Autorica: Sara kroboMentor: Nikola Anui, dr.sc.
AMERIKA INTERVENCIONISTIKA POLITIKA NAKON DRUGOG SVJETSKOG
RATA
SAETAKU svom vanjskopolitikom djelovanju SAD se esto koriste
vojnim intervencijama kao sredstvom kojim brane svoje nacionalne i
strateke interese. Za njih pak nuno trebaju potporu javnosti i zato
u medije lansiraju odreenu propagandu koja opravdava takva
djelovanja politikog vrha. Situacija na meunarodnoj pozornici
mijenjala se od kraja Drugog svjetskog rata do danas, stoga SAD
nisu uvijek mogle vanjsku politiku temeljiti na istoj propagandi.
Svoje su djelovanje morale opravdavati ciljevima koji su
modificirani ovisno o prilikama unutar zemlje i izvan nje; znaajan
zaokret dogodio se nakon pada komunizma. SAD su tada ostale bez
glavnoga oponenta i tako postale jedina svjetska sila. Sada su
morale traiti drugaija opravdanja za mijeanje u politiku situaciju
drugih zemalja. Ovaj lanak bavi se razlikama izmeu propagandnih
paradigmi i stvarnih razloga s kojima amerike administracije ulaze
u razne ratove, kao i njihovim promjenama tijekom vremena. One su
ilustrirane na primjerima rata u Vijetnamu, Nikaragvi, Panami i
Iraku.
1. UVODSjedinjene Amerike Drave po veliini su etvrta zemlja
svijeta te vodea sila u gospodarskom, kulturnom i politikom smislu.
Ova zemlja posjeduje raznoliko naoruanje - nuklearno,
konvencionalno, kemijsko i bioloko. Nadalje, SAD projiciraju svoj
utjecaj diljem svijeta djelovanjem putem brojnih meunarodnih
institucija i agencija, kao to su primjerice MMF (Meunarodni
monetarni fond) ili WTO (Svjetska trgovinska
organizacija).[footnoteRef:1] [1: KOS-STANII. Vojne komponente
amerike vanjske politike, Polemos 3, 1, 2000., 112]
Intervencionistika politika kojom se ovaj lanak bavi odnosi se
na angaman neke zemlje (u ovom sluaju Sjedinjenih Amerikih Drava)
na teritoriju i/ili u dravnim poslovima druge zemlje, a radi
ostvarivanja vlastitih nacionalnih interesa. Ovakva politika moe
biti ostvarena i nevojnim sredstvima, primjerice pijunaom,
ekonomskim sankcijama ili djelovanjem obavjetajnih
agencija.[footnoteRef:2] Meutim, ovaj se lanak bavi intervencijama
koje su ukljuivale vojnu silu kao glavni i najee uporabljivani
instrument amerike vanjske politike. [2: Isto, 112]
Prilikom svakog angamana u inozemstvu, posebno vojnog, dravni
vrh duan je dati objanjenje javnosti i pokrenuti odgovarajuu
propagandnu kampanju u svrhu mobiliziranja javnosti za davanje
podrke odreenom poduhvatu u manje ili vie udaljenim krajevima
svijeta. S obzirom da mora uvijek voditi rauna o tome to e javnost
u odreenom trenutku podrati a to ne, propaganda rijetko kad ide
ruku pod ruku sa stvarnim ciljevima s kojima administracija ulazi u
vojni angaman, odnosno vojnu intervenciju u drugoj zemlji. U gotovo
svim sluajevima, posebno u onima koji su odnijeli znaajne ljudske i
materijalne rtve, propaganda se djelomino ili potpuno razilazi od
stvarnih ciljeva i interesa Bijele kue ili, konkretnije, Vijea za
nacionalnu sigurnost. Na primjerima etiriju razliitih amerikih
intervencija bit e prikazane razlike izmeu stvarnih ciljeva i
interesa s kojima SAD ulaze u rat i onoga to je javnosti reeno
putem propagandnih kanala i sredstava. Pri odabiru primjera za
analizu, glavni kriterij bila je njihova kronoloka pripadnost
vremenu prije i nakon pada eljezne zavjese, kako bismo uoili
promjenu u retorici i ideologiji koja nastupa nakon 1989. godine.
Pri tome su intervencije u Vijetnamu i Nikaragvi ovom prilikom
posluile za promatranje situacije prije, a intervencije u Panami i
Iraku za uvid u situaciju nakon dane kronoloke razdjelnice.
Nadalje, jedan od kriterija za odabir intervencija za ovu analizu
bila je i mogunost iitavanja dvaju razloga za poduzimanje vojnoga
angamana onog propagandnog, danog u javnost, i stvarnog razloga
koji je vezan za praktine interese Sjedinjenih Amerikih Drava kao
svjetske velesile. Ova dualnost daje sliku o odnosima izmeu amerike
javnosti i njezinih lidera kroz dui vremenski period. Prije razrade
same teme bit e iznesena hipoteza koja stoji u samom su sreditu
ovoga rada i analize koja e u njemu biti izvrena. Nakon kraeg
pregleda propagandnih paradigmi i naina na koji su se one mijenjale
od 1945. do 1990-ih godina, slijedi pojedinana obrada intervencija
kojima se ovdje nastoji oprimjeriti amerika vojna vanjska politika
prije i nakon Hladnoga rata.Nakon izvrene analize cilj je
procijeniti odrivost hipoteze postavljene na poetku, koja se tie
odnosa izmeu propagande i stvarnih interesa. Propaganda se ovdje
promatra kao komponenta sklona promjenama i modifikacijama, za
razliku od stvarnih interesa koji ostaju nepromijenjeni, te uvijek
idu u smjeru ostvarenja amerikih nacionalnih interesa. Kao rezultat
ove analize, bit e mogue odrediti smjer u kojem vanjska politika
SAD-a ide nakon pada eljezne zavjese i raspada Sovjetskog
Saveza.
