-
ALBERT CAMUS
STRANAC
Danas je mama umrla. Ili moda juer, ne znam. Dobio sambrzojav iz
ubonice: Majka preminula. Ukop sutra. S poto-vanjem. Ali, to nita
ne znai. Moda je to ipak bilo juer.Ubonica je u Marengu, osamdeset
kilometara od Alira.Krenut u autobusom u dva sata i stii tamo
negdje poslijepodne. Tako u moi probdjeti no uz pokojnicu, a vratit
u sesutra naveer. Zatraio sam od svoga poslodavca dva danadopusta,
to mi nije mogao odbiti zbog ovakva razloga. Ali,nije mu bilo
pravo. ak sam mu rekao: Nisam ja tome kriv. Nije mi nita odgovorio.
Tada sam pomislio da nije trebaloda mu to kaem. Uostalom, nisam se
imao zbog ega ispria-vati. Zapravo je trebalo da mi on izrazi suut.
Ali, vjerojatno eto uiniti prekosutra, kad budem u crnini. Zasad
kao da mamanije ni umrla. A nakon ukopa bit e to neto svreno i sve
epoprimiti slubeniji izraz.Krenuo sam autobusom u dva sata. Bilo je
vrlo vrue.Ruao sam bio, kao i obino, u restoranu kod Celesta. Svi
sume mnogo alili, a Celeste je rekao: Samo je jedna majka. Kad sam
odlazio, ispratili su me do vrata. Bio sam malosmuen jer sam morao
otii do Emmanuela da posudim odnjega crnu kravatu i flor. Njemu je
prije nekoliko mjeseci umrostric.Trao sam da ne zakasnim na
autobus. Od te urbe i tran-ja pa od drndanja autobusa, vonja
benzina i odsijevanja ceste
-
i neba, od svega sam toga zadrijemao. Spavao sam gotovo zacijele
vonje. A kad sam se probudio, bio sam naslonjen na ne-kog vojnika
koji mi se osmjehnuo i upitao putujem li izdaleka.Odgovorio sam: Da
samo da ne moram s njim razgova-rati.Ubonica je na dva kilometra od
sela. Taj sam put preaopjeice. Htio sam odmah vidjeti mamu. Ali mi
je vratar rekaoda moram najprije posjetiti upravitelja. Bio je
zauzet, pa sammalo priekao. Za sve to vrijeme vratar je neto
govorio, a on-da sam posjetio upravitelja primio me u svom uredu.
Bio jeto sitan starac odlikovan Legijom asti. Pogledao me
svojimsvijetlim oima. Zatim mi je stisnuo ruku i toliko je zadrao
usvojoj da ve nisam znao kako da je izvuem. Pogledao je unekakve
spise i rekao mi: Gospoa je Mersault dola ova-mo prije tri godine.
Vi ste joj bili jedini oslonac. Pomisliosam da mi neto zamjera, pa
sam mu poeo razjanjavati. Alime on presijee u rijei: Ne morate se,
drago dijete, oprav-davati! Proitao sam spise vae majke. Vi niste
mogli pod-mirivati njezine potrebe. Njoj je bila potrebna
njegovateljica.Vi imate skromnu plau, a ona je, sve u svemu, bila
ovdje sret-nija. Rekoh: Jest, gospodine upravitelju. On nadoda:
Imala je znate, ovdje prijatelja, svojih vrnjaka. S njima je ima-la
zajednike interese koji pripadaju jednom drugom vreme-nu. A vi ste
mladi, i ona bi se dosaivala s vama.To je istina. Dok je bila kod
kue, mama me je neprestanonijemo pratila pogledom. Prvih dana u
ubonici esto je pla-kala. Ali, to je bilo zbog navike. Nakon
nekoliko mjeseci bila biplakala da su je odveli iz ubonice. I opet
zbog navike. Djelo-mice je i zbog toga nisam u posljednju godinu
dana gotovouope posjeivao. Pa i zato to bih tada izgubio cijelu
nedjelju a da i ne govorim o naporu koji je bio potreban da odem
naautobus, kupujem kartu i putujem dva sata.Upravitelj je i dalje
govorio. Ali ga gotovo vie nisam nisluao. Zatim mi ree: Sigurno
elite vidjeti majku. Usta-doh bez rijei, a on poe ispred mene prema
vratima. Na stu-bitu mi objasni: Prenijeli smo je u nau malu
mrtvanicu.Da se ostali ne uznemiruju. Kad god umre tko od njih, svi
sudva-tri dana nervozni. A to oteava rad. Proli smo krozdvorite u
kojemu je bilo mnogo staraca koji su askali u ma-lim skupinama.
Uutjeli su dok smo prolazili. A iza naih leaopet su nastavili
razgovore. Ba kao prigueno brbljanje papi-gica. Pred vratima jedne
omanje zgrade upravitelj se pozdravisa mnom. Ostavljam vas,
gospodine Mersaulte. Stojim vamna raspolaganju u svom uredu. U
naelu, ukop je zakazan zadeset sati prije podne. Mislili smo da ete
tako moi probdjetino uz pokojnicu. Jo neto vaa je majka, ini se,
vieput iz-razila elju svojim drugovima da bude pokopana po
vjerskomobredu. Ja sam poduzeo sve to treba. Htio sam vas samo o
to-me izvijestiti. Zahvalih mu. Mama nije bila bezvjernica, alinije
nikad za ivota mislila na vjeru.Uah. Bijae to vrlo svijetla
dvorana, obijeljena vapnom, sastropom od arena stakla. U njoj je
bilo stolica i stalaka s pos-toljem u obliku slova X. Na dva stalka
u sredini leao je po-klopljen lijes. Vidjeli su se samo blistavi,
jedva utaknuti vijcikako stre iz dasaka premazanih smeom bojom.
Pokraj odrasjedila je bolniarka Arapkinja u bijelu haljetku, s
maramomkriave boje na glavi.U taj tren ue iza mojih lea vratar.
Mora da je dotrao.Zamuckivao je: Zatvorili smo je, ali treba samo
da odvijem
-
vijke pa da je vidite. Primaknuo se lijesu, ali ga zaustavih.Ree
mi: Neete? Odgovorih: Neu. Zastade, a ja seposramih jer osjetih da
nisam smio to rei. Domalo me pogle-da i upita: Zato? ali bez
prijekora u glasu, kao da ga sa-mo zanima. Odgovorih: Ne znam.
Tada, suui svoj bije-li brk, kaza, ne gledajui me: Razumijem. Oi mu
bijahulijepe, svijetloplave, a put pomalo rumena. Dade mi stolac,
pai sam sjede tik iza mene. Njegovateljica ustade i poe
premavratima. Vratar mi tada ree: Ima rak. Nisam ga razumio,pa
pogledah bolniarku i opazih da ispod oiju nosi povoj oba-9
-
vijen oko cijele glave. U visini nosa povoj je bio ravan. Na
licujoj se vidio samo taj bijeli povoj.Kad je izila, vratar ree:
Ostavit u vas samog. Neznam kakvu sam kretnju uinio, ali je ostao
stajati iza mene.Smetala mi je ta njegova prisutnost iza mojih lea.
Prostorija jebila puna lijepog svjetla u predveerje. Dva strljena
zujala suoko staklenog stropa. Osjeao sam kako me obuzima drije-me.
Ne osvrnuvi se, pripitah vratara: Jeste li ve dugoovdje? Umah mi
odgovori: Pet godina kao da je ne-prestano ekao da ga to
upitam.Zatim se raspriao. Bio bi se vrlo zaudio da mu je tkogodneko
rekao da e svriti kao vratar ubonice u Marengu. ez-deset etiri mu
je godine, a podrijetlom je iz Pariza. Upadohmu u rije:A, niste
odavde? Zatim se sjetih da mi je, prijenegoli me je odveo
upravitelju, priao o mami. Rekao mi je dabi je trebalo brzo
pokopati, jer je u ravnici vrue, pogotovo uovom kraju. Tada mi je
kazao da je ivio u Parizu i da ga nemoe zaboraviti. U Parizu ovjek
ostaje uz pokojnika po tri, pai etiri dana. Ovdje nema za to
vremena, ovjek se jo nije nisnaao a ve mora juriti za mrtvakim
kolima. Tada mu je enarekla:uti, o tome ne treba da govori pred
gospodinom. Stari je pocrvenio i ispriao se. Upleo sam se i rekao:
Ma nigovora! Mislio sam da dobro i zanimljivo pripovijeda.U
mrtvanici mi je kazao da je doao u ubonicu kao ubo-gar. Budui da se
osjeao zdrav, ponudio se da bude vratar.Napomenuh mu da je zapravo
isto to i drugi u ubonici. Reemi da nije. Ve sam se bio zaudio kako
govori: oni, osta-li i, rjee, starci o ubogarima od kojih neki nisu
bili starijiod njega. Ali dakako da to nije isto. On je vratar i, u
neku ruku,ima nekakvu vlast nad njima.Uto ue opet njegovateljica.
Naglo se bilo smrklo. Vrlo sebrzo mrak zgusnuo iznad staklenog
stropa. Vratar okrenu pre-kida, a iznenadni blijesak svjetla
zasjeni mi oi. Pozva me ublagovaonicu na veeru. Ali nisam bio
gladan. Tada mi ponu-di da e mi donijeti alicu bijele kave. Kako
vrlo volim bijelukavu, pristadoh i on se zaas vrati s posluavnikom.
Popih ka-vu. Poeljeli da zapuim. Ali sam se skanjivao jer nisam
bionaisto smijem li zapuiti pred mamom. Porazmislih i zakl-juih da
to uope nije vano. Ponudih vratara cigaretom pa za-palismo.U jednom
mi asu ree: Znate da e i prijatelji vae gos-poe majke doi da je
uvaju. Takav je obiaj. Moram donijetistolice i crne kave. Upitah ga
ne bi li se mogla ugasiti jednasvjetiljka. Zamarao me odsjaj
svjetla na bijelim zidovima. Od-govorio mi je da se ne moe.
Elektrine su instalacije tako ure-ene ili sve ili nita. Nisam se
vie mnogo obazirao na nje-ga. Otiao je, vratio se i razmjestio
stolce. Na jedan je od njihporedao alice oko kavnika. Zatim je sjeo
suelice meni, s dru-ge strane mame. Njegovateljica je bila takoer
tu, u dnu dvo-rane, okrenuta leima. Nisam vidio to radi. Ali, po
pokretimaruku zakljuio sam da plete. Bilo je ugodno, kava me bila
za-grijala a kroz otvorena vrata dopirao je miris noi i cvijea.
i-ni mi se da sam malo zadrijemao.Probudio me nekakav suanj. Kad
sam otvorio oi, uinilomi se da je prostorija zbog bjeline jo
blistavija. Preda mnomnije bilo ni sjene, a svaki predmet, svaki
kut, sve krivine ocrta-vale su se toliko jasno da su mi bole oi. U
taj as uoe mami-ni prijatelji. Bilo ih je u svemu desetak i nijemo
su stupali na tujarku svjetlost. Vidio sam ih jasno kao to nikad
nikog nisamvidio, ni jedna pojedinost na njihovim licima i odjei
nije mi
-
izmakla pogledu. Meutim, nisam ih uo i jedva da sam mo-gao
povjerovati u njihovu opstojnost. Gotovo su sve ene no-sile pregae,
a vrpca koja im je stezala struk jo im je vie isti-cala ispupeni
trbuh. Nikad dotad nisam zapazio koliko stareene mogu biti
trbuaste. Mukarci su bili gotovo svi vrlomravi i nosili su tapove.
Iznenadio sam se to im ne vidimi, nego samo nekakvo mutno
svjetlucanje u spletu bora. Kadsu posjedali, veina me njih
promatrala i klimala u nepriliciglavom, a usne im bijahu uvuene u
bezuba usta pa nisam bionaisto pozdravljaju li me ili su posrijedi
nehotini trzaji. Ipak,1011
-
mislim da su me pozdravljali. Tada zapazih da su svi posjeda-li
suelice meni, oko vratara, tresui glavama. Naas me obuzesmijean
dojam da su doli da mi sude.Malo zatim jedna ena zaplaka. Sjedila
je u drugom redu,zaklonjena jednom svom drugaricom, pa sam je slabo
vidio.Plakala je i neprestance jecala, inilo mi se da nee nikad
pres-tati. Ostali kao da je nisu uli. Bili su skutreni, nujni i
nijemi.Gledali su u lijes, ili u svoj tap, ili to drugo, ali su
gledali sa-mo u to. Ona je ena svejednako plakala. udio sam se jer
jenisam poznavao. Poelio sam da umukne. Ipak, nisam se usu-dio da
joj to kaem. Vratar se sagnuo nad nju, rekao joj neto,ali je ona
zavrtjela glavom, neto promumljala i dalje plakala.Tada vratar doe
na moju stranu. Sjede do mene. Nakon po-dosta vremena izvijesti me,
ne gledajui me: Bila je vrloprivrena vaoj gospoi majci. Kae da joj
je ona ovdje bila je-dina prijateljica i da sad vie nema
nikoga.Ostali smo tako prilino dugo. Uzdasi i jecaji one ene
bi-vali su sve rjei. esto je mrcala. Napokon je umuknula. Nijemi se
vie spavalo, ali sam bio umoran i boljela su me kria.Sad mi je
utnja svih tih ljudi bila muna. Tek od vremena dovremena zauo bih
nekakav udan um, ali nisam znao to jeto. Naposljetku sam se
dosjetio da neki starci usisavaju obrazei tako proizvode to udno
mljackanje. Oni to nisu ni zapaali,toliko su bili zadubljeni u
svoje misli. ak sam imao dojam daim ta pokojnica to lei meu njima
nita ne znai. Ali sad mis-lim da je taj moj dojam bio pogrean.Svi
smo popili kavu kojom nas je posluio vratar. Poslijevie nita ne
znam. No je prola. Sjeam se da sam u jednomtrenutku otvorio oi i
vidio kako starci spavaju zbijeni jednouz drugo, osim jednog
jedinog koji me je, naslonjen bradomna ake u kojima je vrsto drao
tap, netremice gledao, kao daje jedva ekao da se probudim. Zatim
sam opet zaspao. Pro-budio sam se od sve jae boli u kriima. Danje
je svjetlo prodi-ralo kroz arena stakla. Malo zatim probudio se
jedan starac idugo kaljao. Pljuvao je u velik kockast rupi a svaki
isplju-vak kao da je upao iz sebe. Probudio je i ostale, pa im je
vratarrekao da sad moraju otii. Poustajali su. Od tegobna bdjenja
li-ca su im bila siva kao pepeo. Izlazei, svi su se, na moje
velikoudo, rukovali sa mnom kao da nas je ta no, u kojoj nismoni
rijei progovorili, nekako zbliila.Bio sam umoran. Vratar me odveo u
svoj stan gdje sam semalo uredio. Ponovo sam popio bijelu kavu koja
je zaista biladobra. Kad sam iziao, bilo se ve razdanilo. Ponad
breuljakato razdvajaju Marengo od mora nebo je bilo proarano
rume-nilom. A vjetar koji je puhao preko njih donosio je miris
soli.Na pomolu je bio lijep dan. Odavno nisam bio na selu i
osjeaosam kako bih, da nije majke, uivao u etnji.Meutim, ekao sam u
dvoritu, ispod platane. Udisaosam miris svjee zemlje i nisam vie
bio pospan. Mislio sam nakolege u uredu. U ovo doba dana ustaju da
pou na posao meni je to oduvijek bio najtei trenutak. Jo sam neko
vrijemerazmiljao o tome, ali mi pozornost privue zvono to je
zaz-vonilo negdje u zgradama. Unutra, iza prozora, razlegnu
senekakvo komeanje, a onda se opet sve utia. Sunce je pois-koilo na
nebu ve mi je grijalo noge, vratar je proao krozdvorite i rekao mi
da me trai upravitelj. Odoh u njegov ured.Dao mi je da potpiem
nekoliko spisa. Opazih da je obukaocrn kaput i prugaste hlae.
