Albert Camus - Stranac

STRANAC

Albert Camus

Danas je mama umrla. Ili moda juer, ne znam. Dobio sam brzojav iz ubonice: Majka preminula. Ukop sutra. S potovanjem. Ali, to nita ne znai. Moda je to ipak bilo juer.

Ubonica je u Marengu, osamdeset kilometara od Alira. Krenut u autobusom u dva sata i stii tamo negdje poslije podne. Tako u moi probdjeti no uz pokojnicu, a vratit u se sutra naveer. Zatraio sam od svoga poslodavca dva dana dopusta, to mi nije mogao odbiti zbog ovakva razloga. Ali, nije mu bilo pravo. ak sam mu rekao: Nisam ja tome kriv. Nije mi nita odgovorio. Tada sam pomislio da nije trebalo da mu to kaem. Uostalom, nisam se imao zbog ega ispriavati. Zapravo je trebalo da mi on izrazi suut. Ali, vjerojatno e to uiniti prekosutra, kad budem u crnini. Zasad kao da mama nije ni umrla. A nakon ukopa bit e to neto svreno i sve e poprimiti slubeniji izraz.

Krenuo sam autobusom u dva sata. Bilo je vrlo vrue. Ruao sam bio, kao i obino, u restoranu kod Clesta. Svi su me mnogo alili, a Celeste je rekao: Samo je jedna majka. Kad sam odlazio, ispratili su me do vrata. Bio sam malo smuen jer sam morao otii do Emmanuela da posudim od njega crnu kravatu i flor. Njemu je prije nekoliko mjeseci umro stric.

Trao sam da ne zakasnim na autobus. Od te urbe i tranja, pa od drndanja autobusa, vonja benzina i odsijevanja ceste

i neba, od svega sam toga zadrijemao. Spavao sam gotovo za cijele vonje. A kad sam se probudio, bio sam naslonjen na nekog vojnika koji mi se osmjehnuo i upitao putujem li izdaleka. Odgovorio sam: Da samo da ne moram s njim razgovarati.

Ubonica je na dva kilometra od sela. Taj sam put preao pjeice. Htio sam odmah vidjeti mamu. Ali mi je vratar rekao da moram najprije posjetiti upravitelja. Bio je zauzet, pa sam malo priekao. Za sve to vrijeme vratar je neto govorio, a onda sam posjetio upravitelja primio me u svom uredu. Bio je to sitan starac odlikovan Legijom asti. Pogledao me svojim svijetlim oima. Zatim mi je stisnuo ruku i toliko je zadrao u svojoj da ve nisam znao kako da je izvuem. Pogledao je u nekakve spise i rekao mi: Gospoa je Mersault dola ovamo prije tri godine. Vi ste joj bili jedini oslonac. Pomislio sam da mi neto zamjera, pa sam mu poeo razjanjavati. Ali me on presijee u rijei: Ne morate se, drago dijete, opravdavati! Proitao sam spise vae majke. Vi niste mogli podmirivati njezine potrebe. Njoj je bila potrebna njegovateljica. Vi imate skromnu plau, a ona je, sve u svemu, bila ovdje sretnija.

Rekoh: Jest, gospodine upravitelju. On nadoda: Imala je znate, ovdje prijatelja, svojih vrnjaka. S njima je imala zajednike interese koji pripadaju jednom drugom vremenu. A vi ste mladi, i ona bi se dosaivala s vama.

To je istina. Dok je bila kod kue, mama me je neprestano nijemo pratila pogledom. Prvih dana u ubonici esto je plakala. Ali, to je bilo zbog navike. Nakon nekoliko mjeseci bila bi plakala da su je odveli iz ubonice. I opet zbog navike. Djelomice je i zbog toga nisam u posljednju godinu dana gotovo uope posjeivao. Pa i zato to bih tada izgubio cijelu nedjelju a da i ne govorim o naporu koji je bio potreban da odem na autobus, kupujem kartu i putujem dva sata.

Upravitelj je i dalje govorio. Ali ga gotovo vie nisam ni sluao. Zatim mi ree: Sigurno elite vidjeti majku. Ustadoh bez rijei, a on poe ispred mene prema vratima. Na stubitu mi objasni: Prenijeli smo je u nau malu mrtvanicu. Da se ostali ne uznemiruju. Kad god umre tko od njih, svi su dvatri dana nervozni. A to oteava rad. Proli smo kroz dvorite u kojemu je bilo mnogo staraca koji su askali u malim skupinama. Uutjeli su dok smo prolazili. A iza naih lea opet su nastavili razgovore. Ba kao prigueno brbljanje papigica. Pred vratima jedne omanje zgrade upravitelj se pozdravi sa mnom. Ostavljam vas, gospodine Mersaulte. Stojim vam na raspolaganju u svom uredu. U naelu, ukop je zakazan za deset sati prije podne. Mislili smo da ete tako moi probdjeti no uz pokojnicu. Jo netovaa je majka, ini se, vieput izrazila elju svojim drugovima da bude pokopana po vjerskom obredu. Ja sam poduzeo sve to treba. Htio sam vas samo o tome izvijestiti. Zahvalih mu. Mama nije bila bezvjernica, ali nije nikad za ivota mislila na vjeru.

Uah. Bijae to vrlo svijetla dvorana, obijeljena vapnom, sa stropom od arena stakla. U njoj je bilo stolica i stalaka s postoljem u obliku slova X. Na dva stalka u sredini leao je poklopljen lijes. Vidjeli su se samo blistavi, jedva utaknuti vijci kako stre iz dasaka premazanih smeom bojom. Pokraj odra sjedila je bolniarka Arapkinja u bijelu haljetku, s maramom kriave boje na glavi.

U taj tren ue iza mojih lea vratar. Mora da je dotrao. Zamuckivao je: Zatvorili smo je, ali treba samo da odvijem vijke pa da je vidite. Primaknuo se lijesu, ali ga zaustavih. Ree mi: Neete? Odgovorih: Neu. Zastade, a ja se posramih jer osjetih da nisam smio to rei. Domalo me pogleda i upita: Zato? ali bez prijekora u glasu, kao da ga samo zanima. Odgovorih: Ne znam. Tada, suui svoj bijeli brk, kaza, ne gledajui me: Razumijem. Oi mu bijahu lijepe, svijetloplave, a put pomalo rumena. Dade mi stolac, pa i sam sjede tik iza mene. Njegovateljica ustade i pode prema vratima. Vratar mi tada ree:Ima rak. Nisam ga razumio, pa pogledah bolniarku i opazih da ispod oiju nosi povoj obavijen oko cijele glave. U visini nosa povoj je bio ravan. Na licu joj se vidio samo taj bijeli povoj.

Kad je izila, vratar ree: Ostavit u vas samog. Ne znam kakvu sam kretnju uinio, ali je ostao stajati iza mene. Smetala mi je ta njegova prisutnost iza mojih lea. Prostorija je bila puna lijepog svjetla u predveerje. Dva strljena zujala su oko staklenog stropa. Osjeao sam kako me obuzima drijeme. Ne osvrnuvi se, pripitah vratara: Jeste li ve dugo ovdje? Umah mi odgovori: Pet godina kao da je neprestano ekao da ga to upitam.

Zatim se raspriao. Bio bi se vrlo zaudio da mu je tkogod neko rekao da e svriti kao vratar ubonice u Marengu. ezdeset etiri mu je godine, a podrijetlom je iz Pariza. Upadoh mu u rije: A, niste odavde? Zatim se sjetih da mi je, prije negoli me je odveo upravitelju, priao o mami. Rekao mi je da bi je trebalo brzo pokopati, jer je u ravnici vrue, pogotovo u ovom kraju. Tada mi je kazao da je ivio u Parizu i da ga ne moe zaboraviti. U Parizu ovjek ostaje uz pokojnika po tri, pa i etiri dana. Ovdje nema za to vremena, ovjek se jo nije ni snaao a ve mora juriti za mrtvakim kolima. Tada mu je ena rekla: uti, o tome ne treba da govori pred gospodinom. Stari je pocrvenio i ispriao se. Upleo sam se i rekao: Ma ni govora! Mislio sam da dobro i zanimljivo pripovijeda.

U mrtvanici mi je kazao da je doao u ubonicu kao ubogar. Budui da se osjeao zdrav, ponudio se da bude vratar. Napomenuh mu da je zapravo isto to i drugi u ubonici. Ree mi da nije. Ve sam se bio zaudio kako govori: oni, ostali i, rjee, starci o ubogarima od kojih neki nisu bili stariji od njega. Ali dakako da to nije isto. On je vratar i, u neku ruku, ima nekakvu vlast nad njima.

Uto ue opet njegovateljica. Naglo se bilo smrklo. Vrlo se brzo mrak zgusnuo iznad staklenog stropa. Vratar okrenu prekida, a iznenadni blijesak svjetla zasjeni mi oi. Pozva me u blagovaonicu na veeru. Ali nisam bio gladan. Tada mi ponudi da e mi donijeti alicu bijele kave. Kako vrlo volim bijelu

kavu, pristadoh i on se zaas vrati s posluavnikom. Popih kavu. Poeljeh da zapuim. Ali sam se skanjivao jer nisam bio naisto smijem li zapuiti pred mamom. Porazmislih i zakljuih da to uope nije vano. Ponudih vratara cigaretom pa zapalismo.

U jednom mi asu ree: Znate da e i prijatelji vae gospoe majke doi daje uvaju. Takav je obiaj. Moram donijeti stolice i crne kave. Upitah ga ne bi li se mogla ugasiti jedna svjetiljka. Zamarao me odsjaj svjetla na bijelim zidovima. Odgovorio mi je da se ne moe. Elektrine su instalacije tako ureene ili sve ili nita. Nisam se vie mnogo obazirao na njega. Otiao je, vratio se i razmjestio stolce. Na jedan je od njih poredao alice oko kavnika. Zatim je sjeo suelice meni, s druge strane mame. Njegovateljica je bila takoer tu, u dnu dvorane, okrenuta leima. Nisam vidio to radi. Ali, po pokretima ruku zakljuio sam da plete. Bilo je ugodno, kava me bila zagrijala a kroz otvorena vrata dopirao je miris noi i cvijea. ini mi se da sam malo zadrijemao.

Probudio me nekakav suanj. Kad sam otvorio oi, uinilo mi se da je prostorija zbog bjeline jo blistavija. Preda mnom nije bilo ni sjene, a svaki predmet, svaki kut, sve krivine ocrtavale su se toliko jasno da su mi bole oi. U taj as uoe mamini prijatelji. Bilo ih je u svemu desetak i nijemo su stupali na tu jarku svjetlost. Vidio sam ih jasno kao to nikad nikog nisam vidio, ni jedna pojedinost na njihovim licima i odjei nije mi izmakla pogledu. Meutim, nisam ih uo i jedva da sam mogao povjerovati u njihovu opstojnost. Gotovo su sve ene nosile pregae, a vrpca koja im je stezala struk jo im je vie isticala ispupeni trbuh. Nikad dotad nisam zapazio koliko stare ene mogu biti trbuaste. Mukarci su bili gotovo svi vrlo mravi i nosili su tapove. Iznenadio sam se to im ne vidim oi, nego samo nekakvo mutno svjetlucanje u spletu bora. Kad su posjedali, veina me njih promatrala i klimala u neprilici glavom, a usne im bijahu uvuene u bezuba usta pa nisam bio naisto pozdravljaju li me ili su posrijedi nehotini trzaji. Ipak,

mislim da su me pozdravljali. Tada zapazih da su svi posjedali suelice meni, oko vratara, tresui glavama. Naas me obuze smijean dojam da su doli da mi sude.