2. NACIONALNI INTERESI I STVARNI RAZLOZI AMERIKOG
INTERVENCIONIZMANacionalni interesi svake zemlje, a pogotovo SAD-a
kao stoerne zemlje svijeta od iznimne su vanosti prilikom svake
analize njezinog vanjskopolitikog djelovanja s obzirom da oni
odreuju ciljeve nacionalne politike zemlje u odreenom politikom
okruenju.[footnoteRef:3] Ti ciljevi mogu biti realizirani uz pomo
vojnih, ekonomskih ili politikih sredstava[footnoteRef:4], a ovaj
rad fokusiran je, kao to je ve naznaeno, na ameriko vojno
vanjskopolitiko djelovanje, odnosno vojni intervencionizam. [3:
KOS-STANII. Vojne komponente amerike vanjske politike, Polemos 3,
1, 2000., 112] [4: Isto, 125]
U sluaju Sjedinjenih Amerikih Drava nacionalni interesi odnose
se prije svega na potrebu za ovladavanjem gospodarski i strateki
vrijednim podrujima. To su u veini sluajeva podruja bogata naftom
ili drugim prirodnim resursima te su zbog toga dragocjena
SAD-u.[footnoteRef:5] Ukoliko se ta podruja nalaze u sferi
obuhvaenoj Monroeovom doktrinom, onda su ta podruja jo vanija, a
intervencije se esto opravdavaju nunou zatite amerike nacionalne
sigurnosti. SAD primjenjuju i tajne akcije u situacijama kada
javnost nije voljna dati podrku nekom angamanu u drugoj zemlji. Kao
primjer ovdje mogu posluiti svrgavanja nepodobnih reima u Treem
svijetu.[footnoteRef:6] Tada SAD nastoje instalirati sebi sklon
reim[footnoteRef:7], bilo da se radi o demokratskom ili
nedemokratskom reimu, to dravnicima esto nije bilo od pretjerane
vanosti. [5: Howard ZINN, Narodna povijest SAD-a, Zagreb, 2012.,
513-514] [6: Mirko BILANDI, Tajne operacije CIA-e kao komponenta
vanjske politike SAD-a u posthladnoratovskom razdoblju, Polemos 8,
1-2, 2005., 221-238] [7: Odd Arne WESTAD, Globalni Hladni rat,
Zagreb, 2009., 373-409]
Kao to je ranije navedeno, stvarni interesi ostaju manje-vie
isti, a tiu se geopolitikih, stratekih i gospodarskih pozicija koje
su potrebne SAD-u za uspostavljanje i ouvanje statusa glavne
svjetske sile. U daljnjem tekstu prikazana je druga strana medalje
propagandne paradigme koje se s vremenom i ovisno o okolnostima
mijenjaju.3. PROPAGANDNE PARADIGME I IDEOLOGIJA3.1. Glavni
propagandni modeli i njihove mijeneU definiranju propagandnih
paradigmi kojima je vanjskopolitiki angaman zemlje bio opravdavan
odluujuu je ulogu imao odnos s glavnim oponentom Sovjetskim
Savezom. Propaganda se stoga mijenjala s obzirom na promjene u
odnosu s potonjim, ali je u sutini ostala ista sve do raspada
komunistikog sustava 1989., pri emu dolazi do bitne promjene kako u
meunarodnim odnosima, tako i u ideologiji te propagandi koje je
ameriki vrh davao u javnost.[footnoteRef:8] [8: Henry KISSINGER,
Diplomacija, 755-789]
Glavni modeli propagande koriteni u razdoblju Hladnoga rata, a
tiu se sukoba sa Sovjetima, bili su model zadravanja
komunizma[footnoteRef:9] i teorija domina[footnoteRef:10] lansirana
u javnost tijekom rata u Vijetnamu. Ovi modeli zadrali su se stalno
u amerikoj protusovjetskoj propagandi usprkos razdoblju detanta
koji zavrava poetkom osamdesetih i ponovnim poetkom utrke u
naoruavanju izmeu dvaju suprotstavljenih blokova.[footnoteRef:11]
Nakon Hladnog rata, nestankom SSSR-a, borba protiv terorizma i
kriminala te obrana ljudskih prava glavne su formule uporabljivane
za mobilizaciju javnosti u svrhu davanja podrke intervencijama u
kriznim podrujima svijeta.[footnoteRef:12] [9: Isto, 399-423] [10:
Isto, 568-590] [11: Charles SELLERS, Henry MAY, Neil R. MCMILLEN,
Povijest Sjedinjenih Amerikih Drava, Zagreb, 1996., 353-376 ] [12:
BILANDI. Tajne operacije CIA-e kao komponenta vanjske politike
SAD-a u posthladnoratovskom razdoblju, Polemos 8, 1-2, 2005.,
221-238]
U daljnjem tekstu slijedi pregled izneenih modela i njihova
kontekstualizacija.
3.2. Razdoblje Hladnoga rataGodine 1945., po zavretku rata,
amerikog predsjednika Franklina Delana Roosevelta na tom poloaju
zamijenio je Harry Truman. Truman je takoer, kao i njegov
prethodnik, odbacio koncepciju ravnotee snaga i odluio svoju
politiku temeljiti na naelima vilsonijanizma.[footnoteRef:13]
Ovakva politika polazi od premise da je dunost Amerike boriti se za
pravdu bez obzira na okolnosti i neovisno o
geopolitici.[footnoteRef:14] Ameriki predsjednici naglaavaju kako
Amerika nema nikakvog sebinog interesa i da je njezin temeljni
vanjskopolitiki cilj postizanje opeg mira i napretka. Politika
nakon Drugog svjetskog rata definirana je kao jaanje zemalja koje
streme slobodi i zatita istih od mogue agresije davanjem vojnih
savjeta i opreme.[footnoteRef:15] Mogua agresija oekivana je,
naravno, od Sovjetskoga Saveza, za koji se smatralo da e nastojati
proiriti svoju sferu interesa dalje na Zapad. [13: SELLERS, MAY,
MCMILLEN, Povijest Sjedinjenih Amerikih Drava, 353-376] [14: Henry
KISSINGER, Diplomacija, Zagreb, 2000., 399-423] [15: Isto, 569]
Bilo da su ameriki dravnici stvarno vjerovali u to, ili im je
uloga staratelja kolektivne sigurnosti sluila kao odlian paravan za
neke druge akcije i politike poteze koje javnost moda ne bi
najbolje primila, oni su se perpetuirano pozivali na svoju moralnu
dunost da kao najmonija sila pomau svima, potpuno se odriui
geopolitike i stratekih kalkulacija.[footnoteRef:16] [16: Isto,
568-590]
Harry Truman etablira ranije spomenutu politiku zadravanja
komunizma kao ameriku strategiju u situaciji u kojoj
ameriko-sovjetska borba za mo postaje sve napetija. Temelj za
tumaenje Staljinove vanjske politike bio je Dugi telegram autora
Georgea Kennana, diplomata u amerikom veleposlanstvu u Moskvi.
