146 ALBANCI SVE GLASNIJE ZATHEVAJU SVOJA PRAVA Umesto da se zadovolje značajnim porastom stepena jednakosti i lične bezbednosti koje su uživali od kako je, posle jula 1966. godine, ukroćena pokrajinska UDB-a u kojoj su najvećim delom radili Srbi, politčiki angažovani sloj albanske manjine, koja je sada brojala skoro milion ljudi, tražili su ispunjavanje dodatnih, sličnih zahteva, uključjujući i zahtev da Pokrajina postane sedma jugoslovenska republika u kojoj će Albanci, kao lokalna većina, biti politički dominantni. Demonstracije na Kosovu i njihovi odjeci u zapadnoj Makedoniji značili su da nacionalno pitanje ponovo postaje glavni jugoslovenski problem. 1 Pobedom slovenačke i hrvatske struje u Savezu Komunista Jugoslavije, 1964. godine, status pokrajina postaje središno pitanje u borbi za vlast u jugoslovenskoj federaciji. Prema novim ustavnim amandmanima , usvojenim decembra 1968. godine, zakonodavna i sudska vlast prenesena je na pokrajine, koje postaju neposredno zastupljene u Saveznoj skupštini. Kao dalji ustupak albanskom nacionalnom osećanju, čisto srpski geografski naziv Metohija napušten je u korist jednog imena za tu Pokrajinu - Kosovo. Naziv "socijalistička", dodat je nazivima obeju autonomnih pokrajina, Kosova i Vojvodine, a osnovni pravni poredak svake od njih trebalo je da bude ustanovljen posebnim ustavima. Otuda prava i dužnosti autonomnih pokrajina više nisu bila odredjivana "u okviru prava i dužnosti Republike Srbije". Kosovu je tada dato prvenstvo u odnosu na druge delove Jugoslavije u raspodeli saveznih fondova, ali je postignut samo 1 Rusinow, The Yugoslav Experiment, p. 245.
34
Embed
ALBANCI SVE GLASNIJE ZATHEVAJU SVOJA PRAVAfer.org.rs/wp-content/uploads/2018/02/9-glava-Miranda-Wikers.pdf · 146 ALBANCI SVE GLASNIJE ZATHEVAJU SVOJA PRAVA Umesto da se zadovolje
This document is posted to help you gain knowledge. Please leave a comment to let me know what you think about it! Share it to your friends and learn new things together.
Transcript
146
ALBANCI SVE GLASNIJE ZATHEVAJU SVOJA PRAVA
Umesto da se zadovolje značajnim porastom
stepena jednakosti i lične bezbednosti koje su
uživali od kako je, posle jula 1966. godine,
ukroćena pokrajinska UDB-a u kojoj su najvećim
delom radili Srbi, politčiki angažovani sloj
albanske manjine, koja je sada brojala skoro
milion ljudi, tražili su ispunjavanje dodatnih,
sličnih zahteva, uključjujući i zahtev da
Pokrajina postane sedma jugoslovenska republika u
kojoj će Albanci, kao lokalna većina, biti
politički dominantni. Demonstracije na Kosovu i
njihovi odjeci u zapadnoj Makedoniji značili su da
nacionalno pitanje ponovo postaje glavni
jugoslovenski problem.1
Pobedom slovenačke i hrvatske struje u Savezu
Komunista Jugoslavije, 1964. godine, status
pokrajina postaje središno pitanje u borbi za
vlast u jugoslovenskoj federaciji. Prema novim
ustavnim amandmanima , usvojenim decembra 1968.
godine, zakonodavna i sudska vlast prenesena je na
pokrajine, koje postaju neposredno zastupljene u
Saveznoj skupštini. Kao dalji ustupak albanskom
nacionalnom osećanju, čisto srpski geografski
naziv Metohija napušten je u korist jednog imena za
tu Pokrajinu - Kosovo. Naziv "socijalistička",
dodat je nazivima obeju autonomnih pokrajina,
Kosova i Vojvodine, a osnovni pravni poredak svake
od njih trebalo je da bude ustanovljen posebnim
ustavima. Otuda prava i dužnosti autonomnih
pokrajina više nisu bila odredjivana "u okviru
prava i dužnosti Republike Srbije". Kosovu je tada
dato prvenstvo u odnosu na druge delove Jugoslavije
u raspodeli saveznih fondova, ali je postignut samo
1 Rusinow, The Yugoslav Experiment, p. 245.
147
delimičan i čisto kozmetički napredak koji je vrlo
malo doprineo poboljšanju kvaliteta života običnih
ljudi. Očekivalo se da će ove mere umiriti
kosovske Albance, jer je Centralni komitet Saveza
Komunista i dalje u potpunosti odbijao njihov
zahtev za sticanjem statusa republike.
