-
Alan LightmanEinsteinovi snoviNaslov izvornika:Alan Lightman
EINSTEIN'S DREAMSO Alanu Lightmanu i Einsteinovim snovimaAlan
Lightman rodio se 1948. u Memphisu, u saveznoj dravi Tennesse, SAD.
Jedan je od
onih uspjenih ljudi za koje moemo rei da su ve u najranijoj
mladosti dali naslutiti kojim eim smjerom tei karijera. Piui
poeziju i izvodei fizikalne pokuse istovremeno, Lightman jeve kao
gimnazijalac potvrdio svoje talente i najavio da e svojim
djelovanjem cijeli ivotpremoivati razvalinu izmeu dva naoko
nepovezana podruja, prirodoznanstvenog iumjetnikog. Naavi se pred
izborom studija, kad je trebalo birati izmeu tog dvojeg, odluujese
za prirodne znanosti. Godine 1970. diplomirao je fiziku na
Sveuilitu u Princetonu te ubrzonakon toga, 1974. godine, obranio
doktorsku disertaciju iz podruja teorijske fizike naKalifornijskom
tehnolokom institutu. "Znam nekoliko znanstvenika koji su postali
knjievnici,ali ne znam ni za jednog knjievnika koji je postao
znanstvenik, pa mi se inilo da morampoeti karijeru kao znanstvenik,
a zatim se vratiti pisanju.", rekao je poslije, obrazlaui
izborglavnoga studijskog predmeta.
Kao znanstvenik, osim znanstvenoistraivakim radom i prouavanjem
filozofije znanosti,puno panje posveivao je pribliavanju znanosti
mladim generacijama studenata. Punih jedvanaest godina, od 1976. do
1988., predavao fiziku i astronomiju na Harvardovu sveuilitu.
Istovremeno je pisao i u asopisima
objavljivao eseje i kratke prie. U tom su mu razdoblju izale
dvije knjige tematski vezaneza podruje fizikalne znanosti, Problem
Book in Relativity and Gravitation {Knjiga o problemurelativiteta i
gravitacije, 1975.) i Radiative Processes in Astrophysics
{Radiacijskiprocesi uastrofizici, 1979.), te dvije knjige eseja i
pria, Time Travel and Papa Joe's Pipe {Putovanje uvremenu i lula
ocajoea, 1984.) i A Modem Day Yankee in a Connecti-cut Court
{SuvremeniYankee na sudu u Connecticutu, 1986.). Kad mu se 1989-
pruila prilika da dri predavanja izobaju podruja te da se tako
konano posveti objema svojim ljubavima, znanosti i
knjievnosti,napustio je mjesto predavaa na Harvardovu sveuilitu i
zaposlio se u Tehnolokom institutuu Massachusettsu kao docent
fizike i voditelj literarno-novinarskog studija. U istom institutu
radii danas, kao profesor na katedri humanistikih znanosti. Objavio
je u meuvremenu jo etiriknjige iz podruja fizikalne znanosti,
Origins: the Lives and Worlds of Modem Cosmologists{Podrijetlo:
ivoti i svjetovi modernih kozmologa, 1990.), Ancient Light. Our
Changing Vieiv ofUniverse {Nekadanje svjetlo. Na izmijenjen pogled
na svemir, 1991.), Great Ideas in Physics{Velike ideje fizike,
1992.) i Time for the Stars. Astronomy for the 1990s {Vrijeme
zvijezda.Astronomija 1990-ih, 1992.), te jednu zbirku eseja, Dance
for Tivo {Ples udvoje, 1996.). Za sveto je postigao bavei se
fizikom i astronomijom, nagraen je izborom u lanstvo
nekolikostrukovnih udruga, medu kojima su Ameriko fizikalno drutvo
te Amerika udruga za razvojprirodnih znanosti. Usto je lan Amerike
akademije znanosti i umjetnosti.
Ba kako je u mladosti isplanirao, dostigavi vrhunac u
znanstvenikoj karijeri, okrenuo seknjievnoumjetnikom stvaranju.
Djelujui na tom podruju, Lightman nastoji prevladati jazizmeu
znanosti i umjetnosti, koristei se tim medijem kako bi znanost
pribliio laicima.Objasnio je to u jednom od svojih intervjua,
rekavi: "Osjeam da je za veinu ljudi znanstvenakultura poput strane
zemlje. Uvijek sam uivao u piscima koji ive u nekoj drugoj kulturi,
kojunastoje pribliiti irokoj publici. Rushdie pie o Indiji, Garcia
Marquez pie o Latinskoj Americi iobojica prenose specifine
mentalitete. Osobito uivam itajui djelo dobrog knjievnika izdruge
kulturne sredine, koji me unosi u taj svijet. To je ono to bih ja
volio uiniti saznanstvenom kulturom." itanost njegovih djela
dokazuje da u tome i uspijeva.
-
Godine 1993- objavljuje knjigu Einstein'sDreams (Einsteinovi
snovi), koja, objavljena natridesetak stranih jezika, postaje
svjetskim bestselerom. Djelo se opire tradicionalnojklasifikaciji
pa ga je teko anrovski odrediti. Rije je o nizu vrlo kratkih,
poetinih priapovezanih motivima sna i vremena. Literarna je
stvarnost Einsteinovih snova dvoslojna. Prvi jesloj racionalan.
Ogranien je datumom i mjestom, smjeten je u 1905-godinu i u
vicarskigradi Bern. Fiksiran je povijesnom linou Alberta Einsteina,
tvorca teorije vremena, koji jedoista te iste godine u tom istom
gradu sanjao o vremenu, dovravajui svoju teorijurelativnosti. Ipak,
nisu njegovi snovi okosnica knjige. Sluei kao njegov okvir,
Einsteinovi susnovi tek neka vrsta alibija za drugi,
imaginarni sloj, koji ini svevremenska i sveprostorna stvarnost
u koju su zajedno uronjeniautor i itatelj. Lightman je taj koji nam
snovima o vremenu otvara vrata u trideset metaforinihsvjetova, u
kojima se vrijeme manifestira na trideset razliitih naina,
nepoznatih naemiskustvu i u suprotnosti s vrijedeim fizikalnim
zakonima. U njima tee samo vrijeme, sve ostalomiruje, pa radnje
gotovo da i nema. Na djelu je kontemplacija, promiljanje svjetova
za kojedokraja ostaje neizvjesno koliko su zapravo daleko od naeg,
te po emu je naa patnjadrugaija od patnje onih koji su u njima
zatoeni. I dok zbog pitanja koja ostaju bez odgovoraknjiga moe
djelovati zastraujue, istoom i ljepotom stila te jednostavnou i
lakoompripovijedanja ona istovremeno oputa i privlai, izazivajui
tako itatelja da je uvijek iznovauzima u ruke.
Nakon Einsteinovih snova, dosad su izale jo dvije Lightmanove
knjige, Good Benito(Dobri Benito, 1995.) i The Diagnosis
(Dijagnoza, 2000.).
UvodU jednoj udaljenoj arkadi est se puta oglasi sat s tornja, a
onda stane. Mlad mukarac
klone za svojim stolom. Doao je u ured u zoru, nakon jo jedne
burne noi. Kosa mu jenepoeljana, a hlae prevelike. U rukama dri
dvadeset zguvanih stranica, svoju novu teorijuvremena, koju e danas
potom poslati njemakom asopisu za fiziku.
Kroz sobu proletjee jedva ujni zvui grada. Boca s mlijekom
zazvei na ploniku. Podiuse rolete u prodavaonici u Marktgasse. Kola
s povrem polako se kreu ulicom. Mukarac iena govore ispod glasa u
oblinjem stanu. U blijedom svjetlu koje se probija kroz sobu,
radnise stolovi doimaju zasjenjenima i mekanima, poput velikih
uspavanih ivotinja. Osimmladieva radnog stola, koji je nakrcan
poluotvorenim knjigama, svih je dvanaest stolova odhrastovine
uredno pokriveno dokumentima ostavljenim od juer. Kad za dva sata
doe, svakic'e zaposlenik tono znati odakle poeti. Ali ovoga
trenutka, u ovom blijedom svjetlu,dokumenti na stolu nisu nita
vidljiviji od sata u uglu sobe ili tajniina stolca pokraj vrata.
Sveto se ovoga trenutka moe vidjeti, sjenoviti su obrisi stolova i
pogrbljeni lik mladoga ovjeka.
est sati i deset minuta, prema nevidljivu satu na zidu. Svake
minute neki novi predmetdobiva svoj oblik. Ovdje se pojavi
mesingani ko za papir. Ondje kalendar na zidu. Ovdjeobiteljska
fotografija, kutija sa spajalicama, tintarnica, pero. Ondje pisai
stroj, jakna prebaenapreko stolca. S vremenom iz none sumaglice
ovjeane po zidovima poinju sa svih stranaizranjati police s
knjigama. Police sadre biljenice s patentima. Jedan se patent
odnosi nanovi zupanik na builici sa zakrivljenim zupcima koji
smanjuju trenje. Drugi nudi elektrinitransformator koji odrava
stalni napon struje i kad ona varira. Trei pak opisuje pisai stroj
sasporim polugama koje otklanjaju buku. To je soba puna praktinih
ideja.
Vani se vrhovi Alpa poinju svjetlucati na suncu. Kasni je
lipanj. Brodar na rijeci Aareodvezuje svoj amac na vesla i otiskuje
se od obale, putajui struji da ga ponese nizAarstrasse do
Gerberngasse, gdje e dostaviti svoje rane jabuke i bobice. Pekar
dolazi u svojupekarnicu u Marktgasse, pali svoju pe na ugljen,
poinje mijeati brano i kvasac. Dvojezaljubljenih grle se na mostu
Nvdegg, gledajui eznutljivo dolje prema rijeci. Jedan mukarac
-
stoji na svom balkonu u Schifflaube, promatra ruiasto nebo. ena
koja ne moe zaspati,polako hoda niz Kramgasse zagledavajui se u
svaku mranu arkadu i itajui plakate napolusvjetlu.
U dugakom uskom uredu u Speichergasse, u sobi prepunoj praktinih
ideja, jo uvijekizvaljen u svom stolcu i s glavom na stolu sjedi
mladi izumitelj. Prolih je nekoliko mjeseci, odsredine travnja,
odsanjao toliko snova o vremenu. Snovi su mu obuzeli istraivanja.
Snovi suga izmorili, iscrpili ga toliko da ponekad ne zna je li
budan ili spava. No, sa snovima je gotovo.Od svih moguih pojavnosti
vremena, o kojima je tolike noi razmiljao, jedna ga je osvojila.To
ne znai da druge nisu mogue. Druge mogu postojati u drugim
svjetovima.
Mladi se mukarac mekolji u stolcu ekajui tipkaicu da doe, i
njeno pjevuiBeethovenovu Mjeseevu sonatu.
4. travnja 1905.Zamislite da je vrijeme zaobljena krivulja, koja
se vraa na svoje ishodite. Svijet se
ponavlja, precizno, bez kraja.Veina ljudi ne zna da e ponovno
proivjeti svoje ivote. Trgovci ne znaju da e uvijek
iznova sklopiti isti dobar posao. Politiari ne znaju da e u tim
vremenskim petljama urlati s istegovornice nebrojeno mnogo puta.
Roditelji uvaju u sjeanju prvi smijeh svoga djeteta kao daga nee
ponovno uti. Ljubavnici koji prvi put vode ljubav, srameljivo se
skidaju, iznenaujuise podatnim bedrima, njenim bradavicama. Kako bi
mogli znati da e se isu' pogled, isti dodirponoviti opet i opet i
opet, jednako onako kao i prije?
U Marktgasse se dogaa isto. Kako bi trgovci mogli znati da e se
svaki rukom izraenpulover, svaki izvezen rupi, svaki okoladni
bombon, svaki kompliciran kompas i sat vratiti nanjihov tand? U
sumrak trgovci odlaze kui svojim obiteljima ili u gostionicu na
pivo, veselopozdravljajui prijatelje u prolazu kroz nadsvodene
ulice, odnosei se prema svakom trenutkus ljubavlju i panjom, kao
prema nekom smaragdu koji posjeduju tek privremeno. Kako daznaju da
nita nije privremeno, ve da e se sve ponoviti? Ba kao to mrav koji
puzi poobrubu kristalnog svijenjaka ne zna da e opet doi tamo
odakle je krenuo.
U bolnici u Gerberngasse jedna se ena pozdravlja sa svojim muem.
On lei u krevetu izuri kroz nju kao kroz zrak. U posljednja mu se
dva mjeseca rak spustio i proirio od grla najetru, guterau i mozak.
Njegovo dvoje male djece sjede na jednom stolcu u uglu sobe i
bojese pogledati u svoga oca, njegove upale obraze i uvelu kou
starca. ena prilazi krevetu i ljubisvoga mua njeno u elo, ape mu -
zbogom - i brzo nestaje s djecom. Uvjerena je da je tobio
posljednji poljubac. Kako da zna da e vrijeme iznova poeti, da e se
ona opet roditi, dae ponovno ii u gimnaziju, da e izlagati svoje
slike u galeriji u Zurichu, da e ponovnosusresti svoga supruga u
maloj knjinici u Fribourgu, da e ponovno jednog toplog
srpanjskogdana ploviti s njim po jezeru Thun, da e ponovno roditi,
da e njezin suprug opet osam godinaraditi u ljekarni i jedne veeri
doi kui s nekakvom izraslinom u grlu, da e opet povratiti
ioslabjeti i zavriti u bolnici, u ovoj sobi, ovom krevetu, ovom
trenutku? Kako da ona to zna?
U svijetu u kojem se vrijeme kruno ponavlja, svaki e se stisak
ruke, svaki poljubac, svakoroenje, svaka rije ponoviti jednako kao
i prvi put. Ba kao i svaki trenutak u kojem dvaprijatelja prestaju
biti prijatelji, svaki put kada se obitelj razori zbog novca, svaka
zlobnaopaska izreena u svai izmeu supruga, svaka prilika onemoguena
zbog ljubomorenadreenog, svako neodrano obeanje.
