4NAKLADNI ZAVOD MATICE HRVATSKEBIBLIOTEKA VIJENAC KNJIGA
27UREDNIKI ODBORBRANIMIR DONAT, DUBRAVKO JELI IGOR ZIDIUREDNIK
DUBRAVKO JELIIVO ANDRIGOSPOICAPRIREDILAJASMINA LUKIISBN
86-401-0144-2 TISAK: GP DELO, Ljubljana 1988.NAKLADNI ZAVOD MATICE
HRVATSKE ZAGREB, 1988.GOSPOICA11\Kad radi, neka ti je bogom prosto!
Ali kad ti je srce zapeaeno mrtvim voskom, onda je to
prokletstvo.Janko VeselinoviProklet jest i ostaje novac koji se ne
upotrebljava na obte naroda polze.Sima Milutinovi-SarajlijaJednog
od poslednjih dana februara meseca 1935. godine sve su beogradske
novine donele vest da je u Stikoj ulici, u kui broj 16a, naena
mrtva sopstvenica te kue. Zvala se Rajka Radakovi, bila je rodom iz
Sarajeva, a ivela je u toj kui ve petnaestak godina, potpuno
povueno, ivotom stare, usamljene devojke i vaila je kao tvrdica i
osobenjak. Njenu smrt je otkrio pismonoa te ulice. Poto je dva dana
uzalud zvonio, obiao je kuu, pogledao kroz prozor iz dvorita, video
u predsoblju le stare devojke kako lei nauznak, i odmah prijavio
stvar policiji.Po obiajima koji su tada vladali, kriminalna hronika
zauzimala je mnogo mesta u dnevnoj tampi. Svi dnevni listovi
iskoriavali su ubi-stva, nesree i krvave dogaaje da bi, raspaljujui
matu gomile, zagoli-cali njeno ljubopitstvo i, zadovoljavajui ga do
u najsitnije pojedinosti, poveali prodaju lista. I ovu vest o smrti
usamljene starice novine su objavile na vidnom mestu, sa golicavim
podnaslovima: Da li se radi o zloinu?, Istraga u toku. Na reporter
na licu mesta. Ali ovoga puta nije novinama bilo sueno da donesu
duge reporterske izvetaje sa jezivim pojedinostima i fotografskim
snimcima. Komisija, koja je odmah izila u Stisku ulicu, utvrdila je
brzo i nesumnjivo da nije u pitanju zloin, nego da je stara devojka
umrla prirodnom smru, od srane kapi, a da je sve u kui neoteeno i
na svom mestu, bez traga provale i ma kakvog nasilja i krae.im je
objavljena vest o smrti stare devojke, doao je u Stisku ulicu stari
i poznati beogradski trgovac ore Hadi-Vasi sa enom. To su bili
jedini roaci koje je pokojnica imala u Beogradu. Oni su izvrili
sahranu i, kao najblii roaci, preuzeli kuu i sve to je u njoj, dok
se pitanje zaostavtine ne raspravi.Novine nisu vie nikad pomenule
ime Rajke Radakovi. Ni njen tadanji ivot ni njena smrt nisu imali
niega to moe da privue panju i uzbudi matu italake gomile, ali
njenu istinsku sudbinu priae vam stranice koje dolaze.Nebo je nad
Beogradom prostrano i visoko, promenljivo a uvek lepo; i za zimskih
vedrina sa njihovom studenom raskoi; i za letnjih oluja kad se elo
pretvori u jedan jedini tmurni oblak koji, gonjen ludim vetrom,
nosi kiu pomeanu sa prainom panonske ravnice; i u prolee kad
izgleda da cvate i ono, uporedo sa zemljom; i u jesen kad otea od
jesenjih zvezda u rojevima. Uvek lepo i bogato, kao naknada ovoj
udnoj varoi za sve ono ega u njoj nema i uteha zbog svega onog to
ne bi trebalo da bude. Ali najvei rasko toga neba nad Beogradom, to
su sunevi zalasci. U jesen i u leto oni su prostrani i jarki kao
pustinjske vizije, a zimi prigueni tmastim oblacima i rujnim
maglama. A u svako doba godine vrlo su esti dani kad se oganj toga
sunca koje zalazi u ravnici, meu rekama pod Beogradom, odbije ak
gore u visokoj kupoli neba, i tu se prelomi i prospe kao crven sjaj
po rasutoj varoi. Tada sunano rumenilo oboji za trenutak i
najzabaenije uglove Beograda i odblesne u prozorima i onih kua koje
inae slabo obasjava.Ta svetlost je obasjala, potkraj toga
februarskog dana 1935. godine, i lice jedne male i zaputene kue u
Stikoj ulici. U naglom razvoju ove ulice tu su se sudarili kuni
brojevi i pobrkalo optinsko brojanje, tako da su nastala dva broja
16, i jedan od njih morao postati 16a. Taj broj i nosi ova niska,
uta kua, stenjena i izgubljena izmeu dve moderne, visoke zgrade
novijeg vremena. Ta prizemna neugledna zgrada potiejo iz vremena
pre balkanskih ratova, kad se za ovaj kraj govorilo da je iza bojih
lea, kad je cena zemljita ovde bila dinar po kvadratnom metru, i
kad su kue u ovoj ulici bile jo retke i sve ovako niske a odvojene
prostranim batama i vie ili manje isturene ili uvuene, ve prema udi
i potrebi sopstvenika. Tada kuni brojevi nisu ni bili tako vana
stvar. Znalo se ija je koja kua i ljudi su se veinom poznavali, bar
po imenu ili iz vienja. A ukoliko se i nisu poznavali, rede su se
traili i, u potrebi, lake nalazili nego danas.Ovakvih kua
predratnog beogradskog tipa ima jo dosta po udaljenijim ulicama
Beograda. One su sve jednake, ne po veliini ali po obliku i grai,
po raspodeli prostora i, manje-vie, i po unutranjem ureaju. Dva ili
etiri prozora gledaju na ulicu, ve prema tome da li kua ima dve ili
tri sobe. Ispod prozora nagoveten u malteru neki secesionistiki
motiv ili uproen geometrijski orna-menat iz veno istog kalupa
kakvog majstora Crnotravca. Gvozdena kapija, ija je gornja polovina
pletena od ice a po vrhu okiena e-leznim iljcima, vodi u malo
dvorite sa sitnom kaldrmom i uskom lejom cvea uza zid, a po zidu se
penje loza ili rua puzavica. Tu je, na sredini, ulaz u kuu sa
jednim ili dva kamena basamaka, natkriven malim drvenim krovom koji
je kod imunijih ljudi od debelog, mlenog stakla. Dublje unutra, iz
kue, nalazi se bata sa orahom u sredini, esto i sa bunarom pored
njega, a sa ranim ljivama i eftelijama uz ogradu koja je deli od
komijskih bata i avlija. I unutra je raspored gotovo uvek isti:
veliko predsoblje, i oko njega tri do etiri sobe i kuhinja.U svemu
jednake, sad se te kue razlikuju samo po spoljanjem izgledu. Jedne
su okreene, oigledno dobro drane i redovno opravljane; gvozdena
vrata na dvoritu obojena svetlom masnom bojom; prozori ieni i
zastrti tankim belim zavesama. One pokazuju da njihovi stanovnici
dre korak sa vremenom, da rade i stiu, da neto trae i imaju od
ivota. Druge su, naprotiv, zaputene i rune. Ivica krova izrovaena,
oluci pomereni, boje izbledele, simsovi i primitivni ornamenti
naeti. Zid ispod prozora pokropljen ulinim blatom, iaran prvim
dejim vebanjima u azbuci. Kroz prozorska stakla viri unutarnja
zaputenost, sirotinja ili prosto odsustvo potreba.Kua broj 16a
spada u ovu potonju vrstu. Ona ima svega dva prozora koji gledaju
na ulicu. Na prozorima padaju u oi jake gvozdene preage koje celoj
kui daju mraan i tamniki izgled. Sudei po izgledu moglo bi se
pomisliti da je naputena ili da eka kupca koji bi je uzeo ne da
stanuje u njoj nego da je rui i da zida novu i veu, slinu ovim
dvema koje su je pritisnule sleva i zdesna. Ali ako dobro
zagledate, videete da iza jednog od onih prozora bez zavesa i cvea
sedi starija ena, nepomina i pog-nuta, sa onim odsutnim i
usredsreenim izrazom koji imaju lica ena pognutih nad runim radom.
To je gospoica Rajka Radakovi.Stariji stanovnici Stiske ulice, oni
koji su doli pre nego to su se izgradile nove kue sa vie spratova i
naselio nov i nepoznat svet, poznaje je i po imenu, ali je svi, ve
odavno, zovu jednostavno Gospoicom.Ona se doselila tu odmah posle
osloboenja 1919. godine, iz Sarajeva; kupila je tu kuu i ivela u
njoj sa majkom, koja je umrla ve posle dve godine. Od tada ivi
sama, bez rodbine i bez posluge, gotovo i bez poseta i prijatelja.
Od ega ivi? (Jer to je prvo i glavno pitanje koje se ovde postavlja
kod svaijeg ivota i neumorno ponavlja, sve dok se ne pronae ili ne
izmisli odgovor na njega.) I starosedeoci Stiske ulice pronali su
nekad da Gospoica ivi od rente i tednje. Jedini su tvrdili da je
bogata i da lei na parama, a drugi da je sirota i da se zlopati.
Uostalom, ima ve mnogo godina da se niko i ne brine naroito za tu
povuenu staru gospoicu kod tolikog ivog i arenog sveta.Poslednjih
godina ona se retko via. Tek s vremena na vreme ode do pijace na
Kalenia guvnu ili, kad je ovako zima, izie da sama poisti sneg sa
trotoara pred kuom. To je visoka, mrava stara devojka u pedesetim
godinama. Njeno lice je uto, izbrazdano mnogim borama. Te bore su
neobino duboke, a na elu, pravo iznad nosa, one se ukrtavaju i
ocrtavaju pravilan trougaonik koji spaja dve jake obrve. U dnu
svake od tih bora lei, kao crn talog, tanka senka. Od toga elo
njeno lice ima taman i izmuen izraz koji pogled oiju nerazvedrava,
jer iz njih bije pomrina. Ali njeno dranje je pravo, bez traga onog
kolebanja koje u svemu pokazuju usamljeni, bolesni i siroti ljudi,
a njen hod brz i otar. U crnoj jakni i neobino dugakoj suknji,
kakvu danas niko ne nosi, u iznoenim cipelama i debelim arapama, sa
vunenom kapicom na prosedoj kosi, ona je odevena izvan svih vremena
i moda. Ovaj dananji svet koji brzo ivi, tako da ve po navici uri,
gotovo i ne primeuje visoki, neobini lik mrave crne ene.I ovoga
februarskog dana, pred vee, Gospoica sedi pored prozorai krpi
arape. Danas posle podne morala je da izie nekim poslom, ali
sevratila jo za videla, pokisla i prozebla od februarskog vetra
koji nosisneg i kiu zajedno. Izula je stare kaljae i skinula svoj
crni, dugakizimski kaput od grubog kao vojnikog sukna, natopljen
vodom. Uzela jestarinski klajdertok, povukla ga iz ugla na sredinu
predsoblja i okoj njega ogrnula svoj kaput da se bre sui. Tako je
stajao kao visok ovekbez glave koji je uao u kuu i zastao tu nasred
predsoblja. Zatim je ulaI u sobu, koja joj se onako ozebloj uinila
topla, uzela svoj runi rad i sela.fOna veernja rumen koja nad
Beogradom, ini mi se, due traje i jae ari nego nad drugim varoima,
obasjava i njene prozore. Pri toj1011rumenoj poslednjoj svetlosti
nevidljivog sunca moe jo lepo da se radi, samo kad se ovek primakne
prozoru. Jer u dnu sobe ve se hvata tanak sumrak. U tom sumraku
razabira se mala gvozdena pe meu oskudnim nametajem od ormana,
police i drvenog kreveta pokrivenog ebetom od kamilje dlake. Sve u
toj sobi, od zidova do nametaja, nosi peat nehata i zaputenosti,
kao da u njoj ivi lep ovek ili neko ko je savreno ravnoduan prema
stvarima ovog sveta i ko se njima slui jer mora i samo koliko mora,
a potpuno mu je svejedno gde koja stvar stoji i kakav izgled ima.
Ovaj rumeni odsev beogradskog predveerja daje oskudnim i zaputenim
prostorijama jo tuniji izgled, isto kao to lepe i negovane ini jo
prijatnijim.U toj neveseloj sobi provodi Gospoica vei deo svoga
vremena, jer je to jedina prostorija koja se greje. Tu spava, tu
provodi dan, tu radi, tu i kuva na maloj pei svoj oskudni ruak koji
je u isto vreme i veera. A Gospoica ne troi mnogo vremena na takve
poslove kao to su spremanje kue i kuvanje. Ve zbog toga to ona ne
voli troenje uopte, pa ni taj glagol - troiti - ni u kakvoj vezi i
ni u kom obliku. Druga je stvar sa poslom koji sada radi, sa
krpljenjem. To je prijatan i koristan posao; u njemu se, istina,
gubi vreme i zamaraju oi, ali tedi sve ostalo; a vremena i oiju ima
ovek napretek, u svakom sluaju vie nego svega ostalog. Krpe i trpe
kuu dre, kae ona sebi tu staru narodnu poslovicu, sedajui pored
prozora i uzimajui svoje stare, ve toliko puta krpljene arape, a
zatim je ne-svesno i neujno ponavlja i okree u sebi, po bezbroj
puta - krpe, trpe! - kao to mlade devojke pri radu, bezglasno i
nagonski, ponavljaju reci i melodije ljubavne pesme koja je, sama
po sebi beznaajna, nikla bogzna gde i bogzna kad, ali u kojoj one,
zaudo, nalaze ivu sliku i taan izraz svojih najdubljih elja.Krpe!