U januaru 1969. godine, srpska Skupština je
usvojila novi ustav Kosova. Pokrajina je dobila
svoj Vrhovni sud, kao i značajna prava u oblasti
nezavisnog donošenja političkih mera, a albanski,
sprsko-hrvatski i turski jezik bili su statusno
izjednačeni. Dotadašnji ogranak beogradskog
Univerziteta u Prištini pretvoren je u nezavisni
Univerzitet u Prištini. Ustavni amandmani iz 1969.
godine predstavljali su još jedan pokušaj da se
nadje pravni osnov za proširenu pokrajinsku
autonomiju. Ali, 4. februara 1969. godine,
albanski zahtev da se revidiraju granice
Socijalistčike Autonomne Pokrajine Kosovo tako da
obuhvate sve teritorije u Socijalističkim
Republikama Srbiji, Makedoniji i Crnoj Gori
nastanjene albanskim življem, Politbiro je ponovo
odbio "kao pretnju teritorijalnom integritetu
Jugoslavije".2 Zahvaljujući ovim ustavnim
amandmanima, Kosovo ja sada moglo da donese
sopstveni ustavni zakon, što je učinjeno u februaru
1969.godine. Na taj način ono je zvanično prestalo
da postoji kao bezlinči geografski entitet i
postalo je potpuno razvijeni, konstitutivni deo
federacije. Premda su ovo bila skromna postignuća
Albanaca, Srbi su postajali sve uznemireniji,
strahujući od bilo kakvog prelaska zemlje is
srpskih u albanske ruke. Rastuće nepoverenje
izmedju Slovena i Albanaca dovelo je do značajnog
iseljavanja Srba i Crnogoraca iz Pokrajine, posle
1968. godine: Srbi i Crnogorci su počeli da
napuštaju Kosovo, a Albanci iz Makedonije, Crne
Gore, i južne Srbije, kao i muslimani iz Sandžaka,
2 Repishti, “Human Rights and the Albanian Nationality in Yugoslavia’,
p.249.
148
počeli da se naseljavaju, posebno u Prištini ,koja
se razvila u književni i kulturni centar Kosova u
koji se dolazilo prvenstveno radi sticanja
obrazovanja.
Porast stanovništva, industrijski razvoj i
iredenta
Demografska situacija na Kosovu dramatičo se
promenila za dvadeset godina proteklih od 1961. do
1981. godine. Broj Albanaca , koji su 1961.
