AGRESIJA I AGRESIVNOST
O agresiji se veoma mnogo govori, ali ne bez razloga, jer je ona
oduvek bila prisutna u ivotu ljudi i ivotinja. Savremeni i
civilizovani svet u kome ivimo preplavljen je talasom agresije i
destruktivnog ponaanja, gubitak nade, vere i ljubavi dananjeg oveka
i mnogi drugi lini drustveni faktori. Zbog svog velikog znaaja
agresija je postala predmet prouavanja mnogih nauka: antfopologije,
sociologije, psihologije, psihijatrije, filozofije, itd. Agresija
sa najkobnijim posledicama po telesni i duevni razvoj je ona koja
se ispoljava u porodici. Na razvoj deteta utiu:
1. naslee od kojeg zavise osobine linosti, razne skolonosti, pa
i karakter;2. drutvena sredina, prvenstveno porodica, zatim
vrnjaci, kola, masmediji, itd;3. lina aktivnost;4. faktor
sudbine.
Termin agresija latinskog je porekla. Potie od latinske reiadto
znai prema ili ka i rei gradus to znai korak. U prevodu agresija bi
znaila kretanje napred. Re agressio poprimila je znaenje napada,
jer je u ratovima kretanje napred znailo napad. Mnogi autori
razlikuju pojmove: agresivnost, agresija i agresivitet:
-agresivnostje relativno postojana crta linosti tj. trajna
osobina ili stanje linosti;-agresijaje ispoljavanje agresivnosti u
odredenom vremenskom periodu;-agresivitetpodrazumeva trajnost
ispoljavanja agresivnog pnaanja. Definicije ovih pojmova razlikuju
se od autora do autora.Termin agresija i agresivnost upotrebljavaju
se u razliitim znaenjima:1. u smislutendencije za dominiranjem, kod
osoba ija je crta linosti sklonost ka dominiranju;2. u
smislutendencije da se ostvare lini interesiuprkos protivljenju
drugih ljudi.M.Levin to naziva zdravom agresivnou, a W.Mc.Dougal
borbenou.3. u smislu inicijativeda se realizuju lini ciljevi ili
interesi, koji ne nailaze na suprodstavljanje drugih ljudi;4. u
smislutendencije ka aktivnosti, preduzimljivosti i energinosti,
koja se izjednaava sa crtom linosti oznaenom kao aktivizam;5. u
smislu tendencijeka destruktivnosti i razaranju drugih osoba ili
objekataili ka autodestruktivnosti (unitavanju samoga sebe).
ta e se smatrati agresivnou i agresijom zavisi od sistema
vrednosti pojedinca, grupe, kolektiva, zajednice, klase kulture,
itd. Prema G.Kaporu (1979) za psihologiju je znaajno da se nauno
odredi upotrebna vrednost ova dva termina, pre svega zato:
1. to je psihologija nauka, pa je neophodno da se ovi pojmovi
precizno (operacionalno) definiu kako bi se mogli ne samo opisati
nego i meriti;2. sam termin agresivnosti i agresije zavisi od
shvatanja znaenja ova dva pojma, jer postoje sluajevi kada ove
pojave treba favorizovati (podsticati), ali i sluajevi kada
agresiju ili auto agresiju treba leiti, ublaavati ili na nju
preventivno delovati.
Iz iskustva znamo da je za bavljenje sportom, biznisom,
politikom, policijskim i vojnim poslovima i nekim drugim
delatnostima neophodna prilina doza agresivnosti.Agresivno ponaanje
ispoljava se u napadu na druge osobe sa namerom da im se nanese
teta, koja u stvarnosti moe, ali i ne mora da bude naneta.Svako
drutvo raspolae sankcijama protiv agresivnog ponaanja, ali mnoge
grupe direktno ili indirektno podravaju odreene oblike agresivnog
ponaanja. Svedoci smo da i patrijahalno drutvo, u kome mi ivimo,
esto tolerie ili podstie agresivno ponaanje deaka, a suzbija i
kanjava isto takvo ponaanje kod devojica, jer se smatra da je to
drutveno neprihvadjivo.Neophodno je da razlikujemo agresivnost kao
nain reagovanja od agresivnog motiva i tenje da se agresivno
postupi. Mnogi autori smatraju da je prirodna i uroena reakcija
ljudi da agresivno reaguju kada su napadnuti ili kada su spreeni da
ostvare svoje intenzivne potrebe, motive i elje.O agresivnim
motivima moemo da govorimo samo onda kada nae agresivno ponaanje
ima jasan i svestan cilj da nekoga povredi ili da mu nanese tetu,
odnosno kada osoba nalazi zadovoljstvo u samom agresivnom aktu.
Da li e doi do agresivnog postupka zavisi od:
1. agresivnog impulsa;2. agresivnog oseanja i3. drugih,
prvenstveno socijalnih faktora.
Prema N.Rotu (1971) pod agresivnou se podrazumeva ponaanje ija
je namera da nekoga povredi ili da mu se nanese teta, i to
nezavisno od toga:
1. da li je ta namera postojala od samog poetka ili se javila
tek tokom reagovanja na neku situaciju;2. da li se ispoljava
postupcima koji su otvoreni i uoljivi na tetu drugih ludi ili
postoji samo elja da neko bude povreden.Mnogi naunici su sebi
postavili pitanje:Da li je agresivnost kao pranagon ukorenjena u
svakom ljudskom biu ili postoji u karakteru kao individualno
svojstvo koje ne mora da ima svaki ovek?Takoe su postavili
pitanje:Da li je agresivno ponaanje iskljuivo ili prvenstveno
steeno, tj. naueno, ili na njegov razvoj utiu istovremeno nasledni
faktori, uslovi sredine i uenje u meusobnoj
interakciji?INSTIKTIVISTIKO SHVATANJE AGRESIJE I AGRESIVNOSTI
Sva istraivanja instikata posle arlsa Darvina poivala su na
njegovoj teoriji evolucije. Willam James (1890) i William Mc Dougal
(1913 i 1932) govore o tome da svaki individualni instinkt motivie
odgovarajue oblike ponaanja. I za neoinstinktiviste, iji su
predstavnici Sigmund Freud i Konrad Lorenc, izvor agresivnog
ponaanja je u instinktima.Instinkti izviru iz potreba i uroeni su.