To je slast. To je, istina, veita borba i zamorno nadmudrivanje sa
monim, nevidljivim neprijateljem. U toj borbi ima suvoparnih,
tekih, prividno bezizlaznih trenutaka, ima i poraza i klonua, ali
ima, i mnogo vie, svetlih trenutaka predanog, svetakog sluenja i
pobed-nikog zanosa. Istanji se i pocepa jedno mesto na nekim
papuama ili nekom komadu rublja, tako da ela stvar nije vie ni za
to, ni za noenje ni za bacanje. Ali tu, gde druge ene poputaju i
predaju se toj svemonoj sili koja sve troi i tanji na vama i koja
prati svaki ljudski ivot i svaki pokret, kao prokletstvo koje je sa
grehom prvog oveka palo na ljudsko postojanje, tu za Gospoicu tek
poinje prava borba i tek se otvaraju muni i daleki, ali sjajni
izgledi velikih pobeda. Svima svojim tihim i nevidljivim, ali
velikim i upornim devianskim snagama ona se baca na taj predmet i
ne puta ga iz ruku ni ispred oiju dok ne bude izuivan i iskrpljen
za novu, dugu upotrebu. Svaka bi druga, na mom12mestu, ovo bacila,
ali ja ne bacam nita. U mene nema tete ni rastura. Tako govori
Gospoica sama sebi i zaneseno, sa ljubavlju, gleda tu papuu to je
spaena i oteta onoj dumanskoj sili koja sve na nama i oko nas
nagriza, bui, kida i rastvara. Istina, ta papua nije vie lepa na
oi, a i inae, suzila se i iskrivila i ulji i grebe i ranjava kou na
nozi, ali ta je to prema zadovoljstvu koje daje ta pobeda i ta
uteda? Neka boli i neka ranjava, to je sladak bol i srena rana. I
mnogo vie od toga ona je spremna da podnese. A to se tie lepote, za
nju je jo manje briga mori. Lepota je skupa, ludo skupa a nitavna i
varljiva stvar. Nema goreg rasipnika ni vee opsene. Nikad je nije
mnogo volela i uvek je zazivala, od nje, a ivotno iskustvo samo je
jo bolje utvrdilo u tom. Nikad nije pravo razumela zato ljudi prave
toliku razliku izmeu onog to je lepo i onog to nije, i ta je to to
ih zanosi i opija da zbog toga to nazivaju lepotom gube zdravlje i
troe novac, moni, sveti, veliki novac koji je iznad svega i sa
kojim se nikakva lepota ne moe ni priblino meriti. Ali sada, kako
ulazi u godine i kako joj se sve vie i jasnije otkrivaju nesluene i
nepregledne lepote i slasti tednje, ona poinje sve jae i odreenije
da mrzi tu lepotu, kao jeres, kao zlog, suparnikog idola koji
zavodi ljude na alosne stranputice i odvraa ih od jedinog pravog
boanstva, od tednje. Krpe, to je tiha, pravedna sluba tome
boanstvu. Krpiti, znai boriti se protiv propadanja, znai pomagati
venosti u njenom trajanju. Zato je taj neugledni i sitni posao tako
velik i svet i ispunjava elu duu mirom i zadovoljstvom. Zbog toga
vredi i pomuiti se i tota podneti i otrpeti.Trpe! I to je slast.
Ona to zna, jer je i mnogo trpela u ivotu i mnogo zadovoljstva od
toga osetila. I zato da ovek i ne otrpi poneto kad zna da time
izbegava mnogo gore zlo i iskupljuje mnogo vee dobro? ovek ne bi
bio razumno bie kad ne bi mogao da uvidi koliko je koristan i
siguran posao koji tako pravi. Jer, ta su sitne muke i odricanja
koja podnosimo u slubi tednje prema onome to nam ona daje i od ega
nas spaava. Ona odrava ivot i trajnost oko nas, obogauje nas stalno
i ini, tako rei, venim ono to imamo; ona nas uva od troka, gubitaka
i nereda, od siromaenja, od bede koja dolazi na kraju a koja je
gora i crnja od smrti, pravi pakao, jo na zemlji i za ivota. I kad
ovek pomisli kako sve oko nas stalno i neprimetno ili i nestaje,
kida se, troi i izmie, a kako je malo i slabo ono to moemo i umemo
da preduz-memo i uinimo u borbi protiv toga, onda bi pristao na
svaku patnju i svako odricanje, samo da se odupre tome zlu, onda
mora da se zastidi zbog svakog trenutka odmora, kao zbog dangube, i
zbog svakog zalogaja, kao zbog bacanja i raskoa. Sa fanatinom
hrabrou muenika treba podnositi sve u toj borbi bez izgleda.Od toga
zanosa u mislima Gospoicu proe stvarna jeza. Zadrhta i zabode iglu
u arapu pa se, onako sva ukruena, teko die i ode da13prigleda vatru
u pei. To i nije vatra nego oskudni plamiak koji nikad ne uspeva da
zagreje sobu, ali koji, tako se Gospoici ini, guta drvo i ugalj kao
Vezuv i Etna ili kao onaj neki ameriki vulkan ijeg se imena vie ne
sea, ali za koji zna da jo vie prodire i saie svojim plamenom nego
ovi nai poznati vulkani. Poe da doda jo malo uglja, pa se odmah
tre, kao da je htela da uradi neko veliko i nepopravljivo zlo,
stegnu zube i hrabro se vrati na svoje mesto. Tu nastavlja da krpi
arapu. Zadovoljna je samom sobom i ovim svetom u kome svuda i uvek
ima mesta za tednju. (Sea se da je nekad, negde u novinama
proitala, da je u kasarnama, za zimskih meseci, propisana
temperatura od petnaest stepeni Celzijusa.) Sa tim mislima i ne
osea mnogo studen. Greje je ona lopatica uglja koju nije potroila.
A u isto vreme, ruke su joj modre, usne sive i nos crven. Na mahove
proe joj celim telom duboka, unutarnja drhtavica od studeni. Ipak,
Gospoica ne ustupa, i ne naputa svoje mesto. Tako i dobri, sposobni
ratnici ne mogu da izbegnu kratku drhtavicu u trenucima opasnosti,
ali je savlauju junatvom, i idu na-pred.Tako Gospoica i krpi i
trpi, ali ne ali i ne poputa. Premrzla i ukru-ena, ona uvruje
prosenjeno mesto na arapi, provlai konac paljivo izmeu ica koje su
popustile i razmakle se, jednu icu zahvati iglom, drugu propusti,
jednu zahvati, drugu propusti, tako sve redom, napred pa natrag,
dok ne pojaa i ne uvrsti to naeto mesto.I kad ga tada pogleda,
ispuni je od glave do pete, kao neka toplota, svest da je jo jedna
taka iz njenog kuanstva zabeleena na pozitivnu stranu u sloenom
knjigovodstvu gubitka i dobitka. I vie od toga: da je u velikoj i
venoj borbi protiv kvara, tete i troka odnesena jo jedna pobeda, da
je na velikoj, vasionoj galiji, koja je stalno ugroena, zapu-ena jo
jedna podmukla pukotina. I esto, u srenim trenucima, ta svest
poraste do pobednikog zanosa.A zatim dolazi na red druga rupa, na
istoj ili na drugoj arapi. I svaka u poetku izgleda beznadna i
nepopravljiva. A nad svakom se, na kraju, ipak osmehne pobeda. Tako
prolaze sati u tom naoko jednolinom i suvo-parnom poslu. Jer, on
samo izgleda j ednolian. U stvari, dok hvata i isputa ice, provlaei
konac, Gospoica puta maha i svojoj uobrazilji i svojim uspomenama,
i misli i mata na svoj nain i sea se, uporedo ili naizmence. Sve
tako od ice do ice, i veeras prolazi pred njom ceo njen
ivot...Detinjstvo, ono rano detinjstvo, za koje filozofi i pesnici
kau da je najsrenije doba ljudskog ivota, to bezazleno vreme kad
ovek ne zna ni ta je novac ni napor da se stee, ni odbrana od
gubitka, to za nju nije ni postojalo. To je u njenoj svesti prazno
i bezbojno mesto. Njen ivot14poinje negde u njenoj petnaestoj
godini. Poinje na mranoj taki, sa gorkim trenutkom.To je bilo pre
tridesetak godina. Njen otac, gazda Obren Radakovi, bio je tada
jedan od uglednijih sarajevskih trgovaca Srba. Nije bio Sarajlija,
nego Krajinik. U mladosti je doao u Sarajevo, odmah posle
austrijske okupacije, i tu je i sreom i vetinom brzo postao jedan
od boljih gazda. Oenio se iz stare i ugledne sarajevske porodice
Hadi-Vasia, lepom, nenom i plavom Radojkom. To je utvrdilo njegov
poloaj u ar-iji. Odmah na poetku Velikog uriluka bila je
gazda-Obrenova ma-gaza. Radio je krznom, na veliko, ali je s
vremenom proirio svoje poslove i na druge grane. Tako je bio jedan
od glavnih akcionara prve fabrike piva u Kovaiima i lan raznih
upravnih odbora.Gospoica se sea svoga oca ini joj se oduvek. I u
najranijim njenim seanjima on je glavni i najvaniji lik. Ali kad
misli o njemu, vidi ga uvek onakvog kakav je bio u poslednjoj
godini svoga ivota. iveli su tada u njihovoj novoj, prostranoj kui,
na samoj obali Miljacke, nie protestantske crkve. Ona je bila
upravo pola u etvrti razred Vie devojake kole. Lepo ga vidi i videe
ga tako do samrtnog asa. Visok, prav i tanak, mrav; brkovi prosedi,
kosa na slepoonicama potpuno bela. Na glavi crni polucilinder;
odelo svetlopepeljave boje, besprekorno bela i tvrda koulja sa
visokom kragnom i svilenom kravatom na modre i crne pruge. Na
grudima zlatan lanac, na ruci dva teka zlatna prstena, ven-ani i
trgovaki, na oblim tvrdim manetama velika, okrugla dugmeta od
zlata. I kad ide ulicom tako je prav i ponosan da izgleda kao
spomenik koji i ne ume da se prigne i sedne. Lice mu je svetaki
ozbiljno. Ne smeje se i ne govori, nego samo daje kratka uputstva i
nareenja. A taj ovek, velik i divan u njenim oima, bio je njen
tata, uzimao je posle ruka i veere na krilo, isto kao kad joj je
bilo est godina, gladio je po kosi i pitao toplim glasom: to si
danas radio, sinak?I dok je ona priala svoje sitne poslove i
doivljaje toga dana, on je gledao negde kroz prozor, sluajui
oigledno samo ubor njenog avrljanja. Ali za nju je i to spadalo u
neshvatljivu veliinu njenog tate da on ne slua stvarno ono to mu se
govori, nego zamiljen gleda negde u daljinu, kroz prozor. Uostalom,
on je takav i sa odraslima. On ne govori nikad nita o sebi, samo
postavlja pitanja i rasejano slua odgovore kao ovek kome je sve to
ljudi mogu da kau odavno unapred poznato i koji vreme dok oni
govore iskoriuje da misli i pogaa ono to e mu drugi ljudi, docnije,
davati kao odgovor na njegova pitanja.Taj njen veliki i moni tata
bio je uvek jednak, bar tako je njoj izgledalo, stvorenje bez
ljudskih slabosti i niih potreba, bez briga i bolova koje svak ima;
a one duboke bore na licu i seda kosa njoj su151izgledali samo
znaci naroitog dostojanstva i izuzetne veliine. Samo olimpijski
bogovi, o kojima je te jeseni poela da ui u koli, mogli su s njim
da se uporede, ali ne i potpuno izjednae.I upravo tada, te jeseni,
naglo i bez ikakvog prelaza, oboren je sa svoga pijedestala njen
tata. A tu se i njena sudbina presekla i okrenula. Kao jasni dan
kad stane da se mrai, njen otac je potamneo u licu. Poeo je da
ostaje vie kod kue, ali zato su neki ljudi dolazili njemu,
zatvarali se sa njim u sobu i satima aputali i raunali.Njena majka,
gospoa Radojka, plava, bezazlena, duhom i telom meka i slaba ena,
nije znala ni umela nita da joj objasni. Ali njoj se ipak objavila
ta stvar u celoj svojoj neshvatljivoj teini. Nekim beznaajnim
povodom sukobila se sa jednom od drugarica u koli, sa nekom zdravom
i nasrtljivom devojicom koja, kao sva deca bogatih skorojevia, nije
morala da pazi ta govori. Deca su esto tako bezobzirna u izraavanju
kako odrasli mogu da budu samo u mislima. Ta za svoje godine
neobino krupna i nezgrapna drugarica pala je pri igri i Rajka joj
se nasmejala. Na to je devojica, crvena i besna, ustala i rekla joj
pred svima:- ta se smije? Smij se tvome tati koji je pao koliki je
dug. Rajka se odjednom uozbiljila kao pred svetinjom.- Moj tata ne
pada.Sad se krupna devojica pakosno nasmejala:- Tvoj tata je
bankrotirao. To svi govore. I nije samo on pao nego je i druge
povukao za sobom. Pitaj koga hoe.To su kratke i lude svae u kolskom
dvoritu i udne prve ljudske uvredljive reci koje se ne zaboravljaju
nikad vie, jer sve koje docnije dolaze pozleuju samo tu staru
ranu.Bankrot! Njen tata pao i svi o tome govore, samo ona ne zna i
ne sluti nita. Kakav je to pad, i gde se zaustavlja? I ta biva sa
onima koji padnu? Pogotovo sa ovolike visine sa koje je morao pasti
njen tata.Sa kratkom, mrkom borom meu obrvama, ona je toga dana
stigla kui, zagledala bolje svoju majku na koju je ve tada gledala
kao na slabo i neuko dete, i prila ocu prvi put kao oveku koji je
pao. Kako, gde, zato, to ona nije mogla da razabere, ali sada je
nalazila sve vie potvrde za svoje strano i neverovatno saznanje.