Kako e se sve ponoviti u budunosti, tako se i sve to se sada
dogaa ve milijun putadogodilo u prolosti. Samo je nekolicina ljudi
u svakom gradu svjesna injenice da se sve vedogodilo u prolosti. To
su ljudi koji vode nesretne ivote i koji osjeaju da su se svi
njihovipogreni stavovi, djela i nesree ve dogodili u proloj
vremenskoj petlji. U gluho se doba noiti prokleti stanovnici bore
sa svojim plahtama jer se ne mogu odmoriti, obdareni tim kobnim
-
znanjem da ne mogu promijeniti niti jedno svoje djelo, ni
najmanju kretnju. Njihove e sepogreke ponoviti u ovom ivotu jednako
kao to su se ponovile u prolom. I upravo su tidvostruki nesretnici
jedini znak da je vrijeme petlja. Jer, kasno naveer u svakom gradu
prazneulice i balkoni odjekuju njihovim jadikovkama.
6. travnja 1905.U ovom je svijetu vrijeme poput protjecanja
vode, povremeno uzburkano komadiem
nanosa ili nekim prolaznim povjetarcem. Tu i tamo, pokoja
kozmika smetnja uzrokujeskretanje neke vremenske rjeice od matice i
ona nastavlja dalje protiv struje. Kada se takvoto dogodi, ptice,
tlo i ljudi uhvaeni u odvojeni pritok odjednom se nadu odneseni u
prolost.
Lako je prepoznati osobe koje su vraene natrag u prolo vrijeme.
Oni nose tamnu,neupadljivu odjeu i hodaju na prstima, nastojei ne
dati glasa od sebe, nastojei ne svinuti nitijednu vlat trave. Boje
se da bi svaka, i najmanja promjena koju oni uine u prolosti 17
mogla imati drastine posljedice za budunost.Upravo je sada, na
primjer, jedna takva osoba skutrena u sjeni arkada u Kramgasse
broj
19- udno mjesto za putnicu iz budunosti, ali eto je. Pjeaci
prolaze, zabulje se i nastavedalje. uurila se u uglu, a onda brzo
odgmizala preko ceste te se sakrila na drugom tamnommjestu, kod
broja 22. Preneraava je pomisao da bi mogla podii prainu ba kad e,
ovogapopodneva, 16. travnja 1905. izvjesni Peter Klausen ii u
ljekarnu u Spitalgasse. Klausen jesvojevrsni kico i mrzi kad mu je
odjea prljava. Ako mu praina uprlja odjeu, stat e i brinoje
oetkati, bez obzira ima li dogovor i eka li ga tko. Ako Klausen
dovoljno zakasni, modanee kupiti mast za svoju enu, koja se ve
tjednima ali na bol u nogama. U tom bi sluajuloe raspoloena
Klausenova ena mogla odluiti da ne ode na put na enevsko jezero. A
ako23. lipnja 1905- ne ode na enevsko jezero, nee sresti izvjesnu
Catherine d'Epinav kako eepristanitem na junoj obali i nee upoznati
Mile. d'Epinav sa svojim sinom Richardom. Zbogtoga se Richard i
Catherine nee vjenati 17. prosinca 1908., i Friedrich se nee roditi
8. srpnja1912. Friedrich Klausen nee postati otac Hansu Klausenu
22. kolovoza 1938., a bez HansaKlausena nikada se nee dogoditi
Europska unija 1979-
Ova ena iz budunosti, baena bez ikakva upozorenja u ovo vrijeme
i u ovaj prostor, sadaeli biti nevidljiva na svom tamnom mjestu u
Kramgasse broj 22, jer zna Klausenovu priu i jotisue drugih pria
koje ekaju da se dogode, a koje ovise o roenju djece, pokretima
ljudi nacesti, pjesmama ptica u odreenim trenucima, tono odreenom
poloaju stolaca, o vjetru.Skutrila se u sjeni i ne eli odvraati
poglede ljudi. uurila se i eka da je tijek vremena vratinatrag u
njezino vlastito vrijeme.
Ako putnik iz budunosti mora neto rei, on ne govori, ve tiho
jeca. Jedva istisne iproape neki zvuk. Mui se. Jer, ako napravi i
najmanju izmjenu bilo ega, moe unititibudunost. Istovremeno je
prisiljen biti svjedokom dogaaja u kojima ne sudjeluje i koje
nesmije mijenjati. Zavidi ljudima koji ive u svom vlastitom
vremenu, koji se mogu ponaati kakoele, ne vodei rauna o budunosti,
nesvjesni posljedica svojih djela. On ne moe djelovati.On je
nepokretan plin, duh, plahta bez due. On je izgubio svoju osobnost.
On je prognanikvremena.
Takvi jadni ljudi iz budunosti mogu se nai u svakom selu i
svakom gradu kako se skrivajupod strehama graevina, u podrumima,
ispod mostova, u naputenim poljima. Ne ispituju ih onadolazeim
dogaajima, o buduim brakovima, roenjima, financijama, izumima i
zaradamakoje se trebaju ostvariti. Umjesto toga, ale ih i preputaju
njima samima.
9. travnja 1905.Hladno je jutro u studenom i pao je prvi snijeg.
Jedan ovjek u dugaku konatom kaputu
stoji na svom balkonu na etvrtom katu u Kramgasse i promatra
fontanu Zahringer i bijeli snijegispod sebe. Na istoku se vidi
elegantan zvonik katedrale Svetog Vincenta, na zapadu
-
zakrivljen krov Zvtgloggeturma. Ali ovaj ovjek ne gleda ni na
istok ni na zapad. On bulji dolje umajuni crveni eiri ostavljen u
snijegu, i razmilja. Da ode do kue te ene u Fribourgu?Rukama zgrabi
metalni rukohvat ograde, pusti ga, pa ga opet zgrabi. Da li da je
posjeti? Da jeposjeti?
Odluuje da je vie nee vidjeti. Manipulativna je i kritina, ivot
bi mu s njom mogao bitijadan. Moda je on ionako ne zanima. I tako
odluuje vie se ne vidjeti s njom. Umjesto togadri se svog mukog
drutva. Puno radi u ljekarni, gdje jedva primjeuje efovu
asistenticu.Uveer s prijateljima ide u pivnicu u Kochergasse i pije
pivo, ui kako se radi fondue. Potom zatri godine upoznaje drugu enu
u prodavaonici odjee u Neuchatelu. Draga je. Nekolikomjeseci s njim
vodi ljubav vrlo, vrlo polako. Nakon godinu dana, ona se seli k
njemu u Bern.ive mirno, eu zajedno uz rijeku Aare, jedan su drugomu
suputnik i drug, i onda ostarezadovoljni.
U drugom svijetu taj ovjek u dugaku konatom kaputu odluuje da
mora opet vidjeti onuenu iz Fribourga. Jedva da je poznaje, mogla
bi biti manipulativna, kretnje joj odajuprevrtljivost, ali taj nain
na koji joj se lice smeka kada se smijei, ta vjeta uporaba rijei.
Da,on je mora opet vidjeti. Odlazi njezinoj kui u Fribourg, sjedi s
njom na kauu, uskoro osjetikako mu srce jako kuca, slomi se pri
pogledu na bjelinu njezinih ruku. Vode ljubav, glasno istrastveno.
Ona ga nagovori da se preseli k njoj u Fribourg. On naputa svoj
posao u Bernu izaposli se u poti u Fribourgu. Izgara od ljubavi za
njom. Svaki dan dolazi kui u podne. Jedu,vode ljubav, svaaju se,
ona se ali da treba vie novca, on se opravdava, ona ga
gadazdjelama, zatim ponovno vode ljubav, potom se on vraa u potu.
Ona prijeti da e ga ostaviti,ali ga ne ostavlja. On ivi za nju i
sretan je sa svojom tugom.
U treem svijetu on takoer odluuje da je mora opet vidjeti. Jedva
da je poznaje, mogla bibiti manipulativna i kretnje joj odaju
prevrtljivost, ali taj osmjeh, pa taj smijeh, ta vjeta
uporabarijei. Da, on je mora opet vidjeti. Odlazi njezinoj kuci u
Fribourg, susree je na vratima, piju ajza kuhinjskim stolom. Priaju
o njezinu poslu u knjinici, o njegovu poslu u ljekarni. Nakon
satvremena, ona govori da mora ii pomoi nekom prijatelju,
pozdravlja ga, potom se rukuju. Onputuje tih trideset kilometara
natrag u Bern, osjea se prazno dok vlakom putuje kui, dolazi usvoj
stan na etvrtom katu u Kramgasse, stoji na balkonu i bulji dolje u
majuni crveni eiriostavljen u snijegu.
Ova su se tri niza dogaaja doista dogodila, istovremeno. Jer, u
ovom svijetu vrijeme ima tridimenzije, kao i prostor. Ba kao to se
neki predmet moe pomicati u tri meusobno okomitasmjera, koja
odgovaraju horizontalnom, vertikalnom i longitudinalnom, jednako
tako svakipredmet moe sudjelovati u tri meusobno okomite budunosti.
Svaka se budunost kree urazliitom vremenskom smjeru. Svaka je
budunost stvarna. U svakom se trenutku odluke, biloposjetiti enu u
Fribourgu ili kupiti novi kaput, ovaj svijet dijeli na tri svijeta,
u kojem su ljudiuvijek isti, ali su im sudbine razliite. I tako
nastaje nebrojeno mnogo svjetova.
Neki olako shvaaju odluke, opravdavajui to injenicom da e se sve
mogue odlukeostvariti. Kako da netko bude odgovoran za svoje
postupke u takvom svijetu? Drugi misle da seo svakoj odluci mora
detaljno i predano razmisliti, da bi bez tog predanja nastao kaos.
Takvi suljudi zadovoljni to ive u kontradiktornim svjetovima, sve
dok znaju razlog za svaki od tihsvjetova.
24. travnja 1905.U ovom svijetu postoje dva vremena. Postoji
mehaniko vrijeme i postoji tjelesno vrijeme.
Prvo je nepokolebljivo i kruto kao kakvo masivno eljezno njihalo
koje se klati naprijed, natrag,naprijed, natrag. Drugo se vrpolji i
krivuda kao kakva hitra riba u zaljevu. Prvo ne posustaje,ono je
unaprijed odreeno. Drugo se putem predomilja.
Mnogi su uvjereni da mehaniko vrijeme ne postoji. Kad prou
pokraj divovskoga sata u
-
Kramgasse, ne vide ga, kao to ni ne uju njegovu zvonjavu dok
alju pakete u Postgasse ilidok eu medu cvijeem u Rosengartenu. Na
zapeima nose svoje satove, ali samo kaoukrase ili zbog uljudnosti
prema onima koji su im ih poklonili. Nemaju satove u svojim
kuama.Umjesto toga sluaju otkucaje svoga srca. Osjeaju ritam svog
raspoloenja i svojih elja.Takvi ljudi jedu kad su gladni, idu na
posao u klobuarsku trgovinu ili u ljekarnu bez obzira nato kad su
se probudili, vode ljubav u svako doba dana. Takvi se ljudi smiju
na pomisao omehanikom vremenu. Oni znaju da se vrijeme pomie na
mahove. Oni znaju da se vrijemeteko probija s teretom na leima kad
ure u bolnicu s ranjenim djetetom ili kad prolaze pokrajsusjeda
kojeg su uvrijedili. Jednako tako znaju da vrijeme uas nestaje s
vidika ako dobro jedus prijateljima ili kada ih hvale ili kad lee u
naruju neke tajne ljubavi.
Ima i onih koji vjeruju da njihova tijela ne postoje. Oni ive
prema mehanikom vremenu.Ustaju u sedam sati ujutro. Ruaju u podne,
a veeraju u est. Na dogovore stiu na vrijeme,tono prema satu. Vode
ljubav izmeu osam i deset naveer. Rade etrdeset sati
tjedno,nedjeljne novine itaju nedjeljom, ah igraju utorkom uveer.
Kad im kri u elucu, pogledajuna sat da vide je li vrijeme jela. Kad
im postane dosadno na koncertu, gledaju na sat iznadpozornice kako
bi vidjeli kad e doi vrijeme da krenu kui. Oni znaju da tijelo nije
rezultatdivlje magije, ve zbir kemikalija, tkiva i ivanih poticaja.
Misli nisu nita vie doli elektrinivalovi u mozgu. Seksualno
uzbuenje nije nita vie od dotoka kemikalija do odreenihivanih
zavretaka, tuga nita vie doli malo kiseline paralizirane u malom
mozgu. Ukratko,tijelo je stroj, podvrgnut istim zakonima
elektriciteta i mehanike kao i bilo koji elektron
ili sat. Tako o tijelu moramo govoriti jezikom fizike, a ako
tijelo govori, onda to jedino govorete mnogobrojne poluge i sile.
Tijelu se zapovijeda, a ne slua ga se.
elite li udahnuti svjeeg zraka uz rijeku Aare, vidjet ete dokaze
obaju svjetova u jednome.Brodar mjeri svoju poziciju u mraku brojei
sekunde ostavljene u struji vode. - Jedan, tri metra.Dva, est
metara. Tri, devet metara. - Njegov glas sijee tamu u jasnim i
odrjeitim slogovima.Ispod stupa uline svjetiljke na mostu Nvdegg
stoje dva brata koja se nisu vidjela godinu dana,smiju se i piju.
Zvono s katedrale Svetog Vincenta otpjeva deset puta. Za nekoliko
sekundisvjetla stanova uz Schifflaube zatrepere i nestaju kao
savreno mehaniziran odgovor, kaoizvodi euklidske geometrije. Leei
na obali rijeke, dvoje zaljubljenih lijeno pogledavaju u
zrak,probueni udaljenom crkvenom zvonjavom iz bezvremenog sna,
iznenaeni to je ve stiglano.
Gdje se ova dva vremena sastaju, oaj. Gdje ova dva vremena idu
zasebnim putovima,zadovoljstvo. Jer, udesno je da odvjetnik,
medicinska sestra ili pekar mogu ivjeti u bilo kojemod ovih dvaju
vremena, ali ne u oba. Svako je vrijeme istinito, ali te istine
nisu iste. 25
26. travnja 1905.U ovome je svijetu odmah jasno da je neto udno.