Oni su pokretaki faktor linosti i imaju selektivnu kontrolu nad
ponaanjem. Njihov psiholoki predstavnik je elja. Oni sainjavaju
duevnu energiju linosti, a izvor im je u idu. Cilj instinkta je
zadovoljenje, a instinktivne tenje su slepe. Da bismo razumeli
instinktivistiko shvatanje agresije Sigmunda Frojda moramo se
upoznati sa tri komponente linosti: biolokom-id, psiholokom-ego i
socijalnom- superego. Id je najstariji, nesvesni deo linosti i
izvor energije. On sadri sve to je nasleeno, prisutno pri roenju i
instinkte. U njemu vlada princip zadovoljstva. Id ne poznaje ni
moral ni logiku. On tei da izbegne bol i neprijatnosti i elje su
jedina realnost sa kojom dolazi u dodir. Da bi se ostvarile elje
ida potrebno je da se angauje ego koji ima dodira sa spoljanjim
svetom. Ego se razvija iz ida i on je slab u odnosu na njega. Ego
usklauje zakone instikta sa zakonima spoljanjeg sveta. Iz ega se,
identifikacijom sa roditeljima, izdvaja superego. Superego dobija
energiju iz ida, ali on ima dunost da koi impulse koji dolaze iz
ida, a naroito seksualne i agresivne, dok id tei samo ka
zadovoljenju.
PremaSigmundu Frojdusvaki instinkt ima:
1.svoj izvor(uzbuenje koje nastaje u telu);2.svoj
cilj(uklanjanje neprijatnog stanja tj. zadovoljenje);3.spoljanji
objekat kojim se vri zadovoljenje(oblici ponaanja koji vode
zadovoljenjuitd.).
Frojd je poklanjao malu panju agresiji sve dok je smatrao sda
ovekom vladaju dve glavne snage:libido(seksualnost) i instinkt
samoouvanja. On je u poetku poreklo agresije tumaio kao odgovor na
frustraciju seksualnog nagona. Frojd je bio pristalica dualistikog
shvatanja po kome su uvek meusobno suprotstavljene dve osnovne
sile. Ta dihotomija postojala je prvo izmeu libida i instinkta
samoouvanja, zatim izmeuErosa(instinkta ivota) iTanatosa(instinkta
smrti).
Instinkt ivota(glad, e, seks) slui odranju ivota i razmnoavanju.
Oblik energije pomou koje oni deluju zove se libido. To je
konstantna sila koja se moe vezivati za razne objekte.Erostreba
shavtiti kao stvaralaki princip, koji sam po sebi nije erotian i u
okviru kojeg se odvija reprodukcija oveka dok se podTanatosom, iz
koga potieagresivni nagon, podrazumeva tenja oveka da se vrati u
neorgansko stanje. Eros i Tanatos javljaju se meusobno
isprepletani. Naime Frojd je uoio da i Eros moe koristiti instinkt
smrti (to je sadistika komponenta u Erosu ). Isto tako instinkt
smrti moe koristiti i sopstveno pranjenje u vidu agresije. Tanatos
po pravilu ne istupa u svojim otvorenim oblicima ve se lukavo
preruava, a naroito tei da se preodene u oblik Erosa.
Institucionalizovano nasilje nad ljudima svedoi o uspelom
preruavanju Tanatosa u Eros. Sloj intelektualaca, sa njihovom
sloenom mentalnom aparaturom, natoito je podlona iskuenjima
Tanatosa i njegovom preruavanju, ime se moe objasniti lakoa sa
kojom intelektualci postaju, pre drugih, agresori i rtve.Kada
instinktivni impulsi, koji u sebi sadre i Eros i Tanatos, ne budu
uspeno potisnuti, onda se seksualni elementi pretvore u simptome, a
agresivni se izdvoje i ispoljavaju kroz oseaj krivice i
destruktivnosti. Instinkt smrti moe biti povezan sa libidom i tada
se pretvara u impulse koji su bezazleniji, a ispoljavaju se u
sadizmu i mazohizmu.Frojd je smatrao da sva iva bia nastaju
delovanjem kosmikih sila na neorgansku materiju, a da kod ljudi
postoji podsvesna elja za smru, koja je u stvari cilj ivota. U
celoj prirodi vlada princip konstantnosti, pod ijim uticajem
organska materija tei da se vrati u anorgansku. ovekova elja za
vlastitom smru blokirana je snagama erosa, pa se on bori za svoj
opstanak. Za njega je agresivnost, koja je proizvod instinkta
smrti, u stvari agresivnost usmerena napolje (protiv drugih
objekata). Prema Frojdu svako ponaanje, pa i agresivno, determiniu
fizike sile, karakter tih sila je delom nesvestan. Uvid je faktor
koji donosi promene u naboju energije i pravcu tih sila.Za njegovu
teoriju, meutim, ne postoje empirijski dokazi. Mnogi
psihoanalitiari odbacili su njegovu teoriju instinkta smrti, ali su
prihvatili agresivni impuls kao drugu stranu seksualnog
instinkta.
H.HarmanniAna Freud(1949) smatrali su da se agresivna i
seksualna energija neprekidno stvaraju u organizmu. Ukoliko se
agresivna energija ne neutralie i ne oslobodi na drutveno
prihvatijiv nain, dolazi do agresivnog napada na druge osobe. U tom
napadu nalazi se zadovoljstvo, jer se kroz agresivnost oslobada
tenzija izazvana nezadovoljenim nagonom. U stvari, do agresivnog
napada dolazi kada akumulacija agresije u organizmu pree odreeni
nivo. To je hidraulini model o poreklu agresije. Po Hartmanu
agresija i seksualnost su u funkciji ida. Za njega jedini cilj
agresivnog nagona nije destrukcija objekta. Sile adaptacije ne
dozvoljavaju unitenje objekta, jer unititi objekat znai ostati sam.
Modifikacija se dogaa fuzijom (spajanjem) sa libidom, pa se objekat
ne unitava. U stvari ego se identifikuje u odnosu na konflikt, pa
trai da se agresivni nagon modifikuje.Njenom neutralizacijom dolazi
do sublimacije (transformisanje energije neprihvatljivih nagona u
prefinjene, socijalno prihvaene i cenjene motive), pa se ona
ispoljava na nain koji je socijalno prihvatljiv. Na primer, ako
prema nekome oseamo agresiju moemo reagovati na nekoliko naina:
1. da se sa tom osobom posvaamo ili potuemo;2. da se povuemo i
nikada sa njim ne progovorimo ni jednu re;3. da pomerimo agresiju
sa nje na neku neivu stvar (na primer da razbijemo au) ili na neku
drugu osobu, itd.Konard Lorenc (1870), istraujui ponaanje ivotinja,
doao je do zanimljivih zakljuaka. Po njegovom miljenju izvor
agresivnog ponaanja je u urodenom agresivnom instinktu koji je
veoma moan i vaan za odravanje jedinke i vrste. Da bi se agresivno
ponaanje ispoljilo neophodno je prisustvo organizma iste vrste.
Znai da je agresivno ponaanje uvek drutvena aktivnost, ije je
poreklo instinktivno. O agresivnosti, koja je izraz uroenog
instinkta, moemo govoriti samo onda kada se ona nuno pojavljuje i
kada je cilj za sebe, a ne kada je agresivnost samo sredstvo da bi
se ostvarili neki drugi ciljevi ili zadovoljile neke druge potrebe.
