij koji se primjenjuje kod njihove
sistematizacije, klasifikacije ili tipologizacije.Istodobno, pojam
i praksa konsensualnoga oblikovanja politike prua mogunosti za
razlikovanje politikoga od politologijskoga diskursa ime su
stvorene potrebne pretpostavke za konani izlazak polja politologije
iz stanja teorijske i metodologijske podrazvijenosti. Problem
identiteta, autonomije i autoriteta za politologiju nije samo i
prvenstveno pitanje odnosa spram drugih graninih i
teorijsko-metodologijski izgraenijih polja iz podruja drutvenih
znanosti, ve uvijek i iznova otvoreno pitanje prakse odnosa spram
predmeta svog istraivanja u najirem smislu.
II. kolokvij2. Razgranienje politologijskoga od politikoga
diskursa
Kako sveukupnim javnim poslovima pristupamo sa stajalita triju
zasebnih i uzajamno povezanih djelatnosti svakoga lana zajednice
vano je razumjeti da ih kao takve i promatrane u cjelini poznajemo
pod imenom ustrojstvo (dinamika) modernoga politikoga procesa. Kad
je rije o tipu znanja koji je kljuan za sadraje pojedinih
djelatnosti u sloaju javnih poslova, prije svega u metodologijskom
smislu mogunosti provedbe mjerenja, onda je presudno na kakvom se
razvojnom stupnju nalazi polje politologije.
Ve smo ukazali na injenicu teorijske i metodologijske
podrazvijenosti polja politologije u odnosu na dodirna polja u
podruju drutvenih znanosti kad je u pitanju identitet i autonomija,
s jedne strane, te na odnos politologije spram politike prakse kao
predmeta istraivanje kad je u pitanju autoritet politologije, s
druge strane.
Za svrhe ovoga rada nuno je u kratkim crtama naznaiti uzroke i
obiljeja nezadovoljavajueg stanja u polju politologije te ponuditi
novu politologijsku paradigmu koja omoguuje dostatno potreban
teorijski i metodologijski razvoj a koji sobom nosi i razrjeenje
kritinih pitanja identiteta, autonomije i autoriteta. S obzirom da
ne postoji opa teorija politike politologija se koristi konceptima
kao alatima za razumijevanje, objanjenje ili ralambu svijeta
politike. Znanje o politici na razini koncepata nedostatno je da bi
politologija razvila svoju vlastitu metodologiju pa se posuivanjem
metoda drugih znanstvenih polja i podruja stvaraju
konceptualno-metodologijski hibridi, po svom samorazumijevanju
pretenciozno nazvani teorijama, kolama ili pristupima.
Izostanak ope teorije politike ima za posljedicu zaostajanje
metodologijskog razvoja politologije, a njihov kumulirani uinak
ogleda se u posvemanjem koloniziranju discipline od strane drugih
znanstvenih polja i podruja. Rezultat koloniziranja ogleda se
prvenstveno u gubitku identiteta i autonomije polja politologije, a
time se osigurava jedva ispunjavanje deskriptivnih svrha
znanstvenoga bavljenja svijetom politike. Zbog manjkave
politologijske metodologije ne vrijedi niti otvarati raspravu o
znanstvenome autoritetu u politikom diskursu.
Kako se u provedbi sadraja djelatnosti javnih poslova,
oblikovanja politika i ravnateljstva javnih poslova kao okvir i
podloga pojavljuje ustrojstvo (dinamika) modernoga politikoga
procesa uvjet je funkcioniranja sveukupnih javnih djelatnosti
dovoljno razvijen politologijski diskurs. Naime, u misaonim
postupcima prosuivanja i odreivanja cilja kao funkcija planiranja i
provedbe djelatnosti u svijetu politike nije dovoljan samo politiki
diskurs, najee sveden na korumptivnu igru moi i nadmoi pojedinih
politikih mainerija.
Puko promatranje i gledanje prostora politike, ak i onda kad
iznova oivljava zanimanje za glavnu analitiku jedinicu kakva je
drava u svom postmodernom izdanju, nije dovoljno da bi se izgradilo
takvo znanje koje nam omoguuje predvianje i politiko planiranje. Da
bi se udovoljilo preskriptivnim svrhama znanstvenoga bavljenja
politikom potrebno je ostvariti takav teorijsko-metodologijski
razvoj kod kojeg je mogue utvrditi uzrono-posljedini lanac, ili moi
spoznati kako se dogaaju promjene.
Tradicionalna organizacija politologijskog diskursa i grananje
polja nisu dostatni za ispunjenje ove zahtijevne zadae koja se
postavlja pred politologiju sa stajalita sloaja javnih poslova pa
stoga valja pronai novi pristup promiljanju i znanstvenom bavljenju
politikom. U sreditu alternativne politologijske matrice nalazi se
kategorija mjerenja kao teorijski i metodologijski imperativ.
Ukoliko se na temelju odgovarajuih mjerenja i dobivenih izmjera
u prostoru politike moe pristupiti provedbi ralambe stvaraju se
pretpostavke za definiciju kauzaliteta, a time onda i za postupak
predvianja i planiranja zasnovan na egzaktnim podatcima. Ralamba
ima dva vida: trenutani karakter politike analitike, te
fundamentalno-kauzalni politologijske analize. Ovakav
pretpostavljeni teorijsko-metodologijski iskorak vodi ka formiranju
nove politologijske grane politometrije.
Ovim putem ne samo da se uspostavlja identitet i autonomija
polja politologije nego se postie i toliko potreban autoritet
politologijskog diskursa, prvenstveno stoga to nikakav budui
politiki diskurs nije mogu ukoliko se ne zasniva na
znanstveno-strunom argumentu i dokazu. Akteri politike koji djeluju
u maniri kulture prava te pridruenim uvjetima vladavine prava, a ne
odnosa moi i nadmoi koji se realiziraju kao nasilje, svoju akciju
provode prvenstveno kao misaoni proces pa je stoga politiki diskurs
bitno odreen kakvoom politologijskoga diskursa.
Osnove politometrije
Meuodnos funkcija pripreme i provedbe procesa planiranja kao
elementa djelatnosti oblikovanja politika bitno ovisi o kakvoi
prosuivanja te umijeu odreivanja ili izrauna ciljeva. Podatci
potrebni za prosudbu moraju se moi iskazati u fizikalnim veliinama
mjesta, dobi i uvjeta, a da pri tome prosudba ima relativnu a ne
egzaktnu vrijednost. Relativna vrijednost ima smisao tek u
usporedbi s drugom stranom, pa se kategorija moi poima kao odnos
snaga, tj. sile i protusile. Mo je legitimna kategorija u procesu
oblikovanja politika samo ukoliko se realizira u okvirima prava kao
ovlast a ne kao nasilje ili hegemonija, polazei od konstitutivnog
naela jednakopravnosti. Ima smisla samo za dano doba, mjesto i
uvjete i samo u odnosu na tono odreenu drugu stranu. Rije je o
svojstvu djelovanja koje utjee na ishod.