Ondje on tvrdi da je sovjetska vanjska politika mjeavina
komunistike ideologije i staromodnog carskog imperijalizma. Prema
njemu, suprotnosti i jaz izmeu SAD-a i SSSR-a nisu bile rezultat
nesporazuma, nego su inile samu bit sovjetske percepcije vanjskog
svijeta. Zbog vlastite nesigurnosti i svjesni da je njihova
vladavina arhaina u odnosu na zapadni svijet, Sovjeti su se odluili
za borbu za potpuno unitenje rivala, a ne za sporazume i
kompromise.[footnoteRef:17] Iz toga je izveden zakljuak o globalnoj
amerikoj misiji jamenja sigurnosti, koja bi obuhvaala sve
demokratske zemlje koje su na bilo koji nain ugroavao Sovjetski
Savez. Prema amerikom shvaanju, sovjetsko-ameriki sukob nije sukob
koji za osnovu ima razliite nacionalne interese, nego se radi o
sukobu na moralnoj osnovi, a njegov konani ishod mora biti
transformacija sovjetskog drutva.[footnoteRef:18] [17: KISSINGER,
Diplomacija, 399-423] [18: Isto, 399-423]
Nakon fijaska u Vijetnamu amerika politika konano je morala biti
preispitana jer nije bilo konkretnih opravdanja za poteze
prethodnih amerikih administracija i njihovo mijeanje u sve sukobe
u svijetu, gdje god se pojavila mogunost da bi socijalizam mogao
doi na vlast, htio to taj narod ili ne. Osim toga, krajem ezdesetih
zavrila je apsolutna meunarodna dominacija SAD-a, a nuklearna je
superiornost poljuljana (Kina, Njemaka i SSSR takoer imaju atomske
bombe). Dolazi do eeg rascjepa u komunistikog svijetu te nastupa
razdor izmeu SSSR-a i Kine, nakon ega SSSR vie nije neupitni lider
komunistikoga svijeta.[footnoteRef:19] [19: SELLERS, MAY, MCMILLEN,
Povijest Sjedinjenih Amerikih Drava, 353-376]
Tada nastupa razdoblje detanta, odnosno meusobnog pribliavanja i
smirivanja napetosti izmeu dvaju suprotstavljenih blokova. Novi
predsjednik Richard Nixon smatra da se sa Sovjetskim Savezom oko
svih bitnih pitanja moe dogovoriti pregovaranjem i da se sovjetsko
unutarnje ureenje ne tie Sjedinjenih Amerikih Drava, barem ne dok
su Sovjeti koliko-toliko fer za pregovarakim
stolom.[footnoteRef:20] [20: KISSINGER, Diplomacija, 651-681]
Ronald Reagan prvi je mandat na predsjednikim izborima osvojio
1981. godine. U svrhu obrane amerikih nacionalnih interesa,
predsjednik i njegov kabinet koristili su vojnu i politiku silu
zemlje. Osobito je pojaan angaman u Latinskoj Americi, gdje su SAD
nizom legalnih i ilegalnih akcija nastojale dovesti proamerike
reime na vlast. Reagan je stao na kraj politici detanta najavivi
konani sukob sa Sovjetskim Savezom koji je sam prozvao carstvom
zla.[footnoteRef:21] Svojim intenziviranim djelovanjima u Treem
svijetu, SSSR je izazvao reakciju SAD-a u vidu ponovne utrke u
naoruanju koju SSSR ovoga puta nije mogao pratiti. Za vrijeme
Mihaila Gorbaova dolazi do konanog uruavanja sovjetskog
gospodarskog i politiko-drutvenog sustava. eljezna zavjesa je pala,
a Berlinski zid sruen.[footnoteRef:22] [21: KOS-STANII, Vojne
komponente amerike vanjske politike, Polemos 3, 1, 2000., 137] [22:
Odd Arne WESTAD, Globalni Hladni rat, Zagreb, 2009., 373-409]
Sve u svemu, koliko god se njezina strategija razlikovala od
administracije do administracije, cilj i smjer amerike politike
prema Sovjetskom Savezu za cijeloga Hladnoga rata bio je jasan
pobijediti u tom meusobnom nadmetanju, osigurati amerike nacionalne
interese, bilo irenjem svjetla demokracije na udaljene djelove
svijeta[footnoteRef:23], bilo istom Realpolitikom.[footnoteRef:24]
Veinom je glavni cilj ukljuivao i raspad SSSR-a i komunizma kao
takvog. [23: KISSINGER, Diplomacija, 399-423] [24: Politika
oslanjanja na ravnoteu snaga u meunarodnim odnosima. Richard Nixon
provodio je Realpolitiku za vrijeme svoga mandata. Nixon nije
prihvaao vilsonijanske stavove o istinskoj dobroti ovjeka i skladu
meu nacijama koji se moe odrati sustavom kolektivne sigurnosti. On
je temeljio voenje vanjske politike na konceptu amerikih
nacionalnih interesa i smatrao je da upravo ravnotea snaga dovodi
do stabilnosti u meunarodnim odnosima. (KISSINGER, Diplomacija,
653)]
3.3. Posthladnoratovsko razdobljeZavretak Hladnoga rata, pad
komunizma i kraj bipolarne podjele svijeta zahtijevali su
preispitivanje i redefiniranje amerike vanjske politike, njezinih
ciljeva i interesa u novom svjetskom poretku. Pad komunizma oznaio
je kraj borbe na ideolokom planu, a SAD su ostale jedina svjetska
sila.[footnoteRef:25] [25: BILANDI. Tajne operacije CIA-e kao
komponenta vanjske politike SAD-a u posthladnoratovskom razdoblju,
Polemos 8, 1-2, 2005., 221-238]
Sada su SAD dobile priliku da rekonstruiraju svoju vanjsku
politiku i da smanje troak koriten u vojne svrhe. Meutim, to se
nije dogodilo SAD su traile razloge za daljnje odravanje vojnih
snaga.[footnoteRef:26] Tako se ispostavilo da se vanjska politika
SAD-a nije jednostavno zasnivala na postojanju Sovjetskog Saveza;
to je bio samo jako dobar paravan za ameriko vanjskopolitiko
angairanje. Ameriku je motivirao strah od revolucije u razliitim
dijelovima svijeta, odnosno od nezavisnog nacionalizma. Taj
nezavisni nacionalizam moe ugroziti amerike ekonomske interese,
odstranjivanjem amerikih kompanija i utjecaja sa svog
podruja.[footnoteRef:27] [26: ZINN, Narodna povijest SAD-a,
642-643] [27: ZINN, Narodna povijest SAD-a, 642]
Naravno, to nije objanjenje dano u javnosti. Nakon Hladnoga rata
SAD se okreu idealizmu, te opravdavaju svoju vanjsku politiku
djelovanjem na unaprijeenju meunarodnoga prava, ouvanju kolektivne
sigurnosti, poveanju meunarodne trgovine[footnoteRef:28] itd. [28:
BILANDI. Tajne operacije CIA-e kao komponenta vanjske politike
SAD-a u posthladnoratovskom razdoblju, Polemos 8, 1-2, 2005.,
221-238]
S obzirom da u vremenu nakon pada eljezne zavjese dolazi do jae
globalizacije i meunarodnog povezivanja, kao i ovisnosti zemalja
jedne o drugoj, gospodarska mo postaje presudna i na neki nain
mijenja dotadanju potrebu za vojnom premoi. Bill Clinton uvodi tzv.
geoekonomiju koja za dominantni cilj amerike vanjske politike
postavlja postizanje globalne ekonomske moi amerike privrede i
prisutnost amerikih proizvoda i usluga irom
svijeta.[footnoteRef:29] Cilj je prodrijeti na nova, jo nezauzeta
trita donedavnih neprijatelja (zemlje nekadanjeg Istonoga bloka) i
trajno tamo ostati.[footnoteRef:30] Tako je borba na geopolitikom
planu izmeu Istoka i Zapada zapravo zamijenjena borbom na
geoekonomskom planu. [29: Lidija EHULI, Clinton i novi svjetski
poredak, Zagreb, 2001., 54-64] [30: EHULI, Clinton i novi svjetski
poredak, 54-64]
Ipak, vojni proraun je i dalje ostao visok. I dalje je postojala
opasnost od ugroavanja amerike sigurnosti, samo to sada ameriki
lideri javnosti nisu mogli ponuditi konkretnog neprijatelja kao u
vrijeme Hladnoga rata, nego je glavna meta postao terorizam i drave
koje ugroavaju ljudska prava, ne provode zapadnu demokraciju i
sl.[footnoteRef:31] [31: ZINN, Narodna povijest SAD-a, 642]
To su glavne promjene koje nastupaju na planu propagande i
ideologije u SAD-u po padu eljezne zavjese. Na primjeru etiriju
vanjskopolitikih intervencija, ilustrirat u odnos izmeu stvarnih
razloga zbog kojih SAD ulaze u svaku od njih i propagande kojom je
javnosti dano objanjenje za takva djelovanja.4. INTERVENCIJE4.1.