Agresivnost je reakcija na uroenu unutranju razdraljivost, koja
trai rastereenje. Ona e se ispoljiti nezavisno od toga da li
postoji odgovarajui spoljanji stimulans, kada se u neurolokim
centrima nagomila dovoljno specifine energije za instinktivna dela
(hidrauliki model). Lorenc govori o dve vrste agresije:
1. intraspecifina agresija je agresija unutar jedne vrste, a
njena funkcija je podravanje opstanka vrste. Ona ispoljava tu
funkciju tako to raspodeljuje jedinke jedinke neke vrste na
ogranienom prostoru, koji im stoji na raspolaganju, izborom boljeg
oveka, u ta spada i uvodenje socijalne hijerarhije i odbrana enke
(K.Lorenc, 1964.). U toku evolucije jedne vrste ubilaka agresija
jedne vrste pretvorila se u agresiju koja ima zatitniku funkciju.
Taj novi oblik agresije ispoljava se u obliku simbolikih i
ritualnih kretnji koje imaju istu funkciju, a nisu tetne za
vrstu;2. interspecifina agresija je agresija izmeu pripadnika
razliitih vrsta.Po Lorencu, agresivno ponaanje koje ima svoj izvor
u instinktu, postoji i kod ljudi. Na primer, ljudi u polarnoj
ekspediciji povezani prijateljstvom i poslom, posle izvesnog
vremena, ponaaju se agresivno jedan prema drugome, jer nema drugih
osoba na koje mogu usmeriti agresivno ponaanje, a imaju jaku
potrebu za takvim ponaanjem. Poto oveku nedostaju prirodna orua za
ubijanje pripadnika svoje vrste (kande, rogovi, kopita, itd) kod
njega su se slabije razvijale forme inhibicije agresivnosti, nego
kod ivotinja, kod kojih su se tokom filogenetskog razvitka, radi
zatite i odravanja vrste, one jae razvile.Zato je ovek izmislio
vetaka orua i oruja koja imaju izuzetno veliku mo ubijanja. Meutim,
i kod oveka postoje neke forme inhibicije agresivnosti, npr. puenje
lule mira, razni dobri maniri, osmeh pri pozdravljanju, itd. On je
kasnije pokusao da dopuni svoje shvatanje agresivnosti. Agresija je
nasledno zlo oveanstva, nastalo kao posledica intraspecifine
selekcije (selekcija unutar iste vrste) koja je delovala na nae
predke pre oko 40000 godina. Ona se pojavila kad su ljudi
nadvladali strah od gladi, smrzavanja i divljih zveri. Na to su
mnogo uticali ratovi, koji su se vodili izmedu neprijateljskih
susednih plemena. Iz njih su se razvile ratnike vrline i danas
veoma cenjene u nekim kulturama. Ali po miljenju nekih autora, u
svakom ratu dolazi do veeg gubitka agresivnih pojedinaca, pa je
malo verovatno da je selekcija uzrok odravanja visoke uestalosti
agresivnosti kod ljudi.Prema Lorencu, ljudi ine strahote u ratu i
svoje ponaanje smatraju opravdanim. Takvo ponaanje zasnovano je na
instinktu i analogno je ponaanju ivotinja.
PremaErihu Fromu(1973) Lorenc ne eli da brani ratne strahote,
aii njegov argument, da su uroeni instinkti pokretai takvog
ponaanja, ini ba to. Po Fromovom miljenju nema dokaza da je u
ljudskoj prirodi injenje strahota u ratu i da je to univerzalna
ljudska reakcija. Besmisleno je takvu tvrdnju zasnivati na
instinktu, koji poiva na analogiji s pticama i ribama, koja je
veoma sumnjiva. Prema Lorencu lino prijateljstvo i povezanost
nalazimo samo kod ivotinja sa dobro razvijenom intraspecifinom
agresijom. Sto je ivotinja ili vrsta agresivnija ta povezanost je
vra. On tvrdi da i kod ljudi ne postoji ljubav bez agresije i da
ovek moe mrzeti samo tamo gde je voleo, iako to retko
priznaje.Prema Erihu Fromu (1973) istina je da se ljubav ponekad
pretvara u mrnju, meutim bilo bi tanije rei da se menja povreeni
narcisoidni karakter osobe koja voli, a ne ljubav. To znai da
neljubav izaziva mrnju. Zato je apsurdno tvrditi da ovek mrzi tamo
gde je voleo. From posavlja pitanja: da li ugnjetavani mrzi
ugnjetavaa, da li majka mrzi ubicu svog deteta, da li mueni mrzi
svog muitelja, zato jer su ih voleli ili ih jo uvek vole? Osnovne
postavke Lorencove teorije nisu potvrene, jer ih je teko potvrditi.
Kada bi se agresivno ponaanje javljalo bez obzira na situaciju u
kojoj se ivo bie nalazi, bez obzira na potrebu za hranom, na zatitu
svoje teritorije, na odbranu potomstva i stalno posle izvesnog
vremena, onda bi instinktivistika teorija imala vre temelje.Uopteno
govorei Lorencova glavna metoda sastoji se u analogijama, koje su
dobijene tako to je uporeivano ponasanje nekih ivotinja sa
ponaanjem oveka. Ali i za Frojda i za Lorenca zajedniko je
shvatanje da je potiskivanje agresivnosti veoma nezdravo.
BIHEVIORISTIKO SHVATANJE AGRESIJE I AGRESIVNOSTI
Osniva biheviorizma Watson(1914) nije poklanjao posebnu panju
agresiji, ali veina ispidvaa agresije u SAD pisala je sa
bihevioristikom orijentacijom. Prema bihevioristikom shvatanju,
ovek osea, misli i radi na nain koji se pokazao uspenim u
postizanju onog to eli. Agresija je steena u traenju nae optimalne
vrednosti (koristi, pozicije). Ako dete otkrije da e mu neko dati
ono to eli, ako bude agresivno, ono e postati osoba sklona
agresivnom ponaanju. U analizi agresivnog ponaanja nije vana
namera, vane su samo vrste potkrepljenja koje deluju na agresivno
ponaanje.A.H.Buss(1961), predstavnik biheviorizma, smatra da je
agresivnost reakcija kojom se drugim osobama namerno ili nenamerno
zadaje tetni udarac. Covek e postati sklon agresivnom ponaanju, ako
njime dobija, ono to eli. Za sve bihevioriste nije vaan inilac nego
in. Oni prouavaju vidljivo ponaanje oveka samo po sebi, nezavisno
od osobe koja se ponaa. To je najvea zamerka bihevioristikoj
teoriji. Na primer, ako jedna osoba ubije drugu, za bihevioristu
nije vana motivacija ubice ve sam in ubistva, a to nije dovoljno da
bi se jedna linost mogla opisati.A.Bandura(1965) smatra da i ljudi
i ivotinje mogu nauiti da ne reaguju agresivno na situacije na koje
se inae reaguje agresivno. Isto tako, mogu nauiti da reaguju
agresivno na situacije na koje ranije nisu tako reagovali. Drugim
reima, kako emo reagovati na dra i situacije, koje oteavaju ili
ometaju zadovoljavanje naih motiva i potreba, zavisi od toga koji
je nain reagovanja nauen. Da je uenje vaan faktor u sticanju
agresivnog ponaanja pokazuju mnogi primeri. Na primer, ako
roditelji fiziki esto kanjavaju svoju decu ili im zabranjuju mnoge
stvari, ona e postati agresivnija. Isto tako agresivnija su deca
onih roditelja koji ohrabruju, toleriu ili nagraduju svoju decu za
agresivno ponaanje. Bandura je sa saradnicima utvrdio da
posmatranjem agresivnih postupaka roditelja, ili nekog drugog
modela, dovodi kod dece do podraavanja (oponaanja) takvog ponaanja.