Tih dana je njen otac prestao da izlazi iz kue, a doktor poeo da
zalazi u nju. Tata nije izlazio iz sobe, spremao je sa knjigovoom
Vesom neke spiskove i hartije, vodio neujne razgovore sa gazdama
koji su mu bili ortaci. A zatim je prestalo i to. Osim doktora i
najbliih roaka niko vie nije dolazio kod njih. Majka je
neprikriveno plakala povazdan. A kad su prvi put zaloili veliku
zemljanu pe, tata je legao u postelju. im bi se vratila iz kole,
sedala bi pored njega. Bio je omrao, potamneo, udan, onako
neo-brijan, golog vrata sa otrom jabuicom, zaarenih oiju. Niti je
on ta govorio niti je smela da ga pita. Samo je oseala potrebu da
sedi pored njega, sva kruta, stegnutih suvih usana, sa tankom crnom
borom meu obrvama, koja se nije vie rasturala.Jednog od tih ve
zimskih dana desio se neobini i sudbonosni zavet njenog ivota. Otac
je pozvao da prie blie, s naporom se uspravio, pogladio je po kosi
kao nekad i rekao joj mirnim glasom:- Vidi, sinak, valja da se ti i
ja porazgovorimo. Mislio sam da u se odrati i... poiviti i da te
neu morati ovako ostaviti. Ali sad, tako je! Ti si moje pametno
dijete i treba da zna sve, a doi e vrijeme pa e i bolje razumjeti.
Ne, nemoj plakati, nego sluaj i zapamti ovo to ti tata kae. Ti si
od sada sebi i otac i majka, jer mama zna kakva je, dobra ali meka.
Neu vas osramotiti, jer sam ispunio i one obaveze koje nisam morao,
to dobro zapamti, ali ne mogu vam nita ni ostaviti, osim ove kue u
kojoj smo, magaze u uriluku i tvoga osiguranja kod Adrije koje
dospijeva za tri godine, kad ti bude u osamnaestoj. To ti je za
udaju ili za ivot, kako bude ti htjela i odluila. Ne, nemoj
plakati, ti si moj veliki sin, sve e ti lijepo i pametno izvesti i
urediti. Gazda Mihailo, na kum, bie ti tutor; sluaj ga i potuj, ali
ve sada poni da se navikava da svojom glavom misli i prosuuje i
sama svrava svoje poslove.Tu se otac ispravi jo bolje u postelji,
primae lice njenom uhu i stade da joj govori mirno i sveano udne
stvari neobinim recima. Samo bolovi, koje je neprimetno savlaivao,
prekidali su na mahove njegov govor. Taj govor je bio jedan od onih
monologa koje ljudi izgovaraju u trenucima velikih stradanja ili na
samrtnom asu, kad se svet i ljudi vide u jednostranom, izuzetnom
osvetljenju. A ona ga je sluala suvih oiju, bez jecanja i plaa, sva
pretrnula od veliine trenutka u kom se pred njom otvara jo
maglovita ali celokupna tajna ovekovog ivljenja u drutvu.- Sama
ostaje, jer nee majka o tebi brinuti nego ti o njoj, zato treba da
zna i dobro zapamti ovo to u ti kazati. Treba da zna, jednom
zauvijek, i da nikad ne zaboravi da je svaki ovjek koji ne umije da
uredi odnos izmeu svojih prihoda i rashoda onako kako ivot od njega
trai, unaprijed osuen na propast. Ne vrijedi ti ni naslijediti ni
stei ni imati, ako to ne umije. Tvoji prihodi ne zavise samo od
tebe nego od raznih drugih ljudi i okolnosti, ali tvoja tednja
zavisi jedino od tebe. Na nju treba da ide sva tvoja panja i sva
tvoja snaga. Tu mora biti nemilosrdna prema sebi i prema drugima.
Jer nije dovoljno otkidati od svojih elja i potreba; to je manji
dio tednje; nego treba prije svega zauvijek ubiti u sebi sve one
takozvane vie obzire, gospodske navike unutarnje otmenosti,
velikodunosti i boleivosti. Na te nae slabosti1617koje ljudi, da bi
nas zavarali, nazivaju najljepim imenima, svak rauna kad nam
prilazi; one gutaju sve plodove naih sposobnosti i napora, one su
ponaj ee uzrok naeg doivotnog robovanja siromatvu ili ak nae
potpune propasti. Sve to valja bezobzirno iz due iupati, jer tednja
treba da je nemilosrdna kao ivot sam. Ja sam u svom ivotu drugaije
mislio i protivno radio. Zato sam i propao. Ali sada, kad sam
progledao oima, htjeo bih da moja propast poslui tebi kao primjer i
opomena. Znam da e te sve u tebi i oko tebe gurati i nagovarati da
drukije radi, ali ti ne smije popustiti. Radi koliko moe i kako
hoe, ali tedi, tedi uvijek, svuda, na svemu, ne obzirui se ni na to
i ni na koga. Jer, na je ovdanji ivot takav da se ljudi ne dre i ne
podiu radom nego tednjom. I jer treba da zna da su ljudi i dobri i
savjesni prema onima koji od njih ne zavise i nita ne trae, ali im
se vee i doe u zavisan poloaj, sve prestaje, bog i dua, rod i
prijateljstvo, obraz i obzir. I zaustavljaju se samo pred onim to
vrsto dri u svojim rukama, i to samo u onoj mjeri i za onoliko
koliko iznosi ono to ima i sa koliko ga vjetine i snage umije da
uva i brani. Pamti dobro: svi su nai osjeaji i obziri samo nae
slabosti i njih vreba i na njih cilja sve oko nas. Odmalena se
navikni da ti nimalo ne laska kad te hvale i da ti ni najmanje ne
smeta kad te nazivaju tvrdicom, bezdunim i samoivim stvorenjem.
Prvo je znak da treba biti na oprezu, a drugo da si na pravom putu.
Ne uspijeva kod ljudi onaj ko je dobar i izdaan, nego onaj ko je
sposoban da ne bude ni jedno ni drugo, a da mu ljudi ne mogu nita.
A to svijet hvali dobre i izdane ljude, to je zato to od njih i
njihove propasti ivi. Ali ti zarana naui da se nikad ne da zbuniti
ni zavesti rijeima; gledaj samo stvar0 kojoj se radi a ime kojim je
ljudi nazivaju ostavi onima koji su ga izmislili da bi zavarali
tvoju panju. Ko sebe potuje i svoje uva, toga svi uvaju i potuju;
na drugo se ne moe osloniti. Zato, svoje gledaj, tako da, po
mogunosti, nita to je tvoje nikad, ni za jedan minut ne,doe u
zavisnost od dobre volje drugih ljudi. Teko mi je to moram da te
ostavim suvie mladu i jo neiskusnu u ovom svijetu koji sam tek
sada, potkraj svoga ivota upoznao, ali ti moe da mi olaka taj bol,
ako vidim da si shvatila ovaj moj savjet i ako mi da rije da e ga
zapamtiti1 uvijek i u svemu njega se drati.Tu se bolesnik zagrcnu,
a devojica, ne mogui vie zadrati suze, brinu u pla, ali on je naglo
privue sebi i tako u zagrljaju, sva ustreptala, ona mu se zakle da
e tedeti tvrdo i nemilosrdno, dok je s majkom, kad se uda ili
ostane sama, bez obzira na to kakav e pravac njena sudbina uzeti,
da nee pustiti svoj ivot iz svojih ruku ni dozvoliti da bude rtva
svojih slabosti ni ljudske pohlepe.Dva dana docnije njen otac je
umro. Izdahnuo je, tano u podne, okrenuvi se zidu i ne rekavi ni
tada, kao ni pre toga, nikome nita, ni18jednu jedinu re aljenja na
sudbinu ni na ljude. A niko nije tano doznao ta se odigralo izmeu
oveka koji umire i devojice iji ivot tek nastaje, ni kakav je
opasan amanet otac svojoj keri ostavio.Tada je otpoeo nov ivot.
Devojica koja je tek navravala petnaestu godinu, i do tada povuena,
uozbiljila se i povukla u sebe potpuno. Krajem kolske godine
napustila je Viu devojaku kolu u kojoj je bila zavrila peti razred.
Posle godinu dana, kad je dala ocu parastos, skinula je crninu,
popustila i produila svoje stare haljine i pre nego to se estito i
zadevojila poela je da lii na otru, na samu sebe usredsreenu
devojku koja zna ta hoe i samo o tome vodi rauna, ne obzirui se na
ono to joj svet nudi ili namee.Roaci su nastojali da je trgnu,
razvedre i skrenu sa toga puta. Pozivali su je, izvodili u druge
kue na posela i porodine sveanosti. Ona je jedno vreme poputala.
Odlazila je meu vrnjakinje i vrnjake i tu je stisnutih usana sluala
njihove pesme, kao tue i nerazumljive, i njihov smeh, onaj zarazni,
bezrazloni smeh, koji je skupocena esencija mladosti, i koji se po
vrednosti moe samo sa zdravljem uporediti. Smejala se i ona, ali
samo miiima na licu, ne tuno ni brino, nego odsutno i neiskreno.
Kratka, crna bora meu veama ostajala je pri tom nedirnuta. Isto
tako niko je nije mogao naterati da ui igranje, da pozove drugarice
na neko veselje kod sebe, i da nabavi nove haljine koje je moda ve
odavno traila. Jo tako mlada, ona je stajala meu svojim
vrnjakinjama kao ve gotov i zavren tip ene. Po udnoj logici
drutvenog ivota i enske naravi, ona nije odbijala od sebe
drugarice, nego naprotiv. to je njena nonja bila vie zaostala i
uboga i njeno dranje manje enstveno i privlano, to su sve vie rasle
simpatije lepih i doteranih drugarica prema njoj. Glatko zaeljana,
bez pudera na licu, sa rukama bez rukavica, uvek u istoj zastareloj
haljini i iznoenim cipelama, ona je bila hvaljena i voljena, moda
jedina sarajevska devojka kojoj niko nije imao nita da zameri ni
prigovori. Ali pored toga svi su se vrlo brzo navikli da je ne
smatraju mladom devojkom i ne uzimaju u obzir kod organizovanja
balova ni u ljubavnim intrigama, ni u onim promenljivim ali vanim
kombinacijama sa veridbama i udajama. Jer, ko se sam odvoji od
drutva, drutvo ga iskljui bez aljenja i bez mnogo nutkanja, i jo se
pobrine da mu zauvek onemogui povratak, sve da se i predomisli.Jo
koju godinu nastojali su roaci i poneka drugarica da je okrenu i
nagovore da odustane od svoga osobenjatva i da uhvati korak, dok je
jo vreme, sa ostalim vrnjakinjama. Ona je samo slegala ramenima,
sme-kala se, i mirno nastavljala svoj nain ivota.Meu onima koji su
najee nastojali da je uvedu u drutvo i naviknu na drutveni ivot i
zabave, bio je njen ujak, Vladimir Hadi-Vasi, dajda Vlado.19Njena
majka je imala etiri brata. Najstariji od Hadi-Vasia, ore, otiao je
jo u ranoj mladosti u Beograd; tamo je stekao, zatrgovio se i
oenio. Druga dvojica, Vaso i Risto, vode zajedno njihovu staru
sarajevsku firmu i ive kao to su im iveli i stari. Najmlai brat
Vladimir svrio je trgovaku kolu, ali nije ni pomiljao da sa
starijom braom radi, nego je iveo kao gazdi i gospodii koji voli
skupe zabave i lepe stvari. Bio je svega etiri godine stariji od
Rajke, jer on se rodio na tri godine pre nego to se njegova sestra,
njena majka, udala. Takvi su sluajevi bili esti u nas nekad, kad su
ene raale mnogo dece i kad su se devojke mlade udavale. Pamti ga
kao dete, ali joj se najee javlja u seanju kao mladi u devetnaestoj
godini, visok, plav, lep, nasmejan, srdaan i pun ivota. To je bilo
prvih godina posle oeve smrti.Bili su prisni prijatelji. On je bio
prema njoj dobar i paljiv, sa bratskom nenou i oinskim staranjem.
Sa njim je izlazila na prva veernja posela i zabave po roakim i
prijateljskim kuama, od njega je primala najlepe darove. Nikad do
tada ni posle nije vie videla oveka koji je tako strasno voleo da
daruje i tako vesto umeo da izabere za svakoga onaj dar koji
najbolje odgovara njegovim eljama i koji e mu najvie radosti
priiniti. Jeste, divan je bio, ali od boga proklet, svakome
prijatelj, samo ne sebi. Evo, dan-danas, posle vie od trideset
godina, ona moe da zadrhti od seanja na tog veselnika i da se
rastui od pomisli na njegovu nezdravu i neodoljivu strast da se
razdaje, da rasipa oko sebe snagu, zdravlje, novac, imanje, na onu
samoubilaku brzinu kojom je sve to odbacivao od sebe u
nerazumljivoj elji da se lii svega, da ostane go i sam; kao da je
svaka stvar koju je imao dobivala za njega punu vrednost tek kad je
pokloni i ugleda u tuim rukama. Evo i sada moe da oseti onu
materinsku nenost koju je imala prema njemu; i sada moe da je
dotakne ona ista laka nesvestica koja ju je hvatala pred tim ivim
vrtlogom raspikustva, ludog troenja i lakomislenog bacanja. Jer,
iako joj je bio ujak i neto stariji od nje, uvek joj se inio kao
malo i nejako dete, koje samo ne ume da se snae i pomogne, kome bi
trebalo samo ruku pruiti pa da iz tog vrtloga izie, ali niko to ne
moe i ne ume da uini, pa ni ona sama. A alost je i grehota gledati
ga kako propada.Svega nekoliko godina je iveo takvim ivotom taj
svetli mladi, raspusnog ivota a aneoskog izgleda, i za to vreme je
uspeo da strai i razda sve svoje i samog sebe. U dvadeset i treoj
godini umro je od tuberkuloze, to je bila milost sudbine i velika
srea za njega, jer je teko i zamisliti kako bi izgledao njegov ivot
bez mogunosti da troi i dariva. A bio je ve pri kraju.U celoj
porodici je ivela uspomena na njega kao zastraujui primer za mladie
koji dorastaju. A za Gospoicu on je ostao i do dana dananjeg njeno
najnenije i najstranije seanje, veito i veito nereljivopitanje,
kako je moguno da se u jednom oveku nau, nerazdvojno povezane,
najoprenije osobine i duha i tela: darovitost, lepota i dobrota sa
neradom, sa razvratom, sa raspikustvom koje granii sa ludilom. ovek
koji joj je bio najdrai u ivotu imao je u neprirodnoj meri onaj
porok koji je za nju tei od svakog greha i crnji od smrti same.
