Akvedukti i sačuvani primjeri iz rimske provincije Dalmacije

Sveučilište u Zadru

Odjel za arheologiju

AKVEDUKTI I SAČUVANI PRIMJERI IZ PROVINCIJE DALMACIJE

seminarski rad iz kolegija

Graditeljstvo i urbanizam antičkog Ilirika

Mentor: doc. dr. sc. Ivana Jadrić-Kučan Studentice: Ivana Čulina

Anamarija Belošić

Aleksandra Matura

U Zadru, 13. svibnja 2015.

1. UVOD

Kroz cijelu ljudsku povijest voda je imala ključnu ulogu te su sve velike civilizacije

upravo cvjetale u blizini vode, ona nam ne služi samo za piće već i za brojne druge potrebe.

Prvi pokušaji, prvi primjeri građevinskih konstrukcija za distribuciju tekuće vode mogu tražiti

u blizini potoka i rijeka. U 6. st. pr. Kr. razvija se znanost o hidraulici te se u isto vrijeme

gradi akvedukt za grad Samos, a nekoliko stoljeća kasnije i za Pergamon. Akvedukt je

umjetni kanal koji služi za prijenos vode, a njegovo ime dolazi od latinskih riječi za vodu i

voditi, odnosno aqua i ducere. Akvedukt je u svoj svojoj suštini najskuplji građevinski projekt

koji zahtijeva velika društvena sredstva za njegovu izgradnju i održanje, on je donosio ugled,

višestruku korist i zaradu te se njegova pojava odrazila na općedruštveni standard. Prvi

akvedukt rimske prijestolnice je sagrađen 312. god. pr. Kr. te se pretpostavlja kako je za

vrijeme čitavog trajanja rimske države sagrađeno oko dvjesto akvedukta diljem Rimskog

carstva.

2. POČECI IZGRADNJE AKVEDUKTA

Akvedukt ili vodovod je umjetni kanal koji služi za prijenos vode od izvora do grada,

naselja ili nekog mjesta proizvodnje, a njegovo ime dolazi od latinskih riječi za vodu i voditi,

odnosno aqua i ducere (Slika 1). Prauzori građevinskih konstrukcija za distribuciju tekuće

vode se mogu tražiti u blizini potoka i rijeka, nekadašnjim kanalima za natapanje polja

drevnih civilizacija Mezopotamije i Egipta pa se tako, kasnije, na području Perzije mogu

pronaći „sistemi međusobno povezanih horizontalnih i vertikalnih prokopa“, tzv. qanati i keris

sistemi. U 6. st. pr. Kr., Tales i Pitagora doprinose daljem razvoju hidraulike dok je Euklid u

svojem djelu Elementa sistematizirao i unaprijedio geometrijsku znanost. Za daljnji razvoj

akvedukta od posebnog su značaja akvedukt za grad Samos i akvedukt za grad Pergamon.

Akvedukt za grad Samos je sagrađen u 6. st. pr. Kr., a sagradio ga je Eupalin i upravo ovaj

akvedukt predstavlja jedan od najstarijih akvedukta koji je vodu mogao provesti i onda kada

su se između izvora vode i naselja nalazila brda. Njegova dužina je iznosila 853 metara, a bio

je sagrađen od keramičkih cijevi na nosačima od kamenih suhozida te je imao i tunel dužine

oko 1000 metara. Drugi primjer, akvedukt za grad Pergamon je podignut za vrijeme kralja

Eumena II. (197.- 160. god. pr. Kr.) te je njegova dužina iznosila 60 km. Bio je također

sagrađen od keramičkih cijevi te je imao uspješno riješeno prebacivanje vodenog toka preko

3450 metara duge i 192 metara duboke doline.1

3. RIMSKI AKVEDUKTI

Najstariji akvedukt grada Rima je Aqua Appia koji je sagrađen 312. god. pr. Kr. od

strane cenzora Apija Klaudija Krasa, a sam je akvedukt bio duboko ukopan ponajprije radi

vojno-strategijskih razloga, odnosno radi Drugog samnijskog rata koji se vodio od 326. do

304. god. pr. Kr. što je uvelike udovoljilo i sanitarno-higijenskim zahtjevima. Voda je bila

dovođena samo u najniže dijelove naselja radi niskog i podzemnog trasiranja vodovoda, a

voda se potom uzimala iz javnih zdenaca, lacusa.2 Prije tog akvedukta, grad se opsrkbljivao

vodom iz izvora ili iz Tibera. Treći rimski akvedukt, Aqua Marcia je sagrađen 144. god. pr.