Ve smo pokazali na povijesnome primjeru razdvajanja ustavne od
zakonodavne razine u sluaju moderne liberalnodemokratske drave kako
osamostaljivanje zakonodavne vlasti, koje nije popraeno primjenom
tehnikoga naela uzajamne kontrole i ravnotee na relaciji ustavne i
zakonodavne razine putem ustavnoga sudovanja, vodi ka moguoj
zloporabi i nastanku despotskoga oblika vladavine. S druge strane,
neovisno o topografiji konkretne politike zajednice iskazano stanje
neravnotee zbog izostanka vladavine prava, prvenstveno u vidu
apsolutne i univerzalne primjene naela jednakopravnosti, generira
impulse nestabilnosti te konano krizno stanje izravne i neposredne
prijetnje raspadom zajednice.
Ovisnou o mjestu, dobi i uvjetima u djelatnosti oblikovanja
politike mo iskazana kao odnos snaga (tj. relacija sile i
protusile), moe biti as na jednoj, as na drugoj strani. Nakon to se
uspostavi kao relativna vrijednost taj se odnos moe mjeriti i
iskazivati u fizikalnim veliinama kao egzaktna vrijednost. Time su
stvorene pretpostavke za uspjeno djelovanje u procesu oblikovanja
politike poto je bit u realnu utvrivanju moi.
Djelatnost oblikovanja politika u sloaju javnih poslova je
proces zasnovan na prosudbama koje rezultiraju odlukama. Provodi se
kroz vidove politometrije, pregovaranja i ugovaranja unutar
institucionalnih arena i postupovnih polja, u historijskoj
konfiguraciji politike arhitekture, politikog reljefa i politike
atmosfere, kao organizirana djelatnost. Ukoliko je rije o
organiziranoj djelatnosti koja se odvija unutar institucija onda je
posve razvidno kako nije mogue provoditi mjerenja ukoliko se
ispunjavaju samo deskriptivne svrhe znanstvenog bavljenja
politikom. Provedbom procesa sistematizacije ne ostvaruju se
pretpostavke potrebne za postupak mjerenja pa je stoga i nemogue
tim putem eventualno utvrditi uzrono-posljedini lanac.
Stoga je nuno okrenuti se problematiziranju glavnih aktera
procesa oblikovanja politike, a to su organizacije koje djeluju na
podlozi i u okviru institucija. Ukoliko fizikalne zakonitosti
materijalnoga svijeta primjenimo na virtualni svijet politike u
namjeri da stvorimo pretpostavke za provedbu mjerenja i posljedino
za utvrivanje kauzaliteta, nuno je u pojmovnoj konverziji
izjednaiti kategorije atoma sa terminom organizacije, a pojam
molekule sa politologijskim terminom institucije.
Proizlazi da je za djelatnost oblikovanja politike odreujue
obiljeje nain na koji se pristupa izvedbi njenih sadraja. Ukoliko
se izvedbi sadraja djelatnosti oblikovanja politika pristupa iz
perspektive konstruktivizma onda se postavlja prethodno pitanje o
tome kako se politologija kao polje podruja drutvenih znanosti
odnosi spram kategorija konstrukta, izgradnje, tehnologija gradnje,
gradbenih materijala, njihove strukture, obiljeja, graditelja i
tome slino.
Naivno i neznanstveno bi bilo pomisliti da oni koji kreiraju
politiku, tj. izvode konstruktivne radove u politikome procesu,
odreuju materijale, sastojke, tip gradnje te izravno upravljaju
procesom izgradnje. U sluaju da doe do naturalizacije
politologijskog diskursa, a to se dogaa uvijek kad se u okvirima
konstruktivizma govori u tradiciji socijalnog konstrukta pa se pri
tome misli na konkretni ljudski gradbeni materijal strukturiran na
naelima biologijskog organizma, ili do tehnifikacije
politologijskog diskursa na nain da se namee vrijednosno zasiena
rasprava o tome to je dobra ili loa gradnja, kakve su tehnike i
tehnologije gradnje koritene, nalazimo se usred politikog diskursa
koji znai negaciju znanstvenoga dokaza i argumenta.
Naime, politologija koja u teorijsko-metodologijskom smislu
poklekne pred tendencijama naturalizacije i tehnifikacije gubi svoj
identitet, svoju autonomiju i u konanici prestaje biti bilo kakav
autoritet u polju politikoga. Pojam konstrukta u politologijskom
rjeniku nosi sobom upravo ove dvije spomenute tendencije kao
optereenje koje proizlazi iz metaforike saturiranosti nekritiki
koritenih pojmova.
esto koritene sintagme o politikoj arhitekturi, institucionalnoj
izgradnji ili stvaranju politike stvaraju pogrean dojam da je
praksa oblikovanje politike iz perspektive konstruktivizma, u vidu
tehnologija gradnje ili gradbenih materijala, predmet istraivanja
polja politologije koje vie nije smjeteno u podruje drutvenih ve
podruje tehnikih ili biologijskih znanosti. Vrijeme je da se kae
kako teorijsko-metodologijska emancipacija politologijskoga
diskursa poprima formu konceptualne dekolonizacije izlaskom iz
predteorijske faze, svedene na zadovoljavanje deskriptivnih svrha
politologije, proglaavanjem alternativne politologijske paradigme u
kojoj sredinje mjesto zauzima grana politometrije u nastanku.
Umjesto beskrajnih opisa, pokuaja sistematiziranja, klasificiranja
ili tipologiziranja nuno je rijeiti metodologijski problem provedbe
mjerenja, a time onda stvoriti pretpostavke za zasnivanje i
razvijanje ope teorije politike.
Da bi se ubrzano postigao potreban stupanj razvijenosti
alternativne politologijske paradigme nuno je prestati gledati na
praksu oblikovanja politika u skladu s teorijom akcije, a koja
podrazumijeva naelo intervencionizma na nain kako to pojam
konstruktivizma implicira. U biti, naelo intervencionizma
predstavlja izravnu negaciju konstitutivnoga naela
jednakopravnosti, to onda uvjetuje prethodno ralanjenje i
razrjeenje mogunosti prijelaza iz stanja intervencionizma u stanje
jednakopravnosti, sve unutar koncepta akcije.