Rasipnost! Kako se moe biti onako bogat svim i svaim, i u isto
vreme onako rasipan bez mere i smisla? Ako ima neto to je vie i
svetlije u ovom njenom ivotu, sainjenom od sitnih briga, tednje,
rada i prkosne samoe, to je seanje na toga ujaka. U tom seanju
sauvalo se ono malo nesebinog bola i iste, enske nenosti za koliko
je ona po svom osobe-njakom i surovom nainu ivota i po svojoj
nastranoj prirodi bila sposobna.U ovoj njenoj svagdanjoj i
neprestanoj borbi protiv svakog troka i davanja, u toku mnogih
godina, uvek se javlja njegov lik, zagonetan i straan a blizak i
drag kao roeni. Evo i sada, u prvom sutonu koji slazi i uvlai se
meu ice koje ona naizmence hvata i isputa, iskrsava dajda Vlado i
to, kao uvek, ni tuan ni nesrean, kakav bi trebalo da je, nego
divan, radosno i dobroudno nasmejan, nesebian, pust i po-roan. Ona
ga otro gleda, sa velikom tugom i potpunim nerazumeva-njem, ali bez
straha. Takav je kakav je uvek bio - grenik! - i kakav e veno
ostati. Njegove plave oi, pune nemirna sjaja, gledaju u
sabesed-nika kao da ele da se rastoe i daruju; i onaj talas svetle
kose iznad ela sja i treperi, kao da hoe da se razlije i netedimice
razaspe u prostoru.Kao kroz neobian san jasno ga vidi takvog, tu
pred sobom. Osea potrebu da vikne, da ga dozove i zaustavi na tom
putu samounitenja, ali on prolazi, nasmejan, lak, nezadrljiv u
svojoj samoubilakoj odluci da se ludo razda sav, na najgori i
najnedostojniji nain, kome treba i kome ne treba.I Gospoica je
zaista lako ciknula, jer se hvatajui ice na arapi ubola iglom u
kaiprst leve ruke. To je razagnalo prisen iz mladosti, prenulo je
iz sna i vratilo za trenutak sadanjosti i stvarnosti.U sobi se
hvatao polumrak. Hladno i pusto posle svetle vizije. Slab i nemoan
izgleda svaki napor da se uva i tedi kad u isto vreme toliki drugi
netedimice rasipaju, zakidaju i otimaju. Tuno i beznadno je boriti
se protiv toga, a nemogue odustati od borbe i predati se. Ponovo
poinje da krpi. Vatra u pei se gasi. Tama osvaja sobu. Gospoica se
sve vie primie prozoru a od toga joj biva sve hladnije. Pomisli da
zapali svetlost, pa se odmah predomisli, savlada, i produi da radi
i napree oi u borbi sa mrakom. Tako prolazi pet minuta. Sat glasno
kuca uteene sekunde. Sa zadovoljstvom pomilja: eto, da sam maloas
popustila prvoj elji i zapalila svetlost, dosada bi ve pet minuta
nepotrebno go-rela; a evo, sa malo napora jo se i sada vidi i
razlikuje svaka ica. Ah,2021zna ona to dobro, uvek se moe neto
utedeti i otkinuti od svega, od vremena, od toplote, od svetlosti,
od hrane, od odmora. Uvek, i onda kad ve izgleda da je zaista
nemogue.U tim mislima Gospoica sa nasladom troi oni vid umesto
elektrine svetlosti, dok joj ne udare suze i mrak ne pomea ice. Sad
se zaista ne vidi. Ali pre nego to upali svetlost, ostade tako za
nekoliko trenutaka, sa rukama skrtenim nad poslom, sa bolnim ali
uzvienim oseanjem da su krajnje granice tednje ipak nedostine. To
je samo rastui, ali ne obeshrabri. Ma kako da su daleke, ma i
nedostine bile, ipak su one dostojnije napora, odricanja i rtava,
nego ma koji drugi cilj koji ovek moe sebi da postavi.Ovako u prvom
mraku to joj dolazi potpuno jasno i razumljivo, oiglednije nego
danju, kad sunce sja, ili nou, kad svetlost gori.U njenom sadanjem
ivotu bez spoljnih dogaaja i vidljivih pro-mena, kao na vedrom
danu, sve je jasno, i daljine izgledaju bliske. A u ovoj polutami,
pored ugaene pei, nad svrenim poslom, sve postaje jo jasnije i
ivlje. Prolost se primie, seanja iskrsavaju sama. Ceo ivot, od
njegovih prvih poetaka, to jest od oeve smrti, promie pred njom.
Ona voli da se sea tih svojih poetaka. To je lirsko doba njenog
ivota.Jer, i najvee pustinje imaju svoje prolee, pa ma kako kratko
i ne-primetno bilo.Tad je jedan san imao vlast nad njom i
ispunjavao je matanjima. Naravno, ne matanjima o ljubavi ili
provodu, nego o sredstvima i nainima kako da se novac stee i steeno
uvea i sauva.A seanja, kad se jednom krenu, ne zadravaju se kod
poetka.22IIPrvi meseci posle oeve smrti bili su tuni ali
velianstveni kao muzika posmrtnog mara, koja je tuna, ali u isto
vreme i radosna to je ivot takav da moe i da ivi i da smrtno
tuguje.Ve tih dana je Rajkin ivot poeo da uzima svoj pravac,
neoekivano, naglo, i zauvek.Tada je bila jo posve neobina stvar da
ensko stvorenje, i jo u ovim godinama, samo svrava svoje poslove i
lino obilazi nadletva i pregovara sa poslovnim ljudima. Ali njen je
sluaj smatran izuzetnim i priman kao takav. Svi su dobro poznavali
tu mravu devojku, sa arkim, crnim oima i utim licem, sirotinjski
odevenu, bez ikakve veze sa modom i enskom potrebom za kienjem i
ulepavanjem. Svi su znali da je njen otac, gazda Obren, propao i
umro kao rtva svoje dobrote i svoga starog i starinskog shvatanja
trgovake asti. I svi su je tako primali. A ona se u punoj meri i
koristila time. Bez jedne izline reci i bez osmejka, ona je
dolazila pred svakoga sa skromnim molbama ili odreenim zahtevima. I
svak je nastojao da izie u susret i pomogne toj tunoj devojci na
iju se kuu sudbina naroito okomila. Tako je uspe-vala da izvri
mnogu korisnu konverziju i zaobie mnogu strogost zakona. Za
Gospoicu su se nalazila najpovoljnija i najblaa moguna reenja, njoj
su davani korisni saveti koji se jednom poslovnom oveku nikad ne
daju. Na taj nain ona je s vremenom uspela da vrlo povoljno23raisti
stanje koje je ostalo iza oca, da osigura mnoge dubiozne pozicije
iz njegovog knjigovodstva, da naplati potraivanja koja su odavno
smatrana izgubljenim i da unovi papire koji su kod drugih leali
umrtvljeni u kasi.U tim poslovima bili su joj od velike pomoi njen
tutor i kum, gazda Mihailo, i direktor Banke Union, Dragutin
Pajer.Gazda Mihailo je bio ovek boleljiv i umoran, potomak stare
sarajevske trgovake porodice u kojoj je tuberkuloza imala svoje
stalne rtve, ali nikad nije uspela da je potpuno zatre. Uvek je
poneko iz njihove porodice bio na leenju u nekom sanatorijumu u
austrijskim Alpima ili na moru najpre od sinova i keri a sada i od
unuadi. I u poslovnom pogledu poloaj njihove kue bio je teak i
zamren. Ali najvea i nekazivana gazda-Mihailova muka bio je njegov
najstariji sin. Taj tihi i neobino daroviti mladi, svetaki nenog i
lepog tela a nemirnog duha, bio je prvih est godina najbolji ak
sarajevske gimnazije, udo od deteta, ali tada je poeo da pie
stihove, zapustio kolu, i jo pre mature pobegao u Srbiju. Sada ivi
u Beogradu kao pesnik i boem. Dugo vremena je ila opirna i uzaludna
prepiska izmeu oca i sina, ali sada je i ta veza odavno prekinuta.
Bolest, tuga za sinom i poslovne brige oslabili su gazda-Mihaila i
istroili, ali su elom njegovom liku dali neko bolno dostojanstvo;
njegovo lice sa velikim, smeim oima koje su uvek sjajne od svega to
oveka titi i boli, a to ugled i pristojnost trae da se preuti,
podsea na likove panskih slikara zlatnog veka.Taj gazda Mihailo je
inio sve da gazda-Obrenova udovica i erka ne ostanu bez krova i
hleba i da to manje osete nesreu koja ih je zadesila. U tome su ga
pomagali svi Srbi trgovci iz sarajevske arije, svi roaci i
prijatelji i potovaoci nesrenog gazda-Obrena. Meu njima se naroito
istakao jedan stranac, direktor Pajer iz filijale petanske Banke
Union. Taj ovek sa nemakim prezimenom bio je uistini neodreene rase
i bez prave narodnosti. Otac mu je bio Nemac iz Banata, nastanjen u
Osijeku, majka Hrvatica iz plemike porodice koja je mnogo drala do
svoje plemike titule. Ali njena baba po ocu bila je Rumunka, a baba
po majci Maarica. Obino se u takvim ljudima razne i nepomirljive
krvi bore i suzbijaju meu sobom, ali u ovom oveku one su mirno
tekle uporedo i davale neobinu i harmoninu celinu.Bio je visok, lep
ovek, sa proreenom prosedom kosom, sivih, velikih oiju, irokih,
mekih pokreta pri hodu i govoru. Bio je oenjen Maaricom, bogatom i
nastranom enom koja nije ivela sa njim, nego negde na svom oinskom
imanju u Maarskoj. Imali su jedinca sina, lepog deaka, koji je
takoe bio u nekom zavodu u Maarskoj. I po sposobnosti i po vezama,
Pajer je mogao odavno da bude na vanijem poloaju nego to je ovaj,
moda i jedan od glavnih direktora u baninoj24centrali, u Peti, ali
on ne samo da se nije otimao za to nego je po svojoj elji sedeo u
ovom Sarajevu, sa kojim se potpuno srodio i saiveo. Imao je ukusno
i bogato ureen stan u Logavinoj ulici. Bio je strastven lovac i
dobar igra tenisa. Imao je lepu zbirku starog oruja i narodnih
vezova, dobru biblioteku na nekoliko jezika; kupovao je stare slike
i pomagao mlade domae slikare ne kazujui nikad ta misli o njihovim
radovima. Banku, koja je bila jedna od prvih u Sarajevu i imala na
samom keju lepu, sopstvenu zgradu, vodio je kao uzgred, mirno, ali
dobro i paljivo.Direktor je bio ne samo u poslovnim vezama nego i u
dugogodinjem i iskrenom prijateljstvu sa gazda-Obrenom. Posle
njegove smrti on je smatrao za dunost da pomogne njegovu udovicu i
erku, i da im olaka da se snau. I inio je to jednostavno, mirno, i
bez mnogo reci, kao to je i sve ostalo u ivotu radio.Blagodarei tim
ljudima i Rajkinoj mukoj istrajnosti, zaostavtina gazda-Obrena
Radakovia likvidirana je s vremenom na najpovoljniji mogui nain i
sreno je reeno pitanje opstanka i izdravanja gazda-Obrenove
porodice.Svi gazda-Obrenovi poslovi izvan Sarajeva likvidirani su,
a firmu Obren Radakovi u Sarajevu preuzeo je njegov dugogodinji
poslovoa Veso Rui, s tim da radi na trei gro sa naslednicama.