Tu se radi o uenju po modelu ili opservacionom uenju. Takvim uenjem
moe doi do:
1. prihvatanjem novih, do tada nepoznatih oblika ponaanja;2. do
dezinhibicije, do tada inhibiranih agresivnih reakcija;3. do
obnavljanja naputenih oblika agresivnog ponaanja;4. do usvajanja i
primene razliitih oblika agresivnog ponasanja na sasvim nove
situacije, u kojima se ono, do tada nije ispoljavalo.
J.R.Davitz, takode biheviorista, uspeo je da eksperimentalno
dokae da su deaci, koji su nagraivani za agresivne postupke,
ispoljavali vie agresivnog ponaanja, nego oni koji su nagradivani
za kooperativne postupke. Na osnovu dosadanjih istraivanja o
agresiji i agresivnosti S.Radonji (1971) zakljuuje:
1. da je mehanizam javljanja agresivnog impulsa i agresivnog
oseanja uroen i da zavisi od odreenih vrsta drai i frustracija;2.
da uestalost javljanja i intenzitet agresivnih impulsa zavisi od
naeg individualnog iskustva i od socijalnog uenja; agresivni
impulsi se mogu socijalizacijom inhibirati mnoge drai i situacije,
koje ranije nisu predstavljale podsticaj za javljanje agresivnih
postupaka i oseanja, uenjcm to mogu postati;
3. moramo razlikovati agresivne postupke od agresivnih impulsa i
oseanja.
Prema shvatanju neobihevioristeB.F.Skinnerasvako ovekovo
ponaanje, pa prema tome i agresija, moe biti potpuno odreeno, tako
to okolina nagrauje poeljan oblik ponaanja i tako utie na veoma jak
vlastiti interes oveka i zadovoljava ga. Ako nagraujemo bezuslovno
ponaanje, koje smatramo poeljnim, posle nekog vremena osoba e
nastaviti da se ponaa na poeljan nain. To je operativno
uslovljavanje koje se razlikuje od klasicnog uslovljavanja po
Pavlovljevom modelu. Vano je da potkrepljenja (uvrivanja) moraju
biti pozitivna (pohvala, nagrada) i dobro rasporeena. Primenom
operativnog uslovljavanja. Skiner je uspeo da u znatnoj meri izmeni
ponaanje ivotinja i ljudi u laboratorijskim uslovima. Mnogi autori,
meutim postavljaju pitanja ta se deava kada ljudi iz laboratorije
iziu u svakodnevni ivot; da li e se onda ponaati onako kako su
nauili putem operativnog uslovljavanja? Prema E.Fromu (1973)
biheviorizam ne moe da objasni mnoge stvari, na primer:
1. zato pozitivno potkrepljenje ne moe da sprei mnoge ljude da
se suprotstave nauenom ponaanju i da se ponaaju suprotno nauenom
ponaanju, pod uticajem svojih uverenja, savesti ili ljubavi;2. zbog
ega, uprkos stalnom pozitivnom potkrepljenju, neki ljudi uslovljeni
da budu muitelji ili progonitelji, esto mentalno obolevaju;3. zbog
ega se deava da mnogi od najprilagoenijih ljudi, koji bi trebalo da
svedoe o uspehu uslovljavanja, postaju nesreni ili neurotini.From
tvrdi da neko moe postati rob operativnim uslovljavanjem, ali e
reagovati nezadovoljstvom ili agresivnou. Cini se da impulsi,
ugradeni u oveku, ograniavaju mo operativnog uslovljavanja. From
smatra da je Skiner naivni racionalista, jer veruje da se ovek
ponaa prema zahtevima svojih interesa. Po njegovom miljenju, ova
teorija je istinita samo za otuenog oveka savremenog kibernetikog
drutva. Prema Fromu, bihevioristiko shvatanje je vidljivo ponaanje
nauno pouzdan podatak, nije tano.Ponaanje se razlikuje od
motivacionih podsticaja, iako se pri povrnom posmatranju ta razlika
ne vidi. Ako posmatramo dva oca od kojih je jedan sadista, a drugi
normalan, kako udaraju rukom svoje dete, uinie nam se da se obojica
identino ponaaju. Meutim, razliit nain dranja deteta i razliit nain
razgovora sa njim, pre i posle kazne, kao i izraz njegovog lica,
ini njihovo ponaanje vrlo razliitim. Njihovo vidljivo ponaanje je
isto, ali paljivim posmatranjem na licu sadiste otkriemo grubost i
intenzivnu destruktivnost. Poto bihevioristi nemaju metodu za
ispitivanje neverbalnih podataka oni se ograniavaju na one podatke
kojima mogu baratati, a oni su obino suvie grubi za teorijsku
analizu.RAZLIKE I SLINOSTI IZMEU INSTIKTIVIZMA I BIHEVIORIZMA
Prema instiktivistikoj teoriji ovek ivi prolost sopstvene vrste,
a prema bihevioristikoj sadanjost drutvenog sistema u kome se
rodio.Ono to je zajedniko za oba pravca je to da za njih ovek nema
nikakve odgovornosti, nikakvog udela u svom ivotu, nikakvu slobodnu
volju. On je kao lutka na koncu kojom upravljaju ili instinkti ili
uslovljavanje. Pristalica sociolokog shvatanja agresije Erich Fromm
(1973) smatra da je osnovna greka instiktivista to nisu pravili
razliku izmeu nagona koji su ukorenjeni u instinktu i nagona
ukorenjenih u karakteru. Po njemu, na primer, sadistiki karakter
eka priliku u kojoj e se ponaati sadistiki, a osobe pune ljubavi
ekaju priliku da izraze lubav. ini se da sadistika linost koja eka
priliku da izrazi svoj sadizam odgovara hidraulikom modelu
nagomilanog instinkta. I instinktivisti i bihevioristi, iz podruja
svog posmatranja, iskljuuju oveka, koji se ponaa agresivno ili
neagresivno.Obe ove teorije suvie pojednostavljeno pokuavaju da
objasne ponaanje ljudi.