Naime, konstruktivizam u osnovi polazi od ideje kreatora, tvorca
ili stvaratelja koji u ulozi initelja raspolae moima da djeluje i
ini po svom nahoenju sve to je potrebno, ukljuujui i koritenje
odgovarajuih gradbenih materijala, za realizaciju datih planova i
nacrta. Rije je o svemonom kreatoru koji posve sam gospodari onim
to je stvoreno, izgraeno ili proizvedeno iz niega. No, uporabom
pojma konstrukta ili kreacije u drugom koraku dolazi do premjetanja
pozornosti na materijale gradnje to je posebno vidljivo kod
sintagme o socijalnome konstruktu.
Ukoliko se socijalno/drutveno obiljeje odnosi ili na ljudski
materijal iz kojeg su stvari u prostoru politikoga proizvedene,
sukladno znanstvenom obrazloenju sa stajalita bihevioralizma u svim
njegovim inaicama, ili na determinirajue strukture koje dubinski
jame, tovie proizvode i objanjavaju dugotrajnost i vrstou
institucionalne arhitekture u svijetu politike, onda ga valja to
prije ukloniti iz politologijskoga diskursa u korist brze provedbe
konceptualne dekolonizacije politologijskoga diskursa.
Sa stajalita znanja ne moe se govoriti o politikoj praksi koja
trai odreene materijale iz kojih se izgrauju druge stvari ve o
djelatnostima u politikoj zajednici usmjerenima na postizanje
ciljeva koji su iskaz svrha cjeline zajednice. Predmet kojeg
politologija kao polje znanja ekskluzivno istrauje je zajednica u
kontekstu politike prakse. Pogubni uinci bihevioralne revolucije u
polju politologije uvjetuje jasno razgranienje izmeu onoga to se
opaa i onoga to se osjea. Percepcija odreenog dogaaja u prostoru
politikoga stapa se s percepcijom osobne reakcije na taj dogaaj. Za
politologijske svrhe bitna je opaajna percepcija, a ne osjeajna
reakcija jer za objanjenje i rasvjetljavanje cijelog sloenog
procesa koji omoguuje oblikovanje politike nije dovoljno
problematizirati osjeajnu interakciju bia i svijeta. Valja, dakle,
na znanstven nain osvijetliti i utvrditi ono to prethodi i ono to
slijedi inu oblikovanja politika, i to modelskoj formi.Zadaa je
politika da tee uspostavi sklada izmeu vanjskog i unutarnjeg
svijeta zajednice na koju se odnosi, to znai da se nastoji
adaptirati. Politike se raaju u situaciji u kojoj zajednica opaa i
prosuuje da je dolo do znaajne promjene u odnosu nje i svijeta.
Politike su rezultat te promjene, no, istodobno, one su i tenja da
se uspostavi novi sklad izmeu zajednice i svijeta.
Spoznavanje situacije je proces koji se sastoji od percepcije
ili uoavanja vanjske promjene, pripisivanja znaenja opaenoj
vanjskoj promjeni ili apercepcije, te odreivanja vrijednosti tom
znaenju ili valorizacije. Sustav pravila, kodova i
vrijednosti/naela potreban za razumijevanje onoga to dolazi iz
vanjskoga svijeta definiramo kao referentni okvir. Pri tome,
opaatelj reagira na znaenje koje se pripisuje a ne na podraaje kao
takve.Neovisno u kom obliku se javlja podraaj on nikada ne moe
izravno i neposredno izazvati oblikovanje odreene politike. I
vanjski i unutarnji podraaji moraju biti opaeni te politometrijski
percipirani, da bi, tek onda, bilo odreeno njihovo znaenje i znaaj
po zajednicu.Kako se zajednice razlikuju po tome kako tumae i
vrednuju promjene, kao to se razlikuju i po svojim vrijednosnim
sustavim, posve je razumljivo da u istoj situaciji razliite
zajednice oblikuju kvalitativno razliite politike, kao i da ih neke
uope ne oblikuju. Osnovni elemenat potreban za pojavu neke politike
je postojanje znaajne predodbe, to povlai za sobom pretpostavku o
postojanju predodbe, zatim da joj je odreeno znaenje te, konano, da
je procijenjena kao vana.
Politike oito imaju iskljuivo adaptivnu funkciju pa stoga posve
pouzdano moemo zakljuiti da su politike uvijek logine. Logiku
politika ne treba izvoditi iz svevaeeg a nikad odredljivog zdravog
razuma, povijesti, filozofijskog ili teolokog uvida, ve iz iz onih
politometrijskih nalaza na osnovi kojih donosimo prosudbu situacije
u kojoj se politike oblikuju. Ako se otkriju i osvijeste
zakonitosti na osnovi kojih se donose prosudbe o sebi kao
zajednici, drugima i svijetu u cjelini, lako je utvrditi logiku
adaptacije. Ovisno o tome da li je logika tona ili pogrena i
politike mogu biti adekvatne ili neadekvatne.
Politike su uvijek usmjerene ka adaptaciji pa i kad polaze od
pogrene logike njihova namjera u okviru reene logike je uvijek
adaptivna, a samim tim i pozitivna. Drugo je pitanje to takve
pogrene logike ne vode ka uspjenoj readaptaciji ve produbljuju
poremeaj na relaciji zajednica-svijet. Za neku zajednicu moe se rei
da je adaptirana kad postoji sklad izmeu njenih predodbi o sebi,
drugima i svijetu, s jedne strane, te objektivne stvarnosti, s
druge strane. Stanje adaptiranosti je suglasje izmeu referentnog
okvira i svijeta, tj. izmeu mape i teritorija. Adaptacija ne
podrazumijeva samo tonost predodbi, ve i vrijednosni element koji
podrazumijeva meusobni sklad svijeta kakav bi trebao biti i svijeta
kakav zaista jest. U idealnom sluaju kad je takvo stanje
adaptiranosti konstantno, ono je za zajednicu normalno pa ga ne
prate politike.
Promjene u vanjskom okruenju ili u referentnom okviru dovode do
poremeaja u adaptaciji; do nesklada dolazi u trenutku procjene
promjene kao vane, onda kad se prijee prag ujnosti, a to je
trenutak kada zajednica reagira oblikovanjem neke politike. Glavni
cilj svakog oblikovanja politika jest ponovna uspostava stanja
adaptiranosti. Ono to valja svakako uoiti jest to da su naini
kojima se postie stanje readaptacije razliiti za razliite
politike.
Logika adaptacije na kod uspjelih i neuspjelih politika potpuno
je razliita: dok su neuspjele politike reakcija na poremeaj
adaptacije, ili na neadaptaciju, uspjele su politike reakcija na
unapreenje adaptacije. U odnosu na navedenu razliku izmeu uspjelih
i neuspjelih politika i u odnosu na to je li neuspjela politika
reakciju na promjenjivu ili nepromjenjivu podraajnu situaciju,
odnosno moe li se nepromjenjiva podraajna situacija izbjei ili ne,
moe se izdvojiti nekoliko tipova readaptacije za paradigmatine
politike.