VijetnamVijetnamski rat termin je kojim oznaavamo dva odvojena, ali
meusobno povezana rata na podruju Indokine. Jedan se vodio od 1946.
do 1954. izmeu pokreta Vietminh i Francuske, a drugi od 1964. do
1972. i njega su vodile SAD na strani Junog Vijetnama protiv
Nacionalne oslobodilake fronte (NLF-a). Glavni program NLF-a bilo
je ujedinjenje Sjevernog i Junog Vijetnama pod jednom,
komunistikom, vlau.[footnoteRef:32] [32: ZINN, Narodna povijest
SAD-a, 511-546]
Japan je 1945. godine morao napustiti Indokinu koju je okupirao
tijekom Drugoga svjetskoga rata. Indokina je prije rata bila
francuska kolonija te je Francuska planirala vratiti svoje
nekadanje kolonijalne posjede. U meuvremenu je u Indokini ojaao
revolucionarni pokret pod vodstvom Ho Chi Minha,
marksistiko-lenjinistikog lidera. Glavni cilj pokreta bio je
osloboditi Vijetnam od kolonijalnih gospodara te osigurati njegovu
neovisnost.[footnoteRef:33] [33: ZINN, Narodna povijest SAD-a,
511]
Meutim, prema dogovorima prije i za vrijeme rata, Indokina je
trebala biti vraena pod francusku kolonijalnu vlast zbog ega dolazi
do intervencije velikih sila. Engleska je okupirala juni dio
Indokine te ga je vratila Francuzima, dok je Nacionalistika Kina,
ona pod vlau Chang Kai-sheka, okupirala sjeverni dio Indokine.
Sjedinjene Drave uvjerile su Kinu da taj dio vrati Francuzima i
tako je obnovljena francuska vlast na ovom podruju. U listopadu
1946. poinje rat izmeu pokreta Vietminh i Francuza, u kojem je
Francuska imala veliku vojnu pomo Sjedinjenih Amerikih Drava.
Sveukupno, SAD su financirale oko 80 posto francuskih ratnih
napora. Bez obzira na ameriku pomo, Francuzi gube rat u Indokini te
se konano povlae nakon bitke kod Dien Bien Phua 1954. godine, nakon
ega dolazi do potpisivanja mirovnog sporazuma izmeu Francuza i
predstavnika pokreta Vietminh u enevi. Dogovoreno je da e se
Francuzi privremeno povui u juni dio Vijetnama, dok Vietminh ostaje
na sjeveru zemlje, te da e se odrati izbori kako bi se izabrala
nova vlast i stvorio ujedinjeni Vijetnam.[footnoteRef:34] [34:
Isto, 512-515]
Budui da bi taj ujedinjeni Vijetnam bio pod komunistikom vlau Ho
Chi Minha, Sjedinjenim Amerikih Dravama takav razvoj dogaaja nije
odgovarao. U to vrijeme amerika dravna administracija bila je
zaokupljena politikom zadravanja komunizma i svako irenje
komunistike vlasti smatrala je dijelom globalne komunistike
zavjere. Tako su ameriki dravnici irenje komunizma u Indokinu
pripisali Kremlju, odnosno vjerovali su kako se radi o procesu koji
je dirigiran iz Kremlja. To nije bilo potpuno utemeljeno s obzirom
da je Vijetnam zapravo bio surogat NR Kine, a ne izravno Kremlja,
odnosno SSSR-a.[footnoteRef:35] [35: KISSINGER, Diplomacija,
572]
SAD su se stoga pobrinule da ne doe do izbora koji bi stvorili
jedinstvenu komunistiku vlast u Vijetnamu, a u Junom Vijetnamu
postavljaju svoju marionetu Ngo Dinh Diema, ali ovaj nije dobro
prihvaen u narodu pa je uskoro uklonjen s vlasti. [footnoteRef:36]
[36: ZINN, Narodna povijest SAD-a, 516]
Oko 1958. godine poele su gerilske aktivnosti protiv reima u
Junom Vijetnamu, potpomognute iz Hanoia. Dvije godine kasnije na
Jugu je osnovana Nacionalna oslobodilaka fronta (NLF), koja je
objedinjavala razne struje koje su se protivile Diemovu reimu, a
njezini nositelji bili su junovijetnamski seljaci.[footnoteRef:37]
[37: KISSINGER, Diplomacija, 568-591]
Ameriki predsjednici, od Trumana preko Eisenhowera do Kennedyja,
potpomagali su razne tajne akcije, vojnog i politikog tipa, u
Vijetnamu i Laosu, ukljuujui i slanje agenata u Sjeverni Vijetnam
da sudjeluju u sabotaama i manjim prepadima.[footnoteRef:38] Nakon
to je Diem uklonjen s vlasti, postajalo je sve oitije da se SAD
moraju izravno ukljuiti u rat ukoliko ele obraniti svoju politiku
koju su zaele u Indokini i ukoliko ele odrati vjerodostojnost
zemlje. Konano, za vrijeme predsjednika Lyndona B. Johnsona,
Tonkinkom aferom u kojoj je krivotvoren ili pak namjerno izazvan
napad sjevernovijetnamskih torpednih amaca na amerike razarae u
zaljevu Tonkin, SAD otvoreno ulaze u rat te poinje bombardiranje
Sjevernog Vijetnama.[footnoteRef:39] [38: ZINN, Narodna povijest
SAD-a, 516] [39: Isto, 518-519]
Rat se s vremenom pretvorio u jedan od najveih promaaja i
gubitaka amerike politike. Nixon je 1972. morao povui vojsku iz
Indokine. Godine 1973. rat je okonan, a 1975. provedeno je
ujedinjenje Sjevernog i Junog Vijetnama u jedinstvenu Demokratsku
Republiku Vijetnam.[footnoteRef:40] [40: Isto, 542]
4.1.1. Razlozi ulaska u rat stvarni ciljevi i propagandaDa bi
objasnila i opravdala svoje akcije protiv irenja komunizma i
komunistike agresije u Jugoistonoj Aziji, amerika administracija
iznosi pred javnost tzv. teoriju domina.[footnoteRef:41] [41:
KISSINGER, Diplomacija, 568-591]
Prema teoriji domina, u sluaju pada Indokine pod komunizam,
uskoro e doi do pada ostalih zemalja Jugoistone Azije koje e lanano
pasti poput domina. Ukoliko doe do toga, tada e ravnotea u
Jugoistonoj Aziji biti ozbiljno ugroena, a to bi imalo loe
posljedice po amerike interese na tom podruju. Nadalje, Japan bi u
tom sluaju doao u opasnost pada pod komunizam. On bi bio zapravo
prisiljen na taj korak jer, okruen zemljama komunistikoga ureenja i
privrede, ne bi mogao opstati, a da se ne prikloni
istome.[footnoteRef:42] [42: Isto, 568-591]
S druge strane, drukiju sliku o stvarnim razlozima amerikog
angamana u Vijetnamu daje francusko-ameriki dogovor jo iz 1942.
