-
Anita ShreveTeina vode
U No15. oujka 1873. dvije ene, useljenice iz Norveke, ubijene su
na Otoju pliina, arhipelagu deset miljaod obale New Hampshirea.
Trea je ena preivjela, skrivajui se u morskoj pilji do zore.Izvaci
iz iskaza svjedoka na sudu, ukljueni u ovaj roman doslovce su
preuzeti iz zapisnika Drava Maineprotiv Louisa H. E. Wagnera. Osim
zabiljeenih povijesnih injenica, imena, likovi, mjesta idogadaji
prikazani u ovom djelu su ili proizvod autoriine mate ili su, ako
su zbiljski, prikazani kao fikcija.Pitanje tko je ubio Anethe i
Karen Christensen razrijeeno je na sudu, ali o njemu se i dalje
raspravlja ve vieod stoljea.MoRAM sE rijeiti ove prie. Neprestano
je uza me uasna teina. Sjedim u luci i gledam preko naSmuttynose.
Ruiasto svjetlo, mrlja, polako se pomie preko otoka. Gasim motor
malog amca koji samunajmila i stavljam prste u vodu, tako da mi
ledeni ok studeni guta ruku. Pokreem ruku kroz morsku vodu imislim
kako je ovaj ocean, ova luka, riznica tajni, svoja vlastita
elegija.Ve sam bila ovdje. Prije godinu dana. Fotografirala sam
otok, raslinje koje se ukopalo odolijevajui vremenu:crni a i ovju
kiselicu i pavenku i juricu. Otok nije neplodan, ali je uveo i
sumoran. Granitan je i posvuda sunazubljene krevite litice. ivjeti
na Smuttynoseu zacijelo je zahtijevalo posebnu upornost, i zamiljam
ljudetada kao da su ukopani odolijevajui nepogodama, putajui
korijenje u pukotine stijena poput biljaka koje jopreivljavaju.Kua
u kojoj su one dvije ene umorene izgorjela je 1885., ali kad sam
bila ovdje prije godinu dana,fotografirala sam otisak kue, oznaeni
perimetar. Ula sam u amac i snimila izbijeljene stjenovite
izboineSmuttynosea i galebove crnih lea koji uzlijeu i lebde nad
otokom u potrazi za ribom koju samo oni moguvidjeti. Kad sam proli
put bila ovdje, bilo je utih rua i kupina.Kad sam proli put bila
ovdje, neto se uasno sklapalo, ali ja to tada nisam znala.Izvlaim
ruku iz vode i putam da mi kapljice padaju na papire u kutiji, ve
vlanoj na rubovima od vode tome zapljuskuje. Ruiasto sv~etlo
pretvara se u ljubiasto.Kad bi bilo mogue ispriati neku priu
dovoljno esto da se time olaka bol, natjerati rijei da mi skliznu
nizruku i odu od mene kao voda, ini mi se ponekad kako bih ow priu
mogla ispriati itisuu puta.MOJ JE POSAO da viknem ako primijetim
neki obris, stjenoviti greben, otok. Stojim na pramcu i zurim
umaglu. Uporno zagledana poinjem primjeivati stvari kojih zapravo
nema. Najprije siuna pokretna svjetla,zatim jedva zamjetne
stupnjeve sivila. Je li to bila sjena? Je li to bio neki obris? A
tada, tako naglo da nekolikovanih sekundi ne mogu ak ni
progovoriti, pojavljuju se svi: Appledore i Londoners i Star i
Smuttynose -hridine to izranjaju iz magle. Smuttynose, sav u
jednome komadu, plosnat i izbijeljenih grebena, odbojan,nijem.Viem.
Kopno, vjerojatno kaem.Ponekad na brodu imam osjeaj klaustrofobije
ak i kad sam sama na pramcu. Nisam to oekivala. Ima nasetvero
odraslih i je dllo dijete, prisiljenih sloino iivjeti na prostoru
ne veem od ~ale spavae sobe, a pritom jetaj prostor gotovo uvijek
vlaan, Plahte Su Vlane, rublje mi je vlano. Rich, koji ve godinama
ima taj brod,I{ae kako je na jedrenju uvijek tako. Kao da hoe rei
da prihvatiti vlagu, ak u njoj na stanovit nain iuivati, pokazuje
snagu karaktera.Rich je sa sobom doveo novu ensku koja se zove
Adaline.Rich daje upute. Jedrilica je stara, Morgan 41, ali dobro
odravana, i tikovina je svjee lakirana. Rich zove damu dodam kuku,
vie Thomasu neka zakvai bovu. Rich usporava mOtOr, ubaCUj~ gau
rikverc, polako daje gas i vjeto privodi dugaak vitak brod - taj
prostor to se kree kroz Yodu - ~z sidrite.Thomas se naginje preko
broda, hvata bovu. Adaline podie pogled sa svoje knjige. Tonam je
trei dan na alupi; Hull, Marblehead, Anisquam, a sada Otoie
pliina.Otoje pliina, arhipelag, nalazi se u Atlantskom oceanu,
deset milja jugoistono od obale New Hampshireakod Portsmoutha.
Otoci se proteu tri i pol milje od sjevera prema jugu i milju i pol
s istoka na zapad. Kad jeplima, otoka ima devet, kad je oseka,
osam; White i Seavey su povezani. Najvei otok prvim je
naseljenicimaizgledao poput debele svinje koja se valjuka u moru i
odatle mu ime Hog. Smuttynose, nae odredite, dobio jeime po grmiu
morske trave na nosu neke stijene to se prua u ocean. Uvijek je to
bilo odbojno ime, premdasva druga zvue kao poezija u brodskom
dnevniku: "Danas smo proli otoke Star i Malagu i Seavey iLondoners
i uspjeno oplovili podmuklu stijenu Shaga i Eastern i Babb's i
Mingo".Godine 1635, Otoje pliina formalno je podijeljeno izmeu
Massachusetts Bay Colony, koja je ukljuivalaMaine, i teritorija
koji e kasnije biti poznat kao New Hampshire. Duck, Hog, Malaga,
Smuttynose i Cedarpripali su Maineu. Star, Londoners, White i
Seavey pripali su New Hampshireu. Podjela je oduvijek
funkcioni-
-
rala. Godine 1635., kad je uredba prvi put objavljena, gotovo su
svi stanovnici Stara prebjegli na Smuttynose,zato to u Maineu pie
jo nije bilo zakonom zabranjeno.U raznim vodiima proitala sam
nevjerojatne injenice: Na otoku Star se godine 1724. ena po imenu
BettyMoody sakrila sa svoje troje djece pred Indijancima u nekoj
pilji. Zgurila se sasvim uz tlo i drala jedno oddjece, malu
djevojicu, vrsto uz grudi. Gospoa Moody je htjela uutkati dijete da
ne bi odalo njihovo skrovi-te, ali kad su Indijanci otili, otkrila
je da je curicu uguila.Rich izgleda kao hrva: skladno je miiav i
vrst. Glava mu je obrijana i ima savrene zube. ini mi se dauope
nije nalik na Thomasa - neki udni genetski hir; dijeli ih deset
godina. Rich nemilosrdno kaklja Billieak i kad su na Zodiacu. Ona
vriti kao da je mue, a onda prigovara kad on prestane. Rich hoda po
Morganuatletski sigurno i elegantno i ostavlja dojam ovjeka kojem
nikad u ivotu nita nije komplicirano.Kienllh SI1101Z AllnlSqUama i
Stlgll ovamo u rano jutro. GledamThomasa kako se saginje nad krmom
da zakvai ve~` Noge su mu blijede s kovrama smee dlake iznadstranje
strane kolje~la. PrekO kupaih gaica ima ruiastu sveanu koulju,
maneta zavrnutih do lakata.udno je vidjeti Thomasa, ve petnaest
godina moga mua, zaokupljenog raznim dunostima na ovom
brodu,pomonog mornara svom mladem bratu. Bez svoga pera ili svojih
knjiga, Thomas izgleda razoruan, zbunjen fizikim radom.Dok ga
promatram mislim, to mi se esto dogada, kako je moj mu naprosto
previsok za svoju okolinu. inise da se mora pognuti ak i kad sjedi.
Prilino duga kosa, sad gotovo bezbojna, pada mu na elo i on je
odmiekretnjom koja mi je draga, koju sam vidjela tisuu puta. Unato
tome to je stariji, ili moda upravo zato,ponekad primjeujem kako je
Thomas uznemiren nazonou Richa i Adaline, kao to bi otac mogao biti
udrutvu odraslog sina i neke ene.to Adaline misli kad promatra
Thomasa? Moj mu je vrlo ugledan pjesnik, ve neka vrsta emeritusa
nafakultetu, premda mu je tek etrdeset sedam godina. Adaline nije
pjesnikinja, ali ini se da se veoma diviThomasovu djelu. Zanima me
je li i prije poznavala Thomasove stihove ili ih je nauila za ovu
plovidbu.Kad naem vremena, itam o otocima. Nosim kilograme papira u
svojoj torbi za kameru - vodie, izvjetaje oumorstvima, zapis sa
sudenja-materijale iz Slube za istraivanja, u kojoj su oito
uvjereni kako u ja napisatilanak. Kad su se ta umorstva dogodila,
godine 1873., novine su pisale o zloinu, a kasnije je u istim
timnovinama na~an "pro~esor~ stoljea". To je fraza koja nam je vrlo
poznataovoga ljeta, dok promatramo sudski spektakl koji je otupio
ak i naj~ strastvenije promatrae. Moj urednikmisli kako iZme~u ta
dva sluuaja postoji neka veza: dvostruko umorstvo otricom, slavni
proces, dokazi na temelju indicija koji ovise ositnim stvarnim
pojedinostima, Sto se mene tie, mislim da su slinosti zanema~rive,
ali asopis e od toga napraviti to moe, Ja satnplaena da ~riskrbim
snimke,Odobren mi je vrlo pristojan iznos za putne trokove, ali
Rich, koji objavljuje tehnike asopise, ne eli ni utiza novac. Drago
mi je to se Thomas sjetio svog mladeg brata i njegova broda: ne bih
eljela biti u tako uskomprostoru s nepoznatim kapetanom ili
posadom.Kako se dugo, zanima me, Rich sastaje s Adalinom?ltala sam
m~oga iwjea o tim umorstvima. Vie od svega za~ panjila me
relativnost injenica.Kad razmiljam o tim umorstvima, pokuavam sebi
doarati to .. . . ...r.. .~,. , , .., ,., , . .ak uti taj vjetar i
vidjeti drvenu kuu pod visokim cirusom punog mjeseca. Maren i
Anethe zacijelo su lealena leima svaka sa svoje strane brane
postelje - ili su se moda dodirivale? - a u susjednoj je sobi
Karenzacijelo iznenada zazvala, preplaena.Ili je najprije zalajao
pas?Ponekad zamiljam kako su ta umorstva bila dogadaj profinjene
gracioznosti i ljepote, s vitkim rukamaizdignutima u bijelim
spavaicama na pozadini straha, bijelim spavaicama na pozadini
snijega, uz otrestijene i snaan vjetar koji nadimlje tanku lanenu
tkaninu kao plahte na konopcu. Vidim jednu ruku podignutuuz prozor,
mjesec kako urezuje mrlje na oknima, i jednu enu kako doziva drugu
i jo jednu, dok ispod njih, narubu vode, valovi uurbano i snano
zapljuskuju bokove amca.Silno volim promatrati svoju ker kako se
kree po brodu u kupaem kostimu, koji joj se, razvuen i
mlitavatkanja, malo penje nad riticom, tjeleca poneto punakog i
slatkog, esto slanog ako joj poliem ruku. U svojojpetoj godini,
Billie je oarana alupom, prostorom s mnotvom pregradaka i lukavih
mjestanaca kamo moespremiti onih nekoliko igraaka koje joj je bilo
doputeno ponijeti. Spava na malom leaju uz stube koje vodena
palubu. Adaline i Rich su u prednjoj kabini, to je pravo vlasnika.
Thomas i ja imamo manje privatnosti,ovako utovareni nasred broda,
na otvorenom, na krevetu koji se slae svakog jutra da bi postao
stol za doruak.Od vremena do vremena nalazim dolje pjeskovite
otiske Billienih stopala. Pijesak u hladnjaku. Smeta li toRichu?
Mislim da ne. BilIiena kosa posvijetlila je na suncu i neprestano
se kovra od vlage. Sve ee
-
primjeujem njezine poveane zjenice i kako su joj zbog toga oi
gotovo crne. Ima neopisivo duge trepavicekoje podvlae svaki
treptaj. Gubitak dvaju prvih prednjih zuba proirio joj je smijeak i
proizvodi draesno peskanje.Ujutro jasno ujem Adalinu i Richa u
prednjoj kabini: utanjetkanine, mrmljanje, ritmine pokrete.
Adahlllnl ZV11C1 1Z11enaduJu grleni su i katkad neobuzdani.Poinjem
predvidati te zvukove i udaljavati se od njih. Odlazim gore u
kokpit u jutarnjem ogrtau. Pitam sehoe li se Billie preplaiti kad
se probudi - preplaiti da Adalini netko ini neto naao.Mislim da je
Evan, koji je bio Anethin mu, vjerojatno urno krenuo prema vratima
onog jutra poslijeumorstava, da su ga izvjea o neem nezamislivom
upravo bjesomuno tjerala naprijed. Onaj visoki cirusonda je
vjerojatno ve bio otpuhan i sunce je vjerojatno bilo na stijenama i
poelo otapati snijeg. Evan jezacijelo bio prvi ovjek koji je uao
kroz ta vrata. On je to zacijelo uporno zahtijevao.Godine 1852.