Dohvatio je telefonsku slualicu iobratio mi se: Maloprije su stigli
slubenici pogrebnog za-voda. Zamolit u ih da zatvore lijes. elite
li da jo prije toga
-
posljednji put vidite majku? Odgovorih da ne elim. Sni-zivi
glas, upravitelj zapovjedi u telefon: Figeac, recite lju-dima da
mogu krenuti.Zatim mi ree da e prisustvovati pogrebu, a ja mu
zahva-lih. Sjede za svoj pisai stol i prekrii svoje kratke noge.
Saopimi da emo ja i on biti sami, s deurnom bolniarkom. U nae-lu,
ubogari ne smiju prisustvovati pogrebima. Doputa im sa-mo da uvaju
mrtve. Iz ovjenosti pripomenu. Ali je uvoj prilici iznimno odobrio
jednom starom maminom pri-jatelju da prati lijes: Thomasu Perezu.
Tu se upravitelj2213
-
nasmijei. Ree mi: Shvaate, rije je o pomalo
djetinjastimosjeajima. Ali, on i vaa majka bili su nerazdvojivi. U
uboni-ci su se alili na njihov raun, govorili su Perezu: To vam
jezarunica. A on se smijao. To im je inilo veselje. injenica jeda
ga se smrt gospode Mersault duboko kosnula. Smatrao samda mu ne
smijem uskratiti to odobrenje. Ali, na savjet lijenikakoji ih
redovito obilazi, zabranio sam mu da noas bdi.Prilino smo dugo
utjeli. Upravitelj ustade i pogleda krozprozor, a onda napomenu:
Evo ve i upnika iz Marenga. Poranio je. Upozorio me da ima najmanje
tri etvrt sata ho-da do crkve koja je u samom selu. Siosmo. Ispred
zgrade sta- ,jao je upnik sa dva djeaka iz crkvenog zbora. Jedan je
od njihdrao kadionicu, a sveenik se sagnuo da podesi duinu srebr-
,noga lanca. Kad smo izili, sveenik se uspravio. Obratio mi se jsa
sinko i rekao mi dvije-tri rijei. Zatim je uao, a ja za njim. tUmah
opazih da su vijci na lijesu privreni i da su u pros-toriji etiri
ovjeka u crnom. U isti as zauh upravitelja kakomi kae da kola ekaju
na cesti, i sveenika kako poinje molit-vu. Od tada je sve teklo
vrlo brzo. Oni su ljudi prili lijesu smrtvakim pokrovom. Sveenik,
njegovi pratioci, upravitelj ija iziosmo. Ispred vrata je stajala
neka gospoa koju nisampoznavao. Gospodin Mersault ree upravitelj.
Nisamdobro uo ime te gospoe, samo sam shvatio da je
bolniarkaodreena da prati lijes. Bez smijeka je naklonila svoju
koatui dugaku glavu. Zatim smo se sklonili da propustimo lijes.Poli
smo za grobarima i izili iz ubonice. Ispred vratnica sta-jala su
kola. Onako lakirana, duguljasta i sjajna, podsjeala sume na aku
pernicu. Pokraj njih je stajao pogrebnik, smijenoobuen ovuljak, i
neki starac koji se neprirodno drao. Shva-tih da je to gospodin
Perez. Nosio je mek pusten eir okruglatuka i iroka oboda (skinuo ga
je kad je lijes prolazio kroz vra-ta), odijelo kojem su hlae padale
u naborima na cipele, i kra-vatu od crne tkanine s velikim bijelim
ovratnikom. Usne sumu podrhtavale ispod nosa posutog crnim pjegama.
Iz njego-ve sijede i prilino njene kose virile su udne, klapave i
ne-pravilne ui kojih me boja crvena kao krv iznenadila na
tombljedunjavom licu. Pogrebnik nam svima odredi mjesta. up-nik je
iao sprijeda, a za njim kola. Oko njih ona etvorica. Izanjih
upravitelj, ja i, na kraju povorke, bolniarka i gospodinPerez.Sunce
je ve bilo preplavilo nebo. Poelo je pritiskivatizemlju i ega je
naglo rasla. Ne znam zato smo onoliko ekaliprije negoli smo
krenuli. Bilo mi je vrue u tamnom odijelu.Stari koji je bio
nataknuo eir ponovo ga je skinuo. Okrenuosam se donekle na njegovu
stranu i promatrao ga dok mi jeupravitelj priao o njemu. Rekao mi
je da su se moja majka igospodin Perez esto etali sve do sela u
pratnji bolniarke.Gledao sam krajinu oko sebe. Izmeu redova empresa
kojivode na breuljke to dodiruju nebo, ona crvena i zelena zem-lja,
one rijetke i jasno ocrtane kue razumio sam mamu.Veer u ovom kraju
mora da je sjetno zatije. Sada je od arkogsunca treperio krajolik i
doimao se neovjeno i sumorno.Krenusmo. Tada opazih da Perez
hramlje. Kola su se malo-pomalo sve bre kretala i starac je
zaostajao. Jedan od onih ko-ji su ili uz kola takoer je bio zaostao
i poravnao se sa mnom.Zaudio sam se koliko je brzo sunce odskoilo
na nebu. Opa-zio sam da polje ve odavno odzvanja od zujanja kukaca
i puc-ketanja trave. Znoj mi je curio niz lice. Bio sam gologlav,
pasam se hladio rupiem. Namjetenik pogrebnog zavoda re-kao mi je
tada neto to nisam razumio. Istodobno je brisao
-
glavu rupiem koji je drao u lijevoj ruci, a desnom je
odigaotitnik kape. Pripitah ga: Molim? On ponovi pokazujuiu nebo:
Ala ee. Rekoh: Da. Malo zatim zapita: Je li vam to majka? Ponovo
rekoh: Da. Je li bila stara? Odgovorih: Pa, tako nisam pravo znao
koliko joj je bi-lo godina. Zatim je uutio. Osvrnuo sam se i spazio
staroga P-reza na pedesetak metara iza nas. urio se maui eirom
uruci. Pogledah i upravitelja. Koraao je vrlo dostojanstveno,bez
ijedne nepotrebne kretnje. Nekoliko mu je kapljica znoja' orosilo
elo, ali ih nije otirao.1524
-
Uinilo mi se da sprovod odmie neto bre. Oko menesvejednako jarko
obasjana krajina. Nebo se nesnosno sjalo.Neko smo vrijeme ili
dijelom ceste koji je nedavno poprav-ljan. Katran se topio na
suncu. Noge su upadale u nj i ostavlja-le trag u njegovoj sjajnoj
kai. Koijaev eir od uinjene koeiznad kola kao da je bio umoen u to
crno blato. Osjeao samse nekako izgubljen izmeu modrog i bijelog
neba i jednoli-nosti tih boja, ljepljive crnine raskvaena katrana,
mutne crni-ne odijela i lakirane crnine kola. Sve to, sunce, miris
koe i ba-lege, miris laka i tamjana, umor od neprospavane noi,
mutilomi je pogled i misli. Osvrnuh se jo jedanput uini mi se daje
Perez, koji dobro poznaje ovaj kraj, udario preacem ne bi linas
sustigao. Na zavoju nam se pridruio. Zatim smo ga opetizgubili.
Ponovo je udario poljem, i tako vie puta. Osjeaosam kako mi krv
udara u sljepoonicama.Sve se nakon toga odigralo toliko brzo,
sigurno i prirodnoda se vie niega ne sjeam. Samo neega kad smo
ulazili uselo, obratila mi se bolniarka. Glas joj je bio neobian,
nije jojpristajao licu, bio je milozvuan i drhtav. Rekla mi je:
Akoovjek ide polako, moe dobiti sunanicu. A ako ide prebrzo,uznoji
se pa ga u crkvi uhvati groznica. Imala je pravo. Ne-ma drugog
izlaza. Sauvao sam u sjeanju jo nekoliko slikaod toga dana Perezovo
lice, na primjer, kad nas je posljednjiput sustigao blizu sela.
Krupne suze od uzrujanosti i boli ka-pale su mu na obraze, ali zbog
bora nisu tekle niz lice. irile suse, stapale i stvarale vodenu
pokost na tom oronulom licu. Tusu jo bili crkva i seljani na
nogostupima, crveni geraniji nagrobovima. Perezova nesvjestica (kao
da se lutak razglavio),zemlja crvena kao krv to se kotrlja po
maminu lijesu, bijelokorijenje izmijeano sa zemljom, pa opet ljudi,
glasovi, selo,ekanje pred kavanom, neprekidno brenanje motora i
mojaradost kad je autobus upao u more svjetala u gradu Aliru ikad
sam pomislio da u lei i spavati punih dvanaest sati.IIProbudivi se,
shvatio sam zato je ef bio onako nezado-voljan kad sam zatraio dva
dana dopusta danas je subota.To sam bio tako rei zaboravio, ali kad
sam ustao, pala mi je napamet ta misao. On je, posve razumljivo,
izraunao da u snedjeljom imati etiri dana dana dopusta, a to mu
nije bilo pra-vo. Ali, s jedne strane, nisam ja kriv to su mamu
pokopalijuer a ne danas, a s druge strane, ionako bih bio slobodan
usubotu i nedjelju. Razumije se samo po sebi da ga ipak
razu-mijem.Bilo mi je teko ustati jer sam bio umoran od
jueranjegdana. Dok sam se brijao, pitao sam se to da radim, pa sam
na-kanio da poem na kupanje. Odvezao sam se tramvajem u lu-ko
kupalite. Tu sam skoio u kanal. Bilo je mnogo mlaarije.U vodi sam
naao Mariju Cardonu, daktilografkinju koja jenekad radila u naem
uredu i koju sam tada elio. A i ona me-ne, ini mi se. Ali je uskoro
otila od nas pa nismo stigli nitauiniti. Pomogao sam joj da se
popne na bovu, i usput sam jojoeao rukom grudi. Bio sam jo u vodi,
a ona je ve lealapotrbuke na bovi. Okrenula mi se. Kosa joj je bila
pala na oi ismijala se. Uspeo sam se na bovu i legao do nje. Bilo
je lijepo, ikao u ali zabacio sam glavu i spustio je na njen trbuh.
Nijenita rekla pa sam tako ostao. Cijelo mi je nebo bilo pred
oi-ria, modro i zlaano. Ispod potiljka sam osjeao lagano kucan-je u
Marijinu trbuhu. Dugo smo ostali na bovi drijemajui. Kad1617
-
je sunce pripeklo, ona je skoila u vodu a ja za njom.
Sustigaosam je i obujmio je oko struka, pa smo zajedno plivali.
Svejed-nako se smijala. Dok smo se na keju suili, ree mi: Crnjasam
od vas. Upitao sam je bi li htjela naveer poi u kino samnom. Opet
se nasmijala i rekla da bi htjela pogledati jedanfilm u kojem igra
Fernandel. Kad smo se obukli, zaudila seto vidi na meni crnu
kravatu, i upitala me jesam li u alosti.Rekoh joj da mi je mama
umrla. Htjela je znati kada, pa sam jojodgovorio: Juer. Malko se
lecnula, ali nije nita kazala.Htjedoh joj rei da nisam ja tome
kriv, ali se obuzdah jer se sje-tih da sam to ve rekao efu. Nije
vano. Uostalom, ovjek jeuvijek pomalo kriv.Naveer je Marie bila ve
sve zaboravila. Film je na maho-ve bio smijean, a zapravo vrlo
glup. Ona je pritisnula nogu uzmoju. Milovao sam joj grudi. Potkraj
filma sam je zagrlio, alinespretno. Kad smo izili, pola je sa mnom
u moj stan.Kad sam se probudio, Marie je ve bila otila. Rekla mi
jebila da mora otii do tetke. Sjetio sam se da je nedjelja, pa
samse oneraspoloio ne volim nedjelju. Okrenuo sam se u pos-telji ne
bih li na jastuku osjetio miris soli iz Marijine kose, i spa-vao
sam do deset sati. Zatim sam puio u postelji sve do pod-ne. Nisam
htio ruati kod Celesta kao obino jer bi me zacijelosvata
zapitkivali, a to ne volim. Isprio sam sebi jaja i pojeo ihiz same
tave, bez kruha jer ga vie nisam imao, a nije mi se da-lo silaziti
da ga kupim.Nakon ruka sam se malo dosaivao i tumarao po stanu.Stan
je bio ugodan dok je mama bila u njemu. Sad je prevelikza mene, pa
sam prenio stol iz blagovaonice u svoju sobu. Bo-ravim samo u toj
sobi, meu stolicama podstavljenima pode-ranom slamom, ormarom na
kojem je zrcalo poutjelo, toalet-nim stoliem i posteljom od mjedi.
