Andre Zid-Podrumi Vatikana

KNJIGA PRVA Anthime Armand-Duboisto se mene tie, ja samse opredijelio. Priklonio samse drutvenom ateizmu. Tajateizam, izlaem ve petnaestakgodina, u nizu djela...GEORGESPAIANTE, Filozofika kronika(u asopisu Mercure de France, prosinac 1912)Godina 1890, dok je papa bio Lav XIII., ugled doktora X ..., specijalista za bolesti reumatinog porijekla, privukao je u Rim slobodnog zidara Armand-Duboisa.- to? - uzviknuo je njegov paanac Julius de Baraglioul. - Idete svoje tijelo lijeiti u Rim! Daj Boe da ondje uvidite koliko vam je dua jo bolesnija!Nato mu je Armand-Dubois odgovorio s prizvukom omalovaavanja i saaljenja u glasu: Siroti moj prijatelju, pogledajte samo ova moja ramena!

Dobroduni Baraglioul digao je i protiv svoje volje pogled na ramena svoga paanca; ta su ramena podrhtavala, kao od nekog dubokog, neodoljivog smijeha; i bila je doista prava alost gledati to krupno, napol oduzeto tijelo kako se za takvu parodiju slui ostacima snage svojih miia. Nema sumnje, svaki je od njih imao svoje miljenje, i Baraglioulova rjeitost nije tu mogla nita uiniti. Moda e moi vrijeme? Potajni utjecaj svetih mjesta ... Julius je samo, neobino obeshrabren, jo rekao:- Anthime, nanosite mi veliku bol (ramena odmah prestadoe poigravati jer je Anthime volio svoga paanca). Dao Bog da vas za tri godine, u Svetoj godini,1 kad budem doao k vama, zateknem preporoena!Veronique je, pak, odlazila sa svojim muem potpuno drugaije raspoloena: budui da je bila pobona koliko i njena sestra i Julius, taj skori dugi boravak u Rimu bijae ostvarenje jedne od njenih najveih elja; svoj jednolini razoarani ivot ispunjavala je sitnim vjerskim obiajima, a kako je bila nerotkinja, posveivala je idealu svu onu skrb koju nisu od nje zahtijevala djeca. Na alost, nije vie imala mnogo nade da e svog Anthimea vratiti Bogu. Odavno je znala koliko tvrdoglavo moe biti ono njegovo iroko elo preprijeeno upornim odbijanjem. Opat Flons ju je lijepo upozorio: Najgore su, gospodo rekao joj je nepokolebljive odluke. Moete se nadati jo samo udu.Nije se vie ni alostila. Cim su se bili smjestili u Rimu, svako je od njih dvoje uredilo svoj povueni ivot na svoj nain: Veronique je bila zaokupljena kuanskim poslovima i vjerskim dunostima, a Anthime svojim znanstvenim istraivanjem. ivjeli su tako jedno pored drugog, jedno uz drugo, oslanjajui se leima okrenutim jedno drugome. Zahvaljujui tome, medu njima je vladala neka vrsta sloge, okruivala ih je neka vrsta polovine sree, jer su se oboje u1 Jubilejska ili jubilarna godina u katolikoj crkvi svaka 25. godina (hodoaa u Rim, potpuni oprosti itd.). (Prev.)

uzajamnom potpomaganju mogli neupadljivo koristiti vlastitim vrlinama.Stan koji su bili unajmili preko neke agencije imao je, kao i veina talijanskih stanova, uz neoekivane prednosti, i krupnih nedostataka. Zauzimao je cijeli prvi kat palae Forgetti, Via in Lucina, i imao prilino lijepu terasu, gdje je Veronique odmah uvrtjela sebi u glavu da uzgaja aspidistre, koje tako slabo uspijevaju u Parizu; ali, da bi dola na terasu, morala je proi kroz oraneriju koju je Anthime bio odmah pretvorio u svoj laboratorij, pa su se dogovorili da e joj

prolaz kroz nju biti slobodan svaki dan u odreeno vrijeme.Veronique je neujno otvarala vrata te je prolazila kradom, oborenih oiju, kao to prolazi brat laik pored nepristojnih crtea na zidu; jer nije eljela vidjeti kako se, u dnu prostorije, natkriljujui naslonja uz koji bijae prislonjena taka, Anthimeova golema leda nadvijaju nad bogzna kakvom zlom rabotom. Anthime se, pak, gradio da je uope ne uje. Ali, im bi se vratila istim putem, teko bi ustao sa svoga mjesta, odvukao se do vrata i, pun kivnosti, stisnutih usana, kaiprstom silovito, kljoc! gurnuo zasun.Uskoro bi na druga vrata uao dobavlja Beppo da preuzme narudbe.Tog derana od svojih dvanaest ili trinaest godina, u dronjcima, tog sirotana bez kue i kuita, zapazio je bio Anthime nekoliko dana po dolasku u Rim. Ispred hotela u kojem su najprije bili odsjeli, u Via di Bocca di Leone, Beppo je privlaio pozornost prolaznika s pomou jednog zrikavca sakrivenog ispod rukoveti trave u koarici od trske, Anthime mu je platio za tog kukca deset novia, a zatim mu je kojekako, uz pomo ono malo talijanskog to je znao, objasnio da e mu uskoro, u stanu u koji e se sutra useliti, u Via in Lucina, ustrebati nekoliko takora. Sve to puzi, pliva, trkara ili leti sluilo mu je za pribavljanje podataka. Radio je na ivu mesu.

Roeni dobavlja Beppo bio je kadar pribaviti i orla ili vuicu s Kapitola. Milio mu se svaki posao koji je udovoljavao njegovoj sklonosti za pljaku. Pla&di su mu po deset novia na dan; uzgred je pomagao i u kuanstvu. Veronique gaje isprva gledala prijekim okom, ali, od onog asa kad ga je vidjela kako se kria ispred Madone na sjevernom uglu kue, pomirila se s njegovim prnjama i dopustila mu da joj donosi u kuhinju vodu, ugljen, drva, suharke; ak joj je nosio i koaru kad je odlazila na trnicu u utorak i petak, na dane kad je Caroline, sluavka koju su bili doveli sa sobom iz Pariza, bila odvie zauzeta kuanskim poslovima.Beppo nije volio Veronique, ali mu je bio omilio uenjak koji je uskoro, umjesto da se mui silazei u dvorite da preuzme svoje rtve, dopustio djeaku da dolazi u laboratorij. U laboratorij se moglo doi izravno preko terase koja je skrovitim stubama bila povezana s dvoritem. Anthimeu bi, u njegovoj nepristupanoj samoi, malko zalupalo srce kad bi uo kako se primie tiho tapkanje bosih nogu po ploama. Ali nita od toga ne bi pokazao: nita ga nije moglo odvratiti od njegova posla.Djeak nije kucao na staklena vrata nego je grebao po njima, a kako je Anthime ostajao pognut nad stolom ne odazivajui se, priao bi mu etiri koraka blie i svojim svjeim glasom dobacio: Permesso? to bi ispunilo prostoriju plavetnilom. Po glasu bi ovjek rekao da je aneo, a uistinu je bio krvnikov pomonik. Kakvu je novu rtvu donio u torbi to ju je stavio na stol za muenje? Cesto Anthime, odvie zaokupljen poslom, ne bi odmah otvorio torbu, samo bi je letimice pogledao; bilo je dobro im bi platno podrhtavalo: bio to takor, mi, vrabac ili aba, svejedno, sve je bilo dobro tom Molohu. Ponekad Beppo ne bi donio nita; ipak bi doao jer je znao da ga Armand-Dubois eka, pa ma i praznih aka; a kad bi se djeak bez rijei nagnuo uz uenjaka nad kakav grozan pokus, rado bih ustvrdio, kad bih mogao, da uenjak nije osjeao tato zadovoljstvo lanog boga primjeujui kako djea-kov zaueni pogled naizmjence prelazi, prestravljen, na ivotinju pa, zadivljen, na njega samog.Prije nego to e se latiti ovjeka, Anthime Armand-Dubois nastojao je jednostavno svesti na tropizme svu djelatnost ivotinja koje je prouavao. Tropizmi! Tek to su bili izmislili tu rije, ljudi nisu vie htjeli nita drugo shvatiti; cijela jedna kategorija psihologa nije vie priznavala nita drugo do tropizama. Tropizmi! Kakva je iznenadna svjetlost poela zraiti iz tih slogova! Oito je da organizam podlijee istim podraajima kao i heliotrop kad se nesvjesna biljka okree prema suncu (to se moe lako svesti na nekoliko jednostavnih fizikalnih i termokemijskih zakona). Cijeli je svemir napokon obdaren utjenom dobroudnou. I u najzaudnijim pokretima nekog bia moe se jedino razabrati posvemanja poslunost prirodnim pobudama.Za svoje znanstvene svrhe, da bi iz ukroene ivotinje izvukao priznanje o njenoj jednostavnosti, Anthime Armand-Dubois bio je netom izmislio zamren sistem kutija s prolazima, zamkama, labirintima, pretincima, od kojih je u nekima bilo hrane, a u drugima nita ili kakav praak za kihanje, s vratima razliitih boja i oblika: vraje sprave koje ubrzo preplavie Njemaku i koje, pod

nazivom Vacierkasten, posluie novoj psihofiziolokoj koli da pode jo korak dalje u bezvjer-stvu. A da bi posebno djelovao na ovo ili ono osjetilo ivotinje, na ovaj ili onaj dio mozga, jedne je osljepljivao, druge ogluivao, kopio ih, gulio kou s njih, vadio im mozak ili ovaj ili onaj organ za koji biste se zakleli da je neophodno potreban, a bez kojega je ivotinja Anthimeu za pouku, ipak mogla opstati.Njegovo Izvjee o uvjetnim refleksima izazvalo je pravu revoluciju na sveuilitu u Uppsali; oko toga su se zapodjele estoke raspre u kojima su sudjelovali najugledniji strani znanstvenici. Meutim, u Anthimeovu duhu zaela su se nova pitanja, pa je ostavio svoje kolege da se prepiru, a sam je nastavio istraivati u drugim smjerovima, ne bi li prodro u najskrivenije Boje tajne.Nije mu bilo dovoljno prihvatiti grosso modo1 da svaka djelatnost dovodi do iscrpljenja, ni da se ivotinja troi samom upotrebom svojihU grubim crtama, u krupnim potezima (tal.).Andr Cide

miia ili osjetila. Nakon svakog troenja pitao je: koliko? I dok je iscrpljeni pacijent nastojao da se oporavi, umjesto da ga nahrani, Anthime ga je vagao. Unoenje novih elemenata odvie bi zamrsilo ovaj pokus: est takora, to su gladovali i bili vezani, stavljao je svaki dan na vagu; dva su bila slijepa, dva orava, a dva su imala oba oka; ovima je potonjima mala mehanika vjetrenjaa neprekidno zamarala vid. Koliko je svaki od tih takora izgubio na teini nakon pet dana gladovanja? Armand-Dubois je svaki dan, u podne, dodavao nove slavodobitne brojke u male tablice sainjene na brzu ruku.2.Proslava Svete godine bila je posve blizu. Armand-Duboisovi oekivali su svaki dan Baraglioulove. Onoga dana kad je stigao brzojav da dolaze uveer, Anthime izie da kupi sebi kravatu.Anthime je malokad izlazio, to je rjee mogao, jer se teko kretao; Veronique mu je rado kupovala sve to je trebalo, ili mu je dovodila majstore koji su preuzimali narudbe po mjeri. Anthime nije vie mario za modu; ali, koliko god bila obina kravata koju je elio (skromna leptir-mana od crne svilene tkanine), ipak ju je htio sam izabrati. Plastron od blijedosmedeg atlasa, koji je bio kupio za put i nosio dok su stanovali u hotelu, ispadao mu je svaki as iz duboko izrezana prsluka; Marguerite de Baraglioul zacijelo bi drala odvie neurednim ukastobijeli vratni rubac kojim je nadomjestio plastron i koji je bio pribo iglom s krupnom starinskom bezvrijednom kamejom; zaista je pogrijeio to je ostavio one male, ve svezane crne leptir-mane to ih je obino nosio u Parizu, a pogotovo to nije sauvao bar jednu za uzorak. Kakve li e mu kravate sad ponuditi? Nee se moi odluiti dok ne obie nekoliko trgovina koulja na Corsu i u Via dei Condotti. One okrugle, ahuraste kravate bile bi isuvie slobodne za ovjeka pedesetih godina; jamano dolazi u obzir samo posve ravna mana, crna i bez sjaja...Trebalo je da ruaju tek u jedan sat. Anthime se vrati oko podne iz kupovine, pa je jo imao vremena da izvagne svoje ivotinje.Iako se ne bi moglo rei da je gizdav, Anthime osjeti potrebu da isproba kravatu prije nego to se prihvati posla. Pri ruci mu je bio komadi zrcala koje mu je donedavno sluilo za izazivanje tropizama; nasloni ga po duini na jedan kavez i nagne se nad svoj odraz.Anthime je imao kratko podianu, jo gustu kosu koja je negda bila rida, a sada one nepostojane sivkastoute boje kakvu poprima stara, pozlaena srebrnina; obrve mu strale kao ipraje ponad oiju to bijahu sivlje i hladnije od zimskog neba; zalisci, visoko i kratko podre-zani, bijahu sauvali rujnu boju onih njegovih upavih brkova. Proe nadlanicom po ravnim obrazima i irokom etvrtastom podbratku: Da, da promrmlja moram se jo obrijati.Izvadi manu iz kesice i stavi je preda se; izvue iglu s kamejom i skine vratni rubac. Vrat mu je bio snaan, obavijen poluvisokim ovratnikom, sprijeda otvorenim i savijenih vrhova. Ovdje, i pored najbolje elje da iznosim samo ono to je bitno, ne mogu preutjeti kvrgu Anthimea Armand-Duboisa. Jer, sve dok ne nauim pouzdanije luiti sluajno od nunog, to mogu drugo zahtijevati od svog pera doli tonost i savjesnost? Tko bi doista mogao ustvrditi da ta kvrga nije igrala nikakvu