Nancy Underhill, uiteljica, sjedila je na grebenu na Staru kad ju
je jedan val odnio u more.Tijelo je nadeno nakon tjedan dana kod
rta Neddick u pokrajini Maine.Ovoga jutra, nakon to smo se
privezali, Adaline je stajala u kokpitu s rukama na bokovima,
pretraujuipogledom obalu Smuttynosea kao da bi mogla otkriti neto
neobino vano. Dok govori, u njezinom se glasuosjea trag irskog
naglaska, a glas joj odaje neki autoritet koji ja u sebi nuno ne
osjeam. Rijei joj se podiu isputaju i tonu jo dublje, a onda se
vraaju onamo gdje ih moe uti poput tihe crkvene glazbe, recimo,
ilimelodioznog udaranja vode o trup broda.Adaline se kree poput
plesaice, njiui se da odri ravnoteu. Ujutro, kad se penje ljestvama
i izlazi izkabine, ini se kao da je dolebdjela u kokpit. Nosi duge
suknje od tanke pamune tkanine, s kouljama koje jojslobodno padaju
oko bokova. Oko vrata nosi zlatan kri, nakit pomalo neoekivan u ene
njezine dobi istatusa. Kri privlai pogled na udubinu iznad kljune
kosti, udubinu koja je glatka i potamnjela od sunca.Ostavlja dojam
kao da je jednom nosila kri kao djevojica i da ga je naprosto
zaboravila skinuti,Adaline, kako mi kae Rich, radi za Bank of
Boston, u medunarodnom odjelu. Nikad ne govori o svom
poslu.Zamiljam je u kostimima, kako stoji kod ulaza na aerodromima.
Ima oiljke na zapeima, pomalo iskrivljenevertikalne niti u glatkoj
puti, kao da je neko iletom ili noem pokuala slijediti trag svojih
ila. Ima silnoprivlana usta, punih, zaobljenih usana pravilnih
razmjera, gotovo bez ikakva luka.Ponekad zamiljam kako vidim Maren
Hontvedt na kraju nje~ina ivotnog puta. U sobi u kojoj sjedi, zidne
su tapete potamnjele, ali neoteene. Nosi kakanu kapicu kojompokriva
kosu. Zamjeujem nehajan pad ala koji je sloila u krilu, miran
poloaj tijela. Pode nezastrt, dl~en, a na komodi je lavor s vodom.
Svjetl~o s prozorapada joj na lice i oi. Oi su sive, jo nisu
izblijedjele i zzdrale su neki izraz koji bi oni koji su je
poznavalimogli prepoznati.Mislim da umire i da je uskoro nee biti.
Postoje mnoge misli i uspomene koje ona gomila i uiva u njima,drei
ih pred sobom kao to bi ovjek drao poutjelu fotografiju djeteta.
Koa joj visi s lica u naborima, koakoja je zgnjeeni barun boje
sasuenih hortenzija. Nije bila Iijepa kao mlada ena, ali imala je
pravilne crtelica i bila je snana. Struktura lica ista je kao to je
bila nekad, vide se kosti kao to ovjek razabire oblik
stolcaprekrivenog labavom tkaninom.Pitam se: Uzme li enu i gurne je
na sam rub, kako e se ona ponaati?Nakon to smo usidrili brod, Rich
se nudi da e me prevesti na Smuttynose u Zodiacu. Billie moli da
jepovedemo. Fotografiram s malog gumenog amca uei, oslonjena o
ogradu da odrim ravnoteu. Sluim seHasselbladom i teleobjektivom s
polarizacijskim filtrom. Od vremena do vremena dovikujem Richu
nekazaustavi motor tako da se smanji vibracija ili mu pak pokazujem
rukom tako da mu je jasno da mora dati gas.Na otoku su dvije kue.
Jedna je mala, drvene je konstrukcije i zovu je kua Haley. Nije
prikladna zastanovanje, ali ima povijesno znaenje i posebnu
estetsku istou. Druga je koliba s osnovnim zalihama zamornare u
sluaju brodoloma.Rich vjeto uplovljava Zodiacom iza uruenog
lukobrana Smuttynosea. al je siuan, uzan, crn od tamnogkamenja i
nagorjelih komadia dmeta. Zrak je otar, i sad razumijem zato su
neko davno propisivali morskizrak kao tonik za organizam. Billie
skida svoj kaputi za spaavanje i sjeda prekrienih nogu na pijesak,
usvijetloljubiastoj majici koja joj ne pokriva trbuh do kraja. Rich
je ve pocrnio, jednolikim crvenkastim zlatomna nogama, rukama i
licu. Oko grla je vidljiva crta. Ostavili smo Thomasa i Adaline na
Morganu.U zimskim se mjesecirna prozori na Otoju pliina nikad nisu
otvarali, niti su djecu putali iz kue, tako da jeu oujku zrak
unutarkua bio ustajao i smradan i istroen od dima, i djeca su jedva
mogla disati.RiGh uzima Billie za ruku i vodi je iza lukobrana da
joj pomognetlaltl kOljke medu stijenama i spremiti ih u kanticu.
.la sam uprtila torbu s kamerom na rame i kreemprema drugom kraju
Smuttyno
-
sea. Zamislila sam da se okrenem i da dobijem u kadru itav otok.
Na mom odreditu, na najistonijem vrhuotoka, nalazi se stijena u
obliku konjskog putila. Unutar etvrtasto istesanih kamenova nalazi
se zatienomjesto, morska pilja koju preplavljuje voda kad naide
plima. Na stijenama je sklisko, ali poto sam ostavilatorbu s
kamerom na suhom obronku i privrstila je u procjepu tako da je
vjetar ne odnese, puzim kao rak umorsku pilju i uim u njoj. Na tri
strane su otoci i uzburkana voda, a tono preda mnom nita osim
Atlant-skog oceana. Za razliku od luke i mjesta gdje smo pristali,
ova je strana otoka nezatiena. Na stijenama rasteliaj, i muice se
podiu kao mahnite svaki put kad se val razbije i raspri se oblak
kapljica.Na stijeni koja je poznata pod imenom Marenina stijena
zatvaram oi i pokuavam zamisliti kakav bi osjeajbio skrivati se u
toj pilji cijelu no, u zimi, u tami, u snijegu i temperaturi ispod
nitice, samo u spavaici i uzmalog crnog psia da me grije.Puem niz
stijenu, usput ogrebavi bedro. Podiem torbu s kamerom, koja se nije
ni pomakla s mjesta.Uzimam rolu filma u boji, trideset est snimaka
Marenine stijene. Hodam cijelom duinom otoka, prilinousporena
gustim trnovitim grmljem.14. sijenja 1813. etrnaest panjolskih
mornara, koje je zimskaoluja poslije brodoloma natjerala na
Smuttynose, pokualo je stii dosvjetla svijee na gornjem prozoru
kuice kapetana Haleyja. Poginuli su u snjenoj meavi, ni deset
metara odsvog odredita, i pokopani su pod stijenama na otoku. Jedan
je ovjek uspio doi do kamenog zi~a, ali nijemogao d~lje. I~apetan
Haley naao ga je sl~edee~ jutra. Jo je -est leeva pronadeno 17.
sijenja, jo petdvadeset prvog, a posljednji je otkriven "zakvaen u
prolazu otoka Hog" dvadeset sedmoga. Prema vijesti uBoston Gazette
od osamnaestoga sijenja, brod nazvan Conception teio je izmedu tri
i etiri stotine tona i bioje natovaren solju. Nitko u Americi nikad
nije doznao imena mrtvih mornara.Kad stiem do Richa i Billie, oni
sjede na alu, prstiju ukopanih u pijesak. Sjedam kraj njih,
podignutihkoljena, ruku ovijenih oko nogu. Billie ustaje i zuri u
svoju kanticu i onda poinje poskakivati kao balerina,izvodei jetee
ukoenih nogu oko nas."Prsti mi krvare'; objavljuje ponosno.
"Otkinuli smo ih milijun. Bar milijun. Je 11 da jesmo, strie
Rich?""Svakako. Bar milijun.""Kad se vratimo na brod, skuhat emo ih
za veeru." Ona se opet naginje nad kanticu i ozbiljno je
promatra.Zatim poinje vui kanticu do ruba vode."to to radi?" pita
Rich."Mislim da napaja koljke vodom."On se smijei. "Jednom sam itao
izvjetaj nekog pilota koji je rekao kako je najljepi prizor koji je
u ivotuvidio iz zraka ba Otoje pliina." Prelazi rukom preko
obrijane glave. Lubanja mu je savreno oblikovana, bezizboina ili
uleknua. Zanima me brine li se hoe li izgorjeti od sunca."Adaline
izgleda vrlo simpatino", kaem. "Da, i jest.""Divi se Thomasovoj
poeziji."Rich odvraa pogled i baca kameni. Lice mu nije njeno,
onako kao Thomasovo. Rich ima tamne, gusteobrve koje se gotovo
sastaju u sredini. Ponekad mi se ini kako ima Thomasova usta, ali
nema. Rich je vri,istaknutijeg profila. "Childe Hassam je ovdje
slikao", kae on. "Jesi li to znala?""Nikad ne bih pomislila da e
netko tko radi za Citibank znati toliko o poeziji", kaem
ja."Zapravo, radi za Bank of Boston." Zabacuje glavu i gleda u
mene. "ini mi se da je poezija neto prilinouniverzalno, je li?
Mislim, uivanje u njoj.""Pa, valjda.""A kako je Thomas?""Ne znam.
Mislim da je sam sebe uvjerio kako je svakom pjesniku dodijeljen
odreden broj rijei i kako je onsvoj dio iskoristio.""Primjeujem da
vie plj~"~ kae Rich. Richove su noge smee i prekrivene tamnom
~lakom, Gledajui munoge, razmiljam o tom hiru prirode zbog kojega
su Thomas i Rich dobili naiZgled posve razliit niz gena. Gledam
prema alupi koja stoji stotinjak metara od nas u luci. Jarbol se
njie na valovima."Adaline je jednom bila udana", kae Rich. "Za
lijenika. Imali su dijete."Okreem se prema njemu. Sigurno vidi
iznenadenje na mom licu. "Mislim da su djevojici sada tri ili
etirigodine. Kod oca je. ive u Kaliforniji.""Nisam znala.""Adaline
ne via djevojicu. Tako je odluila."utim. Pokuavam usvojiti tu
informaciju, povezati je s onim zlatnim kriem i lelujavim
glasom."Adaline je doputovala ovamo iz Irske zbog njega", kae on.
"Zbog tog doktora."On se naginje i brie mi sasuenu mrlju blata s
lista. Gladi mi nogu vrcima prstiju. Razmiljam o tome kakolist nije
mjesto koje bilo tko esto dodiruje. Pitam se brije li glavu svakoga
dana. Kakav bi osjeaj bio proi murukom po tjemenu.
-
"Ona je nekako suzdrana", kae on, povlaei prste. "Ne ostaje dugo
ni s kim.""Koliko ste dugo vas dvoje zajedno?""Oko pet mjeseci,
Zapravo, mislim da mi je mandat zamalv istekao."Pomiljam na to da
mu kaem kako se, sudei po zvukovima kojidopiru iz njihove kabine,
ne mogu s tim sloiti.Pred nama Billie lijee uz rub vode. Ponajvie,
ini mi se, zato dabi joj pijesak uao u kosu. Odmah sam napeta i
poinjem ustajati.Rlch me zadrava rukom na zapcu. "Blt e sve u redu.
Pazim ja na nju," Malo se oputam i opet sjedam.dl ~ ~ ~ ~ ~ ~~ !! ~
dl ~ ~ i !!Jesl 11 zello nesto vlse? pltam. Mlshm, od Adalne.On
slijee ramenima. "Vrlo je lijepa", kaem.Rich kima glavom. "Uvijek
sam vam zavidio", kae on. "Tebi i Thorna~u."Padie ruku k licu da
zatiti oi od sunca i mirka u smjeruhr~rlatamni se krugovi ocrtavaju
unutar irokog otvora na kaki hlaicama. Ti tamni krugovi privlae
pogled. Ruke sumu raskriljene na obje strane, u poloaju pokornosti.
Glava mu je upala u udubinu u pijesku tako da se inikako tijelo
zavrava kod vrata. Billie stoji nad njim, savreno savijena u
struku, ruku ispruenih iza sebe zbogravnotee poput dvaju siunih
krilaca. Neto govori Richu ili mu postavlja pitanje. Rich izgleda
ranjiv podnjezinim ispitivakim pogledom. Pokraj Billie je njezina
zelena, plastina kantica sa koljkama, modadovoljno za predjelo za
dvoje. Gore iznad njih oboje je kua Haley, mala i stara, s
ornamentima urednoobojenim mutnom bojom cigle.Kad gledam te
fotografije, teko je ne pomisliti: imali smo tada sedamnaest sati,
ili dvanaest, ili tri.Neposredno nakon to je fotografija snimljena,
Rich sjeda. Sjetio se, kae on Billie, kako je neki gusar poimenu
Crnobradi neko zakopao svoje blago na ovom otoku. Ustaje i traga po
ipraju, ogledavajui ovu granui onu, sve dok nije napravio dva
raljasta tapa. Odlazi s Billie dok ja ekam na alu. Poslije nekog
vremena -petnaest minuta, dvadeset? - ujem kako je Billie viknula.
Doziva me. Ustajem da pogledam i onda hodam domjesta na kojem stoje
ona i Rich, otprilike sedamdeset metara od ala. Billie i Rich
sagnuti su nad rupom kojusu iskopali u pijesku. U rupi je blago:
pet novia od dvadeset pet centi, dvije dolarske novanice,
zlatnoobojena akalica, lanac s jednim kljuem, narukvica od bakrene
ice i prsten srebrne boje. Rich se pretvara da ita natpis na
poiedini prstena. "za Eod E s besmrtnom Ijubavlju.""to znai E od
E?" pita Billie."Pravo ime Crnobradoga bilo je Edward, to poinje s
E. A ime njegove ene bilo je Esmerelda, to takoerpoinje s E."Billie
razmilja o tome. Rich joj govori kako je srebrni prsten pri~a~a0
petnaeStoj en1 Gr~obradoga, ~ni koau ~e Crnobradi sam ubio, Billie
samo to ne lebdi od ~zbudenjai jeze.Granice kue Hontvedtovih -
poznate takoer, pri je umorstava, tek kao "crvena kua" - oznaene su
kolcima.Granice omeuju podruje otprilike est sa jedanaest metara. U
tom malom prostoru bila su dva stana,odijeljena zidom bez vrata.