Kr., a dao ga je podići pretor Marcius Rex. Aqua Marcia je zapravo prvi akvedukt koji je

„pristupio“ problemu dovođenja vode na veće visine na visokom nosaču što je bilo potrebno

kako se voda uopće mogla potisnuti pomoću tlačnih cijevi na Kaptiol koji je tada prvi put

dobio tekuću vodu. Akvedukt Aqua Marcia je dug 91.3 km te je imao protočni kapacitet više

1 B. ILAKOVAC, 1982, 11-12.2 B. ILAKOVAC, 1982, 13.

od 2000 litara u sekundi, a ujedno je i prvi akvedukt na kojem su prvi put upotrijebljeni olovni

sifoni.3

Pretpostavlja se kako je trajanje rimske države podignuto oko 200 akvedukta diljem

Rimskog Carstva, a posljednji, jedanaesti, akvedukt Aqua Alexandriana je sagrađen za

vrijeme cara Aleksandra Severa 226. god. Prema izračunima upravitelja vodoopskrbe grada

Rima, odnosno curator aquarum Seksta Julija Frontina oko 100. god. u Rim je dolazilo oko

milijun kubičnih metara vode na dana, odnosno oko 11 m3/s. Ono što je uvelike olakšalo

prijelaz preko doline bez upotrebe sifona jest luk, opus arcuatom. U svojoj suštini, rimski

akvedukt je najskuplji građevinski projekt koji zahtijeva golema društvena sredstva za

izgradnju i održavanje, ali ujedno donose i ugled, višestruku korist i zaradu. Pojava akvedukta

se odrazila i na općedruštveni standard, ponajviše na higijenu i zdravlje građana.4

4. VITRUVIJE I DE ARCHITECTURA LIBRI DECEM

U djelu posvećenom caru Augustu Marcusa Vitruviusa Pollia, De architectura libri

decem ili Deset knjiga o arhitekturi, saznajemo o njegovom stručnom pogledu na predmet o

kojem piše, pa tako u VIII. knjizi dobivamo uvid o stajalištu filozofije o jednom od četiri

ključna elementa – vodi, o načinima nalaženja vode, kišnici, o toplim vrelima i o svojstvima

raznih vrela, rijeka i jezera, ispitivanju vode, niveliranju vode u vodovodima te o

vodovodima, zdencima i i cisternama. U prvom dijelu VIII. knjige Vitruvije nam donosi upute

o nalaženju vode te spominje kako će ona biti pristupačnija ako izvori teku otvoreno, a ako ih

nema, treba ih tražiti pod zemljom. Nadalje, Vitruvije skreće pažnju na svojstva mjesta i vode

te završava kako vodu treba najviše tražiti u gorama, ponajviše na sjevernim stranama jer se

tu nalazi ukusnija, zdravija i obilnija voda.5 U petom dijelu VIII. knjige raspravlja se o

niveliranju vode u vodovodima i za to potrebnim spravama. Prvi korak u dovodnji vode do

stanova i gradova je ustanoviti razinu, a to se radi dioptrima, vodenim vagama ili horobatom

Slika 2). Prema Vitruviju, horobat je najpouzdaniji, a to je sprava koja se sastoji od ravne

letve koja na krajevima ima noge pričvršćene pod pravim kutom te na sebi imaju okomito

nacrtane linije. Između letve i nogu su pričvršćene kose letve, a sa same letve vise visci, po

jedan sa svake strane, koji će dirati nacrtane linije i pokazivati da je položaj vodoravan

ukoliko je letva postavljena ravno. Na gornjoj ploči postoji i mali kanal dug pet stopa, širok

3 B. ILAKOVAC, 1982, 13-14.4 B. ILAKOVAC, 1982., 13-19.5 VITRUVIJE, 1999, 158-9.

jedan i visok dva i pol palca u koji se ulije voda te on služi ako smeta vjetar ili pak ako crte

zbog pomicanja viska ne mogu dati pouzdane oznake.6

Voda se dovodi na tri načina – kanalima, olovnim cijevima ili glinenim cijevima. Ako

se voda dovodila kanalom onda ziđe treba biti „što čvršće i neka dno kanala ima pad od

najmanje četvrtine stope na stotinu stopa“. Sunce treba što manje dopirati do vode, a kod

ulaza u grad trebaju biti rezervoar (castellum) te s njim treba spojiti trostruki spremnik za

primanje vode, tj. trebaju se provesti tri cijevi koje se trebaju jednako razmjestiti. Spremnici

su međusobno spojeni te sevoda iz onih sa strane, kada se oni prepune, prelijeva u srednji iz

kojega se polože cijevi do svih drugih bazena i fontana, iz drugog u javna kupališta, a iz

trećega u privatne kuće. Ako se, naime, između grada i izvora nalaze brda onda se pod

zemljom treba iskopati prokop i nivelirati prema nagibu. Kod dovođenja vode olovnim

cijevima, najprije se treba napraviti bazen kod izvora pa se dalje, prema količini vode, odredi