godine, vezan za izgled poslijeratnog svijeta.[footnoteRef:43]
Znajui da SAD uvijek spremno stoje uz antikolonijalna naela, ovaj
dogovor, oznaen kao najstroa tajna u tzv. Pentagonskim dokumentima,
pokazuje kako se ameriki antikolonijalizam ipak moe uzeti u
pitanje. Francuska je eljela povratak svojih kolonija nakon rata, a
amerika administracija, tada pod predsjednikom Franklinom Delanom
Rooseveltom, dala joj je svoje obeanje da e tako i biti. Godine
1942. Rooseveltov osobni predstavnik uvjerava francuskoga generala
Henrija Girauda: U potpunosti se razumije da e se francuski
suverenitet to prije bude mogue ponovno uspostaviti na cijelom
teritoriju, metropolitanskom ili kolonijalnom, nad kojim se 1939.
vijorila francuska zastava. Godine 1945. Truman je uvjeravao
Francuze da on nije dovodio u pitanje njihov suverenitet nad
Indokinom.[footnoteRef:44] [43: ZINN, Narodna povijest SAD-a, 450]
[44: ZINN, Narodna povijest SAD-a, 451]
Vlasti su, u svoju obranu, tvrdile kako su SAD zapravo htjele
sredstvima francuske vojske osloboditi Vijetnam od komunistike
prijetnje, a onda natjerati Francuze da ga napuste i daju mu
neovisnost.[footnoteRef:45] [45: KISSINGER, Diplomacija, 576]
Koliko god se SAD u javnosti drale naela vilsonijanizma i
odbijale priznati da i one imaju geopolitike i strateke interese,
ipak su upravo oni jedan od razloga ulaska u rat. S jedne strane
teorija domina prikladno je objasnila razloge amerike intervencije
u medijima i propagandi, a s druge strane, u Tajnom memorandumu
Vijea za nacionalnu sigurnost iz 1952. stoji: Komunistiki nadzor
nad cijelom Jugoistonom Azijom ameriku e poziciju na pacifikom
priobalnom otonom pojasu uiniti nesigurnom i ozbiljno e ugroziti
fundamentalne amerike sigurnosne interese na Dalekom
istoku.[footnoteRef:46] [46: ZINN, Narodna povijest SAD-a, 513]
Godine 1963. Kennedyjev podtajnik za vanjsku politiku odrao je
govor pred Ekonomskim klubom iz Detroita, kakav Kennedy nikad nije
iznio pred javnost, nego je radije govorio o komunizmu i slobodi:
...Zato je ona (Jugoistona Azija) poeljna i zato je vana? Prvo, ona
prua raskonu klimu, plodno tlo, bogate prirodne resurse, relativno
ratrkano stanovnitvo u veini podruja i prostor za irenje. Zemlje
Jugoistone Azije proizvode bogate izvozne vikove kao to su ria,
guma, tikovina, ito, kositar, zaini, nafta i mnoge druge.
...[footnoteRef:47] [47: Isto, 517]
Podatke o amerikim zloinima u Vijetnamu administracija je
pokuavala skriti od javnosti. U biti amerika javnost o tijeku
samoga rata nije puno znala; rat je tek pred kraj malo bolje
priblien javnosti, kada je antiratni pokret ojaao i kada je
porastao pritisak na administraciju da povue amerike postrojbe iz
Vijetnama.[footnoteRef:48] [48: ZINN, Narodna povijest SAD-a,
526-538]
U proljee 1970. Nixon i Kissinger pokrenuli su invaziju na
Kambodu poslije bombardiranja koje vlada nikada nije objelodanila
javnosti.[footnoteRef:49] Ipak, podaci su curili van. Godine 1973.
bivi vladin dunosnik u Laosu Jerome Doolittle napisao je u New York
Timesu: [49: Isto, 534]
Kad sam prvi put stigao u Laos, dobio sam upute da na sva
novinska pitanja o naim masovnim i nemilosrdnim bombarderskim
napadima u toj malenoj zemlji odgovorim s: Na zahtjev Kraljevske
laoske vlade, SAD izvode nenaoruane izviake letove koje podupire
naoruana pratnja koja ima pravo uzvratiti ako se na nju otvori
vatra. To je bila la. Svaki izvjestitelj kojem sam to rekao znao je
da je to bila la. Hanoi je znao da je to bila la. (...) Na kraju
krajeva, te su lai imale svrhu da neto taje od nekoga, a taj netko
smo bili mi.[footnoteRef:50] [50: Isto, 526]
Prema svemu navedenom, stvarni razlozi amerikog ulaska u rat u
Vijetnamu su ipak geopolitiki i strateki, pa i gospodarski, dok
proklamiranje obrane slobodnog svijeta slui kao paravan. Naravno, u
doba hladnoratovske konfrontacije postojala je opa bojazan od
irenja komunizma kako u Americi, tako i u drugim dravama zapadnoga
svijeta, ali teorija domina i moralna dunost Amerike da se uplie u
prilike u drugim zemlja u svrhu obrane demokracije nipoto nisu
jedini razlog za vojno iscrpljivanje tolikih dometa SAD-a u
Vijetnamu. Konano, jaz izmeu onoga to je o ratu reeno u javnosti i
onoga to se zaista dogaalo oit je; ne samo putem kontrole medija
nego i raznim tajnim akcijama i sporazumima, amerika administracija
procjenjivala je u kojoj mjeri amerika, pa i svjetska javnost treba
znati to se zaista dogaa. Kada su informacije konano procurile van,
bilo je jasno da javnost ne podrava daljnje zadravanje amerike
vojske u Vijetnamu; odgovor je odaslan u vidu ranije spomenutog
antiratnog pokreta[footnoteRef:51] koji je izvrio konaan pritisak
na vlasti da zavre rat. [51: ZINN, Narodna povijest SAD-a, 538]
4.2. Intervencija u Nikaragvi potpora contrasimaGodine 1980.
Ronald Reagan postao je predsjednikom SAD-a, a 1984. osvojio je i
drugi mandat. Reagan je doao na vlast s namjerom da SAD-u vrati
poloaj politike, vojne i gospodarske supremacije. On je ponovno
proveo politiku velikih ulaganja u naoruanje. To je bila posljedica
povratka klime Hladnog rata i povratka teme sigurnosti kao glavne
brige amerike meunarodne politike.[footnoteRef:52] [52: Enrico
CRAVETTO (ur.), Sjedinjene Amerike Drave: od Trumana do Clintona,
Povijest XVIII-Poslijeratno doba(1945.-1985.), Zagreb, 2008.,
247-256]
Naime, nakon velikih gubitaka i poraza amerike vanjske politike
u Vijetnamu, dolo je do razdoblja detanta i Nixonove realne
politike, tijekom kojega se nastojalo probleme i suprotnosti sa
SSSR-om rijeiti pregovorima te se radilo na smanjenju naoruanja.