Sjeverozapadna strana~ue imala ie dvoja ulazna vrataPoslije kratke
vonje natrag, iskoraila sam na Morgan sa Zodiaca prihvativi Richovu
ruku. Thomas i Adalinesjede jedno nasuprot drugome na platnenim
jastucima u kokpitu, dok im se morska voda cijedi s tijela i
stvaralokvice na podu. Plivali su, kae Adaline, i ini se da je
Thomas pomalo zadihan.Adaline je podigla ruke iza glave cijedei
kosu. Kupai joj je kostim crven, dva sjajna pramena, crvena
poputvatrogasnih kola, na blistavoj koi. Trbuh, ljupka plosnata
povrina boje prepeenca, kao da pripada mladojdjevojci. Bedra su joj
dugaka i mokra i kapljice morske vode zadrale su se meu svijetlim
smedimdlaicama.Ona uvija kosu i smijei mi se. Lice joj je bezazleno
kad se smijei. Pokuavam pomiriti sliku tog smijeka sneobuzdanim,
grlenim zvukovima koji se ujutro razlijeu iz prednje kabine.Sjeam
se tih trenutaka, ne iskljuivo zbog njih samih ve zbog svijesti
kako se iza tih sjeanja krije jedanasak u vremenu koji se ne moe
izbrisati. Svaka je slika jedan kamen preko potoka na koji stupamo
uneznanju ili, ako ne u neznanju, onda s nekim nepromiljenim
nehajem.Rich smjesta ide k Adalini i polae posjedniku ruku na
ravninu njezina trbuha. Ljubi je u obraz. I Billieprilazi korak
blie, privuena Ijepotom, kao svatko od nas. llidim kako e Billie
t~ai razloga Cla se objesi nate duge noge. S najveim naporom,
Thomas zadrava
-
pogled na meni i raspituje se o naem malom izletu. Neugodno mije
Zbog Thomasa, zbog neobine bjelinenjegov~ ko~~, njEgovih p~s~ koja
izgledaju meka~o. elim ga pokrltl njegovom plavom kouljom koja lei
ulokvici.Petog oujka 1873. otprilike ezdeset ljudi ivjelo je na
otocima koji obuhvaaju Pliine: obitelji svjetioniarana otoku White;
radnici koji su gradili hotel na otoku Star; dvije obitelji -
Laightonovi i Ingerbretsonovi - naAppledoreu (poznatom prije toga
pod imenom Hog) i jedna obitelj, Hontvedtovi, na Smuttynoseu.Idemo
Zodiacom u Portsmouth. Gladni smo i elimo ruati, a nismo se posebno
opskrbili hranom. Sjedimo urestoranu koji ima verandu i tendu. ini
se da smo blizu vode koliko god je to u Portsmou.thu mogue,
premdamislim da pogled i ne nudi neto osobito,osim remorkera i
ribariea, Snaan nalet vjetra zahvaa tendu i podie ie na trenutak
tako da se i kolci koji je~ridravaju podiu s tla.Tenda se oslobada
u jednom uglu i istresa zapuh iz sebe. Platno klepee na
vjetru."Nebesa su se razdrla'; kae Thomas.Adaline podie pogled
prema njemu i smijei se. "Otkrivajui oi i due. "ini se da je Thomas
iznenaen. "Tomjii vode'; kae on. "Odsjeeni apat. ""Zastrta
ljupkost." "Okovano sunce. "Mislim na loptice za ping-pong koje se
snano alju preko stola. Adaline zastaje. "Propinjue more'; kae
ona."Da", odgovara Thomas mirno.U restoranu Billie jede topli
sendvi od sira, svoj uobiajeni izbor. Teko ju je zadrati u
restoranu, tu prtavostkoja eli prokuljati i izletjeti kroz grli
boce. Pijem pivo koje se zove Smuttynose, oito marka koja
nastojiizvui korist iz onih umorstava. Napokon, zato ne nazvati
pivo Appledore ili Londoner? Pie je bojehrastovine i tee je nego
ono na koje sam navikla, i mislim da sam pomalo pijana. Nisam u to
sigurna. Sambrod stvara neku vrstu opijenosti koja se u ovjeku
zadrava satima. ak i kad zakorai na kopno, i dalje tetu-ra, i dalje
osjea muklo udaranje vode o korito.itala sam u vodiima da su
Ameriku otkrili Vikinzi na Otoju pliina, na Smuttynoseu.Na otoku
Star postoji groblje koje zovu Beebe. Na njemu su pokopane tri
kerkice Georgea Beebea koje suumrle od difterije 1863., jedna za
drugom, u razmaku od nekoliko dana.U restoranu naruujem pecivo s
jastogom. Thomas e jesti prene kunjke. Nastaje zastoj u razgovoru,
kao da je napor plovidbe do luke u Zodiacu iscijedio rijei iz
svakoga odnas. Adaline jede salatu i ispija vodu, Primjeujem kako
su joj leda ravna dok jede. Rich je,naprotiv, ugodno naslorlje~,
nogu ispruenih pred sobom, On primie stolac malo blie Adalinir~om i
po~i~j~j~ dokono gla~iti po nadlaktici.Kapetan Samuel Haley
nastanio se na Smuttynoseu nekoliko godina ~?rlje al~erike
revolucije. Dok ~e gradiolukobran da spojiMala~u i Smuttynose,
prevrnuo je jedan hamen i otkrio etiri s~ebrne poluge. Tim je
novcem zavrio lukobran i izgradio mol. Lukobran je razoren u veljai
1978.Edward Teach, poznat i kao gusar Crnobradi, proveo je medeni
mjesec sa svojom petnaestom i posljednjomenom na Otoju pliina 1720.
Navodno je zakopao svoje blago na Smuttynoseu."Nemoj trgati
salvetu."Thomasov je glas hrapav kao komadii papira na
stolu.Adaline njeno uklanja guvicu iz Billiene ake i skuplja
otpatke oko njezina tanjura."Kako si dobila ime Billie?" pita
ona."To je od Willemina", odgovara Billie, zadovoljno i uvjebano
odmatajui ime s usana."Nazvala sam je po svojoj majci", kaem,
iskosa pogledavi Thomasa. On je iskapio svoju au vina i odlae jena
stol."Moja mama me zove Billie jer je Willemina prestaro", kae
ona."Modno", kaem ja."Mislim da je Willemina zgodno ime", kae
Adaline. Kosa joj je smotana s obje strane i skupljena na
zatiljkukopom. Billie stoji na stolcu i zakrivljene glave prouava
te role i nain na koji se bez ava slau u Adalininzatiljak
.Smuttynose ima osamsto pedeset etiri metra s istoka na Zapad, i
tristo pet sa sjevera na jug. Povrina rllu j211,3 hel{tara, gOtOVa
same stijene. Nadmorska je visina 9,40 metara.Thomas je tanak i
protegnut i ini se da fiziki nema dovoljno oslonca u ivotu. Mislim
kako e Thomasvjerojatno biti mrav do smrti, pogrbljen moda, kao to
neki visoki mukarci bivaju kad ostare. Znam kako eto biti elegantna
pogrbljenost. U to sam uvjerena.Zanima me je li i Thomas alostan
kao ja kad se probudi ujutro i uje Adaline u prednjoj kabini.Gekamo
da stigne raun. Billie stoji kraj mene i boji podmeta na stolu. "Ti
si rodena u rrskoj?" pitamAdaline.
-
"Na jugu Irske,"Konobarica donosl raun. Thomas i Rich poseu za
~ji~, ali Thomas rastreseno doputa Richu da ga u~me."Sigurno ti je
muan ovaj tvoj zadatak", kae Adaline. Polako poinje masirati
Billien zatiljak."Ne znam", kaem ja. "To kao da je bilo tako davno.
Zapravo, voljela bih da se mogu dokopati kakvih
starihfotografija.""Reklo bi se da ima puno materijala", kae
Thomas."Nametnuli su mi ga", kaem ja, i pitam se zato mi se u glasu
osjea obrambeni ton. "Premda moram priznatida su mi izvjetaji o
umorstvima zanimljivi."Adaline podie ruku i skida zlatnu kopu za
kosu sa zatiljka. Kosa joj je viebojna, kao prstenovi u drvu, imalo
se kovra na vlazi, poput Billiene. Na brodu, Adaline najee nosi
kosu smotanu iza glave ili na zatiljkuu zamrenim zavojima i punama
koje se mogu osloboditi jednom jedinom ukosnicom. Danas, kad
skidakopu, kosa joj pada cijelom duljinom lea, zaljuljana od pada.
Smirivanje itave te kose, to nevjerojatno obiljekose to izbija iz
punde ne vee od breskve, ini se u tom trenutku kao neki trik, kao
opsjenarska toka namaza ljubav.Gledam u Thomasa. On sporo die. Lice
koje je obino rumeno, problijedjelo je. Kao da je zapanjen
timjednostavnim padom kose iz punde - kao da je sama slika, ili
uspomene koje izaziva, neka neeljena novost.Nemam mnogo privatnih
Thomasovih fotografija. Postoje deseci drugih njegovih slika,
fotografija javnenaravi: portreti na korica~a knjiga, naprimjer, i
slubene snimke u asopisima i novinama, Ali u mojoj zbirciThomas
gotovo uvijek uspije odvratiti pogled ili sasvim okrenuti glavu,
kao da ne eli biti uhvaen ni jednogadana nina jednom mjestll l~
vremenu. Imam, naprimje~, r~jegovu sliku na Z~bavi u naem stanu,
kad se Billie rodila;Thomas je malo pognut i raZgoyara s nekom
enom, takoer pjesnikinjom, i uz to prijatelji~ com. Vidio m~kako
nailazim s kamerom, spustio je glavu i podlgaoau do obraza, gotovo
posve zakrivajui profil. Na drugoj fotografiji, Thomas dri Billie
na klupi u parku.Billie, posaena na Thomasovu koljenu, kao da je ve
svjesna kamere i iroko se smjeka i stee siune aiceod oduevljenja
tom novom aktivnou, tim neobinim licem koje je njezina majka
navukla - Iicem spokretnim i. . ~ , . , r", . .. _ ~..~:.r
_,..._.Billien zatiljak. Samo njegovo dranje govori promatrau kako
je on otac tom djetetu.Godinama sam mislila kako Thomas izbjegava
kameru zato to ima oiljak koji se protee od ugla lijevog okado
brade - posljedica automobilske nesree kad mu je bilo sedamnaest
godina. Nije nakazan, kao to oiljciponekad jesu, razarajui lice
tako da ga vie ne eli ni gledati; naprotiv, Thomasov oiljak kao da
slijedi plohenjegova lica - kao da je kist napravio hitri potez,
savrenu krivulju. Gotovo je nemogue ne poeljeti dodirnutitaj
oiljak, proi vrkom prsta po njegovu neravnom rubu. Ali ne tjera
oiljak Thomasa da otkrene lice odkamere; mislim da on jednostavno
ne moe podnijeti da ga objektiv analizira izbliza. Ba kao to nije
kadarzadrati pogled na svojim oima u zrcalu.Imam jednu fotografiju
na kojoj Thomas nije okrenuo lice. Snimila sam je jutro nakon to
smo se upoznali.Stoji pred zgradom u kojoj stanuje u Cambridgeu i
dri ruke u depovima hlaa. Na sebi ima zguvanu bijelukoulju s
ovratnikom na kopanje. ak i na toj slici promatra moe odmah vidjeti
kako Thomas eli ustuknutii kako je samo s najveim naporom zadrao
pogled usmjeren u kameru. Na toj fotografiji izgleda bezvremeno,i
samo zato to sluajno znam da su mu trideset i dvije godine ne bih
pomislila kako ima etrdeset sedam ilidvadeset pet. Na toj slici
jasno se vidi kako je Thomasova kosa, koja je prirodno tanka i
priIino neodreeneboje, nedamo kratko oiana. Snimila sam tu sliku
oko devet sati ujutro.Toga jutra izgl~da kaq n~tko kog~ ve dugo
poznajem - vjerojatno od djetinjstva.Vidjeli smo se prvi put, kako
se i prilii, u nekom lokalu u Cambridgeu. Imala sam dvadeset etiri
godine iradila sam za jedan bostonski list, netom dodijeljena
lokalnim portskim stranicama. Bila sam na putu kui sasnimanja
gimnazijske djevojake koarkake ekipe u Sommervilleu, ali hitno mi
je trebao zahod i javnagovornica.ula sam mu glas prije nego to sam
mu vidjela lice. Bio je dubok i odmjeren, autoritativan i bez
zamjetljivanaglaska.Kad je zavrio itanje, malo se okrenuo da
zahvali na pozornosti, i tada sam vidjela Thomasovo lice na
svjetlu.Upala su mi u oi njegova usta - bila su oputena i iroka,
jedina neumjerenost na tom krtom licu. Kasnije,dok sam sjedila s
njim, primijetila sam kako su mu oi postavljene blizu, tako da mi
se nije uinio klasinonaoitim.arenice su mu, medutim, bile
tamnomodre i istokane zlatom, i imao je velike zjenice, tamne
krunice kojekao da nisu raspolagale nikakvom zatitom.
-
Pola sam k anku i naruila jedan rolling rock. Osjeala sam
prazninu u glavi i elucu zato to nita nisamjela. inilo se da su me
svaki put kad sam pomislila na jelo toga dana otpremali na jo jedan
zadatak.Naslonila sam se na ank i prouavala jelovnik. Bila sam
svjesna kako Thomas stoji kraj mene."Svialo mi se vae itanje",
rekla sam.Iskosa me pogledao. "Hvala", rekao je brzo, kao ovjek
koji nema nikakva iskustva s komplimentima."Ona pjesma koju ste
itali. Vrlo je snana."Preletio mi je lice pogledom. "To je neto
staro", rekao je. anker je donio moj rolling rock i ja sam
platilapivo. Thomas jeuzeo svoju au, ostavljajui mokri krug na
sjajno ispoliranoj povrini anka. Povukao je dug gutljaj i
opetodloio au."Ovo je veer poezije?" upitala sam. "Utorak naveer.
Pjesnikova veer." "Nisam znala.""Niste jedini."Pokuala sam dati
znak ankeru da naruim neto za jelo. "Thomas Janes", rekao je,
ispruivi ruku. Uoilasam prste, duge i snane i blijede.Morao je
vidjeti zbunjenost na mom licu.Nasmijeio se. "Ne, nikad niste za
mene uli", rekao je. "Ne znam ba mnogo o poeziji", rekla sam
pokorno."Bez ispriavanja."Imao je na sebi bijelu koulju i vrlo
kompliciran demper pleten u ribarskom uzorku. Hlae od odijela.