Sve je ostalo zaputeno.Maloprije, da skratim vrijeme, uzeo sam neke
stare novine i i-tao. Izrezao sam reklamu za Kruschenove soli i
zalijepo je ustaru biljenicu, gdje uvam stvari iz novina koje me
zanima-ju. Oprao sam ruke i najposlije iziao na balkon.Moja soba
gleda na glavnu ulicu predgraa. Bilo je lijepopopodne. Meutim,
plonik je bio zamazan, a prolaznici rijet-ki i jo uurbani. Bile su
to uglavnom obitelji koje su izile uetnju, dva djeaka u mornarskim
odijelima, s hlaicama doispod koljena, pomalo sputani u svojoj
krutoj odjei, i djevoji-ca s velikom ruiastom manom, u crnim
lakiranim ci-pelama. Za njima golema majka, u smeoj svilenoj
haljini, iotac, slabaak ovjek kojeg poznajem iz vienja. Nosio je
slam-nat eir ravna oboda i leptir kravatu, a u ruci tap. Gledajuiga
tako sa enom, shvatio sam zato u naoj etvrti govore onjemu da je
otmjen. Neto kasnije prooe mladii iz predgra-a, zalizane kose i
crvenih kravata, u kaputima pripijenim uztijelo, s izvezenim rupiem
u depiu i u cipelama kockastogvrha. Pomislio sam da idu u grad u
kino. Zato su i krenuli takorano i urili se na tramvaj smijui se
grohotom.Iza njih je ulica malo-pomalo opustjela. Bit e da su
preds-tave posvuda ve poele. Na ulici su ostali samo trgovii imake.
Nebo je bilo vedro, ali bez sjaja, ponad smokava uz rubceste. Na
ploniku preko puta trafikant je iznio stolac, posta-vio ga pred
vrata, opkroio ga i nalaktio se na naslon. Jo ma-loprije dupkom
puni tramvaji bili su sad gotovo prazni. U ka-vanici Kod Pierotta,
pokraj trafike, konobar je u pustojdvorani meo piljevinu. Bila je
zaista nedjelja.Okrenuo sam stolac i postavio ga isto onako kao i
trafikant,jer sam zakljuio da je tako udobnije sjediti. Popuio sam
dvije
-
cigarete, uao u sobu da uzmem komadi okolade i vratio seda je
pojedem na prozoru. Malo zatim nebo se naoblailo pasam pomislio da
e izbiti ljetna oluja. Malo-pomalo se ipakrazvedrilo. Ali, prolazak
oblaka kao da je navijestio kiu pa jena ulici postalo mranije. Dugo
sam promatrao nebo.U pet sati tramvaji su poeli buno pristizati.
Dovozili su sastadiona iz predgraa skupine gledalaca naikane na
ste-Penicama i ogradama. Iduim tramvajima vraali su se igraikoje
sam prepoznao po njihovim koveiima. Derali su se iPjevali iz sveg
grla da njihov klub nee nikad propasti. Neko-1819
-
liina me njih pozdravila. Jedan mi je doviknuo: Dali smoim po
repu! Potvrdio sam: Da i klimnuo glavom. Tadasu poeli pristizati
brojni automobili.Nagao je dan. Nebo se iznad krovova zaarilo, a
kako je pa-dao mrak, ulice su oivjele, etai su se pomalo vraali.
Opa-zio sam, medu ostalima, opet onog otmjenog gospodina. Dje-ca su
plakala ili su ih morali vui. Odmah zatim iz kina u naojetvrti
izlio se val gledalaca. Meu njima su mladii mahalirukama odlunije
nego obino, pa sam zakljuio da su gledalinekakav pustolovni film.
Oni koji su se vraali iz kina u gradustigli su neto kasnije. inili
su mi se nekako ozbiljniji. Jo suse smijali, ali su na mahove bili
nekako umorni i zamiljeni.Zadravali su se na ulici, hodajui
gore-dolje po ploniku pre-ko puta. Gologlave djevojke iz nae etvrti
drale su se za ru-ke. Mladii su se poredali da im presijeku put i
dobacivali imale kojima su se one smijale okreui glave. Neke su me
odnjih, moje poznanice, pozdravljale.Odjednom se upalie uline
svjetiljke, a od njihova blijeskapoblijedjee prve zvijezde to su
sinule u noi. Osjetih da sumi se oi zamorile od gledanja plonika
punih ljudi i svjetla.Vlani plonik blistao je na svjetlu, a
tramvaji su u pravilnimrazmacima bacali odsjaj na neiju sjajnu
kosu, na pokoji smi-jeak ili srebrnu narukvicu. Domalo su tramvaji
sve rjee pro-lazili, mrkla se no spustila na drvee i svjetiljke,
etvrt se neo-pazice praznila, sve dok prva maka ne prijee lagano
prekoiznova opustjele ulice. Tada pomislih da bi trebalo
veerati.Malo me bolio vrat to sam onoliko sjedio naslonjen na
stolici.Sioh da kupim kruha i tjestenine, spravih veeru i pojedoh
jestojeki. Htjedoh popuiti cigaretu na prozoru, ali je bilo
zah-ladjelo pa mi je bilo malo hladno. Zatvorih prozore, a u
prola-zu opazih u zrcalu dio stola na kojem su, kraj svjetiljke na
es-tu, leali komadii kruha. Pomislih da je prola jo jednamuna
nedjelja, da je mama ve pokopana, da u ponovo naposao i da se, sve
u svemu, nita nije promijenilo.IIIDanas sam mnogo radio u uredu. ef
je bio prijazan. Pitaome nisam li umoran, i zanimalo ga je koliko
je mami bilo godi-na. Odgovorio sam mu oko ezdeset, da ne bih
pogrijeio, ane znam zato je njemu nekako odlanulo, kao da misli da
je ti-me sve svreno.Stol mi je bio pretrpan tovarnim listovima koje
je trebalosve pregledati. Prije nego to sam otiao iz ureda na
ruak,oprao sam ruke. O podne volim taj trenutak. Uveer neuivam
toliko u tome jer je smotani runik koji upotrebljavamve sasvim
mokar slui nam cijeli dan. Jednom sam na toupozorio efa. Odgovorio
mi je da mu je ao, ali da je to ne-vana sitnica. Iziao sam malo
kasno, u dvanaest i pol, s Em-manuelom koji radi u otpremi. Na ured
gleda na more pa smoizgubili neto vremena promatrajui teretne
brodove u luciuarenoj od sunca. Uto je naiao jedan teretnjak zveei
lanci-ma i praskajui. Emmanuel me upita hoemo li, a ja
potrah.Teretnjak je ve bio proao pa smo pojurili za njim. Utonio
samu buku i prainu. Nisam vie nita vidio, samo sam osjeao
ne-obuzdan zanos od te trke sred dizalica i strojeva, jarbola to
supoigravali na obzorju i trupova brodova pokraj kojih smo tra-li.
Prvi sam se dohvatio teretnjaka i uskoio. Zatim sam pomo-gao
Emmanuelu da sjedne. Bili smo se zapuhali, teretnjak jePoskakivao
po neravnoj kaldrmi na keju, usred praine i sun-Ca- Emmanuel se
zagrcnuo od smijeha.20
-
21
-
Stigli smo uznojeni do Celesta. On je uvijek tamo, sa svo- ;jom
trbuinom, pregaom i sijedim brkovima. Upitao me ka-ko je. Rekao sam
da nekako ide i da sam gladan. Smazao samruak na brzinu i popio
kavu. Zatim sam otiao kui i maloodspavao, jer sam popio odvie vina,
a kad sam se probudio,htjedoh jednu zapaliti. Bilo je kasno pa sam
potrao da uhva-tim tramvaj. Radio sam cijelo popodne. U uredu je
bilo vrue,pa sam uveer uivao vraajui se polagano kejom. Nebo je
bi-lo zeleno, bio sam zadovoljan. Ipak sam se vratio ravno kuijer
sam htio skuhati krumpira. :Uspinjui se uz mrano stubite, sudario
sam se sa starim >Salamanom, svojim prvim susjedom. Bio je sa
psom. Ve su osam godina zajedno. Prepeliar ima nekakvu konu
bolest,crljenicu, mislim, pa mu je poispadala gotovo sva dlaka i
tijelomu se osulo pjegama. I smeim krastama. ivei tako s njim(njih
dvojica sami u jednoj sobici), stari Salamano postao mu jenapokon
slian. I on ima crvenkaste kraste na licu i ute rijetkedlake. Pas
je pak poprimio od svoga gospodara nekakvo pog-nuto dranje, njuka
mu je isturena a vrat istegnut. Ba kao dasu od iste pasmine, a ipak
se mrze. Dva puta na dan, u jedana-est i u est sati, starac izvodi
psa u etnju. Ve osam godina iduuvijek istim putem. Mogu se vidjeti
u Lvonskoj ulici, pas vueovjeka sve dok se stari Salamano ne
spotakne. Tada tue psa igrdi ga. Pas puzi od straha i odupire se
nogama. Tada je nastarcu red da njega vue. Kad pas to zaboravi,
ponovo poteegospodara i ovaj ga ponovo tue i grdi. Zatim obojica
zastanuna ploniku i gledaju se, pas obuzet stravom, a ovjekmrnjom.
Tako svaki dan. Kad pas hoe da se pomokri, staracga ne puta na miru
nego ga vue, pa prepeliar ostavlja za so-bom trag od kapljica. Ako
se sluajno oneredi u sobi, opet iz-vue batina. Tako to traje osam
godina. Celeste uvijek govorida je to alosno, ali, zapravo, tko
zna? Kad sam ga susreo nastubitu, Salamano je upravo grdio psa.
Tada ga zapitah tomu je pas skrivio. Nije mi odgovorio. Samo je
ponavljao: Gade! Mrcino! Dosjetio sam se kad se sagnuo nad psa damu
neto popravi na ogrlici. Progovorih glasnije. Tada mi, neosvrui se,
odgovori odajui nekakav suzdran bijes: Uvi-jek je tu. Zatim ode
vukui za sobom ivotinju, koja se odu-pirala sa sve etiri noge i
skviala.Ba u taj as ue moj drugi susjed. O njemu govore da iviod
ena. Meutim, kad ga tko upita to je po zanimanju, od-govara da je
skladitar. Openito, nije ba omiljen. Ali samnom esto poavrlja i
gdjekad provede pokoji trenutak kodmene jer ga ja sluam. Mislim da
je zanimljivo ono to govori.Uostalom, nemam nikakva razloga da ne
razgovaram s njim.Zove se Ravmond Sintes. Onizak je, pleat i ima
boksaki nos.Uvijek je besprijekorno obuen. I on mi je rekao o
Salamanu: Zar nije to alosno? Pitao me ne gadi li mi se sve to, a
jamu odgovorih da mi se ne gadi.Popesmo se i htjedoh otii u svoj
stan kadli mi on ree: Imam krvavica i vina. Hoete li da
prezalogajite sa mnom?... Pomislih da bar neu morati kuhati, pa
pristadoh. I on imasamo jednu sobu i kuhinju bez prozora. Iznad
postelje mu visianeo od bijelog i ruiastog tuka, fotografije prvaka
i dvije-tri snimke golih ena. Soba je bila prljava, a postelja
nepos-premljena. Najprije je upalio petrolejku, pa je izvadio iz
depaprilino sumnjiv zavoj i previo sebi desnu aku. Upitah ga tomu
je. Ree mi da se pograbio s jednim tipom koji je zametnuos njim
kavgu. Razumijete, gospodine Meursaulte ree mi nije da
-
sam zao nego samo nagao. Frajer mi veli: Sii s tramvaja akosi
muko. A ja njemu lijepo: Hajde, smiri se! A on e opetmeni da nisam
muko. Onda ja siem i velim mu: Bolje e tibiti da prestane jer u te
inae nauiti pameti. A on e meni:| A kako?Onda sam ga tako odalamio
da je pao. Htio sam ga' podii, ali me on, onako leei, pone udarati
nogama. Ondasam ga maznuo koljenom i dvaput akom. Raskrvario sam
mulice. Upitao sam ga je li mu sad dosta. Rekao mi je da jest.Zasve
to vrijeme Sintes je namjetao zavoj, a ja sam sjedio na kre-vetu.
Nadodao je: Eto vidite da nisam ja zametnuo kavgu.2223
-
On je mene vrijeao. To je bila istina, i to sam mu priznao.Tada
mi ree da se ba htio posavjetovati sa mnom u vezi s timdogaajem, da
sam ja muko, da poznajem ivot, da bih mumogao pomoi i da emo onda
biti dobri prijatelji. Ja sam utio,pa me ponovo upitao bih li mu
htio biti prijatelj. Rekoh mu dami je to svejedno, a on kao da je
bio time zadovoljan. Izvadio jekrvavicu, ispekao je na tavi i
postavio ae, tanjure, pribor idvije boce vina. Sve to bez rijei.
Zatim sjedosmo za stol. Doksmo jeli, poe mi priati o svojoj
dogodovtini. Isprva se mal-ko skanjivao.Upoznao sam se s jednom
damom... bila mi je,da tako kaem, ljubavnica. ovjek s kojim se
potukao bio jenjen brat. Ree mi da ju je uzdravao. Nisam nita rekao
na to,pa ipak je odmah dodao da zna to se pria o njemu, ali da
jenjemu savjest ista i da je on skladitar. Ali, da se vratim na
svoju priu ree mi primijetiosam da me vara.Davao joj je koliko je
bilo potrebno za ivot.Sam je plaao najamninu za njenu sobu i davao
joj po dvadesetfranaka na dan za hranu. Tri stotine franaka za
sobu, eststotina franaka za hranu, s vremena na vrijeme po par
arapa,sve skupa oko tisuu franaka. A gospoa nije nita radila.
Go-vorila mi je da je to istina, ali da ne moe izii na kraj s onim
tojoj dajem. A ja joj kaem: Zato ne radi pola dana? Prilino bime
rasteretila za sve te sitnice. Ovaj sam ti mjesec kupio
jedankostim, dajem ti po dvadeset franaka na dan, plaam ti
stana-rinu, a ti lijepo poslije podne pije kavu s prijateljicama.