Takva je politika uskoro izazvala protivljenje dijela javnosti koja
je smatrala da SAD previe poputaju Sovjetima i da se izgubio
ameriki antikomunizam. Godine 1979. sovjetske su trupe ule u
Afganistan, a u Iranu je iste godine svrgnut proameriki orijentiran
ah. Iranski su revolucionari u studenom 1979. uzeli kao taoce 53
diplomata iz amerikog veleposlanstva u Teheranu i tada je
kulminiralo nezadovoljstvo politikom detanta.[footnoteRef:53] [53:
Enrico CRAVETTO (ur.), Sjedinjene Amerike Drave: od Trumana do
Clintona, Povijest XVIII-Poslijeratno doba(1945.-1985.), Zagreb,
2008., 247-256]
Stoga je u meunarodnoj politici primarni cilj Reaganove vlade
bila ponovna izgradnja SAD-a kao velesile te prevladavanje tzv.
vijetnamskog sindroma obnovljenim meunarodnim intervencionizmom.
Veim ulaganjem u vojsku i projektom Strateke obrambene inicijative,
SAD je nastojao Sovjetima dati do znanja da ne mogu stei
superiornost nad SAD-om i da se moraju povui.[footnoteRef:54] [54:
Enrico CRAVETTO (ur.), Sjedinjene Amerike Drave: od Trumana do
Clintona, Povijest XVIII-Poslijeratno doba(1945.-1985.), Zagreb,
2008., 247-256]
Reagan je doao na vlast odmah poslije revolucije koja se
dogodila u Nikaragvi, u kojoj je popularni pokret sandinista (koji
je dobio ime po revolucionarnom junaku iz 1920-ih Augustu Sandinu)
zbacio korumpiranu dinastiju Somoza (koju su dugo podupirale SAD).
Sandinisti, koji su se sastojali od koalicije marksista, ljeviara i
raznih nacionalista, poeli su davati vie zemlje seljacima te iriti
obrazovanje i zdravstvenu skrb meu siromanima.[footnoteRef:55]
Reaganova je vlada poela raditi na tome da zbaci sandinistiku
vladu, toboe jer je u tome vidjela komunistiku prijetnju. Ovakva se
retorika uklapala u kompletnu Reaganovu politiku i u ranije opisanu
klimu koja je tada vladala u SAD-u; javila se potreba za
demonstracijom amerike moi putem ponovnog sukoba sa SSSR-om i putem
jaanja antikomunizma. Zapravo, SAD su dugo imale svoje interese na
podruju Srednje i June Amerike, a dolazak sandinista na vlast u
Nikaragvi znaio bi kraj dugotrajnog amerikog nadzora na tom
prostoru.[footnoteRef:56] [55: ZINN, Narodna povijest SAD-a, 633]
[56: Isto, 634]
SAD je naoruavao tzv. kontrae (contrase, tj.
kontrarevolucionare) iji su mnogi elnici bili angairani u
nekadanjoj Nacionalnoj gardi kojom je upravljao nedavno svrgnuti
Somoza. Ovaj rat bio je tajni, a vodila ga je CIA koja je ujedno
bila zaduena za organiziranje kontraa i njihovog otpora
sandinistima.[footnoteRef:57] [57: ZINN, Narodna povijest SAD-a,
634]
Ova intervencija povezana je s poznatom aferom Iran-contra.
Naime, SAD su prodavale oruje iranskom islamistikom reimu, a Iran
je zauzvrat obeao pustiti ranije spomenute taoce iz zatoenitva.
Prihod od te prodaje amerika je administracija iskoristila za
financiranje kontraa u Nikaragvi.[footnoteRef:58] [58: WESTAD, Odd
Arne, Globalni Hladni rat, 391]
Prema slubenim izjavama, SAD su zapravo provodile tzv. Reaganovu
doktrinu kojom se obvezuju pruiti pomo svim antikomunistikim
snagama u njihovu nastojanju da se otrgnu iz sovjetske interesne
sfere.[footnoteRef:59] Dakle, opet je u pitanju ameriko
vilsonijansko pozivanje na kolektivnu sigurnost, ameriku ulogu
luonoe slobode u svijetu i, konano, na hladnoratovski antikomunizam
i nunost borbe protiv istog. [59: ZINN, Narodna povijest SAD-a,
610-650]
Meutim, ak i da su irenje demokracije i briga o kolektivnoj
sigurnosti bili jedini razlozi za obnovljeni ameriki
intervencionizam, nikako se u duhu demokracije nije moglo opravdati
ameriko uplitanje u unutarnje prilike druge zemlje, pogotovo u
sluaju Nikaragve gdje su sandinisti izabrani od veine nakon
svrgavanja omraenog reima dinastije Somoza.[footnoteRef:60] [60:
Isto, 633]
Kontrai su bili smjeteni u susjednom Hondurasu, zemlji kojom su
dominirale SAD, jer u Nikaragvi nisu imali pretjeranu podrku. To
dovoljno govori o tome koliko je ovaj rat bio odraz istih amerikih
interesa. Kontrai su iz Hondurasa prelazili preko granice i
napadali sela, farme i stanovnitvo.[footnoteRef:61] [61: Isto,
634]
Ova amerika akcija bila je provedena u tajnosti s razlogom.
Rezultati istraivanja javnog mnijenja pokazali su da se amerika
javnost protivila vojnom uplitanju, a sami vojnici mislili su da e
se boriti uz bok s Nikaragvancima koji se bune protiv sandinista.
Na kraju se ispostavilo da su kontrai zapravo samo instrument
amerike vlade.[footnoteRef:62] [62: ZINN, Narodna povijest SAD-a,
634]
Reaganova administracija negirala je angaman u Nikaragvi u
javnosti. Ipak, u javnost je procurila informacija o tome kako CIA
postavlja mine po lukama u Nikaragvi. Nakon toga, administracija je
potpuno izignorirala i odluku Kongresa kojom je proglaeno
nezakonitim da SAD potpomau izravno ili neizravno, vojne ili
poluvojne operacije u Nikaragvi.[footnoteRef:63] Odluila je i dalje
davati pomo kontraima u tajnosti sve dok nije dolo do afere
Iran-contra.[footnoteRef:64] [63: Isto, 634] [64: Isto,
610-650]
Meutim, znaajnijih posljedica nije bilo. Postalo je jasno da su
Reagan i njegov potpredsjednik Bush bili ukljueni u spomenutu
aferu. Rezolucija za opoziv Reagana s poloaja predsjednika u
Kongresu je odbaena, a Bush je postao sljedei predsjednik SAD-a.
Nije dolo vee kritike tajnosti u vladi. Mediji su javnost drali
informiranom na strogo povrinskom nivou.[footnoteRef:65] [65: Isto,
636]
4.3. Intervencija u PanamiIntervencija koju su SAD poduzele u
latinoamerikoj dravi Panami bila je prva vea vojna intervencija ove
zemlje nakon angamana u Vijetnamu.[footnoteRef:66] Poduzeta je
1989., nedugo nakon slubenog zavretka Hladnoga rata, u razdoblju
kada su SAD trebale redefinirati svoju vanjskopolitiku djelatnost i
ulogu u, nakon raspada SSSR-a, unipolarnom svijetu[footnoteRef:67].