Sive.Par visokih cipela. Rekla sam mu kako se zovem i da
fotografiram za Globe."Kako ste postali fotograf?""Vidjela sam
jednom izlobu fotografija Associated Pressa. Otila sam s izlobe i
odmah otila kupiti kameru.""Dijete koje pada s prozora na treem
katu.""Tako neto.""I odonda neprestano snimate." "To mi je pomoglo
da se kolujem." "Vidjeli ste mnogo strahota.""Ponekad. Ali vidjela
sam i krasnih stvari. Jednom sam uhvatila trenutak kad je otac
legao na led i izvukaosina iz rupe za ribolov. Jasno se vide
stegnute ruke djeaka i mukarca i ta dva lica, pogleda prikovanih
jedno odrugo.""Gdje je to bilo?" "U Woburnu.""Zvui mi poznato.
Jesam li mogao vidjeti tu sliku?" "Mogue je. Globe ju je
kupio."Polako je kimnuo glavom i potegao dug gutljaj iz ae.
"Zapravo, to je otprilike jedno te isto, ovo to vi i jaradimo",
rekao je."A to bi to bilo?""Pokuavamo zaustaviti vrijeme."anker je
dao Thomasu znak i on je otiao na mali podij na kraju sobe.
Naslonio se na stol. Publika je, na mojeiznenadenje, utihnula.Nije
se uo ak ni zveket aa.Thomas je izvukao komad papira iz depa na
hlaama i rekao da eh proitati neto to je ba toga dananapisao, Bilo
je tu rijei to su mi se zadrale u sjeanju: Oplata i m~omirisan i
pogo~en do sri.Poslije se na stolu nalo veliko mnotvo aa,
kristalnih aa kojesu odraavale talog. Cinilo se da se u beskraj niu
krugovi tekue hrastovine. Imala sam dojam kako je barpolovica ljudi
u lokalu prila stolu da asti Thomasa piem. Thomas je previe pio.
Uoila sam to ve tada.Stajao je i malo se ljuljao i pridravao se za
stol. Dotaknula sam mu lakat. Nije bilo nimalo stida u
njegovupijanstvu. Upitao me bih li mu pomogla da dode do svojih
kola. Ve sam znala da u ga morati voziti kui.Sudoper sa zahralom
mrljom oslanjao se o jedan zid. Mali krevet, uleknut, bio je
prekriven svijetlom dekom istajao je na sredini. Thomas je legao na
krevet, koji mu je bio prekratak. Skinula sam mu cipele i sjela
nastolac kraj pisaeg stola. Thomasova su stopala bilabijela i
glatka. Trbuh mu je bio ulubljen i tvorio je malu upljinu pod
remenom, Jedna se nogavica hlaapodigla otkrivajui dva prstakoe
iznad arape. Mislila sam kako je najljepi mukarac kojega sam u
ivotu vidjela.Kad sam bila sigurna da spava, zavukla sam mu ruku u
dep hlaa i izvukla sloeni komad papira. Odnijelasam ga do prozora
gdje je zastor bio malo odmaknut. itala sam pjesmu pri ulinom
svjetlu.Poslije nekog vremena, stavila sam prst na kou njegova
lista. Prola sam mu prstom po oiljku na licu i on setrgnuo u snu.
Poloila sam dlan na mjesto gdje je trbuh bio uvuen. Vruina me koe
kroz koulju iznenadila,kao da ima vruicu, kao da unutarnji
mehanizam njegova tijela ne funkcionira tedljivo.Uvukla sam se u
krevet i legla kraj njega. Okrenuo se na bok, licem prema meni.
Bilo je mrano u sobi, alimogla sam mu razaznati lice. Osjeala sam
njegov dah na koi."Dovela si me kui", rekao je. "Jesam.""Ne sjeam
se."
-
"Ne, znam da se ne sjea." "Previe pijem.""Znam." Podigla sam
ruku kao da u ga dodirnuti, ali nisam. Poloila sam ruku izmeu naih
lica."Odakle si?" upitao me. "Iz Indiane.""Cura sa sela." " Da.
"Zbilj a?""ivim u Bostonu od sedamnaeste godine." "U koli.""I
poslije.""Ono poslije zvui zanimljivo.""Ba i ne.""Ne ali za
Indianom?""Pomalo. Roditelji su mi umrli. Vie alim za njima." "Kako
su umrli?""Rak. Bili su stariji. Majka mi je imala etrdeset osam
godina kad me je rodila. Zato me sve to ispituje?""ena si u mom
krevetu. Privlana ena u mom krevetu. Zato si noas ostala
ovdje?""Bila sam zabrinuta za tebe", rekla sam. "A tvoji
roditelji?" "Oni ive u Hullu. Odrastao sam u Hullu. Imamjednog
brata." "Kako si ovo dobio?" podigla sam ruku i dodirnula oiljak na
licu.Trgnuo se i okrenuo na leda, odvojivi se od mene. "Oprosti",
rekla sam."Ne, sve je u redu. Samo...""Ne mora mi rei. Mene se to
ne tie.""Ne." Podigao je ruku i pokrio oi. Leao je nepomian tako
dugo da sam pomislila da je zaspao.Sasvim sam se malo pomaknula u
krevetu u namjeri da ustanem i odem. Thomas je, osjetivi pomak,
hitropodigao ruku s oiju i pogledao me. Zgrabio me za ruku. "Nemoj
ii", rekao je.Kad se okrenuo prema meni, otkopao mi je jedno puce
na koulji, kao da e tom kretnjom sprijeiti mojodlazak. Poljubio je
goli prostor koji je napravio. "Ima li koga?"`~Ne", rekla sam.
Poloila sam mu prste na liCe, ali pa2~la sam da r~e dodirnem
oiljak.Otkopao je sva puceta. Otvorio mi je koulju i prekrio mi
ruke bijelom tkaninom. Ljubio me od vrata dotrbuha. Suhe usne.
Lagani poljupci. Okrenuo me od sebe povukavi mi koulju do ispod
ramena. Leao je izamene obujmivi me, pritiui mi dlanovima trbuh.
Ruke su mi bile sputane pod njegovima i osjeala samnjegov dah na
zatiljku. Snano mi se utiskivao u bedro. Malo sam nagnula glavu
naprijed, preputajui se,preputajui da se to dogodi meni, nama, i
osjetila sam kako mu se tijelo protee s mojim. Osjeala sam
njegovjezik na vrhu kraljenice.U neko doba noi probudilo me
isprekidano stenjanje. Thomas, gol, sjedio je na rubu kreveta i
gnjevno trljaoone upljine rubovima dlanova. Pokuala sam mu
odmaknuti ruke prije nego se ozlijedi.Svalio se natrag na krevet.
Upalila sam svjetlo."to je?" pitala sam. "to se dogodllo?""Ma
nita", proaptao je. "Proi e."Vilica mu je bila stegnuta, a lice
poprimilo bolesno blijedu boju. To ne moe biti obian mamurluk,
pomislilasam. Sigurno je bolestan.Podigao je glavu s jastuka i
pogledao me. inilo se kao da me nije kadar vidjeti. Neto mu nije
bilo u redu sdesnim okom. "Proi e", rekao je. "Samo
glavobolja.""Mogu li ti kako pomoi?" upitala sam."Nemoj otii",
proaptao je. "Obeaj mi da nee otii." Posegao je za mojom rukom i
uhvatio me za zapee.Stegnuo me tako vrsto da su na koi ostali
tragovi.Pripremila sam mu oblog od leda u siunoj kuhinjici njegova
stana i legla pokraj njega. I ja sam bila gola.Mogue je da sam
spavala dok je on ekao da mu bol prode. Nekoliko sati poslije
okrenuo se licem prema menii uhvatio me za ruku. Poloio je moje
prste na oiljak. Boja mu se vratila i bilo je oito da je glavobolja
prola.Prelazila sam prstom po dugoj neravnoj krivulji na njegovu
licu, kao to je od mene i oekivao."Neto bih ti htio rei", rekao
je.Ujutro, poslije nae duge zajednike noi, poslije migrene, prve od
desetaka kojima u s vremenom bitisvjedokom, nagovorila sam ga da
ustane i da me odvede na doruak. Natjerala sam ga da pozira za
fotografijupred ulazom u stambenu zgradu. U lokalu mi je ispriao jo
neto 0 onom oiljku, ali jezik se, jasno sam ula,ve promijenio, samo
je pripovijedanje bilo drugaije. Jasno sam vidjela kako sastavlja
slike, trai rijei.Ostavila sam ga s obeanjem da u se vratiti kasno
popodne. Kad sam se vratila, Thomas se jo nije bio otui-rao niti
presvukao i oito je bio ispunjen nekim ushienjem, zaarena
lica."Volim te", rekao je, usta~ui od stola."To ~ije lnogu~e",
rekla s~ln, preplaena. Pogledala sam na stol. yidjela sam bijele
iscrtane paplre prekrlvenecrnom tintom, Tho~nasovi su prsti bili
umrljani i bilo je tinte na koulji,"Ali zbilja, volim te", rekao
je.
-
"Radio si", rekla sam, prilazei mu. Zagrlio me i udahnula sam u
njegovoj koulji ono to je u dvadeset etirisata postalo poznati
miris."Ovo je poetak neega", rekao je u moju kosu.U restoranu u
Portsmouthu, Thomas se malo okree i vidi da ga promatram.Prua ruku
preko stola. "Jean, hoe li proetati?" pita. "Otii emo do knjiare.
Moda emo nai kakve starefotografije Smuttynosea.""Da, tono", kae
Adaline. "Ti i Thomas otiite malo sami. Rich i ja emo se brinuti za
Billie."Rich ustaje. Lice moje keri je ozbiljno, kao da pokuava
izgledati starija nego to jest - moda osam ili devetgodina.
Promatram je kako zatee majicu preko hlaica."Plodan poinak'; kae
Thomas. On govori razgovjetno, ali u njegovu glasu, koji je neto
jai nego prije, osjease jedva zamjetan nagovjetaj uzbudenja.Za
susjednim stolom, jedan se par okree i gleda nas.Adaline posee za
demperom koji je ostavila na naslonu stolca. "Spljotena prsa'; kae
ona.Ona ustaje, ali Thomas ne eli odustati.`~D>raput nabrekle
kletve u dahu ljubavnika.''Adaline gleda Thomasa, zatim mene. "Sat
se ispovijeda'; kae ona tiho. `A njemu se vrti u glavi. "Thomas i
ja idemo ulicom Ceres u sredite grada. Thomas izgleda tjeskobno i
rastreseno. Prolazimo pokrajbutika, mini pivovare, trgovine
posobljem. U velikom izlogu vidim svoj odraz i postajem svjesna
kako nabrodu nema zrcala. Iznenadena sam ugledavi enu koja izgleda
starija nego to bi, po mome, trebala izgledati.Usta su joj stisnuta
u usku crtu kao da se nastoji sjetiti neeg vanog. Ramena su joj
pogrbljena, ili modanaprosto tako stoji, s rukama u depovima
traperica. Ima na sebi izblijedjelu tamnomodru majicu i torbu
skamerom preko ruke. Mogla bi biti turist. Ima kratku kosu, nemarno
zaturenu iza uiju. Iznad kose, koja jeneodreene i izblijedjele
kestenjaste boje, lebdi tanko tkanje rose. Nosi tamne naoale i ne
mogu joj vidjeti oi,Ja nisam, toga poslijepodneva dok hodamo ulicom
Ceres, pa ak ni one veeri kad sam upoznala Thomasa,lijepa ena.
Nisam nikad bila zgodna cura. Kao to je moja majka jednom rekla u
trenutku iskrenosti, protivkoje sam se nekad bunila ali je sad
cijenim, moje su pojedinane crte lica svaka za sebe draesne
iliprihvatljive, ali na neki nain, ti se dijelovi nikad nisu
povezali u potpuno koherentnu cjelinu. Znam, u duinimoga lica, u
irini ela, ima neega to uznemiruje. Nije to neugodno lice, ali nije
lice prema kome e se ne-znanci okretati, koje moraju vidjeti. Kao
to je Thomasovo, na primjer. Ili Adalinino.Thomas i ja ne
dodirujemo se dok hodamo ulicom Ceres. "ini se simpatina osoba",
kaem."Da, tono." "Billie je voli." "I Rich.""On zna s djecom."
"Savreno." "Ona ima divan glas. Zanimljivo je da nosi kri." "Dala
joj ga je ki."Na kraju ulice, Thomas na trenutak zastaje i kae:
"Mogli bismo se vratiti." Ja ga pogreno razumijem ikaem, gledajui
na sat: "Pa otili smo tek prije deset minuta."Ali on misli, Mogli
bismo ii kui.Po ulici hodaju turisti, ljudi koji zaviruju u izloge.
Dolazimo do sredita grada, glavnog trga, crkve, siunogtrgovakog
centra s klupama. Skreemo za ugao i stiemo do proelja visoke zgrade
od cigle. Prozori su visoki,na vrhu u luk, s mnogo okana. U prozoru
je vrlo diskretan natpis."Zanimljiva je ona igra to si je igrao s
Adalinom", kaem ja, prouavajui na trenutak natpis."Zapravo, nije",
kae Thomas. Naginje se prema prozoru i kilji prema slovima."THE
PORTSMOUTH ATHENAEUM" ita, "ITAONICA OTVORENA ZA JAVNOST."