Prvi tip readaptacije je na djelu kad je registrirana vana
promjena u vanjskom okruju zajednice ugroavajua ali i promjenjiva,
to onda uvjetuje da zajednica djeluje na samu podraajnu situaciju u
nakani postizanja eljene promjene. Drugi je tip readaptacije u
sluaju opaanja vane promjene u vanjskome svijetu koja se ocjenjuje
kao ugroavajua, nepromjenjiva, ali se moe izbjei povlaenjem iz
dijela svijeta u kojemu zajednica nije adaptirana u dio svijeta u
kojemu je adaptirana. U treem tipu readaptacije opaa se vana
promjena u vanjskom svijetu, ona je nepromjenjiva i ne moe se
izbjei, pa adaptivni pristup nije svrhovit poto se nita ne moe
uiniti kako bi se promijenila realnost. Kada je situacija promjene
nepromjeniva i neizbjena, adaptacija se sastoji u prihvaanju
egzistencijalne datosti i u promjeni referentnog okvira i
vrijednosnoga sustava zajednice. U konanici, prilagodba sustava
predodbi o sebi, drugima i svijetu novonastaloj stvarnosti, na
kraju procesa dovodi do readaptacije. etvrti tip adaptacije
karakteristian je za uspjene politike, dakle za politike koje su
reakcija na ocjenu da je u vanjskome svijetu afirmirana neka
vrijednost zajednice, to predstavlja poboljanje adaptacije jer se s
jedne razine normalnosti prelazi na viu.Implicira se zamisao
razvitka jer se pojavljuje tenja da se u nekom razdoblju poboljava
stupanj adaptacije.
Tip odabrane adaptacije ovisi iskljuivo o nainu na koji
zajednica apercipira situaciju promjene u odnosu na sebe i svoje
mogunosti, jer apercepcija nije samo pripisivanje znaenja izazovu,
nego i odmjeravanje podraaja u odnosu na sebe i druge aspekte
situacije. Neuspjele politike, pak, ne uspijevaju promijeniti
situaciju promjene i ugasiti razloge koji su ih pokrenule te ih
moemo nazvati neadaptivnim. Posebna su pojava neuspjele politike
koje su, naizgled, potpuno neadaptivne, ali njihovo dubinsko
promatranje otkriva skrivenu pozitivnu adaptivnu funkciju. Moemo ih
nazvati kriptoadaptivnim politikama po svojem uinku kojega
ostvaruju.Politike kao reakcija su odgovori samo na one
podraaje/izazove iz okruenja za koje opaatelj procjenjuje da su
vani, tj da prelaze neki zamiljeni prag ujnosti. Pretpostavka je da
je mogue na razini strunog i znanstvenog argumenta i dokaza
ocijeniti izazove, tj. da im se moe pripisati znaenje i odrediti
vanost. Stoga je za definiciju politika nuno poi od njihovih
pretpostavljenih karakteristika reaktivnosti i adaptivnosti, pri
emu onda politike predstavljaju reakciju zajednice na prosudbu
kojom je utvrena vanost po cjelinu zajednice, a koje /politike/
onda pripremaju zajednicu na svim razinama /subnacionalna,
nacionalna, supranacionalna/, i svim sferama /avna, privatna/, za
adaptivnu aktivnost. Zajednica u kontekstu politike prakse kao
kljuna kategorija politologijskog diskursa u perspektivi
konstruktivizma, a u uvjetima djelovanja konstitutivnog naela
jednakopravnosti, omoguuje da se pojmovima stvaranja, izgradnje,
konstrukcije, kreacije, tvorbe pristupi kao sinonimima koji se u
osnovi svode na uenje/znanje o tome kako postati osjetljiv na
suprotne zahtjeve/sile, na kritine poloaje ili na pritiske
suprotnih initelja. Drugim rijeima, znanje o politici se zasniva na
nunosti uspostave odnosa osjetljivosti spram druge/nasuprotne
strane/initelja; dakle, bitno je transakcijskih obiljeja.
Senzorska funkcija u metodologiji politologije zauzima sredinje
mjesto te snano potie teorijski razvoj iskazujui rezultate provedbe
senzorske funkcije kao razmjer. Upravo je pitanje proporcije kljuno
za razumijevanje kauzaliteta u dinamici modernoga politikoga
procesa. Temeljem primjene opaajno-mjernih sadraja na odnos
osjetljivosti koji se uspostavlja u ustrojstvu modernoga politikoga
procesa mogue je nalaze ili izmjere iskazati u fizikalnim
veliinama. U procesu politologijske analize ovaj mjerljivi odnos
osjetljivosti iskazan kao razmjer prua odgovor o smjeru ili trendu
procesa oblikovanja politike sa stajalita svrha sveukupnih javnih
poslova.Naime, ukoliko iskaz razmjera u fizikalnim veliinama kao
relativnu vrijednost postavimo u prostor egzaktne vrijednosti, tj.
dovedemo ga u odnos spram svrha sveukupnih javnih poslova iskazanih
kao zahtjev za preivljavanjem zajednice ili cilj prilagodbe na
promjene u unutarnjem i vanjskom okruju, onda moemo govoriti o
progresivnom ili regresivnom trendu dinamike politikoga
procesa.
Preivljavanje aktera u kaotinoj politikoj sferi osigurano je
preciznim senzorima i sposobnou prilagodbe. Kako dosada nije bilo
mogue razvijanje nove virtualne zbilje svijeta politike kojoj su
analogni matematiki i fizikalni opisi dinamikih sustava,
stohastikih procesa i kaosa, politometrija ini svrhovitim puno
koritenje prednosti novih informatikih tehnologija koje su
razvijene unutar dosega digitalne revolucije.
Razvijanjem politometrijskih informacijskih sustava gradi se
nova virtualna zbilja ustrojstva modernoga politikoga procesa
temeljem programskoga povezivanja karata, mapa i nacrta politikoga
reljefa, politike arhitekture i politikih uvjeta/atmosfere/klime, s
jedne strane, te baza podataka, s druge strane. Time se stvaraju
nune pretpostavke za utemeljenje i razvoj ininjerski orijentirane
politologije koja je sposobna osigurati uspostavu misaone predodbe,
a to predstavlja osnovni element potreban za pojavu neke politike
.