Ni u dolinama ni na ravnicama nema
nijedne kue. Svi ive u planinama.U neko su doba u prolosti
znanstvenici otkrili da vrijeme protjee to sporije to smo dalje
od sredita zemlje. Uinak je beznaajan, ali ga svejedno moemo
mjeriti izuzetno osjetljiviminstrumentima. im je ta pojava postala
poznatom, vei se broj ljudi, koji su silno eljeli ostatimladi,
preselio u planine. Sad su sve kue izgraene na Domu, Matterhornu,
Monte Rosi i nadrugim planinama. Nemogue je prodati stambeni
prostor bilo gdje drugdje. Mnogi nisuzadovoljni samo time da
jednostavno smjeste svoj dom na nekoj planini. Kako bi
dobilimaksimalan uinak, svoje su kue izgradili na stupovima. Vrhovi
su planina svuda po svijetunaikani ovakvim kuama kao kakvim
gnijezdima, te iz daljine izgledaju kao jato nekihdebelih ptica
koje stoje na dugakim mravim nogama. Ljudi koji su najvie eljeli
ivjetinajdue, izgradili su svoje kue na najviim stupovima. Doista,
neke se kue uzdiu do polamilje na svojim drvenim nogama, tankim kao
vreteno. Visina je postala status. Kad neka osoba
-
gleda odozdo sa svoga kuhinjskog prozora prema susjedu, ona
misli da se tom susjedu neetako brzo ukoiti zglobovi kao njoj, da
susjed nee izgubiti kosu prije nje, da se nee naboratiprije nje, da
nee tako rano izgubiti elju za romantikom. Jednako tako, osoba koja
gleda doljeprema nekoj drugoj kui, odbacuje njezine stanare kao ve
potroene, slabe i kratkovidne.Neki se hvale da su cijelog svog
ivota ivjeli na visini, da su roeni u najvioj kui nanajviem vrhu
planine i da se nikad nisu sputali. Oni slave svoju mladost pred
ogledalima igoli eu po balkonima.
Katkad neki vaan posao prisili ljude da sidu iz svojih kua. Tada
to ine u urbi, hitajuiniza svoje visoke ljestve prema zemlji, pa
niz neke druge ljestve ili dolje prema dolini, obavljajusvoje
poslove i vraaju se to je prije mogue svojim kuama ili na neko
drugo visoko mjesto.Znaju da sa svakim korakom nanie vrijeme tee
neto malo bre i oni poinju starjeti netoranije. Ljudi na razini
zemlje nikad ne sjede. Oni tre dok nose svoje poslovne torbe ili
ivenenamirnice. Jedan se mali broj stanovnika svakoga grada prestao
brinuti o tome stare li nekolikosekundi bre od svojih susjeda. Ove
pustolovne due svako malo silaze u nii svijet nanekoliko dana,
ljenare ispod drvea koje raste u dolini, nehajno plivaju u jezerima
koja leena toplijim visinama, valjaju se po ravnoj zemlji. Jedva da
pogledavaju na svoje satove, neznaju reci je li ponedjeljak ili
etvrtak. Kada drugi ure mimo njih i podsmjehuju im se, oni sesamo
smijee.
S vremenom su ljudi zaboravili razlog zato je ono vie bolje. No,
svejedno su nastaviliivjeti na planinama, izbjegavati uleknute
predjele to su vie mogli, nastavili su uiti svojudjecu da preziru
drugu djecu iz nizina. Podnose hladnou planine po navici i uivaju u
tojneudobnosti kao dijelu svoga odgoja. ak su sami sebe uvjerili da
je rijedak zrak dobar zanjihova tijela pa su, slijedei tu logiku,
otili na otre dijete, odbijajui sve osim najpauinastijehrane.
Konano, to je stanovnitvo postalo tanko poput zraka, koato i
ostarjelo prije vremena.
28. travnja 1905.ovjek ne moe proetati ulicom, popriati s
prijateljem, ui u neku zgradu, neobavezno
lutati ispod lukova stare arkade od pjeenjaka, a da ne susretne
neki instrument vremena.Vrijeme je vidljivo posvuda. Tornjevi sa
satom, runi satovi, crkvena zvona dijele godine umjesece, mjesece u
dane, dane u sate, sate u sekunde, i svaki idui interval vremena
mariraza onim prije njega u savrenu slijedu. A iza svakog pojedinog
sata, ogromno stratitevremena, koje se protee kroz cijeli svemir,
odreuje zakon vremena za sve jednako. U ovomsvijetu sekunda uvijek
traje sekundu. Vrijeme ide naprijed izvanrednom odmjerenou,
uvijektono istom brzinom na svakom uglu svemira. Vrijeme je
bezgranian vladar. Vrijeme jeapsolutno.
Svakog se popodneva graani Berna sastaju na zapadnom dijelu
Kramgasse. Tamo uetiri minute do tri Zvtgloggeturm iskazuje poast
vremenu. Visoko na vrhu tornja klaunovipleu, pijetli kukuriu,
medvjedi sviraju frulicu i bubnjeve. Njihovi su mehaniki pokreti i
zvukoviprecizno sinhronizirani s okretanjem zupanika, koji su pak
nadahnuti savrenstvom vremena.Tono u tri sata masivno zvono odzvoni
tri puta, ljudi provjeravaju svoje satove i vraaju se usvoje urede
u Speichergasse, svoje prodavaonice u Marktgasse, na svoje farme
iza mostovarijeke Aare.
Vjernici vide vrijeme kao dokaz Boga. Jer, naravno, nita nije
moglo biti stvoreno savrenobez Stvoritelja. Nita ne moe biti
univerzalno, a da ne bude boansko. Svi su apsoluti dioJednog
Apsoluta. A gdje se mogu pronai apsoluti, tamo je i vrijeme
apsolutno. Tako su etikifilozofi smjestili vrijeme u sredite svog
vjerovanja. Na vrijeme se poziva kad se prosuuje obilo emu. Vrijeme
prua jasan uvid za raspoznavanje dobra od zla.
U prodavaonici posteljine u Amthausgasse jedna ena pria s
prijateljicom. Ova je upravoizgubila posao. Dvadeset je godina
radila kao slubenica u Bundeshausu i zapisivala
-
rasprave. Uzdravala je svoju obitelj, a sad je otputena i ivi s
kerkom, koja jo uvijek ide ukolu, i muem, koji svako jutro provodi
dva sata na zahodu. Ravnateljica, masna i grotesknagospoda, jedno
joj je jutro dola rei da do sutradan isprazni svoj radni stol.
Prijateljica uprodavaonici slua bez rijei, uredno slae stolnjak
koji je upravo kupila, mie koni spulovera ene koja je upravo
izgubila posao. Dvije se prijateljice dogovaraju za aj
sutradanujutro u deset sati. Deset sati. Sedamnaest sati i pedeset
tri minute od ovog asa. ena koja jeupravo izgubila posao nasmijeila
se sad prvi put nakon nekoliko dana. U svojim mislimazamilja zidni
sat u kuhinji kako otkucava svaku sekundu izmeu sada i sutra u
deset, bezprekida, bez savjetovanja, sinhronizirano kao i slian
takav sat u domu njezine prijateljice. Udvadeset minuta do deset
sutra ujutro ova e ena obui al, rukavice i kaput te odetati
nizSchifflaube, prijei preko mosta Nvdegg i nastaviti dalje do
ajane u Postgasse. S druge stranegrada, u petnaest minuta do deset
njezina e prijateljica izai iz svoje kue u Zeughausgasse iuputiti
se u prema istom mjestu. U deset e se sati sresti. Srest e se u
deset sati.
Svijet u kojem je vrijeme apsolutno, svijet je utjehe. Dok je
kretanje ljudi nepredvidljivo,kretanje vremena je predvidljivo. Dok
se u ljude moe sumnjati, u vrijeme se ne moe sumnjati.Dok ljudi
mozgaju, vrijeme tee naprijed bez okretanja unatrag. U kafiima, u
zgradama vlade,u brodovima na enevskom jezeru ljudi gledaju na
svoje satove i pouzdaju se u vrijeme kaosvoje utoite. Svaka osoba
zna da je negdje zabiljeen trenutak kad se rodila, trenutak kad
jeprohodala, trenutak njezine prve strasti, trenutak kad se
oprostila od svojih roditelja.
3. svibnja 1905.Zamislite svijet u kojem su uzrok i posljedica
hiroviti. Ponekad uzrok prethodi posljedici, a
ponekad posljedica uzroku. Ili moda uzrok uvijek lei u prolosti,
dok je posljedica ubudunosti, a budunost i prolost su
isprepletene.
Sa Bundesterrasse prua se zanimljiv pogled: dolje rijeka Aare, a
iznad nje Bernske Alpe.Jedan ovjek upravo sad stoji tamo, odsutno
prazni svoje depove i plae. Prijatelji su ga bezrazloga ostavili.
Nitko ga vie ne zove, ni s kim se ne nalazi na veeri ili pivu u
gostionici, nitkoga vie ne poziva svojoj kui. Dvadeset je godina
bio savren prijatelj svojim prijateljima,dareljiv, zainteresiran,
blag, odan. to se moglo dogoditi? Tjedan dana nakon ovog trenutkana
terasi, isti se ovjek poinje odvratno ponaati, vrijeati svakoga,
nositi smrdljivu odjeu,krtariti s novcem, ne doputati da itko doe u
njegov stan u Laupenstrasse. to je od ovogauzrok, a to posljedica,
to budunost, a to prolost?
U Ziirichu je Vijee nedavno odobrilo stroge zakone. Puanstvu se
ne smiju prodavatipitolji. U bankama i trgovinama moraju se
provesti revizije. Svi se putnici, kad ulaze u Zurichbrodom preko
rijeke Limmat ili eljeznikom linijom Selnau, moraju pretraiti
zbogkrijumarenja robe. Graanska je vojska udvostruena. Mjesec dana
nakon racije, Zurichslamaju najgora zloinaka djela u njegovoj
povijesti. Usred dana ubojstva na Weinplatzu,kraa slika iz
Kunsthausa, pijanevanje na crkvenim klupama Munsterhofa. Nisu li
ovazloinaka djela na krivom mjestu u vremenu? Ili su moda novi
zakoni bili akcija, a nereakcija?
Jedna mlada ena sjedi blizu fontane u Botanischer Gartenu.
Dolazi ovamo svake nedjeljekako bi uivala u mirisu bijelih ljubica
sloena cvijeta, mousnih rua, ruiastih vrtnihkaranfila. Odjednom joj
se srce vine, ona pocrveni, krene bojaljivim korakom, bez ikakva
serazloga razveseli. Nakon nekoliko dana upoznaje jednog mladia i
obuzima je ljubav. Nisu liova dva dogaaja povezana? Ali kojom
udnovatom vezom, kakvim pomakom vremena,kakvom obrnutom
logikom?
U ovom su neuzronom vremenu znanstvenici bespomoni. Njihove
pretpostavke postajupostpostav-kama. Njihove jednadbe postaju
dokazima, njihova logika nelogikom.Znanstvenici postaju
nepromiljeni i gunaju kao kakvi kockari koji se ne mogu prestati
kladiti.
-
Znanstvenici postaju lude, ne zato to su razumni, nego zato jer
je svemir nerazuman. Ili tomoda nije zato jer je svemir nerazuman,
nego jer su oni razumni. Tko bi mogao rei to je odtoga tono u
jednom neuzronom svijetu?
U ovom su svijetu umjetnici radosni. Nepredvidljivost je ivot
njihovih slika, njihove glazbe,njihovih romana. Oni uivaju u
nepredvienim stvarima, dogaajima bez objanjenja i bezveze s
prolou.
Veina je ljudi nauila kako ivjeti i proivjeti svaki trenutak.
Njihova je teorija da nemarazloga razglabati o prolosti ako je
nejasan utjecaj prolosti na sadanjost. A ako sadanjosttek neznatno
utjee na budunost, sadanja se djela i dogaaji ne moraju odmjeravati
sobzirom na njihove posljedice. Zapravo, svaki je in otok u
vremenu, prosuuje ga se premanjemu samom. lanovi obitelji ne tjee
umirueg ujaka zbog mogueg nasljedstva, nego zatoto ga u tom
trenutku vole. Zaposlenike ne zapoljavaju zbog njihovih dobrih
ivotopisa, vezbog toga to su ostavili dobar dojam na razgovoru.
Zaposlenici koje ugnjetavaju efovi,odgovaraju na svaku uvredu, bez
straha za vlastitu budunost. To je svijet nagona. To je
svijetiskrenosti. To je svijet u kojem svaka izgovorena rije
vrijedi samo u tom trenutku, svaki pogledima samo jedno znaenje,
nijedan dodir nema ni prolosti ni budunosti, svaki je
poljubacneposredan.
4. svibnja 1905.Veer je. Dva para, vicarski i engleski, sjede za
svojim uobiajenim stolom u blagavaonici
hotela San Murezzan u St. Moritzu. Svake se godine u lipnju
nalaze ovdje radi kupanja idruenja. Mukarci su privlani sa svojim
crnim kravatama i irokim pojasevima, a ene lijepe usvojim veernjim
haljinama. Konobar prelazi preko finog drvenog poda i prima
njihovenarudbe.
- ini mi se da e vrijeme sutra biti lijepo - kae ena s brokatom
u kosi.- To e biti pravo olakanje - kimaju glavom ostali. - Stvarno
je puno ugodnije kupati se kad
je sunano. Iako to moda i nije vano. - anse Laganog Trkaa su
etiri prema jedan uDublinu - kae admiral. - Kladio bih se na njega
da imam novca - namigne eni.