Poslovi su, naravno, utanjili i opadali sve vie, ali na ulasku u
Veliki uriluk ostala je mala magaza, tesna, ista, polumrana i
prazna, sa velikim, starim natpisom iznad ulaza: Obren Radakovi,
komisiona i agenturska radnja. Sa svake strane pisalo je jo, u
zlatnom krugu: Osnovano 1885. godine, a ispod toga dodano je sada
sitnim, skromnim slovima: Vlasnik Veselin Rui.Taj gazda-Obrenov
Veso, kako ga je oduvek ceo svet zvao i koga ni sada niko nije zvao
gazda-Veso, proveo je vek svoj pored gazde i nalazio je, posve
prirodno, da i dalje ostane u senci njegovog imena, da sauva ono to
je ostalo i da poslui njegovoj porodici. Veso je bio siroe
nepoznatog porekla, odnekud sa sela, nedorastao, sitan, punaak i
bucmast, osav, tankog glasa, velike glave sa rumenim, pre vremena
zboranim licem. Taj mali ovek, koji je pored svog monog gazde
izgledao bez svoje volje i samostalne misli, bio je u stvari
istrajan, utljiv seljai. Nosio se skromno ali isto i lerx>. Imao
je enu Soku, isto tako sitnu, plavu i punaku kao to je i on. iveli
su na Varoi, u maloj kuici koja je pjevala od istoe i reda, beloj i
urednoj, sa cveem na prozorima i u minijaturnoj avliji. Dece nisu
imali i iveli su neujno i slono kao dve grlice.Sada, posle gazdine
smrti, on je povazdan sedeo u magazi, brian i sam kao siroe. Bez
oslona na gazda-Obrena, oseao se naputen i nejak, ali je njegova
pamet radila koliko je god mogla a sitne oi i male25crvene ruice
bile su neprestano u pokretu. I u ovoj nesrei on se pokazao ne samo
odan nego i, na svoj nain, mudar i vest.Ve prvih nedelja Rajka je
poela da navraa svakodnevno u ma-gazu. Tu je sa Vesom pregledala
knjige i raune i razgovarala o svemu. Bez reci, namrtena i mirna,
upoznavala se sa knjigovodstvom, trgovakom prepiskom i celim nainom
poslovanja. Uzalud su joj govorili da to nije posao za ensko
stvorenje ni za njene godine. Ona je provodila svakodnevno sat-dva
tu pored Vese, ne to ne bi imala poverenja u njega, jer to ne bi
nikad niko mogao ni pomisliti, ne to su to poslovi traili, jer njih
sada nije mnogo ni bilo, nego to je htela da ui, da sazna, da vidi
kako i sa te strane izgleda taj mehanizam u kome je njen otac
ostavio svoj ivot, a koji je ona sad sve bolje upoznavala obilazei
banke i nadletva i sreujui svoj i majin mali i nesigurni imetak. A
ve samo sedenje u polumranoj, hladnoj magazi, pored ovoga Vese koji
je izgledao kao iva uspomena gazda-Obrenova, njoj je dolazilo kao
sluenje zavetu koji joj je otac ostavio.Ali pored magaze i pored
onoga to je radila sa poslovnim ljudima i po nadletvima Rajka nije
zaboravljala ni kuu. I tu je s vremenom stala da sprovodi svoju
volju.Sad je kua u mojim rukama, rekla je sebi ve posle
polugodinjeg parastosa koji su dali ocu, i u isti mah osetila kako
joj nasred grudi zadrhta i zakuca neto do bola slatko i uzbudljivo
kao neko drugo, monije srce.Najpre je majci izloila svoj plan o
nainu voenja kuanstva, ali ne ceo nego samo onoliko koliko se na
nju odnosi i koliko ona mora da zna.- Tatina je elja da tedimo i da
tako bar donekle popravimo zlo koje su nam ljudi uinili. Ja sam mu
to obeala. Sa tim treba otpoeti odmah. Od sada se nee loiti velika
vizitna soba, a ni zemljana pe u predsoblju. Loiemo tvoju spavau
sobu, u njoj e i inae provoditi dane. Za poslugu, hranu i sve
ostalo ja u voditi brigu od sada. Ti se odmaraj i gledaj runi
rad.Gospoa Radojka je plakala, kao to bi tih dana plakala ma ta da
joj se kae. Nije jo ni shvatila puno znaenje tih reci.Idueg meseca
Gospoica je pozvala Simu, momka, koji je radio oko konja i krave,
cepao drva, nosio vodu i obavljao sve one grube poslove koje jedna
trgovaka kua zahteva. On je od gazda-Obrenove enidbe u ovoj kui.
Sam je, bez ene i porodice, krupan, priprost i dobriina, kao
stvoren da bude veno sluga i da ivi ivotom svojih gospodara. Stao
je pred nju, tarui levom rukom svoje smee, rastresene brkove.-
Simo, zvala sam te da ti kaem da se sa tatinom smrti u naoj kui sve
promijenilo. Ljudi su nam uzeii i to je njihovo i to je nae. I
stoga i mi moramo da gledamo kako emo i ta emo.26- Pa, gospojice
Rajka, gledaemo.- Moraemo - nastavljala je devojka kao da ga nije
ni ula - prodati i konja i kravu, i zato nam nee trebati ni momak.-
Kako?- I htjela sam da ti kaem da ovdje moe ostati do 1. januara i
da trai ve sada sebi mjesto.Simo se okrenu i pogleda oko sebe, kao
da trai nekog odraslog i razumnog pored ove devojice koja ne zna ta
govori.- Pa ja sam mislio da vama ba sada treba muka glava u kui.
Ja vas za plau ne pitam. Sedamnaest godina se navrilo o Mitrovu dne
kako sam doao kod pokojnog gazde. I zbog njega, biva, ja vas i
gospoju ne bih ostavio za ivu glavu, pa kad bih o hljebu i vodi
ivio.Glas mu se zamrai i oi napunie senkama.Devojka oseti kako joj
u grudima neto zaigra, neto i slatko i opasno, kao kad se ovek
naginje nad veliku dubinu. To je pokoleba, ali odmah zatim pomisli
da je to jedan od onih trenutaka slabosti o kojima joj je govorio
otac na samrti, ispravi jae glavu i ree hladno, otrije nego to je
htela:- Znam ja, Simo, da si ti uvijek dobar bio i da te je tata
volio, ali sad nastaju takva vremena za nas da je bolje da to prije
trai sebi mjesto.Krupni ovek izie zbunjeno i tuno, a devojka pozva
kuvaricu Re-ziku. I ona je ve est godina u kui. Snana ena, malo
otra i samovoljna, kao sve dobre kuvarice na svetu. Devojka se jo
jae ukruti i ispravi, kao za veliku probu.- Rezika, ti zna da smo
sa tatom izgubili sve. I ivot u kui mora da se mijenja. Vie nee
biti kod nas ni gostiju ni velikog kuhanja. Tvoj e posao biti od
sada manji, a i ja u pomagati u kui. Mi skupu poslugu ne moemo vie
plaati. imi sam ve otkazala. Tebe bismo mogli zadrati, ali sa
dvadeset kruna mjeseno, umjesto dvadeset i etiri kao do sada. Ako
ti je pravo tako, ti bi mogla da ostane. Razmisli do sutra, pa e mi
kazati. Novac za kune potrebe odsad e biti kod mene. Za prvo
vrijeme ii emo svako jutro zajedno u ariju.Nastalo je zaprepaenje i
prava uzbuna ne samo u kui nego i u su-sedstvu i meu najdaljim
roacima i poznanicima. Razne rodice su opo-minjale majku da ne puta
da joj ovo nezrelo i samovoljno devoje gospodari u kui. Ali majka
je umela samo da plae ili da se smei. Doao je gazda Mihailo i
savetovao da se ne nagli, jer stanje jeste teko, ali opet nevolja
nije tolika da se kua potpuno zatvori. Devojka je mirno odgovarala
da ona najbolje zna ta joj je otac kazao na umoru, i ako jo nije
punoletna za druge odluke, u svojoj kui moe da radi i rasporeuje
kako hoe.O novoj godini, Simo je zaista napustio kuu. Rezika je
ostala jo dva27Imeseca, sa smanjenom platom, ali vie nije mogla
izdrati. Gospoica je ila sa njom u ariju, gde je svakim danom
smanjivala izdatke, otkidajui i od koliine i od kakvoe kupljenih
namirnica. Najposle, Reziki je prekipelo. Plaui se oprostila sa
gospoom, a zatim je po komijskim kuama priala da bi voleia sluiti
eskadron husara nego ovo udovite od deteta, koji e u priu ui ako
ovako produi.Gospoica je uzela jednu devojicu za ceo kuni posao.
Ona je sada sa majkom vodila kuhinju. Roaci i drugarice, koji su je
u poetku savetovali, zamorili su se pred njenim uporstvom i pustili
je da radi po svojoj glavi. A ona je radila sa planom i
strpljenjem. Svaku svoju odluku izvodila je brzo i neumoljivo, ali
je o njoj dugo razmiljala pre nego to bi je donela, a izmeu
pojedinih odluka putala je da proe dosta vremena; vreme joj je
pomagalo u ostvarenju donesenih i u donoenju novih.Dok je bio iv
njen ujak, dajda Vlado, on je jo mogao da je odgovori od neke
preteranosti u tednji i da je natera da odrava koliko--toliko vezu
sa svetom. Svojoj sestri, njenoj majci, on je donosio poklone, kako
bi to manje oseala stisnutu ruku i strogu ud svoje keri. Sa njim je
jo moglo biti i smeha i ale, jer to je bio jedan od onih ljudi
kojima se teko odbija ono to trae a lako prata ono to pogree. I
sama borba koju su on i Rajka neprestano vodili zbog njene tednje i
njegovog rasipanja bila je radosna i dobroudna.Kad ga najmanje
oekuju, on bi banuo u kuu. Rajku bi zatekao u tekom poslu, povezane
glave, prasnu i aavu do lakata.- Ajde, spremaj se. Doao sam da te
vodim na Benbau, na sladoled. Ima tamo itavo drutvo.- Bog s tobom,
vidi kakva sam! Lijep dan, pa sam uzela da pretresem i oistim
tavan.- Tavan nee pobjei. Nego, oblai se! Fijaker eka.- Fijaker! E,
tako mi boga, ti si zreo za ludnicu!Pogleda kroz prozor i vidi
nove, sjajne koije i koijaa sa crvenim fesom na glavi i cvetom na
vrhu bia. Sama pomisao da je koija pogoen na sat i da sa svakim
minutom ekanja troak raste, zadaje joj nepodnoljiv bol, kao da krv
od nje odlazi kap po kap. Pokriva lice rukama, da ne gleda ni njega
ni taj prokleti fijaker i cikne da bi nadvikala njegov smeh.- Neu,
neu da vidim ni tebe ni njega. Vlado, ozbiljno se ljutim.- Ajde, iv
ti ja!- Bolje da ne ivi kad si takav.Ali ko moe u njegovom
prisustvu da se istinski srdi i zadri ozbiljanizraz /Po sobi
nastane trka i smeh i otimanje. Najposle se pogode: da on otpusti
koijaa (jer to skupo ekanje ona ne moe da podnese), a ona e28se
umiti i obui. I onda odu peice kroz varo. On, lep, nasmejan, u
belom odelu od japanske svile, sa ruom u rupici od kaputa, a ona,
mrka, usukana, sa frizurom koja nema imena i sa suknjom koja je dua
pozadi nego spreda.Deavale su se jo lue i udnije stvari, jer sa
njim nije nikakvo udo bilo iskljueno i nemogue. Jednog jutra
osvanuo je kod njih u kui, neispravan, praan, nasmejan, sa malim
jagnjetom u naruju. Uvijek mi govorite da ne radim i ne privreujem
kae smejui se evo posvetio sam se ozbiljno trgovini i
poljoprivredi. Donosim vam prvi plod moga rada.A kad je seo i
ispriao sve, videlo se u emu je bila stvar.Sa dvojicom drugova,
ovakvih kao i on, otiao je na Vrelo Bosne. Tu su uz pie i svirku
presedeli elu no. (ta je ljetna no? Nita. Dok se okrene proe!) A u
zoru su krenuli u fijakeru natrag u'Sarajevo. Putem su naili na elo
stado ovaca od kojih su se neke tek bile ojagnjile. Njihov fijaker
je teko prodirao kroz gustu, ustalasanu masu koja je mirisala na
vunu, mleko i prainu. Najpre su se ljutili zbog toga, a onda je
stvar poela da im biva zanimljiva.Mladii koji su proveli no uz
pesmu i pie imaju u takva letnja svitanja iroko srce i veliku elju
za podvizima. Nema te misli koja im u takvim asovima ne moe na um
pasti i koju oni nisu spremni da ostvare. Jedan od drugova uini
predlog da zajedniki kupe elo stado ovaca, da ga oteraju u Sarajevo
i prodaju, a zaradu da podele. Sva trojica se oduevie. ovek koji je
terao ovce bio je najamnik i rekao im je da je gazda u Alipainom
Mostu. Kad su stigli do hana kod Alipainog Mosta, naili su na
jednog debelog i lukavog seoskog pekulanta, koji je najpre odbio tu
ponudu veselih gospodskih mladia. Ali kad su oni ozbiljno i uporno
traili da se posao svri, on poe da podie cenu. Stvar se svrila
fantastinom prodajom, bar trideset odsto skuplje od pijane cene.
Mladii su istresli sav novac to su imali pri sebi, kupili ezdeset i
jednog brava sa jedanaestoro jagnjadi, i poterali svoju stoku put
Sarajeva. Ali ve putem su se ohladili i pokajali jo pre nego to su
stigli u varo. Kako je bio pazarni dan, svratili su na stoni pijac.
Tu su tek videli da nije lako prodati toliku stoku odjednom. Kad im
je sve dosadilo, ostavili su oveka da izvri prodaju. Naravno, sa
neizbenim gubitkom.Rajka se smejala ovoj ludosti i plakala od jeda
zbog lakomislenog gubitka i igre ovih mladia koji bi ve trebalo da
su gazde i domaini. Jednako je htela da zna koliko su platili ovce
po komadu i koliki e biti gubitak. Ali Vlado se smejao i umesto
svakog odgovora unosio joj svoje belo, mirno jagnje u lice.To
jagnje je ostalo u njihovoj kui, pripitomilo se i kao neko
psetance29ivelo sa njima. I toliko su ga zavoleli da nisu imali
srca da ga zakolju, nego su ga prodali kasapinu.Zatim je dola
poslednja dajda-Vladina godina, dvadeset i trea godina njegovog
ivota, runa, teka, sa dugovima, parnicama, zaple-nama, sve gorim
ivotom i, na kraju, sa boleu. Umro je u Dubrovniku, u hotelu,
potpuno sam; zaguila ga krv, drugog dana po dolasku. Hotelska
posluga mu je raznela i ono malo stvari od vrednosti to je jo imao.