Izgradnja politometrijskih informacijskih sustava sadrajno
pretpostavlja poddjelatnosti unosa posebno oblikovanih podataka,
programersku potporu kojom se kreiraju naini za procesuiranje
unijetih podataka, analitiku i analizu koja osmiljava procesuirane
podatke, te projektno upravljanje putem kojega se postavljaju
ciljevi i nadgleda rad.
Kako opa slika stanja i trendova razvoja u sferi politike do
sada nije bila osvijetena zbog podrazvijenosti politologijskoga
diskursa razumljivo je to ponajprije valja nai naina da se
detektiraju procesi u vanjskom okruju zajednice koji istovremeno ve
oblikuju njenu stvarnost. Kasno otkrivanje signala (u
politologijskom diskursu signal je istoznanica za pojam), postaje
prijetnjom ili rizikom za uspjenu prilagodbu ili preivljavanje
zajednice.
Dinamika (ustrojstvo) modernoga politikoga procesa predstavlja
onaj ureaj ili sklop za preivljavanje unutar kojega se razvijaju
senzorske funkcije te organizira ivot u zajednicama. Razvijanjem
ureaja koji sve manje odgovaraju uvjetima koji vladaju u
unutarnjemu ili/i vanjskome okruju zajednica ne opstaje.
Iskazivanjem sposobnosti prilagodbe na nove uvjete koji vladaju u
okruju politika zajednica opstaje. Kljuevi preivljavanja nalaze se
u osjetljivosti senzora (osjetljivost se odreuje kao niski prag
detekcije i brzi vremenski oporavak) i fleksibilnosti.
Politika zajednica je sloen sustav zasnovan na naelu
jednakopravnosti kao ugovoran odnos pa je prilagodba vieznana i
sloenija te je potreban i neki stupanj inteligencije za usklaivanje
kako bi se ouvala koherentnost. Pojam inteligencije sa stajalita
politike zajednice identificiramo sa ustrojstvom modernoga
politikoga procesa kao jednom od triju djelatnosti sveukupnih
javnih poslova. Osim istodobnoga uma (proces) kojeg valja
detektirati u vanjskom okruju politike zajednice prisutan je i vaan
unutarnji um (proces koji oblikuje zbilju unutar zajednice),
izazvan stalnim pomicanjem vrijednosti pokazatelja u vanjskom
okruju.
Iz istraivanja djelovanja stohastike rezonancije u fizikalnim i
neurobiologijskim sustavima poznato je kako se slabi signali ispod
praga detekcije mogu pojaavati djelovanjem neke optimalne razine
stohastikoga uma. um ispod ili iznad te razine maskira prisutnost
signala (pojma). Poznato je pojava djelovanja vanjskoga uma na
sustav detekcije, u kojemu unutarnji um smanjuje osjetljivost, tj.
podie prag detekcije. Isto tako je poznato kako dodavanjem
vanjskoga uma unutarnjemu do optimalne ukupne razine, signal
(pojam) se moe izdignuti do razine razluivosti.
um predstavlja to to se manje promjene zbivaju uestalo i
istodobno, u frekvencijama. Dakle, namee se pitanje o tome to
pobuuje titranje irokoga spektra (um estica) u pojasu odreene
logike ili, u terminologiji politologijskoga diskursa, kako je
mogue razumjeti ustrojstvo modernoga politikoga procesa bez
utvrivanja njegova sadraja, logike i kauzaliteta?!
Problem jezika kojim bi se iskazala logika ustrojstva modernoga
politikoga procesa vodi ka odmaku od klasine, apstraktne matematike
logike u kojoj je sve ili crno ili bijelo, ili nitica ili jedan.
Alternativu nudi mekana fuzzy logika postavljajui pitanje o tome u
kojoj je mjeri neto crno dok je istodobno u nekoj mjeri bijelo.
to je neki sustav poput politike zajednice sloeniji, a to znai
da postoji vei broj dijelova ili lanova i meusobnih utjecaja,
njegov je opis istinitiji ako se zasniva na manje iskljuivom
matematikom fuzzy (sivom) jeziku. To znai da ako se i ne moe
odrediti tona mjera, moe se odrediti utjeu li promjene pojedinih
vrijednosti na ostale u sustavu i kakav je trend utjecaja.
Teorija kaosa podrazumijeva utjecaj i najmanjih promjena na
sveukupni sustav u metafori o uinku leptira. Uzrono-posljedini
lanac vie nije jednostavan, izrazito je nelinearan, a predikcija je
neprecizna (siva). Ono to se u tom sluaju ipak moe odrediti su
trendovi, tj. kad sustav zaoscilira, dolazi do amortizacije titraja
i trenda prelaska u stabilno stanje.
Ovisno o stupnju slobode, sloenosti i otvorenosti sustava,
sustav e teiti linearnoj ili nelinearnoj pravilnosti smjestiti e se
u polje tokastoga, linearnoga ili kaotinoga atraktora, odnosno
oscilirati e oko ravnotenoga poloaja. U praksi nije poznato da
postoje sustavi koji mogu u potpunosti amortizirati oscilacije.
Osim toga, biologijski diskurs polazi od pretpostavke da priroda
kao predmet istraivanja ima valnoestina obiljeja. ini se da ova
pretpostavka o valnoestinim obiljejima svijeta politike vrijedi i
za politologijski diskurs.
U pokuaju odreenja mjere treba pretpostaviti kako protenosti
sloenoga sustava nisu cjelobrojne. Osciliranje sustava uravnoteuje
se u srednje sivom, to je broj atraktora homeopatije. Model
otvorenoga sustava apliciran na politologijski diskurs
podrazumijeva interaktivnost svih lanova zajednice i slobodni, tj.
osvijeteni ili konsensualni odabir najbolje odluke. U paradigmi
otvorenoga sustava sublimirala se svijest o svijetu kao zajednici
visoke sloenosti i neusporedive fleksibilnosti, sa sposobnou
samoodranja. Evolucijski klju na razini pojedinih politikih
zajednica, neovisno o primjenjenoj sistematizaciji, ini
osjetljivost senzora, izrazita fleksibilnost i inteligencija te
visok stupanj interaktivnosti.
Spoznajna mapa sive fuzzy logike je nain predstavljanja sloene
slike svijeta politike te kauzalnih veza. Podrazumijeva logiko
povezivanje i intuitivni uvid u injenice stanja stvari,
vrijednosti, pravila te objekte. U funkciji je postizanja
preskriptivnih svrha politologijskoga diskursa.
Svaka strijelica u spoznajnoj mapi sive logike predstavlja fuzzy
pravilo; znak + oznaava kauzalno poveanje utjecaja, a znak -
smanjivanje. Svakom utjecaju moe se dodati fuzzy mjera, odnosno
broj izmeu 0 i 1 (ili -1 i 1) ili nijansa sive izmeu crnoga i
bijeloga, ili rijeima vrlo jako, jako, srednje, slabo i slino.