Malo zatim jedna ena zaplaka. Sjedila je u drugom redu, zaklonjena jednom svom drugaricom, pa sam je slabo vidio. Plakala je i neprestance jecala, inilo mi se da nee nikad prestati. Ostali kao da je nisu uli. Bili su skutreni, nujni i nijemi. Gledali su u lijes, ili u svoj tap, ili to drugo, ali sugledali samo u to. Ona je ena svejednako plakala. udio sam se jer je nisam poznavao. Poelio sam da umukne. Ipak, nisam se usudio da joj to kaem. Vratar se sagnuo nad nju, rekao joj neto, ali je ona zavrtjela glavom, neto promumljala i dalje plakala. Tada vratar doe na moju stranu. Sjede do mene. Nakon podosta vremena izvijesti me, ne gledajui me: Bila je vrlo privrena vaoj gospoi majci. Kae da joj je ona ovdje bila jedina prijateljica i da sad vie nema nikoga.

Ostali smo tako prilino dugo. Uzdasi i jecaji one ene bivali su sve rjei. esto je mrcala. Napokon je umuknula. Nije mi se vie spavalo, ali sam bio umoran i boljela su me kria. Sad mi je utnja svih tih ljudi bila muna. Tek od vremena do vremena zauo bih nekakav udan um, ali nisam znao to je to. Naposljetku sam se dosjetio da neki starci usisavaju obraze i tako proizvode to udno mljackanje. Oni to nisu ni zapaali, toliko su bili zadubljeni u svoje misli. ak sam imao dojam da im ta pokojnica to lei meu njima nita ne znai. Ali sad mislim da je taj moj dojam bio pogrean.

Svi smo popili kavu kojom nas je posluio vratar. Poslije vie nita ne znam. No je prola. Sjeam se da sam u jednom trenutku otvorio oi i vidio kako starci spavaju zbijeni jedno uz drugo, osim jednog jedinog koji me je, naslonjen bradom na ake u kojima je vrsto drao tap, netremice gledao, kao da je jedva ekao da se probudim. Zatim sam opet zaspao. Probudio sam se od sve jae boli u kriima. Danje je svjetlo prodiralo kroz arena stakla. Malo zatim probudio se jedan starac i dugo kaljao. Pljuvao je u velik kockast rupi a svaki ispljuvak kao da je upao iz sebe. Probudio je i ostale, pa im je vratar rekao da sad moraju otii. Poustajali su. Od tegobna bdjenja lica su im bila siva kao pepeo. Izlazei, svi su se, na moje veliko udo, rukovali sa mnom kao da nas je ta no, u kojoj nismo ni rijei progovorili, nekako zbliila.

Bio sam umoran. Vratar me odveo u svoj stan gdje sam se malo uredio. Ponovo sam popio bijelu kavu koja je zaista bila dobra. Kad sam iziao, bilo se ve razdanilo. Ponad breuljaka to razdvajaju Marengo od mora nebo je bilo proarano rumenilom. A vjetar koji je puhao preko njih donosio je miris soli. Na pomolu je bio lijep dan. Odavno nisam bio na selu i osjeao sam kako bih, da nije majke, uivao u etnji.

Meutim, ekao sam u dvoritu, ispod platane. Udisao sam miris svjee zemlje i nisam vie bio pospan. Mislio sam na kolege u uredu. U ovo doba dana ustaju da podu na posao meni je to oduvijek bio najtei trenutak. Jo sam neko vrijeme razmiljao o tome, ali mi pozornost privue zvono to je zazvonilo negdje u zgradama. Unutra, iza prozora, razlegnu se nekakvo komeanje, a onda se opet sve utia. Sunce je poiskoilo na nebu ve mi je grijalo noge, vratar je proao kroz dvorite i rekao mi da me trai upravitelj. Odoh u njegov ured. Dao mi je da potpiem nekoliko spisa. Opazih da je obukao crn kaput i prugaste hlae. Dohvatio je telefonsku slualicu i obratio mi se: Maloprije su stigli slubenici pogrebnog zavoda. Zamolit u ih da zatvore lijes. elite li da jo prije toga posljednji put vidite majku? Odgovorih da ne elim. Snizivi glas, upravitelj zapovjedi u telefon: Figeac, recite ljudima da mogu krenuti.

Zatim mi ree da e prisustvovati pogrebu, a ja mu zahvalih. Sjede za svoj pisai stol i prekrii svoje kratke noge. Saopi mi da emo ja i on biti sami, s deurnom bolniarkom. U naelu, ubogari ne smiju prisustvovati pogrebima. Doputa im samo da uvaju mrtve. Iz ovjenosti pripomenu. Ali je u ovoj prilici iznimno odobrio jednom starom maminom prijatelju da prati lijes: Thomasu Prezu. Tu se upravitelj

nasmijei. Ree mi: Shvaate, rije je o pomalo djetinjastim osjeajima. Ali, on i vaa majka bili su nerazdvojivi. U ubonici su se alili na njihov raun, govorili su Perezu: To vam je zarunica. A on se smijao. To im je inilo veselje. injenica je da ga se smrt gospode Mersault duboko kosnula. Smatrao sam da mu ne smijem uskratiti to odobrenje. Ali, na savjet lijenika koji ih redovito obilazi, zabranio sam mu da noas. Jjdi.

Prilino smo dugo utjeli. Upravitelj ustade i pogleda kroz prozor, a onda napomenu: Evo ve i upnika iz Marenga. Poranio je. Upozorio me da ima najmanje tri etvrt sata hoda do crkve koja je u samom selu. Siosmo. Ispred zgrade stajao je upnik sa dva djeaka iz crkvenog zbora. Jedan je od njih drao kadionicu, a sveenik se sagnuo da podesi duinu srebrnoga lanca. Kad smo izili, sveenik se uspravio. Obratio mi se sa sinko i rekao mi dvijetri rijei. Zatim je uao, a ja za njim.

Umah opazih da su vijci na lijesu privreni i da su u prostoriji etiri ovjeka u crnom. U isti as zauh upravitelja kako mi kae da kola ekaju na cesti, i sveenika kako poinje molitvu. Od tada je sve teklo vrlo brzo. Oni su ljudi prili lijesu s mrtvakim pokrovom. Sveenik, njegovi pratioci, upravitelj i ja iziosmo. Ispred vrata je stajala neka gospoa koju nisam poznavao. Gospodin Mersault ree upravitelj. Nisam dobro uo ime te gospoe, samo sam shvatio da je bolniarka odreena da prati lijes. Bez smijeka je naklonila svoju koatu i dugaku glavu. Zatim smo se sklonili da propustimo lijes. Poli smo za grobarima i izili iz ubonice. Ispred vratnica stajala su kola. Onako lakirana, duguljasta i sjajna, podsjeala su me na aku pernicu. Pokraj njih je stajao pogrebnik, smijeno obuen ovuljak, i neki starac koji se neprirodno drao. Shvatih da je to gospodin Perez. Nosio je mek pusten eir okrugla tuka i iroka oboda (skinuo ga je kad je lijes prolazio kroz vrata), odijelo kojem su hlae padale u naborima na cipele, i kravatu od crne tkanine s velikim bijelim ovratnikom. Usne su mu podrhtavale ispod nosa posutog crnim pjegama. Iz njegove sijede i prilino njene kose virile su udne, klapave i ne

pravilne ui kojih me boja crvena kao krv iznenadila na tom bljedunjavom licu. Pogrebnik nam svima odredi mjesta. upnik je iao sprijeda, a za njim kola. Oko njih ona etvorica. Iza njih upravitelj, ja i, na kraju povorke, bolniarka i gospodin Prez.

Sunce je ve bilo preplavilo nebo. Poelo je pritiskivati zemlju i ega je naglo rasla. Ne znam zato smo onoliko ekali prije negoli smo krenuli. Bilo mi je vrue u tamnom odijelu. Stari koji je bio nataknuo eir ponovo ga je skinuo. Okrenuo sam se donekle na njegovu stranu i promatrao ga dok mi je upravitelj priao o njemu. Rekao mi je da su se moja majka i gospodin Prez esto etali sve do sela u pratnji bolniarke. Gledao sam krajinu oko sebe. Izmeu redova empresa koji vode na breuljke to dodiruju nebo, ona crvena i zelena zemlja, one rijetke i jasno ocrtane kue razumio sam mamu. Veer u ovom kraju mora da je sjetno zatije. Sada je od arkog sunca treperio krajolik i doimao se neovjeno i sumorno.

Krenusmo. Tada opazih da Prez hramlje. Kola su se malopomalo sve bre kretala i starac je zaostajao. Jedan od onih koji su ili uz kola takoer je bio zaostao i poravnao se sa mnom. Zaudio sam se koliko je brzo sunce odskoilo na nebu. Opazio sam da polje ve odavno odzvanja od zujanja kukaca i pucketanja trave. Znoj mi je curio niz lice. Bio sam gologlav, pa sam se hladio rupiem. Namjetenik pogrebnog zavoda rekao mi je tada neto to nisam razumio. Istodobno je brisao glavu rupiem koji je drao u lijevoj ruci, a desnom je odigao titnik kape. Pripitah ga: Molim? On ponovi pokazujui u nebo: Ala ee. Rekoh: Da. Malo zatim zapita: Je li vam to majka? Ponovo rekoh: Da. Je li bila stara? Odgovorih: Pa, tako nisam pravo znao koliko joj je bilo godina. Zatim je uutio. Osvrnuo sam se i spazio staroga Poreza na pedesetak metara iza nas. urio se maui eirom u ruci. Pogledah i upravitelja. Koraao je vrlo dostojanstveno, bez ijedne nepotrebne kretnje. Nekoliko mu je kapljica znoja orosilo elo, ali ih nije otirao.

Uinilo mi se da sprovod odmie neto bre. Oko mene svejednako jarko obasjana krajina. Nebo se nesnosno sjalo. Neko smo vrijeme ili dijelom ceste koji je nedavno popravljan. Katran se topio na suncu. Noge su upadale u nj i ostavljale trag u njegovoj sjajnoj kai. Koijaev eir od uinjene koe iznad kola kao da je bio umoen u to crno blato. Osjeao sam se nekako izgubljen izmeu modrog i bijelog neba i jednolinosti tih boja, ljepljive crnine raskvaena katrana, mutne crnine odijela i lakirane crnine kola. Sve to, sunce, miris koe i balege, miris laka i tamjana, umor od neprospavane noi, mutilo mi je pogled i misli. Osvrnuh se jo jedanput uini mi se da je Perez, koji dobro poznaje ovaj kraj, udario preacem ne bi li nas sustigao. Na zavoju nam se pridruio. Zatim smo ga opet izgubili. Ponovo je udario poljem, i tako vie puta. Osjeao sam kako mi krv udara u sljepoonicama.