Prouavauredovne sate. Cini se da dugo prouava taj natpis, kao da ga
ne moe razumjeti bez potekoa."Tko je bio onaj pjesnik?"
pitam."Fallon Pearse."Sputam pogled na svoje sandale koje su
istokane kapljicama ulja, od prenja u kuhinji kod kue. Traperice
sumi razvuene i naborane iznad bedara."Ako bilo gdje postoje kakve
arhivske fotografije, onda je to ovdje", kae on."A kamo s Billie?"
pitam. Nas dvoje znamo, kao to Rich i Adaline ne znaju, da ak i
pola sata s Billie moebiti vrlo naporno. Sva ona pitanja, sva ona
znatielja.Thomas se malo odmie i promatra visinu zgrade. "Ja u se
vratiti i potraiti Adaline", kae on. "Pomoi u jojs Billie. Ti vidi
imaju li tu ono to ti treba i nai emo se opet ovdje za, recimo,
jedan sat?"ini mi se da se pod mojim nogama zemlja polako podie i
kotrlja u stranu, kao ponekad u crtiima."Kako god ti hoe", kaem
ja.Thomas zaviruje u prozor na proelju kao da bi mogao prepoznati
neto iza zastora. Usputno i s njenouprema kojoj sam iznenada
nepovjerljiva, on se saginje i ljubi me u obraz.Nekoliko tjedana
nakon to smo se Thomas i ja upoznali u onom
-
lokalu u Cambridgeu, parkirali smo moj auto uz obalu u Bostonu i
popeli se uzbrdo prema~ednom skupomrestoranu. Moda smo slavili neku
obljetnicu - mjesec dana zajedno. Iz luke, magla se prelijevala na
ulicu i nama ol~o nogu. Imala sam visoke pete, talijanske cipele,
tako da sam bila gotovo jednakovisoka kao Thomas. Iza sebe ula sam
rog za maglu, umirujue itanje guma na mokrim ulicama. Lagano
jekiilo i inilo se da se nikad neemo uspeti uzbrdo do tog
restorana, da hodamo jednako sporo kao to se kreemagla.Thomas me
privukao k sebi. Bili smo ve u dva lokala i njegova mi je ruka bila
prebaena oko ramena, s viestrasti nego elegancije. "Ima made na dnu
leda, sasvim malo udesno od sredita", rekao je.Moje su pete ugodno
lupkale po ploniku. "Ako imam made," rekla sam, "onda je to neto to
nikad nisamvidjela.""Ima oblik New Jerseyja", rekao je.Pogledala
sam ga i nasmijala se,"Udaj se za mene", rekao je.Odgurnula sam ga
kao to bi ovjek odgurnuo pijanca. "Ti si lud", rekla sam."Volim
te", rekao je. "Volim te od one noi kad sam te naao u svom
krevetu.""Kako se moe oeniti enom koja te podsjea na New
Jersey?""Zna da nikad nisam bolje radio."Pomislila sam na njegov
rad - na desetke stranica, na neprestano umrljane prste."To je sve
tvoja zasluga", rekao je."Vara se", rekla sam. "Bio si spreman
napisati te pjesme." "Dopustila si mi da oprostim sam sebi. To si
midala.""Ne, nisam."Thomas je imao na sebi blejzer, svoj jedini
sako, mornarskoplave boje, tako tamne da je bila gotovo crna.Bijela
koulja kao da je svijetlila vlastitom svjetlou pod ulinom
svjetiljkom i pogled mi je privlailo mjestogdje mu se koulja
sastajala s kopom na remenu. Znala sam da bi, ako tamo poloim dlan,
tkanina kouljebila topla pod rukom."Poznajem te samo mjesec dana",
rekla sam."Zajedno smo svakoga dana. Spavamo zajedno svake noi."
"Je li to dovoljno?""Jest." Znala sam da ima pravo. Poloila sam
dlan na njegovu bijelu koulju kod kope na remenu. Koulja jebila
topla."Pijan si", rekla sam. "Ozbiljan sam", rekao je.Stegnuo me i
natrake ugurao u pokrajnju uliicu. Moda sam sasvim tiho i neuspjeno
prosvjedovala. Uuliici je asfalt svjetlucao od vla~e. Bila sam
sv~esnaaednoga para, ne tako nenalik meni i Thomasu, koji je hodao
rukom pod ruku, upravo kod usko~ ulaza u uliicu. U ~rolaztt su nas
llitro i preplaenopog~e~a~i. ~'~lomas se oslonio svom teinom na
mene i ugurao mi jezik u uho. Od te sam kretnje uzdrhtala iokrenula
glavu. Tada je spustio usne na moj vrat, liui mi kou dugim, sporim
potezima i odjednom sampostalasvjesna kako e u tom poloaju svriti -
namjerno - da mi dokae kako je postao bespomoan preda mnom,kako sam
ja alkemiar. Ponudit e to kao dokaz neobuzdanosti svoje ljubavi.
Ili je samo, morala sam se upitati,tako iskazivao svoju neizmjernu
zahvalnost?Pokuavam se sjetiti. Silno se trudim sjetiti se kakav je
osjeaj bio osjeati ljubav.Ulazim u zgradu s visokim zaobljenim
prozorima i zatvaram za sobom vrata. Slijedim putokaze gore
doknjinice. Kucam na neka nesimpatina metalna vrata i onda ih
otvaram. Prostorija preda mnom je mirna. Imadebeo namaz boje
bjelokosti na zidovima i teke drvene police za knjige. Osjeaj
spokoja zrai od prozora.Tu su dva knjinika stola i radni stol za
kojim sjedi knjiniar. Kima mi glavom dok hodam prema njemu.Nisam
sigurna to da kaem."Mogu li vam kako pomoi?" pita. On je omalen
mukarac, prorijeene smee kose i s naoalama sa ianimokvirom. Na sebi
ima kariranu sportsku koulju s kratkim, nakrobljenim rukavima koji
mu stre iz ramenakao krila nonog leptira."Vidjela sam natpis vani.
Traim materijal o umorstvima koja su se dogodila preko, na Otoju
pliina, 1873.""Smuttynose." " Da."Pa", kod nas su
arhivi,""Arhivi?""Arhivi Otoja pliina", objanjava on. "Poslani su
ovamo iz knjinice u Portsmouthu, pa, ve prije nekogvremena. Samo,
sve je u neredu. Ima mnogo materijala, a vrlo je malo toga
katalogizirano, naalost. Mogaobih vam dati da neto od toga
pogledate, ako elite. Mi ovdje ne posuujemo materijal van."
-
"To bi bilo...""Morate odabrati tleko podruje. Pred~net.''"Stare
fotograflje", kaem. "Ako Ih uope Ima. Ljudi, otoka, I osobne zapise
iz toga doba.""To e biti uglavnom u dnevnicima i pismima", kae on.
"Onima koji su nam se vratili."pi~m~ ri~lrl~ 1 fntnar~fii~
""Sjednite tamo za stol, a ja u vidjeti to mogu. Vrlo smo uzbudeni
to smo dobili te arhive ali, kao to vidite,pomalo nam nedostaje
osoblja."Tada mi se pred oima pojavljuje slika Thomasa s Adalinom i
Billie. Svatko od njih dri u ruci sladoled odvanilije. Sve troje
oblizuju tuljce nastojei da im sladoled ne kaplje.Thomas je rekao:
"Potrait u Adalinu." Nije rekao: "Potrait u Adalinu i Billie" ili
"Adalinu i Richa".Knjiniar se vraa s nekoliko knjiga i fascikala.
Zahvaljujem mu i uzimam jednu knjigu. To je stari ipohabani svezak,
iji je smei svileni uvez posve ispucan. Stranice su poutjele na
rubovima, a nekoliko ih jeodvojeno od hrpta. Slike mi titraju pred
oima, slaui se u niz novih korica na knjizi. Zatvaram oi i
prinosimknjigu elu.Gledam stari zemljovid Otoja pliina. itam dva
vodia tiskana u prvoj polovici stoljea. Vadim biljeke.Otvaram drugu
knjigu i poinjem listati stranice. To je kuharica, TheAppledore
Cookbook, objavljena 1873.Recepti pobuduju moju znatielju: Drhtavi
povarak, Tenfani telei gubac s opornjakom, Primorski
povarak,Hrneljni kvas. to je oporrtjak? pitam se.Iz fascikala koje
mi je dao knjiniar, papiri klize na stol i jasno mi je kako uope
nisu sloeni po redu. Nekisu papiri slubene isprave iz opine,
dozvole i tome slino, dok su drugi oito kupoprodajni ugovori. Neki
suopet, ini se, pisma napisana na listovnom papiru tako krhkom da
ih se upravo bojim dodirnuti. Gledam tapisma nastojei deifrirati
taj staromodni krasopis i na svoje razoaranje uvidam kako su rijei
strane. Vidimdatume: 17. travnja 1873.; 4. studenoga 1868.; 24.
prosinca 1856.; 5. sijenja 1867.U fasciklima je i nekoliko
fotografija. Jedna je portret sedmerolane obitelji. Na fotografiji
otac, koji ima bradui gustu, bujnukosu, nosi prsluk i debelo
odijelo kakvo bi moda nosio kapetan broda. Njegova ena, koja na
sebi ima crnuhaljinu s bijelim ipkastim ovratnikom i gomilom siunih
bijelih puceta, prilino je punaka, a kosa joj je strogo zategnuta
od lica. Svi na toj fotografljl, uklju~ujui petero djece, gledaju
mrko i raskolaenih oiju. To je zato to je fotograf morao drati
blendu otvorenubarem minutu i za to vrijeme nikomu nije bilo
doputeno da trepne. Lake je ezdeset sekundi zadrati ozbiljanizraz
lica nego smijeak.U jednom od fascikala, razliite isprave kao da su
pomijeane s nekim kolskim zadaama i neim to su,sudei po naslovima,
vjerojatno propovijedi. Tu je i jedna izblijedjela kutija boje
mesa, kutija u koju je modaneko bio zapakiran skupocjeni listovni
papir. U kutiji su stranice i stranice rukopisa - tanko ispisane
smeomtintom. Rukopis je kien, gotovo ga je nemogue odgonetnuti ak i
da su rijei na engleskom, to nisu. Papir jeruiast na rubovima i
sasvim malo zamrljan u jednom uglu. Mrlja od vode, ini mi se. Ili
moda ak odpaljevine. Zaudara na plijesan. Zurim u taj krasopis
koji, kad se gleda kao cjelina, tvori Ijupki, kaligrafskiuzorak i
dok podiem te stranice iz kutije otkrivam na dnu, drugi sveanj
papira, privren spajalicom. Te sustranice ispisane olovkom na
iscrtanom papiru, s mnogim tragovima brisanja preko kojih se opet
pisalo. Nanjima je takoer ljubiasti peat s datumom i nekoliko
biljeki: Zapisano 4. rujna 1939., Knjinica koleda Sv.Olafa.
Zapisano 14. 2. 1940. Oslo, polala Marit Gullestad. Zapisano 7.
travnja 1942., Gradska knjinica,Portsmouth, New Hampshire.Gledam
prvi komplet papira i drugi. Primjeujem datum na poetku svakog
dokumenta. Prouavam potpis nakraju stranih papira i usporeujem ga s
imenom otisnutim na kraju onih napisanih naengleskom,Maren
Christensen I~ontvedt.itam dvije stranice olovkom napisanog
prijevoda i stavljam ga na krilo. Gledam peat s datumom i
biljekekoje kao da priaju svoju vlastitu priu: otkrie spisa
napisanog na norvekom; pokuaj da ga netko u koleduSv. Olafa
prevede; slanje spisa prevodiocu u Oslo; umijeao se rat; spis i
odgovarajui prijevod sazakanjenjem poslani ll f~ill~I'~ku i Onda
otpremljeni u davno zanemareni fascikl u Gradskoj knjinici
uPortsmouthu. Duboko udiem i zatvaram oi.Maren Hontvedt. ena koja
je preivjela umorstva.~ap~s ~Jl~lar~en ~oht~edtS NORVEKOGA PREVELA
MARIT GULLESTAD19. rujna 1899., Laurvigc~ko JCospodiu dopustt ja u,
duom i srcem i zdrave pameti napisati istinitu i pravu priu o onom
dogadajuto ne prestaje progoniti moje ponizne stope ak i u ovoj
zemlji moga roenja, daleko od onih mranih,granitnih otoka na kojima
je neoprostivi zloin poinjen protiv osoba to sam ih ljubila vie od
svega na ovome
-
svijetu. Piem ovaj spis ne u svoju obranu, jer kakvu obranu
imaju oni koji jo ive i mogu disati i jesti iprimati Gospodinov
blagoslov, naprama onima to su toli okrutno uniteni i to na takav
nain te mi ga jemuno prizvati u sjeanje? Obrane nema, niti mi je
elja takvo to iznijeti. Premda moram ovdje dodati kakomi je svih
ovih dvadeset est godina bivalo trajnom i neprestanom kunjom to
sam, ak i od strane potpunobezobzirnih osoba, bila i na najmanji
nain upletena u grozote od 5. oujka 1873. Te su me grozote
slijedilepreko oceana u moj ljubljeni Laurvig koji je, prije nego
li u se vratiti kao slomljena i jalova ena, ivioneokaljan bilo
kakvim sablanjivim dogaajem te za me bio istim i udesnim krajolikom
mojihnajdragocjenijih djetinjskih uspomena s mojom milom obitelji,
te mjesto u kojem u uskoro umrijeti. I takosam naumila ovim
stranicama, ispisanimvlastitom rukom dok mi je ostalo jo malo
pameti u ovom oronulomi oslabjelom tijelu, uznastojati da istina
izi~e na vidjelo, Ostavlla sam upute da ovaj spis bude odaslan
poslijemoje smrti brizi ~ohna Hontvedta koji mi neko bijae muem, to
je i dalje u oima Gospodina, a koji prebivau ulici Sagamore u gradu
Portsmouthu u dravi New Hampshire u Americi.itatelj e mi katkad
morati progledati kroz prste u ovom samonametnutom procesu, jer
otkrivam kakomislim, od vremena do vremena, o udnovatim i dalekim
zbivanjima, a pritom ne vladam posve svojimsposobnostima i jezikom,
ovo prvo zbog injenice to imam pedeset dvije godine ivota i to
nisam zdrava, adrugo zbog toga to su mi posljednje godine kolovanja
bile isprekidane.Nestrpljiva sam da zabiljeim dogadaje od 5. oujka
1873. (premda tu no ne bih ponovno proivjela ni za tona svijetu,
osim na zapovijed Gospodinovu), nu strahujem kako e zbivanja o
kojima mi je govoriti bitinepojmljiva svakomu tko nije razumio to
se dogadalo prije. Time ne mislim samo na moje djevojatvo ienstvo,
ve takoder i na ivot iseljenika u zemlji Americi, posebno norvekog
iseljenika, a posebno jo onognorvekog iseljenika koji se
prehranjuje na taj nain da baca mree u more. Vie se znade o onim
osobama kojesu napustile Norveku sredinom ovoga stoljea, zato to je
norveko tlo, uza sve svoje bogate fjordove i udesneume bilo, u
mnogim negostoljubivim dijelovima zemlje, odve krto za sve brojnije
stanovnitvo. Takva jeoskudica zemlje u to doba odbijala omoguiti
mnogim kuanstvima ak i najskromniji ivot od uzgoja zobi,jema, stone
hrane i krumpira. To su bili ljudi koji su ostavili sve to su
posjedovali i koji su smiono krenulina more i nisu se zaustavili na
obalama Atlantika, ve su umjesto toga Za$li 1'~viib u utlutr~njOSt,
u dravuNew York, a zatim odande u prerijsko srce Sjedinjenih
Amerikih Drava. To su iseljenici iz nae Norvekekoji su bili
odgojeni kao zemljoradnici u pokrajinama Stavanger i Bergen i
Nedenes, a onda ostavili sve onoto im je bilo srcu priraslo da bi
zapoeli ivot iznova blizu jezera Michigan, ili u dravama Minnesoti
iWisconsinu i drugim dravama. Vjerujem, i ao mi je to to moram
napisati, kako ivot tih iseljenika nije biovazda onakav kakav su
zamiljali da e biti, i proitala sam neka pisma tih nesretnih osoba
i sluala ostrahovitim tegobama koje su morali podnositi, ukljuivi,
u nekim sluajevima, najgoru muku od svih, smrtonih koje su najvie
voljeli, ukljuivi djecu.~,~ko ja nikad nisam imala djece, pote~ena
sam tog najneshvatIJIYIJ~g 0~ SYIh gll~~f~k~.U naem selu, koje se
zvalo Laurvig i koje je imalo dobru obalu i lijep pogled na
Laurvigsfjord i na Skaggeraks brojnih vidikovaca, neke obitelji
koje su ivjele od mora otile su u Ameriku prije nas.Tu su eljad
zvali "alupari", zato to su plovili na alupama preko mora od jedan
do tri mjeseca, za koje suvrijeme neki nesretnici preminuli a
negdje je bio roden novi ivot. John i ja, koji smo bili u braku tek
godinudana, uli smo za te ljude, premda nismo poznavali ni jednu od
tih osoba poblie, sve do onog dana u sedmommjesecu 1867. kad je
Johnov rodak koji se zvao Torwad Holde, a koji je u meuvremenu
preminuo, krenuobrodom prema novim mjestima za ribolov blizu grada
Gloucestera, nedaleko od obale drave Massachusetts uAmerici,
mjestima za ribolov koja su, kako se prialo, obeavala silno
bogatstvo svima i svakomu tko bi ondjebacio mree. Moram na ovom
mjestu dodati kako ja nisam vjerovala tim kienim i upljim obeanjima
i nikadne bih napustila Laurvig da John nije bio, to ba moram
izrei, zaveden pismima svoga rodaka, Torwada,posebno jednim pismom
koje vie nije u mome posjedu, ali ga pamtim u srcu, jer sam to
pismo moralaproitati vie puta zaredom mome muu koji nije imao
nikakve kole budui da je bio prisiljen odlaziti na moreve od osme
godine ivota. Ponovit u ovdje to pismo to vjernije mogu.20. rujna
1867, Otoje pliinaDragi moj roc~ae,Iznenadit e se to ti se javljam
s mjesta drugaijeg odonog odakle sam ti posljednji put pisao.