širina cijevi koje se zatim postave od bazena na izvoru do spremnika u gradu. Cijevi su

najmanje duge deset stopa, a imena dobivaju prema širini olovnih ploča. Kod dovođenja vode

olovnim cijevima treba se podzidati do razine kao kod potoka i kanala ako izvor ima

nivelaciju do grada te ako nema brda po sredini, već uvale. Ako se doline protežu u

neprekidnom nizu onda se tijek usmjeri niz padinu te kada se dođe do dna doline potrebno je

podzidati kako bi se održala ista razina te se tako dobiva trbuh. Dalje, kada tijek dođe do

brežuljka lagano će rasti po trbuhu do visine brežuljka. U trbuhu se također moraju napraviti

komoru pomoću kojih se slabi tlak zraka, a korisni bi bilo i kada bi se svakih 24 000 stopa

postavili bazeni, koji bi trebali biti na ravnom terenu, kako u slučaju kvari ne bi trpjela cijela

gradnja. Glinene su se cijevi koristile jer su bile jeftinije, lakše za popravak uslijed kvara te je

voda zdravija. Glinene cijevi su imale stijenku debelu najmanje dva palca, a izrađivale su se

na način tako cijevi pristaju jedna u drugu te ih na njihovim spojevima treba slijepiti živim

vapnom natopljenim uljem. Kod promjene nagiba, kod trbuha bi trebalo na koljenu staviti

jedna blok od crvenog kamena tako da se probuši kako bi posljednja i prva cijev uklopile.

Prije puštanja vode s izvora u cijevi trebao bi se posuti vrući pepeo po spojevima kako bi se

bolje zalijepili.7

Knjiga VIII. završava sa zdencima koji se kopaju ako nema izvora od kojeg bi se voda

dovodila. Kada se pronađe voda, zdenac se treba obzidati na način kako se ne bi začepile

vodene žile, a ako je mjesto tvrdo ili su žile duboke onda se zalihe vode moraju hvatati s

6 VITRUVIJE, 1999, 167.7 VITRUVIJE, 1999, 168-169.

krovova ili povišenih mjesta u cisterne od vodootporne žbuke (opus signinum).8 Otkrićem

vodootporne žbuke ubrzo su se počele napuštati keramičke cijevi te se počinju graditi masivni

i nepropusni gravitacijski kanali velikog poprečnog presjeka.9 Prilikom gradnje cisterni treba

pripremiti što čistiji i oštriji pijesak, a bazaltno se kamenje mora razbiti u komade te u

sanduku za mort umiješati što jači mort. Zatim se jama nabije do potrebne visine drvenim

gredama okovanim željezom, a kada se zidovi dovrše iz sredine se treba ukloniti sva zemlja

do najnižeg ruba zidova. Nakon poravnjanja, tlo se treba nabiti prema debljini koja se odredi.

Preporuča se napraviti dvije ili tri cisterne kako bi se voda pročistila.10 Oko vodovodnih

konstrukcija bi trebala postojati i zaštitna zona. Unutar zaštitne zone moraju se ukloniti stabla

i suvišne privatne zgrade te je ona van gradova iznosila 15 stopa u širini, odnosno 444 cm oko

obzidanih izvorišta, lukova, podzmenih kanala i vodosprema, a unutar grada 5 stopa.11

5. SLUŽBENICI I UPRAVA ZA RIMSKE AKVEDUKTE

Što se tiče službenika i uprava za rimske akvedukte, za vrijeme rimske republike

cenzori su, uz ostale, imali i dužnost da se u ime senata brinu oko izgradnje i održavanja

javnih građevina pa tako i akvedukta te su se brinuli oko raspodjele i prodaje vode gdje su im

pomagali i kurilski edili, a rjeđe i kvestori. Početkom Rimskog carstva, točnije 11. god. pr. car

August je reorganizirao službu za održavanje akvedukta, cura aquarum, na čijem su čelu bili

curatores aquarum te su se brinuli o održavanju svih vodovodnih instalacija, oko otkrivanja

nezakonitih priključaka te oko postavljanja odgovarajućih mjernih cijevi na razdjelnim

bazenima (castellum divisorium ili dividicula). Za cara Klaudija (41. – 54. god.) postavljena je

ispomoć kuratoru – Procurata Aquarum, za cara Septimija Severa (193. – 211. god.) titula je

proširena na Curatores Aquarum et Minicae, a za Konstantina (306. – 337. god.) ta je titula

zamijenjena titulom Consularis Aquarum ili Consularis Aquarum et Miniciae.12

6. RIMSKI AKVEDUKT PLAVNO POLJE – BURNUM

Istraživanje akvedukta u Burnumu započelo je 1973. godine pod vodstvom

Arheološkog muzeja u Zadru. Unatoč blizini rijeke Krke, uzimanje vode je bilo

problematično zbog visinske razlike između logora i rijeke koja je iznosila oko 100 m. Zbog

toga su rimski graditelji kao izvor vode za akvedukt odabrali izvor na Plavnom polju, 21 km