Sve se nakon toga odigralo toliko brzo, sigurno i prirodno da se vie niega ne sjeam. Samo neega kad smo ulazili u selo, obratila mi se bolniarka. Glas joj je bio neobian, nije joj pristajao licu, bio je milozvuan i drhtav. Rekla mi je: Ako ovjek ide polako, moe dobiti sunanicu. A ako ide prebrzo, uznoji se pa ga u crkvi uhvati groznica. Imala je pravo. Nema, drugog izlaza. Sauvao sam u sjeanju jo nekoliko slika od toga dana Perezovo lice, na primjer, kad nas je posljednji put sustigao blizu sela. Krupne suze od uzrujanosti i boli kapale su mu na obraze, ali zbog bora nisu tekle niz lice. irile su se, stapale i stvarale vodenu pokost na tom oronulom licu. Tu su jo bili crkva i seljani na nogostupima, crveni geraniji na grobovima. Perezova nesvjestica (kao da se lutak razglavio), zemlja crvena kao krv to se kotrlja po maminu lijesu, bijelo korijenje izmijeano sa zemljom, pa opet ljudi, glasovi, selo, ekanje pred kavanom, neprekidno brenanje motora i moja radost kad je autobus upao u more svjetala u gradu Aliru i kad sam pomislio da u lei i spavati punih dvanaest sati. s

fi\'}';' "it.

m

II

Probudivi se, shvatio sam zato je ef bio onako nezadovoljan kad sam zatraio dva dana dopusta danas je subota. To sam bio tako rei zaboravio, ali kad sam ustao, pala mi je na pamet ta misao. On je, posve razumljivo, izraunao da u s nedjeljom imati etiri dana dana dopusta, a to mu nije bilo pravo. Ali, s jedne strane, nisam ja kriv to su mamu pokopali juer a ne danas, a s druge strane, ionako bih bio slobodan u subotu i nedjelju. Razumije se samo po sebi da ga ipak razumijem.

Bilo mi je teko ustati jer sam bio umoran od jueranjeg dana. Dok sam se brijao, pitao sam se to da radim, pa sam nakanio da poem na kupanje. Odvezao sam se tramvajem u luko kupalite. Tu sam skoio u kanal. Bilo je mnogo mlaarije. U vodi sam naao Mariju Cardonu, daktilografkinju koja je nekad radila u naem uredu i koju sam tada elio. A i ona mene, ini mi se. Ali je uskoro otila od nas pa nismo stigli nita uiniti. Pomogao sam joj da se popne na bovu, i usput sam joj oeao rukom grudi. Bio sam jo u vodi, a ona je ve leala potrbuke na bovi. Okrenula mi se. Kosa joj je bila pala na oi i smijala se. Uspeo sam se na bovu i legao do nje. Bilo je lijepo, i kao u ali zabacio sam glavu i spustio je na njen trbuh. Nije nita rekla pa sam tako ostao. Cijelo mi je nebo bilo pred oima, modro i zlaano. Ispod potiljka sam osjeao lagano kucanje u Marijinu trbuhu. Dugo smo ostali na bovi drijemajui. Kad je sunce pripeklo, ona je skoila u vodu a ja za njom. Sustigao sam je i obujmio je oko struka, pa smo zajedno plivali. Svejednako se smijala. Dok smo se na keju suili, ree mi: Crnja sam od vas. Upitao sam je bi li htjela naveer poi u kino sa mnom. Opet se nasmijala i rekla da bi htjela pogledati jedan film u kojem igra Fernandel. Kad smo se obukli, zaudila se to vidi na meni crnu kravatu, i upitala me jesam li u alosti. Rekoh joj da mi je mama umrla. Htjela je znati kada, pa sam joj odgovorio: Juer. Malko se lecnula, ali nije nita kazala. Htjedoh joj rei da nisam ja tome kriv, ali se obuzdali jer se sjetih da sam to ve rekao efu. Nije vano. Uostalom, ovjek je uvijek pomalo kriv.

Naveer je Marie bila ve sve zaboravila. Film je na mahove bio smijean, a zapravo vrlo glup. Ona je pritisnula nogu uz moju. Milovao sam joj grudi. Potkraj filma sam je zagrlio, ali nespretno. Kad smo izili, pola je sa mnom u moj stan.

Kad sam se probudio, Marie je ve bila otila. Rekla mi je bila da mora otii do tetke. Sjetio sam se da je nedjelja, pa sam se oneraspoloio ne volim nedjelju. Okrenuo sam se u postelji ne bih li na jastuku osjetio miris soli iz Marijine kose, i spavao sam do deset sati. Zatim sam puio u postelji sve do podne. Nisam htio ruati kod Clesta kao obino jer bi me zacijelo svata zapitkivali, a to ne volim. Isprio sam sebi jaja i pojeo ih iz same tave, bez kruha jer ga vie nisam imao, a nije mi se dalo silaziti da ga kupim.

Nakon ruka sam se malo dosaivao i tumarao po stanu. Stan je bio ugodan dok je mama bila u njemu. Sad je prevelik za mene, pa sam prenio stol iz blagovaonice u svoju sobu. Boravim samo u toj sobi, meu stolicama podstavljenima poderanom slamom, ormarom na kojem je zrcalo poutjelo, toaletnim stoliem i posteljom od mjedi. Sve je ostalo zaputeno. Maloprije, da skratim vrijeme, uzeo sam neke stare novine i itao. Izrezao sam reklamu za Kruschenove soli i zalijepo je u staru biljenicu, gdje uvam stvari iz novina koje me zanimaju. Oprao sam ruke i najposlije iziao na balkon.

Moja soba gleda na glavnu ulicu predgraa. Bilo je lijepo popodne. Meutim, plonik je bio zamazan, a prolaznici rijetki i jo uurbani. Bile su to uglavnom obitelji koje su izile u etnju, dva djeaka u mornarskim odijelima, s hlaicama do ispod koljena, pomalo sputani u svojoj krutoj odjei, i djevojica s velikom ruiastom manom, u crnim lakiranim cipelama. Za njima golema majka, u smeoj svilenoj haljini, i otac, slabaak ovjek kojeg poznajem iz vienja. Nosio je slamnat eir ravna oboda i leptir kravatu, a u ruci tap. Gledajui ga tako sa enom, shvatio sam zato u naoj etvrti govore o njemu da je otmjen. Neto kasnije prooe mladii iz predgraa, zalizane kose i crvenih kravata, u kaputima pripijenim uz tijelo, s izvezenim rupiem u depiu i u cipelama kockastog vrha. Pomislio sam da idu u grad u kino. Zato su i krenuli tako rano i urili se na tramvaj smijui se grohotom.

Iza njih je ulica malopomalo opustjela. Bit e da su predstave posvuda ve poele. Na ulici su ostali samo trgovii i make. Nebo je bilo vedro, ali bez sjaja, ponad smokava uz rub ceste. Na ploniku preko puta trafikant je iznio stolac, postavio ga pred vrata, opkroio ga i nalaktio se na naslon. Jo maloprije dupkom puni tramvaji bili su sad gotovo prazni. U kavanici Kod Pierotta, pokraj trafike, konobar je u pustoj dvorani meo piljevinu. Bila je zaista nedjelja.

Okrenuo sam stolac i postavio ga isto onako kao i trafikant, jer sam zakljuio da je tako udobnije sjediti. Popuio sam dvije cigarete, uao u sobu da uzmem komadi okolade i vratio se da je pojedem na prozoru. Malo zatim nebo se naoblailo pa sam pomislio da e izbiti ljetna oluja. Malopomalo se ipak razvedrilo. Ali, prolazak oblaka kao da je navijestio kiu pa je na ulici postalo mranije. Dugo sam promatrao nebo.

U pet sati tramvaji su poeli buno pristizati. Dovozili su sa stadiona iz predgraa skupine gledalaca naikane na stepenicama i ogradama. Iduim tramvajima vraali su se igrai koje sam prepoznao po njihovim koveiima. Derali su se i pjevali iz sveg grla da njihov klub nee nikad propasti. Neko

liina me njih pozdravila. Jedan mi je doviknuo: Dali smd

im po repu! Potvrdio sam: Da i klimnuo glavom. Tad*

su poeli pristizati brojni automobili.^

Nagao je dan. Nebo se iznad krovova zaarilo, a kako je padao mrak, ulice su oivjele. etai su se pomalo vraali. Opazio sam, meu ostalima, opet onog otmjenog gospodina. Djeca su plakala ili su ih morali vui. Odmah zatim iz kina u naoj etvrti izlio se val gledalaca. Meu njima su mladii mahali rukama odlunije nego obino, pa sam zakljuio da su gledali nekakav pustolovni film. Oni koji su se vraali iz kina u gradu stigli su neto kasnije. inili su mi se nekako ozbiljniji. Jo su se smijali, ali su na mahove bili nekako umorni i zamiljeni. Zadravali su se na ulici, hodajui goredolje po ploniku preko puta. Gologlave djevojke iz nae etvrti drale su se za ruke. Mladii su se poredali da im presijeku put i dobacivali im ale kojima su se one smijale okreui glave. Neke su me od njih, moje poznanice, pozdravljale.

Odjednom se upalie uline svjetiljke, a od njihova blijeska

poblijedjee prve zvijezde to su sinule u noi. Osjetih da su

mi se oi zamorile od gledanja plonika punih ljudi i svjetla.

Vlani plonik blistao je na svjetlu, a tramvaji su u pravilnim

razmacima bacali odsjaj na neiju sjajnu kosu, na pokoji smi

jeak ili srebrnu narukvicu. Domalo su tramvaji sve rjee pro

lazili, mrkla se no spustila na drvee i svjetiljke, etvrt se neo

pazice praznila, sve dok prva maka ne prijee lagano preko

iznova opustjele ulice. Tada pomislih da bi trebalo veerati.

Malo me bolio vrat to sam onoliko sjedio naslonjen na stolici.

Sioh da kupim kruha i tjestenine, spravih veeru i pojedoh je

stojeki. Htjedoh popuiti cigaretu na prozoru, ali je bilo zah

ladjelo pa mi je bilo malo hladno. Zatvorih prozore, a u prola

zu opazih u zrcalu dio stola na kojem su, kraj svjetiljke na es

tu, leali komadii kruha. Pomislih da je prola jo jedna

muna nedjelja, da je mama ve pokopana, da u ponovo na

posao i da se, sve u svemu, nita nije promijenilo.

*?

III

Danas sam mnogo radio u uredu. ef je bio prijazan. Pitao me nisam li umoran, i zanimalo ga je koliko je mami bilo godina. Odgovorio sam mu oko ezdeset, da ne bih pogrijeio, a ne znam zato je njemu nekako odlanulo, kao da misli da je time sve svreno.

Stol mi je bio pretrpan tovarnim listovima koje je trebalo sve pregledati. Prije nego to sam otiao iz ureda na ruak, oprao sam ruke. O podne volim taj trenutak. Uveer ne uivam toliko u tome jer je smotani runik koji upotrebljavam ve sasvim mokar slui nam cijeli dan. Jednom sam na to upozorio efa. Odgovorio mi je da mu je ao, ali da je to nevana sitnica. Iziao sam malo kasno, u dvanaest i pol, s Emmanuelom koji radi u otpremi. Na ured gleda na more pa smo izgubili neto vremena promatrajui teretne brodove u luci uarenoj od sunca. Uto je naiao jedan teretnjak zveei lancima i praskajui. Emmanuel me upita hoemo li, a ja potrah. Teretnjak je ve bio proao pa smo pojurili za njim. Utonio sam u buku i prainu. Nisam vie nita vidio, samo sam osjeao neobuzdan zanos od te trke sred dizalica i strojeva, jarbola to su poigravali na obzorju i trupova brodova pokraj kojih smo trali. Prvi sam se dohvatio teretnjaka i uskoio. Zatim sam pomogao Emmanuelu da sjedne. Bili smo se zapuhali, teretnjak je poskakivao po neravnoj kaldrmi na keju, usred praine i sunca. Emmanuel se zagrcnuo od smijeha.