- Evo, kod mene moe dobiti pet prema jedan ako si za igru - kae
drugi mukarac.ene prije veere lome svoja peciva, mau ih maslacem i
paljivo sputaju noeve na rub
tanjuria za maslac. Mukarci dre na oku ulazna vrata.- Svia mi se
ipka na ubrusima - kae ena s brokatom u kosi. Uzme svoj ubrus i
odmota
ga, a onda ponovno zamota.- Svake godine to kae, Josephine - kae
druga ena uz smijeak.Ruak stie. Za veeru danas imaju jastoga a la
Bordelaise, paroge, odrezak i bijelo vino.- Kako je tvoj peen? -
pita ena s brokatom gledajui supruga.- Izvrsno. A tvoj?- Malo je
prezainjen. Kao i proli tjedan.- Nego, Admirale, kakav je odrezak?-
Nikad nisam odbio dobar komad govedine veselo odvrati admiral.- Ne
bi se reklo da ste proboravili puno vremena u smonici ove godine -
kae drugi
mukarac. - Niste dobili ni kilograma od prole godine, ili ak u
proteklih deset godina.- Moda vi ne primjeujete, ali ona primjeuje
-kae admiral i pokae na suprugu.- Moda grijeim, ali mi se ini kao
da je u sobama ove godine neto vei propuh - kae
admiralova ena. Drugi kimaju glavom i nastavljaju jesti jastoga
i odrezak.-Ja uvijek najbolje spavam u hladnim sobama, ali ako je
propuh, probudim se kaljui.- Navucite plahtu preko glave - kae
druga ena. Admiralova ena potvrdi, ali ostaje
zbunjena.- Zavucite glavu pod plahtu i propuh Vam nee smetati -
ponovi duga ena. - Meni se to
-
uvijek dogaa u Grindekvaldu. Prozor mi je pokraj kreveta. Mogu
ga ostaviti otvorenim ako seprekrijem plahtom preko nosa. Tako se
zatitim od hladnoga zraka.
ena s brokatom u kosi namjesti se na svom stolcu, premjesti noge
pod stolom.Stie kava. Mukarci se povlae u sobu za puenje, ene na
pletenu ljuljaku vani na
velikoj verandi.- I, kako je posao u odnosu na lani? - pita
admiral.- Ne mogu se poaliti - ree drugi mukarac, ulijevajui si
konjak.- Djeca?- Narasla za ovih godinu dana.Na verandi se ene
ljuljaju i gledaju u no.I upravo je jednako tako u svakom hotelu, u
svakoj kui, u svakom gradu. Jer, doista, u
ovom svijetu vrijeme prolazi, ali se gotovo nita ne dogaa.
Jednako se malo dogodi od godinedo godine, kao od mjeseca do
mjeseca, od dana do dana. Ako su vrijeme i tijek dogaajajedno te
isto, onda se vrijeme gotovo ne pomie. Ako vrijeme i dogaaji nisu
isto, onda su toljudi koji se gotovo ne pomiu. Ako neka osoba u
ovom svijetu nema nikakvih ambicija, onanesvjesno pati. Ako osoba
ima ambicije, onda pati svjesno, ali veoma polako.
MeuigraEinstein i Besso lagano koraaju niz Speichergasse u kasno
popodne. Mirno je doba dana.
Trgovci sputaju svoje rolete i iznose bicikle. S prozora na
drugom katu jedna majka zove kerda doe kui i pripremi veeru.
Einstein objanjava svom prijatelju Bessu zbog ega eli spoznati
vrijeme, ali mu ne govorinita o svojim snovima. Uskoro e biti u
Bessovoj kui. Ponekad Einstein ostaje i na veeri, paMileva mora doi
po njega, vukui za sobom njihovo malo dijete. To se obino dogaa
kadEinsteina obuzme neki novi projekt, kao sada, pa cijelo vrijeme
za veerom trza nogom podstolom. Einstein se naginje prema Bessu,
koji je takoer niskog rasta, i govori - elim razumjetivrijeme jer
se elim pribliiti Staromu.
Besso kima odobravajui. No, postoje problemi na koje ga Besso
upozorava. Kao prvo,moda Stari nije zainteresiran da se priblii
svojim stvorenjima, bila ona inteligentna ili ne. Kaodrugo, ne mora
biti da je znanje jednako blizini. Kao tree, ovaj bi projekt o
vremenu mogao bitiprezahtjevan za jednog
dvadesetesto-godinjaka.
S druge pak strane, Besso smatra da je njegov prijatelj u stanju
provesti sve. Ove je godineEinstein vec zavrio svoj doktorat,
dovrio jedan rad o fotonima i jedan o Brownovu gibanju.Sadanji
projekt, koji je zapravo zapoeo kao istraivanje elektriciteta i
magnetizma, zahtijevaobi, kako je jednog dana Einstein iznenada
objavio, novo promiljanje vremena. Besso jezapanjen Einsteinovom
ambicijom.
Besso nakratko ostavlja Einsteina samoga s njegovim mislima.
Razmilja to je Annaskuhala za veeru i gleda niz pokrajnju ulicu
kako se na rijeci Aare srebrni amac ljeska naniskom suncu. Dok
dvojica mukaraca hodaju, koraci im jee po krupnim oblucima
kolnika.Poznaju se jo od studentskih dana u Zurichu.
- Dobio sam pismo od brata iz Rima - kae Besso. - Dolazi u
posjet na mjesec dana. Annaga voli jer joj uvijek dijeli
komplimente na raun njezina izgleda. -Einstein se odsutno smijei.
-Neu se moi viati s tobom nakon posla dok mi je brat ovdje. Hoe li
se snalaziti?
- to? - pita Einstein. - Neu se moi puno viati s tobom dok mi je
brat ovdje - ponoviBesso. - Hoe li se snalaziti sam?
- Naravno - ree Einstein. - Ne brini se za mene. Otkad ga Besso
poznaje, Einstein jeoduvijek bio sam sebi dovoljan. Obitelj mu se
stalno selila dok je odrastao. Oenjen je kao iBesso, ali gotovo da
nikamo ne ide sa svojom enom. ak se i kod kue, usred noi
znaoduljati od Mileve i otii u kuhinju kako bi izraunavao dugake
stranice jednadbi, koje bi
-
zatim idui dan u uredu pokazivao Bessu.Besso znatieljno promatra
svog prijatelja. Za takvu se samotnu i zatvorenu osobu elja za
blizinom doima udnom.8. svibnja 1905.Smak svijeta dogodit e se
26. rujna 1907. Svi to znaju.U Bernu je ba kao i u drugim veim i
manjim gradovima. Godinu dana prije kraja, kole
zatvaraju svoja vrata. emu uiti za budunost kad je ona tako
kratka? Prezadovoljna to je sakolom zauvijek gotovo, djeca se
igraju skrivaa pod arkadama u Kramgasse, tre nizAarstrasse i bacaju
abice po rijeci, troe novie na pepermint bombone i druge
stakie.Roditelji ih putaju da rade to hoe.
Mjesec dana prije kraja, poslovi se privode kraju. Bundeshaus
zavrava sa svojimraspravama. Zgrada federalnog telegrafa u
Speichergasse zapada u tiinu. Jednako tako itvornica satova u
Laupenstrasse i mala tvornica pokraj mosta Nvdegg. Komu trebaju
trgovina iindustrija kad je ostalo tako malo vremena?
U kafiima na otvorenom u Amthausgasse ljudi sjede, pijuckaju
kavu i neusiljenorazgovaraju o svojim ivotima. Osloboenje ispunjava
zrak. Upravo sada, na primjer, jednaena smeih oiju razgovara sa
svojom majkom o tome kako su u njezinu djetinjstvu, dok jemajka
radila kao velja, malo vremena provodile zajedno. Sad planiraju put
u Luzern. Ugurate dva ivota u ovo malo vremena to je preostalo. Za
drugim stolom mukarac pria prijateljuo omraenom efu koji je esto
spavao s njegovom enom u uredskoj garderobi nakon radnogvremena i
koji mu je prijetio otkazom ako on ili njegova ena budu pravili
probleme. ega bi sesada trebao bojati? Ovaj je ovjek sredio raune
sa svojim pretpostavljenim i pomirio se sasvojom enom. Konano u
miru sa sobom, ispruio je noge i puta da mu pogled luta
ponadAlpa.
U pekarnici u Marktgasse pekar debelih prstiju stavlja tijesto u
pe i pjeva. Ovih su danaljudi pristojni kad naruuju kruh. Smijee se
i odmah plaaju, jer novac gubi na vrijednosti.Brbljaju o svojim
izletima u Fribourg, o ugodno provedenom vremenu u sluanju pria
vlastitedjece, o dugim popodnevnim etnjama. ini se da nemaju nita
protiv toga to e uskoro bitismak svijeta, jer svi dijele istu
sudbinu. U jednomjesenom svijetu vlada jednakost.
Jedan se dan prije kraja svijeta ulice uzburkavaju smijehom.
Susjedi koji nikada nisurazgovarali, pozdravljaju se kao
prijatelji, svlae sa sebe odjeu i kupaju se u fontanama. Drugiskau
na glavu u rijeku Aare, nasmrt umorni nakon plivanja lee u gustoj
travi uz rijeku i itajupoeziju. Odvjetnik i potar koji se nikad
prije nisu vidjeli, hodaju rukom pod ruku krozBotanischer Garten,
smijee se pri pogledu na ciklame i astre, priaju o umjetnosti i
bojama.Kakve veze imaju njihova nekadanja zvanja? U jednodnevnom
svijetu oni su jednaki.
U sjeni pokrajnje ulice, neto udaljene od Aarbergergasse, jedan
se mukarac i enanaslanjaju na zid, piju pivo i jedu dimljenu
govedinu. Zatim e ga ona povesti u svoj stan.Udana je za nekog
drugog, ali ve godinama eli ovog ovjeka, i sad e, na posljednji
danovoga svijeta, zadovoljiti svoje elje.
Nekoliko dua tri ulicama inei dobra djela, pokuavajui ispraviti
ona loa iz prolosti.Jedino oni imaju neprirodan osmjeh.
Jednu minutu prije smaka svijeta svi se okupljaju ispred
Kunstmuseuma. Mukarci, ene,djeca oblikuju ogroman krug i dre se za
ruke. Nitko se ne pomie. Nitko nita ne govori. Vladaapsolutna
tiina, tako da svatko moe uti otkucaje srca onoga s lijeve ili
desne strane. Ovo jeposljednja minuta svijeta. U apsolutnoj tiini
svjetlost obasjava ljubiasti encijan u vrtu s donjestrane cvijeta,
te on zasja na tren, a onda se postupno izgubi medu ostalim
cvijeem. Igliastolie aria iza muzeja njeno zatitra kako se vjetri
provlai kroz drvee. Jo dalje, iza ume,rijeka Aare odraava sunevo
svjetlo, lomei svjetlost na svakom uzbibanom dijelu svoje
-
povrine. Na istoku se toranj Svetoga Vincenta uzdie u nebo,
crven i vitak, sa ziem finimpoput ila na kakvu listu, a tamo gore
Alpe, velike i tihe s vrhovima prekrivenim snijegom,mijeaju bijelu
i ljubiastu boju. Jedan oblak lebdi na nebu. Vrabac lepra. Nitko ne
govori.
U posljednjoj sekundi izgleda kao da su svi, drei se za ruke,
skoili s vrha Topaza. Krajse pribliava kao to se munjevito
pribliava tlo. ikti hladan zrak, tijela postaju besteinska.Tihi
horizont razjapio je svoje nekoliko milja iroke eljusti, a ispod
njega sve se blie i blieobruava ogroman snjeni pokriva, da obujmi
ovaj ruiasti krug ivota.
10. svibnja 1905.Kasno je poslijepodne i sunce se nakratko
ugnijezdilo u snjenu kotlinu na Alpama, vatra
na ledu. Dugake zrake svjetlosti steru se s planina, prelaze
preko spokojnoga jezera, bacajusjenke na grad ispod sebe.
Na mnogo naina taj je grad jedinstvena cjelina. Smreka, ari i
arola bor tvore njenugranicu prema sjeveru i zapadu, dok su povie
naranasti ljiljani, ljubiasti encijani i alpskizvonii. Na panjacima
blizu grada pase stoka kako bi se dobio maslac, sir, okolada.
Malatekstilna tvornica proizvodi svilene tkanine, razne vrpce,
pamunu odjeu. Crkveno zvonozvoni. Miris dimljene govedine ispunjava
ulice i prolaze.
Kada se bolje pogleda, taj grad ini mnogo dijelova. Jedna etvrt
ivi u petnaestom stoljeu.U njoj su katovi kua od grubog kamena
povezani vanjskim stubama i galerijama, dok gornjizabiti zjape
otvoreni vjetrovima. Mahovina raste izmeu kamenih ploa na oplati
krovova. Drugije dio sela slika osamnaestog stoljea. Peeni je
crijep uglavljen na krovovima ravnih linija.Crkva ima ovalne
prozore, lode na konzolama, ograde od granita. Trei dio
odraavasadanjost, s arkadama uz svaku ulicu, metalnim rukohvatima
na balkonima i fasadama odfinog pjeenjaka. Svaki je dio sela vezan
uz razliito vrijeme.
U ovo bi kasno poslijepodne, u ovih nekoliko trenutaka, dok se
sunce ugnijezdilo u jednojsnjenoj kotlini na Alpama, ovjek mogao
sjediti pokraj jezera i kontemplirati o kakvoivremena. Hipotetski
govorei, vrijeme bi moglo biti njeno ili grubo, bodljikavo ili
svilenkasto,vrsto ili mekano. Ali u ovom se svijetu dogodilo da je
vrijeme ljepljivo. Dijelovi se grada lijepeza neki trenutak u
povijesti i ne mogu van. Jednako se tako pojedinci lijepe za neki
trenutak izsvog ivota i ne mogu ga se osloboditi.