Dajeim kavu i eer. A ja tebi dajem pare. Ja s tobom lijepo, a ti
me-ni tako. Ali, nije htjela raditi, uvijek je govorila da ne moe
sas-taviti kraj s krajem, i tako sam primijetio da me vara.Zatim mi
ispria kako joj je u torbici naao sreku, a ona munije znala
objasniti ime ju je kupila. Malo poslije je naao kodnje priznanicu
zalagaonice, iz koje se vidjelo da je zaloiladvije narukvice. Sve
do tada nije ni znao za te narukvice.Bi-lo mi je jasno da me vara.
Tada sam je ostavio. Ali sam je naj-prije izlemao. Rekao sam joj da
joj nije ni do ega drugog stalonego do one stvari. Ovako sam joj
rekao, gospodine Meursaul-te, razumijete: Ti ne vidi da ti svi
zavide na srei koju tipruam. Tek e poslije vidjeti koliko si bila
sretna. Prebio ju je namrtvo. Prije toga je nije tukao. Mlatio
samje, ali njeno, da tako kaem. Malo bi se derala. Zatvorio
bihkapke na prozorima i zavrilo bi se kao i obino. Ali ovaj put
jeza ozbiljno. A koliko je do mene, nisam je dovoljno kaznio.Zatim
mi objasni da se zbog toga eli posavjetovati samnom. Zastao je u
govoru da popravi stijenj svjetiljke koja sedimila. Neprekidno sam
ga sluao. Popio sam bio gotovo litruvina i udarilo mi je u glavu.
Puio sam Ravmondove cigaretejer svojih vie nisam imao. Prolazili su
posljednji tramvaji i od-nosili sa sobom sad ve daleku buku
predgraa. Ravmondnastavi. Bilo mu je krivo to jo eli spavati s
njom. Ali ju jehtio kazniti. Isprva je kanio da je odvede u neki
hotel pa da po-zove policiju, izazove skandal te da je registriraju
kao prostitut-ku. Nakon toga se obratio nekim prijateljima iz
podzemlja, alini oni nisu nita smislili. A, kao to mi ree Ravmond,
muka jeivjeti u podzemlju. To je i njima rekao pa su mu predloili
daje udese. Ali, ni to nije ono to on eli. Porazmislit e.
Ponaj-prije bi me htio neto upitati. Meutim, prije nego to me
upi-ta, htio bi znati to ja mislim o svemu tome. Odgovorih da
nemislim nita, ali da je sve to zanimljivo. Upita me mislim li daga
je varala. Ja sam zaista stekao dojam da ga je varala. A sma-tram
li da je treba kazniti, i to bih ja uinio na njegovu mjestu?Rekoh
mu da ovjek nikad ne zna, ali da razumijem da je eli
-
kazniti. Popih jo malo vina. On pripali cigaretu i povjeri
misvoju zamisao. Htio bi joj napisati pismo u kojem bi je izgrdiona
pasja kola, a u isto je vrijeme naveo da se pokaje. Poslije,kad mu
se vrati, lei s njom i upravo u trenutku kad bi treba-lo da svri,
pljunut e joj u lice i izbacit e je iz stana. Smatraosam da e je
tako dobro kazniti. Ali, Ravmond mi ree da se neosjea sposoban da
napie takvo pismo, i da je pomislio na me-ne da mu ga ja sastavim,
utio sam pa me je upitao bi li mi biloteko da to odmah uinim, a ja
odgovorih da ne bi.Tada on popi jo jednu au, ustade, odgurnu
tanjure i ono2524
-
malo hladne krvavice to je jo ostalo. Pomno obrisa stolnjakod
votanog platna. Iz ladice nonog ormaria izvadi list koc-kasta
papira, utu kuvertu, malo crveno dralo i etvrtastutintarnicu s
ljubiastom tintom. Kad mi ree ime te ene, shva-tih da je Maurkinja.
Sastavih pismo. Napisao sam ga pomalozbrda-zdola, ali sam se trudio
da zadovoljim Ravmonda, jernisam imao razloga da mu ne udovoljim.
Zatim mu proitahpismo. Sluao me puei i klimajui glavom, a onda me
zamo-lio da mu ga iznova proitam. Bio je potpuno zadovoljan. Reemi.
Znao sam ja da si dobro potkovan. Iz poetka nisamprimijetio da me
tika. Tek kad mi je kazao: Sad si mi praviprijatelj iznenadio sam
se tome. Ponovio je tu reenicu, a jarekoh: Jesam. Bilo mi je
svejedno jesam li mu prijatelj ilinisam, a inilo mi se da je njemu
zaista stalo do toga. Zatvorioje pismo pa smo popili ostatak vina.
Zatim smo neko vrijemepuili bez rijei. Vani se sve smirilo, uli smo
kako prolazi nekiautomobil. Rekoh: Kasno je. Ravmond se sloi sa
mnom.Pripomenu da vrijeme brzo prolazi, to je donekle istina.
Spa-valo mi se, ali mi je bilo teko ustati. Mora da sam
izgledaoumoran, jer mi Ravmond ree da ovjek ne smije klonuti.
Ispr-va ga nisam razumio. Tada mi objasni da je uo da mi je
mamaumrla, ali da se to moralo kad-tad dogoditi. I ja sam tako
mis-lio.Ustadoh, Ravmond mi vrlo vrsto stisnu ruku i ree da
semukarci uvijek razumiju. Kad sam iziao, zatvorio sam vrataza
sobom i ostao asak stajati u mraku u hodniku. U kui je biomir, a iz
dubine stubita dizao se neodreen i vlaan zadah.uo sam samo kako mi
damara i zuji u uima. U sobi starogSalamana prigueno je cvilio
pas.IVMnogo sam radio cijeli tjedan. Ravmond mi je doao reida je
poslao pismo. Bio sam dva puta u kinu s Emmanuelom,koji katkad ne
razumije to se zbiva na platnu. Tada mu trebatumaiti. Juer je bila
subota i dola je Marie, kako smo se bilidogovorili. Silno sam je
poelio jer je bila u lijepoj haljini s cr-venim i bijelim prugama i
u konim sandalama. Nazrijevalesu joj se jedre dojke, a lice
preplanulo od sunca bilo joj je kaocvijet. Ukrcali smo se u autobus
i odvezli se na nekoliko kilo-metara od Alira, do ala pritijenjena
hridinama i obrasla tr-skom s kopnene strane. Sunce u etiri sata
nije suvie peklo, alije voda bila mlaka, a valii podugaki i tromi.
Marie me naui-la jednu igru. Plivajui, pije se pjena s vrha valova,
napuni senjome usta pa se ovjek okrene na lea i izbacuje je uvis.
Takonastaje pjenasta ipka to se gubi u zraku ili pada kao mlakakia
na lice. Ali su me nakon nekog vremena zapekla usta odgorine soli.
Tada Marie dopliva do mene i priljubi se uza me.Pritisnu svoja usta
na moja. Njen jezik osvjei mi usne i nekosmo se vrijeme ljuljukali
na valovima.Kad smo se na alu obukli, Marie me pogleda
zacakljenimima. Poljubih je. Od tog trenutka nismo vie
razgovarali,"rivio sam je uza se i pohitali smo na autobus, da se
vratimo,^a odem u moj stan pa da se bacimo na postelju. Ostavio
samprozor otvoren, i bilo je ugodno osjeati kako ljetna no kliziP
naim pocrnjelim tjelesima.2627
-
Toga jutra Marie je ostala kod mene i rekao sam joj da
emozajedno ruati. Siao sam da kupim mesa. Vraajui se, uosam neki
enski glas iz Ravmondove sobe. Malo zatim stari jeSalamano izgrdio
svoga psa, uli smo bat koraka i tapkanjeapa po drvenim stubama, a
onda: Gade, mrcino! Izalisu na ulicu. Priao sam Mariji o starcu pa
se nasmijala. Obuklaje bila moju pidamu i zavrnula rukave. Kad se
nasmijala, po-novo sam je poelio. Malo zatim upitala me je volim li
je. Od-govorih joj da to nita ne znai, ali da mi se ini da je ne
volim.Rastuila se. Ali, pripravljajui ruak, bez ikakva razloga
po-novo se tako nasmijala da sam je poljubio. U taj as izbi
bunaprepirka kod Ravmonda.Najprije smo zauli otar enski glas, a
onda Ravmonda: Prevarila si me, prevarila si me! Pokazat u ja tebi
koga si pre-varila! Nekoliko tupih udaraca, a onda je ena
zajaukala, alitoliko stravino da se u hodniku na stubitu zaas
okupilomnogo svijeta. Marie i ja smo takoer izili. ena je
svejed-nako jaukala, a Ravmond ju je svejednako tukao. Marie mi
reeda je to strano, ali joj nita ne odgovorih. Zamoli me nekaodem
po policajca, ali joj rekoh da ne volim policajce. Meutimje stigao
policajac sa stanarom s drugoga kata, nekim limarom.Policajac
zakuca na vrata i tada sve utihnu. Zakuca jae, ubrzoena zaplaka, a
Ravmond otvori vrata. Iz usta mu je visila ci-gareta, a izraz lica
bio mu je sladunjav. Djevojka jurnu na vra-ta i ree policajcu da ju
je Ravmond istukao. Kako se zove? upita ga policajac. Ravmond mu
ree kako se zove. Izva-di cigaretu iz usta kad razgovara sa mnom
ree policajac.Ravmond se skanjivao, pogledao mene i povukao jo
jedandim. U isti tren policajac mu svom snagom opali uku takoda je
sve zazvonilo. Cigareta je odletjela nekoliko metara dalje.Ravmond
se promijeni u licu, ali u prvi mah nita ne ree negotek malo
poslije ponizno upita smije li podii opuak. Polica-jac mu ree da
smije, i nadoda: Drugi put e znati da s po-licijom nema ale. Dotle
je djevojka plakala i neprestanceponavljala: Istukao me je. To vam
je svodnik. Gospodine. obrati se tada Ravmond policajcu je li to po
zakonu, reiovjeku da je svodnik? Ali mu policajac zapovjedi da
za-vee. Tada se Ravmond okrenu djevojci i ree joj: ekaj sa-mo,
mala, jo emo se sresti. Policajac mu ree da umukne,da djevojka
treba da ode, a on da ostane u svojoj sobi i ekadok ga ne pozovu u
komesarijat. Doda da bi trebalo da Rav-monda bude stid to je toliko
pijan da se sav trese. Ravmondmu objasni- Nisam ja pijan,
gospodine, nego se tresem sa-mo zato to sam ovdje, pred vama, nema
mi druge. Zatimzatvori vrata i svijet se razie. Marie i ja smo
zgotovili ruak.Ali ona nije bila gladna, pa sam gotovo sve sam
pojeo. Otila jeu jedan sat, a onda sam malo odspavao.Oko tri sata
Ravmond mi pokuca na vrata i ue. Ostao samleati. On mi sjede na rub
kreveta. asak je utio pa ga upitahkako je bilo. Ree mi da je uinio
to je htio, ali da ga je onauila pa da ju je onda istukao. Ostalo
sam i sam vidio. Rekohmu da mi se ini da joj se dobro osvetio i da
bi morao bitizadovoljan. I on je tako mislio, i napomenuo da
policajac moeraditi to hoe, ali da nita ne moe izmijeniti one
udarce kojeje ona primila. Doda da dobro poznaje policajce i da zna
kakotreba s njima. Zatim me upita jesam li moda oekivao da evratiti
policajcu milo za drago. Odgovorih da nisam nita oe-kivao i da,
uostalom, ne volim policajce. ini se daje Ravmondbio vrlo
zadovoljan mojim rijeima. Upita me ne bih li htio iziis njim.
Ustadoh i poeh se eljati. Ree mi da bi me trebao za
-
svjedoka. Bilo mi je svejedno, samo nisam znao to bi trebaloda
kaem. Po njegovu miljenju, bilo bi dovoljno da izjavim damu se
djevojka iznevjerila. Pristadoh da mu budem svjedok.Iziosmo i
Ravmond me poasti dobrim konjakom. Zatimje zaelio da odigramo
partiju biljara, i ja sam za dlaku izgu-bio. Onda je htio da odemo
u bordel, ali sam rekao da neu, jerto ne volim. Potom smo se polako
vratili kui, a on mi je rekaokako mu je drago to se uspio osvetiti
ljubavnici. Bio je vrloPrijazan sa mnom i pomislio sam da smo se
lijepo zabavili.Izdaleka sam spazio na kunom pragu starog
Salamana29
-
nekako uzrujana. Kad smo mu se pribliili, opazio sam da ne-ma
psa. Gledao je na sve strane, okretao se, pokuavao pro-niknuti
pogledom mrak u hodniku, mrndao neke nesuvislerijei i iznova
pretraivao ulicu svojim sitnim crvenim oima.Kad ga Ravmond zapita
to mu je, ne odgovori mu odmah.Jedva sam uo kako mrmlja: Gade,
mrcino svejednakose uzrujavajui. Upitah ga gdje mu je pas. Naglo mi
odgovorida je nestao. A onda se odjednom raspria: Odveo sam ga,kao
i obino, na Vojno vjebalite. Oko daara u zabavitu bi-lo je mnogo
svijeta. Zastao sam da pogledam Kralja izvrda-vanja. A kad sam htio
krenuti dalje, njega vie nije bilo. Za-pravo sam mu ve odavno htio
kupiti tjenju ogrlicu. Alinikad ne bih vjerovao da bi se ta mrcina
samo tako mogla iz-gubiti.Ravmond mu tada kaza da je pas moda
zalutao i da e sevratiti. Naveo mu je nekoliko primjera kako su psi
prevalilina desetke kilometara da se vrate gospodaru. Pa ipak,
staracse jo vie uzrujao. Ama, oduzet e mi ga, razumijete! Kadbi ga
bar tko primio k sebi! Ali to se nee dogoditi jer se svi-ma gade
njegove kraste. Policija e ga uloviti, to je sigurno. Tada mu rekoh
da treba otii u ivodernicu, i da e mu vra-titi psa poto plati
nekakvu taksu. Upitao me nije li ta taksavelika. Nisam znao. Tada
se on raesti: Da dam novaca zatu mrcinu! Ah! Neka samo krepa! I poe
ga opet grditi.Ravmond se nasmija i ue u kuu. Pooh za njima i
rasta-dosmo se na odmoritu naeg kata. Malo zatim zauh stare-ve
korake. Pokuca na moja vrata. Kad otvorih, zastade asakna pragu i
ree: Oprostite, oprostite! Pozvah ga da ue,ali ne htjede. Zagledao
se u vrkove svojih cipela, a krastavesu mu ruke drhtale. Ne
gledajui me u oi, upita me: Neemi ga valjda oduzeti, je li,
gospodine Meursaulte? Vratit emi ga. Jer, to u ja inae? Rekoh mu da
u ivodernici psistoje po tri dana na raspolaganju njihovim
vlasnicima, a daonda rade s njima to ih je volja. Gledao me nijemo.