ulogu, da nije ni najmanje utjecala na odluke onoga to je Anthime nazivao svojim slobodnim duhom? Najradije je prelazio preko svog iijasa, ali ovu sitnicu nikako nije mogao oprostiti Bogu.Ni sam nije znao kako ga je to snalo, negdje ubrzo nakon enidbe; isprva je to bilo posve beznaajno zrnce, jugoistono od lijevog uha, gdje poinje rast kose; dugo je sakrivao tu izraslinu bujnom kosom koja mu je u uvojcima padala preko nje; ni sama Veronique nije bila nita primijetila, sve do jednog nonog milovanja kada je iznenada napipala kvrgu i uskliknula:- Gle! to ti je to?I kao da se ta voruga, kad je jednom bila otkrivena, nije vie morala ustruavati; za dva-tri mjeseca je dosegla veliinu jajeta od jarebice, pa od biserke, pa od kokoi, i tu je stala, a prorijeena kosa poela se

dijeliti oko nje i izlagati je vidiku. Kad mu je bilo etrdeset est godina, Anthimeu Armand-Duboisu nije vie bilo stalo do toga da se svidi, pa se oiao do koe i poeo nositi poluvisoke ovratnike u kojima je neka vrsta leita u isti mah i sakrivala i pokazivala kvrgu. A sad dosta o Anthimeovoj kvrgi.Ovi manu oko vrata. U njenoj sredini, kroz mali metalni otvor, valjalo je provui vezicu, a nju je opet trebalo da stisne kukica koja se mogla dizati i sputati. Otroumno smiljena spravica, samo to je jedva doekala vezicu da ostavi manu, te mana pade na operacioni stol. Nije bilo druge nego da se obrati Veroniqui za pomo; ona dotri na njegov poziv. Daj mi priij ovo ree joj Anthime.- Tvornika izrada, nita ne vrijedi - promrmlja ona. Zbilja ne dri.Veronique je uvijek nosila, pribodene u kuni haljetak, ispod lijeve dojke, dvije udjevene igle, jednu s bijelim, drugu s crnim koncem. Onako pokraj staklenih vrata, i ne sjedajui, zapoe odmah popravak. Anthime ju je dotle gledao. Bijae to pokrupnija ena, izrazitih crta lica, tvrdoglava kao i on, ali opet umiljata i ponajee nasmijana, tako da joj ono malo naunice nije inilo lice suvie strogim.Nije loa, pomisli Anthime gledajui je kako izvlai iglu. Moglo se dogoditi da se oenim kakvom namiguom koja bi me varala, kakvom vjetropirkom koja bi me ostavila, kakvom klepetuom koja bi mi se popela navrh glave, kakvom glupaom koja bi me izbezumila, kakvom otrokondom kakva je ona moja svastika...I, glasom koji nije bio osoran koliko obino, ree:- Hvala - poto je Veronique zavrila svoj posao i pola.S novom manom oko vrata, Anthime se zadubi u svoje misli. Ni-otkud vie glasa, ni izvana ni u srcu. Ve je izvagao slijepe takore. to li sad ovo znai? oravi takori nisu nita izgubili na teini. Sad e izvagati onaj nepovrijedeni par. Odjednom poskoi te mu se taka srui na pad. Zgranuo se! Nepovrijedeni takori... ponovo ih vae;

ama, ne, nema sumnje: nepovrijedeni su takori od juer tei! Neto mu sijevne kroz glavu:- Veronique!Upinjui se iz petnih ila, podigne taku s poda i pojuri prema vratima:- Veronique!Ona ponovo dotri, isto onako usluna. Tada e joj on, onako s vrata, sveano:- Tko je dirao u moje takore?Nema odgovora. Ponovo je pita, naglaavajui svaku rije, kao da Veronique ne razumije vie dobro francuski:- Dok sam bio u gradu, netko im je dao jesti. Jeste li to vi bili? Tada ona prikupi malo hrabrosti pa se okrene njemu gotovo nasrtljivo:- Ostavio si ih da skapavaju od gladi, ta jadna stvorenja! Nisam nimalo pokvarila taj tvoj pokus, samo sam im ...Ali je on zgrabi za rukav i, hramljui, odvede je do stola i tu joj pokae svoje tablice s rezultatima:- Vidite valjda ove listie na kojima ve petnaest dana biljeim svoja zapaanja o ovim ivotinjama:

a ove biljeke oekuje moj kolega Potier da ih saopi Akademiji znanosti na sjednici 17. svibnja. I to mogu, danas, 15. travnja, napisati na kraju ovog stupca brojki? Sto da napiem?...A kako ona uti kao zalivena, on pone etvrtastim vrkom kaiprsta urezivati, kao bodeom, u prazno mjesto na papiru:- Danas je gospoda Armand-Dubois, supruga istraivaeva, sluajui samo glas svoga mekog srca, bila toliko ... to hoete da napiem? Nespretna? Nesmotrena? Glupa? ...- Radije napiite: saalila se na sirote ivotinje, rtve besmislene radoznalosti.On se uspravlja i vrlo dostojanstveno kazuje:- Ako vi tako na to gledate, onda ete shvatiti, gospodo, da vas moram zamoliti da od danas, kad god budete eljeli njegovati svoje nasade, idete kroz dvorite.Andr Cide

- A zar mislite da sam ikada ula u tu vau jazbinu radi vlastita zadovoljstva?- Pritedite sebi^ibudue taj trud.Zatim, dodajui tim svojim rijeima i rjeitost geste, dohvati svoje biljeke i podere ih na komadie.Rekao je bio: ve petnaest dana, a zapravo ti takori gladuju tek etiri dana. I zacijelo je njegova srdba jenjala zbog tog preuveliavanja jer je na ruak doao vedra ela; tovie, u svojoj filozofiji ide toliko daleko da prua svojoj boljoj polovici ruku pomirnicu. Jer, jo manje nego Veronique, ne eli da taj dobrohotni par Baraglioulovih stekne dojam o nekakvim razmiricama medu njima, koje bi svakako pripisali Anthimeovim nazorima.Oko pet sati Veronique svlai svoj kuni haljetak i oblai kaputi od crnog sukna, te odlazi pred Juliusa i Margueritu koji treba da stignu u Rim tono u est sati. Anthime se sprema da se obrije; pristao je bio drage volje da zamijeni svoj vratni rubac ravnom manom: to im mora biti dovoljno; zazire od ceremonija i nee se pred svojom svastikom odrei kaputa od alpake, bijelog prsluka proaranog plavim, hlaa od cviliha i ugodnih papua od crne koe, bez potpetica, u kojima izlazi i na ulicu, a koje njegovo hramanje donekle opravdava. Prikuplja poderane listie, sastavlja ih komadi po komadi i pomno prepisuje sve brojke ekajui Baraglioulove da dou.3.Obitelj Baraglioul (gl se izgovara Ij, po talijanski, kao u vojvode de Broglie i u rijei miglionnaire) potjee iz Parme. Za jednog Baragliolija (Alessandra) pola je bila Filippa Visconti, godine 1514, kad se po drugi put udavala, nekoliko mjeseci nakon pripojenja vojvodstva Papinskoj dravi. Jedan drugi Baraglioli (takoer Alessandro) istakao se u bici kod Lepanta, a umoren je godine 1580. pod tajanstvenim okolnostima. Bilo bi lako, ali ne bi bilo osobito zanimljivo, pratiti sudbinute obitelji sve do godine 1807, kad je Parma pripojena Francuskoj i kad se Robert de Baraglioul, djed Juliusov, nastanio u mjestu Pau. Godine 1828. dobio je od Karla X. grofovsku krunu - krunu koju je neto kasnije onako dostojno ponio njegov trei sin Juste-Agenor (prva su mu dva sina umrla u ranoj dobi), u poslanstvima gdje je blistao njegov profinjeni um i trijumfirala njegova diplomatska umjenost.Drugi sin Juste-Agenora de Baraglioula, Julius, koji je nakon enidbe ivio potpuno sreenim ivotom, imao je u mladosti nekoliko ljubavnih pustolovina. Ipak, mogao je bar slobodno rei sam sebi da se o svoje srce nije nikad ogrijeio. Duboka plemenitost njegove naravi i ona nekakva moralna otmjenost, koja je izbijala i iz najmanjih njegovih napisa, svagda su mu obuzdavale elje na onoj nizbrdici na kojoj bi im njegova romansijerska radoznalost jamano bila dala na volju. Krv mu nije burno tekla u ilama, ali nije bila ni hladna, o emu bi mogle posvjedoiti i poneke aristokratske ljepotice ... I ne bih sad uope o tome ovdje govorio da to nije jasno proizlazilo iz njegovih prvih romana, emu su ti romani djelomice imali zahvaliti i svoj veliki mondeni uspjeh. Visoki drutveni rang itatelja sposobnih da im se dive omoguio je tim romanima da izlaze: jedan u Correspondantu, a druga dva u Revue des DeuxMondes. Tako ga je gotovo i protiv njegove volje, jo mladog, sve neto vuklo prema Akademiji: reklo bi se da je ve predodreen za nju svojim lijepim dranjem, ozbiljnom usrdno-u svoga pogleda i misaonim bljedilom svoga ela.Anthime je iskazivao velik prezir prema prednostima drutvenog poloaja, bogatstva i vanjtine, to je Juliusa zacijelo vrijealo, ali je cijenio kod Juliusa stanovitu uroenu dobrotu i veliku nespretnost

u prepiranju, to je esto omoguavalo slobodnom duhu da slavi pobjedu.U est sati Anthime uje kako se pred kuom zaustavlja koija s njegovim gostima. Izlazi im u susret na stubite. Julius je na elu. S onim svojim krontatskim eirom na glavi, u ravnu ogrtau sa svilenim posuvracima, ovjek ne bi rekao da je na putu, nego u posjetu,i -; *i -

da nije kotski al bio prebacio preko ruke; dugo putovanje nije na njemu ostavilo ni najmanjeg traga.Za njim ide Marguerite de Baraglioul, ruku pod ruku sa svojom sestrom; ona je, naprotiv, izmorena, kabanica i punda stoje joj nakri-vo, spotie se o stube, etvrtinu lica je sakrila rupiem koji dri kao oblog ... Prilazei Anthimeu, Veronique mu dobacuje:- Margueriti je uletio gar u oko.Njihova kerka Julie, ljupka devetogodinja djevojica, i sluavka, koje su na zaelju, ute, prestravljene.S obzirom na Margueritinu ud, ova se nezgoda ne smije uzeti suvie olako - Anthime predlae da poalju po okulista; ali Marguerite zna na kakvu su glasu talijanski nadrilijenici i nee ni za ivu glavu da uje za njih; proape samrtnikim glasom:- Hladne vode. Samo malo hladne vode. Ah!- Draga moja svajo - kae joj Anthime hladna voda e vam zaista moda na trenutak ublaiti bol u oku, ali nee otkloniti zlo.Zatim se okrene Juliusu:- Jeste li vidjeli to je to zapravo bilo?- Nisam ba bogzna kako. im je vlak stao, htio sam joj pogledati oko, ali se Marguerite odmah poela nervirati...- Ama, nemoj tako govoriti, Juliuse! Bio si strahovito nespretan. Da bi mi podigao oni kapak, najprije si mi zavrnuo sve trepavice ...- Hoete li da ja pokuam - ree Anthime - moda u ja biti spretniji?Nosa donese kovege. Caroline upali svjetiljku na kojoj stoji konkavno zrcalo.- Ama, dragi moj, nee valjda obaviti tu operaciju ovdje u hodniku ree Veronique i povede goste u njihovu sobu.Stan Armand-Duboisovih prostirao se oko unutarnjeg dvorita na koje su gledali prozori hodnika to je vodio od predsoblja do oranerije. U tom hodniku nalazila su se ponajprije vrata blagovaonice, pa salona (goleme prostorije na uglu, loe namjetene, kojom se Anthime i njegova ena nisu ni sluili), zatim dviju gostinskih soba, od kojih je

prva bila pripremljena za brani par Baraglioul, a druga, manja, za Julie, uz posljednju sobu u kojoj je spavao brani par Armand-Du-bois. Sve su te sobe opet bile medu sobom povezane. U kuhinju i dvije sluinske sobe ulazilo se s druge strane stubita ...- Molim vas da ne stojite sad svi tu oko mene - zavapi Marguerite. Juliuse, pozabavi se radije prtljagom.Veronique je posjela sestru u naslonja i sad dri svjetiljku dok se Anthime uurbao oko njih: - Zaista vam je oko upaljeno. Kad biste skinuli eir ...Ali Marguerite, bojei se valjda da njena razbaruena frizura ne otkrije strane elemente u sebi, izjavljuje da e ga tek poslije skinuti; taj visoki podvezani eir nee joj smetati da se nasloni potiljkom na naslon.- Traite, dakle, da vam izvadim trun iz oka prije nego to vi budete uklonili gredu iz mog - ree Anthime smjekajui se pomalo podrugljivo. - ini mi se da se to protivi evaneoskim odredbama!- Ah! Nemojte mi, volim vas, tako skupo naplaivati usluge.- Neu vie ni pisnuti... Vrkom istog rupia ... sad ve vidim to je ... ne bojte se, zaboga! Gledajte uvis! ... Evo ga!