[66: Eytan GILBOA, The Panama invasion revisited: Lessons for the
use of force in the post Cold War era, Political Science Quarterly,
vol110, no4, 1995., 539-562] [67: BILANDI, Tajne operacije CIA-e
kao komponenta vanjske politike SAD-a u posthladnoratovskom
razdoblju, Polemos 8, 1-2, 2005., 221-238]
Manuel Antonio Noriega bio je korumpirani diktator koji se
nalazio na elu narkomilitaristikog reima u Panami. Bio je umijean u
trgovanje drogom i pranje novca te veoma nepopularan u narodu zbog
opresije koju je provodio. No, jesu li svi ovi razlozi dovoljni da
opravdaju masovnu vojnu intervenciju koju su SAD poduzele samo kako
bi Noriegu maknule s vlasti? Od kraja Drugog svjetskog rata SAD su
intervenirale u zemljama Latinske Amerike, ali su te intervencije
uvijek bile opravdavane moguom komunistikom prijetnjom i opom
hladnoratovskom atmosferom. Noriega nije bio komunist; naprotiv,
pomagao je amerikim nastojanjima u sprjeavanju irenja komunizma na
podruju Latinske Amerike. [footnoteRef:68] [68: GILBOA, The Panama
invasion revisited: Lessons for the use of force in the post Cold
War era, Political Science Quarterly, vol110, no4, 1995.,
539-562]
Iako je Noriegin reim bio u najmanju ruku brutalan, predsjednik
Reagan i tadanji potpredsjednik Bush prelazili su preko toga.
Naime, Noriega je bio koristan Sjedinjenim Amerikim Dravama. On je
s CIA-om suraivao na mnoge naine; nudio je Panamu kao bazu za
operacije kontraa protiv vlade sandinista iz Nikaragve, to su SAD
veoma cijenile.[footnoteRef:69] [69: ZINN, Narodna povijest SAD-a,
643]
U meuvremenu Noriega SAD-u vie nije bio toliko koristan.
Povijesno, Panama je bila strateki vana Sjedinjenim Dravama zbog
Panamskog kanala. Meutim, sredinom osamdesetih godina prologa
stoljea Panamski je kanal izgubio strateku vrijednost koju je
nekada imao, stoga je predsjednik Jimmy Carter pokrenuo pregovore
za prenoenje kontrole nad Kanalom na Panamu.[footnoteRef:70] Osim
toga, daljnja suradnja SAD-a s Noriegom bila je u najmanju ruku
riskantna jer je njegova umijeanost u trgovinu drogom postala javno
poznata. U novim prilikama u kojima SAD, kao jedina preostala sila
svijeta, nastoje djelovati u smjeru provoenja meunarodnoga prava i
protiv kriminala, novi predsjednik George Bush sada je morao neto
uiniti. Zapravo, svrgavanje Noriege bio bi odlian oporavak za SAD
kada se inilo da je nesposoban unititi Castrov reim na Kubi ili
sandiniste u Nikaragvi.[footnoteRef:71] [70: GILBOA, The Panama
invasion revisited: Lessons for the use of force in the post Cold
War era, Political Science Quarterly, vol110, no4, 1995., 539-562]
[71: ZINN, Narodna povijest SAD-a, 642-643]
SAD su 1989. intervenirale u Panami tvrdei kako brane pravo
Paname na samoopredjeljenje koje joj po meunarodnom pravu pripada,
a Noriega joj ga je uskratio. Osim toga, panamski diktator takoer
je izveden pred sud zbog trgovanja drogom.[footnoteRef:72] [72:
Isto, 643]
SAD su napale Panamu u prosincu 1989. s 26 000 vojnika. Noriegu
su uhvatili i doveli na Floridu da odgovara pred sudom koji ga je
proglasio krivim i poslao u zatvor.[footnoteRef:73] [73: Isto,
643]
Tijekom invazije bombardirane su etvrti u Panama Cityju i
ubijene stotine civila. U Panami je instaliran novi predsjednik,
prijateljski naklonjen Sjedinjenim Dravama, ali nezaposlenost i
siromatvo nisu nimalo ublaeni. New York Times 1992. je izvijestio
kako invazija i uklanjanje Noriege nisu uspjeli zaustaviti protok
nezakonitih narkotika kroz Panamu.[footnoteRef:74] [74: Isto,
644]
Ova je intervencija oito za cilj imala demonstraciju amerike moi
i sposobnosti u rjeavanju meunarodnih problema, to je bilo potrebno
nakon afere Iran-contra. Drugim rijeima, cilj je bio stei ponovnu
podrku amerike javnosti politici vojnog intervencionizma. 4.4. Rat
u Iraku (Prvi zaljevski rat)Intervencija u Panami bila je premalih
razmjera da bi uspjela u prevladavanju tzv. vijetnamskog sindroma.
Zaljevski je rat predstavljao dobru priliku za to. Irak je, pod
diktaturom Saddama Husseina, okupirao svog malog, naftom bogatog
susjeda Kuvajt u kolovozu 1990.[footnoteRef:75] [75: Isto,
610-650]
U listopadu 1990. donesena je tajna odluka o ratu protiv Iraka.
Ujedinjeni Narodi reagirali su uvoenjem sankcija protiv Iraka i
potvreno je da su sankcije djelovale, ali George Bush je ipak
pokrenuo rat udvostruivi amerike vojne snage u Zaljevu. Prema nekim
tumaenjima, Bush je napustio sankcije i odabrao rat zbog
pribliavanja predsjednikih izbora 1992. pa je morao bre djelovati
kako bi pridobio glasae. Pored toga, pri donoenju odluke da se ide
u rat protiv Iraka kljuni je element bila i amerika tenja da ima
odluujuu rije u nadziranju naftnih resursa na Srednjem
istoku.[footnoteRef:76] [76: Isto, 610-650]
Meutim, ti motivi nisu izneseni pred javnost. Njoj je reeno da
SAD ele osloboditi Kuvajt od irake okupacije. Zanimljivo je da su i
druge zemlje bile napadnute, ali SAD za njih nisu pokazale takvu
zabrinutost (Indonezija je napala Istoni Timor, Irak je napao Iran,
Izrael je napao Libanon, a osim toga, SAD su napale
Panamu).[footnoteRef:77] Ipak, mediji su se drali danog objanjenja.