Zatim miree: Laku no! Zatvorio je svoja vrata i uo sam ga ka-ko
hoda gore-dolje. Postelja mu je zakripala. A po udnomtihom glasu
koji je dopro kroz pregradni zid, pojmih daplae. Ne znam zato sam
pomislio na mamu. Meutim, su-tradan je trebalo rano ustati. Nisam
bio gladan i legao sambez veere.31
-
VRavmond mi je telefonirao u ured. Rekao mi je da me jedannjegov
prijatelj (kome je priao o meni) poziva da provedemnedjelju u
njegovoj vikendici nedaleko od Alira. Odgovorihmu da bih se rado
odazvao, ali da sam obeao jednoj prijatelji-ci da u taj dan
provesti s njom. Ravmond mi odmah ree da inju poziva. eni njegova
prijatelja bit e vrlo drago da ne budesama meu mukarcima.Htio sam
odmah spustiti slualicu, jer znam da ef ne volida nam telefoniraju
iz grada. Ali me Ravmond zamoli dapriekam, i ree da mi je mogao
prenijeti taj poziv i veeras, alida bi me htio obavijestiti o neemu
drugom. Cijeli ga dan pra-ti skupina Arapa, meu kojima i brat
njegove bive ljubavnice. Ako ga opazi veeras u blizini kue kad se
vrati, obavijes-ti me! Rekoh da hou.Malo zatim me pozvao ef, i naas
sam se ozlovoljio jer sampomislio da e mi rei neka manje
telefoniram, a vie radim.Ali o tome nije bilo ni rjei. Kazao mi je
da bi htio porazgova-rati sa mnom o jednoj svojoj posve neodreenoj
zamisli. Nam-jerava osnovati u Parizu zastupstvo koje bi na licu
mjestaobavljalo poslove, i to izravno, s velikim kompanijama, pa
bihtio znati ne bih li ja pristao da se toga prihvatim. To bi
miomoguilo da ivim u Parizu, a i da jedan dio godine putujem.' Vi
ste mladi i ini mi se da bi vam se svidio takav ivot. da bi, ali da
mi je zapravo svejedno. Tada me upita zar33
-
ne bih elio promijeniti ivot. Odgovorih mu da se ivot nemoe
nikad promijeniti, da svakako jedan ivot vrijedi kolikoi drugi, i
da nemam nita protiv ovakva ivota kakav ovdjevodim. Bio je nekako
nezadovoljan i rekao mi da uvijek oko-liam u odgovorima, da nemam
ambicija, a da je to propast zaposlove. Tada sam se vratio na
posao. Bilo mi je krivo to samga ozlojedio, ali nisam vidio razloga
da mijenjam ivot. Akodobro promislim, nisam bio nesretan. Dok sam
studirao, imaosam mnogo slinih ambicija. Ali, kad sam morao
prekinutistudije, vrlo sam brzo shvatio da sve to zapravo nije
vano.Uveer je Marie dola po mene i upitala me bih li je htiouzeti
za enu. Rekoh joj da mi je svejedno, ali da se moemovjenati ako ba
eli. Htjela je znati volim li je. Odgovorih jojisto onako kako sam
joj ve jednom odgovorio, da to nita neznai, ali da je sigurno ne
volim.A zato bi me onda uzeo zaenu? pripita me. Objasnih joj da to
uope nije vano i da semoemo uzeti ako ba eli. Uostalom, to je ona
traila, a ja samse zadovoljio da kaem da hou. Tada napomenu da je
brakozbiljna stvar. Odgovorih joj: Nije. Ona naas uutje
pro-matrajui me nijemo. Zatim opet progovori. Htjela je samoznati
bih li prihvatio tu ponudu i od neke druge ene s kojombih bio
jednako vezan. Rekoh: Naravno. Tada upita sa-mu sebe voli li ona
mene, ali ja o tome nisam mogao nita zna-ti. Nakon krae utnje
promrmlja da sam udan, da me zacije-lo upravo zbog toga voli, ali
da u joj moda jednog dana iomrznuti iz istog razloga, utio sam jer
nisam imao to dodati,a ona me uhvati ispod ruke smijeei se i ree da
bi se htjelaudati za mene. Odvratih da emo se vjenati kad god
zaeli.Tada joj ispriah to mi je ef ponudio, a Marie ree da bi
radoupoznala Pariz. Kazah joj da sam ivio neko vrijeme u Parizu,a
ona me upita kako je tamo. Rekoh joj: Prljavo. Ima mnogogolubova i
mranih dvorita. Ljudi imaju bijelu kou.Zatim smo se proetali po
glavnim ulicama grada. ene subile lijepe, i upitao sam Mariju je li
to zapazila. Ree mi da jesti da me razumije. Neko smo vrijeme
utjeli. Meutim, htio san1da ostane kod mene, i rekoh joj da bismo
mogli zajedno ruatikod Celesta. I ona je to eljela, ali je imala
posla. Bili smo blizumoga stana pa sam joj rekao: Do vienja. Ona me
upita: Zar ne eli znati to u raditi? elio sam znati, ali se ni-sam
sjetio da je pitam, a inilo se da mi je ba to zamjerila. Za-tim se,
gledajui me onako ukipljenog, ponovo nasmijala inagnula se prema
meni cijelim tijelom da mi prui usne.Veerao sam kod Celesta. Ve sam
bio poeo jesti kad je ulanekakva udnovata enica i upitala me za
doputenje da sjed-ne za moj stol. Dakako da sam joj dopustio.
Kretnje su joj bileodsjene, a oi joj sjale na sitnom licu okruglom
kao jabuka.Svukla je kaputi, sjela i grozniavo pregledala jelovnik.
Poz-vala je Celesta i odmah sve naruila glasom u isti mah
razgov-jetnim i brzorekim. ekajui predjelo, otvorila je torbicu,
izvu-kla iz nje etvrtast komadi papira i olovku, unaprijed
svesraunala, te izvadila iz novarke toan iznos koji je imala
pla-titi, dodala tome napojnicu i sve stavila preda se na stol. Uto
jojdonesoe predjelo koje bre-bolje pojede. Dok je ekala iduejelo,
opet je izvukla iz torbice plavu olovku i asopis koji do-nosi
program radio-emisija u toku tjedna. Vrlo je briljivo obil-jeila
gotovo sve emisije jednu za drugom. Kako je asopisimao dvanaestak
stranica, nastavila je savjesno obavljati tajposao za cijele veere.
Ja sam ve poveerao, a ona je jo jedna-ko revno obiljeavala emisije.
Zatim je ustala, obukla kaputiistim onakvim tonim pokretima
automata i otila. Kako ni-
-
sam imao drugog posla, iziao sam i ja i pratio je neko
vrijeme.Stala je na rub plonika i nevjerojatno brzo i sigurno
krenulasvojim putem, ne skreui i ne obazirui se. Napokon mi jeiezla
iz oiju pa sam se vratio istim putem kui. Pomisliosam da je udna,
ali sam je prilino brzo zaboravio.Ispred svojih vrata zatekao sam
starog Salamana. Pozvahga unutra, a on mi ree da mu se pas izgubio,
da ga nema uzivodernici. Tamonji su mu slubenici rekli da ga je
modanetko pregazio. Pitao ih je bi li mogao to saznati na
policiji.Odgovorili su mu da se o tome ne vodi rauna jer se to
dogaa3534
-
svaki dan. Rekoh starom Salamanu da bi mogao nabaviti dru-gog
psa, ali je on imao pravo kad mi je odgovorio da se na ono-ga ve
bio navikao.Skutrio sam se na krevetu, a Salamano je sjeo za stol.
Sjedioje suelice meni i drao ruke na koljenima. Nije skinuo
svojstari pusteni eir. Cijedio je nevezane reenice ispod ukas-tih
brkova. Pomalo mi je dosaivao, ali nisam imao nikakvaposla i nije
mi se jo spavalo. Tek toliko da togod reknem, za-pitkivao sam ga o
njegovu psu. Ree mi da ga je nabavio na-kon enine smrti. Oenio se
prilino kasno. U mladosti je elioda postane glumac u pukovniji je
igrao u vodviljima iz voj-nikog ivota. Ali se na kraju uposlio na
eljeznici, i nije se po-kajao jer sad prima malu mirovinu. Nije bio
sretan u braku, alise, sve u svemu, bio navikao na enu. Kad je
umrla, bio je vrloosamljen. Tada je zamolio jednog druga iz
radionice da mudade psa, i dobio ga je vrlo mlada. Hranio ga je na
dudu. Alikako pas ivi krae od ovjeka, na kraju su obojica zajedno
os-tarjeli. Bio je zle udi ree Salamano. Pokatkad bismose
pograbili. Ali je opet bio dobar pas. Rekoh da je bio dobrepasmine,
a Salamanu je to, ini se, bilo drago.A tek da ste gavidjeli prije
nego to je obolio! dometnu. Dlaka mu je bilanajljepa.Svaku veer i
svako jutro, otkako je pas dobio onukonu bolest, Salamano ga je
mazao nekakvom mau. Ali, ponjegovu miljenju, njegova je prava
bolest bila starost, a sta-rost se ne lijei.U taj as zijevnuh, a
starac mi ree da ide. Kazah mu da jomoe ostati, i da mi je ao to mu
se to dogodilo sa psom, a onmi zahvali. Ree mi da je moja mama
mnogo voljela njegovapsa. Govorei o njoj, nazivao ju je vaa sirota
majka. Naba-cio je da sam jamano vrlo nesretan otkako je mama
umrla, alija nisam na to nita rekao. Zatim mi ree, vrlo brzo i
nekakosnebivljivo, da zna da su mi u naoj etvrti zamjerili to
samotpremio majku u ubonicu, ali me on dobro poznaje i zna dasam
mnogo volio mamu. Odgovorih mu, ni sam ne znamzato, da nisam imao
pojma da su mi to zamjerili, ali da mi seinilo sasvim prirodnim da
to uinim, jer nisam imao dovoljnonovaca da plaam nekoga da uva
mamu. Uostalom do-dah odavno mi ve nije imala to kazati i bilo joj
je dosadno,onako samoj. Jest ree on a u ubonici bar ovjek
imadrugova. Zatim se oprosti sa mnom. Htio je lei. Sad mu seivot
promijenio i ne zna pravo to da radi. Prvi put otakakoga poznajem,
pruio mi je ruku, bojaljivom kretnjom, i osjetiosam ljuske na
njegovoj koi. Ovla se osmjehnuo i na odlaskumi rekao: Valjda noas
nee psi lajati. Onda uvijek mislimda on laje.3637
-
VIU nedjelju sam se jedva probudio, Marie me morala zvati
iprodrmati. Nismo nita jeli jer smo htjeli rano poi na
kupanje.Osjeao sam se nekako prazan i malo me boljela glava.
Cigare-ta mi je bila nekako gorka. Marie mi se narugala i rekla da
sedrim kao da sam na sprovodu. Obukla je bila bijelu
platnenuhaljinu i raspustila kosu. Rekoh joj da je lijepa, a ona se
nasmi-ja od uitka.Kad smo silazili, pokucali smo Ravmondu na vrata.
Odgo-vorio nam je da e odmah sii. Kako sam bio umoran a nismobili
otvorili rebrenice, na ulici me zapljusnu danje svjetlo kojeje ve
bilo puno sunca. Marie je skakutala od radosti i nepres-tance je
govorila kako je lijepo. Osjeao sam se malo bolje, alisam bio
gladan. Rekoh to Mariji, a ona mi pokaza svoju torbuod votanog
platna u koju je bila strpala nae kupae kostime irunik. Preostalo
mi je samo da se strpim, a onda smo zauliRavmonda kako zatvara
vrata svoga stana. Nosio je plavehlae i bijelu koulju kratkih
rukava. Meutim, na glavu je bionataknuo slamnat eir, zbog ega se
Marie nasmijala. Podlak-tice su mu se bijeljele ispod crnih dlaka.
To mi se malko gadilo.Fukao je silazei i bio je dobre volje. Ree
mi: Zdravo, stari a Mariju oslovi s gospoice.Dan prije bili smo na
policiji, gdje sam posvjedoio da sena djevojka iznevjerila
Ravmondu. Izvukao se samo s opo-menom. Nisu provjeravali moj iskaz.
Porazgovarali smo o to-39
-
me ispred kue, a onda smo odluili da se odvezemo autobu-som.
Plaa nije bila ba daleko, ali emo tako bre stii. Ray-mond je drao
da e njegovu prijatelju biti drago to smo po-ranili. Ba smo se
spremali da krenemo kad mi Ravmondodjednom dade znak da pogledam na
drugu stranu ulice.Opazio sam skupinu Arapa naslonjenih na izlog
trafike. Gle-dali su nas nijemo, ali onako kako oni umiju, ba kao
da smokamenje ili klade. Ravmond mi ree da je drugi slijeva
njegovneprijatelj, i kao da se zabrinu. Doda, meutim, da je sad s
timsvreno. Marie nije nita shvaala pa nas je upitala o emu jerije.
Rekoh joj da su ti Arapi kivni na Ravmonda. Ona je htje-la da odmah
krenemo. Ravmond se uspravi, nasmija se i reeda se valja
pouriti.Poosmo prema autobusnoj stanici to je bila malo dalje,
aRavmond me izvijesti da nas Arapi ne prate. Okrenuh se. Josu bili
na istom mjestu i gledali jednako ravnoduno ono mjes-to gdje smo
bili stajali. Ukrcasmo se u autobus. Ravmondu kaoda je odlanulo,
neprestano se alio s Marijom. Slutio sam damu se svia, iako mu ona
nije gotovo uope odgovarala. S vre-mena na vrijeme pogledala bi ga
smijui se.Sili smo s autobusa u predgrau Alira. Plaa nije dale-ko
od autobusne stanice, ali je valjalo prijei zaravanak tose die
iznad mora, a zatim se naglo sputa prema obali. Bioje pokriven
ukastim kamenjem i asfodelima, koji bijahuposve bijeli na
plavetnilu ve uarena neba. Marie se za-bavljala tako da im je
rasprivala latice maui snano svo-jom torbom od votanog platna.