'.t

Stigli smo uznojeni do Clesta. On je uvijek tamo, sa svoi,

jom trbuinom, pregaom i sijedim brkovima. Upitao me ka

ko je. Rekao sam da nekako ide i da sam gladan. Smazao sam

ruak na brzinu i popio kavu. Zatim sam otiao kui i malo

odspavao, jer sam popio odvie vina, a kad sam se probudio,

htjedoh jednu zapaliti. Bilo je kasno pa sam potrao da uhva,

tim tramvaj. Radio sam cijelo popodne. U uredu je bilo vrue, |

pa sam uveer uivao vraajui se polagano kejom. Nebo je bi1

lo zeleno, bio sam zadovoljan. Ipak sam se vratio ravno kui|

jer sam htio skuhati krumpira.>

Uspinjui se uz mrano stubite, sudario sam se sa starim; Salamanom, svojim prvim susjedom. Bio je sa psom. Ve su, osam godina zajedno. Prepeliar ima nekakvu konu bolest^ crljenicu, mislim, pa mu je poispadala gotovo sva dlaka i tijelo mu se osulo pjegama. I smeim krastama. ivei tako s njim (njih dvojica sami u jednoj sobici), stari Salamano postao mu je napokon slian. I on ima crvenkaste kraste na licu i ute rijetke dlake. Pas je pak poprimio od svoga gospodara nekakvo pognuto dranje, njuka mu je isturena a vrat istegnut. Ba kao da su od iste pasmine, a ipak se mrze. Dva puta na dan, u jedanaest i u est sati, starac izvodi psa u etnju. Ve osam godina idu uvijek istim putem. Mogu se vidjeti u Lvonskoj ulici, pas vue ovjeka sve dok se stari Salamano ne spotakne. Tada tue psa i grdi ga. Pas puzi od straha i odupire se nogama. Tada je na starcu red da njega vue. Kad pas to zaboravi, ponovo potee gospodara i ovaj ga ponovo tue i grdi. Zatim obojica zastanu na ploniku i gledaju se, pas obuzet stravom, a ovjek mrnjom. Tako svaki dan. Kad pas hoe da se pomokri, starac ga ne puta na miru nego ga vue, pa prepeliar ostavlja za sobom trag od kapljica. Ako se sluajno oneredi u sobi, opet izvue batina. Tako to traje osam godina. Celeste uvijek govori daje to alosno, ali, zapravo, tko zna? Kad sam ga susreo na stubitu, Salamano je upravo grdio psa. Tada ga zapitah to mu je pas skrivio. Nije mi odgovorio. Samo je ponavljao: Gade! Mrcino! Dosjetio sam se kad se sagnuo nad psa da

mu neto popravi na ogrlici. Progovorih glasnije. Tada mi, ne osvrui se, odgovori odajui nekakav suzdran bijes: Uvijek je tu. Zatim ode vukui za sobom ivotinju, koja se odupirala sa sve etiri noge i skviala.

Ba u taj as ude moj drugi susjed. O njemu govore da ivi od ena. Meutim, kad ga tko upita to je po zanimanju, odgovara da je skladitar. Openito, nije ba omiljen. Ali sa mnom esto poavrlja i gdjekad provede pokoji trenutak kod mene jer ga ja sluam. Mislim da je zanimljivo ono to govori. Uostalom, nemam nikakva razloga da ne razgovaram s njim. Zove se Ravmond Sintes. Onizak je, pleat i ima boksaki nos. Uvijek je besprijekorno obuen. I on mi je rekao o Salamanu:

Zar nije to alosno? Pitao me ne gadi li mi se sve to, a ja

mu odgovorih da mi se ne gadi.

Popesmo se i htjedoh otii u svoj stan kadli mi on ree: Imam krvavica i vina. Hoete li da prezalogajite sa mnom?...

Pomislih da bar neu morati kuhati, pa pristadoh. I on ima

samo jednu sobu i kuhinju bez prozora. Iznad postelje mu visi

aneo od bijelog i ruiastog tuka, fotografije prvaka i dvije

tri snimke golih ena. Soba je bila prljava, a postelja nepos

premljena. Najprije je upalio petrolejku, pa je izvadio iz depa

prilino sumnjiv zavoj i previo sebi desnu aku. Upitah ga to

mu je. Ree mi da se pograbio s jednim tipom koji je zametnuo

s njim kavgu.

Razumijete, gospodine Meursaulte ree mi nije da sam zao nego samo nagao. Frajer mi veli: Sii s tramvaja ako si muko.A ja njemu lijepo: Hajde, smiri se! A on e opet meni da nisam muko. Onda ja siem i velim mu: Bolje e ti biti da prestane jer u te inae nauiti pameti. A on e meni: A kako?Onda sam ga tako odalamio da je pao. Htio sam ga podii, ali me on, onako leei, pone udarati nogama. Onda sam ga maznuo koljenom i dvaput akom. Raskrvario sam mu lice. Upitao sam ga je li mu sad dosta. Rekao mi je da jest.Za sve to vrijeme Sintes je namjetao zavoj, a ja sam sjedio na krevetu. Nadodao je: Eto vidite da nisam ja zametnuo kavgu.

On je mene vrijeao. To je bila istina, i to sam mu priznao. Tada mi ree da se ba htio posavjetovati sa mnom u vezi s tim dogaajem, da sam ja muko, da poznajem ivot, da bih mu mogao pomoi i da emo onda biti dobri prijatelji. Ja sam utio, pa me ponovo upitao bih li mu htio biti prijatelj. Rekoh mu da mi je to svejedno, a on kao da je bio time zadovoljan. Izvadio je krvavicu, ispekao je na tavi i postavio ae, tanjure, pribor i dvije boce vina. Sve to bez rijei. Zatim sjedosmo za stol. Dok smo jeli, poe mi priati o svojoj dogodovtini. Isprva se malko skanjivao.Upoznao sam se s jednom damom... bila mi je, da tako kaem, ljubavnica. ovjek s kojim se potukao bio je njen brat. Ree mi da ju je uzdravao. Nisam nita rekao na to, pa ipak je odmah dodao da zna to se pria o njemu, ali da je njemu savjest ista i da je on skladitar.

Ali, da se vratim na svoju priu ree mi primijetio sam da me vara.Davao joj je koliko je bilo potrebno za ivot. Sam je plaao najamninu za njenu sobu i davao joj po dvadeset franaka na dan za hranu. Tri stotine franaka za sobu, est stotina franaka za hranu, s vremena na vrijeme po par arapa, sve skupa oko tisuu franaka. A gospoa nije nita radila. Govorila mi je da je to istina, ali da ne moe izii na kraj s onim to joj dajem. A ja joj kaem: Zato ne radi pola dana? Prilino bi me rasteretila za sve te sitnice. Ovaj sam ti mjesec kupio jedan kostim, dajem ti po dvadeset franaka na dan, plaam ti stanarinu, a ti lijepo poslije podne pije kavu s prijateljicama. Daje im kavu i eer. A ja tebi dajem pare. Ja s tobom lijepo, a ti meni tako. Ali, nije htjela raditi, uvijek je govorila da ne moe sastaviti kraj s krajem, i tako sam primijetio da me vara.

Zatim mi ispria kako joj je u torbici naao sreku, a ona mu nije znala objasniti ime ju je kupila. Malo poslije je naao kod nje priznanicu zalagaonice, iz koje se vidjelo da je zaloila dvije narukvice. Sve do tada nije ni znao za te narukvice.Bilo mi je jasno da me vara. Tada sam je ostavio. Ali sam je najprije izlemao. Rekao sam joj da joj nije ni do ega drugog stalo nego do one stvari. Ovako sam joj rekao, gospodine Meursaul

te, razumijete: Ti ne vidi da ti svi zavide na srei koju ti pruam. Tek e poslije vidjeti koliko si bila sretna.

Prebio ju je namrtvo. Prije toga je nije tukao. Mlatio sam je, ali njeno, da tako kaem. Malo bi se derala. Zatvorio bih kapke na prozorima i zavrilo bi se kao i obino. Ali ovaj put je za ozbiljno. A koliko je do mene, nisam je dovoljno kaznio.

Zatim mi objasni da se zbog toga eli posavjetovati sa mnom. Zastao je u govoru da popravi stijenj svjetiljke koja se dimila. Neprekidno sam ga sluao. Popio sam bio gotovo litru vina i udarilo mi je u glavu. Puio sam Ravmondove cigarete jer svojih vie nisam imao. Prolazili su posljednji tramvaji i odnosili sa sobom sad ve daleku buku predgraa. Ravmond nastavi. Bilo mu je krivo to jo eli spavati s njom. Ali ju je htio kazniti. Isprva je kanio da je odvede u neki hotel pa da pozove policiju, izazove skandal te da je registriraju kao prostitutku. Nakon toga se obratio nekim prijateljima iz podzemlja, ali ni oni nisu nita smislili. A, kao to mi ree Ravmond, muka je ivjeti u podzemlju. To je i njima rekao pa su mu predloili da je udese. Ali, ni to nije ono to on eli. Porazmislit e. Ponajprije bi me htio neto upitati. Meutim, prije nego to me upita, htio bi znati to ja mislim o svemu tome. Odgovorih da ne mislim nita, ali da je sve to zanimljivo. Upita me mislim li da ga je varala. Ja sam zaista stekao dojam da ga je varala. A smatram li da je treba kazniti, i to bih ja uinio na njegovu mjestu? Rekoh mu da ovjek nikad ne zna, ali da razumijem da je eli kazniti. Popih jo malo vina. On pripali cigaretu i povjeri mi svoju zamisao. Htio bi joj napisati pismo u kojem bi je izgrdio na pasja kola, a u isto je vrijeme naveo da se pokaje. Poslije, kad mu se vrati, lei s njom i upravo u trenutku kad bi trebalo da svri, pljunut e joj u lice i izbacit e je iz stana. Smatrao sam da e je tako dobro kazniti. Ali, Ravmond mi ree da se ne osjea sposoban da napie takvo pismo, i daje pomislio na mene da mu ga ja sastavim, utio sam pa me je upitao bi li mi bilo teko da to odmah uinim, a ja odgovorih da ne bi.

Tada on popi jo jednu au, ustade, odgurnu tanjure i ono

malo hladne krvavice to je jo ostalo. Pomno obrisa stolnjak od votanog platna. Iz ladice nonog ormaria izvadi list kockasta papira, utu kuvertu, malo crveno dralo i etvrtastu tintarnicu s ljubiastom tintom. Kad mi ree ime te ene, shvatih da je Maurkinja. Sastavih pismo. Napisao sam ga pomalo zbrdazdola, ali sam se trudio da zadovoljim Ravmonda, jer nisam imao razloga da mu ne udovoljim. Zatim mu proitah pismo. Sluao me puei i klimajui glavom, a onda me zamolio da mu ga iznova proitam. Bio je potpuno zadovoljan. Ree mi. Znao sam ja da si dobro potkovan. Iz poetka nisam primijetio da me tika. Tek kad mi je kazao: Sad si mi pravi prijatelj iznenadio sam se tome. Ponovio je tu reenicu, a ja rekoh: Jesam. Bilo mi je svejedno jesam li mu prijatelj ili nisam, a inilo mi se da je njemu zaista stalo do toga. Zatvorio je pismo pa smo popili ostatak vina. Zatim smo neko vrijeme puili bez rijei. Vani se sve smirilo, uli smo kako prolazi neki automobil. Rekoh: Kasno je. Ravmond se sloi sa mnom. Pripomenu da vrijeme brzo prolazi, to je donekle istina. Spavalo mi se, ali mi je bilo teko ustati. Mora da sam izgledao umoran, jer mi Ravmond ree da ovjek ne smije klonuti. Isprva ga nisam razumio. Tada mi objasni da je uo da mi je mama umrla, ali da se to moralo kadtad dogoditi. I ja sam tako mislio.