FRUSTRACIONA TEORIJA AGRESIVNOSTI
Ova teorija, kao Berkoviceva dopuna ove teorije, istie znaaj
uenja na agresivno ponaanje. Spreavanje zadovoljenja potreba i
motiva dovodi do frustracije, koja izaziva agresivnost. J. Dollard
(1939) smatra da postojanje frustracije uvek vodi agresiji i
obrnuto, agresivno ponaanje uvek predpostavlja postojanje
frustracije.H.Miller i J.Dollard (1941) autori su teorije traenja
rtve. Nagomilana agresivnost kod oveka, koja je izazvana
frustracijom, usmerava se na najpristupanije ciljeve. Ovde se radi
o pomeranju agresije sa stvarnog izvora na druge osobe ili objekte,
To su, pre svega, manjinske grupe, od kojih postoji najmanje straha
da e nepoeljno reagovati, odnosno da e svojim reagovanjem ugroziti
agresora.Postoji fizioloki proces koji dovodi do agresivnosti, a
koji je zasnovan na nasleu, ali ne postoji nasleeni nagon za
agresivnou. Miler smatra da frustracija moe izazvati vie razliitih
reakcija, a da je agresivnost samo jedna od njih. Za A.H. Bussa
(1961) frustracija je samo jedan od predhodnika agresije ali ne i
najsnaniji.R.Berker, T. Dembo i K.Levin (1941) u jednom
istraivanju, u kojem su uestvovale dve grupe dece, dokazuju da
frustracija zaista izaziva agresivno ponaanje. Ona grupa kojoj je
dozvoljeno da se odmah igra sa igrakama nije bila frustrirana i
nije ispoljena agresivnost. druga grupa je bila frustrirana, jer je
pre ulaska u prostoriju mogla da posmatra igrake u jednoj
prostoriji, a tek kasnije d ue u tu prostoriju i da se sa njima
igra. Ova grupa ponaala se veoma destruktivno i agresivno prema
igrakama. Drugi istraivai utvrdili su da su due ekonomske nevolje
izazvale frustraciju koja je prouzrokovala aresivno ponaanje. Oni
su istraivali povezanost izmedu cena pamuka i broja Hnovanja na
jugu SAD od 1882. do 1930. Utvrdili su da je broj linovanja bio
vei, to su cene pamuka bile nie. Frustraciju, koja izaziva
agresiju, mogu izazvati, takoe, strogo i surovo ponaanje roditelja
prema deci, izolacija tokom dueg vremena, itd. Meutim, frustraciona
teorija objanjava samo da je frustracija est izvor agresivnosti,
ali ne objanjava u potpunosti uzroke javljanja agresivnosti,
1. svaka frustracija ne izaziva agresivnost ( na primer
frustracija moe izazvati pojaano ulaganje napora da se neto
postigne);2. postoji agresivno ponaanje bez frustracije.
L.Berkovitz i pristalice frustracione teorije agresivnosti
smatraju da podaci, koji govore o tome da uenje i iskustvo utiu na
ispoljavanje agresivnosti, ne obaraju njihovu predpostavku o tome
da postoje urodene komponente agresivnog ponaanja. Eksperimenti su
pokazali da su se neke ivotinje, koje su odrasle u izolovanosti (
npr. u zoolokom vrtu), ipak agresivno ponaale pri pojavi agresivnih
drai, iako nisu mogle da naue agresivno ponaanje. Prema Berkovicu
emocionalna reakcija na frustraciju stvara samo spremnost da se
agresivno reaguje, ali do agresije dolazi tek uz prisustvo odreenih
drai (npr.osobe koja je izazvala frustraciju).Te drai mogu izazvati
ili poveati agresivnost. Zbog toga agresivno ponaanje, pri kome
uvek imamo uroenu komponentu, mnogo zavisi od uenja, pre svega od
uenja onih drai i situacija koje podstiu agresivno ponaanje. Za
Berkovica frustraciona teorija je nepotpuna.Zamerka ovoj teoriji
bila bi da razliiti ljudi u razliitoj situaciji ne reaguju na
frustraciju uvek agresivnim ponaanjem. Na primer ako je neko
frustriran to u odluujuoj utakmici nije dao ko, on moe reagovati na
mnogo naina:
1. da se rastui i rasplae, ako je emocionalan, a pridao je
veliki znaaj utakmici;2. da teren napusti bez rei, ode u kafanu i
napije se;3. da okrivljuje i agresivno se ponaa prema saigraima,
treneru ili lanovima protivnike ekipe;4. da se odlui da se vie
nikad ne bavi koarkom, itd.
Pema tome frustracija zaista moe biti uzrok agresivnog ponaanja,
ali da li e se osoba tako ponaati zavisi od mnotva drugih faktora
(crta linosti, vaspitanja, uticaja drutva, itd).
POMERANJE AGRESIVNOSTI
To je prenosenje agresivnosti sa izvora, koji je izazvao
frustraciju ili agresivno oseanje, na neku drugu osobu, jer
agresivnost ne moe da se ispolji prema izazivau frustracije.
Postoji vie uzroka pomeranja agresivnosti:1. zato to smo nauili da
ispoljavamo agresivnost prema odreenim osobama;2. zato to se bojimo
posledica ako agresivnost usmerimo na izazivaa frustracije (npr.
ako je on na profesor, ef, itd.)
Ako je neka osoba slinija izvoru nae frustracije, onda imamo dve
mogunosti. Prva je da se uzdrimo da prema njoj ispoljimo
agresivnost, iz istih razloga iz kojih ne manifestujemo agresivnost
prema osobi koja je izazvala frustraciju.Ako je na agresivni imuls
jai od potovanja i autoriteta, onda emo agresivno ponaanje
ispoljiti. Meutim, ukoliko je agresivni impuls slabiji, agresivno
ponaanje e izostati. Deca esto pomeraju agresiju sa oca na
profesora, kolu i druge institucije. Ljudi koji imaju rasne,
verske, nacionalne i druge predrasude pomaraju agresivnost sa
izvora, tj. sa osobe koja ih je frustrirala, na manjinske grupe.