Preselto sam se na s~ever od grada Gloucestera. Axel Nordah~
kojinas je, kakose moda sjea, posjetio prolegodine, doao je o
Gloucester da ispripovjedi meni i Erlingu Hansenu oribarskoj
naseobini koje je on dio na mjestu to ga zovu Otoje pliina. To je
mala skupina otoka, devet miljaistono od Portsmoutha u New
Hampshireu, to nije daleko na sjever od Gloucestera. Sada boravim
kodNordahla i njegove dobre obitelji na otoku Appledore i mogu vas
izvijestiti da on ovdje ima koariccc i da jenaao obilje ribe, kakvo
nikad prije nisam vidio ni u kakvim vodama. Zaista, ne vjerujem da
ima jo voda na
-
zemlji koje su tako obilne kao ove u koje je on bacio mree.
ovjek rnoe spustiti ruku u more i uhvatiti, samorukoni, vie ribe
nego to mu amac moe ponijeti. vrsto sam naumio ostati ovdje cijelu
zimu s Nordahlom atada ne optereivati vie r~jegovu obitelj~ ~erbo u
sagraditi vlastitu kuicu na otokuSmutty-Nose, koji ima udnovato ime
i koji je takocier ponekad poznat kao Haleyjev otok. Kad doc~e
proljee,imat u utec~eno dovoljno dolara od svoga rada s Nordahlom
da otponem takav plan. Ovo je bolji ivot,Hontvedte, nego onaj to se
ivi u Laurvigu, ili u Gloucesteru, gdje sam ja bio nastanjen s jo
pedeset ribara izfZote i gdje mi plaa nije prelazila jedan dolar na
dan.Usrdno te molim, Johne, da podijeli to bogatstvo sa mnom.
Usrdno te molim da povede svog brata Matthewakoji bi mogao s
jednakim zadovoljstvom kao ja ribariti u ovim plodnim vodama.
Odabrao sam na ovome otokukoji nazivaju Smutty-Nose kuu koju moe
unajmiti. To je dobra kua, vrsto graclena da odoli
atlantskimolujama, i ja bih se moda i sam ondje naselio da ve imam
obitelj. Uproljee, ako mi Gospodin dopusti danadem suprugu,
preselit u se s Appledorea tako da svi moemo biti jedna obitelj u
oima Gospodnjim.Ako doc~e, kao to se nadam, poi ti je obalnim
brodom do Stavangera, a odande u Shields, u Engleskoj.Ondje e
sjesti na vlak za Liverpool gdje e se pridruiti velikoj
rijeciiseljenika koji e se s tobom ukrcati na 6rod za Que6ec,
gdjebrodovi sada pristaju cia d i iz6jegii vie pristojbe %oje im
naplauju u Bostonu i New Yorku. Za putovanje bite ti potrebno vono
vino da popravi okus loe vode, te suena riba. Samelji neto kave i
stavi je u kutcju. Tako~er bivaljalo speeiflatbr0d i spremiti ga u
okrugle bave kakve si vidio na dokovima, a takocier osuiti i neto
sira. Ako imaenu i ona oekuje dijete, onda dodi prije nego joj bude
vrijeme, jer dojenad teko preivljava putovanje.Sedmero ih je
preminulo na mom putu, zbog difterijske guobolje koja je bila
zaraza na brodu. Rei u ti poistini, Hontvedte, da su zdravstveni
uvjeti na tim brodovima vrlo loi, i to je zlo, ali na svom pLCtu
bio samsklon moliti i razmiljati o toj plovidbi kao o spasenju.
Patio sam od morske bolesti cijelo vrijeme, osim zadnjadva dana,
premda sam stigao u Amerku vrlo upao i mrav,te takav ostao i u
Gloucesteru, sad sam opet debeo, zahvaljujui kuhanju Nordahlove
supruge Adde, koja mehrani dobrom zobenom kaom i pogaicama od
krumpira, uza svu svjeu ribu koju moe zamisliti.Kad bude ovdje,
moemo zajedno kupiti koaricu u gradu Portsmouthu. Poalji mi novosti
i pozdravi sve mojetamonje prijatelje, moju majku i sve
soskend.Tvoj roc~ak i sluga do smrti, Torwad HoldeNeka mi Bog
oprosti, ali priznajem kako su mi uistinu bile mrske rijei pisma
Torwada Holdea, pa ak i samtaj ovjek, i od srca alim to je to
prokleto pismo ikad stiglo u nau kuu. Bila je to zaista opaka
poslanicakoja je otela zdrav razum mome muu, koja nas je odvela iz
nae domovine i koja je konano zavrila onomgroznom noi 5. oujka. Da
je barem to pismo, s onim priama kojima ne mogu vjerovati, to pismo
koje je naomotnici nosilo neobine i zastraujue marke, to pismo s
priama tako arobnim da sam znala da su sigurnolai, baeno u
Atlantski ocean tijekom plovidbe iz Amerike u Norveku.Ali, tu sam
skrenula. ak i nakon tako dugog vremena, trideset i jedne godine,
to me moe silno uzrujati,budui da znam sve to je dolo poslije toga,
to je uslijedilo i kako nas je to pismo dovelo do nae propasti.
Aliipak, ak i tako uznemirena, moram priznati kako shvaam da puki
komad papira ne moe biti orudem neijegunitenja. U Johnu, mome muu,
vazda se krila neka tenja za pustolovinom, za neim veim nego to mu
jebilo sueno u Laurvigu, elja koju nisam s njim dijelila, sretna to
i dalje mogu boraviti nadomak svoje obitelji.Takoder, moram
priznati, pojavila se toga ljeta, u Skaggeraku pa ak i u
Kristijanijafjordu, riblja kuga koja jeznatno smanjila broj skua
pristupanih ribarima, i premda ne kao posljedica toga, ve prije kao
rezultat uvozaribe iz Danske, istodobno je pala cijena slea u
Kristijaniji, to je navelo moga mua, sasvim praktino, da seogleda
za novim mjestima za ribolov.Ali izvlaiti ivu ribu golim rukama?
Tko moe biti takav svetogrdnik te iznositi takve lai protiv
zakonaprirode?"Ja ne idem u Ameriku", rekla sam Evanu na obali u
Laurvigu 10. oujka 1868.Vjerujem da sam govorila drhtavim glasom,
jer zamalo me svladala oluja osjeaja od kojih je glavni
bilaneizmjerna bol to moram ostaviti svoga brata, Evana
Christensena, a da ne znam hou li ikad vie vidjeti ninjega ni moju
ljubljenu Norveku. Vonj ribe iz baavana pristanitu bio je posvuda
oko nas, a uz to smo mogli jasno namirisati i usoljenu svinjetinu u
drvenimsanducima. Morali smo oprezno prii pristanitu jer su na sve
strane leale eljezne ipke za utovar na brod imome oku taj se nered
inio kao napravljen nekom velikom rukom, to e rei rukom Bojom, koja
je tedugake i zahrdale iljke razbacala po molu. Vjerujem da sam
tako dobro upamtila prizor toga tereta zato totoga dana nisam
htjela podii pogled prema plovilu koje e me odnijeti daleko od mog
doma.
-
Moram rei da ak i danas ostajem posve sigurna u uvjerenju kako
due koje su se ukorijenile u nekomodredenom dijelu svijeta nije
mogue uspjeno presaditi. Vjerujem kako e se ti korijeni, te siune
pauinasteniti, gotovo neizbjeno sasuiti i uvenuti u novome tlu, ili
e u biljci izazvati iznenadan i nepopravljiv slom.Evan i ja pronali
smo neko mirnije mjesto posred grozne buke i zbrke. Posvuda oko nas
bili su sinovi koji suse opratali od majki, sestre koje su se
rastajale od sestara, muevi od mladih ena. Ima li jo gdje na
zemljimjesta tako ispunjena slatkim bolom kao to je brodsko
pristanite? Neko vrijeme, Evan i ja stajali smo zajednobez rijei.
Od vode iz zaljeva boljele su me oi, a tada nas je zahvatio nalet
vjetra i podigao mi suknju koja sezablatila na rubu pri dolasku na
pristanite. akama sam udarala po svili, to bijae boje oraha
idraesno nabrana u struku, sve dok Evan, koji je bio znatno vii od
mene, nije svojim rukama zadrao moje."Tiho, Maren, smiri se", rekao
mi je,Duboko sam udahnula i zamalo zaplakala, i bila bih da nije
bilo p~imj~ra mo~ brata koji je bio vrst i snaankarakter i koji ni
za to na svijetu ne bi pokazao snane osjeaje to su mu se uzvitlali
u gru~ima. Moja oprava,to sam propustila rei, bila je moja
vjenanica i imala je draestan ovratnik od klepkane ipke to ga je za
meizradila moja sestra Karen. A moram spomenuti takoder kako Karen
nije dola na pristaz~ite da se oprosti, jerse toga jutra nije dobro
osjeala.l~~~e~i ~jetra, poput onoga to mi je podigao suknju, dobili
su na ~stinl, odnose~ kape 1 zabacujui irakeobode na enskim eirima.
ula sam podigae na alupama kako snano udaraju o jarbole _ ___~a..