Ustadoh, Ravmond mi vrlo vrsto stisnu ruku i ree da se mukarci uvijek razumiju. Kad sam iziao, zatvorio sam vrata za sobom i ostao asak stajati u mraku u hodniku. U kui je bio mir, a iz dubine stubita dizao se neodreen i vlaan zadah. uo sam samo kako mi damara i zuji u uima. U sobi starog Salamana prigueno je cvilio pas.

i!

'tt

IV

f.

Mnogo sam radio cijeli tjedan. Ravmond mi je doao rei da je poslao pismo. Bio sam dva puta u kinu s Emmanuelom, koji katkad ne razumije to se zbiva na platnu. Tada mu treba tumaiti. Juer je bila subota i dola je Marie, kako smo se bili dogovorili. Silno sam je poelio jer je bila u lijepoj haljini s crvenim i bijelim prugama i u konim sandalama. Nazrijevale su joj se jedre dojke, a lice preplanulo od sunca bilo joj je kao cvijet. Ukrcali smo se u autobus i odvezli se na nekoliko kilometara od Alira, do ala pritijenjena hridinama i obrasla trskom s kopnene strane. Sunce u etiri sata nije suvie peklo, ali je voda bila mlaka, a valii podugaki i tromi. Marie me nauila jednu igru. Plivajui, pije se pjena s vrha valova, napuni se njome usta pa se ovjek okrene na lea i izbacuje je uvis. Tako nastaje pjenasta ipka to se gubi u zraku ili pada kao mlaka kia na lice. Ali su me nakon nekog vremena zapekla usta od gorine soli. Tada Marie dopliva do mene i priljubi se uza me. Pritisnu svoja usta na moja. Njen jezik osvjei mi usne i neko smo se vrijeme ljuljukali na valovima.

Kad smo se na alu obukli, Marie me pogleda zacakljenim oima. Poljubih je. Od tog trenutka nismo vie razgovarali. Privio sam je uza se i pohitali smo na autobus, da se vratimo, da odem u moj stan pa da se bacimo na postelju. Ostavio sam prozor otvoren, i bilo je ugodno osjeati kako ljetna no klizi po naim pocrnjelim tjelesima.

Toga jutra Marie je ostala kod mene i rekao sam joj da emo zajedno ruati. Siao sam da kupim mesa. Vraajui se, uo sam neki enski glas iz Ravmondove sobe. Malo zatim stari je Salamano izgrdio svoga psa, uli smo bat koraka i tapkanje apa po drvenim stubama, a onda: Gade, mrcino! Izali su na ulicu. Priao sam Mariji o starcu pa se nasmijala. Obukla je bila moju pidamu i zavrnula rukave. Kad se nasmijala, ponovo sam je poelio. Malo zatim upitala me je volim li je. Odgovorih joj da to nita ne znai, ali da mi se ini da je ne volim. Rastuila se. Ali, pripravljajui ruak, bez ikakva razloga ponovo se tako nasmijala da sam je poljubio. U taj as izbi buna prepirka kod Ravmonda.

Najprije smo zauli otar enski glas, a onda Ravmonda: Prevarila si me, prevarila si me! Pokazat u ja tebi koga si prevarila! Nekoliko tupih udaraca, a onda je ena zajaukala, ali toliko stravino da se u hodniku na stubitu zaas okupilo mnogo svijeta. Marie i ja smo takoer izili. ena je svejednako jaukala, a Ravmond ju je svejednako tukao. Marie mi ree da je to strano, ali joj nita ne odgovorih. Zamoli me neka odem po policajca, ali joj rekoh da ne volim policajce. Meutim je stigao policajac sa stanarom s drugoga kata, nekim limarom. Policajac zakuca na vrata i tada sve utihnu. Zakuca jae, ubrzo ena zaplaka, a Ravmond otvori vrata. Iz usta mu je visila cigareta, a izraz lica bio mu je sladunjav. Djevojka jurnu na vrata i ree policajcu da ju je Ravmond istukao. Kako se zove? upita ga policajac. Ravmond mu ree kako se zove. Izvadi cigaretu iz usta kad razgovara sa mnom ree policajac. Ravmond se skanjivao, pogledao mene i povukao jo jedan dim. U isti tren policajac mu svom snagom opali uku tako da je sve zazvonilo. Cigareta je odletjela nekoliko metara dalje. Ravmond se promijeni u licu, ali u prvi mah nita ne ree nego tek malo poslije ponizno upita smije li podii opuak. Policajac mu ree da smije, i nadoda: Drugi put e znati da s policijom nema ale. Dotle je djevojka plakala i neprestance ponavljala: Istukao me je. To vam je svodnik. Gospodine

obrati se tada Ravmond policajcuje li to po zakonu, rei ovjeku da je svodnik? Ali mu policajac zapovjedi da zavee. Tada se Ravmond okrenu djevojci i ree joj: ekaj samo, mala, jo emo se sresti. Policajac mu ree da umukne, da djevojka treba da ode, a on da ostane u svojoj sobi i eka dok ga ne pozovu u komesarijat. Doda da bi trebalo da Ravmonda bude stid to je toliko pijan da se sav trese. Ravmond mu objasni: Nisam ja pijan, gospodine, nego se tresem samo zato to sam ovdje, pred vama, nema mi druge. Zatim zatvori vrata i svijet se razie. Marie i ja smo zgotovili ruak. Ali ona nije bila gladna, pa sam gotovo sve sam pojeo. Otila je ujedan sat, a onda sam malo odspavao.

Oko tri sata Ravmond mi pokuca na vrata i ue. Ostao sam leati. On mi sjede na rub kreveta. asak je utio pa ga upitah kako je bilo. Ree mi da je uinio to je htio, ali da ga je ona uila pa da ju je onda istukao. Ostalo sam i sam vidio. Rekoh mu da mi se ini da joj se dobro osvetio i da bi morao biti zadovoljan. I on je tako mislio, i napomenuo da policajac moe raditi to hoe, ali da nita ne moe izmijeniti one udarce koje je ona primila. Doda da dobro poznaje policajce i da zna kako treba s njima. Zatim me upita jesam li moda oekivao da e vratiti policajcu milo za drago. Odgovorih da nisam nita oekivao i da, uostalom, ne volim policajce. ini se daje Ravmond bio vrlo zadovoljan mojim rijeima. Upita me ne bih li htio izii s njim. Ustadoh i poeh se eljati. Ree mi da bi me trebao za svjedoka. Bilo mi je svejedno, samo nisam znao to bi trebalo da kaem. Po njegovu miljenju, bilo bi dovoljno da izjavim da mu se djevojka iznevjerila. Pristadoh da mu budem svjedok.

Iziosmo i Ravmond me poasti dobrim konjakom. Zatim je zaelio da odigramo partiju biljara, i ja sam za dlaku izgubio. Onda je htio da odemo u bordel, ali sam rekao da neu, jer to ne volim. Potom smo se polako vratili kui, a on mi je rekao kako mu je drago to se uspio osvetiti ljubavnici. Bio je vrlo prijazan sa mnom i pomislio sam da smo se lijepo zabavili.

Izdaleka sam spazio na kunom pragu starog Salamana

nekako uzrujana. Kad smo mu se pribliili, opazio sam da nema psa. Gledao je na sve strane, okretao se, pokuavao proniknuti pogledom mrak u hodniku, mrndao neke nesuvisle rijei i iznova pretraivao ulicu svojim sitnim crvenim oima. Kad ga Ravmond zapita to mu je, ne odgovori mu odmah. Jedva sam uo kako mrmlja: Gade, mrcino svejednako se uzrujavajui. Upitah ga gdje mu je pas. Naglo mi odgovori da je nestao. A onda se odjednom raspria: Odveo sam ga, kao i obino, na Vojno vjebalite. Oko daara u zabavitu bilo je mnogo svijeta. Zastao sam da pogledam Kralja izvrdavanja. A kad sam htio krenuti dalje, njega vie nije bilo. Zapravo sam mu ve odavno htio kupiti tjenju ogrlicu. Ali nikad ne bih vjerovao da bi se ta mrcina samo tako mogla izgubiti.

Ravmond mu tada kaza da je pas moda zalutao i da e se vratiti. Naveo mu je nekoliko primjera kako su psi prevalili na desetke kilometara da se vrate gospodaru. Pa ipak, starac se jo vie uzrujao. Ama, oduzet e mi ga, razumijete! Kad bi ga bar tko primio k sebi! Ali to se nee dogoditi jer se svima gade njegove kraste. Policija e ga uloviti, to je sigurno. Tada mu rekoh da treba otii u ivodernicu, i da e mu vratiti psa poto plati nekakvu taksu. Upitao me nije li ta taksa velika. Nisam znao. Tada se on raesti: Da dam novaca za tu mrcinu! Ah! Neka samo krepa! I poe ga opet grditi. Ravmond se nasmija i ue u kuu. Pooh za njima i rastadosmo se na odmoritu naeg kata. Malo zatim zauh stareve korake. Pokuca na moja vrata. Kad otvorih, zastade asak na pragu i ree: Oprostite, oprostite! Pozvah ga da ude, ali ne htjede. Zagledao se u vrkove svojih cipela, a krastave su mu ruke drhtale. Ne gledajui me u oi, upita me: Nee mi ga valjda oduzeti, je li, gospodine Meursaulte? Vratit e mi ga. Jer, to u ja inae? Rekoh mu da u ivodernici psi stoje po tri dana na raspolaganju njihovim vlasnicima, a da onda rade s njima to ih je volja. Gledao me nijemo. Zatim mi ree: Laku no! Zatvorio je svoja vrata i uo sam ga ka

ko hoda goredolje. Postelja mu je zakripala. A po udnom tihom glasu koji je dopro kroz pregradni zid, pojmih da plae. Ne znam zato sam pomislio na mamu. Meutim, sutradan je trebalo rano ustati. Nisam bio gladan i legao sam bez veere.

V

Raymond mi je telefonirao u ured. Rekao mi je da me jedan njegov prijatelj (kome je priao o meni) poziva da provedem nedjelju u njegovoj vikendici nedaleko od Alira. Odgovorih mu da bih se rado odazvao, ali da sam obeao jednoj prijateljici da u taj dan provesti s njom. Ravmond mi odmah ree da i nju poziva. eni njegova prijatelja bit e vrlo drago da ne bude sama meu mukarcima.

Htio sam odmah spustiti slualicu, jer znam da ef ne voli da nam telefoniraju iz grada. Ali me Ravmond zamoli da priekam, i ree da mi je mogao prenijeti taj poziv i veeras, ali da bi me htio obavijestiti o neemu drugom. Cijeli ga dan prati skupina Arapa, meu kojima i brat njegove bive ljubavnice. Ako ga opazi veeras u blizini kue kad se vrati, obavijesti me! Rekoh da hou.

Malo zatim me pozvao ef, i naas sam se ozlovoljio jer sam pomislio da e mi rei neka manje telefoniram, a vie radim. Ali o tome nije bilo ni rjei. Kazao mi je da bi htio porazgovarati sa mnom o jednoj svojoj posve neodreenoj zamisli. Namjerava osnovati u Parizu zastupstvo koje bi na licu mjesta obavljalo poslove, i to izravno, s velikim kompanijama, pa bi htio znati ne bih li ja pristao da se toga prihvatim. To bi mi omoguilo da ivim u Parizu, a i da jedan dio godine putujem. Vi ste mladi i ini mi se da bi vam se svidio takav ivot. Rekoh da bi, ali da mi je zapravo svejedno. Tada me upita zar

ne bih elio promijeniti ivot. Odgovorih mu da se ivot ne moe nikad promijeniti, da svakako jedan ivot vrijedi koliko i drugi, i da nemam nita protiv ovakva ivota kakav ovdje vodim. Bio je nekako nezadovoljan i rekao mi da uvijek okoliam u odgovorima, da nemam ambicija, a da je to propast za poslove. Tada sam se vratio na posao. Bilo mi je krivo to sam ga ozlojedio, ali nisam vidio razloga da mijenjam ivot. Ako dobro promislim, nisam bio nesretan. Dok sam studirao, imao sam mnogo slinih ambicija. Ali, kad sam morao prekinuti studije, vrlo sam brzo shvatio da sve to zapravo nije vano.