Uvek kada primetimo veliku nesrazmeru izmeu karaktera situacije i
agresivne reakcije moemo biti sigurni da se radi o pomeranju
agresije.KATARZA
Ovaj termin preuzet je od grkog filozofa Aristotela. Posmatra
tragedije uivljava se u radnju, u sebi doivljava nagomilane impulse
agresivnosti i pri tom ih se oslobaa. Drugim reima on proivljava
sve one emocije koje proivljava i junak tragedije i na taj nain
proiava svoju duu. O katarzi govorimo, dakle, i onda kada osoba
posmatranjem prikazane agresivnosti na televiziji, filmu itd.,
smanji ili gubi (zbog frustracije nagomilanu) agresivnost. U irem
znaenju, katarza predstavlja oslobaanje od potisnutih agresivnih
impulsa, koje se ostvaruje na dva naina: posmatranjem tue ili
ispoljavanjem sopstvene agresivnosti. est nain njenog ispoljavanja
je psovka ili grdnja. Ako primetimo da je osoba koja nas je
frustrirala i sama izloena tuoj agresivnosti, automatski e se
smanjiti i naa agresivnost prema njoj. Medutim, Bandura i jo neki
autori svojim istraivanjima su pokazali da nije dolo do katarze kod
ispitanika, ak ni posle prisustvovanja agresivnim scenama. Zato oni
zakljuuju:
1. da je svaka generalizacija neopravdana, jer posmatranje tueg
agresivnog ponaanja obinodovodi samo do trenutnog olakanja i
smanjenja agresivnosti kod nas;2. ako se agresija nekontrolisano
ispoljava uvek kada se javi agresivni impuls ili ako se
trajnogledaju agresivne scene, bez kontrole sostvenog ponaanja,
onda dolazi do uestalosti agresivnog ponaanja.Dakle, katarza samo
smanjuje agresivnost u odreenim uslovima i za odredeno vreme. Osim
toga, katarza e se pojaviti samo ako kod neke osobe postoji
agresivnost u trenutku kada posmatra agresivnu scenu, ali ako neko
posmatra agresivno ponaanje, a ne nalazi se u stanju agresivnosti,
samo posmatranje, kod njega e izazvati agresivnost. Takoe, ako neko
uestalo posmatra ispoljavanje agresivnog ponaanja, on e se i u
situacijama slinim onim koje je posmatrao, ponaati agresivno, jer
je stekao naviku agresivnog ponaanja. Prezentovano agresivno
ponaanje putem sredstava masovnih komunikacija, po miljenju mnogih
strunjaka, doprinosi razvijanju agresivnosti, naroito kod dece.
Deca lako poveruju da je prezentovano agresivno ponaanje opte
prihvaeno i normalno. Drugi autori smatraju da:1. ako posmatramo
situacije u kojima se ispoljava agresivnost, to nam prua mogunost
da sopstvenu agresivnost oslobodimo putem katarze;2. film i TV ne
prikazuju nita to se ne moe videti u svakodnevnom ivotu.Prema tome,
prezentovana agresivnost, ako ne dovodi do smanjenja, ne dovodi ni
do poveanja agresivnosti kod dece.
S. Radonji (1971) smatra da stalna prisutnost i stalno
prikazivanje agresivnog ponaanja moe da :1. podstakne da ne
suzdravamo sopstvene agresivne impulse;2. da ne osujeujemo
agresivno ponaanje, ako smatramo da je to stalna i normalna
reakcijaljudi;3. deca imitacijom mogu da naue nove oblike
agresivnosti, koje pre toga nisu ispoljavala.Iako su miljenja po
pitanju posmatranja agresivnog ponaanja samo donekle oprena,
uticajmasmedija na ispoljavanje agresivnosti svakoako je znaajna.,
ali ponekad i prenaglaena.SOCIOLOKO SHVATANJE AGRESIVNOSTI
Antropoloki podaci pokazuju da agresivnost nije podjednako
zastupljena u svim kulturama i da nije tipian odgovor na
frustraciju. Uslovi u kojima dete ivi utiu na stepen agresivnog
ponaanja. Margaret Bacon, Child i Berry (1963) vrili su istraivanja
u velikom broju kultura i utvrdili da kod deaka koji rastu bez oca
dolazi do identifikacije sa majkom. Kod njih dolazi do raznih vrsta
devijantnog ponaanja i do uestalog i intenzivnog javljanja
agresivnosti. Oni izraavaju izraenu maskulinost da bi prikrili
vlastitu femininu identifikaciju.
SOCIOLOKO SHVATANJE AGRESIJE JOVANA RAKOVIA
Po njemu agresivnost proima instinkt i moe se upotrebiti kao
energija instinkta. Ona je dublja i ira od instinkta. Ukorenjena je
u bioloki potencijal svakog oveka, a raste i jaa na strasti i
poudi. Covekova agresija ispoljava se na okrutan nain, jer ima
dimenzije strasti. Postoji totalna simbiotika povezanost agresije i
strasti. Agresija je najstarija iracionalna bioloka tvorevina, a
strast najmlada. J.Rakovi je dao najiru ontoloku tipologiju
agresije i deli se na:
1. agresija u igri:2. odbrambena agresija;3. afirmativna
agresija;4. instrumentalna agresija;5. agresija pohlepe;6.
intenciona agresija;7. sistematska agrsija;8. konformistika
agresija;9. revolucionarna agresija;10. destruktivna agresija;11.
narcistika agresija.Rakovi nije objasnio sve uzroke agresije i
agresivnog ponaanja, jer je stavio naglasak na socioloki aspekt ove
pojave. Osim toga njegova tipologija je veoma slina Fromovoj.
SHVATANJE AGRESIJE I AGRESIVNOSTI ERIHA FROMA
From govori o dve osnovne vrste agresije: benignoj i malignoj.
Benigna agresija je defanzivna i reaktivna, bioloki adaptivni
odgovor na ugroenost vitalnih interesa ljudi i ivotinja. Ona je
filogenetski programirana i tei da ukloni ugroenost, tako to e
destruirati ili ukloniti izvor te ugroenosti.Maligna agresija je
bioloki neadaptivna i ofanzivna. Nije filogenetski programirana i
bioloki je tetna i za napadnutu osobu i za napadaa. Ona je
iskljuiva karakteristika oveka i predstavlja potencijal ukorenjen u
samim uslovima egzistencije ljudi, iako nije instinkt poto maligna
agresija nije uroena, to znai da se moe iskoreniti.BENIGNA
AGRESIJA
Postoji nekoliko vrsta benigne agresije. To
supseudoagresija,konformistikaiinstrumentalna agresija.
1.Pseudoagresijapodrazumeva agresivna dela koja mogu izazvati
tetu, iako im to nije bila namera:a)nenamerna, (nehotina) agresija
npr. ovek puca iz oruja i sluajno rani ili ubije nekoga.
Psihoanalitiari ovde govore o nesvesnoj motivaciji i postavljaju
pitanje da li je, moda, ono to ini sluajno agresor nesvesno
nameravao;b)nestana agresija- nije motivisana mrnjom, a cilj joj je
primena vetine (upotreba luka i strele, maevanje, borba sabljama,
karate, itd.);c)samopotvrujua agresija- njome su obdarena sva
ljudska bia, a ne samo mukarci, kako se ranije pretpostavljalo.
Osoba sa nesmetanom samopotvrujuom agresijom manje tei
neprijateljstvu od osobe ija je samopotvrdljivost defektna.
Samopotvrujua agresija olakava ostvarenje cilja, iako je taj cilj
nekad drutveno prihvatljiv, a nekad ne. Ona je neophodna u svim
situacijama kada je potrebno da se cilj izvri odluno i bez straha
od tekoa (hirurg, alpinista, uspean prodavac). U autoritarnoj
porodici i drutvu samopotvrujua agresija je slaba, jer
samopotvrivanje znai neposlunost ili greh.
2.Konformistika agresija- agresor smatra svojom dunou da poslua
naredenje. Poslunost je potreba ugaanja, jer na taj nain osoba
ispoljava svoje agresivne porive, koje drugaije ne moe da izrazi.