I za umiranje je izabrao najskuplji nain koji postoji!Posle toga,
Rajka se usamljivala sve vie, ni sama ne zna kako to, ni kada, ni
zato. I najblie drugarice su je sve rede viale. Prijateljice njene
majke dolazile su jo jedno vreme. Ali kad je videla koliko se kafe
i eera troi kod tih dokonih razgovora, Rajka je poela da zakljuava
kuhinjski orman a klju da nosi sa sobom. Tako su i one poele da
izostaju. Jedino su roaci i rodice, i sa oeve i sa materine strane,
jo nailazili, po snanim zakonima rodbinskih veza, koje kod nas
traju i onda kad sve ostalo pone da poputa, i po drevnom naelu svih
naih graanskih porodica: kakav je da je, na je. Dolazili su sa
zlovoljom i sa bojaznima svake vrste, pitajui se vazda na kakvo e
neprijatno iznenaenje ovoga puta naii. Jer ta kua, koja je nekad i
zarila i blistala onim toplim izobiljem koje ne zavisi toliko od
bogatstva koliko od srca i uroene blagorodnosti domaina, sada je iz
godine u godinu bivala sve hladnija i neprijatnija. Nijedna stvar
nije iz kue iznesena, ali sve ono to se upotrebom troi i to se
moglo skloniti, sklonjeno je dalje od ljudskih ruku, nogu, a po
mogustvu i pogleda. Gospoici je izgledalo da stvari koje su
zatvorene po ormanima i sanducima tede sa njom zajedno, dok se od
onih koje su u upotrebi gubi svaki dan pomalo, jer svaki dodir,
svaki pogled tuih oiju skida sa njih poneto. One prve su joj
dolazile kao kapital koji se sakriven plodi, a sve druge kao
glavnica koja se, otkrivena i nebranjena krnji i topi, i sama se
troi i izaziva nove trokove oko sebe. Ali i ono to je ostalo u
upotrebi menjalo se na neki neobjanjiv nain. Sve su stvari stajale
kao pozavaene meu sobom. Ne moe se kazati da je kua bila neista i
zaputena, ali je isto tako bila daleko od one svetle i zdrave istoe
koja bleti i peva u srenim kuama, jer tvrdienje je jedna od onih
strasti koje s vremenom vuku za sobom i fiziku prljavtinu. Ovde se
jo ivelo od ranije istoe. Ali su se ve javljali prvi znaci. U svima
prostorijama i oko svake pojedine stvari neprimetno se zgunjavala
atmosfera mrke amotinje, hladne i skamenjene mrzovolje. Sve to se
nalazilo u ovoj kui gubilo je polagano ali stalno, sa svakim danom
i satom, poneto od svoga sjaja i ivotne topline i prevlailo se onom
jedva primetnom sivom skramom koja prethodi neistoi. Na prvi pogled
videlo se da se ove stvari iste samo onoliko koliko je potrebno da
se ne moe kazati da su prljave; bilo je jasno da se30od njih ne
trai nita vie do ono emu imaju da slue i bez ega se ne moe biti.
Takav izgled primaju s godinama predmeti i prostorije u tekijama,
nekim manastirima ili kod osobenjaka samaca koji samo za jednu
misao ili jednu strast ive. A takve kue svak zaobilazi i zalazi u
njih samo po nudi.Osim roaka u kuu su jo dugo vremena dolazili i
prosjaci. Treba znati da su tadanji sarajevski prosjaci bili jo od
one naroite vrste prosjaka kakvi postoje u svakoj istonjakoj
varoi.Postojanje prosjakog reda ljudi predstavlja, uistini, jednu
od onih ustanova koje su zasnovane na osvetanom praznoverju i na
lukavom raunu, a u kojima bogati ljudi nalaze jevtino umiranje
savesti kao i prosjaci svoj neposredni interes. Ali nae staro
graansko drutvo nije na tu stvar tako gledalo. Za njih to su boji
ljudi, opta briga i svaija dunost. Razna sirotinjska deca, sakata i
nesrena od roenja, sa ispruenom rukom i nestalnim pogledom,
naizmence zlim i bojaljivim. Glu-voneme, maloumne ili ponesreene
ene koje ne mogu i po optem shvatanju i pristanku i ne treba da
rade. Iznemogli a vedri starci, zarasli u bradu, u odelu od samih
zakrpa, sa torbom na leima i tapom u ruci; oni lie na samog Gospoda
iz pria koji je, preruen u prosjaka, krenuo svetom da kua ljudska
srca, da izvidi ko je dostojan da bude bogat i srean i ko nije. Svi
su oni za svaku bogatu ili samo imunu kuu neka vrsta dobrih duhova,
iv dokaz da blagostanje i napredak traje u toj kui. U njima imuan
svet gleda potvrdu neshvatljivih ali venih odluka bojeg promisla
prema kome jedni ljudi imaju svega i imae uvek, a drugi nemaju i
nikad nee imati, iako im ceo svet, boga radi, daje.Imajui svoj
utvren red kretanja i raspored vremena, oni se pojavljuju u
pojedinim kuama U odreene dane, gotovo i sate, primaju svoju
krajcaru ili svoj komad hleba, kao deo toga dobra i imanja na koji
imaju nepisano ali sveto pravo, i odlaze dalje, ostavljajui
domainima svoje blagoslove, koji su vie nego prazne reci, i pojaano
oseanje sree zbog svega to je bog dao, to ljudi i zla srea nisu
mogli da uzmu, a to milostinja, sadaka, brani i odrava.To
prosjaenje kod nas nema isti smisao i jednako znaenje kao u
zemljama Zapadne Evrope. Njihovi su prosjaci esto poroni ljudi,
paraziti i varalice, koji trae svoje rtve, dok su nai (bar po naim
istonjakim shvatanjima) i sami rtve, stvorenja koja nose na svojim
leima neminovni deo drutvene bede i tim samim bivaju svaiji
verov-nici i imaju svoj deo u srei srenih i bogatstvu bogatih.
Prosjaenje kod nas ima (ili je imalo) svoje objanjenje, u najuoj
vezi sa naim graanskim i arijskim shvatanjem ljudske sudbine i naim
nainom ivota i sticanja. Ono predstavlja neku nunu, drevnu i
ustaljenu izmenu izmeu onih koji imaju i mogu i onih koji su
unesreeni i potrebiti, pri-31rodan i usvojen nain dopunjavanja i
ispravljanja onoga to se drukije nije moglo ili nije umelo
ispraviti. Stoga je ono, po preutnoj, drevnoj konvenciji, smatrano
kao blagotvorno i opravdano, podjednako potrebno onima koji daju i
onima koji primaju.U ovoj kui prosjaci su u toku poslednjih
osamnaest godina primani duevno i darivani obilno. To se znalo.
Sada je i to stalo da se menja. Samo, Gospoica je uviala da u ovom
ne moe da bude onako preka i gruba kao u pitanju posluge. Njena
majka, koja je u svemu poputala, bila je u ovoj stvari dugo uporna.
Za nju je darivanje prosjaka bila ukorenjena svetinja; to je
shvatanje ponela iz oinske kue i nala ga u ovoj u koju se udala.
Ona nije mogla zamisliti da se u tu svetinju moe dirnuti, dok god
ima komadi hleba u kui. Zato Raj ka nije mogla napreac da prekine
sa tom tradicijom, ali je i darivanje prosjaka uzela u svoje ruke,
kao i sve ostalo.Prosjaci su odmah osetili njenu ruku. Ona ih je
sada doekivala na svoj nain: strogo, hladno, ispitujui otrim
pogledom ko zasluuje pomo a ko ne, traei u njihovim dronjcima
tragove podmuklo skrivanog bogatstva i u njihovim telesnim
nedostacima neiskrenost i pretvaranje. Veina tih prosjaka poznavali
su je jo kao dete, i pozdravljali je rukom, mumlanjem ili ubokim
osmejkom, oekujui uzalud da se i ona osmehne.Kad utvrdi da je
prosjak zaista star i nemoan i da nema izgovora pod kojim bi ga
mogla odbiti, ona zatvara kuna vrata, odlazi u kuhinju. Tu uzme
komad starog hleba i tvrdog sira i poe da mu udeli. Ali, kako je jo
nesigurna i pravi egrt u tekoj vetini tednje i tvrdienja, ona se,
dok ide hodnikom, priseti da moe naii neki jo potrebitiji prosjak,
vrati se opet u kuhinju i ostavi sir u orman. Poe sa samim hlebom,
ali posmatrajui ga uz put uini joj se da je komad suvie velik,
vrati se opet u kuhinju, prepolovi hleb i polovinu ostavi u
kotaricu. I kad ve poe, sa tim to je najposle odredila da je
prosjako, trgne se, uzme ponovo no i odsee i od toga komada tanku
rezu. A dajui ga prosjaku u ruke jo uvek posmatra i hleb i
prosjakov izraz lica, u elji da tako oceni da li se nije prevarila
i dala suvie.Svaki povod bio je za nju dobar i dovoljan da prosjaka
odbije i otera. Jedan je zaboravio da pritvori vrata u avliji,
drugi je uneo na bosim nogama blata i ukaljao belu, sitnu kaldrmu
kojom se njihova avlija ponosi meu sarajevskim gazdinskim avlijama.
Jednog dana je opet proitala u novinama kako je u Parizu umrla neka
prosjakinja u bedi i dronjcima, a posle su u njenoj slamnjai nali
uteevinu od 250.000 franaka. To joj je sluilo kao povod da elu
nedelju dana odbija sve prosjake, grdei ih da se pretvaraju i da
lee na parama.Tako iz dana u dan, iz meseca u mesec. Najposle,
desilo se netoneuveno i nezapameno za gazdinsku kuu u kojoj jo ima
ivo eljade. Prosjaci su poeli da dolaze sve rede, pa da izostaju,
dok se, na kraju, nisu odbili potpuno. Gospoa Radojka se alila
gorko to joj ni ubog ni potrebit ne otvara kuna vrata. Stajala je
esto pored prozora i uplaeno i zabrinuto gledala na sokak i tada je
svojim oima mogla da vidi kako poznati prosjaki likovi promiu,
zaobilazei njihovu kuu kao da >>j$i kuna ili izumrla. I zbog
toga je, kao zbog tekog i nepopravljivog prokletstva, plakala i
grizla se gore nego zbog ma kog linog odricanja koje je morala da
podnosi.Tako se Gospoica s planom i sve po redu oslobaala svega to
je smatrala da joj smeta na njenom putu iji krajnji cilj nije nikom
odavala i nije ni sama jasno i potpuno videla. Tako je doao i rok
kad je isticalo njeno osiguranje. Sa poetkom nove godine Gospoica
je imala da primi dvadeset hiljada kruna od osiguravajueg drutva iz
Trsta.I zaista, krajem januara meseca doao je kod njih gazda
Mihailo, njen tutor, jednostavan i tih kao uvek, ali neto sveaniji,
gotovo tronut. Teko je disao od astme koja ga je mnogo muila i
spreavala u radu. Doao je da joj javi da je drutvo isplatilo njeno
osiguranje i da je suma poloena na njeno ime u Banci Union.Gospoica
je primila vest bez najmanjeg uzbuenja. Samo se bora meu oima
udvostruila i pokazivala da misli napregnuto.Tutor joj je pokazao
papire iz kojih se videlo da je drutvo isplatilo elu sumu, sa
odbitkom taksa i sedamdeset i est kruna na ime trokova. U isto
vreme rekao joj je da drutvo, koje je bilo vrlo predusretljivo u
elom ovom poslu, oekuje da e Gospoica dopustiti da u sarajevskim
novinama izie uobiajena zahvalnost na brzom postupku i kulantnoj
isplati.- Dozvoljavam, ali pod uslovom da drutvo uzme na sebe ovih
sedamdeset i est kruna trokova. Inae, ne.Gazda Mihailo je gledao u
devojku iznenaeno kao ovek koji ne veruje svojim uima i hoe oima da
proveri ono to uje. Nastojao je lepo da joj objasni kako je red da
pristane da ta javna zahvalnica izie u tampi, i kako je nemoguno
vezivati to sa trokovima koje po pravilima mora stranka da snosi.