Uveer je Marie dola po mene i upitala me bih li je htio uzeti za enu. Rekoh joj da mi je svejedno, ali da se moemo vjenati ako ba eli. Htjela je znati volim li je. Odgovorih joj isto onako kako sam joj ve jednom odgovorio, da to nita ne znai, ali da je sigurno ne volim.A zato bi me onda uzeo za enu? pripita me. Objasnih joj da to uope nije vano i da se moemo uzeti ako ba eli. Uostalom, to je ona traila, a ja sam se zadovoljio da kaem da hou. Tada napomenu da je brak ozbiljna stvar. Odgovorih joj: Nije.Ona naas uutje promatrajui me nijemo. Zatim opet progovori. Htjela je samo znati bih li prihvatio tu ponudu i od neke druge ene s kojom bih bio jednako vezan. Rekoh: Naravno. Tada upita samu sebe voli li ona mene, ali ja o tome nisam mogao nita znati. Nakon krae utnje promrmlja da sam udan, da me zacijelo upravo zbog toga voli, ali da u joj moda jednog dana i omrznuti iz istog razloga, utio sam jer nisam imao to dodati, a ona me uhvati ispod ruke smijeei se i ree da bi se htjela udati za mene. Odvratih da emo se vjenati kad god zaeli. Tada joj ispriah to mi je ef ponudio, a Marie ree da bi rado upoznala Pariz. Kazah joj da sam ivio neko vrijeme u Parizu, a ona me upita kako je tamo. Rekoh joj: Prljavo. Ima mnogo golubova i mranih dvorita. Ljudi imaju bijelu kou.

Zatim smo se proetali po glavnim ulicama grada. ene su bile lijepe, i upitao sam Mariju je li to zapazila. Ree mi da jest i da me razumije. Neko smo vrijeme utjeli. Meutim, htio sam

da ostane kod mene, i rekoh joj da bismo mogli zajedno ruati kod Celesta. I ona je to eljela, ali je imala posla. Bili smo blizu moga stana pa sam joj rekao: Do vienja. Ona me upita: Zar ne eli znati to u raditi? elio sam znati, ali se nisam sjetio da je pitam, a inilo se da mi je ba to zamjerila. Zatim se, gledajui me onako ukipljenog, ponovo nasmijala i nagnula se prema meni cijelim tijelom da mi prui usne.

Veerao sam kod Celesta. Ve sam bio poeo jesti kad je ula nekakva udnovata enica i upitala me za doputenje da sjedne za moj stol. Dakako da sam joj dopustio. Kretnje su joj bile odsjene, a oi joj sjale na sitnom licu okruglom kao jabuka. Svukla je kaputi, sjela i grozniavo pregledala jelovnik. Pozvala je Celesta i odmah sve naruila glasom u isti mah razgovjetnim i brzorekim. ekajui predjelo, otvorila je torbicu, izvukla iz nje etvrtast komadi papira i olovku, unaprijed sve sraunala, te izvadila iz novarke toan iznos koji je imala platiti, dodala tome napojnicu i sve stavila preda se na stol. Uto joj donesoe predjelo koje brebolje pojede. Dok je ekala idue jelo, opet je izvukla iz torbice plavu olovku i asopis koji donosi program radioemisija u toku tjedna. Vrlo je briljivo obiljeila gotovo sve emisije jednu za drugom. Kako je asopis imao dvanaestak stranica, nastavila je savjesno obavljati taj posao za cijele veere. Ja sam ve poveerao, a ona je jo jednako revno obiljeavala emisije. Zatim je ustala, obukla kaputi istim onakvim tonim pokretima automata i otila. Kako nisam imao drugog posla, iziao sam i ja i pratio je neko vrijeme. Stala je na rub plonika i nevjerojatno brzo i sigurno krenula svojim putem, ne skreui i ne obazirui se. Napokon mi je iezla iz oiju pa sam se vratio istim putem kui. Pomislio sam da je udna, ali sam je prilino brzo zaboravio.

Ispred svojih vrata zatekao sam starog Salamana. Pozvah ga unutra, a on mi ree da mu se pas izgubio, da ga nema u ivodernici. Tamonji su mu slubenici rekli da ga je moda netko pregazio. Pitao ih je bi li mogao to saznati na policiji. Odgovorili su mu da se o tome ne vodi rauna jer se to dogaa

i1.

svaki dan. Rekoh starom Salamanu da bi mogao nabaviti drugog psa, ali je on imao pravo kad mi je odgovorio da se na onoga ve bio navikao.

Skutrio sam se na krevetu, a Salamano je sjeo za stol. Sjedio je suelice meni i drao ruke na koljenima. Nije skinuo svoj stari pusteni eir. Cijedio je nevezane reenice ispod ukastih brkova. Pomalo mi je dosaivao, ali nisam imao nikakva posla i nije mi se jo spavalo. Tek toliko da togod reknem, zapitkivao sam ga o njegovu psu. Ree mi da ga je nabavio nakon enine smrti. Oenio se prilino kasno. U mladosti je elio da postane glumac u pukovniji je igrao u vodviljima iz vojnikog ivota. Ali se na kraju uposlio na eljeznici, i nije se pokajao jer sad prima malu mirovinu. Nije bio sretan u braku, ali se, sve u svemu, bio navikao na enu. Kad je umrla, bio je vrlo osamljen. Tada je zamolio jednog druga iz radionice da mu dade psa, i dobio ga je vrlo mlada. Hranio ga je na dudu. Ali kako pas ivi krae od ovjeka, na kraju su obojica zajedno ostarjeli. Bio je zle udi ree Salamano. Pokatkad bismo se pograbili. Ali je opet bio dobar pas. Rekoh da je bio dobre pasmine, a Salamanu je to, ini se, bilo drago. A tek da ste ga vidjeli prije nego to je obolio! dometnu. Dlaka mu je bila najljepa. Svaku veer i svako jutro, otkako je pas dobio onu konu bolest, Salamano ga je mazao nekakvom mau. Ali, po njegovu miljenju, njegova je prava bolest bila starost, a starost se ne lijei.

U taj as zijevnuh, a starac mi ree da ide. Kazah mu da jo moe ostati, i da mi je ao to mu se to dogodilo sa psom, a on mi zahvali. Ree mi da je moja mama mnogo voljela njegova psa. Govorei o njoj, nazivao ju je vaa sirota majka. Nabacio je da sam jamano vrlo nesretan otkako je mama umrla, ali ja nisam na to nita rekao. Zatim mi ree, vrlo brzo i nekako snebivljivo, da zna da su mi u naoj etvrti zamjerili to sam otpremio majku u ubonicu, ali me on dobro poznaje i zna da sam mnogo volio mamu. Odgovorih mu, ni sam ne znam zato, da nisam imao pojma da su mi to zamjerili, ali da mi se

inilo sasvim prirodnim da to uinim, jer nisam imao dovoljno novaca da plaam nekoga da uva mamu. Uostalom dodah odavno mi ve nije imala to kazati i bilo joj je dosadno, onako samoj. Jest ree on a u ubonici bar ovjek ima drugova. Zatim se oprosti sa mnom. Htio je lei. Sad mu se ivot promijenio i ne zna pravo to da radi. Prvi put otakako ga poznajem, pruio mije ruku, bojaljivom kretnjom, i osjetio sam ljuske na njegovoj koi. Ovla se osmjehnuo i na odlasku mi rekao: Valjda noas nee psi lajati. Onda uvijek mislim da on laje.

'"'* '"H;>" ' "*

.ib

VI

["$rft.

Sr

U nedjelju sam se jedva probudio, Marie me morala zvati i prodrmati. Nismo nita jeli jer smo htjeli rano poi na kupanje. Osjeao sam se nekako prazan i malo me boljela glava. Cigare ta mi je bila nekako gorka. Marie mi se narugala i rekla da se drim kao da sam na sprovodu. Obukla je bila bijelu platnenu haljinu i raspustila kosu. Rekoh joj da je lijepa, a ona se nasmi ja od uitka.

Kad smo silazili, pokucali smo Ravmondu na vrata. Odgo vorio nam je da e odmah sii. Kako sam bio umoran a nismo bili otvorili rebrenice, na ulici me zapljusnu danje svjetlo koje je ve bilo puno sunca. Marie je skakutala od radosti i nepres tance je govorila kako je lijepo. Osjeao sam se malo bolje, ali sam bio gladan. Rekoh to Mariji, a ona mi pokaza svoju torbu od votanog platna u koju je bila strpala nae kupae kostime i runik. Preostalo mi je samo da se strpim, a onda smo zauli Ravmonda kako zatvara vrata svoga stana. Nosio je plave hlae i bijelu koulju kratkih rukava. Meutim, na glavu je bio nataknuo slamnat eir, zbog ega se Marie nasmijala. Podlak tie su mu se bijeljele ispod crnih dlaka. To mi se malko gadilo. Fukao je silazei i bio je dobre volje. Ree mi: Zdravo, stari a Mariju oslovi s gospoice.

Dan prije bili smo na policiji, gdje sam posvjedoio da se ona djevojka iznevjerila Ravmondu. Izvukao se samo s opo menom. Nisu provjeravali moj iskaz. Porazgovarali smo o to

f.

me ispred kue, a onda smo odluili da se odvezemo autobusom. Plaa nije bila ba daleko, ali emo tako bre stii. Raymond je drao da e njegovu prijatelju biti drago to smo poranili. Ba smo se spremali da krenemo kad mi Ravmond odjednom dade znak da pogledam na drugu stranu ulice. Opazio sam skupinu Arapa naslonjenih na izlog trafike. Gledali su nas nijemo, ali onako kako oni umiju, ba kao a smo kamenje ili klade. Ravmond mi ree da je drugi slijeva njegov neprijatelj, i kao da se zabrinu. Doda, meutim, daje sad s tim svreno. Marie nije nita shvaala pa nas je upitala o emu je rije. Rekoh joj da su ti Arapi kivni na Ravmonda. Ona je htjela da odmah krenemo. Ravmond se uspravi, nasmija se i ree da se valja pouriti.

Poosmo prema autobusnoj stanici to je bila malo dalje, a Ravmond me izvijesti da nas Arapi ne prate. Okrenuh se. Jo su bili na istom mjestu i gledali jednako ravnoduno ono mjesto gdje smo bili stajali. Ukrcasmo se u autobus. Ravmondu kao da je odlanulo, neprestano se alio s Marijom. Slutio sam da mu se svia, iako mu ona nije gotovo uope odgovarala. S vremena na vrijeme pogledala bi ga smijui se.

Sili smo s autobusa u predgrau Alira. Plaa nije daleko od autobusne stanice, ali je valjalo prijei zaravanak to se die iznad mora, a zatim se naglo sputa prema obali. Bio je pokriven ukastim kamenjem i asfodelima, koji bijahu posve bijeli na plavetnilu ve uarena neba. Marie se zabavljala tako da im je rasprivala latice maui snano svojom torbom od votanog platna. Prolazili smo izmeu redova malih vila sa zelenim i bijelim ogradama. Neke su od njih bile sakrivene, s verandama pod tamarisima, a neke su stajale gole meu kamenjem. Jo prije nego to smo stigli do kraja zaravanka, ugledali smo nepomino more, a neto dalje dremljivi i masivni rt u bistroj vodi. Kroz mirni zrak dopiralo je sve do nas lagano brujanje motora. U daljini opazismo ribarski brodi kako neosjetno plovi po blistavu moru. Marie je ubrala nekoliko perunika. S obronka to se

sputao prema moru vidjesmo da ve ima nekoliko kupaa.