8 VITRUVIJE, 1999, 170.9 B. ILAKOVAC, 1982, 15.10 VITRUVIJE, 1999, 170.11 B. ILAKOVAC, 1982, 21.12 B. ILAKOVAC, 1982, 18.

sjeveroistočno od logora, na zapadu Velebita. Odabrali su izvor u Radljevcu te odredili trasu

akvedukta (Slika 3). Kanal za vodu je, zbog potrebe za nagibom, bio zakrivljen i dug 32 km.

U početnom dijelu, od izvora do zaravni, kroz kanal iskopan u stijeni tekla je voda. Kanal se

sastojao od dva mala paralelna zida od kamenih blokova te je bio pokriven slojevima

vodootpornog šljunka, glinom i vapnenačkim pločama. Njegove dimenzije su iznosile 42 x 29

cm. Veliki spremnik za vodu se nalazio oko 650 m od Burnuma. Bio je pravokutnih dimenzija

(138 x 25 m) sa dvostrukim perimetralnim zidom širine 60 cm. Bio je zidan od kockastih

kamenih blokova koji su bili poslagani u horizontalne redove i povezani žbukom. Unutrašnja

jezgra je bila od konglomerata a s vanjske strane zidovi su bili ojačani stupovima. Spremnik

je s dva kanala od kamenih blokova bio povezan s trasom akvedukta. Akvedukt se s logorom

spajao na njegovoj sjevernoj strani, no točno mjesto spajanja ne znamo.

Pretpostavlja se kako je akvedukt završavao s castellum divisorium u obliku tornja u

kojem su se nalazili bazeni za prelijevanje i spremnici za vodu, a sam se akvedukt ne može

datirati datirati pisanim podatcima, no prema arheološkim podatcima možemo vidjeti kako je

akvedukt korišten u prvoj polovici prvog stoljeća poslije Krista.13

7. AKVEDUKT ČATRNJA - ASSERIA

Rekognosciranjem područja oko Asserije utvrđen je nedostatak živih vrela viših od

samog grada, no također je dokumentirano postojanje dosta bunara sa živom vodom koji su u

višestoljetnoj upotrebi. Pažnju istraživača posebno je privukao bunar zvan Čatrnja. Od javnog

zdenca do grada nisu otkriveni površinski tragovi zidanog gravitacijskog kanala, no u blizini

su pronađena dva grubo klesana kamena žlijeba široka 19,5 cm i duboka 6 cm. Ovi nalazi

potvrđuju postojanje gravitacijskog kanala male propusne moći. Nadzemni tragovi akvedukta

pronađeni su na nižem položaju zvanom Kosa. Konstrukcija se sastojala od središnjeg zida i

bočnih zidova. Središnji je zid bio širok 56 cm a čitava konstrukcija u temelju 250 do 290 cm.

Pretpostavlja se kako je u upotrebi također bilo korištenje olovnog sifona preko doline Kosa,

no kako je usjek pronađen otvoren, pretpostavlja se kako su olovne cijevi pokradene nakon

prestanka korištenja akvedukta. Iz podataka prikupljenih istraživanjem vidljivo je kako je

trasa akvedukta bila linearno riješena i nije krivudala.14

13 A. CAMPEDELLI, 2008, 45-48.14 B. ILAKOVAC, 1982, 241- 244.

8. AKVEDUKT KOLAN – CISSA

Polazište akvedukta Kolan – Cissa (Caska) je jedan od dva bunara koji se i danas

nalaze ispod Kolana. Oko 100 m ispod bunara vidljiva je plitko ukopana konstrukcija

gravitacijskog kanala. Trasa akvedukta prelazi prastarim putom Kolansko vrelo – Kaštel –

Novalja te kao plitko ukopani kanal izbija na položaj Japnjača. Zbog katastarske diobe otoka

Paga 1926. godine došlo je do krčenja i ograđivanja u čemu je trasa akvedukta poprilično

zametena te su dijelovi konstrukcija prenamijenjeni. Zbog ostataka malte i ulomaka tegula na

položaju Japnjača se pretpostavlja postojanje vodospremnika. Od te lokacija trasa se okreće

prema uvali Caska. Prostor od Japnjače do Zrča se naziva Slatina. Tim područjem akvedukt

je, zbog nisine, počivao na visokim nosačima. Ti nosači su počivali na masovnim pilonima a

razmak između njih je bio riješen lukovima. Ostatci pilona prozvani su toponimom

Banjadolac. Od Banjadolca do Špitalakonstrukcija vodovoda je bila položena na tlo. Danas tih

ostataka imamo jako malo. Od Šitala do položaja Punta Zrče akvedukt počiva u dubokom

usjeku dužine 130 m i maksimalne dubine 280 cm. Gravitacijski kanal unutar usjeka je

oblikovan s dva paralelna zidića premazana hidrauličnom maltom. Kanal je bio prekriven