Svaki vor je takoer jedan fuzzy skup koji na utjecaj moe
reagirati od 0% do 100%. Pretpostavka ove mape je da bi kod bilo
koje evolucijske promjene kao obvezni vorovi ostali (iskazani kao
ciljevi): opstanak zajednice, osiguran optimalnim ustrojstvom
modernoga politikoga procesa.
Glavno obiljeje regresivnoga trenda ogleda se u postojanju
primarnih i sekundarnih generatora impulsa nestabilnosti koji se
manifestiraju kao simptomi ili sindrom. Zadaa je politologijskog
diskursa da provedbom opaajno-mjernih sadraja, u funkciji sustava
ranog otkrivanja/detekcije, doe do nalaza. Temeljem primjene
analitikoga instrumentarija i metode na podatke iz nalaza postupkom
indeksacije definira se narav opaenih i izmjerenih impulsa, tj.
njihova regresivna ili progresivna usmjerenost. Konano, na temelju
odreenja naravi impulsa utvruje se vektor trenda te se na podlozi
tako definiranih trendova moe provesti postupak prosuivanja.
Rezultat prosudbe je odluka o planiranju pripreme i provedbe
onih djelovanja koja su potrebna za postignue ciljeva. Odreivanje i
postavljanje ciljeva kao i prosuivanje su neprijekidne misaone
djelatnosti kojima potiemo i uvodimo promjenu definiranu kao budue
poeljno stanje.
U sluaju da se ova arita nestabilnosti ne uklanjaju/gase moe doi
do eskalacije nestabilnosti i nastanka kriznoga stanja koje
predstavlja izravnu i neposrednu prijetnju opstojnosti konkretne
zajednice i njenih lanova.
Temeljem tako uspostavljene relacije i vrijednosti koje je
mjerenjima odgovarajuih protenosti mogue dobiti stvaraju se uvjeti
da se putem politologijske analize egzaktno odrede kauzalne
vrijednosti matematikim jezikom sive fuzzy logike. tovie, tek tada
politologijski diskurs moe argumentirati i dokazivati kako je mogue
razlikovati dobru od loe prakse u svijetu politike. Nadalje,
postaje apsurdno i dalje se baviti ili sudjelovati u velikim
debatama o tome da li je to to prepoznajemo kao konstrukt ili
proizvod ili ostvarenje u prostoru politike neto to je dato/zadato
ili je nastalo/izgraeno, i ako jest od koga, po komu ili po
emu.
Zakljuimo kako djelatnost oblikovanja politika ni pod kojim
uvjetima nije mogue poistovjetiti s djelatnou u smislu gradnje ili
stvaranja. Iskljuivo je rije o djelatnosti sastavljanja, slaganja
ili kompozicije zajednikoga svijeta u uvjetima djelovanja
konstitutivnoga naela jednakopravnosti, pa bi u tome sluaju pravo
pitanje bilo koji je zajedniki svijet najbolji. Odgovor na ovo
pitanje mora proizii iz politologijskoga diskursa, nikako
politikoga, koji ekskluzivno propituje onaj prostor u kojem
sastavljanje zajednikoga svijeta zadobiva svoje puno znaenje.
Rije je o prostoru obuhvaenom najirim krugom sveukupnih javnih
poslova u funkciji svrha cjeline zajednice, a koji se iskazuju kroz
djelatnosti javnih poslova, oblikovanja politika i ravnateljstva
javnih poslova. Naravski, nije dovoljno jednostavno biti ondje ve
se moraju slagati ili sastavljati raznovrsne djelatnosti prema
ciljevima koji se tee postii. Stanje stvari u zajednici u tom
sluaju je nastalo ili postalo sukladno postavljenim ciljevima koji
se postiu provedbom raznovrsnih djelatnosti, a nikako nije dato ili
zadato po neemu ili nekomu.
to je jo vanije, argumenti i dokazi politologijskoga diskursa
igraju ulogu aktivnoga initelja politikoga diskursa kao glavni
sadraj postupka prosuivanja, susljednoga postupka donoenja odluka
te djelatnosti planiranja kao naina kojim se iniciraju i uvode
promjene. Promjene razumljene kao ono eljeno budue stanje se
iskazuju sposobnou odreivanja i postavljanja ciljeva. Sposobnost i
umjee odreenja cilja u svijetu politike izravno je uvjetovana
mogunostima politologije da mjeri iskazujui u fizikalnim
veliinama.Otvaranje mogunosti mjerenja za profesiju politologa znai
zadobivanje autoriteta struke koja je kljuni element djelatnosti
oblikovanja politika. Pretpostavka za redefiniciju profesije
politologa kao elementa djelatnosti oblikovanja politika nalazi se
u ubrzanom razvoju nove politologijske grane politometrije.
Metodologijski uzlet politologije, obiljeen nastankom grane
politometrije, omoguava izlazak iz predteorijske faze te
ostvarivanje povratnog utjecaja teorije na daljnji metodologijski
razvoj. Time se postie profesionalni rast i razvoj na razini
znanja, vjetina i dostupnih alata s pomou kojih struka politologa
moe u punini ispunjavati svoju ulogu koju ima kao element
djelatnosti oblikovanja politike u sloaju javnih poslova.
B) PROBLEM MJERENJA U POLITOLOGIJI KAO FUNDAMENTALNO TEORIJSKO
PITANJE
Odgovor na pitanje mjerenja u prostoru politike stvara
pretpostavke za zasnivanje i razvoj odgovarajue ope teorije
politike, koja zauzvrat daje zamah daljnjem razvoju metodologije.
Ova teorijsko-metodologijska meuuvjetovanost je kljuni uzrok
sadanjeg nezadovoljavajueg stanja u kojem polje politologije
ispunjava tek svoje deskriptivne svrhe. Meutim, i klju za izlazak
iz predteorijskog poloaja polja politologije, a time i za
zadovoljavanje prespkriptivnih svrha znanstvenoga bavljenja
predmetom politike, nalazi se u prethodnom razrjeenju
metodologijskoga problema mjerenja koje onda otvara mogunost
uspostave ope teorije politike. .
Za uspjeno razrjeenje metodologijskog problema mjerenja valja
istodobno postii teorijsku inovaciju na razini modela, a oituje se
kao redefiniranje procesa oblikovanja politike. Modelsko
definiranje procesa oblikovanja politike moe se izvesti primijenom
ve poznatih fizikalnih zakonitosti materijalnog svijeta na
virtualni svijet politike, tako da se proces postavi kao
nespontani, kruno-ponovljiv i mjerljiv po mjestu, vremenu i
uvjetima. Dakle, tek modelskim rjeenjem teorijskoga problema
redefiniranja procesa oblikovanja politike kao nespontanog,
proraunljivog procesa omoguuje se provedba mjerenja.