_.. a.._ ~.:~ ~::.... 4.. :~,......~..,a" :o ..ot,~ t~;~,. f".,,.,o
. ."..o,~dana, budui da kapetan, u to sam bila sigurna, nee podii
jedro po takvom vjetru. U tome sam, medutim,imala krivo jer je
John, moj mu, koji me je traio, podigao glavu i dao mi znak da
pridem brodu. Vidjela samak izdaleka kako mu je olakanje ublailo
mrgodan izraz lica, i znam da se bojao kako moda uope neudoi u
luku. Nae je putovanje ve bilo plaeno - ezdeset dolara - ali meni
se, samo na trenutak, pojavila predoima ljupka i umirujua slika
dvaju leaja, dvaju ravnih leaja na kat, kako plove prazni bez
nas.Evan mi je stojei uza me i osjetivi kako mi je gnjev nestao iz
ruku, oslobodio prste. Ali premda me jadtrenutno napustio, tuga
nije."Mora otii s Johnom", rekao je. "On ti je mu."Ovdje zastajem
kao da hvatam dah. Vrlo mi je teko, ak i tri desetljea poslije,
pisati o mojoj obitelji, s kojomse sudbina tako okrutno poigrala.U
naoj obitelji, Karen je rodena prva i bila je oko dvanaest godina
starija od mene. Bila je, to valja rei,neugledna ena, turobna lika,
to je koliko sam shvatila ponekad privlano mukarcima, jer oni ne
ele enukoja je toliko lijepa ili ivahna da izaziva neprestanu
zabrinutost u svoga mua, a naa je Karen bila snana,posluna ki, a
pritom i vjeta velja.Vidim nas sada kako sjedimo za stolom moga oca
u jednostavnoj ali istoj sobi to nam je bila i dnevna soba
iblagovaonica i kuhinja, i u kojoj smo takoder Karen i ja spavale
iza zastora, te gdje smo imali tednjak koji jeirio toplinu, tako da
nam je uvijek bilo ugodno (premda se katkad, zimi, mlijeko
smrzavalo u ormaru), i opetmi dolazi do svijesti kako sam se silno
razlikovala od svoje sestre s kojom su me vezivali njeni,
premda,moram priznati, ne i strastveni osjeaji. Karen je imala
sivkaste oi koje kao da su rijetko mijenjale boju. Nanjezinu
nesreu, kosa joj je jo od mladih dana bila smedaste boje, mutno
smede, i nikad proarana zlaanimpramenovima niti ogrijana suncem, i
sjeam se kako ju je svakoga dana eljalatono na isti nain, to e rei
st~'ogo zategl~utu iza uha, sa ikam~na elu i savijenu i uvrenu na
zatiljku~ Nisam sigurna jesam li ikad vidjela I~aren rasputene i
slobodnekose, osim U onlm prl~odamakad sam je sluajno promatrala
kako se sprema na spavanje. U pravilu je Karen, koja je imala
velikihpotekoa sa spavanjem, lijegala kasno i rano ustajala, i ja
sam to poela shvaati kao da na neki nainstraari nad naim kuanstvom.
Karen je, medutim, imala izvanredan stas, bila je irokih ramena i
uspravnadranja. Bila je visoka ena, oko dvanaest centimetara via od
mene. Ja sam bila, ako ne sitna, ipak razmjernomalena. Poput Karen,
i ja sam imala iroka ramena, ali moda manje runo lice od njezina
kad mi je bilodvadeset godina. Nisam, meutim, posjedovala njezinu
poslunost ni njezinu vjetinu u velu. Premda u onovrijeme to ne bih
rekla, ja sam se time budalasto ponosila dok sam bila djevojka,
budui da sam vie voljelasvijet prirode i mate nego onaj tkanine i
igle, i znam da sam u svome srcu sebe vidjela kao sretniju od
nasdvije i vjerovala u to doba da e, budem li ikad imala mua, on
biti ovjek kojega e ena privui ne samosvojim kuanskim vjetinama,
koje kao da su vazda neko mjerilo za enu, ve i svojim razgovorom.U
naoj obitelji bilo je samo jo jedno dijete osim Karen i mene, Evan,
rnoj brat, koji je bio dvije godine starijiod mene, i tako se
dogodilo da smo bili odgajani kao jedno, tako smo bili bliski po
dobi i tako daleko od Karen.U to doba ribari su bili izloeni mnogim
oskudicama. Zbog kratkoe ribolovne sezone u blizini naega doma,na
nas je otac, da bi prehranio obitelj, morao katkad naputati na
nekoliko mjeseci tijekom zime da ribari, nesam u svom kajiu, to je
vie volio i to je bolje odgovaralo njegovoj nezavisnoj naravi, ve
da se prikljui
-
ribarskim flotama koje su slijedile bakalar i sle uz zapadnu
obalu i dalje na sjever. Kad nam je stanje bilo vrloIoe iliZlma
posebno surova, moja majka a katka~ i moja sestra, morale su se
zaposhti kao pralje i kuharice upanslonu z~ mornar~ na SCorgati u
Laurvigu,Ali ovdje moram razbiti tu sliku obitelji Christensen u
tekim prilikama, gladnu i sirotinjsku, jer uistinu,premda nismo
imali mnogo u smislu materijalnih dobara u godinama moga ranog
djetinjstva, imali smo nauvjeru, koja nam je bila utjehom, i
kolovanje kad smo se uspjeli probiti obalnim putem u Laurvig, i
obiteljskespone kojima svih mojih godina na ovoj zemlji nisam nala
zamjene.Kuica u kojoj smo ivjeli bila je skromna, ali vrlo ugodna
izgleda. Bila je drvena, bijelo obojena, i s krovomod crvenih
crepova, kao to je bilo uobiajeno. Sprijeda je bio mali trijem s
ogradom, a jedan prozor, na jug,bio je nainjen od obojenog stakla.
Iza naeg~oma stajala je mala upa za spremanje mrea i baava, a
ispred uski al gdje je n~ otac, kad smo bili ml~~l,drao amce,Koliko
sam puta prela u mislima onu sliku kad naputam Laurvig i gledam iz
luke, du obalnog puta, naukuicu i druge poput nje, na kat i pol, s
onim obiljem cvijea u vrtovima oko njih. To podruje Norveke, kojese
nalazi u jugoistonom dijelu zemlje, okrenuto prema vedskoj i
Danskoj, ima blago podneblje i tlo pogodnoza voke i druge biljke
kao to su mirta i fuksija, kojih je i onda kao i sada bilo u
izobilju. Dobivali smobreskve sa stabla u naem vrtu, i premda je
ponekad bilo mjeseci kad sam imala samo jednu vunenu haljinu isamo
par vunenih arapa, imali smo voa za jelo i svjee ili suene ribe i
hrane koja se pravi od brana i vode,kao to je kaa i palainke i
lefse.uvam tako mnogo prekrasnih uspomena na te dane moje prve
mladosti, da su mi katkad vie zbiljske odzbivanja iz prole godine,
pa ak i od juer. Dijete koje moe odrasti do zrelih godina uz more i
umu ivonjake, moe se smatrati zaista vrlo sretnim djetetom.Prije
nego to smo stasali do dobi kad nam je bilo doputeno ii u kolu,
Evan i ja imali smo prilike provoditivrlo mnogo vremena zajedno i
vjerujem da smo zbog toga oboje razumjeli kako e na neki neodredivi
nainnae due, pa odatle i nai putevi, biti neraskidivo povezani, te
sam moda ve tada znala kako e, ma kakvasudbina zadesila jedno,
zacijelo zadesiti i drugo. A to se tie vanjskog svijeta, to e rei
svijeta prirode (i ljudii duhova i ivotinja koji naseljavaju taj
opipljivi svijet), svatko je od nas sluio kao povealo onome
drugome.Sjeam se s jasnoom koja se ini neobinom nakon tolikih
godina ~budui da su se ti do~ada~i zbili u zaistarano~ mladosti?
kako raz~ovaram s Evanom po itave bogovetne dane i kasno u no (jer
nije li dan uistinudulji kad je ovjek dijete, budui da je vrijeme
ionako tek prividne i varljive naravi?) kao da smo zaista jedno
drugome i samima sebi tumaili zagonetnetajne i istine o ivotu
samome.Kupali su nas zajedno u bakrenom koritu koje se iznosilo
jedanput na tjedan i postavljalo na stalak u kuhinji ublizini
tednjaka. Moj se otac kupao prvi, zatim moja majka, zatim Karen i
napokon Evan i ja zajedno. Evan ija straili smo se golotinje naega
oca i potovali ednost nae majke, pa bismo se zaposlili u drugoj
sobi doksu nai roditelji koristili bakreno korito. Ali takvoga
ustezanja jo nismo osjeali glede nae sestre Karen, kojojje, kad je
meni bilo pet godina, moralo biti sedamnaest, i koja je posjedovala
veinu znaajki odrasle ene, znaajki to su me istodobno i plaile i
udile, i moram rei kako nis o iskazivali nikakvopotovanje prema
njezinoj osobi kad smo virnli iza zastora, Evan i ja, i proizvodili
nepristojne zvukove i na tajnain muili nau sestru koja bi na nas
vritala iz korita i ponajee zavravala veer u suzama. I tako drimda
u ovdje morati priznati kako smo Evan i ja, premda nimalo okrutni
ili nestani po prirodi ili nuno premabilo komu drugome u naemu
drutvu, katkad bili potaknuti da muimo i zadirkujemo nau sestru
zato to je tobilo, ini mi se, tako lako, a istodobno nas
ispunjavalo tako silnim, premda neoprostivim, zadovoljstvom.Kad bi
doao na red za kupanje, mi bismo dobili istu vodu, koju je naa
majka zagrijala u velikim loncima ionda izlila u bakreno korito, i
moj brat i ja, koji do kasne dobi nismo osjeali stida meu sobom,
skinuli bismoodjeu i igrali se u vruoj sapunastoj vodi kao u
jezercu u umi, i pamtim onu svjetlost svijea i toplinu togobreda s
njenou koja mi se do danas zadrala u srcu.Svakoga jutra kolske
godine, kad smo bili mlai i kad se jonlsmo morali Zaposliti, Evan i
ja vozili smo se zajedno u kolima naeg najbli~eg susjeda, Torjena
Helgessena,koji je svakog dana odla zio u Laurvig vozei svoje
mlijeko i raznu hranu na trnicu, i opet kui svakogposlijepodneva
poslije veere. kolski je dan trajao pet sati i imali smo uobiajene
predmete, nauk vjere,biblijsku povijest, katekizam, itanje,
pisanje, raunanje i pjevanje. Udbenici su nambili Pontoppidanovo
Tumaenje, ~ogtova B~b~ljska povcjest i Jense~ nova itanka, kola je
blla moderna pomnogo emu. Imala je ~vijevelike prostorije, jednu
iznad druge, i obje su bile ispunjene drvenim klupama i ploom koja
se protezalacijelom duinom jednog zida. Djevojice su bile u donjoj
sobi, a djeaci u gornjoj. Nemirno ponaanje nije bilodoputeno i
uenici kole u Laurvigu dobivali su batine kad je bilo potrebno. Moj
ih je brat dobio dvaput.
-
Jednom kad je bacio spuvu na drugoga uenika, a jednom zato to je
bio nepristojan prema gospodinuHjorthu, pijetistu, i stoga neobino
strogom i katkad iritantnom ovjeku, koji je kasnije umro na putu
preko At-lantika od posljedica grie na brodu.U proljee kad je bilo
svijetlo rano ujutro, a to je bilo biserno~~yQ ~~ I~~ . oznato u
Ameriei, sivkasto srebrnasto svjetlo ".. , _, , ,y :,s00~D~~~/~kuje
nekom rasprenom i arobnom kakvoom, Evan i ja budili smo se u zoru i
ili p~eice sve do Laurviga ukolu.Teko vam mogu opisati radost tih
zajednikih ranojutarnjih etnji, i nije li tono kako u naoj
najranijojmladosti posjedujemo sposobnost da jasnije vidimo i
snanije upijemo ljepotu koja lei posvuda oko nas, i totoliko vie
nego u kasnijoj mladosti ili u zrelosti, kad smo ve saznali za
grijeh i njegovu ljagu, i kad su namoi zamagljene te ne moemo vie
vidjeti s istom istoom, ni ljubiti tako duboko?Obalni se put na
mjestima primicao samom rubu klisura i gledao preko cijelog
zaljeva, tako da se za lijepadana nama na istok vidjela luka u koju
su ponekad uplovljavale kune i obalni brodovi, a dalje iza toga
more,to je bljeskalo tako zasljepljujue te smo bili gotovo
prisiljeni odvraati pogled.Dok smo hodali, Evan je na sebi obino
imao hlae i koulju bez ovratnika te haljetak i kapu. Na nogama
jeimao arape koje su isplele Karen ili moja majka, prekrasne arape
pletene u zamrenim uzorcima, a knjige ivreicu s uinom, ponekad i
moju, nosio je na konom remenu izraenom od konjske uzde. Ja sam,
premda tekdjevojica, bila odjevena u teke oprave toga doba, to e
rei oprave tkane i saivene u kunoj radinosti, iuvijek sam uivala u
kasno proljee kad bi mi majka dopustila da zamijenim vunenu opravu
pamunom, kojaje bila laganija i po teini i po boji, i u kojoj sam
se osjeala kao da sam se netom okupala poslije dugog imunog
zatoenitva, U to doba nosila sam kosu rasputenu po leima, sa strane
podignutu i skupljenu na tjemenu. Moguovdje rei kako mi je kosa u
mladosti bila draesne boje, svijetle i njenosmee to je Ijeti
upijala sunce ikadto u kolovozu prela u zlaanu oko ela, i imala sam
lijepe bistre oi svijetlosive boje. Kao to samspomenula, nisam bila
visoka djevojka, ali imala sam dobro dranje i stas, pa premda nikad
nisam bila pravaljepotica, ne kao Anethe, vjerujem da sam bila oku
ugodna, moda ak i ljupka nekoliko godina u svojoj kasnojmladosti,
prije nego to e zapoeti prave odgovornosti moga putovanja po zemlji
i izmijeniti, kao to je tosluaj u mnogih ena, znaaj moga lica.Sjeam
se jednog jutra kad je Evanu i meni moralo biti osam, odnosno est
godina. Preli smo moda trietvrtine puta do grada, kadje moj brat
iznenada odloio svoje knjige i vreicu s uinom i odbacio haljetak i
kapu, te u koulji i kratkim hlaama podigao ruke i skoio uvis da
uhvati granu neke jabuke kojaje netom procvjetala, i slutim kako je
pomisao da e se izgubiti u svoj toj bijeloj pjeni pupoljaka tjerala
Evanasve vie i vie, tako da me za nekoliko sekundi ve zazivao sa
samog vrha stabla. Hej, Maren, vidi li me? Izrazloga koje ne mogu