četvrtastim ciglama te je na kraju cijela konstrukcija bila zaštićena nasipom. Akvedukt je od

Zrča usmjeren preko Novaljskog polja do svoje krajnje točke. Pretpostavlja se kako je

konstrukcija akvedukta na ovom dijelu bila riješena sifoniranjem. Ukupna dužina akvedukta

iznosi 8200 m.15

9. AKVEDUKT ŠKOPALJ - NOVALJA

Akvedukt Škopalj – Novalja je jedini poznati akvedukt sa tunelskom dionicom na

našem području. Polazio je od vrela Škopalj u Novaljskom polju. Zbog naknadnih gradnji oko

vrela svi površinski ostatci su uništeni. Akvedukt je prolazio kroz brdo Figurica do današnje

Novalje. U živoj stijeni je dužinom od najmanje 1 km probijen vodotunel, prvorazredni

spomenik vještine graditelja. Zbog dobrih ostataka bilo ga je moguće djelomično

rekonstruirati. Danas je ovaj dio akvedukta u narodu poznat kao Talijanova buža.16

10. RIMSKI VODOVODI ZADARSKOG PODRUČJA15 B. ILAKOVAC, 1982, 245-250.16 B. ILAKOVAC, 1982, 251-252.

Stari Liburni su još od prapovijesti štovali izvore i vrela zbog osiguravanja osnovnog

egzistencijalnog pitanja – pitke vode. Padaline su, zbog nedostatka izvora, sakupljali u

prirodno udubljena mjesta obložena glinom, tzv. lokve. Početkom 1. st. prostor većine ilirskih

plemena pao je pod rimsku vlast. Rimska civilizacija je sa sobom donijela mnoge novine, no u

početku je opskrba vodom Iadera i Aenone bila osigurana kućnim zdencima i eventualnim

zidanim cisternama za akumulaciju padalina.. Nakon jednog stoljeća Iader je dovoljno ojačao

u ekonomskom i političkom smislu te je uz carsku pomoć počeo gradnju vlastitog akvedukta.

Razlozi zakašnjenja su prirodno bogatstvo pitkom vodom samog područja Iadera te

nepovoljna geografska i hidrografska situacija samog grada koju nije bilo moguće premostiti

tadašnjim tehnološkim dostignućima. Najpovoljniji izvori su se nalazili su se na suprotnoj

strani poprilično udaljene Vranske doline, 5000 m široke i 36 m duboke.17

10.1. AKVEDUKT BIBA - IADER

Između mnogobrojnih vrela vranskog područja za rimski akvedukt je odabrana Subiba

ili Kneževića vrilo. Od vrela je polazio prvi gravitacijski kanal, zbog zaštite i insolacije plitko

ukopan u teren. Kanal širok 59,6 cm oblikovala su dva zida. Dno je građeno u više slojeva te

premazano crvenom hidrauličnom žbukom. Zbog sanitarnih razloga gravitacijski kanal je bio

prekriven kamenim pločama ili zasvođenom konstrukcijom te nasipom od kamena. Visina mu

je iznosila 118 cm. Vodovodna konstrukcija je zatim bila usmjerena do Pećine te jugozapadno

preko Vranske doline. Zbog očuvanja strmine kanal se nalazio na zidanoj substrukciji koja

danas završava na 3 m visokom bedemu. Ukupna dužina prvog gravitacijskog kanala iznosi

2050 m te se pretpostavlja kako je njegova protočna moć iznosila oko 118 l/s. Sifonska

dionica akvedukta iznosila je 5000 m, bila je 36,3 m niža od završetka prvog gravitacijskog

kanala te je bila u početku načinjena od kamena. Klesani kameni blokovi su bili dimenzija 60

x 60 cm u poprečnom presjeku, s rupom promjera 35 cm. Čitava dionica se sastojala od 8000

kamenih blokova, no nažalost nisu mogli izdržati unutarnji pritisak. Eksperimentalni sifon je

bio nefunkcionalan te su graditelji morali potražiti drugo rješenje. Novi sifon je bio načinjen

od olovnih cijevi kružnog promjera koji je iznosio 15,4 cm sa stjenkama debljine 2 cm.

Ukupna olovna dionica je težila 619 tona a njena propusna moć je bila samo 6,42 l/s.