Ravmondov prijatelj boravio je u maloj drvenoj vikendici na kraju ala. Kuica se naslanjala na litice, a stupovi koji su je sprijeda podupirali kupali su se ve u moru. Ravmond nas predstavi. Prijatelj mu se zvao Masson. Bio je to visok ovjek, krupan i pleat. ena mu je bila niska, punana i prijazna, a govorila je kao Parianka. On nam odmah ree da se raskomotimo i da ve ima prene ribe koje je jutros ulovio. Rekoh mu da mu je kuica vrlo lijepa. Odvrati mi da tu provodi svaku subotu, nedjelju i cijeli godinji odmor. Sa enom se dobro slaem nadoda. ena mu se upravo smijala s Marijom. Moda prvi put ozbiljno pomislih da u se oeniti.

Masson se htio okupati, ali njegovoj eni i Ravmondu nije bilo do kupanja. Nas troje siosmo i Marie odmah skoi u vodu. Masson i ja malo priekasmo. On je govorio polako, a zapazio sam da ima obiaj da svemu to kae nadoda: rekao bih, dapae, ak i onda kad zapravo ne bi nita dodao smislu svoje reenice. O Mariji mi je rekao: Sjajna je i, rekao bih, dapae, draesna. Poslije nisam vie svraao panju na tu smijenu naviku jer sam bio zaokupljen uivanjem u suncu. Pijesak mi je ve grijao stopala. Jo sam obuzdavao elju da uem u vodu, ali sam najposlije rekao Massonu: Hoemo li? Zaronio sam. On je polako ulazio u vodu i bacio se tek kad se oskliznuo. Plivao je slobodnim nainom i prilino slabo, pa sam ga ostavio da se pridruim Mariji. Voda je bila hladna i plivanje mi je godilo. Slagao sam se s Marijom u pokretima i u uivanju, pa otplivasmo daleko.

Na puini smo se okrenuli na lea, i sunce mi je s lica skidalo posljednje koprene vode to mi je curila u usta. Vidjeli smo kako Masson izlazi iz vode da se izvali na suncu. Izdaleka se inio golem. Marie je htjela da plivamo skupa. Postavio sam se iza nje da je obujmim oko struka, ona je grabila rukama a ja sam joj pomagao mlatarajui nogama. Tih ubor vode pratio nas je cijelo jutro, sve dok me nije obuzeo umor. Tada ostavih Mariju i vratih se na obalu plivajui ravnomjerno i diui

. ^^^Rij^'^flj^^^l

duboko. Na plai se opruih potrbuke pokraj Massona i zarih lice u pijesak. Rekoh mu da je sjajno, a on se sloi sa mnom. Malo zatim doe Marie. Okrenuh se daje gledam kako dolazi. Sva je bila ljepljiva od slane vode, a kosu je bila zabacila. Ispruila se pokraj mene, i toplina njena tijela i sunca pomalo me uspavae.

Marie me prodrma i ree da je Masson otiao u kuu i da emo ruati. Odmah ustadoh jer sam bio gladan, ali mi Marie ree da je od jutros nisam poljubio. To je bila istina, a i elio sam je poljubiti. Hodi u vodu ree mi. Potrasmo da se izvalimo na prve valie. Zamahnusmo nekoliko puta rukama a Marie se privi uza me. Osjetih njene noge oko svojih i poeljehje.

Kad smo se vraali, Masson nas je ve zvao. Rekoh da sam gladan kao vuk, a on odmah ree svojoj eni da mu se sviam. Kruh je bio dobar i zaas sam pojeo svoju porciju ribe. Zatim je bilo mesa i prenih krumpira. Svi smo utke jeli. Masson je esto posezao za aom s vinom i neprestano meni nadolijevao. Kad je dola kava, glava mi je bila teka, mnogo sam puio. Masson, Ravmond i ja dogovarali smo se da mjesec kolovoz provedemo tu o zajednikom troku. Najednom nam Marie ree:Znate li koliko je sati? Jedanaest i pol.Svi smo se zaudili, a Masson ree da smo rano objedovali i da je to prirodno, jer je vrijeme objedu onda kad se ogladni. Ne znam zato se Marie tome nasmijala. Mislim da je malo vie popila. Tada me Masson upita ne bih li se htio proetati nakon ruka. A ja to ne volim. Moramo se progibati. Uvijek joj govorim daje to bolje za zdravlje. Ali, uostalom, to je njezino pravo. Marie ree da e ostati da pomogne gospoi Masson oprati posue. Mala Parianka ree da radi toga treba istjerati mukarce iz kue. Sva trojica siosmo na obalu.

Sunce je gotovo okomito upiralo svoje zrake u pijesak a njegov je odsjaj na moru bio nepodnosiv. Na plai nije vie bilo nikoga. Iz kuica to su obrubljivale zaravanak i dizale se nad morem dopiralo je zveckanje tanjura i jedaeg pribora. Jedva

smo disali od jare to je izbijala iz kamenja. S poetka su Ravmond i Masson razgovarali o stvarima i ljudima koje nisam poznavao. Shvatih da se odavno poznaju i da su ak neko vrijeme zajedno stanovali. Uputili smo se prema moru i hodali du obale. Pokatkad bi nam koji val, dui od ostalih, skvasio platnene cipele. Nisam ni na to mislio jer sam bio napola uspavan suncem to mi je grijalo golu glavu.

Uto Ravmond ree Massonu neto to nisam razumio. Meutim, u isti mah opazih, na samu kraju plae i vrlo daleko od nas, dva Arapina u plavim kombinezonima kako idu prema nama. Pogledah Ravmonda, a on mi ree: To je on! Hodali smo dalje. Masson zapita kako su nas mogli sve dovde slijediti. Pomislih da su zacijelo vidjeli kako se s torbom za kupanje ukrcavamo u autobus, ali ne rekoh ni rijei.

Arapi su se polako primicali i ve su nam bili vrlo blizu. Mi smo i dalje ili istim korakom, ali Ravmond ree: Ako doe do tunjave, ti e, Massone, uzeti na sebe onoga drugoga, a ja u se obraunati s onim mojim. A ti, Meursaulte, ako se pojavi trei, taj je tvoj. Rekoh: Dobro. Masson turi ruku u depove. Uinilo mi se da je vreli pijesak porumenio. Produili smo ukorak prema Arapima. Razmak se ravnomjerno smanjivao. Kad smo se nali na nekoliko koraka jedni od drugih, Arapi su stali. Masson i ja smo usporili korak. Ravmond poe ravno na svoga protivnika. Nisam dobro uo to mu je rekao, ali onaj kao da se spremao da ga udari glavom. Ravmond ga tada prvi put odalami i odmah zovnu Massona. Masson nasrnu na onoga drugoga i udari ga dva puta svom snagom. Arapin se isprui u vodi, licem prema dnu, i ostade tako nekoliko trenutaka, a oko glave mu na povrini vode izbie mjehurii. Dotle je Ravmond ponovo udario svoga protivnika koga obli krv. Ravmond se okrenu meni i dobaci mi:

Sad e vidjeti kako e se ovaj provesti! Doviknuh mu:

Pazi, ima no! Ali je Ravmondu ve bila rasjeena ruka i

porezana usta.

Masson mu priskoi, ali se onaj drugi Arapin ve pridigao i

*."

i

stao iza onoga to je bio oboruan. Nismo se usudili ni prstom maknuti. Polako su uzmicali neprestano nas motrei i drei nas u strahu od noa. Kad su vidjeli da su se dovoljno odmakli od nas, pobjegoe glavom bez obzira, a mi ostadosmo kao prikovani na suncu. Ravmond je stezao ruku iz koje je curila krv.

Masson odmah ree da tu ima neki lijenik koji provodi nedjelju na zaravanku. Ravmond htjede smjesta poi do njega, ali kad god bi progovorio, na usta bi mu izbili mjehurii od krvi iz rane. Poduhvatili smo ga i vratili se u kuicu to smo bre mogli. Tu nam Ravmond ree da je samo lake ranjen i da moe poi do lijenika. Ode s Massonom, a ja ostadoh da razjasnim enama to se dogodilo. Gospoa Masson je plakala, a Marie je bila blijeda kao krpa. Meni je dozlogrdilo da im dalje razjanjavam. Napokon sam uutio i puio gledajui u more.

Oko jedan i pol vratie se Ravmond i Masson. Ravmondu je ruka bila previjena, a u kutu usana nosio je flaster. Lijenik mu je rekao da to nije nita ozbiljno, ali je Ravmond bio namrgoen. Masson gaje pokuavao nasmijati, ali je Ravmond svejedno utio. Kad je rekao da ide na plau, upitah ga kamo e; Odgovori mi da e se proetati. Masson i ja rekosmo da emo poi s njim. Tada se on raesti i izgrdi nas. Masson napomenu da ga ne valja ljutiti. Ipak pooh za Ravmondom.

Dugo smo hodali po alu. Sunce je bilo ubitano. Lomilo se u komade na pijesku i na moru. Imao sam dojam da Ravmond zna kamo ide, ali zacijelo nisam imao pravo. Na mali izvor iz kojeg je tekla voda u pijesak, iza velike litice. Tu zatekosmo onu dvojicu Arapa. Leali su u onim svojim masnim plavim kombinezonima. Bili su naoko posve mirni i, rekao bi se, zadovoljni. Na dolazak nije nita izmijenio. Onaj koji je ubo Ravmonda gledao ga je nijemo. Onaj drugi svirao je na sviralicu od trske i, gledajui nas ispod oka, neprestance ponavljao tri note koje je mogao izvesti na svom glazbalu.

Za sve to vrijeme nije bilo nieg drugog doli sunca i tiine, tihog ubora izvora i one tri note. Ravmond se mai za revolver u depu, ali onaj se i ne pomaknu, samo su se gledali. Za

pazih da su onome koji je svirao prsti na nogama iroko razmaknuti. Ne odvajajui oiju od svoga protivnika, Ravmond me upita: Da ga ucmekam? Pomislih, ako kaem: Nemoj, da e se samo uzrujati i svakako opaliti. Rekoh mu samo: Nije ti jo nita rekao. Ne bi bilo poteno da samo tako puca. Jo sam uo tih ubor vode i svirale usred muka i vruine. Zatim mi Ravmond ree: E, onda u ga izvrijeati, a kad mi odgovori, ucmekat u ga. Odgovorih: Tako je. Ali, ako ne izvadi no, ne smije pucati. Ravmond se poe pomalo uzrujavati. Onaj je svejednako svirao, a obadvojica su motrila svaku Ravmondovu kretnju. Nemoj rekoh Ravmondu. Uhvati se s njim ukotac kao ovjek s ovjekom i daj mi svoj revolver! Ako se onaj drugi uplete, ili ako izvadi no, ja u ga ucmekati.

Kad mi Ravmond dade revolver, sunce sijevnu na njemu. Meutim, jo smo stajali na mjestu, kao da se sve zatvorilo oko nas. Gledali smo se netremice i sve se tu zaustavilo, izmeu mora, pijeska i sunca, u dvostrukoj tiini svirale i vode. U taj tren pomislih da mogu pucati ili ne pucati. Ali iznenada Arapi uzmaknue natrake na liticu. Ravmond i ja vratismo se istim putem. inilo mi se da mu je bolje, i govorio je o povratku autobusom.