godine činili dve trećine stanovništva, uvećao se
skoro dvostruko u poredjenju sa ostalim grupama,
dok se broj Srba i Crnogoraca smanjio sa četvrtine
stanovništva na jednu šestinu. Prema popisu
stanovništva iz 1971. godine, Albanci su na Kosovu
tada činili 73.6% stanoništva i, dok je stopa
prirodnog priraštaja u celoj Jugoslaviju bila 9.6%
, na Kosovu je taj broj iznosio 29.6%. 3 Prema tom
popisu, Turci su predstavljali šestu po veličini
etničku grupu na Kosovu .Deset godina ranije, oni
su bili četvrta etnička grupa po veličini, s tim
3 Prema podacima iz popisa stanovni{tva iz 1961 I 1971 sastav
sveštenstva - bili su još uvek veoma zastupljeni na
Kosovu. Jedan drugi posetilac je, 1979. godine,
primetio da su Albanci pokazivali prirodan ponos na
sve što je bilo albansko, kao što je, na primer,
Muzej Prizrenske lige, ali su,isto tako, posećivali
mesta od značaja za srpsku kuturu, kao što je Pećka
patrijaršija i manastir Dečani, kao da se i njima
ponose kao sastavnim delom značajne regionalne
istorijske tradicije koja nije bila rezervisana
samo za Srbe. Domaćini ovog posetioca su bez zazora
i ustezanja uečestvovali u razgovoru vodjenom sa
srpskim monasima , bez želje da se spore, ali sa
željom da istaknu doprinos albanskih umetnika tim
kuturnim spomenicima.37
Na kraju decenije, razlike u stepenu razvoja
Pokrajine i preostalog dela zemlje postale su još
očiglednije. Istovremeno, moglo se čuti kako
kosovski Albanci u šali govore kako je zajednička
osobina svih novih zdanja podignutih u Prištini to
što u njima nema onoga zbog čega su podignuta -
banke nemaju novca, biblioteka nema knjiga, a u
velelepnom novom hotelu Grand retko ima gostiju. Na
Kosovu je, 1979. godine, stopa nepismenosti
stanovništva starijeg od deset godina bila najveća
u celoj Jugoslaviji i iznosila 31.5% naspram
jugoslovenskog proseka od 15.1% , ili 1.2 % u
Sloveniji. Iste godine, dohodak po glavi stanovnika
na Kosovu iznosio je 795 američkih dolara , naspram
jugoslovenskog proseka od 2,635 dolara i
slovenačkog koji je iznosio 5,315 dolara, odnosno,
bio je sedam puta manji. Istovremeno, samo 107
promila radno sposobnih stanovnika bilo je
zaposleno na Kosovu ,a jugoslovenski prosek je bio
253%, i slovenački 427%, što je bio najvecci
37 Ibid., str. 111.
171
postotak u celoj Jugoslaviji. To je bio slučaj u
mnogo čemu. Još 1978. godine, čak 42.9%
stanovništva radilo je u poljoprivredi, a 57.1% je
živelo u gradovima, a u Sloveniji je taj odnos bio
13.5 prema 86.5%.38 Zbog velikog priliva seljaka u
gradove, starosedeoci Prizrena, na primer, žalili
su se na nekontrolisano doseljavanje seljaka, na
njihovu prljavštinu i necivilizovano ponašanje koji
su od ovog, nekada ponosnog, grada napravili
"svinjac". Jedan od razloga zbog kojeg su oni i
dalje govorili turski bila je želja da se razlikuju
od neobrazovanih došljaka.
Kosovski Albanci sve upornije zahtevaju svoju
republiku
Proslava stogodišjice Prizrenske lige, 1978.
godine, koja je obeležna u skoro svim gradovima na
Kosovu,kao i u Albaniji, dala je novi podsticaj
kosovskim Albancima da zahtevaju svoju republiku na
Kosovu. Posetiocima sa Kosova bilo je dozvoljeno
da putuju na svečanosti u Albaniju, ali albanske
vlasti svojim državljanima nisu dopuštale da
putuju u Jugoslaviju. Postalo je vrlo neprijatno
kada je nacionalni zanos prerastao u "ilegalno"
rasturanje letaka, pisanje parola i otvoreno
verbalno sukobljavanje sa vlastima. Na zagrebačkom
Univerzitetu, milicija je ubila jednog albanskog
studenta u gužvi nastaloj posle večeri albanske
književnosti i muzike. Na Univerzitetu u Prištini,
kao i u srednjim školama, studenti i djaci
bojkotovali su nealbanske časove, kao i
"neprijateljski" raspoložene nastavnike i odbili su
da uče srpskohrvatski jezik. Tokom svoje poslednje
posete Kosovu, 1979. godine, Tito je uvideo koliko
je problem ozbiljan i tražio je da se stvari
poprave "svim sredstvima". Usledila su "masovna
38 Ibid., str.131-2.
172
hapšenja pripadnika albanske manjine na Kosovu, u
novembru i decembru 1979. godine",koja je
obelodanila Amnesti Internešnel, 30. juna 1980.