Upravo sada jedan ovjek u kui pod planinom razgovara s
prijateljem. Govori o svojimkolskim danima u gimnaziji. Njegove
pohvalnice i svjedodbe iz matematike i povijesti vise nazidovima,
portske medalje i trofeji zauzimaju police s knjigama. Ovdje je na
stolu fotografijanjega kao kapetana maevalakog tima, kako ga grle
drugi mladii, koji su u meuvremenuotili na fakultet, postali
inenjeri i bankari te se oenili. Tamo je u komodi njegova odjea
odprije dvadeset godina; maevalaka majica i hlae od tvida, koje su
sad malo preuske u struku.Prijatelj, koji ve godinama pokuava
upoznati ovog mukarca sa svojim prijateljima, pristojnoodobrava
glavom i pokuava disati u ovoj majunoj sobi.
U drugoj kui jedan mukarac sjedi sam za svojim stolom
postavljenim za dvoje. Prije desetgodina sjedio je ovdje, nasuprot
svomu ocu, i nije mu uspio rei da ga voli. Pretraivao je pogodinama
svoga djetinjstva u potrazi za nekim trenutkom bliskosti, sjeajui
se veeri u kojimabi tihi starac sjedio sam sa svojom knjigom, i
nije mu uspio rei da ga voli, i nije mu uspio reida ga voli. Stol
je postavljen s dva tanjura, dvije ae, dvije vilice, kao i one
posljednje noi.ovjek poinje jesti, ali ne moe jesti, pa
nekontrolirano zarida. Nikada mu nije rekao da gavoli.
U treoj kui jedna ena blago promatra fotografiju svoga sina,
mladog, nasmijeenog ipametnog. Pie mu na odavno zastarjelu adresu i
zamilja da od njega dobiva vesela pisma.Kad joj sin pokuca na
vrata, ona se ne javlja. Kad je sin, nateena lica i staklenih oiju,
dozivana prozor da mu da novac, ona ga ne uje. Kad joj sin, posrui,
ostavlja poruke, molei je da
-
se nadu, ona te poruke neotvorene baca. Kad njezin sin stoji u
noi ispred njezine kue, onarano odlazi u krevet. Ujutro gleda
njegovu fotografiju i pie prekrasna pisma na odavnozastarjelu
adresu.
Jedna usidjelica gleda lice mladia koji ju je nekad volio, u
ogledalu svoje spavae sobe,na stropu pekarnice, na povrini jezera,
na nebu. Tragedija je ovoga svijeta to nitko nijesretan, bio
zalijepljen za vrijeme boli ili radosti. Tragedija je ovoga svijeta
to je svatko sam.Jer, ivot prolosti ne moe sudjelovati u
sadanjosti. Svaka osoba koja se zalijepi u vremenu,zalijepi se
sama. .
svibnja 1905.U etnji po Marktgasse moe se vidjeti prekrasan
prizor. Trenje u kutijama na tandovima
stoje poredane, eiri su kod klobuara uredno posloeni, cvijee na
balkonima aranirano usavrenoj simetriji, na podu pekarnice nema
niti jedne mrvice, na krupnim kockama kolnikaispred mljekarnice
nema prolivenog mlijeka. Nita nije mimo svoga mjesta.
Kad veselo drutvo napusti restoran, stolovi su uredniji nego
prije. Kad vjetar njeno puekroz ulicu, ulica ostaje pometena, smee
i praina odlaze na rub grada. Kad valovi vodeudaraju o obalu, obala
se obnavlja. Kad lie opada s drvea, ono se poput ptica poreda
uoblik slova V. Kad oblaci oblikuju lica, zadravaju takav oblik.
Kad lula zadimi sobu, dimodjedri u kut sobe, ostavljajui za sobom
ist zrak. Boja balkona izloenih kii i vjetru svremenom postaje sve
sjajnija. Zvuk groma ini da se razbijena vaza opet uoblii,
dapolomljeni dijelovi skoe tono na isto mjesto gdje trebaju biti i
da se spoje. Miomiris kola scimetom u prolazu se pojaava, a ne
nestaje kad ona prou.
Izgledaju li ovi dogaaji udno?U ovome svijetu protjecanje
vremena donosi sve vei red. Red je zakon prirode, univerzalni
trend, kozmiki smjer. Ako je vrijeme strijela, strijela je
usmjerena prema redu. Budunost jeobrazac, organizacija,
integracija, intenzifikacija; prolost je sluajnost,
konfuzija,dezintegracija, raspad.
Filozofi uvjeravaju da bi bez trenda prema redu vremenu
nedostajao smisao. Budunost sene bi razlikovala od prolosti. Slijed
bi dogaaja bio tek mnotvo sluajnih scena iz tisuuromana. Povijest
bi bila mutna, poput magle koja se uveer uvlai u kronje
stabala.
U takvom svijetu ljudi u neurednim kuama samo lee u krevetu i
ekaju da prirodne sileodguraju prainu s prozorskih klupica i
izravnaju cipele u njihovim ormariima. Ljudi sneorganiziranim
poslovnim ivotom mogu biti na izletu, dok im se kalendari
organiziraju,sastanci ugovaraju i rauni sreuju. Ruevi za usne, etke
i pisma mogu se gurnuti u torbicu sazadovoljstvom da e se
automatski sami posloiti. Vrtovi se nikad ne moraju istiti, korov
nikadplijeviti. Radni stolovi prema kraju dana postaju sve
uredniji. Odjea s poda od prole veeriujutro lei sloena na stolcu.
Izgubljene se sokne pojavljuju.
Ako se grad posjeti u proljee, moe se vidjeti jo jedna udna
slika. U proljetno vrijemeljudima dojadi red u njihovim ivotima. U
proljee ljudi u svojim kuama nakupljaju otpad.Unose u kuu blato,
lome stolce i razbijaju prozore. Na Aarbergergasse, ili u bilo
kojojstambenoj etvrti i ulici, u proljee se moe uti zvuk lomljave
stakla, vikanje, urlanje, smijeh. Uproljee se ljudi nalaze u
nedogovoreno vrijeme, pale svoje rokovnike, bacaju svoje
satove,piju kroz no. Ovakvo se histerino ponaanje nastavlja do
ljeta, kad se ljudima vraa zdravrazum i smisao za red.
14. svibnja 1905.Postoji mjesto gdje vrijeme miruje. Kapi kie
nepokretno vise u zraku. Njihala sata
nepomino stoje u zamahu. Psi podiu njuku i neujno zavijaju.
Pjeaci su zamrznuti napranjavim ulicama, njihove noge podignute kao
da vise na koncima. Arome datulja, manga,korijandera i kumina lebde
u zraku.
-
Kako se putnik iz bilo kojeg smjera pribliava ovamo, kree se sve
sporije i sporije. Otkucajisrca sve su mu rjei i rjei, disanje se
usporava, temperatura mu pada, misli mu nestaju, svedok ne doe do
mrtvog sredita i ne stane. Jer, to je sredite vremena. Iz ovoga se
mjestavrijeme iri u koncentrinim krugovima -
miruje u sreditu, polako se ubrzava na veim promjerima.Tko bi
hodoastio prema sreditu vremena? Roditelji s djecom i ljubavnici.I
tako se na mjestu gdje vrijeme miruje mogu vidjeti roditelji kako
su epali svoju djecu u
zamrznutom zagrljaju iz kojega ih nikad nee pustiti. Prelijepa
mlada ki plavih oiju i plavekose nikad se nee prestati smijeiti kao
to se sad smijei, nikad nee izgubiti njean ruiastsjaj na obrazima,
nikad se nee naborati ili umoriti, nikad nee biti povrijeena, nikad
neezaboraviti to su je roditelji nauili, nikad nee imati misli za
koje njezini roditelji ne znaju,nikad nee upoznati zlo, nikad nee
rei svojim roditeljima da ih ne voli, nikad nee otii izsvoje sobe s
pogledom na ocean, nikad nee prestati dodirivati svoje roditelje
kao to to sadaini.
Na mjestu gdje vrijeme miruje, mogu se vidjeti i ljubavnici kako
se ljube u sjenama zgrada,u zamrznutom zagrljaju iz kojeg nikad nee
izai. Voljena osoba nikad nee maknuti ruke izpoloaja u kojem su
sada, nikad nee vratiti narukvicu sjeanja, nikad nee otputovati
dalekood svoje voljene osobe, nikad se nee dovesti u opasnost
rtvujui se, nikad nee propustitipokazati svoju ljubav, nikad nee
postati ljubomorna, nikad se nee zaljubiti u nekog drugog,nikad nee
izgubiti strast ovog trenutka.
Mora se imati na umu da su ove figure osvijetljene tek slabanim
crvenim svjetlom, jersvjetlo gotovo da nestaje u sreditu vremena,
njegove se vibracije usporavaju kao eho uogromnim kanjonima, njegov
se intenzitet smanjuje do blijedoga sjaja krijesnica.
Oni koji su tik do samog sredita, doista se i miu, ali brzinom
ledenjaka. Prolazak eljemkroz kosu mogao bi trajati cijelu godinu,
a poljubac moda njih tisuu. Dok se uzvrati osmjeh, uvanjskom
svijetu prou cijela godinja doba. Dok se zagrli dijete, sagrade se
mostovi. Dok seizgovori zbogom, srue se i zaborave gradovi.
A oni koji se vraaju u vanjski svijet... Djeca munjevito brzo
rastu, zaboravljaju stoljetnezagrljaje svojih roditelja, koji su za
njih trajali tek nekoliko sekundi. Djeca postaju odrasli, ivedaleko
od svojih roditelja, ive u svojim vlastitim kuama, stjeu svoje
navike, podnose bol,stare. Djeca proklinju svoje roditelje jer su
ih pokuali zauvijek zadrati, proklinju vrijeme zbogsvoje naborane
koe i promuklih glasova. Ova, sad stara djeca takoer ele zaustaviti
vrijeme,ali u drugom vremenu. Oni ele zamrznuti svoju djecu u
sreditu vremena.
Ljubavnici koji se vraaju, saznaju da su im prijatelji davno
nestali. Na kraju krajeva, prolisu cijeli ljudski vjekovi. Kreu se
u svijetu koji ne prepoznaju. Ljubavnici koji se vraaju, i daljese
grle u sjeni zgrada, ali im se zagrljaji sad ine praznima i
usamljenima. Uskoro zaboravljajuobeanja dana prije nekoliko
stoljea, koja su za njih trajala tek nekoliko sekundi.
Postajuljubomorni, ak i medu strancima, govore si rune stvari, gube
strast, razdvajaju se, stare iostaju sami u svijetu koji ne
poznaju.
Neki kau da je bolje ne pribliavati se sreditu vremena. ivot je
posuda tuge, ali ga jeplemenito ivjeti, a bez vremena nema ivota.
Drugi se s tim ne slau. Oni bi radije imalivjenost zadovoljstva, ak
i kad bi ta vjenost bila zaahurena i smrznuta poput leptiraizloenog
u vitrini.
5. svibnja 1905.Zamislite svijet u kojem vremena nema. Samo
slike.Dijete na morskoj obali oarano prvim pogledom na ocean. ena
koja stoji u zoru na svom
balkonu, njezina rasputena kosa, njezina ovjeena svilena
spavaica, njezine bose noge,njezine usne. Zakrivljen luk arkade
blizu fontane Zahringer u Kramgasse, pjeenjak i eljezo.
-
ovjek koji sjedi u tiini svoje radne sobe, drei u ruci
fotografiju ene, bolan izraz na njegovulicu. Orao tekavac uokviren
na nebu, njegova raskriljena krila, suneve zrake prodiru mu
krozperje. Djeak koji sjedi u praznom auditoriju, srce mu luduje
kao da je na pozornici. Otiscistopala u snijegu na otoku, zimi.
Brod na vodi, nou, njegova svjetla nejasna u daljini, poputmale
crvene zvijezde na crnom nebu. Zakljuan ormari s tabletama. List na
podu, u jesen,crven i zlatan i sme, njean. ena koja ui u grmlju,
eka pokraj kue svoga mua s kojimvie ne ivi, s kojim mora
razgovarati. Lagana kia u proljetni dan, u etnji koja e
bitiposljednja etnja mladia u mjestu koje voli. Praina na
prozorskoj klupici. tand s paprikamau Marktgasse, utim, zelenim i
crvenim. Matterhorn, nazupen vrh bjeline koji stri u istoplavetnilo
neba, zelena dolina i kolibe. Uica igle. Rosa na listovima,
kristalna, prelijeva sepoput opala. Majka na svom krevetu, plae,
miris bosiljka u zraku. Dijete na biciklu u KleineSchanze, smijeei
se smijekom cijelog ovjeanstva. Toranj molitve, visok
osmerokut,otvoren balkon, ozbiljan, okruen orujem. Para koja se
uzdie s jezera u rano jutro. Otvorenakomoda. Dvojica prijatelja u
kafiu, svjetlost svjetiljke obasjava lice jednog prijatelja, drugi
je usjeni. Maka koja gleda kukca na prozoru. Mlada ena na klupici,
ita pismo, suze sree unjezinim zelenim oima. Veliko polje omeeno
cedrom i smrekom. Duboko prodiranje sunevesvjetlosti kroz prozor u
kasno poslijepodne. Masivno drvo oboreno, korijeni koji stre u
zrak,kora, grane jo uvijek zelene. Bjelina jedrilice s vjetrom u
leda, jedra naduta poput krilaogromne bijele ptice. Otac i sin sami
u restoranu, otac tuan, bulji u stolnjak. Ovalni prozor spogledom
na polja puna sijena, drvena kola, krave, zeleno i ljubiasto u
poslijepodnevnojsvjetlosti. Razbijena boca na podu, smea tekuina po
pukotinama, ena crvenih oiju. Staracu kuhinji koji kuha doruak
svomu unuku, djeak koji se zagledao kroz prozor u bijelo
obojenuklupu. Pohabana knjiga to lei na stolu pokraj priguene
svjetiljke. Bjelina na vodi dok serazbija val noen vjetrom. ena
mokre kose lei na kauu, dri za ruku ovjeka kojeg vienikad nee
vidjeti. Vlak s crvenim vagonima na velikom kamenom mostu s
otmjenim lukovima,ispod njega rijeka, sitne tokice koje
predstavljaju kue u daljini. estice praine lebde usunevoj
svjetlosti kroz prozor. Tanka koa na sredini vrata, dovoljno tanka
da se vidipulsiranje krvi ispod nje. Mukarac i ena goli, obgrljeni
jedno oko drugoga. Plave sjenedrvea na punom mjesecu. Vrh planine i
jak, postojan vjetar, dolina se stere na sve strane,sendvii s
govedinom i sirom. Dijete koje se izmie oevu udarcu, oeve usnice
stisnute odljutnje, dijete ne razumije. Strano lice u ogledalu,
sivilo oko sljepooica. Mladi koji dri telefon,zapanjen onim to uje.