I Anthime izvadi vrkom rupia jedva vidljiv trunak.- Hvala vam! Hvala. Ostavite me sad: strahovito me boli glava.Dok se Marguerite odmara, dok Julius sa sluavkom vadi stvari iz kovega i dok Veronique nadzire spravljanje ruka, Anthime se zabavlja s Julijom koju je odveo u svoju sobu. Posljednji put je vidio svoju neakinju dok je bila jo sasvim mala, pa je sad jedva prepoznao ovu veliku djevojicu to se smjeka ve nekako ozbiljno i prostoduno. Nakon nekog vremena, drei je blizu sebe i askajui s njom o djetinjarijama koje je mislio da bi joj se mogle svidjeti, pogled mu zape za tanak srebrn lani koji dijete nosi o vratu i o kojem sluti da vise medaljoni. Zaista, svojim debelim kaiprstom bezobzirno ih izvue i ree, prikrivajui pretjerano gaenje krinkom zaprepatenja:- Kakve su ti to drangulije?AndrL Gide

Juliji je posve jasno da je pitanje neozbiljno, ali zato bi se zbog toga uvrijedila?- to, tetak, zar niste nikad vidjeli medaljone?- Bogme, nisam, dijete moje lae on. Nije ba bogzna to, ali valjda neemu ipak slui? Meutim, kako vedra pobonost ne zazire od nedunih nestaluka, dijete spazi svoju fotografiju prislonjenu uz ogledalo nad kaminom, pa upre prstom u nju i ree:- Eto, tetak, vi tu drite sliku jedne djevojice koja isto tako nije bogzna to. Pa emu vam onda ona slui?Iznenaen takvom vragolastom dosjetljivou, a svakako i zdravim razumom jedne male bogomoljke, tetak Anthime nikako da se u prvi mah snae. Ipak se ne moe s devetogodinjom djevojicom upustiti u metafiziku raspravu! Smjeka se. Mala odmah iskoritava svoju prednost i pokazuje mu svete sliice:- Evo - kae - ovo je sveta Julija, moja zatitnica, a ovo je Presveto Srce dragog ...- A nema sliku dragog Boge? - upada joj Anthime glupo u rije. Dijete odgovara posve prirodno:- Nemam; ne prave se slike dragog Boge ... Ali, evo, ova je najljepa: ovo je slika Majke Boje Lurdske koju mi je dala teta Fleurissoire; a ona ju je donijela iz Lourdesa; objesila sam je oko vrata onog dana kad su me tata i mama prinijeli Blaenoj Djevici.Ovo je ipak previe za Anthimea. Ne pokuavajui ni jednog trenutka shvatiti neizrecivu draest koju te sliice doaravaju, mjesec svibanj, bijelu i plavu djeju povorku, on podlijee manijakoj potrebi za bogohuljenjem:- Nije te, dakle, htjela primiti naa dobra Blaena Djevica kad si jo uvijek s nama? Mala mu nita ne odgovara. Moda ve zna da je najpametnije ne odgovarati nita na neke bezobratine? Uostalom, to je ovo? Nakon tog neumjesnog pitanja nije pocrvenjela Julie, nego slobodni zidar od lake neugodnosti, nepriznate pratilice nepristojnosti, kratkotrajne zbunjenosti koju e tetak prikriti utiskujui u nevino elo svoje neakinje smjeran i skruen poljubac.- Zato se pravi da si zloest, tetak Anthime?Mala se nije prevarila: u biti je taj bezboni uenjak tankoutan. Pa emu onda taj tvrdoglavi otpor? U taj mah Adele otvara vrata:- Milostiva zove gospoicu.Po svemu sudei, Marguerite de Baraglioul strahuje od utjecaja svoga zeta te ne eli dugo ostaviti s njim svoju kerku. On e se odvaiti da joj to i rekne, potiho, malo kasnije, dok svi odlaze na veeru. Meutim, Marguerite e odmjeriti Anthimea svojim okom koje je jo malko upaljeno.- Da se bojim vas? Ali, dragi moj, Julie bi obratila na pravu vjeru tucet takvih kao to ste vi, prije nego to bi vae poruge i najmanje djelovale na njenu duu. Ne, ne, jai smo mi nego to vi mislite. Ipak, imajte na umu da je to dijete ... Zna ona kakvo se sve bogohuljenje moe oekivati u ovakvo pokvareno doba kao to je nae, i u zemlji pod ovako sramotnom vladom kao to je naa. Ali je alosno to joj prve povode za sablazan dajete upravo vi, njezin tetak, koga bismo eljeli da ona potuje.4.Hoe li te, tako odmjerene, tako mudre rijei smiriti Anthimea?Hoe, dok se budu sluila prva dva jela (uostalom, veera je dobra ali jednostavna, ima svega tri

jela) i dok se obiteljski razgovor bude vrtio oko predmeta koji nisu kakljivi. Iz obzira prema Margueritinu oku govorit e se ponajprije o okulistici (Baraglioulovi se grade da uope ne primjeuju kako je Anthimeova kvrga porasla), zatim o talijanskoj kuhinji, ne bi li ugodili Veroniqui, ciljajui na to kako je veera izvrsna. Zatim e se Anthime raspitivati o Fleurissoireo-vima, koje su Baraglioulovi nedavno posjetili u Pauu, i o grofici de Saint-Prix, Juliusovoj sestri, koja ljetuje negdje u blizini, i napokon o Genevievi, ljupkoj starijoj kerci Baraglioulovih, koju bi rado bili i-ANR ClDEpoveli sa sobom u Rim, ali nikako nije htjela da se odvoji od bolnice Enfants-Malades, u Ulici Sevres, u koju odlazi svakog jutra da previja rane malim nevoljnicima. Zatim e Julius skrenuti razgovor na vano pitanje eksproprijacije Anthimeovih posjeda - rije je o zemljitu to ga je Anthime bio kupio u Egiptu kad je prvi put, u mladosti, putovao u tu zemlju. Kako je bilo na loem mjestu, to zemljite nije dostiglo bogzna kakvu cijenu; ali se odnedavno govori da e preko njega ii nova eljeznika pruga od Kaira do Heliopolisa. Dakako da bi blagajni Armand-Duboisovih, ozbiljno naetoj hazarderskim spekulacijama, i te kako dobro doao taj neoekivani dobitak. Meutim, Julius je uoi svog odlaska imao priliku porazgovarati s Manitonom, inenjerom zaduenim da proui tu prugu, pa savjetuje svom paancu neka se odvie ne zanosi pustim nadama moe se lako dogoditi da ostane kratkih rukava. A Anthime mu nita ne govori o tome da je taj posao u rukama Loe, koja nikad ne ostavlja svoje ljude na cjedilu.Anthime sad razgovara s Juliusom o njegovoj kandidaturi za Akademiju, o njegovim izgledima - dok govori o tome, smjeka se pomalo jer ne vjeruje mnogo u uspjeh, a Julius hini mirnu i toboe nehajnu ravnodunost - emu, opet, priati o tome kako njegova sestra, grofica de Saint-Prix, dri kardinala Andrea u depu pa, prema tome, i svih onih petnaest besmrtnika koji svagda glasaju jednako kao i on? Anthime nabacuje vrlo blijed kompliment o Baraglioulovu najnovijem romanu Zrak na visinama. Zapravo mu se ta knjiga ini groznom, ali Julius, koji se ne da zavarati, hita dodati, ne bi li zatitio svoju tatinu:- Ja sam i mislio da se vama takva knjiga ne moe svidjeti.Anthime bi jo nekako pristao da potrai neko opravdanje za tu knjigu, ali ga je bocnula ta aluzija na njegove nazore; prosvjeduje da njegovi nazori nimalo ne utjeu na njegove sudove o umjetnikim djelima openito, a o knjigama njegova paanca napose. Julius se smjeka pomirljivo i dobrostivo i, da bi promijenio razgovor, pita paanca za njegov iijas, koji pogreno naziva lumbagom. Ah, zato ga radije nije pitao za njegova znanstvena istraivanja? Tada bi mu lako

odgovorio! Lumbago! Da ga jo nee pitati i za kvrgu na glavi? Ali, po svemu sudei, njegov paanac ne zna nita o njegovim znanstvenim istraivanjima, radije nee da zna za njih ... Anthime se ve raspalio, a upravo ga i lumbago mui, pa se podsmjehuje i odgovara angrizavo:- Je li mi bolje? ... Ha-ha-ha! Vama to ba i ne bi bilo drago! Julius se udi i moli paanca neka mu objasni zato mu pripisujetakve nemilosrdne osjeaje.- Pa, bogamu! I vi pozovete lijenika im se tko od vaih razboli, ali kad vam bolesnik ozdravi, medicina s tim vie nema nikakve veze: ozdravili ste zato to ste se molili dok vas je lijenik lijeio. A onaj tko nije postio u Velikom tjednu, taj bi, bogami, po vama, bio i drzak kad bi ozdravio!-A vi radije ostajete bolesni nego da se pomolite? - ree Marguerite uvjerenim glasom. to se sad ona tu mijea? Obino ne sudjeluje u opim razgovorima i, im Julius otvori usta, ne daje glasa od sebe. Ovo je muki razgovor; do vraga i obziri! Naglo joj se okree:- Znajte, mila moja, kad bi mi ozdravljenje bilo tu, tu, razumijete li - plahovito upire prstom u soljenku - nadohvat ruke, ali kad bih morao zauzvrat, da bih stekao pravo da ga dohvatim, preklinjati gospodina efa (tako on u ali, u one dane kad je zle volje, naziva Svevinjega) ili ga moliti da se zauzme za mene, da radi mene prekri utvreni red, prirodni red uzroka i posljedica, red vrijedan svakog potovanja, e, onda, bogme, ne bih htio prihvatiti to njegovo ozdravljenje, rekao bih tom efu: Ostavite me na miru s tim svojim udom: ne treba mi!

Naglaava svaku rije, svaki slog; podigao je glas do visine svoga gnjeva, grozan je.- Ne biste ga prihvatili... a zato ne? - pita ga Julius posve mirno. Jer bi me to onda natjeralo da povjerujem u Onoga tko ne postoji. Nakon tih rijei lupi akom o stol.Marguerite i Veronique, uznemirene, izmjenjuju poglede, a zatim obadvije pogledaju Juliju.Andr Gide Mislim da je vrijeme da pode na spavanje, kerkice moja ree joj majka. - Pouri, doi emo da ti poelimo laku no kad bude u krevetu.Djevojica, koju plae stranome rijei i demonski lik njena tetka, bre-bolje ode. Ako ozdravim, elim da to imam zahvaliti jedino samom sebi. I gotovo. Dobro, a to je onda s lijenikom? odvai se ubaciti Marguerite. Njegov trud plaam, pa smo kvit.A Julius e na to svojim najozbiljnijim glasom: A zahvalnost Bogu bi vas obvezivala ... Jest, brate moj, ba zato se i ne molim. Ali drugi se mole za tebe, Anthime.To kae Veronique, koja dosad nije izustila ni rijei. Kad zau taj blagi, isuvie poznat glas, Anthime poskoi, gubi svaki obzir. Na usta mu naviru proturjene tvrdnje: ponajprije, nitko nema prava da se za nekog moli protiv njegove volje, da trai milost za njega bez njegova znanja; to je izdaja. Nita nije postigla pa jo bolje! To e joj bar pokazati koliko vrijede te njene molitve! Ba se ima i ime ponositi! ... Ali, uostalom, moda se nije dovoljno molila? Budite bez brige, i dalje u se moliti - opet e Veronique isto onako blago. Zatim, nasmijeena, kao da je izvan dohvata toga gnjeva, pria Margueriti kako svake veeri, bez iznimke, pali u Anthimeovo ime dvije svijee pred onom pukom Madonom na sjevernom uglu kue, onom istom pred kojom je jednom zatekla Beppa kako se kria. Djeak bi se obino uurio, skutrio sasvim blizu, u udubini u zidu, i Veronique je bila sigurna da e ga tu nai u odreeno vrijeme. Ona ne bi mogla dosegnuti niu gdje stoji kip, izvan dohvata prolaznika, pa bi Beppo (to je sad ve vitak petnaestogodinji momi), pridravajui se za kamenje i eljezni kolut, postavio upaljene svijee pred sveti lik ... I razgovor se neopazice odvraa od Anthimea, preplavljuje ga, sestre sad ve razgovaraju o tako dirljivoj pukoj pobonosti u kojoj je najtroniji kip ujedno i najpotovaniji ... Anthime je potisnut

u zasjenak. to! Zar joj nije dosta to je jo jutros, iza njegovih leda, nahranila njegove takore? Sad jo i svijee pali! Za njega! Njegova ena! I uvlai Beppa u to glupo prenemaganje ... Eh, to emo jo vidjeti! ...Krv navire Anthimeu u glavu; gui se, u sljepoonicama mu zvone zvona na uzbunu. Upinjui se iz petnih ila, ustaje i rui jedan stolac, izlijeva au vode na ubrus, otire elo ... Da mu ne pozlije? Veronique se uurbala oko njega - on je grubo gura od sebe, srlja prema vratima i zalupi ih za sobom; i ve se uje kako se u hodniku udaljuju njegovi neujednaeni koraci praeni potmulim klopara-njem take.Taj iznenadni odlazak ostavlja nae goste rastuene i zbunjene. Nekoliko asaka ute. Sirotice moja! napokon e Marguerite. Ali u ovoj se prilici jo jednom potvruje razlika u karakteru izmeu dviju sestara. Margue-ritina je dua sazdana od one divne grade od koje Bog stvara svoje muenike. Ona to zna i tei za patnjom. ivot joj, na alost, ne daje nikakve muke; obasuta svim i svaim, njena sposobnost trpnje moe doi do izraaja samo u sitnim nezgodama; koristi se i najmanjim sitnicama da zadobije kakvu ogrebotinu; hvata se i kvai za sve. Dakako da ipak zna doi do onoga to joj manjka, ali Julius ba kao da se trudi da njene vrline ostanu potpuno dokone, pa zar je onda udo to je uz njega vjeito nezadovoljna i hirovita? Kako bi se mogla istaknuti uz takva mua kao to je Anthime! Krivo joj je to njena sestra ne zna to poteno iskoristiti; Veronique zaista zazire od jada; niz njenu vjeito nasmijeenu usrdnost sve samo klizi, poruga, podsmijeh zacijelo se ve poodavno pomirila s osamljenikim ivotom; uostalom, Anthime joj nije zao, neka govori to ga je volja! Veronique im tumai da on tako glasno govori zato to se teko kree; ne bi se toliko razjarivao da je pokretljiviji; a kad je Julius pita kamo je sad