Vodosprema je vodu iz olovnog kanala preusmjeravala u drugi gravitacijski kanal. Njene

dimenzije su iznosile 232 x 154 cm. Zidanje je obavljeno maltom i hidrauličkom žbukom te

17 B. ILAKOVAC, 1976, 12.

dužinski zatvoreno polukružnim cilindričnim svodom. Uz vodospremu su pronađeni ostatci

pravokutne zgrade koja je imala stambenu, upravnu i čuvarsku funkciju. Drugi gravitacijski

kanal je za Iader polazio od vodospreme ispod Bilog briga te je imao iste dimenzije kao i prvi.

Bio je dugačak oko 33,3 km te je njegova propusna moć iznosila 6,24 l/s. Na najdužem dijelu

konstrukcija je bila ukopana zbog zaštite te prekrivena nasipom od lomljenog kamena. Uz

ovaj kanal se također nalazila slična stambena zgrada.

Akvedukt je na prostor Iadera ulazio preko već ranije isparceliziranog agera te je zbog

toga prilagođen situaciji na terenu visokim zidanim nosačima. Preko potoka Ričine prijelaz je

bio osiguran mostom te se nakon toga vodovodna konstrukcija nastavlja dubokim usjekom.

Visina kanala je iznosila 148 cm. Trasa akvedukta zatim prati antičku magistralu (današnja

Benkovačka cesta) a zbog prebacivanja vode na 10 m visoku kosu poluotoka, dionica uz cestu

se nalazila na visokim nosačima. Nakon prolaska kroz gradske bedeme, voda je išla u do

danas neidentificirane vodospreme iz kojih je, podzemnom vodovodnom mrežom, išla do

javnih zdenaca. Voda je stalno tekla i bila je besplatna. Ukupna dužina konstrukcije Biba –

Iader iznosila je 40 km, no nije dala zadovoljavajuće rezultate te se pristupilo izgradnji

dodatnog akvedukta.. Pretpostavlja se kako je prva varijanta akvedukta sa kamenim sifonom

izgrađena oko 105. god. te da je olovna dionica postavljena desetak godina kasnije.18

10.2. AKVEDUKT BOTINA - IADER

Dodatni akvedukt Botina – Iader izgrađen je zbog potrebe za vodom te manjih

financijskih troškova. Na mjestu rimske vodospreme danas se nalaze zgrade iste funkcije iz

1838. godine. Akvedukt od prijelaza preko Ričine ide u luku Bili brig, zatim uz Put Murvice

te se priključuje na trasu Biba – Iader. Ukupna dužina konstrukcije iznosi 3400 m s

kapacitetom od 34 l/s. Iz sačuvanog rimskog natpisa vidljivo je kako je akvedukt dovršio car

Trajan (98. - 117. god.).19

10.3. AKVEDUKT BOLJKOVAC – AENONA

18 B. ILAKOVAC, 1976, 12. - 16.19 B. ILAKOVAC, 1976, 16.

Nakon rimske okupacije, liburnsko naselje Aenona se razvilo u grad s municipalnim

statusom. Grad je dobio zidove, kule, monumentalne zgrade te vodoopskrbni sustav. Najbliže

i najpovoljnije vrelo vode se nalazilo na položaju Boljkovac, 3500 m od Nina. Njegova jedina

mana je bila preniska niveleta.

Akvedukt Aenone je počinjao na Boljkovcu složenom poligonalnom hidrotehničkom

konstrukcijom koja je danas vidljiva u temeljima. Na temelju od kamenih blokova širokom

140 cm podignut je zid širok 118 cm te je oblikovao poligon vanjskog promjera 960 cm.

Konstrukcija je bila početak akvedukta Aenone i ujedno je jedini nalaz kaptažne konstrukcije

na području provincije Dalmacije. Voda je od poligona išla glavnim kanalom dugačkim

dvadesetak metara i zatvorenim zbog sanitarnih razloga. Glavni kanal je dovodio do

mehanizma dvojnih ustava. Blizu kraja glavnog kanala nalazila se zidana konstrukcija od

hidraulične žbuke u funkciji brane i akumulacijskog bazena te možda čak i pokretanja

mlinica. Mehanizam dvojnih ustava se sastojao od kamenih dovratnika sa uskim žljebovima u

kojima su se kretale drvene vratnice te je tako bilo moguće usmjeravati vodu u dva

gravitacijska kanala. Desni gravitacijski kanal je vodio do uređaja ili mehaničke naprave koja

je koristila snagu vode, dok se preko lijevog kanala vodom opskrbljivao sam grad. Kanal od

dvojnih ustava do Aenone je uglavnom bio plitko ukopan te se jednim dijelom čak nalazio na

2 m visokom zidanom nosaču zbog osiguranja toka vode. Profil gravitacijskog kanala iznosi

89 cm, njegova dužina od dvojnih ustava do Nina iznosi 3400 m a protočna moć mu je bila 65

l/s. Ostatci rimskih vodovodnih instalacija (grla, ventili, slavine) su pronađeni u Ninu

početkom 18. st. Kaptažna konstrukcija je imala funkciju higijensko – sanitarne izolacije te

funkciju podizanja razine vode. S vanjske strane konstrukcija je bila zaštićena kontraforima.