[77: ZINN, Narodna povijest SAD-a, 610-650]
U svojem obraanju javnosti na poetku 1991. godine George W. Bush
iznosi razloge SAD-ova ulaska u rat u Iraku. Neki e pitati: zato ne
bismo ekali? Zato sada djelovati? Odgovor je jasan: svijet vie ne
moe ekati[footnoteRef:78], rekao je Bush. Nekoliko puta je tom
prilikom ponovio kako sankcije nisu pomogle i kako, dok svijet eka,
Saddam Hussein izrauje kemijsko, ili jo gore nuklearno
oruje.[footnoteRef:79] Meutim, dokazi za tvrdnju da Saddam Hussein
posjeduje nuklearnu bombu bili su vrlo slabi.[footnoteRef:80] [78:
George H.W. BUSH, Address to the Nation on the Invasion of Iraq,
(www.millercenter.org) ] [79: Isto ] [80: ZINN, Narodna povijest
SAD-a, 610-650]
Ipak, Bush je bio odluan krenuti u rat iako je manje od polovine
javnosti bilo naklonjeno vojnoj akciji (unato neprestanim
opominjanjima o opasnosti Saddama Husseina).Sredinom sijenja 1991.,
nakon to je Saddam Hussein odbacio ultimatum da napusti Kuvajt, SAD
je pokrenuo zrani rat protiv Iraka. Dano mu je ime Pustinjska
oluja. Vlada i mediji izmislili su sliku impresivne irake vojne
sile, no stvarnost je bila potpuno drukija. Ameriko je
zrakoplovstvo imalo potpuni nadzor.[footnoteRef:81] [81: Isto,
610-650]
Ameriki su dunosnici nadzirali i medije. Novinarima je bilo
zabranjeno da rat vide izbliza, a njihove vijesti bile su podlone
cenzuri.[footnoteRef:82] [82: Isto, 610-650]
Husseina su SAD ostavile na vlasti i nakon rata. Htjele su ga
oito samo oslabiti, ne i eliminirati, kako bi odrale prevagu protiv
Irana. Isto tako, nakon to je rat zavrio SAD nisu poduprle irake
disidente koji su htjeli sruiti reim Saddama
Husseina.[footnoteRef:83] [83: ZINN, Narodna povijest SAD-a,
610-650]
5. ZAKLJUAKSjedinjene Amerike Drave nakon Drugog svjetskog rata
esto su se koristile vojnim intervencionizmom kako bi djelovale u
korist svojih nacionalnih interesa i zatite nacionalne sigurnosti.
Ovisno o razdoblju, politikoj klimi i predsjedniku, definicija
nacionalnih interesa mijenjala se, a s njom i lice i nalije
amerikih intervencija u inozemstvu. Propaganda davana u medije i
stvarni ciljevi s kojima je ameriki dravni vrh ulazio u
intervencije nakon Drugog svjetskog rata sve do danas vrlo se esto
razlikuju. Pri tome postoje realni interesi koje SAD frekventno
nastoje zatiti. Tako je primjerice SAD-u kao velikoj sili uvijek
bilo bitno da ima, ako ne presudan, onda barem nekakav utjecaj na
podruja strateki bitna i bogata vrijednim prirodnim resursima,
prije svega naftom.S obzirom da je politika tradicija SAD-a vrsto
utemeljena na vilsonijanizmu, svako djelovanje u inozemstvu bit e u
propagandi povezano s naelima obrane kolektivne sigurnosti i
amerike uloge da, kao najjaa sila svijeta, djeluje poput policajca
u meunarodnim konfliktima. Propagandne paradigme se bitno mijenjaju
i dobivaju drugaiji oslonac nakon pada eljezne zavjese 1989.
godine, kada slubeno zavrava dotad aktualni Hladni rat izmeu dvaju
suprotstavljenih blokova. Dotad su SAD svoju propagandnu djelatnost
i ideologiju bazirale na sukobu izmeu dobra i zla, tj. sukobu sa
Sovjetskim Savezom i komunistikim sustavom kao takvim. Svaka
intervencija bila je voena pod izlikom tzv. zadravanja komunizma,
to je, uz teoriju domina, glavna ideoloka odrednica politike prema
Sovjetskom Savezu. Vijetnamski rat i intervencija u Nikaragvi
primjeri su intervencija tijekom kojih se propaganda obilato
koristila navedenim konceptima.Nakon uruavanja komunistikoga bloka
i raspada SSSR-a pod palicom Mihaila Gorbaova i njegove
perestrojke, SAD se nalaze u bitno drukijem meunarodnom okruenju,
bez glavnoga protivnika i bez jasno definirane vlastite uloge u
novonastalom, unipolarnom svijetu. Sada je borba na vojno-ideolokom
planu na neki nain zamijenjena borbom na gospodarskom planu. Naime,
raspadom SSSR-a otvara se niz dotad nepristupanih trita, na koja
SAD ele plasirati svoje kompanije, a time i utjecaj. Osim toga, SAD
sada djeluju pod izlikom zatite meunarodnoga prava i osobnih
sloboda. Ovome odgovaraju sluajevi u Panami i Iraku, ilustrirani u
ovome lanku.Konano, mogue je utvrditi odnos izmeu propagande i
stvarnih ciljeva amerike intervencionistike politike. Strateki,
gospodarski i politiki interesi, kao i tenja za plasiranjem
vlastitog utjecaja na geopolitiki vana podruja daju stalni smjer
amerikom intervencionistikom djelovanju. Propaganda je ta koja
prati ova djelovanja na nain da konzultira javno mnijenje i
generalnu situaciju u svijetu u datom trenutku. Ona se poziva na
dominantnu ideologiju odreenog perioda te je promjenjiva i
prilagodljiva vremenu u kojem djeluje. Teza iz uvoda, kojom se
stvarni interesi postavljaju kao nepromjenjivi, a propagande
paradigme kao promjenjive i nestalne, ovime je potvrena.Danas SAD i
dalje djeluju kao vaan imbenik u meunarodnim odnosima, izvozei
ameriki nain ivota, amerike proizvode, televizijske emisije,
filmove i slino. SAD su postupno preplavile podruja biveg
sovjetskog bloka i ako bismo razmotrili teoriju o Hladnom ratu koji
jo uvijek traje, SAD bi u njemu pobjeivale.
6. SUMMARYMilitary interventions are often used in international
activities of USA to protect their national and strategic
interests. Thereby, support of the public is necessary and that is
why american administrations launch specific propaganda which
justifies such acts of political leadership. International
sociopolitical framework has changed since the end of World War II
to the present. Therefore, the United States could not always base
their interventionist actions on the same propaganda. These actions
had been justified by the objectives that are sometimes modified
depending on the circumstances in politics. A significant shift of
propaganda occurred after the fall of communism. After that, the
USA lost their main opponent, and thus became the only world power.
Now they had to look for a different justification for interfering
in the political situation in other countries. This article deals
with the differences between propaganda and real reasons for
american military interventions in the various wars as well as
their changes over time. They are illustrated by examples of the
war in Vietnam, Nicaragua, Panama and Iraq.
7. LITERATURABILANDI, Mirko, Tajne operacije CIA-e kao
komponenta vanjske politike SAD-a u posthladnoratovskom razdoblju,
Polemos 8, 1-2, 2005., 221-238BUSH, George H.W., Address to the
Nation on the Invasion of Iraq (www.millercenter.org, lipanj
2013.)CRAVETTO, Enrico (ur.), Sjedinjene Amerike Drave: od Trumana
do Clintona, Povijest XVIII Poslijeratno doba (1945.-1985.),
Zagreb, 2008., 247-256EHULI, Lidija, Clinton i novi svjetski
poredak, Zagreb, 2001.GILBOA, Eytan, The Panama invasion revisited:
Lessons for the use of force in the Post Cold War era, Political
Science Quarterly, vol 110, no 4, 1995., 539-562KISSINGER, Henry,
Diplomacija, Zagreb, 2000.KOS-STANII, Lidija, Vojne komponente
amerike vanjske politike, Polemos 3, 1, 2000., 111-140SELLERS,
Charles, MAY, Henry, MCMILLAN, Neil R., Povijest Sjedinjenih
Amerikih Drava, Zagreb, 1996.WESTAD, Odd Arne, Globalni Hladni rat,
Zagreb, 2009.ZINN, Howard, Narodna povijest SAD-a, Zagreb,
2012.
27