Obiteljska fotografija, roditelji mladi i oputeni, djeca u
kravatama ihaljinama, smiju se. Slaba svjetlost daleko kroz gutik
drvea. Crvenilo zalaska sunca. Ljuskajajeta, bijela, krhka,
neslomljena. Plava kapa izbaena na obalu. Rue, odrezane i
preputenerijeci ispod mosta, francuski dvorac povrh nje. Crvena
kosa ljubavnice, divlje, vragolaste,obeavajue. Ljubiaste latice
irisa koji dri mlada ena. Soba sa etiri zida, dva prozora,
dvakreveta, stolom, svjetiljkom, dvoje ljudi crvena lica, suze.
Prvi poljubac. Planeti uhvaeni uprostoru, oceani, tiina. Kapljica
vode na prozoru. Namotano ue. uta etka.
20. svibnja 1905.Pogled na napuene tandove u Spitalgasse pria
svoju priu. Kupci neodluno hodaju od
jednog do drugog tanda, otkrivajui to pojedini trgovci prodaju.
Ovdje je duhan, ali gdje jezrno goruice? Ovdje je eerna repa, ali
gdje je bakalar? Ovdje je kozje mlijeko, ali gdje jesasafras? Oni
nisu turisti u svom prvom posjetu Bernu. Oni su graani Berna. Nitko
se ne moesjetiti da je prije dva dana kupio okoladu u Ferdinandovoj
prodavaonici na broju 17, iligovedinu u prodavaonici delikatesa Hof
na broju 36. Svaka se prodavaonica i njezinispecijaliteti moraju
iznova pronai. Mnogi hodaju s planovima grada, koji svoje
vlasnikeusmjeravaju od jedne arkade prema drugoj, u gradu u kojem
ive cijeli svoj ivot, u ulici kojomprolaze ve godinama. Mnogi
hodaju s biljenicama, kako bi zabiljeili ono to su nauili dok
-
im je to jo nakratko u glavama. Jer, u ovom svijetu ljudi nemaju
pamenje.Kad doe vrijeme da se na kraju dana vrati kui, svaka osoba
pogleda u svoj adresar da
vidi gdje stanuje. Mesar, koji je danas odvalio nekoliko
neprivlanih odrezaka u svojemjednodnevnom mesarenju, otkriva da mu
je dom u Nageligasse na broju 29- Burzovni meetar,ije je
kratkotrajno poznavanje trita proizvelo neke uspjene investicije,
ita da sad ivi uBundesgasse na broju 89- Kad doe kui, svaki mukarac
pronalazi svoju enu i djecu kakoekaju na vratima, predstavlja im
se, pomae oko veere, djeci ita prie. Jednako tako, svakaena koja se
vrati s posla upoznaje svoga mua, djecu, namjetaj, svjetiljke,
tapete, uzorke naporculanu. Kasno naveer, mu i ena ne ostaju za
stolom kako bi porazgovarali o dogaajimaprotekloga dana, o koli
svoje djece, o bankovnom raunu. Umjesto toga, oni se smijee
jednodrugomu, osjeaju toplu krv, ugodnu bol izmeu nogu, kao kad su
se prije petnaest godina prviput sreli. Pronalaze svoju spavau
sobu, posrui mimo obiteljskih fotografija koje neprepoznaju, i
provode strastvenu no. Jer, samo su navika i sjeanje ono to
otupljuje fizikustrast. Bez sjeanja, svako je jutro prvo jutro,
svaki poljubac i dodir prvi.
Svijet bez sjeanja svijet je sadanjosti. Prolost postoji samo u
knjigama, u dokumentima.Da bi upoznao samoga sebe, svaki ovjek nosi
svoju Knjigu ivota, u kojoj je ispisana povijestnjegova ivota.
itajui te stranice svakoga dana, on ponovno moe saznati identitet
svojihroditelja, je li roen u visokom ili niskom drutvenom staleu,
je li u koli bio dobar ili lo dak, jeli ita postigao u svome ivotu.
Bez svoje Knjige ivota, svaka je osoba tek
fotografija,dvodimenzionalni lik, duh. U kafiima u zelenilu
Brunngasshaldea moe se uti bolan krikovjeka koji je upravo proitao
da je jednom ubio nekog ovjeka, mogu se uti uzdasi enekoja je
upravo otkrila da joj je udvarao princ, iznenadno hvalisanje ene
koja je saznala da jeprije deset godina bila studentica s najboljim
ocjenama na fakultetu. Neki u sumrak provodesate za stolom, itajui
svoju Knjigu ivota; drugi mahnito ispunjavaju jo neispisane
stranicedananjim dogaajima.
S vremenom Knjiga ivota svakoga pojedinca toliko odeblja da se
ne moe itati u cijelosti.Tada dolazi odabir. Stariji mukarci i ene
mogu itati ranije stranice, kako bi upoznali sebedok su bili mladi;
ili mogu itati s kraja kako bi upoznali sebe u kasnijim
godinama.
Neki su sasvim prestali itati. Oni su napustili prolost. Oni su
odluili da nije vano jesu lijuer bili bogati ili siromani,
obrazovani ili neuki, ponosni ili skromni, zaljubljeni ili prazna
srca- nita nije vanije od injenice da im sada blag vjetar mrsi
kosu. Ti vas ljudi gledaju ravno uoi i vrsto vam stiu ruku. Ti
ljudi hodaju gipkim korakom svoje mladosti. Ti su ljudi
nauiliivjeti u svijetu bez sjeanja.
22. svibnja 1905.Zora. Magla boje lososa lebdi nad gradom, noena
dahom rijeke. Sunce eka iza mosta
Nvdegg, baca svoja dugaka, pocrvenjela koplja preko Kramgasse do
divovskog tornja kojimjeri vrijeme, i osvjetljuje donju stranu
balkona. Zvukovi jutra huje ulicama poput mirisa kruha.Jedno se
dijete budi i plae za svojom majkom. Roleta potiho pucketa kad
klobuar stie usvoju prodavaonicu u Marktgasse. Neki motor cvili na
rijeci. Dvije ene potiho priaju ispodarkade.
Dok se grad rastapa kroz maglu i no, moe se vidjeti udan prizor.
Ovdje je stari mostnapola zavren. Ondje je kua mimo svojih temelja.
Ovdje ulica zaokree na istok bez ikakvarazloga. Tamo je banka
smjetena usred trnice povrem. Donji vitrai na Sv. Vincentuprikazuju
religiozne teme, gornji se pak grubo pretvaraju u prikaz Alpa u
proljee. Jedan ovjekurno hoda prema Bundeshausu, odjednom staje,
podie ruke prema glavi, uzbueno netovie, okree se i uri u suprotnom
smjeru.
Ovo je svijet promijenjenih planova, iznenadnih mogunosti,
neoekivanih vizija. Jer, uovom svijetu vrijeme ne tee jednolino, ve
na mahove, pa stoga ljudi imaju nepostojane slike
-
budunosti.Kad se majci iznenada ukae slika gdje e joj ivjeti
sin, seli se ne bi li mu bila to blie.
Kad graditelj vidi neko budue trgovako mjesto, svoju cestu
zakree u tom smjeru. Kad seneka djevojica na tren vidi kao
cvjearica, odluuje ne ii na fakultet. Kad mladi dobije vizijuene
koju e oeniti, on je eka. Kad odvjetnik uhvati sliku sebe u odori
suca u Ziirichu,naputa svoj posao u Bernu. I doista, kakvog ima
smisla nastavljati sadanjost ako se vidjelabudunost?
Za one koji su imali svoje vizije, ovo je svijet zajamenog
uspjeha. Vrlo je malo projekatakoji su zapoeti, a ne slue
unapreenju karijere. Ne ide se esto na putovanja koja ne vodedo
grada sudbine. Malo je sklopljenih prijateljstava koja nee ostati
prijateljstva u budunosti.Malo se strasti troi uzalud.
Za one koji nisu imali nikakvu viziju, ovo je svijet pasivnog
iekivanja. Kako da se netkoupie na fakultet, ako ne zna koje je
njegovo budue zanimanje? Kako da netko otvori ljekarnuu Marktgasse,
ako bi slina trgovina mogla bolje poslovati u Spitalgasse? Kako
voditi ljubav smukarcem, ako on moda ne ostane vjeran? Ti ljudi
veinu dana prespavaju i ekaju svojuviziju.
Tako se u svijetu kratkih prizora iz budunosti rijetko to
riskira. Oni koji su vidjelibudunost, ne trebaju riskirati, a oni
koji jo uvijek nisu vidjeli budunost, ekaju svoju vizijubez
riskiranja.
Tek nekolicina onih koji su se osvjedoili o svoju budunost, ine
sve to mogu kako bi jeizmijenili. ovjek odlazi ureivati vrtove
muzeja u Neuchatelu nakon to se vidio kao odvjetniku Luzernu. Mladi
kree na odvaan put jedrilicom sa svojim ocem nakon vizije da e mu
otacuskoro umrijeti od sranih tegoba. Mlada si ena doputa da se
zaljubi u jednog ovjeka, iakoje vidjela da e se udati za drugoga.
Ti ljudi u sumrak stoje na svojim balkonima i viu da sebudunost moe
izmijeniti, da su tisue budunosti mogue. S vremenom vrtlaru u
Neuchateludojadi teak rad za malu nadnicu i postaje odvjetnik u
Luzernu. Otac umire od srane bolesti, anjegov se sin mrzi jer nije
prisilio oca da ostane u krevetu. Mladu enu naputa ljubavnik i
onase udaje za mukarca s kojim pati u svojoj samoi.
Komu je bolje u ovome svijetu hirovita vremena? Onima koji su
vidjeli svoju budunost i kojiive samo jedan ivot? Ili onima koji
nisu vidjeli svoju budunost i ekaju kako bi poeli ivjetisvoj ivot?
Ili onima koji ne priznaju budunost i ive dva ivota?
29. svibnja 1905.Mukarac ili ena iznenada baeni u ovaj svijet
morali bi se izmicati pred kuama i
zgradama. Jer, sve je u pokretu. Kue i stanovi, montirani na
kotaima, voze se nagnuti na bokkroz Bahnhofplatz i jure probijajui
se kroz Marktgasse, a njihovi stanari viu s prozora nadrugom katu.
Pota ne ostaje u Postgasse, ve leti gradom na tranicama, poput
vlaka. NitiBundeshaus ne stoji mirno u Bundesgasse. Posvuda zrak
samo bruji i buci zvucima motora iputovanja. Kad ovjek u osvit dana
izae kroz svoja vrata, tek to je krenuo, ve juri, hvatazgradu svog
ureda, uri uz i niz stepenice, radi za stolom koji se vrti u krug,
na kraju danagalopira kui. Nitko ne sjedi pod drvetom s knjigom,
nitko ne gleda u valie na jezercu, na selunitko ne lei u dubokoj
travi. Nitko ne miruje.
emu takva opsjednotost brzinom? U ovom svijetu vrijeme prolazi
sporije ljudima upokretu. I tako svi putuju velikom brzinom, kako
bi dobili na vremenu.
Uinak brzine nije uoen do izuma motora s unutarnjim izgaranjem i
poetaka brzogprometovanja. 8. rujna 1889- gospodin Randolph Whig od
Surrevja vozio je velikom brzinomsvoju punicu u London u svom novom
motornom vozilu. Na svoju je veliku radost stigao zaupola manje
vremena od oekivanog, a konverzaciju jedva da je zapoeo, te se
odluiopozabaviti tim fenomenom. Nakon to je objavljeno njegovo
istraivanje, nitko vie nije iao
-
sporo. Budui da je vrijeme novac, financijski razlozi diktiraju
da svaka meetarska kua, svakatvornica, svaka prodavaonica ivenih
namirnica moraju stalno putovati to je bre mogue,kako bi postigle
prednost pred svojim suparnicima. Takve su zgrade opremljene
divovskimpogonskim motorima i nikad ne miruju. Njihovi motori i
radilice bue puno glasnije od opreme iljudi unutar njih.
Usto, kue se ne prodaju samo prema veliini i dizajnu, ve i prema
brzini. Jer, to kuabre putuje, to sporije otkucavaju sati unutar
nje i to je vie vremena na raspolaganju njezinimstanarima. Ovisno o
brzini, ovjek u brzoj kui moe po danu dobiti nekoliko minuta u
odnosuna svoje susjede. Ova se opsjednutost brzinom nastavlja i
nou, kad se dragocjeno vrijememoe izgubiti ili dobiti, dok se
spava. Nou su ulice sasvim osvijetljene kako bi kue koje
semimoilaze izbjegle sudare, koji su uvijek fatalni. Nou ljudi
sanjaju 0 brzini, o mladosti, omogunostima.
U ovom svijetu velike brzine sporo se shvatila samo jedna
injenica. Loginom jetautologijom efekt kretanja posve relativan.
Jer, kad se dvoje ljudi mimoiu na ulici, svaki onogdrugog zamjeuje
u pokretu, ba kao to ovjek u vlaku vidi da mimo njegova prozora
letidrvee. Jednako tako, kad se dvoje ljudi mimoidu na ulici,
svakomu se ini da onom drugomvrijeme prolazi sporije. Svakomu se
ini da onaj drugi dobiva na vremenu. Ovaj reciprocitetizluuje. Jo
pak vie izluuje to da to se bre putuje mimo susjeda, ini se da
susjed putujebre.
Frustrirani i maloduni, neki su ljudi prestali gledati van kroz
svoje prozore. S navuenimroletama, nikad ne znaju kako se brzo kreu
oni, a kako njihovi susjedi i suparnici. Ujutroustaju, kupaju se,
jedu pletenicu sa unkom, rade za svojim radnim stolom, sluaju
glazbu,razgovaraju sa svojom djecom, vode zadovoljne ivote.