Zbog dodatne zaštite izgrađena je i već spomenuta ovalna brana. Pretpostavlja se kako je

vodovodna konstrukcija u Aenoni realizirana krajem prvog stoljeća nove ere.20

11. DIOKLECIJANOV AKVEDUKT

Dioklecijanov akvedukt (Slika 4) jedan je od najpoznatijih građevina rimskog doba na

području Dalmacije i šire, a ima istu funkciju kao i nakon izgradnje. To je posljednji izgrađen

rimski akvedukt u Hrvatskoj, iako je izgradnja vodovoda započeta još u Augustovo doba.

Rijeka Jadro uvelike je utjecala na razvoj antičke Salone a taj se grad i smjestio na tom

položaju upravo zbog postojanja pitke vode, neophodne za život i razvoj grada. Rimski je

20 B. ILAKOVAC, 1976, 17-20.

vodovod započinjao na izvoru te rijeke, te je vodu dobavljao do Salone, ali i do

Dioklecijanove palače.21

Kroz srednji vijek akvedukt nije bio u funkciji pa je stanovništvo vodu uzimalo iz

bunara, cisterni ili iz podzemnih voda. Kako bi se rimski vodovod ponovno doveo u funkciju,

u 19 st. dolazi do obnove akvedukta. Vicko Andrić 1855. god. započinje iskapanja i

arhitektonska snimanja arheoloških ostataka građevine, a ta istraživanja traju do 1857. god.

Projekt je dovršen tek 1879. god., kada su vršena i arheološka istraživanja na dijelu akvedukta

na području Bilica i to od strane Franje Locatija koji ga je preuzeo.22 Istraživanja su vršena i

krajem 20. st (1995.-1997. god.) prilikom čega je pronađen sjeverni završetak kanalizacijskog

sistema i ostatci drenažnog kanala. Dvije godine kasnije, na položaju Bilica napravljena su

zaštitna istaživanja Dioklecijanova akvedukta, prilikom izgradnje brze ceste Split – Klis.

Projekt je trajao nekoliko dana, a vodili su ga Franko Oreb i Ljubomir Gudelj.23

Kroz povijest mnogi autori spominju postojanje akvedukta, a i znanstvenici kroz svoje

radove pridaju veliku važnost ove građevine.24 Poznato je da se rimski vodovod u Saloni

počeo graditi u vrijeme Augusta, ali akvedukt je izgrađen tek kasnije, u vrijeme Dioklecijana.

S obzirom na velike potrebe palače za pitkom vodom, izgradnja akvedukta bila je neophodna,

zbog čega se smatra da je on izgrađen istodobno sa palačom.25 Akvedukt se protezao u dužini

od 9 km, a od toga je 670 m bilo podignuto na lukovima. Mogao je zadovoljiti potrebe 170

000 ljudi te je u sekundi dopremao 13 kubičnih metara vode, ali je njegov kapacitet povećan

prilikom obnove u 19. st. Slobodni pad s visine od 33 m omogućavao je pritisak i protjecanje

vode kroz kanale sve do palače, postignut je konstantan nagib kanala i dotok vode, a

gravitacijski kanal činili su bazen, podzemni tuneli, usjeci u tlo te visoki nosači odnosno lučni

svodovi na pilonima.26

Trasa akvedukta započinje kod izvora rijeke Jadro a završava u Dioklecijanovoj

palači. Podijeljena je na više segmenata od kojih su samo neki dijelovi istraženi. Prvi segment

nalazi se kod padine brda Glavica gdje se danas može vidjeti samo podni dio nosača kanala.

Zatim se kanal nastavlja na Majdan te prati bedeme do Bilankuše gdje vodovod ulazi unutar

bedema Salone. Na tom su mjestu 1998. godine vršena istraživanja na površini od 4 m2.

21J. BELAMARIĆ, 1999, 9.22 J. BELAMARIĆ, 1999, 12-13.23 J. I K. MARASOVIĆ et al., 1999, 74.24 LJ. GUDELJ, 1999, 78.25 LJ. GUDELJ, 1999, 80.26 J. BELAMARIĆ, 1999, 11.; D. KEČKEMET, 1999, 29.

Otkriven je nosač vodovoda visine 1 m I na njega položene kamene ploče dna vodovoda.