Osim toga, kada neka osoba osea poriv da nekoga poslua ili da mu
ugodi, ona osea ugroenost, a protiv te ugroenosti brani se
izvravajui traeni in agresije.
3.Instrumentalna agresija- slui samo kao instrument za
ostvarenje neophodnog ili poeljnog cilja. Jedan od oblika
instrumentalne agresije je rat.
Poto je sloboda vitalni bioloki interes oveka, njeno ugroavanje
izaziva defanzivnu agresiju.Narcisoidnostje, takoe est izvor ove
vrste agresivnosti.Ako narcisoidnu osobu kritikujemo, ili pobedimo
u igri, ona reaguje agresivno i ima elju za osvetom, ponekad vie
nego da napadnemo njeno telo i imovinu.Jo snaniji izvor
agresivnosti je grupna narcisoidnost. Ljudi, koji se oseaju kao
mravi, u grupi postaju divovi i kad neko napadne njihovu grupu
postaju veoma agresivni. Agresivnost grupe je reakcija na ugroene
vitalne interese. Ona je toliko intenzivna da predstavlja
polupatoloku pojavu (masovni pokolji izmeu hindusa i muslimana u
vreme podele Indije).Glavni uslov za smanjenje defanzivne agresije
jeste da ni pojedinci ni grupe ne ugroavaju druge pojedince ni
druge grupe. To zavisi od postojanja materijalne osnove koja e
onemoguiti dominaciju jedne grupe nad drugom i svim ljudima pruiti
lepi i dostojanstveniji ivot. Naalost, defanzivna agresija nije
reakcija na stvarnu ve na izmiljenu ugroenost koja je proizvedena
masovnom sugestijom i pranjem mozga. Do nezavisnog kritikog
miljenja i do smanjenja defanzivne agresije, po miljenju Froma,
mogu dovesti samo korenite drutvene i politike promene.MALIGNA
AGRESIJA
Iako ne slui fiziolokom opstanku oveka, ona je vaan deo njegovog
mentalnog funkcionisanja. Ona se rada meusobnim delovanjem
drutvenih stanja i ovekovih egzistencijalnih potreba. Veliku ulogu
u stvaranju ove vrste agresije u savremenom tehnokratskom drutvu je
hronina dosada. U otuenom drutvu ovek se otuduje od sebe samog i od
drugih ljudi. On gubi smisao ivota, interesovanje za intelektualni
i umetniko stvaralatvo. U naem drutvu sugerie se da se smisao ivota
postie gomilanjem novca, konzumiranjem robe, itd. Veina ljudi
prihvata ovakvu sugestiju na nivou svesti, ali oni ne dostiu
stvaran oseaj smisla svega toga i nemaju svoje sredite u sebi
samom. Zato je za mnoge Ijude ubijanje nain da se osete ivim i da
neto mogu da uine nekom drugom biu. Na taj nain oni okonavaju
nepodnoljiv oseaj dosade i nemoi. Samosvest, razum i imaginacija
oveka prekinuli su harmoniju koja karakterie egzistenciju ivotinja.
ovek je svestan svoje nemoi, svog neznanja i svoje smrti. I ba zato
to je svestan on pokuava da kompenzira dosadu (alkoholom, drogom,
itd). Meutim, ako je dosada nekompenzovana ona izaziva nasilje i
destruktivnost.Tanka je crta izmeu pasivnog i aktivnog oblika
maligne agresije. O pasivnom obilku govorimo kada ljude privlae
slike krvoprolia i okrutnosti, izvetaji o zloinima, o stranim
nesreama, itd. Krajnje destruktivne osobe ne oseaju nita, ni
radost, ni alost, ni bol. Za njih je ceo svet siv i esto bi radije
bili mrtvi nego ivi. Obino se radi o osobama koje pate od psihotine
ili neurotine depresije. Umesto instikata, koji mu nedostaju, ovek
poseduje karakter, koji motivie ponaanje u skladu sa dominantnim
ciljevima.Poto poseduje govor, ovek je, za razliku od ivotinja,
stvorio zamenu za izgubljenu instiktivnu adaptaciju. From govori o
drutvenom karakteru, koji se formira pod uticajem drutvenih
faktora, tj.kulture u kojoj ovek zivi.Destruktivne i sadistike
strasti u osobi, obino su organizovane u karakteru.Sadistika strast
nije zajednika svim ljudima, nego samo onima koji imaju isti
karakter.Ljubav, pravda, solidarnost, um, itd. meusobno su povezani
u sindrom unapreenja ivota.Destruktivnost, sadomazohizam,
narcisoidnost, pohlepa, incestualnost, itd. meusobno su povezani u
sindrom izopaavanja ivota. Dakle, strasti koje su ukorenjene u
karakteru ne javljaju se pojedinano, nego u okviru sindroma.
Prosena osoba meavina je oba navedena sindroma. Kako e se osoba
ponaati i da li se moe promeniti zavisi od pojedinane snage jednog
ili drugog sindroma.Da bi se ovek razvio u intelektualnom, naunom i
umetnikom pogledu morao je stvarati okolnosti koje su spreile
njegov razvoj u drugim vidovima, naroito oseajnim. Glavni motivi
oveka su njegove racionalne i iracionalne strasti. One ga pokreu i
uzbuuju. Od njih je sainjeno sve to ivot ini smislenim i vrednim
ivljenja. Racionalne su one strasti koje unapreuju ivot, a
iracionalne one koje ga gue i vode destrukciji.
Maligna agresija se javlja u dva oblika:
1.spontani- to je provala uspavanih destruktivnih impulsa ( nisu
nuno potisnuti) koji se aktiviraju u izvanrednim okolnostima. Uvek
postoje spoljanji uslovi koji stimuliu ovu agresiju: ratovi,
politiki, nacionalni ili religijski sukobi, krajnja dosada,
siromatvo, grupna narcisoidnost, sklonost stanju transa,
itd;2.oblik povezan sa strukturom karaktera- njegov stalni izvor
energije je destruktivni karakter . From govori o vie vrsta
destruktivnosti:a).osvetnika destruktivnost- spontana reakcija na
nepravednu i intenzivnu patnju, koju podnosi osoba ili lanovi grupe
sa kojom se ona identifikovala. Ona je ofanzivna, jer se javlja
nakon uinjene tete i jer je veoma intenzivna, esto okrutna, poudna
i nezasita;b)ekstatika destruktivnost- postizanjem transnog stanja
ekstaze osoba ponovo stie jedinstvo unutar sebe kao i sa prirodom
(ekstatini plesovi, samoizazvano stanje transa, upotreba droga,
itd.)