To svi rade i drutvo je to potpuno zasluilo; uostalom to nju,
Rajku, ne stoji ni pare. Mene ne stoji, ali drutvu koristi, i za to
treba da mi plati, ako hoe da izie stvar u novinama.Gazda Mihailo
je iziao, kaljui i prevrui u glavi udne misli o ovoj
devojci.Zahvalnica nije izala. A gazda-Mihaila su ekala nova, vea
iznenaenja sa njegovim kumetom.Jednog dana, malo posle toga,
Gospoica je navratila u gazda-Mi-3233hailovu magazu i poto ga je
zatekla samog saoptila mu je kratko i jednostavno da ona namerava
da se koristi zakonom koji joj daje mogunost da, s obzirom na
izuzetne prilike, trai da ve sa osamnaestom godinom bude proglaena
punoletnom. Ona je pobrojala sve razloge koje e izneti sudu: radnja
koja je ostala optereena iza oeve smrti, tutorova bolest i
zauzetost sopstvenim poslovima, stara majka koju izdrava, spremnost
i volja da sama vodi poslove koji bi u tom sluaju krenuli ivlje i
bolje. I sada moli za njegov pristanak.Gazda Mihailo je gledao u
nju svojim umornim i pre vremena osta-relim oima u kojima se
odraavalo bolno iznenaenje i uenje. Stao je da savija cigaru i
gledajui u svoje prste rekao mirno: Dobro, dijete, je li tebi togod
krivo bilo kako sam ja do sada vodio vae poslove? Nije,
kum-Mihailo, boe sauvaj! Samo, i sam vidi kako stoje nae stvari. A
zato, kod mene mlade i zdrave, da se ti mui jo i naim brigama? Ja u
tebe uvijek priupitati za savjet, ali bolje je da sama svravam nae
poslove. To je bila i tatina elja.Gazda Mihailo gleda u devojku kao
da je sada prvi put vidi i sa naporom trai u njenom licu crte
deteta koje je nekad poznavao.Najposle, dao je pristanak. Za sve
ostalo pobrinula se Rajka. est nedelja posle toga razgovora,
advokat joj je doneo odluku suda kojom se proglaava
punoletnom.Gazda Mihailo je, kad mu je to saopteno, primio stvar
lepo, ne pokazujui negodovanje i krijui zabrinutost. Ti si sada -
rekao joj je tiho i sveano - po zakonu slobodna da upravlja onim to
je tvoje ali za mene ti si kao i moje roeno, i ja te od svoje djece
ne dvojim. to god vam bude trebalo, moja vam pomo i moj savjet nee
usfaliti. To znaj.Gospoica je zahvalila, ali se nije izjanjavala o
nainu na koji misli da rasporedi i upotrebi novac koji je primila
od osiguranja. Uopte, ona je u poslednje vreme sve manje govorila o
poslovnim stvarima sa svojim tutorom. Sad je potpuno izbegavala
takav razgovor. Ona je razgovarala samo sa onim ko joj je bio
potreban i samo o onome o emu je htela da govori. Bez potrebe nije
nikom ni dobar dan nazivala, ni ranije, a pogotovu ne sada kad je
dola do svog kapitala.Ne samo gazda Mihailo nego i direktor Pajer i
najstariji i najiskusniji trgovci udom su se udili sa koliko je
panje Rajka primila svoj novac od osiguranja, kako ga je brzo,
vesto i neprimetno razmestila, po svima osvetanim pravilima
arijskog gazdovanja. A Gospoica je ila svojim putem na kome je nisu
mogla zbuniti ni pokolebati ni laskanja ni prekori, isto kao to je
nisu mogli zaustaviti nikakvi obziri. Njen novac je proradio.34U
stvari, njen novac je radio ve od nekog vremena.Svi su primetili da
Gospoica ve odavno ne radi na likvidaciji oevog naslea i osiguranju
svoje kue, nego na posve novim poslovima koje je sama zamiljala i
vodila. Pa ipak, svi su joj i dalje izlazili u susret, primali je
preko reda i izuzetno ljubazno, kao gazda-Obrenovo siroe.Ali sada,
kad je njen kapital naglo porastao, ona je imala manje potrebe da
obija tue pragove. Za ovo nekoliko godina upoznala je ljude,
ustanove i poslove; sad je mogla sama da prati novosti i promene na
sarajevskom novanom tritu, i to ne na onom velikom i javnom, nego
na onom malom i tajnom ali ivom, koje je za veinu ljudi nevidljivo,
ali koje dobro poznaju nesreni i poroni ljudi, robovi tekih kamata
i neumoljivih rokova.Uostalom, ljudi su poeli da trae
nju.35IIISarajevo oko 1906. godine! Varo u kojoj se ukrtavaju
uticaji, me-aju kulturne sfere i sukobljavaju razni naini ivota i
oprena shvatanja. Ali sve te razne i razliite klase, vere,
narodnosti i drutvene grupe imaju jednu zajedniku crtu: svima treba
novca i svima mnogo vie od onoga to imaju. Pre svega postoji velik
procenat sitnog sveta koji nema ni najpotrebnije. Njihov ivot i
nije drugo do pusta elja i veita potraga za novcem. Ali i od onih
koji neto imaju, ili tako izgledaju, svak eli vie i lepe od onog to
ima. Oduvek je Sarajevo bilo varo novca i potrebe za novcem, a sada
je to vie nego ikad. Ovaj na graanski svet, i inae nasledno
optereen turskim navikama nerada i slovenskom potrebom za ekscesom,
primio je sada jo i austrijske formalistike pojmove o drutvu i
drutvenim obavezama, po kojima se lini ugled i klasno dostojanstvo
oveka zasnivaju na odreenoj veliini neproduktivnih, besmislenih
trokova, esto samo praznom i smenom luksuzu bez duha i ukusa.Teko
je zamisliti varo sa manje novca i slabijim izvorima zarade a sa
veom ei za novcem, sa manje volje za radom i vetine da se privredi,
a sa vie elja i prohteva. Meavina istonjakih obiaja i
srednjoevropske civilizacije stvara ovde jedan naroit oblik
drutvenog ivota u kome se domai svet takmii sa doljacima u
stvaranju novih potreba i prilika za troenje. Nekadanji obiaji
uzdrljivosti kod siromanih i tednje kod imunih klasa sad su potpuno
izbledeli. Ukoliko37ima jo ljudi sa starim arijskim navikama
skromnosti i strogim naelima male zarade ali velike tednje, oni
stoje po strani od svakog drutvenog ivota kao smeni ostaci davno
prolih vremena.Usred takvog drutva u kome je hitna i velika potreba
za novcem isplela nevidljivu ali gustu i nerazmrsivu mreu dugova i
pozajmica u svima mogunim visinama i najraznolinijim oblicima,
poela je Gospoica da stvara svoj kapital. Takvih kao ona, kojima
manje treba nego to imaju, bilo je malo da su se na prste dali
izbrojati, a onih kojima treba novca, jer nemaju za najpotrebnije
ili jer troe vie nego to mogu, bilo je na hiljade. Ne ulazei dublje
u drutvene odnose i ne traei stvarne veze izmeu uzroka i posledica,
ona je zakljuivala po onome to se vidi na povrini, kao to obino
rade ene i svi ljudi koji su pod vlau jedne velike strasti; a ona
je bila i jedno i drugo. Njoj nije trebalo mnogo pa da elu ovu varo
i sav ivot oko sebe pone da smatra svojim lovitem i da zaboravi na
sve osim na svoju udnju za plenom.Jo prvih godina Gospoica je u
oevoj magazi poela da prima ljude i ene kojima treba hitna
pozajmica. Stvar je poela skromno i bezazleno, ali se razvijala
brzo i opasno, naroito docnije, kad je dola do novca od osiguranja
i postala punoletna. I dok je Veso, i ne pomiljajui na njene
planove, poslovao na sitno, cenjkajui se sa seljacima za dve-tri
lisije koe, Gospoica je poela da osea slast koju takvim kao to je
ona daje para koja se koti, ono hladno pijanstvo koje potajno greje
i obasjava zelenae po vlanim magazama, bolje od sunca i lepe od
prolea. I kad je poslovanje sa zajmovima stalo da se grana i broj
poseti-laca da raste, ona je poela da ih prima ne samo u magazi
nego i kod kue. Naravno, to je vailo samo za izabrane, vanije i
odlinije muterije^tura i nevesela kua, bez smeha i razgovora, bez
topline i ukrasa, koju su i prosjaci zaobilazili, poela je da prima
nove, neobine pose-tioce. Tu se moglo videti kako su razlini ljudi
koje nevidljivim koncima privlai novac i potreba za novcem.U prvo
vreme svaka poseta je za mladu devojku bila dogaaj za koji se
naroito spremala i koji je dugo pamtila, ali s vremenom, kako je
broj onih koji dolaze zbog svojih potreba bivao vei nego to je
elela, primala ih je sve nehatnije, sa sve manje obzira i sve vie
opreza i strogosti. (Brzo je upoznala ljude koji, gonjeni prekom
nudom ili nekom svemonom strau, oajniki trae novac na zajam, i
uvidela koliko je takav ovek slab i nemoan, spreman na sve, i da se
prema njemu ne mora imati ni potovanja ni obzira. To joj se otkrilo
samo od sebe, jo u poetku njenog rada, i tim saznanjem ona se
obilno i bezobzirno koristila.)Zimi i leti Gospoica sedi u onom
gotovo praznom predsoblju, pored38malog stola na kom nema ni jedne
knjige, ni jednog pareta hartije, samo starinska mastionica sa
jevtinim perom koje potie jo od njenog akog vremena. Sedi na
prostoj, tvrdoj stolici, a pored nje svega jo jedna, jo manja i
tvra, za posetioca. Prostorija se ne loi ni za vreme najvee
studeni.Nemojte skidati kaputa, kae tada obino Gospoica posetiocu,
i dodaje sa neim osvetnikim u glasu, jer kod mene se ne loi.I poto
ga je tako postavila u najneprijatniji i najnepovoljniji poloaj po
njega, ona ga pita ta eli, strogo i zaueno kao da je pogreio i kuna
vrata i linost sa kojom govori.U veini sluajeva razgovor se zaista
i svrava tako da posetilac izie praznih aka, poto je prvo istresao
pred Gospoicu elu svoju muku i potrebu. Kod onih retkih koji neto
postignu, ela stvar se odlae do sutra. A sutra na njenom pisaem
stolu moe da nae hartiju sa ispisanim uslovima za kratkoroni zajam.
Ve prema duini roka, obaveza glasi uvek na sumu za deset do
trideset odsto veu nego to dunik stvarno prima na ruke. Ostali ulo
vi su u potpunoj saglasnosti sa zakonom, to jest na njegovoj
krajnjoj granici. Isplata se ne vri nikad tu u kui, nego u Vesinoj
magazi, ili ak posredno; esto vrlo zaobilaznim putem, kod nekog
sarafa tamo negde pred Imaretom ili kod nekog neuglednog trgovia
koji sedi u polupraznoj magazi, na izgled pustoj i siromanoj. Jer,
duboko ispod vidljive i bune povrine drutva koje ivi, troi, uiva i
rasipa, postoji i nevidljiva, tanka, elina i vrsta mrea zelenatva,
nema, bezimena i mona organizacija onih koji su u ivotu ostavili
sve to je izlino i sporedno a nali put ka onome to je, po njihovom
shvatanju, bitno i osnovno u drutvu, onih koji svoju jedinu strast
zadovoljavaju na raun bezbrojnih, sitnih i krupnih strasti i
potreba svega ostalog sveta.Ali kod veine tih posetilaca ne dolazi
ni do stvarnih, ozbiljnih pregovora. Po nekom nerazumljivom, ali
sigurnom nagonu, Gospoica prekine oveka ve u polovini njegovog
izlaganja svojim jakim i zvonkim glasom, izjavljujui da su ga
pogreno uputili, da je ona imala neto novca, ali da ga je ve dala
prijateljima na zajam. Obino tada stranka izie iz te zimi hladne a
leti zaguljive prostorije, razoarana neu-spehom, ali zadovoljna to
se oslobodila prisustva te krute devojke sa prodornim pogledom i
atletskim stiskom ruke.Samo u izuzetnim sluajevima stvar je tekla
drugaije. I te je sluajeve due pamtila.Jednog februarskog dana
ulazi lepa i visoka ena, u dugom kaputu od crne oje, opervaenom oko
vrata i ruku smeim, skupim krznom. Na glavi joj mala ubara od istog
krzna. Belo i neno lice, sa plavim oima, lako porumenelo od studeni
i mokro od izmaglice. Ona je stran-39kinja, Poljakinja poreklom,
ali odrasla u Bosni. Mu joj je Hrvat, dravni inovnik, kico gordog i
otmenog dranja, poznat kao ljubitelj i kocke i vina i veselih ena.
Gospoica ih poznaje iz vienja i po imenu.Zbunjeno i neveto mlada
ena otpoinje razgovor, a onda, ostavljajui po strani svaki obzir i
svaki pokuaj vetine, poinje da kazuje u emu je stvar. Njen mu je
izgubio na kartama, u oficirskoj kasini, veu sumu; dao je asnu
obavezu da e je isplatiti u roku od dvadeset i etiri sata. Ona je
telegrafisala roditeljima i bratu koji je industrijalac u Poljskoj.
Ima i drugog brata u Americi, koji im je ve pomogao u slinim
nezgodama, ali ovde je u pitanju rok. Suma nije ni tako visoka,
hiljadu i dve stotine kruna, i dobie je sigurno za nedelju-dve
dana, ali je neophodno da se novac poloi jo do sutra ujutru. Njen
mu je pao u neku vrstu mrane apatije i preti da e uiniti najgore.
Ona mora da ga spaava i zato ne bi gledala na procente i uslove.-
Nije vas dobro uputio onaj ko vas je poslao meni, gospoo. Ja nemam
novca za davanje na zajmove. to sam imala to sam razdala
prijateljima i sada ekam da mi vrate.ena se malo podie.- Gospoice,
molim vas! Meni su rekli da vi moete.- Pogreno su vam rekli.-
Gospoice, ja jo u vas imam nadu. Samo vi nas moete spasti. Sad se
devojka pomae sa svoga mesta kao da eli da tako prekineneprijatan i
uzaludan razgovor. A ena, kao da je samo na to ekala, brinu u
glasan pla, rairi ruke pa ih onda sklopi pred samim licem iznenaene
devojke.- Gospoice, ovako vas molim, sklopljenih ruku, kao bog to
se moli.Da bi se izmakla, devojka se usturi to je mogla vie na
stolici, a mlada ena klee i celim gornjim delom tela pade na njena
kolena. Kroz pla su dopirale njene reci:- Vratiemo sve! Za boju
ljubav, ne dajte da propadnemo! Prekli-njem vas!Posle prve zabune
Gospoica izmae i kolena, ali ena, kao pose-ena, pade licem na njene
cipele i obuhvati rukama njene noge iznad lanaka. Gospoica se brzo
die, odgurnuvi iza sebe stolicu.Sad je sa visine gledala kraj
svojih nogu savijenu enu koja se tresla od grevitog plaa. I tada
oseti kako joj u grudima neto slatko i toplo zaigra, kao neko drugo
i vee srce. Sagnu se malo kao da hoe da je pridigne i utei, ali
onda se predomisli, tre ve ispruenu ruku natrag, i progovori
tankim, neprirodnim glasom:- Nemojte, gospoo,... nemojte! Pogreno
su vas uputili, verujte.Vama je svaki minut dragocjen i bolje bi
bilo da pourite i potraite novac tamo gdje ga moete dobiti.Dugo je
trebalo dok se nesrena ena digla, jo jednako mucajui:- Gospoice,
molim vas... preklinjem vas, spasite nas! On e se ubiti!To je
ponavljala sve do izlaza, a onda se odjednom uspravila, obrisala
lice, popravila kosu, i bez pogleda i pozdrava izila.Gospoica je
ostala zbunjena i kao malo postiena, negde duboko u sebi i jedva
osetno. Ali su odmah naili neki poslovi, i ona nije imala kada da
misli na lepu, nesrenu gospou, niti se brinula za njenu dalju
sudbinu. Znala je samo da se gospodin nije ubio, jer ih je
petnaestak dana posle te posete videla kako etaju obalom pored
Miljacke, drei se ispod ruke, vrsto priljubljeni jedno uz drugo.