godine.39
Osnovni razlog dvoumljenja bilo je iznalaženje
načina uključivanja Kosova u Jugoslavija ,a
istovremeno i načina očuvanja nacionalnih prava
albanskog stanovništva. činjenica je da posle
pragmatičnog rešenja za Kosovo, primenjenog posle
1971. godine - status republike de fakto, ali ne i
de jure - nije usledio dijalog izmedju Srba i
Albanaca. Ovakvo rešenje moglo se učiniti
privlačnijim albanskom stanovništvu, a Srbe bi se
moglo uveriti da se poslednji korak – republički
status za pokrajine - mogao ostvariti bez
ugrožavanja prava Srba na Kosovu, ili istorijskih
interesa Srbije u pokrajini.40 Zbog toga se
rukovodstvo Pokrajine suočilo sa teškim zadatkom da
obezbedi privredni rast srazmeran porastu
stanovništva.41 Veliki broj mladih ljudi podstican
je da studira da bi se prikrila visoka stopa
nezaposlenosti u tom sloju stanovnisstva. Ali, i
pored toga što je novac i dalje doticao iz saveznih
fondova, nesrazmera izmedju cena industrijskih i
poljoprivrednih proizvoda i dalje je držala Kosovo
u klopci siromaštva, jer je poljoprivredna, a ne
industrijska proizvodnja bila glavni činilac
ukupnog privrednog rasta Pokrajine. Da je novac iz
saveznih fondova bio usmeren u sektore koji
zapošljavaju veliki broj radno sposobnog
stanovništva, umesto u skupu visoku tehnologiju
koja, po pravilu, zapošljava manje radne snage,
mogla se smanjiti masovna nezaposlenost u
Pokrajini, koja je sa 18.6% , 1971. godine, porasla
39 Repishti, ‘Human Rights and the Albanian Nationality’, str. 256. 40 Pipa and Repishti, Studies on Kosova, str.237. 41 Prema popisu stanovni{tva in 1981 Kosovo je imalo 1,584, 558
stanovnika od kojih su 1,227,424 (77.5 procenata) bili Albanci, 209,795
uskoro ne prevazidju ili ne ublaže, mogu dovesti do
ozbiljnih posledica’.43 I još odredjenije: "U
osnovi, mi moramo smanjiti potrošnju,
reprezentaciju, česta i nepotrebna putovanja po
zemlji i u inostranstvo, nepotrebno korišćenje
društvenih sredstava prevoza, što se odnosilo na
dvadeset i šest automobila korišćenih u privatne
svrhe, jer se na Kosovu to ne meri samo
materijalnim, već i moralnim i političkim
merilima.’44
S jedne strane, visok stepen autonomije,
širokogrudo dat šezdesetih i sedamdesetih godina,
42 D. Rusinow, Yugoslavia - A Fractured Federalism, Wilson Center Press,
washington, DC, 1988, str 71. 43 Rijindija, 29. Maj 1979. 44 RFE, Background Report/128, 7 June 1979.
174
nije zadovoljio albansko stanovnisstvo, niti je
obezbedio njegovu lojalnost jugoslovenskoj
federaciji. Sa druge strane, ulaganje ogromnih
sredstava u skupa postrojenja u području koje je
obilovalo radnom snagom i prirodnim bogatstvima, a
bilo siromašno kapitalom, bilo je jalovo: Slovenija
i Hrvatska su se žalile da veliki deo njihovog
dohotka odlazi na Kosovo čija privreda i dalje
zaostaje za jugoslovenskom , Kosovo se žalilo na
nepovoljne uslove razmene sa ovim razvijenim
republikama, kojima je Pokrajina jeftino prodavala
svoje sirovine i energiju , a skupo plaćala
njihove industrijske proizvode.45 Za vreme posete
Kosovu, 1975. godine, predsednik Tito je
pokrajinskim rukovodiocima rekao sledeće:"Pitanje
razvoja Kosova je pitanje svih. U osnovi, ubrzan
razvoj Kosova je u dugoročnom interesu razvijenijih
jugoslovenskih republika." Drugim rečima, bogatiji
delovi zemlje treba, u sopstvenom interesu, da dele
deo svojih viškova sa Kosovom.
Sedamdesetih godina, jugoslovensko društvo se u
većoj meri odvojilo od partijske države, ali su se
istovremeno privredne razlike u razvoju nacionalnih
pod-jedinica uvećale. Na Kosovu je nacionalni
dohodak po glavi stanovnika opao sa 48%
jugoslovenskog proseka u 1954. godini, na 33% u
1975. i 27% u 1980. godini.46 Rudarsko-metalurško-
hemijski kompleks Trepča, blizu Kosovske Mitrovice,
bio je u to vreme najveći industrijski kompleks na
Kosovu i zapošljavao je 21 000 radnika. Za razliku
od ranijih vremena, kada je proizvodila samo
sirovine, Trepča se sada sve više bavila preradom i
prozvodnjom gotovih proizvoda. Postrojenje je
smatrano presudnim za razvoj kosovske privrede.