mogao otii, odgovara mu:- U laboratorij. - A Margueritu, koja pita ne bi li bilo dobro da ga obie jer mu moda nije dobro nakon onakve srdbe, uvjerava da jeANDRi GlDE

bolje ostaviti ga da se sam smiri i ne obraati odvie panju na taj njegov ispad. - Zavrimo na miru veeru - zakljuuje.5.Ali ne, nije se u laboratoriju zaustavio tetak Anthime.Brzo je proao kroz tu svoju radionicu u kojoj est takora do-konavaju svoje muke. to se ne zadri na terasi preplavljenoj zapadnom svjetlou? Umirujui njegovu buntovnu duu, serafska veernja obasjanost moda bi ga sklonila ... Ali, ne, on izmie i tom savjetu. Nespretnim zavojitim stubama siao je u dvorite i preao preko njega. Ta nesigurna urba doima se tragino nas koji znamo koliko ga napora stoji svaki korak, koliko boli svaki napor. Kad li emo vidjeti takvu divlju snagu utroenu u kakvo dobro djelo? Pokatkad se jauk otme s njegovih iskrivljenih usana; crte lica mu se gre. Kamo li ga tjera taj njegov bezboniki bijes?Madona koja, obasipljui svojim ispruenim rukama svijet mi-lou i odbljeskom nebeskih zraka, bdi nad kuom i moda se ak zauzima za bogohulnika nije od onih modernih kipova kakve u ove nae dane proizvodi, od plastine rimske ljepenke Blafaphas, umjetnika kua Fleurissoire-Levichon. Naivni lik, izraz pukog oboavanja, jo nam je ljepi i rjeitiji zbog toga. Osvjetljavajui to beskrvno lice, te blistave ruke, taj modri plat, nasuprot kipu, ali prilino daleko od njega, visi fenjer na limenu kravicu, koji natkriljuje udubinu i ujedno zaklanja zavjetne slike objeene s obje strane zida. Nadohvat ruke prolaznika, metalna vrataca, iji klju uva crkvenjak upne crkve, tite svitak konopca na kojem visi fenjer. Osim toga, ispred kipa gore dan i no dvije svijee, maloprije ih je donijela Veronique. Kad ugleda te svijee, za koje zna da gore radi njega, slobodni zidar osjea kako se u njemu razbuktava bijes. Beppo je u udubini zida upravo pojeo, grickajui, koricu kruha i nekoliko struaka kopra, te mu tri u susret.Ne odzdravljajui na njegov ustri pozdrav, Anthime ga zgrabi za rame; nagnut nada nj, to mu to govori, zato djeak dre? - Neu! Neu! brani se mali. Anthime vadi iz depa na prsluku novanicu od pet lira; Beppo se zgraa ... Poslije e moda krasti, ak i ubijati, tko zna kakvom e mu grdnom ljagom neimatina okaljati elo? Ali da podigne ruku na Bogorodicu koja ga titi, kojoj svake veeri, prije negoli e zaspati, upuuje uzdahe, kojoj se svakog jutra, im se probudi, nasmijei! ... Anthime se moe posluiti i uvjeravanjem, i podmiivanjem, i zlostavljanjem, i prijetnjama, ali ga nee moi na to nagovoriti.Uostalom, nemojmo se zavaravati. Anthime nije toliko kivan na samu Blaenu Djevicu, koliko na Veroniquine svijee. Ali Beppova priprosta dua ne priznaje takve neznatne razlike, uostalom, te su svijee sad posveene i nitko ih nema prava gasiti...Anthimea je taj otpor jo vie razjario pa odgurne djeaka. Sam e to uiniti. Naslonivi se na zid, hvata taku za donji kraj, uzima strahovit zamah zanosei drak unatrag i svom snagom baca taku uvis. Drvo se odbija od ruba nie i tresne na zemlju povlaei za sobom bogte-pitaj kakve krhotine, kakve otpatke. Die sa zemlje taku i odmie se od zida da pogleda niu ... Grom i pakao! One dvije svijee svejednako gore. Ali to je ono? Umjesto desne ake, kip prua jo samo ipku od crne kovine.Casak promatra, otrijenjen, alosnu posljedicu svoje geste kako je bijedno zavrio njegov pokuaj ... Ah! Fuj! Trai pogledom Beppa; djeak se izgubio. No se sputa; Anthime je sam; opaa na ploniku krhotinu koju je maloprije odbio takom - to je mala aka od tuka i on je, slijeui ramenima, trpa u dep na prsluku.Sa sramotom na elu, s gnjevom u srcu, ikonoklast se vraa u svoj laboratorij; htio bi raditi, ali ga je maloprijanji uasni napor skrio; nije mu vie ni do ega osim do spavanja. Dakako, otii e na poinak a da nee nikom poeljeti laku no ... Meutim, upravo prije nego to e ui u sobu, zaustavlja ga neiji glas. Vrata susjedne sobe otvorena su; ulja se kroz mrak u hodniku ...t '

AndrL Cide

Kao kakav poznat andelak, mala Julie, u nonoj koulji, klei na svojoj postelji; a pokraj uzglavlja okupanog svjetlom svjetiljke, Vero-nique i Marguerite takoer na koljenima; malo povuen, pri dnu postelje, drei jednu ruku na srcu, a drugom zaklanjajui oi, stoji Julius u stavu koji je u isti mah i poboan i muevan sluaju dijete kako se moli. Duboka tiina obavija ovaj prizor, tiina koja uenjaka podsjea na mirnu i zlatnu veer na obali Nila, gdje se, isto ovako kao to se ova djetinja molitva die, dizao modar dim, posve ravan, prema posve vedru nebu.Molitva se jamano blii kraju; dijete se ve okanilo nauenih formula pa se moli bez pripreme, onako kako mu srce govori; moli se za malu siroad, za bolesnike i za sirotinju, za sestru Genevievu, za tetu Veroniquu, za tatu; da to prije ozdravi oko njene drage mame ... Anthimeu se dotle stee srce; s vrata, vrlo glasno, tonom koji bi trebalo da bude podrugljiv, dobacuje s drugog kraja sobe:- A za tetka nee nita moliti dragog Bogu? Tada dijete, neobino pouzdanim glasom, na veliko udo svih nazonih, nadovezuje: I isto tako te molim, Boe, da oprosti grijehe tetku Anthimeu. Te rijei pogaaju bezbonika ravno u srce.6.Te je noi Anthime usnio neobian san. Kao da je netko pokucao na njegova vrata, ali ne na vrata to vode u hodnik, ni na vrata to vode u drugu sobu: netko je pokucao na jedna druga vrata, za koja na javi nije ni znao da postoje a koja su vodila ravno na ulicu. Upravo se stoga u prvi mah uplaio i nije se javio, nego se pritajio. U polumraku je mogao razabrati i najmanje predmete u sobi, zahvaljujui nekakvoj blagoj i varljivoj svjedosti slinoj svjetlosti kakvu iri oko sebe kandilo; meutim, nigdje nije bilo nikakva plamena. Dok je pokuavao odgonetnuti odakle dopire ta svjetlost, zau kucanje i po drugi put.Sto hoete? vikne drhtavim glasom.Nakon treeg kucanja obuze ga neka neobina mlitavost, mlitavost u kojoj se raspline svaki osjeaj straha (poslije je to nazvao rezigniranom njenou); iznenada, u isti mah, osjeti da je nemoan i da e vrata popustiti. I zaista, vrata se otvorie bez buke i naas vidje samo mraan otvor, ali se u njemu, kao u nii, pojavi, gle, Blaena Djevica. Bijae to niska bijela prilika za koju u prvi as pomisli da je njegova mala neakinja Julie, onakva kakvu je maloprije bio vidio, bosih nogu to su joj virile ispod koulje; ali as kasnije prepozna Onu koju je bio uvrijedio; hou rei da joj je lik bio kao u onog kipa na raskru; tovie, razazna joj ranu na desnoj ruci; meutim, snano lice bijae jo ljepe, nasmijeenije nego obino. Nije zapravo vidio da hoda, primie mu se kao da klizi, a kad doe do sama njegova uzglavlja, ree mu: Misli li ti, koji si me pozlijedio, da mi je potrebna ruka da bih te iscijelila? i u isto vrijeme podigne prema njemu svoj prazni rukav.Tada mu se uini da ta udna svjetlost zrai iz Nje. Ali, kad mu se metalna ipka najednom zari u bok, presijee ga jezovita bol te se probudi u tami.Proe moda etvrt sata prije nego to se pribra. U cijelom je tijelu utio nekakvu udnovatu obamrlost, tupost, a onda ga obuze gotovo ugodna jeza, tako da ak posumnja da je uope osjetio onu otru bol u boku; vie nije bio nacistu gdje poinje a gdje zavrava njegov san, nije li sad budan, nije li ono maloprije sanjao. Opipa se, utine se, provjeri sam sebe, isprui ruku iz postelje i napokon kresne ibicu. Veronique je leala uza nj okrenuta zidu.Tada se izvue iz plahta, odbaci pokrivae i spusti noge niz postelju dok ne napipa prstima bosih nogu papue. taka je bila tu, naslonjena na noni stoli, ali je on ne uze nego se podigne rukama, odupirui se o postelju, zatim zavue noge u kone papue, pa se osovi na noge, a onda, jo nesiguran, isprui jednu ruku preda se a drugu otraga, te zakorai jedanput, drugi put, uz postelju, pa i trei put, te pode kroz sobu ... Majko Boja! Da nije? ... Neujno obue hlae, prsluk, kaput... Stani, o nepromiljeno pero moje! Kud li ve podrhtavajuANDRi ClDE

krila jedne due koja se izbavlja, to vrijedi nespretna uznemirenost uzeta tijela koje ozdravlja?Kad se nakon etvrt sata Veronique, prenuta tko zna kakvom slutnjom, probudi, najprije se zabrine to ne osjeti Anthimea pokraj sebe, a jo se vie zabrine kad upali ibicu i ugleda pokraj uzglavlja taku, bolesnikovu stalnu druicu. ibica joj dogori medu prstima jer je Anthime odnio sa sobom svijeu; pipajui oko sebe, Veronique se na brzinu obue, pa izie iz sobe i pode prema pruzi svjetla to je dopi-ralo ispod vrata laboratorija.- Anthime! Jesi li tu, dragi?Nema odgovora. Meutim, Veronique nape ui i razabra udnovat um. Tada, obuzeta tjeskobom, otvori vrata; ono to ugleda prikova je za prag.Njen Anthime bijae tu, pred njom; nije sjedio ni stajao; u njegovo tjeme, u visini stola, upiralo je svjedo svijee to stajae na samu rubu; znanstvenik Anthime, ateist, onaj isti kome se nepokretno koljeno, isto kao i njegova nepokorena volja, nije godine i godine savilo (jer valja istaknuti koliko je u njega duh iao ukorak s tijelom), Anthime je kleao.Anthime je bio na koljenima; drao je u rukama komadi tuka i kvasio ga suzama i obasipao mahnitim poljupcima. Isprva se nije ni pomaknuo, i Veronique je pred tom tajnom stajala zateena, ne usuujui se ni uzmaknuti ni ui u prostoriju, te je ve pomislila da i sama klekne na prag, pred mua, kadli on bez po muke ustane i, gle uda, pode prema njoj pouzdanim korakom i vrsto je zagrli:- Odsada - ree joj privijajui je na svoje srce, lica nagnuta nad nju - odsada emo se, draga, uvijek zajedno moliti Bogu.7.Preobraenje slobodnog zidara nije moglo dugo ostati tajna. Julius de Baraglioul nije ekao ni dana da priopi tu vijest kardinalu Andreu, a ovaj je opet razglasi u konzervativnoj stranci i medu francuskimvisokim sveenstvom; Veronique ju je, pak, ispriala ocu Anselmu tako da vijest ubrzo dopre do uiju Vatikana.Armand-Duboisu je neosporno bila iskazana velika milost. Moda je bilo nepromiljeno tvrditi da mu se Blaena Djevica uistinu prikazala, ali, ako ju je i vidio samo u snu, njegovo je ozdravljenje bilo tu, nepobitno, bjelodano, svakako udesno.Meutim, premda je Anthimeu moda i bilo dovoljno to je ozdravio, to nije bilo dovoljno i Crkvi, koja je zahtijevala od njega javno odricanje zablude kako bi pridala tome to vei sjaj.- E pa, ekajte! - govorio mu je nekoliko dana kasnije otac Anselme. - Vi ste, dakle, u doba svojih zabluda, irili svuda herezu ne birajui sredstva, a sad biste htjeli izbjei vrhovnu pouku koju nebo kani izvui iz vas? Koliko je samo dua lani sjaj vae isprazne znanosti odvratio od svjetla! Na vama je da ih sad opet pridobijete, a vi se skanjivate da to uinite? to ja to govorim: na vama je? To je vaa sveta dunost; i neu da vam nanesem uvredu sumnjom da to ne osjeate.Ne, Anthime nije izbjegavao tu dunost; samo, ipak nije mogao a da ne strepi od njenih posljedica. Krupni probici to ih je imao u Egiptu bijahu, kako rekosmo, u rukama slobodnih zidara. to je uope mogao bez pomoi Loe? I kako se mogao nadati da e ona i dalje podupirati nekoga tko se upravo nje odrie? Kako je prije oekivao da e se preko nje obogatiti, zakljuio je sad da je propao.Povjerio se ocu Anselmu. Ovaj nije znao kakav visok poloaj Anthime zauzima u Loi, pa se obradovao mislei kako e zbog toga javno odricanje jo vie odjeknuti. Nakon dva dana Anthimeov visoki poloaj nije vie bio tajna ni za jednog itatelja Osservatorea ni Santa Crocea.- Upropastit ete me - ree mu Anthime.Ama, sinko moj, naprotiv odgovori otac Anselme. Spasit emo vas. to se tie materijalnih potreba, budite bez brige: Crkva e vam pomoi. Dugo sam izlagao va sluaj kardinalu Pazziju koji e o tome izvijestiti Rampollu; treba li da vam napokon kaem da za vae odricanje od zabluda zna ve i na sveti Otac? Crkva e znati cijeniti to rtvujete radi nje i nikako ne eli da budete na teti. Uostalom, neAndr C/deVaukanski podrumimislite li da malo preuveliavate mo (tu se nasmijei) slobodnih zidara u ovoj prilici? Nije da ne