Dopratio sam ga sve do kuice, a dok se uspinjao drvenim stubama, zastadoh pred prvom stepenicom, u glavi mi je umilo od sunca, obeshrabrio sam se od napora koji je trebalo uiniti da se popnem na drveni kat i ponovo razgovaram sa enama. Ali je ega bila tolika da mi je isto tako bilo muka da ostanem nepomino stajati pod arkom kiom to je padala s neba. Da ostanem ili da odem, izlazilo je na isto. Nakon nekog vremena okrenuh se prema alu i pooh.

Ponovo onaj isti crveni sjaj. Na pijesku je more dahtalo ubrzanim i priguenim dahom svojih valia. Hodao sam polako prema liticama i osjeao kako mi je elo nabreklo od sunca. Sva ona ega upirala je u mene i ometala me u hodu. A kad god bih osjetio njen snaan i vreo dah na licu, stisnuo bih zube

a; A

i stegnuo ake u depovima hlaa, upeo bih se iz petnih ila da nadvladam sunce i mutnu opojnost kojom me oblijevalo. Na svaki ma svjetla to je izbijao iz pijeska, iz pobijeljele koljke ili iz krhotine stakla, grile su mi se vilice. Dugo sam hodao.

Izdaleka sam spazio omanju, tamnu masu litice okruenu sjajnim kolobarom svjetla i vodene praine. Pomislih na svjei izvor iza litice. Obuze me elja da ponovo oslunemmrmor vode, elja da izbjegnem suncu, naporu i enskom plau, elja da se napokon sklonim u hlad i otpoinem. Ali, kad se pribliih, opazih da se Ravmondov protivnik vratio.

Bio je sam. Izvalio se bio na leda, podavio ruke pod glavu, elo mu je bilo u sjeni litice a tijelo na suncu. Plavi kombinezon isparavao se od vruine. Malo sam se iznenadio. Za mene je cijela pripovijest bila svrena i doao sam ovamo ne mislei vie na to.

im me ugledao, pripodigao se i turio ruku u dep pa sam, naravno, stegnuo Ravmondov revolver u depu na kaputu. Zatim se on ponovo izvalio, ali nije izvadio ruke iz depa. Bio sam prilino daleko od njega, desetak metara. Na mahove sam nazrijevao njegov pogled, izmeu napola sklopljenih vjea. Ali uglavnom je njegov lik titrao u uarenom zraku preda mnom, umor je valova bio jo tromiji i spokojniji nego u podne. Isto ono sunce, isto ono svjetlo na istom onom pijesku to se protezao i ovdje. Ve dva sata dan nije odmicao, ve dva sata bio je usidren u oceanu usijana metala. Na obzorju je proao jedan brodi, nazreo sam krajikom oka samo crnu mrlju jer sam netremice gledao Arapina.

Pomislih da treba samo da se okrenem pa da se ovo svri. Ali na lea mi se bio navalio cijeli al ustreptao od sunca. Uinih nekoliko koraka prema izvoru. Arapin se nije ni pomaknuo. Ipak je jo bio prilino daleko. Moda zbog sjene na licu uinilo mi se da se smije. ekao sam. Obrazi su mi gorjeli od sunca i osjeao sam kako mi se kapljice znoja sakupljaju u obrvama. Sunce je peklo isto onako kao i onoga dana kad smo pokopali mamu i, isto onako kao i onda, najvie me boljelo elo i

sve su mi ile na njemu u isti mah damarale ispod koe. Zbog toga ara koji vie nisam mogao podnositi, koraknuo sam naprijed. Znao sam da je to glupo, da se neu izbaviti od sunca ako se pomaknem za jedan korak. Ipak, preao sam jedan korak, samo jedan korak. A tada, ne pridiui se, Arapin izvadi no i pokaza mi ga na suncu. Svjetlo sijevnu na eliku i kao da me duga svjetlucava otrica pogodi u elo. U isti mah znoj nakupljen u obrvama potee mi odjednom niz kapke i zastre ih mlakim i gustim velom. Taj zastor od suza i soli zasjeni mi oi. Osjeao sam samo cimbale sunca na elu i, nekako nejasno, blistavi ma uperen iz noa svejednako u mene. Taj uareni ma palio mi je trepavice i kopao bolne oi. Tada sve zaigra preda mnom. Zapahnu me teak i vreo dah mora. Uini mi se da se nebo irom otvorilo da pusti ognjenu kiu. Napeh se svim svojim biem i ruka mi se zgri na revolveru. Otponac popusti, dotaknuh glatki trbuh drka i tada sve poe, usred praska koji bijae u isto vrijeme rezak i zagluan. Stresoh sa sebe znoj i sunce. Pojmih da sam poremetio ravnoteu dana, izvanrednu tiinu ala na kojem sam bio sretan. Zatim opalih jo etiri puta u nepomino tijelo u koje se meci zabijahu a da se nita nije opaalo. Bijahu to kao etiri kratka udarca kojima sam pokucao na vrata nesree.

4.7

*

J ii U, .S

""*sfc.

Odmah nakon hapenja vie puta su me presluali. Ali, kako je posrijedi bilo samo utvrivanje identiteta, ta presluavanja nisu dugo trajala. Prvi put, u komesarijatu, inilo mi se da moj sluaj nikoga ne zanima. Nakon osam dana, meutim, istraitelj se radoznalo zagledao u mene. Najprije me pitao samo za ime i prezime, adresu, zanimanje, datum i mjesto roenja. Zatim je htio znati jesam li izabrao sebi branitelja. Rekoh da nisam, i upitah ga je li neophodno potrebno da ga uzmem. Zato pitate? pripita me. Odgovorih da smatram da je moj sluaj vrlo jednostavan. On se osmjehnu i ree: Tako vi mislite. Ali, tu je zakon. Ako ne izaberete sami sebi branitelja, odredit emo vam ga mi, po slubenoj dunosti. Drao sam da je vrlo zgodno to se sud brine o takvim pojedinostima. To mu i rekoh. On se sloi sa mnom i zakljui da je zakon sve predvidio.

S poetka ga nisam ozbiljno shvatio. Primio me u sobi s navuenim zastorima, na pisaem stolu stajala je samo jedna svjetiljka to je osvjetljavala naslonja koji je meni ponudio, a on je ostao u sjeni. Nekad sam u nekoj knjizi proitao slian opis, pa mi se sve to uinilo kao nekakva igra. Meutim, nakon razgovora sam ga promotrio i vidio da su mu crte lica profinjene, oi plave i duboko usaene, da je visok i da ima duge, sijede brkove i bujnu, gotovo bijelu kosu. Uinilo mi se da je vrlo razuman i, sve u svemu, simpatian, usprkos nervoznom

.'V

trzanju od kojeg su mu se krivila usta. Kad sam izlazio, htio sam mu ak pruiti ruku, ali sam se na vrijeme sjetio da sam ubio ovjeka.

Sutradan me u zatvoru posjetio branitelj. Bio je nizak i debeljukast, prilino mlad, pomno zalizane kose. Iako je bilo vrue (ja sam bio u koulji), nosio je tamno odijelo, ovratnik s previnutim krajevima i neobinu kravatu sa irokimcrnim i bijelim prugama. Odloi na moj krevet torbu koju je nosio pod pazuhom, predstavi se i ree da je prouio moj predmet. Moj je sluaj vrlo kakljiv, ali on ne sumnja u uspjeh, pod uvjetom da mu se povjerim. Zahvaliti mu, a on mi ree: Da prijeemo odmah na bit stvari!

Sjede na krevet i saopi mi da su se raspitali o mom privatnom ivotu. Znaju da mi je majka nedavno umrla u ubonici. Zatim su poveli istragu u Marengu. Istraitelji su doznali da sam se pokazao beutnim na dan mamina sprovoda. Znate ree mi branitelj malo mi je neugodno da vas to pitam, ali je to vrlo vano, i bit e jak argument optube ako ne budem mogao na to nita odgovoriti. Htio je da mu pomognem. Upita me jesam li taj dan mnogo patio. Neobino sam se zaudio tom pitanju, inilo mi se da bi i meni bilo vrlo neugodno kad bih ga morao kome postaviti. Odgovorih mu, ipak, da sam se uglavnom odvikao da sam sebe ispitujem, i da mi je teko o tome bilo to kazati. Svakako sam mnogo volio majku, ali to nita ne znai. Sva su zdrava bia manjevie koji put poeljela da umru oni koje vole. Tu me branitelj, vrlo uzbuen, presijee u rijei. Zatrai od mene da mu obeam da to neu rei na suenju ni pred glavnim istraiteljem. Objasnih mu, meutim, da sam po naravi takav da mi esto tjelesne potrebe potiskuju osjeaje. Onoga dana kad smo pokopali mamu, bio sam vrlo umoran i pospan, pa nisam vodio rauna o onome to se dogaalo. Jedino mogu pouzdano rei da bih radije da mama nije umrla. Ali, inilo mi se da branitelj nije time zadovoljan. Ree mi: To nije dovoljno.

Porazmisli i upita me smije li rei da sam toga dana gospo

dario svojim osjeajima. Rekoh mu: Nemojte, to ne bi bila istina. Pogledao me nekako udno, kao da mu se pomalo gadim. Ree mi gotovo pakosno da e upravitelj i osoblje ubonice biti svakako presluani kao svjedoci, i da bi mi to moglo grdno nakoditi. Upozorih ga da to nema nikakve veze s mojim sluajem, ali mi on samo odgovori da se vidi da nisam imao nikad posla s pravosuem.

Otiao je nekako srdit. Htio sam ga zadrati i rastumaiti mu da elim stei njegovu naklonost, ne zato da bi me bolje branio nego, ako mogu tako rei, iz prirodnih razloga. Najgore je to sam vidio da se osjea nelagodno sa mnom. Nije me razumio i malo se naljutio na mene. Zaelio sam da ga uvjerim da sam kao i drugi ljudi, ba kao i drugi ljudi. Ali od svega toga ne bi zapravo bilo velike koristi, i iz lijenosti sam odustao od svoga nauma.

Malo zatim ponovo su me odveli pred suca istraitelja. Bilo je dva sata poslije podne i ovaj put je njegova soba bila puna svjetla koje prozirni zastor jedva da je priguivao. Bilo je vrlo vrue. Ponudio mi je da sjednem, i vrlo uljudno saopio da moj branitelj nije mogao doi zbog neke nezgode. Ali ja imam pravo da ne odgovaram na njegova pitanja i da priekam dok me branitelj ne bude mogao savjetovati. Rekoh da mogu i sam odgovarati. On pritisnu na jedno dugme na stolu. Ue mlad zapisniar i zauze mjesto tik iza mojih lea.

Nas smo se dvojica udobno smjestili u naslonjae. Zapoe presluavanje. Najprije mi ree da o meni vlada miljenje da sam utljiv i povuen, pa ga zanima to ja o tome mislim. Odgovorih: To je zato to nikad nemam bogzna to rei. Zato utim. Osmjehnuo se kao i prvi put, priznao da je to posve valjan razlog i dodao: Uostalom, to ionako nije vano. Uutje, pogleda me, naglo se uspravi i ree mi kao iz topa: Od svega me najvie vi sami zanimate. Nisam pravo shvatio to hoe da kae, pa sam utio. Ima poneega nadoda to mi nije jasno u vaem postupku. Uvjeren sam da ete mi pomoi da to shvatim. Rekoh da je sve vrlo jednostavno.

^ :*$&'

^Wg|

,