Bili su slini stasom i rastom, kao brat i sestra, i savreno ode
veni, kao da ih je neko isekao iz modnog urnala.Ali bilo je i
drugaijih.Jednog dana (bilo je leto, sua i zapara) naao se u
predsoblju na maloj stolici andarmerijski oberlojtnant Karasek, eki
Nemac. Sluio je u jednoj varoici nedaleko od Sarajeva i bio je
poznat veseljak iz sarajevskih nonih lokala u koje zalaze oficiri.
Zbog svoga neurednog ivota i jo neurednijih finansija, bivao je i
premetan i kanjavan, sad je stajao pred prisilnom ostavkom.Bio je
pun ovek, krupnih, smeih oiju i jake, ugojene ije. Za~ brekao u
crnoj uniformi. Od njega se irio miris oficirskog sapuna, po-mean
sa zadahom konjaka. U desnoj ruci par novih, utih rukavica od
jelenske koe. Govorio je nemaki, i otpoeo je tonom lanog
samopouzdanja koji je tako svojstven alkoholiarima. Meni treba
novac, gospoice. Vea suma. Hteo bih da znam kakvi su vai ulo vi.
Dve hiljade kruna na tri meseca. Mislim da moje garantije
zadovoljavaju.Ali mu Gospoica ne dade da iznese u emu su njegove
garantije, kako ne bi pomislio da ga ona odbija jer su nedovoljne,
i kako se ne bi izlino produio razgovor. Izvinite, gospodine, ali
ja novca za zajimanje nemam.- Nemate? Nemam, gospodine, niti sam
imala. Bila je, i to davno, svega jedna manja suma, od mog
osiguranja, i tu sam dala pod interes. To je sve.Oficirova
sigurnost se topila.- Sve? Sve, gospodine.- Sve! - ponovi oficir,
premesti rukavice iz jedne ruke u drugu i stee ih jo vre.4041i- Ma
kakvi bili ulo vi koje biste imali... ja bih sve prihvatio.- ao mi
je, gospodine, ali nemam ni uslova ni novca.Oficir ne odgovori
nita, samo je grevito mesio rukavice u desnoj ruci. Na temenu koje
je poelo jako da elavi javie se sitne grake znoja, kao rosa. Gledao
je ukoeno nekud u stranu, mimo Gospoice, kao da trai nekog iza nje.
Da bi prekinula i muno utanje i to gledanje, ona se prva die. Jer,
lake je podneti i najneprijatniji pogled nego oi koje gledaju
uporno pored nas. Tada se i oficir tre, gotovo postieno, iskalja
se, prihvati kapu sa stola, lako i neujno sastavi pete.- Onda,
nita. Hvala, gospoice. Zbogom!Idue nedelje je sarajevska Bosnie
Post donela kratku vest, najsitnijim slovima tampanu, daje
oberlojtnant Karasek naglo preminuo, za vreme slubenog puta, u
Tarinu.I bez raspitivanja Gospoica je saznala da se oficir otrovao
i da su dvojica sarajevskih zelenaa ostali sa beznadnim
potraivanjem, svaki po nekoliko stotina kruna. Bila je zadovoljna
to nije dala novac, jer je bilo oigledno da bi oficir sa njenim
novcem isplatio manje dugove a ostatak potroio i da bi posle
dva-tri meseca uinio ovo isto, samo bi ona ostala kao glavni
verovnik. Pa ipak joj je bilo neprijatno seanje na oficira, na
njegove mehanike i odsutne odgovore, mrtve i kratke kao jeka, na
njegov pogled koji ne vidi. Dugo posle toga deavalo joj se da se
seti oberlojtnanta. I to obino biva u trenutku kad nekom licu koje
trai novac daje svoj uobiajeni odgovor kako nema i kako nije ni
imala. Tada uplaeno pomisli da e ovek ustati, sklopiti pete i rei:-
Onda, nita. Hvala, gospoice. Zbogom!Meutim, ono lice se digne na
drugi nain i sa drugim recima, a Gospoicu mine neka
nelagodnost.Ljutila se zbog svega toga na samu sebe, zaboravljala
elu stvar, pa ipak se te mune i besmislene bojazni nije mogla
potpuno da oslobodi i da pri rastanku sa nekom strankom ne oseti
strepnju da e se sada pred njom ponoviti oficirov pokret, praen
njegovim recima. Trebalo joj je dosta vremena da sve potpuno
zaboravi.Tako se u poecima jo izdvajaju pojedini posetioci, kao
zasebni sluajevi, izuzetni i zanimljivi po svojoj sudbini, ali s
vremenom svi se oni sve gue zbijaju u dugu i bezoblinu povorku, u
sivu masu bez lica i imena, kojoj treba novaca.Uostalom, Gospoica
je i sama ubrzo uvidela da nee moi nastaviti ovako, da u svojoj kui
i lino prima svakog klijenta. Stvar je i suvie izila na glas
(naravno, ne javni glas, nego onaj koji se iri samo apatom i samo
meu upuenima). Stari prijatelji njenog oca opomenuli su je nekoliko
puta. Tada su se ti posetioci okrenuli od njene kue, uputili ne u
njihovu magazu gde je Veso, nego u jednu malu radnju u
Ferhadijiulici, koju dri sarajevski Jevrejin Rafo Konforti. Sad su
tu dolazili svi oni koji su trenutno u neprilici i koji trae manje
pozajmice na heftu (na nedelju), to jest koji su spremni da za
svakih deset kruna vrate posle nedelje dana dvanaest ili, ako to ne
mogu, da plaaju po jednu krunu na deset kruna i na nedelju, sve dok
ne vrate ceo dug sa utvrenim interesom. To su te smrtonosne zamke
koje rasipnicima i ljudima koji su u velikoj potrebi izgledaju kao
spasonosna pomo i izbavljenje.Stranke je primao Rafo u svom duanu,
ali za upuene nije bila tajna da novac koji se ovde pod takvim
uslovima daje na zajam pripada Gospoici, isto kao to su dobro znali
da ne moe biti Rafin.Ovaj Rafo Konforti bio je rumen, teak i
pregojen ovek, iako jo mlad. Odrastao u bei, jer mu je otac bio
krpedija sa mnogo dece, on je ve kao egrt u jednoj galanterijskoj
radnji poeo da trguje na svoju ruku, da se lepo nosi i fantazira o
smelim planovima i velikim zaradama. Tada je meu sarajevskim
Jevrejima sefardima vaio kao preduzimljiv ali neozbiljan mladi
suvie ivahna duha i bujne mate. Kad se oslobodio, otvorio je u
Ferhadiji ulici sopstvenu radnju. To je bila mala, napola prazna
magaza u kojoj je prodavao i svata i nita. Obino je zakupljivao
partije demodiranih ili izbledelih pomodnih artikala i prodavao ih
uz veliku i kod nas dotle nepoznatu reklamu, pismenu i usmenu. Robu
bi izloio svu na dve iroke tezge pored duanom. Izlepio bi sve
zidove i prozore svoga duana crvenim i zelenim plakatima: Okazion!
Obaramo cijene! Okazion! Samo jo danas! Likvidiramo sa gubitkom!
Iskoristite dananji dan! A najveu reklamu vri Rafo sam koji se,
onako pun, crven u licu i nasmejan, vrti kao igra i stvara oko sebe
vrtlog od smeha i razgovora. Pri govoru stalno polae rairenu ruku
nasred grudi i ponavlja: asti mi i imena! asti mi i sree!Sve to se
desi u varoi, svaka re koju neko kae u prolazu, sve je to za njega
povod za alu, razgovor, viku i reklamu.- Ne varaj narod, Rafo! -
kae neki aljivdija, u prolazu, Konfortiju koji upravo hvali neke
stare kravate dvojici neodlunih muterija.- ta? ta?Rafo ostavlja
odmah onu dvojicu, istrava na sredinu ulice, udarajui dlanom o
dlan, isprei se pred oveka i ne da mu dalje. Njegove crne, panske
oi zalivene su vlanim sjajem, njegovo uzbuenje jae od istinskog.-
ta?! Ja varam narod? Ja! asti mi i sree mi, likvidiramo sa gubitkom
od 10% - vie Rafo govorei uvek u mnoini.- Dobro, Rafo! Zna se! -
kae onaj i hoe da proe, ali ga Rafo hvata za obe ruke.- ta se zna?
ta se zna? Ui, ui u radnju da ti pokaem fakturu.4243Faktura govori,
gospodine! Ali da se kladimo! Pedeset kruna po-laem, pedeset mojih
sirotinjskih na tvojih pet gazdinskih i kladim se: da sa gubitkom
radimo.Rafo pritrava irokoj tezgi, prihvata teatralnim pokretom
kravatu, rastee je i unosi oveku u oi.- Vidi ovo? ubre neka je a ne
roba, ako ne radimo sa gubitkom. Ui da vidi fakturu, kad ti kaem,
pa ako ispadne da laem, sve u ovo da razdijelim narodu
ban-badava.Svet se zaustavlja, smeje, uiva u ovom prizoru koji se
tako esto ponavlja. A uvek ima poneko ko to prvi put slua, i uvek
poneko kupi neto.Takvi su bili poeci ovoga Rafe Konfortija. S
godinama, on se uozbiljio, postao tei i tee pokretan; naroito
otkako se, pre tri godine, oenio iz dosta imune i vrlo ugledne
porodice u Travniku. I ta njegova enidba je bila neobina. Devojka,
koja je bila lepa i jedinica u oca, zagledala se u ivahnog mladia
na nekoj jevrejskoj zabavi u Travniku. Kad roditelji nisu hteli da
uju o Rafi kao zetu, devojka je pobegla za njega, bez opreme i
miraza. To je bila prva otmica, sa pucanjem iz revolvera (naravno u
mrak a ne u meso), sa trkom, uzbunom i policijom. Uspeli su da se
dokopaju Sarajeva. I roditeljima nije ostalo drugo do pristanka.
Sad ve imaju dvoje dece. Ali tast jo nee da im oprosti potpuno.
Pomae ih, ali pomalo i preko treeg lica.Konforti je bio jedan od
prvih Rajkinih klijenata, u vreme kad se tek bio zaduanio. Najpre
mu je davala novac u malim iznosima, sa velikim nepoverenjem, uz
mnogostruke garantije. Ali s vremenom se pokazalo da je on, i pored
svega svoga egaenja, i manje nastran i vie sposoban nego to
izgleda.Jo pre dve godine, u samom poetku, Rafo se pokazao u njenim
oima kao ovek koristan i dalekovidan.Jednog dana, u oktobru 1908.
godine, on je svratio sa prvim mrakom kod nje da zatrai produenje
roka.Dani su bili neobino topli i lepi. Prozor je bio otvoren. Iz
te mlake noi dopirala je neobina buka i meala se u njihovo
jednolino raunanje. Vazduh je treptao sveano i stravino. Na svima
katolikim crkvama zvonila su sva zvona. Sa razlivenim vazdunim
talasima zvonjave sudarali su se i meali gromki i sveani glasovi
neke himne koju je nevidljiva masa manifestanata pevala glavnim
ulicama, u toplom, gotovo letnjem mraku.Gospoica je oslukivala.-
ujete? Znate li ta je ovo? - pitao je Rafo tiho, sa uzbuenjem u
glasu, nagnut na stranu odakle su dolazili umovi.44- Pa, znam...
aneksija - odgovori Gospoica bez mnogo oduevljenja.- Jeste,
proglaena je aneksija Bosne i Hercegovine, ali u isto vrijeme poela
je mobilizacija, Teilmobilisation. alje se vojska na srpsku, pa i
na rusku granicu. E, vidite, sad treba kupovati dukate.- Pa to svak
zna i to e svi raditi.- E, vidite, nije tako - upade joj Rafo u re
- nije tako. Ne zna to ba svaki ovjek, a i od onih koji znaju nee
svaki raditi tako. Nisu ljudi pametni, gospojica, a i lijeni su i
nemarni. Osim toga, nemaju svi ni gotovu paru. Evo, i ja znam to i
govorim vam, ali ne kupujem, jer nemam ime. Gospojica, vi imate;
kupite to vie zlata, preklinjem vas, kad vam je bog dao i kad
moete. Uloite sve to imate likvidno, neete se pokajati. A za
mjesec-dva dana vidjee se hoe li biti rat ili nee. Ako bude,
zadraete dukate umjesto papirnog novca; ako ne bude, proda-ete na
vrijeme i sa profitom. Posluajte me, govorim vam kao prijatelj,
neete zaaliti. Ako hoete, i ja u za va raun kupovati dukate. Ne
traim vam ni pare provizije, nego odredite docnije sami, prema
diferenciji.Konforti je govorio sa uzbuenim pokretima, oi su mu
bile tako sjajne da su izgledale malo zrikave, a iz celog oveka
izbijala je velika alost to nema svoje gotovine da sam izvri jednu
lepu i sigurnu operaciju.I Gospoica je oprezno i polagano kupovala
dukate, ponajvie od muslimanskih ena. (Docnije je alila tu
opreznost i sporost.) I Rafo ih je nabavljao za njen raun. A negde
u januaru mesecu idue godine, kad je aneksiona kriza bila na
vrhuncu, Rafo je odjednom, kao lovaki pas, dao znak da treba
prodavati. Gospoica se opirala i lomila, jer je zlato neprestano
raslo. Ali Rafo je nestrpljivo i uporno savetovao da se odbaci to
pre, jo dok raste, jer e kroz ned