znam kako treba isuvie esto voditi rauna0 njima!... Na kraju krajeva, moete li procijeniti ono to se bojite da ete izgubiti zbog njihova neprijateljstva? Navedite nam svotu, otprilike i... (tu podigne lijevi kaiprst do nosa, objeenjaki dobroudno)1 ne bojte se nita!Deset dana nakon proslave Svete godine, Anthime se javno odrekao svojih zabluda u crkvi Gesu, okruen pretjeranom pompom. Nije potrebno opisivati tu ceremoniju o kojoj su pisale sve talijanske novine u to vrijeme. Otac T ... , socijus generala isusovakog reda, odrao je u toj prigodi jedan od svojih najglasovitijih govora: zacijelo se dua slobodnog zidara neko muila preko svake mjere, a sama pretjera-nost njegove mrnje bijae predznak ljubavi. Sveti govornik podsjeti sluatelje zatim na Saula iz Tarsa i otkri zaudne podudarnosti izmeu Anthimeove ikonoklastine geste i kamenovanja svetog Stjepana. I dok se rjeitost preasnog oca nadimala i tutnjala crkvenom laom kao to u akustinoj pilji tutnje golemi valovi plime, Anthime je mislio na tanki glasi svoje neakinje i u dubini srca zahvaljivao djetetu to je na grijehe svog bezbonog tetka svratilo milosrdnu pozornost One kojoj ubudue jedino eli sluiti.Od toga dana, zaokupljen uzvienijim brigama, Anthime jedva da je i primijetio prainu to se uzvitlala oko njegova imena. Julius de Baraglioul uzeo je na sebe da pati zbog toga umjesto njega, te nije mogao otvoriti novine a da mu srce ne zalupa. Na prvotno oduevljenje pravovjernih listova uslijedila je bjesomuna hajka liberalnih glasila: na znaajni lanak u Osservatoreu: Jo jedna pobjeda Crkve uzvratio je Tempa Felice uljivim napadom: Jedna budala vie. Napokon se u La Depechede Toulonse pojavi Anthimeova kronika, koju je bio poslao urednitvu uoi svoga ozdravljenja, pojavi se popraena posprdnom napomenom. Julius odgovori u ime svoga paanca pismon. u isti mah dostojanstvenim i hladnim, obavjetavajui La Depeche da nee morati ubudue ubrajati obraenika u svoje suradnike. Zukunft preduhitritaj potez i uljudno zahvali Anthimeu na suradnji. Anthime je podnosio sve te udarce vedra lica kakvo daje ovjeku uistinu pobona dua.- Na svu sreu, uvijek e vam biti otvorena vrata Correspondanta; to vam ja jamim ree Julius piskutavim glasom.- Ali, dragi moj, to bih ja u njemu mogao objavljivati? - dobrohotno e Anthime. - Nita me od onoga ime sam se juer bavio danas vie ne zanima.Zatim se sve nekako smirilo. Julius se morao vratiti u Pariz.Anthime se, pak, na nagovor oca Anselma, posluno povukao iz Rima. Ubrzo poto mu je Loa bila uskratila potporu, materijalno je propao; a kako posjeti na koje ga je tjerala Veronique, uzdajui se u potporu Crkve, nisu donijeli nikakva drugog ploda doli injenice da su dosadili visokom sveenstvu, a napokon ga i ozlovoljili, prijateljski ga posavjetovae da ode u Milano i ondje eka netom obeanu nadoknadu i ostatke razvikane nebeske milosti.KNJIGA DRUGAJULIUS DE BARAGLIOULJer, nikad nikome ne treba oduzeti povratak.Kardinal Retz,osmi svezak1.Trideseti oujka, o ponoi, Baraglioulovi su se vratili u Pariz i obreli se opet u svom stanu u Ulici Verneuil.Dok se Marguerite spremala na poinak, Julius, s malom svjetiljkom u ruci i s papuama na nogama, ude u svoj radni kabinet u koji se nikad nije vraao bez uitka. Soba bijae krto ukraena; na zidu je visilo nekoliko Lepineovih slika i jedna Boudinova; u jednom kutu, na postolju to se moglo okretati, Chapuovo mramorno poprsje njegove ene izdvajalo se svojom bjelinom; usred sobe stajae golem renesansni stol na kojem se, nakon njegova odlaska, nagomilalo bilo knjiga, broura i prospekata; na emajliranoj plitici s pregradama bijae nekoliko posjetnica sa savijenim vrhom, a odvojeno od svega ostalog, upadljivo naslonjeno na Barvev bronani kip, bijae pismo na kojem Julius prepozna rukopis svoga starog oca. Odmah razdere omotnicu i proita ovo:

Dragi moj sine!Mnogo sam oslabio ovih posljednjih dana. Po nekim znacima koji ne varaju jasno mije daje dolo vrijeme da se spremim na veliki put; a ionako ne bih vie imao bogzna kakve koristi od duljeg zadravanja.Znam da se noas vraate u Pariz i uzdam se da ete mi htjeti, ne asei ni asa, uiniti jednu uslugu. S obzirom na neke moje planove o kojima u Vas uskoro izvijestiti, potrebno mije znati dali jedan mladi, po imenu Lafcadio Wluiki (ita se Luki, W i I jedva da se uju), jo stanuje na broju dvanaest slijepe ulice Claude-Bemard.Bio bih Vam zahvalan kad biste otili na tu adresu i potraili spomenutu osobu. (Kao romanopisac, lako ete nai neki izgovor pod kojim ete ui u stan.) Vano mije da doznam ovo:1) ime se taj mladi bavi;2) ime se kani baviti (ima li kakvih ambicija? Koje su vrste te ambicije?);3) napokon me izvijestite o tome to Vam se ini: kakvi su mu izvori prihoda, sposobnosti, tenje, sklonosti...Nemojte me zasad posjeivati - loe sam volje. Ove obavijesti moete mi lako dati i pismenim putem, u dvije-tri rijei. Ako mi doe volja dapo-askamo, ili ako osjetim daje kucnuo as da poem na veliki put, dat u Vam znak.Grli Vas VaJuste-Agenor de BaraglioulP. S. Nemojte mu nipoto pokazati da dolazite u moje ime; taj mladi me ne poznaje i ne treba da me poznaje.Lafcadio Wluikiima saddevetnaestgodina. Rumunjski je dravljanin. Bez oca i majke.Prelistao sam Vau najnoviju knjigu. Ako i nakon toga ne uete u Akademiju, neoprostivo je to ste napisali te bljezgarije.Nije se moglo zanijekati: Juliusova najnovija knjiga loe je prola kod kritike. Iako je bio umoran, romanopisac pregleda izreske iz novinaAndrS Cideu kojima se njegovo ime nije spominjalo u dobrohotnom smislu. Zatim otvori prozor i udahne vlani noni zrak. Prozori Juliusova kabineta gledali su na vrtove ambasada, to bijahu poput bazena tmine koja proiuje, u kojoj se oi i duh peru od gadarija svijeta i ulice. Neko je vrijeme sluao isti pjev nevidljiva kosa. Zatim se vrati u sobu u kojoj je Marguerite ve spavala.Kako je strepio od nesanice, uze s komode boicu vodice od naranina cvijeta kojom se poesto sluio. Vodei brigu o branim panjama, potrudio se bio da spavaicu zakloni od svjetla svjetiljke i da uvue fitilj; ali slabaan zveket kristala koji se razlegao kad je popio vodicu i odloio au, dopro je do dubine Margueritina sna, pa ona protenje poput ivotinje i okrene se zidu. Sretan to je moe smatrati budnom, Julius joj se primakne i, svlaei se, ree: Hoe li uti kako moj otac govori o mojoj knjizi? Tvoj otac, dragi moj, nema uope smisla za knjievnost, to si mi ve sto puta rekao - promumlja Marguerite, kojoj je bilo samo do spavanja.Ali Juliusu je bilo isuvie teko oko srca: Zgraa se kako sam mogao napisati onakve bljezgarije.Nasta poprilino duga utnja u koju Marguerite utone smeui s uma svaku pomisao na knjievnost; Julius se ve pomiri s tim da je ostao sam, ali se ona, njemu za ljubav, upe iz petnih ila i ispliva opet na povrinu: Nee se sad valjda zbog toga srditi? Primio sam te rijei vrlo hladnokrvno, kako i sama vidi - produi odmah Julius. Ali mislim da ipak ne prilii mom ocu da se tako izraava; njemu manje nego ikom drugom; a najmanje o ovoj knjizi koja je, ako emo pravo, samo spomenik podignut njemu u ast.I zaista, zar nije Julius ba u toj knjizi ocrtao izvanrednu karijeru tog starog diplomata? Nasuprot romantinoj graji, nije li u njoj uzveliao dostojanstven, miran, klasian, u isti mah i politiki i obiteljski ivot Juste-Agenorov?

Sva srea to nisi napisao tu knjigu radi njegove zahvalnosti.

- Dao mi je na znanje da sam Zrak na visinama napisao da bih uao u Akademiju.- Pa ta i kad bi bilo tako! Pa to i kad bi uao u Akademiju zato to si napisao jednu lijepu knjigu! - Zatim, pomalo saalno: - Na kraju krajeva, nadajmo se da e mu novine i asopisi otvoriti oi.Julius prasne:- Novine! Dobro si se sjetila! ... asopisi! - i dobaci bijesno Mar-gueriti, kao da je ona neto kriva, smjekajui se gorko: - Napadaju me sa svih strana.Marguerite se u hipu posve rasani:- Ima li mnogo kritika? - priupita ga brino.- I pohvala, dirljivo licemjernih.- Ba ima pravo to prezire te novinare! Ali sjeti se to ti je prekjuer napisao gospodin de Vogiie: Pero kao to je Vae brani Francusku poput maa.- Pero kao to je Vae brani Francusku, od barbarstva to nam prijeti, bolje od maa ispravi je Julius.- A kardinal Andre, kad ti je obeao svoj glas, jo nedavno te je uvjeravao da je cijela Crkva uz tebe.- Kakva mi korist od njega!- Ali, dragi...- Upravo smo vidjeli na Anthimeovu primjeru koliko vrijedi okrilje klera.- Juliuse, previe si ogoren. Vie puta si mi rekao da ne radi radi nagrade, niti radi priznanja drugih, da ti je dovoljno vlastito priznanje; ak si napisao vrlo lijepih stranica o tome.- Znam, znam - nestrpljivo e Julius. Njegovoj dubokoj boli nisu mogli pomoi tako blagi lijekovi. Ode u kupaonicu.Kako je mogao dopustiti sebi ovaj alosni izljev pred enom? Svoj jad, koji nipoto nije od onih koje supruge umiju uspavati i utoliti, morao bi, iz ponosa, iz stida, zatvoriti u svom srcu. Bljezgarije! Ta mu je rije, dok je prao zube, udarala u sljepoonicama, tjerala od njega najplemenitije misli. I kao da je vana ta posljednja knjiga!ANDRi GlDE