Neki zastupaju miljenje da samo divovski toranj sa satom u
Kramgasse otkucava tonovrijeme, da jedino on miruje. Drugi pak
ukazuju na to da je ak i divovski sat u pokretu kad segleda s
rijeke Aare, ili s oblaka.
MeuigraEinstein i Besso sjede ispred kafia u Amthausgasse. Podne
je i Besso je uspio nagovoriti
prijatelja da izau iz ureda i udahnu malo svjeega zraka.- Ne
izgleda ba dobro - kae Besso. Einstein slegne ramenima, gotovo kao
da mu je
neugodno. Prolaze minute, ili moda samo sekunde.- Napredujem -
kae Einstein.- Vidi se - ree Besso, zabrinuto prouavajui tamne
podonjake ispod prijateljevih oiju.
Mogue je da je Einstein opet prestao jesti. Besso se sjea kad je
on sam izgledao kaoEinstein sada, ali iz drugog razloga. Bilo je to
u Ziirichu. Bessov je otac iznenada umro, usvojim ranim
etrdesetima. Besso, koji se nikad nije slagao s ocem, osjeao je
duboku alost ikrivnju. Njegovo je studiranje trenutano stalo. Na
Bessovo iznenaenje, Einstein ga je doveok sebi u stan i brinuo se
za njega cijelih mjesec dana.
Besso sad gleda Einsteina i eli mu pomoi, ali naravno, Einstein
ne eli pomo. Bessomisli da Einstein ne osjea bol. ini se
neosjetljiv na svoje tijelo i na svijet oko sebe.
- Napredujem - opet e Einstein. - Mislim da u otkriti tajne.
Jesi li vidio Lorentzov rad kojisam ti ostavio na stolu?
- Runo.- Da, runo i ad hoc. Nije bilo anse da bude ispravan.
Elektromagnetski eksperimenti
govore nam neto puno fundamentalnije - Einstein se poee po
brkovima i strpa u ustakrekere sa stola.
Na neko su vrijeme dvojica mukaraca zautjela. Besso stavlja
etiri kockice eera u svojukavu dok Einstein zuri u Bernske Alpe,
daleke i jedva vidljive kroz maglu. Ustvari, Einstein
-
gleda kroz Alpe, u svemir. Ponekad dobije migrenu od gledanja u
daljinu, pa mora zatvorenihoiju lei na svoj kau presvuen zelenom
presvlakom.
- Anna bi eljela da ti i Mileva doete na veeru idui tjedan - ree
Besso. - Moete dovesti idijete ako hoete - Einstein kima
glavom.
Besso naruuje jo jednu kavu, pogled mu pada na mladu enu za
susjednim stolom, teuvlai koulju u hlae. Gotovo je jednako neuredan
kao Einstein, koji sad ve bulji u galaksije.Besso se doista
zabrinuo za svoga prijatelja, iako ga je ve viao ovakvog. Moda e ga
taveera malo razonoditi.
- Subota naveer - kae Besso.- Zauzet sam u subotu uveer -
neoekivano e Einstein. - Ali Mileva i Hans Albert mogu
doi.Besso se smije i kae - Subota naveer u osam -Zagonetka mu je
zato se Einstein uope
oenio. Ni sam Einstein to ne moe objasniti. Jednom je priznao
Bessu da se nadao kako eMileva barem obavljati kuanske poslove, ali
to nije tako funkcioniralo. Nenamjeten krevet,prljavo rublje,
hrpetine suda jednaki su sada kao i prije. A s bebom ima jo i vie
posla.
- to misli o Rasmussenovu patentu? - pita Besso.- Centrifuga s
uskim grlom? -Da.- Osovina e vibrirati prejako da bi moglo biti
korisno - kae Einstein - ali ideja je pametna.
Mislim da bi to moglo funkcionirati s fleksibilnim draem koji bi
naao svoju vlastitu rotacijskuos.
Besso zna to to znai. Einstein e sam napraviti novi dizajn i
poslati ga Rasmussenu, bezzahtjeva da mu se plati ili oda
priznanje. esto sretni primatelji Einsteinovih prijedloga niti
neznaju tko im je ispravio patent. Nije stvar u tome da Einstein ne
uiva u priznanju. Prijenekoliko godina, kad je vidio svoj prvi rad
u asopisu Annalen derPhysik, oponaao je pijetlacijelih pet
minuta.
2. lipnja 1905.Kaasta, smea breskva podignuta je iz smea i
stavljena na stol da poruiasti. Postaje
ruiasta, zatim tvrda, biva odnesena u vreici u prodavaonicu
ivenih namirnica, stavljena napolicu, maknuta i spakirana u sanduk,
vraena na drvo s ruiastim cvatom. U ovom svijetuvrijeme tee
unatrag.
Uvela ena sjedi na stolcu i jedva da se pomie, lice joj crveno i
nateeno, vid gotovonestao, sluh otiao, disanje kripavo poput ukanja
mrtvog lia na kamenu. Prolaze godine.Dolazi nekoliko posjetitelja.
Malo-pomalo ena postaje snanija, jede vie, gubi duboke crte slica.
uje glasove, glazbu. Neodreene se sjene sabiru u svjetlost, linije
i oblike stolova,stolaca, ljudskih lica. ena izlazi iz svoje kuice,
odlazi na trnicu, s vremena na vrijemeposjeuje prijateljicu, za
lijepa vremena pije aj u kafiu. Uzima igle i konac iz zadnje
ladicekomode i kukica. Smijei se kad joj se svia njezin rad.
Jednoga joj dana u kuu unose mua sbijelim licem. Za nekoliko sati
obrazi mu postaju ruiasti, stoji pognut prema naprijed,uspravlja
se, govori joj. Njezina kua postaje njihova kua. Zajedno objeduju,
ale se, smiju.Putuju zemljom, posjeuju prijatelje. Njezina bijela
kosa tamni i dobiva smee pramenove,glas joj odzvanja novim
tonovima. Ona odlazi u gimnaziju na zabavu u povodu
svogumirovljenja, poinje predavati povijest. Voli svoje ake,
raspravlja s njima poslije nastave.ita za vrijeme podnevnog odmora
i nou. Nalazi se s prijateljima i raspravlja o povijesti iaktualnim
dogaajima. Pomae suprugu u raunovodstvu u njegovoj ljekarni, ee s
njim upodnoju planina, vodi ljubav. Koa joj postaje mekana, kosa
dugaka i smea, grudi vrste.Vidi svog mua prvi put u knjinici
fakulteta, uzvraa mu poglede. Pohaa nastavu. Polaematuru, a njezini
roditelji i sestra plau od sree. ivi u kui s roditeljima, provodi
sate eui smajkom kroz umu blizu njihove kue, pomae joj prati sude.
Pria prie svojoj mladoj sestri,
-
njoj samoj itaju prie naveer prije odlaska u krevet, biva sve
manja. Pue. Sie.Sredovjeni se ovjek udaljuje od pozornice
auditorija u Stockholmu, drei medalju.
Rukuje se s predsjednikom vedske akademije znanosti, prima
Nobelovu nagradu za fiziku,slua velianstven uvod u dodjelu te
nagrade. Nakratko razmilja o nagradi koju e primiti.Misli mu naglo
odlaze dvadeset godina u budunost, kad e samo olovkom na papiru
raditisam u maloj sobi. Radit e danju i nou, puno e puta poeti
pogreno, puniti ko za smeeneuspjelim sljedovima jednadbi i logikim
nizovima. Ali nekih e veeri prii radnom stoluznajui da je spoznao
stvari o Prirodi koje nitko prije nije spoznao, odvaio se u umu
ipronaao svjetlo, postao vlasnikom dragocjenih tajni. Tih e mu
veeri srce tui kao da sezaljubio. Predosjeaj te bujice krvi, tog
vremena kad e biti mlad i nepoznat i kad se nee bojatipogreaka,
svladava ga sada dok sjedi na svom stolcu u auditoriju u
Stockholmu, prilinoudaljen od tankoga glasa predsjednika koji
najavljuje njegovo ime.
Jedan mukarac stoji uz grob svoga prijatelja, baca grumen zemlje
na lijes, osjea hladnutravanjsku kiu na svome licu. Ali ne oajava.
Gleda u budunost prema danu kad e pluanjegova prijatelja biti
snana, kad e mu prijatelj ustati iz kreveta i smijati se, kad e
njihdvojica zajedno piti englesko bijelo pivo, jedriti,
razgovarati. Ne oajava. eznutljivo ekaupravo taj dan kojeg se sjea
u budunosti, kad e on i njegov prijatelj jesti sendvie naniskom
ravnom stoliu, kad e mu objasniti svoj strah od starenja i od toga
da nee biti voljen,a prijatelj e njeno odobravati glavom, dok e kia
kliziti niz prozorsko okno.
3. lipnja 1905.Zamislite svijet u kojem ljudi ive samo jedan
dan. Ili je ritam otkucaja srca i disanja toliko
ubrzan da je cijeli ljudski vijek stisnut u vrijeme jednog
okretaja Zemlje oko svoje osi - ili jeokretanje Zemlje toliko sporo
da jedan okretaj traje koliko i jedan cijeli ljudski vijek. I jedna
idruga interpretacija jednako su vrijedne. U oba sluaja mukarci i
ene vide jedan izlazaksunca, jedan zalazak sunca.
U ovom svijetu nitko ne doivi izmjenu godinjih doba. Osoba roena
u prosincu u bilo kojojeuropskoj zemlji nikad ne vidi zumbul,
ljiljan, astru, ciklamu, runolist, nikad ne vidi kako javorovlist
pocrveni i pozlati, nikad ne uje cvrke ni ptice pjevice. Osoba
roena u prosincu ivihladan ivot. Jednako tako osoba roena u srpnju
nikad ne osjeti snjenu pahuljicu na svomlicu, nikad ne vidi kristal
na zamrznutom jezeru, nikad ne uje kripanje izama u novomsnijegu.
Osoba roena u srpnju ivi topao ivot. O raznolikosti godinjih doba
ui se iz knjiga.
U ovom se svijetu ivot planira prema svjetlu. Osoba roena u
zalazak sunca provedepolovinu svoga ivota nou, naui baviti se
kuanskim zanatima, kao to su tkanje i urarstvo,puno ita, razvija se
intelektualno, previe jede, plai je ogromna tmina tamo vani,
uzgajasjene. Osoba roena u osvit ui vanjske poslove, kao to su
zemljoradnja i zidarstvo, fiziki serazvija i trenira, zazire od
knjiga i intelektualnih projekata, vedra je i samosvjesna, niega
sene boji.
Djeca suneva zalaska i suneva izlaska zaglavinjaju kad se
promijeni svjetlo. Kad svane,one roene u zalazak sunca omamljuje
iznenadni pogled na drvee, oceane i planine,zasljepljuje ih danja
svjetlost, vraaju se kui i zakrivaju svoje prozore, provode ostatak
ivotau polusvjetlu. Kad sunce zae, oni roeni u osvit jadikuju nad
nestankom ptica na nebu,nestankom slojevitih sjenki plavetnila na
moru, hipnotinog gibanja oblaka. Oni kukaju iodbijaju nauiti
skrovite kuanske zanate, lee na zemlji, gledaju uvis i napreu se ne
bi lividjeli ono to su vidjeli neko.
U ovom svijetu, u kojem ljudski vijek traje samo jedan dan,
ljudi se obaziru na vrijeme poputmaaka koje se napreu da uju
zvukove s tavana. Jer, nema vremena za gubljenje. Roenje,kolovanje,
ljubavne veze, brak, zvanje, starija dob, sve se mora uklopiti u
jedan prolazaksunca, jednu modulaciju svjetlosti. Kad se ljudi
mimoidu na ulici, podignu eire i urno
-
nastave dalje. Kad se ljudi sastanu u kuama, pristojno pitaju
jedni druge za zdravlje i zatim sevrate svojim poslovima. Kad se
ljudi okupe u kafiima, nervozno prouavaju pomicanje sjena ine sjede
dugo. Vrijeme je predragocjeno. ivot je samo trenutak u jednom
godinjem dobu.ivot je jedan snijeg. ivot je jedan jesenji dan. ivot
je suptilan, tek nakratko osjenjen kut prizatvaranju vrata. ivot je
kratak pokret rukama i nogama.
Kad nastupi starija dob, bilo u svjetlu ili u tami, ljudi
otkriju da nikoga ne poznaju. Nije bilovremena. Roditelji su umrli
u podne ili u pono. Braa i sestre preselili su se u daleke
gradove,kako bi iskoristili prolazne prilike. Prijatelji su se
promijenili s promjenom kuta sunca. Kue,gradovi, poslovi,
ljubavnici, za sve je bilo planirano da se smjeste u ivotu
uokvirenom jednimdanom. ovjek starije dobi ne poznaje nikoga. On
razgovara s ljudima, ali ih ne poznaje.Njegov je ivot rasut u
fragmentima razgovora koje zaboravljaju fragmentirani ljudi. Njegov
jeivot podijeljen u uurbane nastavke u koje se osvjedoila tek
nekolicina. On sjedi za svojimstoliem pokraj kreveta, slua zvuk
vode koja se ulijeva u kadu i pita se postoji li ita izvannjegovih
misli. Je li onaj zagrljaj njegove majke doista postojao? Je li ono
smijenosuparnitvo s njegovim prijateljem iz kole stvarno postojalo?
Je li ono prvo ugodno bockanjedok je vodio ljubav doista postojalo?
Je li postojala njegova draga? Gdje su oni sada? Gdje suoni sada
dok
on sjedi za svojim stoliem pokraj kreveta, sluajui zvuk vode
koja se ulijeva u kadu ijedva primjeuje promjenu svjetla?