Prolazili smo izmeu redo-va malih vila sa zelenim i bijelim
ogradama. Neke su od njihbile sakrivene, s verandama pod
tamarisima, a neke su sta-jale gole meu kamenjem. Jo prije nego to
smo stigli dokraja zaravanka, ugledali smo nepomino more, a
netodalje dremljivi i masivni rt u bistroj vodi. Kroz mirni
zrakdopiralo je sve do nas lagano brujanje motora. U
daljiniopazismo ribarski brodi kako neosjetno plovi po
blistavumoru. Marie je ubrala nekoliko perunika. S obronka to
sesputao prema moru vidjesmo da ve ima nekoliko kupaa.Ravmondov
prijatelj boravio je u maloj drvenoj vikendicina kraju ala. Kuica
se naslanjala na litice, a stupovi koji su jesprijeda podupirali
kupali su se ve u moru. Ravmond naspredstavi. Prijatelj mu se zvao
Masson. Bio je to visok ovjek,krupan i pleat. ena mu je bila niska,
punana i prijazna, agovorila je kao Parianka. On nam odmah ree da
se raskomo-timo i da ve ima prene ribe koje je jutros ulovio. Rekoh
muda mu je kuica vrlo lijepa. Odvrati mi da tu provodi svaku
su-botu, nedjelju i cijeli godinji odmor. Sa enom se dobroslaem
nadoda. ena mu se upravo smijala s Marijom.Moda prvi put ozbiljno
pomislih da u se oeniti.Masson se htio okupati, ali njegovoj eni i
Ravmondu nijebilo do kupanja. Nas troje siosmo i Marie odmah skoi u
vo-du. Masson i ja malo priekasmo. On je govorio polako, a za-pazio
sam da ima obiaj da svemu to kae nadoda: rekaobih, dapae, ak i onda
kad zapravo ne bi nita dodao smislusvoje reenice. O Mariji mi je
rekao: Sjajna je i, rekao bih, da-pae, draesna. Poslije nisam vie
svraao panju na tu smi-jenu naviku jer sam bio zaokupljen uivanjem
u suncu. Pije-sak mi je ve grijao stopala. Jo sam obuzdavao elju da
uemu vodu, ali sam najposlije rekao Massonu: Hoemo li? Zaronio sam.
On je polako ulazio u vodu i bacio se tek kad seoskliznuo. Plivao
je slobodnim nainom i prilino slabo, pasam ga ostavio da se
pridruim Mariji. Voda je bila hladna i
-
plivanje mi je godilo. Slagao sam se s Marijom u pokretima i
uuivanju, pa otplivasmo daleko.Na puini smo se okrenuli na lea, i
sunce mi je s lica ski-dalo posljednje koprene vode to mi je curila
u usta. Vidjelismo kako Masson izlazi iz vode da se izvali na
suncu. Izdale-ka se inio golem. Marie je htjela da plivamo skupa.
Postaviosam se iza nje da je obujmim oko struka, ona je grabila
rukamaa ja sam joj pomagao mlatarajui nogama. Tih ubor vode pra-tio
nas je cijelo jutro, sve dok me nije obuzeo umor. Tada osta-vih
Mariju i vratih se na obalu plivajui ravnomjerno i diui4041
-
duboko. Na plai se opruih potrbuke pokraj Massona i za-rih lice
u pijesak. Rekoh mu da je sjajno, a on se sloi samnom. Malo zatim
doe Marie. Okrenuh se daje gledam kakodolazi. Sva je bila ljepljiva
od slane vode, a kosu je bila zabaci-la. Ispruila se pokraj mene, i
toplina njena tijela i sunca po-malo me uspavae.Marie me prodrma i
ree da je Masson otiao u kuu i daemo ruati. Odmah ustadoh jer sam
bio gladan, ali mi Marieree da je od jutros nisam poljubio. To je
bila istina, a i eliosam je poljubiti. Hodi u vodu ree mi. Potrasmo
da seizvalimo na prve valie. Zamahnusmo nekoliko puta rukamaa Marie
se privi uza me. Osjetih njene noge oko svojih i poel-jehje.Kad smo
se vraali, Masson nas je ve zvao. Rekoh da samgladan kao vuk, a on
odmah ree svojoj eni da mu se sviam.Kruh je bio dobar i zaas sam
pojeo svoju porciju ribe. Zatim jebilo mesa i prenih krumpira. Svi
smo utke jeli. Masson jeesto posezao za aom s vinom i neprestano
meni nadolije-vao. Kad je dola kava, glava mi je bila teka, mnogo
sampuio. Masson, Ravmond i ja dogovarali smo se da mjesec ko-lovoz
provedemo tu o zajednikom troku. Najednom namMarie ree: Znate li
koliko je sati? Jedanaest i pol. Svi smose zaudili, a Masson ree da
smo rano objedovali i da je to pri-rodno, jer je vrijeme objedu
onda kad se ogladni. Ne znamzato se Marie tome nasmijala. Mislim da
je malo vie popila.Tada me Masson upita ne bih li se htio proetati
nakon ruka.Aja to ne volim. Moramo se progibati. Uvijek joj govorim
dajeto bolje za zdravlje. Ali, uostalom, to je njezino pravo.
Marieree da e ostati da pomogne gospoi Masson oprati posue.Mala
Parianka ree da radi toga treba istjerati mukarce izkue. Sva
trojica siosmo na obalu.Sunce je gotovo okomito upiralo svoje zrake
u pijesak a nje-gov je odsjaj na moru bio nepodnosiv. Na plai nije
vie bilonikoga. Iz kuica to su obrubljivale zaravanak i dizale se
nadmorem dopiralo je zveckanje tanjura i jedaeg pribora. Jedvasmo
disali od jare to je izbijala iz kamenja. S poetka su Rav-mond i
Masson razgovarali o stvarima i ljudima koje nisampoznavao. Shvatih
da se odavno poznaju i da su ak neko vri-jeme zajedno stanovali.
Uputili smo se prema moru i hodalidu obale. Pokatkad bi nam koji
val, dui od ostalih, skvasioplatnene cipele. Nisam ni na to mislio
jer sam bio napola us-pavan suncem to mi je grijalo golu glavu.Uto
Ravmond ree Massonu neto to nisam razumio. Me-utim, u isti mah
opazih, na samu kraju plae i vrlo daleko odnas, dva Arapina u
plavim kombinezonima kako idu premanama. Pogledah Ravmonda, a on mi
ree: To je on! Ho-dali smo dalje. Masson zapita kako su nas mogli
sve dovde sli-jediti. Pomislih da su zacijelo vidjeli kako se s
torbom za ku-panje ukrcavamo u autobus, ali ne rekoh ni rijei.Arapi
su se polako primicali i ve su nam bili vrlo blizu.Mi smo i dalje
ili istim korakom, ali Ravmond ree: Akodoe do tunjave, ti e,
Massone, uzeti na sebe onoga drugo-ga, a ja u se obraunati s onim
mojim. A ti, Meursaulte, akose pojavi trei, taj je tvoj. Rekoh:
Dobro. Masson turiruku u depove. Uinilo mi se da je vreli pijesak
porumenio.Produili smo ukorak prema Arapima. Razmak se ravnom-jerno
smanjivao. Kad smo se nali na nekoliko koraka jedniod drugih, Arapi
su stali. Masson i ja smo usporili korak. Rav-mond poe ravno na
svoga protivnika. Nisam dobro uo tomu je rekao, ali onaj kao da se
spremao da ga udari glavom.
-
Raymond ga tada prvi put odalami i odmah zovnu Massona.Masson
nasrnu na onoga drugoga i udari ga dva puta svomsnagom. Arapin se
isprui u vodi, licem prema dnu, i ostadetako nekoliko trenutaka, a
oko glave mu na povrini vode iz-biSe mjehurii. Dotle je Raymond
ponovo udario svoga pro-tivnika koga obli krv. Raymond se okrenu
meni i dobaci mi:~~ Sad e vidjeti kako e se ovaj provesti! Doviknuh
mu: Pazi, ima no! Ali je Raymondu ve bila rasjeena ruka iPorezana
usta.Masson mu priskoi, ali se onaj drugi Arapin ve pridigao
i4243
-
stao iza onoga to je bio oboruan. Nismo se usudili ni
prstommaknuti. Polako su uzmicali neprestano nas motrei i dreinas u
strahu od noa. Kad su vidjeli da su se dovoljno odmakliod nas,
pobjegoe glavom bez obzira, a mi ostadosmo kao pri-kovani na suncu.
Ravmond je stezao ruku iz koje je curila krv.Masson odmah ree da tu
ima neki lijenik koji provodinedjelju na zaravanku. Ravmond htjede
smjesta poi do njega,ali kad god bi progovorio, na usta bi mu
izbili mjehurii od kr-vi iz rane. Poduhvatili smo ga i vratili se u
kuicu to smo bremogli. Tu nam Ravmond ree da je samo lake ranjen i
damoe poi do lijenika. Ode s Massonom, a ja ostadoh da raz-jasnim
enama to se dogodilo. Gospoa Masson je plakala, aMarie je bila
blijeda kao krpa. Meni je dozlogrdilo da im daljerazjanjavam.
Napokon sam uutio i puio gledajui u more.Oko jedan i pol vratie se
Ravmond i Masson. Ravmonduje ruka bila previjena, a u kutu usana
nosio je flaster. Lijenikmu je rekao da to nije nita ozbiljno, ali
je Ravmond bio namr-goen. Masson ga je pokuavao nasmijati, ali je
Ravmond sve-jedno utio. Kad je rekao da ide na plau, upitah ga kamo
e.Odgovori mi da e se proetati. Masson i ja rekosmo da emopoi s
njim. Tada se on raesti i izgrdi nas. Masson napomenuda ga ne valja
ljutiti. Ipak pooh za Ravmondom.Dugo smo hodali po alu. Sunce je
bilo ubitano. Lomilo seu komade na pijesku i na moru. Imao sam
dojam da Ravmondzna kamo ide, ali zacijelo nisam imao pravo. Na
mali izvor izkojeg je tekla voda u pijesak, iza velike litice. Tu
zatekosmoonu dvojicu Arapa. Leali su u onim svojim masnim
plavimkombinezonima. Bili su naoko posve mirni i, rekao bi se,
za-dovoljni. Na dolazak nije nita izmijenio. Onaj koji je
uboRavmonda gledao ga je nijemo. Onaj drugi svirao je na svirali-cu
od trske i, gledajui nas ispod oka, neprestance ponavljaotri note
koje je mogao izvesti na svom glazbalu.Za sve to vrijeme nije bilo
nieg drugog doli sunca i tiine,tihog ubora izvora i one tri note.
Ravmond se mai za revol-ver u depu, ali onaj se i ne pomaknu, samo
su se gledali. Za'pazih da su onome koji je svirao prsti na nogama
iroko raz-maknuti. Ne odvajajui oiju od svoga protivnika, Ravmondme
upita: Da ga ucmekam? Pomislih, ako kaem: Ne-moj, da e se samo
uzrujati i svakako opaliti. Rekoh mu sa-mo: Nije ti jo nita rekao.
Ne bi bilo poteno da samo takopuca. Jo sam uo tih ubor vode i
svirale usred muka ivruine. Zatim mi Ravmond ree: E, onda u ga
izvrijeati,a kad mi odgovori, ucmekat u ga. Odgovorih: Tako je.Ali,
ako ne izvadi no, ne smije pucati. Ravmond se poepomalo uzrujavati.
Onaj je svejednako svirao, a obadvojica sumotrila svaku Ravmondovu
kretnju. Nemoj rekoh Rav-mondu. Uhvati se s njim ukotac kao ovjek s
ovjekom idaj mi svoj revolver! Ako se onaj drugi uplete, ili ako
izvadino, ja u ga ucmekati.Kad mi Ravmond dade revolver, sunce
sijevnu na njemu.Meutim, jo smo stajali na mjestu, kao da se sve
zatvorilo okonas. Gledali smo se netremice i sve se tu zaustavilo,
izmeumora, pijeska i sunca, u dvostrukoj tiini svirale i vode. U
tajtren pomislih da mogu pucati ili ne pucati. Ali iznenada
Arapiuzmaknue natrake na liticu. Ravmond i ja vratismo se
istimputem. inilo mi se da mu je bolje, i govorio je o povratku
au-tobusom.Dopratio sam ga sve do kuice, a dok se uspinjao
drvenimstubama, zastadoh pred prvom stepenicom, u glavi mi jeumilo
od sunca, obeshrabrio sam se od napora koji je trebalo
-
uiniti da se popnem na drveni kat i ponovo razgovaram saenama.
Ali je ega bila tolika da mi je isto tako bilo muka daostanem
nepomino stajati pod arkom kiom to je padala sneba. Da ostanem ili
da odem, izlazilo je na isto. Nakon nekogvremena okrenuh se prema
alu i pooh.Ponovo onaj isti crveni sjaj. Na pijesku je more dahtalo
ubr-zanim i priguenim dahom svojih valia. Hodao sam polakoPrema
liticama i osjeao kako mi je elo nabreklo od sunca.Sva ona ega
upirala je u mene i ometala me u hodu. A kad8d bih osjetio njen
snaan i vreo dah na licu, stisnuo bih zube4445
-
i stegnuo ake u depovima hlaa, upeo bih se iz petnih ila
danadvladam sunce i mutnu opojnost kojom me oblijevalo. Nasvaki ma
svjetla to je izbijao iz pijeska, iz pobijeljele koljkeili iz
krhotine stakla, grile su mi se vilice. Dugo sam hodao.Izdaleka sam
spazio omanju, tamnu masu litice okruenusjajnim kolobarom svjetla i
vodene praine. Pomislih na svjeiizvor iza litice. Obuze me elja da
ponovo oslunem mrmorvode, elja da izbjegnem suncu, naporu i enskom
plau, eljada se napokon sklonim u hlad i otpoinem. Ali, kad se
pri-bliih, opazih da se Ravmondov protivnik vratio.Bio je sam.