Zaboravljao je oevu reenicu - ili je bar zaboravljao da ju je napisao otac ... Grozno ispitivanje, prvi put otkako zna za sebe, zainjalo se u njemu u njemu koji je do tada uvijek nailazio samo na odobravanje i osmijehe - sumnja u iskrenost tih osmijeha, u vrijednost tog odobravanja, u vrijednost svojih djela, u zbiljnost svojih misli, u istinitost svoga ivota.Vrati se u sobu drei rastreseno u jednoj ruci etkicu za zube, a u drugoj au; odloi au, dopola punu neke ruiaste vode, na komodu, turi etkicu u au i sjede za stoli od javorovine za kojim je Marguerite obino pisala pisma. Dohvati pero svoje ene i poe pisati na ljubiastu i malko namirisanu papiru:Dragi oe!Naao sam veeras, kad sam se vratio, Vae pismo. Sutra u se odmah prihvatiti zadatka koji ste mi povjerili, i nadam se da u ga obaviti na Vae zadovoljstvo, elei Vam tako zasvjedoiti svoju odanost.Jer, Julius je jedna od onih plemenitih dua koje, istom kad su pozlijedene, pokazuju svoju pravu veliinu. Zatim, zabacivi gornji dio trupa unatrag, zastane koji trenutak, uzdignuta pera u ruci, vaui u mislima reenicu:Teko mije kad vidim da upravo Vi sumnjate u nesebinost koja...Ama, bolje e biti ovako:Mislite li daje meni manje stalo do onog knjievnog potenja koje...Ta mu reenica nikako nije ila od ruke. Bio je obuen za spavanje; osjeti da e se prehladjeti, pa zguva papir, uze au sa etkicom i odnese je u kupaonicu, a zguvani papir baci u kantu.Prije nego to e lei, dotakne rame eni.- A ti, to ti misli o mojoj knjizi?Marguerite prikilji samo na jedno mutno oko. Julius morae ponoviti svoje pitanje. Marguerite se

upola okrene njemu i pogleda ga. Juliusa je, onako uzvijenih obrva ispod spleta bora na elu i zgrenih usana, bilo alosno pogledati. Ama, to ti je sad, dragi? Pa zar zbilja misli da ti je posljednja knjiga slabija od ostalih?Ovo nije bio nikakav odgovor; Marguerite se izmotavala. Mislim da ni ostale nisu bolje od ove, eto! E, ako e tako! ...I Marguerite, gubei hrabrost i osjeajui da su njeni njeni argumenti preslabi za tako krupne rijei, okrene ponovo lice u sjenu i iznova zaspi.2.Unato stanovitoj profesionalnoj radoznalosti i laskavoj iluziji da mu nita ljudsko ne treba da ostane strano, Julius se malokad odvajao od obiaja svoje klase i jedva da je ikad imao nekakvih odnosa s ljudima koji nisu bili iz njegove sredine. Vie mu je nedostajalo prilika nego elja. Prije no to e poi u taj posjet, Julius pojmi da nema ba ni odijela koje bi mu pristajalo za ovu zgodu. Njegov ogrta, plastron, pa i krontatski eir bili su nekako odvie pristojni, suzdrljivi i otmjeni ... Ali moda e, na kraju krajeva, biti i bolje da njegova odjea ne potakne mladia da suvie naglo postane s njim familijaran? Rijeima mu, mislio je, valja uliti povjerenje. I za sve vrijeme dok je iao prema slijepoj ulici Claude-Bernard razmiljao je o tome to treba poduzeti, kakav izgovor treba izmisliti da ude u stan i provede istragu.Kakvu li je vezu s tim Lafcadiom mogao imati grof Juste-Agenor de Baraglioul? To je pitanje neprestano dosadno zvrndalo Juliusu u glavi. Ali sad, kad je upravo zavrio ivotopis svog oca, nee dopustiti sebi nikakvih pitanja o njemu. Ne eli znati nita vie od onoga to e mur-.

otac sam kazati. Posljednjih godina grof je bio postao nekako mualjiv, ali se nikad nije pravio tajanstven. Dok je prolazio kroz Luxemburki park, Juliusa iznenadi pljusak.U slijepoj ulici Claude-Bernard, ispred broja dvanaest, stajao je fijaker u kojem Julius u prolazu spazi neku damu, malo odvie napadno odjevenu, u preveliku eiru.Dok je dobacivao ime Lafcadio Wluiki pazikui u zgradi u kojoj su se iznajmljivali namjeteni stanovi, srce mu je snano lupalo; romanopiscu se inilo da se uputa u nekakvu pustolovinu; ali, dok se penjao uza stube, sve vie ga je odbijala osrednjost svega oko njega, beznaajnost dekora; njegova radoznalost nije se imala ime nahraniti, pa je slabila i ustupala mjesto gaenju.Na etvrtom katu hodnik bez saga, u koji je dopiralo svjetlo samo sa stubita, naglo je zavijao; slijeva i zdesna bijae niz zatvorenih vrata; tek vrata u dnu bijahu odkrinuta i proputahu usku prugu svjetla. Julius pokuca na njih; uzalud; bojaljivo odgurne jo malo vrata; nigdje ni ive due. Julius ponovo side u prizemlje.- Ako nije kod kue, uskoro e se vratiti - ree mu pazikua. Kia je lijevala kao iz kabla. Uz predvorje, nasuprot stubitu, bilaje nekakva ekaonica i Julius pode u nju; pljesnivi zadah i grozni izgled tog mjesta zaustavie ga, te pomisli da je isto tako mogao gore otvoriti ona vrata i mirne due ekati mladia u njegovoj sobi. Ponovo se uspe uza stube.Kad je po drugi put zavijao hodnikom, iz pretposljednje sobe izie neka ena. Julius naleti na nju i ispria se.- to elite? ...- Traim gospodina Wluikija, on ovdje stanuje, je li?- Nije kod kue.- Ah! uzdahne Julius toliko zlovoljno da ga ena zapita:- A jeste li mu imali to hitno javiti?Julius se bio spremio samo za susret s nepoznatim Lafcadiom, pa se nije mogao snai; meutim, ovo je bila izvrsna prilika - moda ova ena tota zna o tom mladiu; kad bi je samo umio navesti na razgovor ...- Htio sam ga neto pitati.

- U ije ime?Ne misli valjda da sam iz policije? pomisli Julius. -Ja sam grof Julius de Baraglioul - ree pomalo sveanim glasom, pridiui ovla eir.- Oh! Gospodine grofe ... Molim vas da mi oprostite to vas nisam ... U ovom je hodniku tako mrano! Izvolite ui. (Odgurne vrata u dnu hodnika.) Lafcadio e stii za koji trenutak ... Skoknuo je samo do ... O, dopustite ...Ba kad je Julius htio ui, ona jurne ispred njega u sobu, do enskih gaica to bijahu nesmotreno rasprostrte na stolcu, a kako ih ne mogae vie sakriti, pokua ih bar skloniti.- Tu je takav nered ...- Ostavite, ostavite samo! Navikao sam - ljubazno e Julius.Carola Venitequa bijae pokrupna ili, bolje rei, debeljukasta mlada ena, ali dobro graena i naoko zdrava; crte lica bijahu joj obine, ali ne i prostake, dapae, prilino privlane; pogled blag, kao u ivotinje, a glas meketav. Kako se upravo spremila da izae, na glavi joj bijae mekan, pusten eiri; bluza, koju je po sredini presijecala mornarska mana, imala je muki ovratnik i bijele manete.- Poznajete li ve odavno gospodina Wluikija?- Moda bih mu mogla prenijeti vau poruku? - opet e ona, ne odgovarajui na njegovo pitanje.- Pa, evo ... Htio bih znati ima li trenutno mnogo posla?- Kako koji dan.- Jer, ako ima malo slobodnog vremena, mislio sam ga zamoliti... da obavi za mene jedan manji posao.-Kakav?- E pa, eto, o tome se ba i radi ... Najprije bih htio da znam kakvim se poslovima bavi...Pitanje nije bilo uvijeno, ali Carolina vanjtina nije ba izazivala potrebu za tankoutnou. Grof de Baraglioul se dotle opet bio pri-brao; sad je sjedio na stolcu koji mu je Carola bila oslobodila, a ona

je pokraj njega, naslonjena na stol, poela ve neto govoriti kad se u hodniku razlegne velika buka - vrata se irom otvorie i na njima se pojavi ena koju je Julius bio spazio u fijakeru. Bila sam sigurna to je ree im sam ga vidjela da se penje ovamo ...Carola se zaas odmakne od Juliusa i odvrati: Ma, ni govora, draga moja ... samo smo priali. Ovo je moja prijateljica Bertha Grand-Mamier; a ovo je gospodin grof... oprostite, zaboravila sam, eto, kako se zovete! Nije vano ree Julius poneto usiljeno, stiui ruku u rukavici koju mu je pruila Bertha. Predstavi sad i ti mene ree Carola ... Sluaj, mala, evo, ve nas jedan sat ekaju - proslijedi ona druga, poto je predstavila svoju prijateljicu. Ako eli razgovarati s gospodinom, povedi ga s nama: imam koiju. Ali on nije doao k meni. Pa, hodi onda! Hoete li moda veerati s nama? ... Ne mogu, na alost. Oprostite, gospodine - ree Carola rumenei i urei se sad ve da odvede svoju prijateljicu. Lafcadio e doi svakog asa.ene su ostavile za sobom otvorena vrata; hodnik je, bez saga, bio akustian; od zavijutka se nije vidjelo kad tko dolazi, ali su se uli koraci. Uostalom, ova e mi soba valjda jo vie rei nego ta ena ree Julius sam sebi. I mirno poe razgledati sobu.Na alost, gotovo nita u toj obinoj namjetenoj sobi nije ilo na ruku njegovoj nestrunoj radoznalosti.Nikakve biblioteke, nikakvih slika na zidovima. Na okviru kamina Moli Flanders Daniela Defoea, na engleskom, u jeftinu izdanju, samo dvije treine knjige razrezane, i Novelle Antona-Franceska Grazzinija, zvanog Lasca, na talijanskom. Te dvije knjige probudie Juliusovu radoznalost. Pored njih, iza boce likera od metvice, isto ga tako izne-VAT1KANSKI PODRUMI

nadi jedna fotografija - na pjeanu alu neka ena, ne vie osobito mlada, ali nekako udno lijepa, naslonila se na miicu mukarcu izrazito engleskog tipa, otmjenom i vitkom, u sportskom odijelu; do njihovih nogu sjedi na prevrnutoj sandolini snaan djeak od petnaestak godina, razbaruene bujne svijetle kose, s drskim izrazom na licu, nasmijan i gol kao od majke roen.Julius uze tu fotografiju i prinese je svjetlu da proita u desnom kutu dvije-tri izblijedjele rijei: Duino, u srpnju 1886. koje mu ne rekoe bogzna to, iako se sjeti da je Duino gradi na austrijskom primorju Jadranskog mora. Klimajui glavom, stisnutih usana, odloi opet fotografiju. U nenaloenu ognjitu kamina spremljene su krinja zobenog brana, vrea lee i vrea rie; malo dalje, prislonjena uza zid, stoji ahovska ploa. Nita to bi odalo Juliusu kakvim se naukama ili poslovima taj mladi bavi.Lafcadio je zacijelo tek bio dorukovao; na stolu, u maloj erpi, na kuhalu na estu, jo je stajalo u vodi malo uplje jaje, od rupiaste kovine, kakvim se slue za spravljanje aja turisti koji paze da nose sa sobom to manje prtljage; a oko prljave alice leale su mrvice. Julius prie stolu; u stolu je bila ladica, a u ladici klju ...Ne bih nikako elio da itatelj stekne pogreno miljenje o Juliusu, na temelju ovoga to slijedi - Julius je najmanje od svega bio indiskretan; potovao je, kod svakoga, ono ruho u koje zaodijeva svoj ivot; i te kako je mnogo drao do pristojnosti. Ali, izvravajui nalog svog oca, morao je raditi i protiv svoje udi. Poeka jo asak oslukujui, a onda, poto nije nita uo - preko volje, protiv svojih naela, ali proet ugodnim osjeanjem dunosti - potegne ladicu koja nije bila zakljuana.U njoj je bila nekakva biljenica uvezana u juhtovinu; Julius je izvadi i otvori. Na prvoj stranici proita ove rijei ispisane istim rukopisom kao i rijei na fotografiji:Cadiju, da ovdje zapisuje svoje raune, Svom odanom drugu njegov stari stric.FabyANDR GlDE

a ispod toga, gotovo bez ikakva razmaka, pisalo je pomalo djetinjim, urednim, ravnim i pravilnim rukopisom ovo:Duino. Jutros, TO. srpnja 1886, doao nam je lordFabian. Donio mi je sandolinu, karabinku i ovu lijepu biljenicu.Nieg vie nije bilo na toj prvoj stranici.Na treoj stranici, pod nadnevkom 29. kolovoza, pisalo je ovo:Ostavio Fabyja za sobom za 4 zamaha ...A sutradan:Ostavio ga za sobom za 12 zamaha ...Julius shvati da su to samo biljeke o treningu. Meutim, uskoro se prekidao niz dana, a iza jedne prazne stranice stajalo je ovo:20. rujna, odlazak iz grada Alira u Aures.Zatim je slijedilo nekoliko naznaka mjesta i datuma, a na kraju ova posljednja naznaka:5. listopada, povratak u ElKantaru. 50 km on horseback,x bez zaustavljanja.Julius okrene jo nekoliko praznih stranica; ali malo dalje kao da su opet poinjali zapisi. U obliku nova naslova, na vrhu jedne stranice, pisalo je veim i pomnije ispisanim slovima:QUIINCOMINCIA IL LIBRO DELLA NOVA ESIGENZAE DELLA SUPREMA VIRTU21 Na konju (engl.).^ Ovdje zapoinje knjiga novoga zahtjeva i vrhunske kreposti (tal.).Zatim, ispod toga, kao moto:Tanto quanto se ne taglia.1 BoccaccioJuliusovo se zanimanje naglo probudi pred ovim oitovanjem moralnih ideja; to je za nj bila prava lovina. Ali ga ve idua stranica razoara opet je bilo na redu raunovodstvo. Meutim, ovo je bilo poneto drukije raunovodstvo. Tu je pisalo, bez ikakvih daljnjih oznaka datuma i mjesta, ovo:Zato to sam pobijedio Protosa u ahu = 1 puntaZato to sam pokazao da znam talijanski = 3 punte