tono opisati, nisam mogla podnijeti da budem ostavljena na zemlji,
te sam pokualaoponaati Evanov vratolomni pothvat s nekim ludilom
odlunosti i na slian se nain popeti na vrh voke.Otkrila sam,
medutim, kako me ometaju skuti moje haljine koji su me vukli prema
dolje i nisu doputali danogama obuhvatim grane stabla, onako kako
sam netom vidjela da ini Evan. I tada sam dakle
kretnjomrazdraenosti, pa moda i gnjeva prema svom spolu, svukla sa
sebe opravu, uz onaj najprometniji od javnihputova u Laurvig,
svukla se sve do rublja koje se sastojalo od vunene potkoulje bez
rukava i gaa od grubogdomaeg tkanja, te tako bila kadra za pukih
nekoliko minuta pridruiti se bratu na vrhu kronje, s koje sepruao
pogled daleko na obalu i koji me kad sam dola do Evana ispunio
osjeajem slobode i ostvarenog cilja,to nee biti esto u mom
djevojatvu. Sjeam se kako mi se nasmijeio i rekao: "Vrlo dobro" i
kako sam se,ubrzo nakon to sam dosegla Evanovu granu, nagnula
naprije~ u svvm neoprezno~ ushienau da po~ledam nasjever du
Laurvigsfjorda i kako sam pritom izgubila ravnoteu i zamalo palasa
stabla, a zacijelo i bih da me Evan nije zgrabio za zapee i zadr~ao
me, I sjeam s~ kako nij~ uklonio ruku,ve je ostao sa mnom u tom
poloaju, ruke ~oloene na moje zapee, jo nekaliko minuta,budui da
nismo mogli podnijeti remeenje onog osjeaja smirenosti i potpunosti
koji nas je obuzeo, te se takodogodilo da smo toga dana oboje
zakasnili u kolu i za kaznu morali ostajati u uionici poslije
nastave pet danazaredom, zatvor koji ni jednomu od nas nije smetao
niti se na nj alio jer drim da smo oboje osjeali kako jeta kaznena
mjera tek slabaan ukor za onu uzbudljivu Ijupkost zloina. Naravno,
imali smo sreu da cijelovrijeme dok smo bili na stablu ni jedan
seljak nije proao tim putem i vidio moju opravu na zemlji,
sablanjivprizor sam po sebi, a koji bi zacijelo doveo do toga da
budemo uhvaeni i vrlo vjerojatno dobijemo mnogostrou kaznu drugaije
naravi.U koli su Evana voljeli, ali premda je sudjelovao u
sportskim11 1 1 1 ~1~ . 1 '1 1' Y 1
-
iz grada. Nije bio djeak, pa ni mukarac, ispunjen, poput nekih,
gnjevom ili nezadovoljstvom, i ako mu je tkonanio neku nepravdu,
bilo mu je stalo samo da je ispravi, a ne da istjeruje kaznu za
zloin. (Premda saaljenjem moram rei kako je Evan s vremenom nauio,
kao i svi mi, da nije mogue ispraviti konano zlokoje mu je bilo
naneseno.) U tom smislu, ne bih rekla da sam se s njime mogla
mjeriti po znaaju, jer ja samesto osjeala kako me razdiru
intenzivna uvstva grjena ve po svom izvoru, ukljuivi uvstva gnjeva
imrnje.Evan je uvijek bio znatno vii od mene i neko je vrijeme bio
najvii djeak u koli u Laurvigu. Premda je imaomalo neravne prednje
zube, lice mu je sazrelo u lijepo, nalik na lice naeg oca, premda
ja dakako nikad nisamvidjela svoga oca kao mlaeg ovjeka, a u doba
kad sam bila dovoljno stara da zabiljeim takve dojmove,obrazi su
moga oca bili upali i na njegovu je licu bilo mnogo bora, sve kao
posljedica izlaganja svakojakuvremenu na moru, to je bilo
karakteristino za veinu ribara toga doba.Kad bi nam kolska godina
zavrila, esto smo provodili duge dane zajedno i to nam je bila
najvea radost, jersvjetlo se usred ljeta zadravalo uz nas gotovo do
ponoi.Vidim nas sada kao da gledam samu sebe. U umama zapadno od
mjesta gdje je stajala naa kua nalazi serijetko posjeen i neobian
zemljopisni fenomen poznat kao Hakonov zaljev, jezerce morske vode
koja je gotovo crna kao posljedica njezine iwanredne dubine i
strmih crnih stijena koje tvore ruboveuvale i uzdiiu se sa svih
strana ravr~o do visiae od deset metara, tako da taj zaljev tvori,
s i2nimkom uskogprocjepa kroz koji ulazi morska voda, visok mrani
valjak. Govozi~o se kako je ~bok vadeset hvati, a uznjegove su
stranice strali uski, kameni izbojci kojima se, uz neto vjebe,
moglo sii do vode i onda plivati, ililoviti ribu, ili ak spustiti
amac i vesla. uti liajevi rasli su u procjepima, i to je uope bilo
nevjerojatno zanosno m~esto.Vidim uz to jezerce jednog lipanjskog
jutra djevojicu od osam godina kako stoji na rubu litice drei
haljinuiznad vode, otkrivajui koljena a da za to uope ne mari,
budui da tada izmedu nje i njezina brata jo nije bilo nikakva
gubitka nevinosti, te ni kod jednog ni kod drugog bilo kakve
~otrebe za lanomednout a iznad njetosovljena na oblinjem i~boj~u u
stijeni, s vrlo primltivnim ribikim tanom it ruci. niezina brata
Evana, Onioi se smiiei zato to ~a ieona ljupko zadirkivala zbog
injenice to je toliko narastao da su mu se hlae podigle dobra tri
centimetraiznad gleanja. On je, na toj stijeni, utjelovljenje svega
to bi norveki roditelji mogli poeljeti za svoje djeake,visok i
snaan mladac, tanke blijede kose koja je toliko na cijeni u ovoj
zemlji i oiju boje mora. Nakon nekogvremena djeak odlae ribiki tap
i vadi iz vreice mali tamni predmet koji hitro baca daleko u vodu i
koji seotkriva kao mrea najfinijih niti, zamreno istkana, tanki
veo, vie kao tkanje od pauine, koje hvata svjetlosunevih zraka to
lebde i kao da se zaustavljaju tik iznad povrine vode. Djevojica,
znatieljna, pribliava seonom izbojku na kojem djeak stoji i vidi da
je mrea velika i primjeuje neto u vezi s tim, na to joj djeakkae
kako ju je napravio prostranom tako da duboko potone u more i izvue
iz njegovih dubina sva moguamorska stvorenja. Djevojica promatra
kao zaarana dok djeak, koji za sobom ima ve prilino iskustva
sribarskim mreama i koji je ovu sastavio od konaca iz majina
ormaria za ivanje, vrlo vjeto iri mreu popovrini crne vode i doputa
joj da sa svojim utezima potone sve dok ne ostanu vidljiva samo
pluta na etiriugla. Tada, vjetim pokretom tijela i dajui znak da ga
djevojica slijedi, skae s litice na liticu povlaei zasobom mreu
koja se skuplja. Nakonnekog v~en~erta doputa da epovi doplutaju
blie stranicama zaljeva, gdje ih orida hvata i polako podiemreu.
Izvlai svoju lovinu na liticu na kojoj njih dvoje stoje 1 iri je da
bi je razgledali, U mrei se migoljemrvice i vreice boje kakve
djevojica nikad prije nije vidjela. Mnoga od tih morskih stvorenja
prekrasno suprozrano obojena, ali neka joj se ine grotesknima,
poput koljki bez oklopa.Neka su od njih prozirna, otkrivajui
aktivnu utrobu; druga su tek krge to se otvaraju istokane zlatom,
iliokrugla debela riba izbuljenih oiju, ili obini tamni odresci
boje olova. Neke ribe djevojica prepoznaje:plosnatica, bakalar,
nekoliko skua.Ali djevojica je preplaena tom grotesknom izlobom i
strahuje da je djeak moda nedoputeno zakoraio unenaravan svijet i
izvukao iz tog crnog jezera iva stvorenja koja ne bi smjela biti ni
viena ni vidjeti svjetlodana~ i zaista, neki mali elatinozni
kru~ovi zelenkastomodre boje poinju praskati i ugibaju ondje na
kamenu,"Maren, Yidi$ li?" pita djeak uzbueno~ pokazujui prstom sad
na avu sad na onu ribu, ali djevojicu taj ulovistodobno i privlai i
gadi joj se, i eli okrenuti glavu a ipak nije kadra, kad djeak
iznenada podie etiri ugla mree i izvre svu lovinu u vodu, ne
primijetivi kako noga jevojice stoji na jednomdijelu mree, pri emu
se pauinasto tkanje dere i zahvaa njezin goli gleanj i s jednim
jedinim pokretom onauranja u vodu, uvjerena kako bi mogla nogom
odbaciti mreu kad god poeli, a tada otkriva, sva u panici (ijiokus
ak i sada osjeam u dubini grla), kako su joj se obje noge zaplele u
niti i kako su skuti njezine haljineoteali od vode. Uz to, u svojoj
stravi, ona je okruena onim podvodnim ivotom koji je bio u mrei, od
ega
-
neto pliva dalje, a neto joj pluta tik uz lice. Ona mae rukama i
pokuava plivati, ali ne moe nai prikladangreben da se za njega
uhvati. A Evan, koji vidi kako mu je sestra u velikoj nevolji, skae
u vodu za njom, nehajui za vlastitu sigurnost, ali silno zabrinut
za njezinu. Jasno ujem svoj glas, ispunjen najveim uasom,kako
zaziva Upomo! a onda opet Upomo! i Evanov glas, koji jo nije
mutirao i sazrio, melodiozan glas kojije bio tako dobrodoao svake
godine pri pjevanju boinih pjesama, kako izvikuje Izvui u te,
Maren. Jopamtim snagu njegove ruke pod mojom bradom kojom mi dri
usta nad vodom da bih mogla disati, dok onjezivo mlatara rukama oko
sebe i sam guta velike koliine vode i jednako je prestravljen kao
ja, premda tonikad poslije nije htio priznati. I samo smo
zahvaljujui najveoj srei uspjeli, u tom uzbudenom
stanju,doplutatipreko zaljeva do litice metar iznad vode te je
Evan, mil4u B9jom i snagom koja nije uobiajena za djecu tedobi,
zgrabio liticu slobodnom rukom i tako nas oboje spasio.Sjeam se
kako smo leiali na toj kamenoj izboini, ste~ui jodugo vremena jedno
drugo u naruju, i tek sam poslije mnogih minuta u tom poloaju
napokon prestaladrhtati.Razmiljam sada o tom danu i zamiljam
drugaiji rasplet. Neki ribar dolazi do zaljeva i vidi dvoje
djece,stegnuto u zagrljaju, kako pluta tik ispod povrine crne vode,
zauvijek slobodno, zauvijek smireno, i pitam sesada ne bi li to
moda bio poeljniji kraj za nas oboje.U naoj kuici kraj mora naa je
majka stavila na prozore vesele zastore od crveno karirane tkanine,
a nanaem stolu uvijek je, prema godinjem dobu, stajao stakleni vri
za mlijeko s evijeem ubranim u vrtu to jeokruivao kuicu, i jo mnogo
godina poto jenaa majka umrla, nisam mogla pogledati posudu sa
cvijeem nastolu a da ne pomislim na nju. Sa~a me mui to su moja
sjeanja llamajku najvema nejasna, na tu majku koju sam ljubila, ali
koja je bila povuena dranja i esto tako umorna dajoj je to
potkopalo zdravlje. Bila je, kao i ja, malena ena optereena brojnim
fizikim poslovima, a pritorn,vjerujem, bez dovoljno snage da izdri
sve te napore. Vjerujem takoer kako je svu ljubav koju nije
namijenilasvome muu osjeala za svog sina, te kako je u tome bila
naprosto nemona.Naveer bi me esto otpremali u postelju, dok je moja
majka ispod glasa razgovarala s Evanom. O tim jerazgovorima Evan
znao rei samo kako su to esto bile prie ili homilije o vrlinama
znaaja i o nedostacimaistoga, te kako se pokazalo da naa majka nije
vjernica po svom uvjerenju, to me je tada iznenadilo, budui dase od
Evana i mene te od Karen zahtijevalo da provodimo gotovo cijelu
nedjelju u naoj crkvi.to se tie toga zato sam ja bila iskljuena iz
tih razgovora, zacijelo je moja majka drala ili da je moj znaajve
oblikovan te su stoga takve poune priice nepotrebne, ili da bi ti
noni razgovori bili uzaludni s djevojkomkoja e se, po naravi i po
obiajima, prikloniti uvjerenjima i znaaju svoga mua kad se uda.
Moram sa zado-voljstvom rei kako su, premda je brak esto sputavao
moje postupke, moj znaaj i moja uvjerenja, oblikovanautjecajima
mnogo jaim od ribara koji mi je postao muem, ostali netaknuti i
neupitni tijekom svih mojihgodina s Johnom Hontvedtom. Moram
dodati, meutim, kako je nesretna posljedica tih prisnih ra2govora
izme~umoje majke i moga brata bila injenica da mi je bilo vrlo teko
iskreno ne vjerovati kako je od nas dvoje Evanonaj koji je vie
ljubljen i, na neki nain koji nisam mogla izraziti ili protumaiti,
vredniji te ljubavi, te stogamoja sklonost prema bratu nije bila
ugroena, ve prije pojaana onom iskljuivom ljubavlju koje sam
takooajniki eljela biti dijelom.Moja je majka sjedila za stolom
naveer kad njezina nazonost nije bila potrebna u gradu, te ila ili
mijesilakruh za sljedei dan. Kad se je tako prisjeam, vidim je
obuzetu nekom tihom tugom, ne onom sumornom, akone i krajnje
mrzovoljastom sjetom koja je ponekad obuzimala Karen, ve prije
nekom teinom na dui koju jeona podnosila bez roptanja i posve
nenametljivo. Moda ona nikadnij~ bila uistit~u zdrava i to nam
jednostavno nikad nije rekla, Kad je na otae bio kod kue, sj~~ib j~
kraj ~j~,k~pajui mre~ 111 s~trlo ~tke puei lulu, i premda su
rijetko razgovarali, katkad bih ga uhvatila kako je promatra s
divljenjem, iakovjerujem kako mi mogunost romantine ljubavi izmedu
nae majke i naeg oca nikad nije pala na um doknisam dola u priliku
promatrati ponaanje naeg oca nakon to je majka umrla.Kad mi je bilo
trinaest godina, a Evanu upravo petnaest, naa je majka umrla,
raajui mrtvoroene koje jepokopano s njom. Bilo je to u najgorem
zimskom mjesecu 1860. i okolica Laurviga, zapravo itavo
obalnopodruje, bilo je te godine zameteno snijegom. Onoga dana kad
je moja majka umrla, u rane jutarnje sate, kadsu joj netom poeli
trudovi, podigl