Izvalio se bio na lea, podavio ruke pod glavu,elo mu je bilo u
sjeni litice a tijelo na suncu. Plavi kombinezonisparavao se od
vruine. Malo sam se iznenadio. Za mene je ci-jela pripovijest bila
svrena i doao sam ovamo ne mislei viena to.im me ugledao,
pripodigao se i turio ruku u dep pa sam,naravno, stegnuo Ravmondov
revolver u depu na kaputu.Zatim se on ponovo izvalio, ali nije
izvadio ruke iz depa. Biosam prilino daleko od njega, desetak
metara. Na mahove samnazrijevao njegov pogled, izmeu napola
sklopljenih vjea.Ali uglavnom je njegov lik titrao u uarenom zraku
predamnom, umor je valova bio jo tromiji i spokojniji nego u
pod-ne. Isto ono sunce, isto ono svjetlo na istom onom pijesku tose
protezao i ovdje. Ve dva sata dan nije odmicao, ve dva sa-ta bio je
usidren u oceanu usijana metala. Na obzorju je proaojedan brodi,
nazreo sam krajikom oka samo crnu mrlju jersam netremice gledao
Arapina.Pomislih da treba samo da se okrenem pa da se ovo svri.Ali
na lea mi se bio navalio cijeli al ustreptao od sunca. Ui-nih
nekoliko koraka prema izvoru. Arapin se nije ni pomak-nuo. Ipak je
jo bio prilino daleko. Moda zbog sjene na licuuinilo mi se da se
smije. ekao sam. Obrazi su mi gorjeli odsunca i osjeao sam kako mi
se kapljice znoja sakupljaju u obr-vama. Sunce je peklo isto onako
kao i onoga dana kad smo po-kopali mamu i, isto onako kao i onda,
najvie me boljelo elo isve su mi ile na njemu u isti mah damarale
ispod koe. Zbogtoga ara koji vie nisam mogao podnositi, koraknuo
sam na-prijed. Znao sam da je to glupo, da se neu izbaviti od
suncaako se pomaknem za jedan korak. Ipak, preao sam jedan ko-rak,
samo jedan korak. A tada, ne pridiui se, Arapin izvadino i pokaza
mi ga na suncu. Svjetlo sijevnu na eliku i kao dame duga
svjetlucava otrica pogodi u elo. U isti mah znoj na-kupljen u
obrvama potee mi odjednom niz kapke i zastre ihmlakim i gustim
velom. Taj zastor od suza i soli zasjeni mi oi.Osjeao sam samo
cimbale sunca na elu i, nekako nejasno,blistavi ma uperen iz noa
svejednako u mene. Taj uarenima palio mi je trepavice i kopao bolne
oi. Tada sve zaigrapreda mnom. Zapahnu me teak i vreo dah mora.
Uini mi seda se nebo irom otvorilo da pusti ognjenu kiu. Napeh
sesvim svojim biem i ruka mi se zgri na revolveru. Otponacpopusti,
dotaknuh glatki trbuh drka i tada sve poe, usredpraska koji bijae u
isto vrijeme rezak i zagluan. Stresoh sa se-be znoj i sunce. Pojmih
da sam poremetio ravnoteu dana, iz-vanrednu tiinu ala na kojem sam
bio sretan. Zatim opalih joetiri puta u nepomino tijelo u koje se
meci zabijahu a da senita nije opaalo. Bijahu to kao etiri kratka
udarca kojimasam pokucao na vrata nesree.4647
-
Odmah nakon hapenja vie puta su me presluali. Ali, ka-ko je
posrijedi bilo samo utvrivanje identiteta, tapresluavanja nisu dugo
trajala. Prvi put, u komesarijatu, ini-lo mi se da moj sluaj nikoga
ne zanima. Nakon osam dana,meutim, istraitelj se radoznalo zagledao
u mene. Najprijeme pitao samo za ime i prezime, adresu, zanimanje,
datum imjesto roenja. Zatim je htio znati jesam li izabrao sebi
brani-telja. Rekoh da nisam, i upitah ga je li neophodno potrebno
daga uzmem. Zato pitate? pripita me. Odgovorih da sma-tram da je
moj sluaj vrlo jednostavan. On se osmjehnu i ree: Tako vi mislite.
Ali, tu je zakon. Ako ne izaberete sami sebibranitelja, odredit emo
vam ga mi, po slubenoj dunosti. Drao sam da je vrlo zgodno to se
sud brine o takvim pojedi-nostima. To mu i rekoh. On se sloi sa
mnom i zakljui da je za-kon sve predvidio.S poetka ga nisam
ozbiljno shvatio. Primio me u sobi s na-vuenim zastorima, na pisaem
stolu stajala je samo jednasvjetiljka to je osvjetljavala naslonja
koji je meni ponudio, aon je ostao u sjeni. Nekad sam u nekoj
knjizi proitao slianopis, pa mi se sve to uinilo kao nekakva igra.
Meutim, na-kon razgovora sam ga promotrio i vidio da su mu crte
lica pro-finjene, oi plave i duboko usaene, da je visok i da ima
duge,sijede brkove i bujnu, gotovo bijelu kosu. Uinilo mi se da
jevrlo razuman i, sve u svemu, simpatian, usprkos nervoznom51
-
trzanju od kojeg su mu se krivila usta. Kad sam izlazio, htiosam
mu ak pruiti ruku, ali sam se na vrijeme sjetio da samubio
ovjeka.Sutradan me u zatvoru posjetio branitelj. Bio je nizak i
de-beljukast, prilino mlad, pomno zalizane kose. Iako je bilovrue
(ja sam bio u koulji), nosio je tamno odijelo, ovratnik sprevinutim
krajevima i neobinu kravatu sa irokim crnim ibijelim prugama. Odloi
na moj krevet torbu koju je nosio podpazuhom, predstavi se i ree da
je prouio moj predmet. Moj jesluaj vrlo kakljiv, ali on ne sumnja u
uspjeh, pod uvjetom damu se povjerim. Zahvalih mu, a on mi ree: Da
prijeemoodmah na bit stvari!Sjede na krevet i saopi mi da su se
raspitali o mom priva-tnom ivotu. Znaju da mi je majka nedavno
umrla u uboni-ci. Zatim su poveli istragu u Marengu. Istraitelji su
doznalida sam se pokazao beutnim na dan mamina sprovoda. Znate ree
mi branitelj malo mi je neugodno da vas topitam, ali je to vrlo
vano, i bit e jak argument optube ako nebudem mogao na to nita
odgovoriti. Htio je da mu pomog-nem. Upita me jesam li taj dan
mnogo patio. Neobino sam sezaudio tom pitanju, inilo mi se da bi i
meni bilo vrlo neu-godno kad bih ga morao kome postaviti. Odgovorih
mu, ipak,da sam se uglavnom odvikao da sam sebe ispitujem, i da mi
jeteko o tome bilo to kazati. Svakako sam mnogo volio majku,ali to
nita ne znai. Sva su zdrava bia manje-vie koji putpoeljela da umru
oni koje vole. Tu me branitelj, vrlo uzbuen,presijee u rijei.
Zatrai od mene da mu obeam da to neurei na suenju ni pred glavnim
istraiteljem. Objasnih mu,meutim, da sam po naravi takav da mi esto
tjelesne potrebepotiskuju osjeaje. Onoga dana kad smo pokopali
mamu, biosam vrlo umoran i pospan, pa nisam vodio rauna o onometo
se dogaalo. Jedino mogu pouzdano rei da bih radije damama nije
umrla. Ali, inilo mi se da branitelj nije time zado-voljan. Ree mi:
To nije dovoljno.Porazmisli i upita me smije li rei da sam toga
dana gospo-dario svojim osjeajima. Rekoh mu: Nemojte, to ne bi
bilaistina. Pogledao me nekako udno, kao da mu se pomalogadim. Ree
mi gotovo pakosno da e upravitelj i osobljeubonice biti svakako
presluani kao svjedoci, i da bi mi tomoglo grdno nakoditi. Upozorih
ga da to nema nikakve ve-ze s mojim sluajem, ali mi on samo
odgovori da se vidi da ni-sam imao nikad posla s pravosuem.Otiao je
nekako srdit. Htio sam ga zadrati i rastumaitimu da elim stei
njegovu naklonost, ne zato da bi me boljebranio nego, ako mogu tako
rei, iz prirodnih razloga. Najgo-re je to sam vidio da se osjea
nelagodno sa mnom. Nije merazumio i malo se naljutio na mene.
Zaelio sam da ga uvjerimda sam kao i drugi ljudi, ba kao i drugi
ljudi. Ali od svega to-ga ne bi zapravo bilo velike koristi, i iz
lijenosti sam odustaood svoga nauma.Malo zatim ponovo su me odveli
pred suca istraitelja. Bi-lo je dva sata poslije podne i ovaj put
je njegova soba bila punasvjetla koje prozirni zastor jedva da je
priguivao. Bilo je vrlovrue. Ponudio mi je da sjednem, i vrlo
uljudno saopio damoj branitelj nije mogao doi zbog neke nezgode.
Ali jaimam pravo da ne odgovaram na njegova pitanja i da prie-kam
dok me branitelj ne bude mogao savjetovati. Rekoh damogu i sam
odgovarati. On pritisnu na jedno dugme na stolu.Ue mlad zapisniar i
zauze mjesto tik iza mojih lea.Nas smo se dvojica udobno smjestili
u naslonjae. Zapoe
-
presluavanje. Najprije mi ree da o meni vlada miljenje dasam
utljiv i povuen, pa ga zanima to ja o tome mislim. Od-govorih: To
je zato to nikad nemam bogzna to rei. Zatoutim. Osmjehnuo se kao i
prvi put, priznao da je to posvevaljan razlog i dodao: Uostalom, to
ionako nije vano. Uutje, pogleda me, naglo se uspravi i ree mi kao
iz topa: Od svega me najvie vi sami zanimate. Nisam pravo shva-tio
to hoe da kae, pa sam utio. Ima poneega nadoda~- to mi nije jasno u
vaem postupku. Uvjeren sam da ete miPomoi da to shvatim. Rekoh da
je sve vrlo jednostavno.5253
-
Zatraio je da mu opiem kako sam proveo cijeli onaj dan.novio sam
ono to sam mu ve bio ispriao o Ravmondu,alu, kupanju, svai, ponovo
o alu, o onom malom izvoru, osuncu i o pet revolverskih hitaca. Uz
svaku moju reenicu do-metao je: Dobro, dobro. Kad sam doao u
prianju do is-pruena tijela, potkrijepio je: U redu. Bilo mi je ve
doja-dilo ponavljati uvijek istu priu, inilo mi se da u ivotu
nisamtoliko govorio.Nakon krae utnje on ustade i ree da bi mi htio
pomoi,da ga ja zanimam i da e s Bojom pomoi uiniti neto za me-ne.
Ali bi mi prije toga htio postaviti jo nekoliko pitanja. Ona-ko
napreac me upita jesam li volio mamu. Odgovorih: Je-sam, kao i
svaki drugi ovjek. Zapisniar koji je do tadaravnomjerno tipkao na
stroju vjerojatno je udario u krivu tip-ku, jer se smeo i morao se
vraati u pisanju. I opet naoko nelo-gino sudac me upita jesam li
svih pet hitaca ispalio za redom.Promislio sam i tono odgovorio da
sam najprije opalio jedan-put, a nakon nekoliko sekunda jo etiri
puta. Zato ste e-kali izmeu prvog i drugog hica? pripita me tada.
Ponovosam ugledao u duhu onaj crveni al i osjetio kako mi sunce
pa-li elo. Ali ovaj put nisam nita odgovorio. Za cijele te
utnjekoja je nastala, vidio sam kako se sudac uzrujava. Sjeo
je,proao rukom kroz kosu, nalaktio se na pisai stol i nagnuo
seprema meni drei se nekako udno: Zato, zato ste pucaliu tijelo
koje je lealo na zemlji? Ni ovaj put nisam znao toda mu odgovorim.
Sudac prijee rukama preko ela i ponovipitanje poneto drukijim
glasom: Zato? Morate mi to rei.Zato? I dalje sam utio.Iznenada
ustade, ode krupnim koracima na kraj sobe i ot-vori ladicu u ormaru
za spise. Izvadi iz nje srebrno raspelo ivrati se do mene maui
njime. I posve izmijenjenim, gotovodrhtavim glasom uzviknu: Znate
li tko je ovo? Rekoh: Znam, naravno. Tada mi ree brzoreicom i
nekako stra-stveno da on vjeruje u Boga, da je uvjeren da nijedan
ovjek ni-je toliko grean da mu Bog ne bi mogao oprostiti, ali da je
za topotrebno da ovjek kajanjem postane kao dijete kojemu jedua
ista i spremna da sve primi. Nagnuo se cijelim tijelomnad stol.
Mahao mi je raspelom gotovo ispred nosa. Da pravokaem, vrlo sam
slabo pratio njegovo umovanje, ponajprijezato to mi je bilo vrue i
to je u sobi bilo krupnih muha kojesu mi sjedale na lice, a i zato
to mi je pomalo ulijevao strah. Uisti mah shvatih da je to smijeno,
jer sam, na kraju krajeva, jazloinac, a ne on. Meutim je nastavio.
Malo-pomalo dokuihda je njemu samo neto nejasno u mom priznanju, a
to je inje-nica to sam ekao da po drugi put ispalim hitac iz
revolvera.Sve je drugo bilo u redu, ali ovo mu nikako nije ilo u
glavu.Zaustih da mu kaem da grijei to toliko jae na tome
tapojedinost nije toliko vana. Ali me on presijee u rijei i
posl-jednji put opomenu, uspravivi se to je vie mogao, pitajuime
vjerujem li u Boga. Odgovorih mu da ne vjerujem. Onogoreno sjede.