Sjeverno od episkopalnog centra kanal se spaja sa bedemom, a završavao je nimfejima od

kojih je jedan vidljiv danas kod Porta Caesarea zahvaljujući kasnijim istraživanjima.27

Vodovod je vodio sve do palače gdje je završavao razdjelnom građevinom koja se naziva

castellum divisorium ali još nije utvrđeno gdje je točno stajala., a zatim se voda još dijelila na

cijevi koje su vodile do različitih odredišta unutar palače.28

Prilikom obnove u 19. st. dolazi do mnoštva preinaka i dogradnji vodovoda koje su

povećale kapacitet i time poboljšale pritjecanje vode. Korištena su djelotvornija rješenja, kao

što su iskapanje tunela pod Ravnim njivama te je otvoren čitav niz okana pomoću kojih se

mogla uzimati voda direktno iz kanala. Kako bi se poboljšala izolacija kanala, napravljene su

poklopnice koje su povezane žbukom.29

Što se tiče samog izgleda akvedukta, sastojao se od pilona povezanih bačvastim

svodom, čiji su osnovni element izgradnje bile tegule, a kameni nosači bili su napravljeni od

kamenih klesanaca ispunjenih sitnim kamenjem. Prilikom obnove ponovno dolazi do

određenih izmjena te se smanjuje broj pilona. Sa vanjske strane kanala napravljena je traka od

dvostrukog reda opeke koji je obilježavao dno kanala.30 Najreprezentativni dio čitave te

građevine bio je akvedukt na području Mostine. Rađen je tehnikom opus quadratum od

velikih kamenih klesanaca što je bilo izuzetno bitno ne samo sa estetske, nego i sa

funkcionalne strane, jer je održiva struktura omogućavala izgradnju tako monumentalne

građevine. Na području Bilica izgradnja je bila potpuno drugačija, nije se težilo estetskom

izgledu. Kanal je bio ozidan grubo klesanim kamenom a sredina je bila ispunjena betonom.31

12. POPIS LITERATURE

BELAMARIĆ, J., 1999. – Dioklecijanov akvedukt i njegove obnove, Dioklecijanov akvedukt,

Split, 5-29.

27M. KATIĆ, 1999, 59-61.28 K. MARASOVIĆ et al., 2014, 239.29 LJ. GUDELJ, 1999, 79.30 LJ. GUDELJ, 1999, 80.31 G. NIKŠIĆ, 1999, 97.

CAMPEDELLI A., 2011. – Alessandro Campedelli, Kastrum Burnum: Između starih

iskopavanja i novih istraživanja, Archaeologia Adriatica, 33-64.

GUDELJ, LJ., 1999. – Ljubomir Gudelj, Izvješće o arheološkim istraživanjima

Dioklecijanova akvedukta na Bilicama, Dioklecijanov akvedukt, Split, 77-87.

ILAKOVAC, B., 1976. – Boris Ilakovac, Zadarski vodovodi, Zadar

ILAKOVAC, B., 1982. – Boris Ilakovac, Rimski akvedukti na području sjeverne Dalmacije,

Zagreb

KATIĆ, M., 1999. – Miroslav Katić, Salonitanski vodovod, Diokelcijanov akvedukt, Split, 59-

65.

KEČKEMET, D., 1999. – Duško Kečkemet, Projekt Vicka Andrića za obnovu splitskog

vodovoda, Dioklecijanov akvedukt, Split, 29-51.

MARASOVIĆ, J. I K. et al., 1999. – Jerko Marasović, Katja Marasović, Snježana Perojević,

Tajma Rismondo, Kanalizacija i vodovod Dioklecijanove palače, Dioklecijanov akvedukt,

Split, 65-77.

MARASOVIĆ K. et al., 2014. – Katja Marasović, Snježana Perojević, Jure Margeta, Antička

kanalizacija Dioklecijanove palače u Splitu, Građevinar, Vol. 66 No. 03, Split, 237-249.

NIKŠIĆ, G., 1999. – Goran Nikšić, Akvedukt na Bilicama, Dioklecijanov akvedukt, Split, 97-

103.

VITRUVIJE, 1999. – Vitruvije, Deset knjiga o arhitekturi, Zagreb

13. POPIS ILUSTRACIJA

Slika 1. Prikaz akvedukta (http://www.romanaqueducts.info/introduction/, 19. svibnja 2015.)

Slika 2. Prikaz dioptra i horobata, sprava za niveliranje vode

(http://www.romanaqueducts.info/picturedictionary/pd_onderwerpen/tools.htm, 19. svibnja

2015.)

Slika 3. Trasa vodovoda Plavno polje – Burnum (KASTRUM BURNUM: IZMEĐU STARIH

ISKOPAVANJA I NOVIH ISTRAŽIVANJA, 2008, 46.)

Slika 4. Dioklecijanov akvedukt na Dujmovači (DIOKLECIJANOV AKVEDUKT, 1999, 43.)