Poljoprivredna produktivnost, s druge strane,ostala
je veoma niska. Jedan od razloga tome bilo je i
često usitnjavanje obradivih površina zbog cepanja
45 P.Simic, The Kosovo and Metohija Problem, Institut za medjunarodnu
politiku I privredu, Beograd, 1996, str. 10. 46 Rusinow, Yugoslavia - A Fractured Federalism, str. 70
175
velikih porodica, što je sprečavalo upotrebu
moderne poljoprivredne opreme. Kao i u Sandžaku i
delovima Bosne i Makedonije, drveni plug bio je
sasvim uobičajena pojava. Zbog toga su i prinosi
bili niski, a samim tim i akumulacija
kapitalaoskudna, a vladala je i nestašica
proizvoda. Suočeno sa niskim prinosom pšenice i
povećanim potrebama stanovništva, Kosovo se moralo
okrenuti drugim krajevima Jugoslavije i stranom
tržištu da bi obezbedilo prehrambene prizvode. Ali,
za uvoz hrane trebalo je trošiti preko potrebna
devizna sredstva, pogoršati platni bilans i uvećati
ekonomsku nestabilnost. Jedan američki turista na
Kosovu pričao je da je vidjao redove za hleb i
primetio kako ljudi na selu ponovo jedu kukuruzni
hleb, kao što su činili neposredno pre i posle
rata.47
Uzroci relativne zaostalosti Kosova bili su,
ne samo njegova nerazvijena privreda, već, pre
svega, pogrešno vodjena investiciona politika,
zakasnela i nedelotvorna ulaganja, nedostatak
odgovarajućih stručnjaka i opadajuća produktivnost
(za jednu trećinu niža od jugoslovenskog proseka).
Tokom niza godina, Kosovo je usmeravano na
takozvana dugoročna ulaganja (pre svega u
proizvodnju energije i sirovina) dok su
preradjivačka industrija i zanati zanemarivani.
Investicije nisu korišćene svrsishodno, a rast
industrijske proizvodnje je zaostajao.
Produktivnost rada je uporno bila niska , a
poljoprivredna proizvodnja je stagnirala. Sve to je
dovelo do gorućeg problema nezaposlenosti. Sa 67
000 nezaposlenih, 1980. godine, Kosovo je imalo
najveću stopu nezaposlenosti u Jugoslaviji koja je
iznosila 10.5%. Pritisak tako visoke
nezaposlenosti je ublažavan eksplozivnim razvojem
obrazovnih ustanova i obrazovanja uopšte. Mladi
ljudi su završavali srednje škole i fakultete sa
47 Pipa and Repishti, Studies on Kosovo, str. 141.
176
malim izgledima da nadju posao, što je dodatno
otežano njihovim nepoznavanjem drugih jezika, osim
albanskog. Svakako da je nedostatak radnih mesta
uglavnom proizlazio iz bezuzpešnog prilagodjavanja
obrazovanja potrebama privrede: i na Kosovu i
drugde u Jugoslaviji, mladi ljudi su se
opredeljivali za studije društvenih nauka.
Jaz koji je postojao izmedju razvijenosti
Kosova i ostalog dela Jugoslavije produbljavao se,
a napetost medju kosovskim Albancima je rasla. U
štampi je skoro svakodnevno izražavana zabrinutost
što se ubrzani privredni razvoj Kosova ne
ostvaruje prema predvidjanjima Beograda.
Demografska eksplozija je poništavala svaku korist
od privrednog razvoja,povećavajući broj izdržavanog
dela stanovništva koje nije privredjivalo, a oni
koji su bili zaposleni morali su da izdržavaju
mnogočlane porodice koje su ekonomski zavisile od
njih. Jedna od mnogih negativnih okolnosti u
Pokrajini bilo je zadovoljstvo kosovskog
rukovodstva situacijom, jer je ono bilo
usredsredjeno na neprestano traženje pomoći po
osnovu nerazvijenosti Kosova, a nije težilo da se u
većem stepenu oslanja na sopstvene snage, ili
udruživanju rada i sredstava. [to je više novca
priticalo, to se manje raspravljalo o prilikama u
Pokrajini. I zaista, o tome se ništa opširnije nije
znalo. Niko nije traižo da se polože računi zbog
pogrešno utrošenih sredstava, niti je bilo pomena o
načinima smanjivanja nataliteta.
Pred kraj sedamdesetih godina, postalo je
jasno da je "samoupravljanje" na Kosovu potpuno
zamrlo. Takozvani "tržišni socijalizam" je pre
uvećao nego otklonio razlike u privrednoj
razvijenosti izmedju Pokrajine i ostatka zemlje.
Slavljeno kao veliko dostignuće u socijalističkom
svetu, samoupravljanje je, u osnovi, bilo naopak
sistem zasnovan na "drusstvenoj svojini", što je
znaičlo da su radnici i njihovi saveti, a ne
država, bili vlasnici fabrika, a, u stvari, bilo
177
je teško odrediti šta ko poseduje.48 Jugoslovenski
ministar informacija Ismailj Bajra, Albanac sa
Kosova, je, 1979. godine, oštro kritikovao stanje
"kulturne saradnje medju različitim narodnostima" u
Jugoslaviji, zato što je "daleko ispod naših
stvarnih dostignuća i potreba naših narodnosti i
manjina".49 On je napisao:
"Kulturne, umetničke i naučne vrednosti naših
nacionalnih manjina i njihovih centara
nedovoljno su predstavljeni van Jugoslavije.