Ostvarivanjem postavljenoga teorijskoga cilja u formi algoritma
ispunjavaju se pretpostavke za kreiranje opaajno-mjerne
naprave/politometra te odgovarajui know-how razvoj tehnologije
mjerenja i ralambe. Temeljem dobivenih izmjera mogue je pristupiti
mapiranju/vizualizaciji ili izgradnji virtualne zbilje svijeta
politike, ime se, u konanici, stvaraju pretpostavke za izvrenje
procesa oblikovanja politike bez obiljeja spontanosti i
stihijnosti.
1. Problem mjerenja u svjetlu modela oblikovanja politike
Polazei od pretpostavke da je mogue ekstrapolirati ve razvijene
modele iz poduja tehnikih znanosti na proces oblikovanja politike
najprije se provodi pojmovna konverzija odabranih kategorija i
pristupa iz podruja tehnikih znanosti.
Slijedi aplikacija modelskog procesa hlaenja i dizalica topline
na proces oblikovanja politike u formi zatvorenoga ciklusa
pripreme, donoenja i provedbe odluke. Modelski proces hlaenja i
dizalica topline je kruni proces preuzet iz podruja primijenjene
termodinamike opravo stoga to takva vrsta procesa omoguava najbolju
predodbu faza pripreme, donoenja i provedbe odluke.
Proces odluivanja definira se kao proces politikoga planiranja
kroz dvije faze: a) prosudba, temeljem izmjera iskazanih u
apsolutnim i relativnim veliinama, te, b) vjetina postavljanja
ciljeva.
Jednom postavljeni model oblikovanja politike putem praenja
procesa donoenja odluka zahtijeva razrjeenje metodologijskog
problema mjerenja u prostoru politike. Slijedi razvoj odgovarajue
metodologije mjerenja koja podrazumijeva kreiranje odgovarajue
opaajno-mjerne naprave, te procesuiranje kodificiranih ulaznih
podataka. Dobivene izmjere su polazita za politologijsku analizu i
politiku analitiku, te osnova za operacijsko voenje procesa u
djelatnosti oblikovanja politike.
Objanjenje temeljnih pojmova koritenih iz grane termodinamike:
temperatura, toplina, kruni proces
Temperatura je mjerljivo svojstvo nekog sustava. Iako se esto
zamilja kao mjera zagrijanosti nekog tijela ili sustava to nije
dovoljno.Jedan od naina koji je vizualno vrlo lako shvatljiv za
mjerenje temperature je mjerenje visine stupca ive. Naime, kako se
temperatura poveava raste stupac ive i obrnuto, te je odmah uoljivo
u kojem se smjeru temperatura kree.
Razlog zbog kojega smijemo donositi zakljuke o temperaturi na
temelju oitane visine stupca ive daje nam nulti zakon
termodinamike, po kojem svaki sustav preputen sam sebi tei
postizanju ravnotee i u trenutku kada je ravnotea postignuta sve
mjerljive promjene u sustavu iezavaju. Koristei visinu stupca ive,
dobivamo mjerljivu veliinu tako da cijelo vrijeme dok je visina
stupca rasla i padala nije bila uspostavljena ravnotea u sustavu.
Tek kada se visina stupca ive ustalila dolo je do toplinske
ravnotee sustava iz ega slijedi da je toplinska ravnotea jednoznano
povezana s temperaturom. Sada moemo slobodno rei: dva su tijela ili
sustava u meusobnoj toplinskoj ravnotei samo onda ako imaju iste
temperature.Jednom kad je definirana temperatura moe se definirati
i pojam topline. Naime, ona je povezana sa temperaturom i bez
temperaturne razlike ne bi postojala. Takoer, temperatura
jednoznano govori u kojem smjeru se odvija izmjena topline (od
podruja vie temperature prema podruju nie temperature).
Toplina je energija koja prolazi kroz granice sustava kao
posljedica temperaturne razlike izmeu njih. Naziva se jo i
toplinskom energijom.
Toplina nije neto to sustav moe sadravati u bilo kojem trenutku.
Toplina (bilo predana bilo primljena) se moe oitovati jedino u
pojedinanom procesu koji se odvija u nekom sustavu tijekom njegovog
prelaska iz jednog toplinskog stanja u drugo i to samo ako toplina
presijeca granicu sustava.
Kruni procesi su oni procesi kojima sustavi mijenjaju svoja
toplinska stanja vraajui se uvijek u poetnu toku inei tako u
dijagramu skup zatvorenih krivulja povezanih sa zajednikim tokama
(minimalno 2). Izmeu tih toaka odvijaju se procesi tijekom kojih
sustavi mogu primati ili predavati toplinu (kao to je gore
opisano), ili oni u kojima izmjene topline nema (adijabatski). 1.2
Prilagodba/ekstrapoliranje procesa hlaenja na proces oblikovanja
politikeProces hlaenja sastoji se od: isparivanja (5-1), kompresije
(1-2), kondenzacije (2-3), pothlaivanja kondenzata (3-4) i
priguivanja (4-5). Za potrebe ovoga rada primjenjuje se
jednostavniji proces hlaenja koji ne ukljuuje pothlaivanje
kondenzata (3-4).
Slika 1: Proces hlaenja s pothlaivanjem radne tvari (3-4)
Potrebno je objasniti proces hlaenja prvo iz termodinamike
perspektive.
U toki 1 radna tvar ulazi u kompresor koji usisava svu paru koja
je prethodno isparila iz isparivaa, te je adijabatski tlai (die) na
vii tlak i temperaturu (toka 2) uz utroak mehanikog rada. Toka 1 se
mora nalaziti na liniji suhozasiene pare, kako kompresor ne bi
usisao mokru fazu zajedno sa parom. U suprotnom bi moglo doi do
oteenja kompresora i hidraulikih udara. U toki 2 radna tvar ulazi u
kondenzator u kojem se hladi do temperature zasienja, te nadalje
kondenzira uz konstantan tlak i temperaturu do stanja vrele
kapljevine (toka 3), a nakon toga se pothlauje (toka 4). U toki 4
prigunim ventilom sniavamo tlak radnoj tvari s tim da vrijednost
entalpije na kraju priguivanja ostaje nepromjenjiva. U toki 5 radna
tvar je u stanju mokre pare sa puno veim udjelom kapljevine. Takva
radna tvar se u isparivau isparuje do stanja suhozasiene pare (toka
1).