Zato to sam odgovorio prije Protosa = / p.Zato to sam pobijedio u sporu = 1 p.Zato to sam zaplakao kad sam uo daje Faby umro = 4 p.Julius je, itajui na brzinu, pomislio da je punta jedinica nekog stranog novca i u ovim je raunima vidio samo djetinjasto i sitniavo cjenkanje oko zasluga i nagrada. Zatim je doao kraj i tim raunima. Julius okrene opet stranicu i proita ovo:Danas, 4. travnja, razgovarao s Protosom:Shvaa li to sve lei u tim rijeima: PREKORAITI GRANICE?Tu je bio kraj zapisima.Julius slegne ramenima, stisne usne, zavrti glavom i vrati biljenicu na njeno mjesto. Izvadi sat iz depa, ustane, prie prozoru i pogleda van; kia je bila prestala. Zaputi se u kut sobe u kojem je, kad je uao, ostavio kiobran; u tom asu spazi, naslonjenog malo otraga, u okviru vrata, lijepa plavokosa mladia kako ga motri smjekajui se.Onoliko koliko se zaree, (tal.)J..MAndrL Cide3.Momi s fotografije jedva da je bio odrastao; Juste-Agenor je napisao: devetnaest godina, ali mu ovjek ne bi dao vie od esnaest. Nije bilo sumnje da je Lafcadio bio netom stigao; kad je vraao biljenicu u ladicu, Julius je digao bio pogled na vrata i nije nikog vidio; ali kako da ga nije uo gdje dolazi? Julius instinktivno pogleda u noge mladiu i opazi da, mjesto visokih cipela, na nogama nosi kaljae.U Lafcadijevu osmijehu nije bilo nieg neprijateljskog; prije bi se reklo da je taj osmijeh uveseljen, ali i podrugljiv; na glavi je nosio putnu kapu, ali, im je sreo Juliusov pogled, smakne je s glave i ceremonijalno se nakloni.- Gospodin Wluiki? - priupita ga Julius. Mladi se ponovo bez rijei nakloni.- Oprostite to sam ostao u vaoj sobi da vas ekam. Da vam pravo kaem, ne bih se bio usudio sam ui da me nisu uveli.Julius je govorio bre i glasnije nego obino ne bi li sam sebi dokazao da nije nimalo smeten. Lafcadio se jedva primjetno namrti; ode do Juliusova kiobrana; ne prozborivi ni crne ni bijele, uze ga i odnese u hodnik da se cijedi; zatim se vrati u sobu i dade Juliusu znak da sjedne.- Sigurno se udite to me vidite?Lafcadio mirno izvadi cigaretu iz srebrne doze i pripali je.- Objasnit u vam u dvije-tri rijei razloge koji su me doveli i koje ete vrlo lako shvatiti...to je dulje govorio, to je vie osjeao kako mu se samopouzdanje topi.- Evo, ovako ... Nego, dopustite mi najprije da se predstavim ... Zatim, kao da se ustruava izgovoriti svoje ime, izvadi iz prslukaposjetnicu i prui je Lafcadiju, a ovaj je stavi na stol a da je i ne pogleda.- Ja sam ... Upravo sam zavrio prilino vano djelo; nije bogzna kako veliko, ali nemam vremena da ga sam prepiem naisto. Netko mi je rekao da imate lijep rukopis, a kako sam mislio - tu Julius rjeito

prijee pogledom po oskudno namjetenoj sobi - kako sam mislio da moda ne biste imali nita protiv toga ...- U Parizu nema nikoga - presijee ga Lafcadio u rijei - nikoga tko bi vam mogao neto rei o mom rukopisu. - Zatim svrne pogled na ladicu na kojoj je Julius, ne slutei nita, slomio neprimjetan peat od meka voska, pa ustro okrene klju u bravi i strpa ga u dep. Nikoga tko bi imao pravo da vam o tome govori produi gledajui Juliusa kako crveni. - S druge strane (govorio je vrlo polagano, nekako nasumce, bez ikakve intonacije), nisu mi sasvim jasni razlozi koje moe imati gospodin ... (tu pogleda na posjetnicu), koje moe imati grof Julius de Baraglioul da se zanima upravo za mene. Meutim (tu mu glas iznenada postane, po uzoru na Juliusov, usrdan i gibak), va prijedlog zasluuje da ga uzme u obzir netko kome je potreban novac, to nije promaklo vaoj

panji. (Ustane.) Dopustite mi, gospodine, da vam sutra prije podne javim svoj odgovor.Poziv na odlazak bio je jasan kao sunce. Julius je osjeao da je u suvie nezgodnu poloaju da bi mu se mogao usprotiviti; uze eir i, kolebajui se jo asak, nespretno ree: Htio sam malo dulje porazgovarati s vama. Nadam se da emo bar sutra ... ekat u vas od deset sati nadalje.Lafcadio se nakloni.Cim je Julius zamakao u hodnik, Lafcadio zatvori vrata i potegne zasun. Pritri ladici, izvadi svoju biljenicu, otvori je na posljednjoj indiskretnoj stranici i, upravo ondje gdje je prije vie mjeseci prestao pisati, napie, krupnim uskovitlanim rukopisom, posve drukijim od onog prijanjeg:Zato to sam dopustio Olibriusux da zabode svoj prljavi nos u ovu biljenicu = 1 punta.Historijska linost iz IV. stoljea (rimski guverner u Galiji), ije je ime postalo sinonim za brbljava hvaliu, razmetljivca. ( Prev.)ANDRg GlDEVatikanski iodrumiIzvadi iz depa noi, kojem je jedna otrica bila toliko zailjena da je bila nalik na ilo, provue otricu kroz plamen ibice i, kroz dep na hlaama, zari je u jedan mah ravno sam sebi u bedro. Nije mogao suspregnuti gr na licu. Ali ni to mu nije bilo dovoljno. I ne sjedajui, nagnut nad stol, dopise ispod one prve reenice ovo:I zato to sam mu pokazao da to znam = 2 punte.Ovaj put krzmae asak; otkopa hlae i spusti ih sa strane. Pogleda bedro na kojem je jo krvarila ranica koju je sebi bio netom zadao; pregleda stare oiljke koji su, posvuda naokolo, bili nalik na tragove cijepljenja. Ponovo prinese otricu plamenu, a onda je vrlo hitro, u dva maha, zari sam sebi u meso.- Prije nisam poduzimao ovakve mjere opreza - ree u sebi odlazei do boice alkohola, iz koje izli nekoliko kapi na rane.Srdba ga je ve bila donekle prola kadli, odlaui boicu, opazi da fotografija na kojoj je snimljen sa svojom majkom ne stoji vie na sasvim istom mjestu. Zgrabi je i promotri posljednji put nekako snudeno i, osjeajui kako mu krv udara u glavu, bijesno je razdere. Htjede zapaliti ostatke, ali su slabo gorjeli, pa izbaci iz kamina vree kojima je kamin bio zatrpan, postavi u nj, mjesto podglavaka, svoje jedine dvije knjige, raskomada, razdere, zguva svoju biljenicu, baci jo na to i svoju sliku i sve skupa zapali.Drei lice nad plamenom, uvjeravao je sama sebe da neizrecivo uiva gledajui te svoje uspomene kako gore, ali, kad se uspravi, poto se sve pretvorilo u pepeo, zavrtje mu se malko u glavi. Soba je bila puna dima. Ode do umivaonika i nakvasi elo.Sad je mogao bistrijim okom promotriti malu posjetnicu.- Grofjulius de Baraglioul - ponavljae. - Daprima importa sapere chi e}Ponajprije valja doznati tko je (tal.).Strga sa sebe vratni rubac koji je nosio umjesto kravate i ovratnika, razdrlji koulju i, stojei ispred otvorena prozora, pusti da mu svje zrak oplakuje bokove. Zatim ga iznenada spopade nestrpljiva elja da izie, pa se u tili as obuje, zavee kravatu, ustakne na glavu pristojan siv pusten eir i - smiren i uljuen koliko je god mogao biti - Lafca-dio zatvori za sobom vrata svoje sobe i otputi se prema Trgu Saint-Sulpice. Ondje, preko puta opine, u knjinici Kardinalovoj, jamano e nai podatke koji ga zanimaju.4.Dok je prolazio pored knjiarskih izloga ispod arkada Odeona, udari mu u oi izloeni Juliusov roman; bijae to knjiga utih korica. Pri samu pogledu na nju Lafcadio bi u svako drugo doba zijevnuo od dosade. Opipa depi i baci na tezgu novi od pet franaka.Kakva e to biti lijepa vatra veeras! pomisli odnosei sa sobom knjigu i sitni.U knjinici je biografski leksikon suvremenika ukratko opisivao Juliusov bezoblian ivot, navodio naslove njegovih djela i hvalio ih uobiajenim izrazima koji bi mogli svakog itatelja odbiti od itanja. Pih! izusti Lafcadio ... Ve je htio zatvoriti leksikon kad se odjednom strese jer je sluajno

zapazio dvije-tri rijei u prethodnoj biografiji. Nekoliko redaka iznad: Juliusa de Baraglioula (vikonta) u biografiji Justea-Agenora, Lafcadio proita: Ambasador u Bukuretu 1873. Sto je bilo u tim jednostavnim rijeima te mu je tako zalupalo srce?Lafcadio, koga je majka bila obdarila s pet strieva, nije nikad upoznao svog oca; pomirio se s tim da je mrtav i uvijek se sustezao da se raspituje o njemu. to se tie strieva (svaki je od njih bio razliite narodnosti, a trojica su sluila u diplomaciji), ubrzo je bio zapazio da nisu ni u kakvu drugom rodu s njim do u onom koji im jeAndrS Gidelijepa Wanda sama odredila. Lafcadio je nedavno bio navrio devetnaest godina. Rodio se u Bukuretu 1874, upravo pri kraju druge godine koju je ondje proveo na svom poslu grof de Bara-glioul.Poto ga je Juliusov tajanstveni posjet potaknuo na budnost, kako je mogao a da u ovome ne vidi neto vie nego sluajnu podudarnost? Upeo se svim silama da proita Juste-Agenorovu kratku biografiju, ali su mu se reci kovitlali pred oima; ipak je pojmio da je grof de Ba-raglioul, Juliusov otac, znamenit ovjek.U srcu mu bukne obijesna radost i podigne u njemu takvu graju da pomisli kako e se moda i izvan njega uti. Ali nee! To ruho od mesa uistinu je vrsto, neprobojno. Promotri ispod oka svoje susjede, redovite goste itaonice, sve zadubljene u svoj glupi posao ... Raunao je: Ako je roen 1821, grofu je sad sedamdeset dvije godine. Ma chi sa se vive ancora:...' Vrati leksikon na mjesto i izie.Nebesko plavetnilo oslobaalo se nekolicine lakih oblaka to ih je rastjerivao prilino ivahan povjetarac. Importa di domesticare questo nuovo proposito'1 ree u sebi Lafcadio, koji je najvie drao do slobodnog raspolaganja samim sobom; i, izgubivi nadu da e obuzdati tu razigranu misao, odlui da je naas odagna od sebe. Izvadi iz depaJuliusov roman i upe se svim silama da se njime pozabavi; ali knjigaje bila bez ikakvih skretanja i tajni; nita mu nije moglo manje pomoida se rastrese. A ipak u sutra otii k ovjeku koji je ovo napisao da se igramnjegova tajnika! ponavljao je i nehotice u sebi. Na jednom kiosku kupi novine i ude u Luxemburki park. Klupesu bile mokre; rasklopi knjigu, sjede na nju i rairi novine da proitanajnovije vijesti. Umah, kao da je znao da e ih tu nai, pogled mupade na ove retke:1 Ali tko zna je li jo iv? (tal.).2 Treba ukrotiti ovu novu nakanu (tal.).

Zdravlje grofa Justea-Agenora de Baragliouk koje ^ kako je pozmto> posljednjih dana izazivalo zabrinutost, ini se fa sepopmvija; njegovoje stanje ipak i dalje neizvjesno i omoguuje mu da prima samo dva-tri najprisnija prijatelja.Lafcadio poskoi s klupe; uas se odlui. Zaboravivi na knjigu, pohita prema papimici u Ulici Medicis, gdje se ^ ^ .g Jizlogu natpis Izraujemo posjetnice po n^JH,^ stotinu Smjekao se hodajui; uveseljavala ga je Smionost njegova nauma jer je bio eljan pustolovina.- Za koliko mi vremena moete izradit; stotinu posjetnica? - upita trgovca.- Dobit ete ih doveer.- Plaam dvostruko ako mi ih izradite do dva sata Trgovac toboe provjeri neto u knji^ narudaba.- Vama za ljubav ... dobro, moete doi po njih u dva sata. Na vrijedno ime?Tada se Lafcadio, na listu koji mu ptuzj trgovaC) ne crvenei ali malko uzburkana srca, potpisa ovako:LAFCADIO DE BARagLIOULenOva me hulja ne shvaa ozbiljno, pomisli odlazei, uvriied to mu se trgovac nije dublje poklon^. Zatim, prolazei pored zrcala u jednom izlogu: Valja priznati da ne djelujem ba kao neki de

Baraglioul! Uznastojat emo da t0 prije budemo nalik na njih.Nije jo bilo podne. Obuzet nekim udnim zanosom, Lafcadio nije bio nimalo gladan.Ponajprije, hodajmo jo malo, jer q, inae odletjeti, pomisli. I drimo se sredine ulice; ako se pribliiim ovirn prolaznicima) pri. mijetit e da ih znatno nadvisujem. Jo jedna prednost koju treba prikrivati. ovjek se ui dok je iv.