Samoizolacija nacionalnih kultura, kulturni
egotizam i hegemonizam, državni socijalizam i
spora samoupravna transformacija nacionalnih
kultura pojedinih narodnosti i manjina u
Jugoslaviji, samo su neki od negativnih faktora
koji onemogućavaju snažniju i permanentniju
kulturnu saradnju medju republikama, autonomnim
pokrajinama i narodnostima ’.50
Bajra je posredno zamerao Srbima zbog upotrebe
"nacional-šovinistikih" parola kojima se zagovara
"lažna odbrana svog naroda, što vodi u nacionalni
monolitizma pod vidom nacionalnog jedinstva koje
uklanja sve ideološke razlike." Naravno, ovaj pasus
može se tumačiti i kao samokritika, što i jeste bio
stav mnogih Albanaca na Kosovu.51
U oktobru 1979. godine, predsednik Tito posetio
je Kosovo peti i poslednji put (prethodno je tamo
bio 1950., 1967., 1971. i 1975. godine) i u
Prištini je rekao, unekoliko prekasno, kako
"Kosovo postaje briga Jugoslavije kao celine."52
Obećao je da će ostale republike, pre svega
Slovenija i Hrvatska, ulagati više u privredu
Kosova i da će tako ukupna privredna struktura
Kosova biti promenjena. Pa ipak, od njegove
prethodne posete, 1975. godine, kosovsko
48 Silber and Little, The Death of Yugoslavia, str.34 49 Borba, 27 april 1979. 50 Borba, 28 april 1979. 51 REF, BR/102, 8 maj 1979. 52 Komunist, Beograd, 19 oktobar 1979.
178
rukovodstvo je postalo sumničavo, pa je Titu rečeno
da same reči više nisu dovoljne i da treba da ih
zamene dela. Upozorili su da "se usporen tok
društveno-ekonomskig razvoja i razvoja samoupravnog
sistema negativno odražava na odnose medju
narodnostima na Kosovu’.53
Tito je priznao da je čak i tada Kosovo bilo
"suočeno sa rastućom aktivnošću raznih
nacionalista, iredentista, neprijateljski
raspoloženog sveštenstva i drugih ideoloških
neprijatelja". Svi oni imaju isti cilj, rekao je
on, a to je da "izazovu nezadovoljstvo medju
Albancima na Kosovu i nejedinstvo medju
višenacionalnim stanovništvom".54 Tito je obećao
ekonomsku pomoć Kosovu , posebno pošto je
jugoslovenski premijer, Veselin Djuranović, koji ga
je pratio na tom putu, priznao da je od 1975.
godine otvoreno samo četiri nove fabrike na
Kosovu.55
Krajem sedamdesetih godina, na Kosovu je
procvat doživljavala albanska nacionalna kultura, a
pravo školovanja na albanskom jeziku bilo je
zajamčeno od osnovne škole do fakulteta. Prema
rečima jednog profesora, Albanca, koji je predavao
na prištinskom Univerzitetu, dr. Hajredina Hodže,
Albanci su uživali više prava i povlastica nego
bezmalo ijedna manjinska grupa u svetu. U jednom
intervju, on je rekao:
“Posetio sam više od šezdeset zemalja i bio sam
na najvažnijim konferencijama održanim na ovu
temu u raznim krajevima sveta i čvrsto sam
uveren, na osnovu iskustva, da ni jedna
nacionalna manjina na svetu nije ostvarila
prava kakva uživa albanska narodnost u
socijalističkoj Jugoslaviji. Albanska narodnost
ima prava koja imaju nacije. Da navedem samo
53 Politika, 17 oktobar 1979 54 Komunist, 19 oktobar 1979. 55 RFE, BR /236, oktobar 1979.
179
jednu činjenicu: ona ima svoj univerzitet. Na
celom svetu samo Madjari u Rumuniji i [vedjani
u Finskoj imaju svoje univerzitete, a treba
reći da je Univerzitet u Prištini potpuno
nezavisan. Slini univerziteti u drugim zemljama
nemaju punu autonomiju.’56
Ako se uzmu u obzir nemiri koji će ubrzo izbiti
na Kosovu, ova izjava bila je previše optimistička.