Radnu tvar se pothlauje od toke 3 na toku 4, kako bi poveali
faktor hlaenja, na taj nain poveavamo povrinu specifinog rashladnog
uina, qo. Pored toga postoje jo neki naini poveanja faktora
hlaenja, no kao to je ve navedeno mi smo ih u svrhu fundamentalnog
istraivanja zanemarili. Ipak, s ciljem boljeg razumijevanja procesa
mi smo ga odluili objasniti i prikazati.
EMBED Visio.Drawing.11 Slika 2a, 2b: Specifini rashladni uini sa
i bez pothlaivanja prikazani u dijagramima
qo= specifini rashladni uin qk =specifina toplina predana
okolini w=qk - qo = specifini kompenzacijski rad
= = faktor hlaenja To = temperatura prostorije koju hladimo Tok
= temperatura okoline
Slika 3: Specifina toplina predana okolini (qk)
Kako bi omoguili prilagodbu procesa hlaenja politologiskom
virtualitetu potrebno je provesti pojmovnu konverziju, pa tako
slijedi ovakvo preimenovanje:
Radna tvar (R717) = odluka;
Temperatura = izmjera (ovisna o koeficijentu);
Tlak = izmjera (ovisna o koeficijentu);
Entalpija (h) = stanje odluke;
Toplina dovoenja (q0) = energija aktivacije;
Toplina odvoenja (qk) = nuna energija;
Rad (w) = energija provedbe;
Entropija (s) = entropija;
Korisnost () = kvaliteta procesa (uinkovitost politikog
procesa).
Slika 4: Dijagram politikog virtualiteta nastao konverzijom
procesa hlaenja
Tlak (p) i temperatura (T) su veliine koje opisujemo
stanja(1-4), a sa politologijskoga stajalita gledamo ih kao izmjere
(vrijednosti koje dobijemo u ovisnosti o koeficijentima donoenja i
provedbe odluke).
Entropija (s) je termodinamika veliina koja je vezana uz toplinu
i temperaturu pa se u politologijskom smislu promatra na isti nain,
tj. kao nositelja informacije o koliini nereda u sustavu i njegovoj
mogunosti da obavlja koristan rad - to je nered vei to je sustav
manje sposoban obavljati koristan rad. Kroz faze pripreme, provedbe
i razmatranja posljedica dolazi do promjene entropije zbog raznih
utjecaja. Jedino je nemogue na jednom doneenu odluku ostvariti
vanjski utjecaj i zbog toga od toke 1 do toke 2 entropija ostaje
nepromijenjena. Entalpija (h) je u termodinamici mjera za unutarnji
sadraj toplinske energije. U svim tokama sustava od 1 do 4 ona
poprima karakteristinu vrijednost za tu toku. U toki 3 do toke 4
entalpija tj. stanje odluke ima istu vrijednost, jer u tom dijelu
procesa se odvija priguenje (pripremanje odluke, koja se zasniva na
znanstveno strunim alternativama). Kod dijela pripremanja odluke
koja jo nije dola u stadij donoenja, analiziraju se prednosti i
mane te politike odluke od strane strunjaka. Priprema odluke nije
politiki vezana, pa se i stanje odluke ne mijenja.
Kod prorauna uzimamo konstantnu radnu tvar R717(amonijak).
Neovisno koji tip ili vrstu odluke provodimo radna tvar ostaje
nepromijenjena, ali mu se mijenjaju toke i linije u dijagramu.
Takav se pristup primjenjuje kako bi se odluke mogle usporeivati i,
ujedno, olakati proraun.
1.3 Energija provedbe, nuna energija i energija aktivacije
Korisnost () predstavlja kvalitetu samog procesa odnosno omjer
energije aktivacije i energije provedbe. Potrebno je energiju
aktivacije drati to veom u odnosu na energiju provedbe kako bi za
rezultat imali to bolji i kvalitetniji proces.
U naoj transfiguraciji realnog lijevokretnog krunog procesa na
politologijski virtualitet, toke i procese promjene se poistovjeuju
sa slijedeim: STANJA:
Toka 1 DONEENA ODLUKA
Toka 2 PROVEDENA ODLUKA
Toka 4 PRIPREMA ODLUKE
Toka 5 PRIPREMLJENA ODLUKA
PROCESI:
Od toke 4 do toke 5, dolazi do pripremanja odluke na razini
alternativa
Od toke 5 do toke 1, dolazi do donoenja odluke
Od toke 1 do toke 2, dolazi do provedbe odluke
Od toke 2 do toke 3, dolazi do razmatranja posljedica odluke
Slika 5: Prikaz dijelova procesa, ''kruenje odluke''Temperatura
To predstavlja idealni konsenzus izmeu aktera koji donose odluku i
kao takav nije dostian. Udaljavanjem od te temperature smanjuje se
povrina q0 to rezultira loijim procesom. Temperatura T4 i T1 nikad
se nee izjednaiti sa To, iako se tomu tei, ali se zbog toga
zadovoljavamo tolerancijom od 5C. Kada se linija donoenja odluke
nalazi na udaljenosti od 5C postignut je konsenzus izmeu svih
strana. Kvalitetu postignutog dogovora, odnosno konsenzusa predoili
smo koeficijentom. Taj koeficijent se kree u granicama izmeu 0 i 1,
a najpovoljniji je kad iznosi x=0,5. Tada je postignut konsenzus,
odnosno udaljenost od T0 je 5C. Koeficijent se numeriki odreuje
preko udaljenosti stvarne linije donoenja odluke u odnosu na
udaljenost linije donoenja odluke kad je postignut konsenzus.
Jednostavno reeno, to se vie udaljavamo od linije T0, manja je
povrina q0, koeficijent se udaljava od vrijednosti 0,5 tj. proces
postaje loiji.
Bitno je naglasiti da pri raunanju, neovisno o tome da li
koeficijent mijenja vrijednost prema 0 ili 1, linija donoenja
odluke se sputa. Koliko e se spustiti ovisi o razlici vrijednosti
stvarnog koeficijenta i idealnog koeficijenta x=0,5.
Slika 6: Prikaz minimalne i maksimalne udaljenosti od idealnog
konsenzusa (T0)
Analogno odreivanju linije donoenja odluke, proces provedbe
odluke koristi iste zakonitosti. Naime, linija provedbe odluke
mijenja svoj poloaj ovisno o njenoj udaljenosti od linije
temperature Tok. Kada je na udaljenosti od 5C od Tok, provedba
odluke je najbolja mogua. Kvaliteta provedbe odluke ponovno se
opisuje koeficijentom kao i u dijelu donoenja odluke. Jedina
razlika, u odnosu na liniju donoenja, jest kretanje linije. Naime,
linija provedbe odluke se podie ukoliko se koeficijent udaljuje od
vrijednosti y=0,5 (0