Ree mi da je to nemogue, da svi ljudi vjerujuu Boga, ak i oni koji
se odvraaju od njega. Takvo je njegovouvjerenje i, kad bi ikad
posumnjao u to, ivot mu vie ne biimao smisla. Zar vi elite uskliknu
da mi ivot nemavie smisla? To se mene, po mom miljenju, nije
ticalo, i ta-ko mu i rekoh. Ali mi on preko stola opet turnu Krista
pod nosi uzviknu izbezumljeno: Ja sam kranin. Molim ovogaovdje da
ti oprosti tvoje grijehe. Kako moe da ne vjeruje uonoga koji je za
tebe stradao? Odmah primijetili da me tika,ali mi je bilo ve svega
dosta. Vruina je bivala sve vea. Kao i
-
uvijek kad jedva ekam da se otresem nekoga koga pravo i nesluam,
pretvarao sam se da mu povlaujem. Iznenadio samse kad mi
slavodobitno ree: Vidi, vidi. Je li da vjeruje ida e se povjeriti u
njegove ruke? Dakako da sam mu jojednom rekao da ne vjerujem.
Skljokao se u naslonja.inilo mi se da je mrtav umoran. utio je neko
vrijeme dokje stroj, koji je neprestano pratio na razgovor,
zapisivao joPosljednje reenice. Zatim me pozorno i pomalo turobno
po-gleda i proapta: Nisam vidio okorjelije due od vae.Zloinci koji
su stupili preda me uvijek su se rasplakali pred5455
-
ovom slikom boli. Htjedoh mu odgovoriti da je to ba zatoto su
bili zloinci. Ali pomislih da sam i ja isto to i oni. Na tuse misao
nisam nikako mogao naviknuti. Tada sudac ustade,kao da mi daje znak
da je presluavanje zavreno. Jedino meisto onako pomalo umorno
zapita alim li zbog svog ina. Po-razmislih i kazah da bih prije
rekao da osjeam nekakvo ne-zadovoljstvo, nego pravo aljenje. Imao
sam dojam da me nerazumije. Meutim, toga dana nije se vie nita
dogodilo.Poslije sam esto viao suca istraitelja, smo to je svakiput
uz mene bio moj branitelj. Sve se svodilo na to da se tonoutvrde
neke potankosti iz mojih ranijih iskaza. Ili je pak
sudacraspravljao s braniteljem o iskazima svjedoka. U tim se
trenu-cima zapravo uope nisu obazirali na mene. Kako bilo da
bilo,malo-pomalo se ton presluavanja promijenio. inilo mi se dase
sudac vie ne zanima za mene i da je u neku ruku zavrio is-tragu.
Nije mi vie govorio o Bogu i nisam ga vie vidio onakouzrujana kao
prvog dana. Posljedica je svega toga bila da sunai razgovori
postali srdaniji. Nekoliko pitanja, dvije-tri rije-i s mojim
braniteljem i presluavanje je bilo gotovo. Moja jestvar, prema
rijeima sama istraitelja, ila svojim tokom. Po-nekad, kad bi
raspravaljali o opim pitanjima, uvukli bi i me-ne u razgovor. Malo
sam lake disao. Nitko nije u to vrijemeloe postupao sa mnom. Sve je
bilo toliko prirodno, toliko do-bro ureeno i toliko se jednostavno
obavljalo da sam stekaosmijean dojam da sam lan obitelji. A na
kraju jedanaestmjeseci, koliko je trajala istraga, mogu rei da sam
se gotovozaudio to se nisam nikad niemu toliko radovao kolikoonim
rijetkim trenucima kad bi me istraitelj ispratio do vra-ta, potapao
po ramenu i srdano rekao: Za danas je goto-vo, gospodine
Antikriste! Zatim bi me predao u ruke an-darima.IIIma nekih stvari
o kojima nisam nikad volio priati. Kadsam dopao zatvora, shvatio
sam ve nakon nekoliko dana dane bih nikad volio priati o tom dijelu
svoga ivota.Poslije nisam vie pridavao vanosti toj sustezljivosti.
Pr-vih dana nisam zapravo ni bio u zatvoru nekako sam nejas-no
oekivao da e se opet neto dogoditi. Sve je poelo tek na-kon
Marijina prvog i posljednjeg posjeta. Onoga dana kad samprimio
njeno pismo (pisala mi je da joj vie ne doputaju da meposjeuje, jer
mi nije ena), onoga sam dana osjetio da mije e-lija dom i da mi se
ivot zaustavio. Kad su me uhapsili, najpri-je su me zatvorili u
jednu prostoriju u kojoj je bilo ve nekolikozatvorenika, mahom
Arapa. Zatim su me upitali to sam ui-nio. Rekoh da sam ubio jednog
Arapina. Tada su uutjeli. Us-koro je pala no. Pokazali su mi kako
da namjestim rogoinuna kojoj je trebalo da spavam. Jedan se kraj
smota pa se takonapravi uzglavlje. Cijelu no stjenice su mi miljele
po licu. Na-kon nekoliko dana premjestili su me u samicu gdje sam
spa-vao na daskama. Imao sam nonu posudu i eljezni umivao-nik.
Zatvor se nalazi navrh grada pa sam kroz prozorimogao vidjeti more.
Jednog dana, dok sam se rukama grevi-to drao za reetke i ispruio
lice prema svjetlu, ue kljuar iree mi da imam posjet. Pomislih da
je Marie. I zaista je bila.Na putu do prostorije za primanje
posjeta proao sam du-gakim hodnikom. Uao sam u veliku dvoranu u
koju je dopi-5657
-
ralo svjetlo kroz irok prozor. Dvorana je podijeljena na tri
di-jela dvjema velikim reetkama to je presijecaju po duini. Iz-meu
reetaka je razmak od kojih osam do deset metra kojirazdvaja
posjetioce od zatvorenika. Suelice sebi opazih Mari-ju u njenoj
prugastoj haljini, lica opaljena suncem. Na mojoj jestrani bilo
desetak zatvorenika, mahom Arapa. Marie je bilaokruena Maurkinjama
i stajala je izmeu dvije posjetiteljice neke sitne starice
stisnutih usana, u crnini, i krupne golo-glave ene koja je neto
vikala i mlatarala rukama. Zbog raz-maka izmeu reetaka posjetioci i
zatvorenici bili su prisiljenida govore vrlo glasno. Kad sam uao,
od larme koja je odjeki-vala meu visokim golim zidovima, i od otra
svjetla koje jepadalo s neba na okna i odbijalo se u dvorani,
zavrtjelo mi semalo u glavi. U mojoj je samici bilo tie i mranije.
Trebalo mije nekoliko asaka dok se nisam prilagodio. Na kraju sam
ipakmogao raspoznati sva lica to su se jasno ocrtavala na
danjemsvjetlu. Zapazih da jedan kljuar sjedi na kraju prolaza
iz-meu dvije reetke. Veina arapskih zatvorenika i njihove rod-bine
uali su jedni suelice drugima. Oni nisu vikali. Usprkoshalabuci, i
premda su tiho govorili, uspijevali su se sporazum-jeti. Njihov
prigueni mrmor to je dopirao odozdo bio je kaokakav bas, koji je
neprestano pratio razgovore to su se ukrta-li vie njihovih glava.
Sve sam to vrlo brzo zapazio idui pre-ma Mariji. Ona se ve bila
priljubila uz reetku i smijeila mi sekoliko je mogla. Bila je vrlo
lijepa, ali joj to nisam znao rei. Onda? priupita me vrlo glasno.
Eto, vidi. Kakoti je, ima li sve to eli? Imam, sve.Uutjesmo, a
Marie se svejedno smijeila. Ona krupna enadovikivala je neto mome
susjedu, zacijelo svome muu, pla-voj Ijudeskari otvorena pogleda.
Nastavili su zapoet razgo-vor. Jeanne ga nije htjela uzeti derala
se ona iz sveg glasa. Da, da odgovarao je ovjek. Rekla sam joj da e
ga tiopet uzeti im se vrati, ali ga ona nije htjela uzeti.Marie mi
doviknu da me Ravmond pozdravlja, a ja rekoh:58 Hvala. Ali mi glas
nadjaa susjed koji je pitao kako muje. ena se nasmija odgovarajui
da mu nikad nije bilo bol-je. Moj susjed slijeva, onizak mladi
njenih ruku, neprestanoje utio. Primijetio sam da stoji suelice
onoj sitnoj starici i dase netremice gledaju. Ali nisam imao
vremena da ih dulje pro-matram, jer mi je Marie doviknula da se
valja nadati. Potvrdih: Da. U isti je mah pogledah i zaeljeh da joj
stisnem ramepokriveno haljinom. Zaeljeh da dotaknem onu tanku
tkani-nu, a nisam pravo znao emu bi se jo valjalo nadati. Zacijelo
jei Marie to htjela rei jer se neprekidno smijeila. Vidio sam
jojsamo bljesak zuba i sitne bore oko oiju. Ponovo uzviknu: Izii e
pa emo se uzeti! Odvratih: Misli?Ali sam torekao tek toliko da neto
kaem. Tada ona dobaci bre-bolje iisto onako glasno da u biti
osloboen i da emo opet na ku-panje. Ali je ona ena takoer vikala da
je ostavila koaru u pi-sarnici. Nabrajala je stoje sve strpala u
nju. Trebalo je svaku st-var provjeriti jer je sve to bilo vrlo
skupo. Moj drugi susjed injegova majka svejednako su se gledali.
amor se Arapa nas-tavljao i dalje, do naih nogu. inilo se da
svjetlo izvana svevie nadire kroz prozor.Bilo mi je pomalo muno i
htio sam ve otii. Smetala mebuka. Ali sam, opet, htio to bolje
iskoristiti Marijinu nazo-nost. Ne znam koliko je vremena prolo.
Marie mi je priala osvom poslu i neprestano se smijeila. amor,
uzvici i razgovo-
-
ri su se isprepletali. Jedini je otoi tiine bio pokraj mene,
onajmladi i starica koji su se samo gledali. Malo-pomalo su
odvo-dili Arape. im je prvi iziao, gotovo su svi umuknuli.
Staricase primaknula reetki, a u isti mah kljuar dade znak njenu
si-nu. Ovaj potonji ree: Do vienja, mama! a ona prui ru-ku kroz
reetku da ga pozdravi polaganom i dugotrajnomkretnjom.Dok je
odlazila, uao je neki ovjek sa eirom u ruci i zau-zeo njeno mjesto.
Doveli su jo jednog zatvorenika s kojim onajpoe ivo, ali potiho
razgovarati jer je u prostoriji ponovo zav-ladala tiina. Dooe i po
mog desnog susjeda kojem ena59
-
ree, ne snizujui glasa, kao da nije zapazila da vie ne
trebavikati: uvaj se i pazi na sebe! Zatim doe na mene red.Marie mi
posla poljubac. Okrenuh se jo jednom prije nego tou izii. Nepomino
je stajala, lica priljubljena uz reetku, smi-jeei se i dalje onim
iskrivljenim i zgrenim smijekom.Uskoro mi je nakon toga pisala. 1
upravo je tada poelo onoo emu nisam volio pripovijedati. Bilo kako
mu drago, ne va-lja nikad pretjerivati, meni je bilo lake nego
drugima. U prvomi je vrijeme ipak bilo najtee to sam mislio kao
slobodanovjek. Obuzimala me, na primjer, elja da se naem na ne-kom
alu i da siem u more. Zamiljajui kako mi prvi valoviume pod
tabanima, kako ulazim u vodu i osjeam olakanje,odjednom bih outio
koliko su mi tamniki zidovi tijesni. Ali,to je potrajalo nekoliko
mjeseci. Poslije sam mislio samo kaozatvorenik. ekao sam svakidanju
etnju po dvoritu, ili svo-ga branitelja. Ostatak sam vremena dobro
rasporedio. estosam tada mislio da bih se, kad bih morao ivjeti u
kakvu up-ljem stablu i kad ne bih mogao nita drugo nego gledati
rascv-jetano nebo iznad sebe, malo-pomalo i na to priuio. ekaobih
da prolete ptice ili da se oblaci sretnu, isto ovako kao toovdje
ekam da vidim udnovate kravate svoga branitelja, ilikao to sam, u
jednom drugom svijetu, strpljivo ekao subotuda privijem Mariju uza
se. A kad bih dobro promislio, nisambio u upljem stablu. Bilo je i
nesretnijih od mene. Tako je, uos-talom, i mama mislila, i esto je
ponavljala da se ovjek, na kra-ju krajeva, na sve priui.Meutim,
obino nisam u mislima iao tako daleko. Prvisu mjeseci bili teki.
Ali, upravo napor koji sam morao uloitipomogao mi je da ih preturim
preko glave. Muila me, naprimjer, udnja za enom. Bilo je to
prirodno, bio sam mlad.Nikad nisam mislio na samu Mariju. Ali sam
toliko mislio naenu, na ene, na sve one koje sam upoznao, na sve
one prilikeu kojima sam ih ljubio, da mi se elija ispunila svim
njihovimlicima i napuila mojim udnjama. To me je u jednu ruku
izba-civalo iz koloteine, ali mi je u drugu ruku kratilo vrijeme.
Na-posljetku sam stekao naklonost glavnoga kljuara koji je za
di-jeljenja obroka pratio kuharskog pomonika. On je prvi
pro-govorio preda mnom o enama. Rekao mi je da se ostali na
tonajvie ale. Rekoh mu da sam i ja kao oni i da mislim da jetakvo
postupanje nepravedno. Ali ba zato i jeste zatvoreni ree on. Kako
zato? Pa da, u tome i jest sloboda. Odu-zeli su vam slobodu. Nisam
nikad pomislio na to. Povladihmu: To je istina jer u emu bi inae
bila kazna? Eto, vi ra-zumijete o emu se radi. A ostali ne
razumiju. Ali na kraju sesami snalaze kako znaju. Zatim je kljuar
otiao.Tu su bile i cigarete. Kad su me zatvorili, oduzeli su mi
re-men, vezice s cipela, kravatu i sve to su mi nali u
depovima,napose cigarete. Kad sam ve bio u eliji, zatraio sam da mi
ihvrate, ali mi rekoe da je to zabranjeno. Prvih mi je dana
biloteko. Moda me ba to najvie utuklo. Sisao sam treice kojesam
otkidao s dasaka svoga leaja. Po cijeli bogovetni dan bilomi je
muka. Nisam mogao shvatiti zato mi uskrauju netoto ne moe nikome
nauditi. Poslije sam shvatio da je i to diokazne. Ali dotle sam se
ve bio odvikao puenja i ta me kaznanije vie pogaala.Izuzev tih
neugodnosti, nisam bio odvie nesretan. Sav jeproblem, kaem, bio u
tome kako