5. lipnja 1905.Prema opisu mjesta i izgledu rijeka, drvea,
zgrada, ljudi, sve bi izgledalo obino. Rijeka
Aare zavija na istok, naikana brodiima koji prevoze krumpir i
eernu repu. Donji je dio Alpaistokan arola borovima, ije se grane
nakrcane eerima izvijaju u lukove poput velikihrazgranatih
svijenjaka. Trokatnice s krovovima od crvenog crijepa i tavanskim
prozorimamirno stoje u Aarstrasse i gledaju rijeku. Trgovci u
Marktgasse mau svim prolaznicima,salijeui ih svojim rupcima, finim
satovima, rajicama, kruhom od kiselog kvasca i anisom.Miris
dimljene govedine lebdi niz iroke ulice. Mukarac i ena stoje
raspravljajui na svommalom balkonu u Kramgasse i pritom se smiju.
Mlada djevojka polako hoda vrtom na KleineSchanze. Velika potanska
vrata od crvenog drveta otvaraju se i zatvaraju, otvaraju i
zatvaraju.Pas laje.
Ali svaka osoba svojim oima ovaj prizor vidi sasvim drugaije. Na
primjer, ena koja sjedina obali rijeke Aare vidi kako brodovi
prolaze velikom brzinom, kao da se na klizaljkama miupo ledu. Nekom
drugom brodovi se ine tromi i kao da jedva zaokruuju taj luk u
cijeloposlijepodne. ovjek stoji u Aarstrasse, gleda rijeku i
otkriva da brodovi prvo putuju premanaprijed, pa natrag.
Ovo se razilaenje ponavlja i drugdje. Upravo sada, nakon to je
objedovao, ljekarnik hodanatrag u svoju ljekarnu u Kochergasse. Ovo
je slika koju on vidi: dvije ene protre pokrajnjega, divlje
mlatarajui rukama i razgovarajui tako ustro da ih on uope ne moe
razumjeti.Odvjetnik tri preko ceste na sastanak, dok mu se glava
trza sad ovamo, sad onamo, kaokakvoj ivotinjici. Lopta, koju je
bacilo neko dijete s balkona, leti zrakom poput metka, jedva
serazaznaje. Stanari s broja 82 tek su na tren pogledali kroz
prozor, lete kroz kuu iz jedne sobeu drugu, sjedaju na trenutak, za
minutu ukrcaju u sebe jelo, nestaju, opet se pojavljuju. Oblacise
na nebu spajaju, razilaze, opet spajaju tempom uzastopnog udisaja i
izdisaja.
S druge strane ceste pekar promatra isti prizor. On uoava da se
dvije ene leerno etkajuulicom, zastaju da popriaju s odvjetnikom, a
onda nastavljaju dalje. Odvjetnik odlazi u stan nabroju 82, sjeda
za stol i rua, odlazi do prozora na prvom katu, gdje hvata loptu
koju je bacilodijete na ulici.
Treoj pak osobi, koja stoji ispod uline svjetiljke u
Kochergasse, ovi dogaaji nemaju
-
nikakvo kretanje: dvije ene, odvjetnik, lopta, dijete, tri
barke, unutranjost stana, uhvaenipoput slika na jasnom sunevom
svjetlu.
Slino je sa svakim slijedom dogaaja u ovom svijetu u kojem je
vrijeme osjet.U svijetu, u kojem je vrijeme osjet, poput vida ili
okusa, slijed nekih dogaaja moe biti brz
ili spor, nejasan ili jasan, slan ili sladak, uzrono vezan ili
nevezan, uredan ili nasumian,ovisno o prethodnom ivotu gledatelja.
Filozofi sjede u kafiima u Amthausgasse i raspravljajuo tome
postoji li vrijeme uope izvan ljudske percepcije. Tko moe rei da se
neto dogodilobrzo ili polako, s uzrokom ili bez njega, u prolosti
ili u budunosti? Tko moe rei dogaaju lise stvari uope? Filozofi
sjede poluotvorenih oiju i usporeuju svoje estetike vremena.
Vrlo je malo ljudi roeno bez ikakva osjeta vremena. Njima se,
kao posljedica toga, osjetmjesta izotrava do boli. Oni lee u
dubokoj travi, a ispituju ih pjesnici i slikari iz cijelogasvijeta.
Njih se, gluhe za vrijeme, preklinje da tono opiu poloaj drvea u
proljee, obliksnijega na Alpama, kut sunca na crkvi, smjetaj
rijeka, poloaj mahovine, strukturu ptica u jatu.No, gluhi za
vrijeme ne mogu priati o tome to znaju. Jer, za govor je potreban
slijed rijeiizgovorenih u vremenu.
9. lipnja 1905.Zamislite da ljudi ive vjeno.Iznenaujue je da se
stanovnitvo svakoga grada dijeli na one Poslije-u i one Sad-u.Oni
Poslije-u razmiljaju da nema urbe krenuti na predavanja na
fakultet, uiti drugi jezik,
itati Voltairea ili Newtona, traiti unapreenje na poslu,
zaljubiti se, osnovati obitelj. Za sve testvari ima beskonano mnogo
vremena. U beskrajnom vremenu sve se stvari mogu obaviti. Izato sve
stvari mogu ekati. Doista, prenagljivanje moe uroditi pogrekama. I
tko se moesuprotstaviti njihovoj logici? One Poslije-u moete
prepoznati u bilo kojoj prodavaonici ili uetnji. Oni hodaju laganim
korakom i nose iroku odjeu. Vole proitati bilo koji otvorenasopis,
ili premjetati raspored pokustva u svojim domovima, ili ukliziti u
razgovor kao to listpada s drveta. Oni Poslije-u sjede u kafiima
ispijajui lagano svoju kavu i raspravljajui
0 mogunostima ivota.Oni Sad-u uoavaju da u beskrajno dugim
ivotima mogu raditi sve to zamisle. Oni e
imati beskonaan broj karijera, oenit e se nebrojeno mnogo puta,
stalno e mijenjati svojeprincipe. Svaka e osoba biti odvjetnik,
zidar, pisac, raunovoa, slikar, lijenik,poljoprivrednik. Oni Sad-u
stalno itaju neke nove knjige, izuavaju nove zanate, ue novejezike.
Kako bi okusili beskrajnosti ivota, poinju rano i nikad ne
usporavaju.
1 tko se moe suprotstaviti njihovoj logici? One Sad-u
jednostavno je prepoznati. Oni suvlasnici kafia, profesori na
fakultetu, lijenici i medicinske sestre, politiari, ljudi koji
stalnomau nogama dok sjede. Oni se kreu kroz svoje ivote bojei se
da im neto ne promakne.Ako se dvoje Sad-u sluajno sretnu pokraj
esterokutnog pilastra fontane Zahringer,usporeuju ivote kojima su
ovladali, izmjenjuju informacije i pogledavaju na svoje satove.Kad
se dvoje Poslije-u sretnu na istom mjestu, zamisle se nad budunou i
pogledom slijedeparabolu vode.
Oni Sad-u i oni Poslije-u imaju neto zajedniko. S beskonanim
ivotima dolazi ibeskonano dug popis roaka. Djedovi nikad ne umiru,
niti pradjedovi, pratete ni praujaci,prapratete, i tako dalje,
skroz kroz generacije, svi ive i nude savjete. Sinovi se nikad ne
izvukuispod sjene svojih oeva. Niti keri ispod majinih. Nitko nikad
ne postane on sam.
Kad ovjek zapoinje vlastiti posao, osjea potrebu razgovarati o
tome sa svojim roditeljimai njihovim roditeljima i njihovim
roditeljima, ad infinitum, kako bi uio na njihovim pogrekama.Jer,
niti jedan novi pothvat nije nov. Sve je ve pokuao neki raniji
predak iz obiteljskog stabla.Doista, sve se ve dogodilo i postiglo,
ali je imalo svoju cijenu. Jer, u takvom je svijetuumnoak dostignua
djelomino podijeljen umanjenom ambicijom.
-
A kad ker eli savjet majke, ne moe ga dobiti izravno. Njezina
majka mora pitati svojumajku, koja mora pitati svoju majku, i
uvijek tako dalje. Jednako kao to sinovi i keri ne mogusami
odluivati, ne mogu se okrenuti ni svojim roditeljima i od njih
dobiti pouzdan savjet.Roditelji nisu izvor sigurnosti. Postoji
milijun izvora.
Tamo gdje se svaki postupak mora provjeriti milijun puta, ivot
je neodluan. Mostovi seizvijaju preko polovine rijeke, a onda
odjednom staju. Zgrade imaju devet katova, ali nemajukrova.
Trgoveve se zalihe dumbira, soli, bakalara i govedine mijenjaju
svaki put kad sepredomisli, nakon svakog savjetovanja. Reenice
ostaju nedovrene. Zaruke se prekidaju teknekoliko dana prije
vjenanja. A na irokim ulicama i cestama ljudi okreu glavu unatrag i
buljeiza leda, da vide tko bi ih mogao gledati.
Takva je cijena besmrtnosti. Niti jedna osoba nije cijela. Niti
jedna osoba nije slobodna. Svremenom su neki odluili da je jedini
nain da ive ako umru. U smrti su svi mukarci i eneosloboeni tereta
prolosti. Neke od tih dua bacaju se u jezero Constance ili skau s
MonteLeme, zavravajui tako svoje beskrajne ivote, dok ih gledaju
njihovi dragi roaci. Na ovajnain konanost pobjeuje beskonanost,
milijuni jeseni ustupaju mjesto nijednoj jeseni,milijuni snjegova
nijednom snijegu, milijuni savjeta nijednom savjetu. 10. lipnja
1905.
Zamislite da vrijeme nije kvantiteta ve kvaliteta, poput
osvijetljene noi iznad drvea utrenutku kad se mjesec uzdie i
dodiruje obrise drvea. Vrijeme postoji, ali ga ne moemomjeriti.
Upravo sada, u sunano poslijepodne, ena stoji nasred
Bahnhofplatza i eka susret sodreenim ovjekom. Prije nekog ju je
vremena vidio na vlaku za Fribourg i, oduevljen njome,traio da pode
s njim u vrtove na Grosse Schanze. Iz nestrpljenja u njegovu glasu
i pogleda unjegovim oima, ena je znala da on misli uskoro. I tako
ga ona eka, i nije nestrpljiva,provodei to vrijeme s knjigom. Neto
kasnije, moda sljedei dan, on dolazi, primaju se podruku, zajedno
hodaju prema vrtovima, eu medu nasadima tulipana, rua, martagon
ljiljana,alpskih zvonia, i sjede na bijeloj klupi od cedrovine neko
neizmjerljivo vrijeme. Dolazi veer,oznaena promjenom svjetla,
crvenjenjem neba. Mukarac i ena slijede vijugavu stazu,posutu
bijelim sitnim ljunkom, do restorana na brdacu. Jesu li bili
zajedno cijeli ljudski vijek,ili samo trenutak? Tko moe rei?
Kroz prozore restorana razdijeljene olovnim prekama, majka ovog
mukarca uoava gakako sjedi sa enom. Lomi ruke i kuka jer eli da joj
sin bude kod kue. Ona u njemu vidi dijete.Je li uope prolo ita
vremena otkad je on ivio kod kue, igrao se lovice sa svojim
ocem,trljao majci leda prije spavanja? Majka vidi djeaki smijeh,
uhvaen u svjetlu svijee krozprozore restorana razdijeljene olovnim
prekama, i ona je sigurna da nije prolo nimalovremena, da njezin
sin, njezino dijete, treba biti s njom kod kue. Ona eka vani, lomei
ruke,dok joj sin brzo odrasta u intimi ove veeri, ove ene koju je
susreo.
Preko ceste, u Aarbergergasse, dva mukarca diskutiraju o
prijevozu lijekova. Primatelj jeljut jer su lijekovi, koji imaju
kratak rok trajanja, stigli ve stari i nedjelotvorni. On ih je
oekivaopuno ranije, ustvari ih je ekao na eljeznikom peronu ve neko
vrijeme, kroz dolaske iodlaske sijede gospode iz Spitalgasse s
broja 27, kroz mnoge mijene svjetla na Alpama, krozizmjene zraka od
toplog u hladno, pa mokro. Poiljatelj, niski debeli ovjek s
brkovima,uvrijeen je. On je spakirao lijekove u svojoj tvornici u
Baselu im je uo kako se na trnicipodiu rolete. Odnio je kutije na
vlak dok su oblaci jo bili u istom poloaju kao i onda kad
jepotpisan ugovor. to je vie mogao uiniti?
U svijetu u kojem se vrijeme ne moe mjeriti, nema satova, nema
kalendara, nemaodreenih dogovora. Dogaaje uvjetuju drugi dogaaji, a
ne vrijeme. Kua se poinje graditikad kamen i drvo dou na gradilite.
Kamenolom isporuuje kamen kad radnik u kamenolomutreba novac.
Odvjetnik odlazi od kue braniti sluaj na Vrhovni sud kad mu se ker
naali kako
-
on elavi. Obrazovanje u gimnaziji u Bernu zavreno je kada dak
poloi ispite. Vlakovi odlazes perona na Bahnhofplatzu kad se vagoni
napune putnicima.
U svijetu u kojem je vrijeme kvaliteta, dogaaji se pamte po boji
neba, tonu povika brodaras rijeke Aare, osjeaju sree ili straha kad
neka osoba ude u sobu. Roenje djeteta,patentiranje izuma, susret
dvoje ljudi nisu fiksirane toke u vremenu, odreene satima
iminutama. Umjesto toga, dogaaji klize kroz prostor mate,
materijalizirani pogledom, eljom.Jednako je tako vrijeme izmeu dva
dogaaja dugo ili kratko, ovisno o tome kakvi su bili drugidogaaji s
kojima se usporeuju, intenzitetu svjetlosti, stupnju svjetla i
sjene, miljenjusudionika.
Neki ljudi pokuavaju mjeriti vrijeme, rastaviti vrijeme na
sastavne dijelove, analizirativrijeme. Oni se okamenjuju. Njihova
tijela stoje zamrznuta na uglovima ulica, hladna, kruta iteka.
Nakon nekog se vremena ove statue odnose radniku u kamenolomu koji
ih uredno reena jednake dij