Ude u potu.Trg Malesherbes ... to emo mjesto uskoro otkriti! ree u sebi zapisujui adresu Justea-Agenora koju je naao u imeniku. Ali tko me prijei da jo-danas ne odem u izvide u Ulicu Verneuil? (To je bila adresa s Juliusove posjetnice.)Lafcadio je poznavao taj dio grada i volio ga; napustivi odvie prometne ulice, pode naokolo, kroz mirnu Ulicu Vaneau, gdje e njegova netom roena radost moi lake disati. Kad je skrenuo u Ulicu Babvlone, ugleda neke ljude kako tre blizu slijepe ulice Oudinot okupila se bila svjetina ispred dvokatnice iz koje je kuljao prilino gadan dim. Svlada se da ne potri, iako je vrlo dobro trao ...Lafcadio, prijatelju dragi, samo to niste upali u novinske vijesti, moje vas pero naputa. Ne oekujte od mene da u ovdje zapisivati isprekidane razgovore svjetine, povike ...Krei sebi put, provlaei se kroz rulju kao jegulja, Lafcadio se probi u prvi red. Tu klecae neka sirota jecajui. Djeco moja! Djeice moja! uzvikivala je.Pridravae je neka djevojka, ija je jednostavna, ali otmjena odjea odavala da joj nije ni u kakvu rodu; bijae vrlo blijeda i toliko lijepa da odmah privue Lafcadija te je on uze ispitivati.- Ne, gospodine, ne poznajem je. Jedino to sam mogla shvatiti, to je da joj je dvoje djece u onoj sobi na drugom katu koju samo to nije zahvatila vatra; stubite je ve u plamenu; javili su ve vatrogascima, ali, dok oni dou, djeca e se poguiti od dima ... to mislite, gospodine, ne bi li se ipak moglo doi do onog balkona po ovom zidu, pa da se, vidite, ovjek popne uz onaj oluk? Ovi ovdje kau da su na taj nain ve uli jednom u kuu neki lopovi, ali ono to su drugi uinili radi krade, ovdje se nitko ne usuuje uiniti da bi spasio djecu. Uzalud sam im obeala ovu svoju novarku. Ah! Da sam bar muko!...Lafcadio je nije vie sluao. Ostavi tap i eir do djevojinih nogu i jurne. Da bi se dohvatio vrha zida, ne zatreba mu niija pomo;

podigne se snagom miica; sad je, uspravivi se, iao po izboini klonei se iljasta crepovlja kojim je izboina bila mjestimice naikana.Ali se udivljenje svjetine jo podvostrui kad vidje kako se dohvati okomita oluka i kako se uspinje snagom svojih miica; jedva da se odupirao ovdje-ondje, vrhovima stopala, o obrue na oluku. Evo ga, ve se popeo do balkona i uhvatio jednom rukom za ogradu; svjetina se divi i vie ne strepi jer je lakoa njegovih kretnji doista savrena. Udarcem ramena razbija okno na komadie, nestaje u sobi ... asak iekivanja i neizrecive tjeskobe ... Zatim ga ponovno ugledaju kako nosi u naruju uplakano dijete. Poderao je bio jednu plahtu i svezao dvije polovice tako da je nainio neto kao ue; vee dijete i sputa ga u naruja izbezumljenoj majci. S drugim ini isto tako ... Kad side i sam Lafcadio, svjetina mu klie kao junaku: Kao da sam kakav klaun, pomisli, ozlojeen to osjea kako crveni, odbijajui ovacije grubo i nepristojno. Meutim, kad mu djevojka, kojoj je ponovo priao, zbunjeno prui, uz tap i eir, i onu svoju obeanu novarku, uzima je smijeei se, vadi iz nje ezdeset franaka koliko je bilo u njoj, pa ih daje sirotoj majci to gui svoje sinove poljupcima. Hoete li mi dopustiti da zadrim novarku za uspomenu na vas, gospoice?Bijae to mala izvezena novarka. On je poljubi. Pogledae se naas. inilo se da je djevojka ganuta i jo bijeda nego prije, te kao da eli neto rei. Ali se Lafcadio naglo izgubi krei sebi tapom put, tako namrgoen da ljudi gotovo istog asa prestadoe klicati i pratiti ga.Vrati se u Luxembourki park, a nakon lakog ruica u Gambrinusu pokraj Odeona hitro se pope u svoju sobu. Ispod jedne letve u podu sakrivao je novce; tri dvadesetice i jedna desetica bijahu pohranjene u skrovitu. Raunao je ovako:Posjetnice - est franaka.

Par rukavica pet franaka.Kravata - pet franaka. (to mogu poteno dobiti za te pare?)

Par cipela: trideset pet franaka. (Neu traiti nita trajno.)Ostaje devetnaest franaka za nepredviene trokove.(Lafcadiju su bili mrski dugovi, pa je sve plaao u gotovu.)Ode do ormara i izvue iz njega tamno odijelo od mekana eviota, besprijekorno skrojeno i dobro uuvano:Nevolja je u tome to sam porastao, odonda... - ree u sebi sjeajui se onog sjajnog doba, ne tako davnog, kad ga je njegov posljednji stric, markiz de Gesvres, vodio, onako gizdava, svojim stalnim majstorima.Loe skrojeno odijelo sablanjavalo je Lafcadija koliko i kalvinista la.Ponajprije ono najpree. Moj stric de Gesvres obino je govorio da se ovjek poznaje po cipelama.I iz obzira prema cipelama koje e probati, prvo presvue arape.5.Grof Juste-Agenor de Baraglioul nije ve pet godina izlazio iz svog raskonog stana na Trgu Malesherbes. Tu se spremao za smrt tumarajui zamiljeno po dvoranama pretrpanim zbirkama ili, jo ee, zatvoren u svojoj sobi, preputajui svoja bolna ramena i ruke blagotvornom djelovanju toplih ubrusa i sedativnih obloga. Golem svilen rubac boje madere obavijao mu je naoitu glavu kao turban, kojem je jedan kraj visio i dopirao do ipke na ovratniku i debelog prsluka boje cigare niz koje mu je padala brada poput srebrnasta slapa. Noge u turskim papuama od bijele koe poivale su mu na gumenom jastuku punom vrele vode. Umakao je beskrvne ruke jednu za drugom u vruu pjeanu kupelj ispod koje je gorjela grijalica na estu. Siv al pokrivao mu je koljena. Neosporno je nalikovao na Juliusa, ali jo vie na kakav Tizianov portret Juliusove crte lica bile su samo blijeda kopija njegovih crta, isto kao to je Zrak na visinama bio samo bezbojan odraz njegova ivota, odraz sveden na beznaajnost.Juste-Agenor de Baraglioul pio je aj iz alice sluajui prodiku oca Avrila, svog ispovjednika, koga je ee pozivao na razgovor; u tom asu netko pokuca na vrata i ude vjerni Hector, koji je ve dvadeset godina obavljao kod njega dunost sobara, njegovatelja i, prema potrebi, savjetnika. Hector je donio na lakiranu pladnju malu zatvorenu omotnicu. Gospodin se nada da e ga gospodin grof izvoljeti primiti. Juste-Agenor odloi alicu, razdere omotnicu i izvadi iz nje Lafca-dijevu posjetnicu. Nervozno je zguva u ruci. Recite da ... ali se svlada i nadovee: Gospodin? Hoe rei: mladi? Reci mi, napokon, kakva je to osoba? Netko koga gospodin moe primiti. Dragi opate ree grof okreui se ocu Avrilu ao mi je to vas moram zamoliti da prekinemo razgovor; ali doite svakako opet sutra; zacijelo u vam imati neto novo kazati, i vjerujem da ete biti zadovoljni.Drao je i dalje ruku na elu dok je otac Avril odlazio na salonska vrata; zatim digne napokon glavu i ree: Neka ude!Lafcadio stupi u sobu visoko uzdignuta ela, muki samopouzdano; doavi do starca, ozbiljno se nakloni. Kako se bio zarekao da nee progovoriti dok ne izbroji do dvanaest, prvo prozbori grof: Ponajprije znajte, gospodine, da Lafcadio de Baraglioul ne postoji - ree razdirui posjetnicu. -1 molim vas da kaete gospodinu Lafcadiju Wluikiju, kad vam je ve prijatelj, kaite mu, ako se bude htio igrati ovim kartoniima, ako ih ne podere sve kao to sam ja ovaj poderao (tu ga usitni na posve sitne komadie koje baci u praznu alicu), da u ga smjesta prijaviti policiji i dati uhapsiti kao obinog varalicu. Jeste li me razumjeli? ... A sad doite na svjetlo da vas bolje vidim. Lafcadio Wluiki e vas posluati, gospodine. (Njegov vrlo smjerni glas malo podrhtavae.) Oprostite mu zbog naina kojim se poslu-

ANDRL GlDE

io da doe do vas; u njegovim mislima nije bilo nikakve nepotene namjere. Rado bi vas uvjerio da zavreuje ... bar vae dobro miljenje.- Dobro ste graeni. Ali vam ovo odijelo loe stoji - produi grof kao da nita nije uo.- Nisam se, dakle, prevario? - ree Lafcadio i odvai se osmjehnuti jer se rado podvrgavao ovom ispitu.- Hvala bogu, na majku je - promrmlja stari Baraglioul. Lafcadio malo prieka, a onda se zagleda u grofa i progovori gotovoapatom:- Ako budem pazio da se to previe ne vidi, je li mi ba strogo zabranjeno da nalikujem i na...- Govorio sam tek o vaoj vanjtini. A ako se i niste uvrgli samo na majku, Bog mi nee dati vremena da se o tome uvjerim.U taj as spuzne mu sivi al s koljena na pod. Lafcadio priskoi, i dok je bio sagnut, osjeti lak dodir stareve ruke na ramenu.- Lafcadio Wluiki - nastavi Juste-Agenor kad se mladi uspravio - moji su sati odbrojeni; neu se sad nadmudrivati s vama; to bi me zamorilo. Priznajem da niste glupi; drago mi je to niste runi. To to ste sad stavili na kocku svjedoi o stanovitu prkosu koji vam ne pristaje loe; isprva sam pomislio da ste bezobrazni, ali su me va glas i dranje umirili. to se ostalog tie, zamolio sam svog sina Ju-liusa da me obavijesti o vama; ali sad vidim da me to ba ne zanima i da mi nije bilo toliko stalo do toga koliko da vas vidim. A sad me, Lafcadio, sluajte dobro: nikakav slubeni dokument, nikakav spis ne svjedoi o vaem pravom identitetu. Pobrinuo sam se da vam ne ostavim mogunosti ni za kakav utok. Ne, nemojte me sad uvjeravati o svojim osjeajima, nepotrebno je; ne prekidajte me! Vaa dosadanja utnja jami mi da je vaa majka odrala obeanje da vam nee govoriti o meni. To je dobro. Kako sam i ja preuzeo obvezu prema njoj, iskusit ete moju zahvalnost. Unato pravnim potekoama, ostavit u vam preko svog sina Juliusa dio nasljedstva za kojisam obeao vaoj majci da e vam pripasti. To e rei da u svom sinu Juliusu namrijeti onoliko vie nego svom drugom djetetu, grofici de Saint-Prix, koliko mi zakon doputa, a to je upravo svota koju elim, preko njega, ostaviti vama. To e iznositi, mislim ... pa, recimo, etrdeset tisua franaka rente; uskoro u se vidjeti sa svojim odvjetnikom pa u s njim razmotriti cifre ... Sjedite ako mislite da e vam tako biti lake da me sluate. (Lafcadio se upravo bio naslonio na rub stola.) Julius se moe usprotiviti svemu tome; zakon je na njegovoj strani; uzdam se u njegovo potenje da to nee uiniti; a u vae se potenje uzdam da neete nikad uznemirivati Juliusovu obitelj, kao to vaa majka nije nikad uznemirivala moju obitelj. Za Juliusa i njegove najblie postoji jedino Lafcadio Wluiki. Ne elim da nosite crninu za mnom. Dijete moje, obitelj je velik zatvoren krug; dovijeka ete ostati samo nezakonitsin.Lafcadio nije sjeo, iako mu je otac bio ponudio da sjedne kad je primijetio da je zaglavinjao; svladavi vrtoglavicu, mladi se nasloni na rub stola na kojem su stajale alica i grijalice; drao se i dalje vrlo smjerno.- A sad mi recite: vidjeli ste valjda danas mog sina Juliusa. On vam je rekao ...- Nije rekao nita odreeno; sam sam se dosjetio.- Nespretnjakovi! ... Ah, govorim o onom drugom ... Hoete li se jo vidjeti s njim?- Ponudio mi je mjesto tajnika.- Jeste li pristali?- Nije vam to po volji?- ... Jest. Ali mislim da e biti bolje da se ... ne prepoznate.-1 ja sam tako mislio. Ali, ako se i ne prepoznamo, rado bih ga malo bolje upoznao.- Ne mislite valjda dugo ostati u toj podreenoj slubi?- Samo dok se malo ne snaem.- A to nakon toga namjeravate, sad kad ste, eto, bogati?

UANDRL ClDE

- Ah! Gospodine, juer sam jo jedva imao to jesti; ostavite mi vremena da upoznam svoju glad.U taj mah Hector pokuca na vrata:- Gospodin vikont pita moe li ga gospodin primiti. Da ga pustim da ude?Starac se namrgodi; asak je utio, ali, kad Lafcadio obzirno ustane i spremi se da pode:- Ostanite! - povie Juste-Agenor odajui estinu koja oara mladia. - Ah! Svejedno!A lijepo sam mu rekao neka ne dolazi... Reci mu da sam zauzet, da u mu ... pisati.Hector se nakloni i izie.Stari grof je na neko vrijeme bio sklopio oi; reklo bi se da spava, ali se kroz bradu vidjelo kako mie usnama. Napokon podigne vjede, prui ruku Lafcadiju i ree mu posve izmijenjenim glasom, blaim i nekako skrenim:- Dogovorili smo se, dakle, dijete moje! Sad morate