From, takoe, govori o sadizmu i mazohizmu koji proizilaze iz
destruktivnog karaktera.Sadistiko ponaanjemoe da bude seksualne i
neseksualne prirode. Cilj neseksualnog sadistikog ponaanja je
nanoenje fizikog bola sve do krajnosti tj. smrti. Njegove rtve su
ratni zarobljenici, deca, bespomoni ljudi, ivotinje, itd. Postoji i
mentalni sadizam kada se nekom nanosi psihiki bol sa eljom da se
ponizi ili da mu se povrede oseanja. Ovaj sadizam moe biti jo
intenzivniji od fizikog i moe se javiti u preruenom obliku (ironino
pitanje, osmeh).Najpoznatiji primer mentalnog i fizikog sadiste bio
je Staljin. Imao je elju da pokae ljudima da ima apsolutnu mo i
vlast nad njima. Od njegove volje zavisio je ivot ili smrt mnogih
ljudi.Priroda, odnosno sr sadizma je strast za posedovanjem
apsolutne i neograniene vlasti nad ivim biima. Prema Fromu, sadizam
je religija fizikih bogalja, preobraaj ili transformacija nemoi u
doivljaj svemoi, kod ljudi u ijem stvarnom ivotu nema radosti niti
produktivnosti.Zamerke Fromovoj teoriji agresivnosti su:
l .previe naglaava znaaj socijalnih faktora;2.svaka agresivnost
je maligna sa stanovita osobe koja je rtva agresivnog ponaanja, bez
obzira ta je uzrok ili motivacija agresije.AGRESIVNOST KAO ONTOLOKA
UGROENOST
Oto Rankje smatrao da je agresivnost neposredna posledica jedne
vrste kvara u religioznom verovanju, koji stvara oseanje duboke
ontoloke ugroenosti, a zatim razvija agresivnost prema sopstvenom
biu ili prema sredini. Sve religije se zasnivaju u svojoj sutini na
verovanju da su svi ljudi jednaki pred smru i pred Bogom. Meutim,
sve ideologije zasnivaju se na tvrdnji, koju pokuavaju uzaludno da
racionalno dokau, o jednakosti ljudi u realnom, a ne onostranom
svetu, Tu se javlja pometnja izmeu iracionalnog i racionalnog ili
realnog i nerealnog. Ideja o apsolutnoj jednakosti povlai za sobom
i kult smrti. Kult apsolutnog bia, takoe vezan i za ideju apsolutne
jednakosti, u ideologijama prerasta u autoritativnom odnosu prema
vostvu, u ime kojega je mogue i doputeno vriti bilo kakve nasilje.
Prerastanje ideje o Bogu u kult apsolutnog voe daje puni
legitimitet shvatanjima o nadreenosti i podreenosti, to omoguava
laku operacionalizaciju agresivnosti unutar institucionalizovanog
sistema, dajui jedno od bitnih obeleja naem dobu.
AGRESIVNOST KAO RELIGIOZNA DEVIJACIJA
U psiholokim objanjenjima agresivnosti razvijen je i odnos prema
emama religioznih dogmi. Osnovni raskol je u dogmatskoj tvrdnji
rimokatolika-koji su tvrdili da je rimski papa apsolutni
predstavnik Hrista na zemlji, sa apsolutnom vlau i pravoslavaca-
koji su tvrdili da na zemlji i u crkvi moe postojati samo prvi medu
jednakima. Papinstvo u bilo kom obliku (reloigioznom, ideolokom,
dravnom) jeste prototip totalitarnih odnosa, ija unutranja priroda
mora dovesti do mrnje i agresivnosti. Slina stanovita zastupao je
iKarl Gustav Jung, zatim Norman Braun. Uklanjanje papinstva kao
posrednitva izmeu Boga i ljudi oslobodilo je ogromnu stvaralaku
energiju, nasuprot destrukciji. Tek poto je taj uslov zadovoljen,
mogue je teiti postizanju vrhunskih vrednosti kao izrazu svog
sopstvenog bia, a da se u drugima ne vidi smetnja ili pretnja. Nije
u pitanju formalna pripadnost nekoj od moguih hrianskih religija,
ve koncept svesti pojedinca, koji realno, u sadanjim uslovima, malo
zavisi od dogmatskih definicija.ZAKLJUAKKao to smo videli agresija
je bila predmet prouavanja mnogih naunih disciplina. Svako od njih
doprineo je da se bolje upoznamo sa ovom pojavom karakteristinom i
za ljude i za ivotinje. Na osnovu svih iznetih teotija moemo
zakljuiti da se agresija javlja kod pripadnika razliitih kultura,
razliitog uzrasta i pola. Iako mnogi autori smatraju da je agresija
vie vezana za muki pol, istraivanja to nisu potvrdila. Pojedini
autori teorija agresivnosti pridaju vei znaaj naslednim faktorima u
nastanku agresivnosti, neki uenju, neki naglaavaju znaaj
frustracije, a mnogi od njih preuveliavaju uticaj socijalnih
faktora. Ono to je svim teorijama zajedniko je da su jednostrane,
jer istiui znaaj jednih faktora o nastanku agresije, zapostavljaju
druge, ne manje vane. Ne bih mogao da kaem koja je od ovih teorija
najbolja, jer svaka ima svoje pozitivne i negativne strane.Ako bih
morala da izaberem ta je za mene najprihvatljivije, izabrala bih
tzv. srednji put, to znai da bih od svake teorije uzela ono
najbolje, jer sam duboko uverena da na svako ljudsko ponaanje u
manjoj ili veoj meri utiu naslee, porodica, pre svega roditelji,
vrnjaci, masmediji i razni drugi socijalni faktori, kao i naa
aktivnost. Ne slaem se sa onima koji tvrde da se ovek raa kao
prazan list hartije (tabula raza), jer u naim genima nosimo
nasledni materijal naih predaka, ali samo kao potencijal koji se
moe, ali ne mora ispoljiti.Ne slaem se ni sa miljenjem da ovekom
upravljaju preteno nagoni, jer on svojom samosveu i sposobnou
imaginacije razlikuje od najrazvijenijih ivotinja. Slaem se da nae
vaspitanje, uenje i uslovi u kojima ivimo, kao i frustracije i
konflikti sa kojima se u ivotu sreemo, utiu na ispoljavanje
agresivnosti. Iako mislim da i sudbina utie na na ivot duboko
verujem u nau slobodnu volju. Smatram da je za svako nae ponaanje,
pa i za agresivnost, odluujua naa aktivnost. Od nas samih zavisi
prema kome emo usmeriti agresiju, ak iako je ona instiktivnog
porekla. Zavisi i da li emo je ispoljiti i kada emo je ispoljiti.
Ako smo odrasli u nepovoljnim socijalnim uslovima mi odluujemo da
li emo biti agresivni prema svojoj deci, ako su nai roditelji bili
agresivni prema nama. ovek nije puki proizvod drustva, on ima razum
i moe da menja drutvo i da ga prilagoava svojim potrebama. To je
dugaak, ali ne i nemogu put. Ako prihvatimo shvatanje po kome viak
ili nedostatak nekih hormona, kao i neka organska oboljenja,
izazivaju agresivno ponaanje, mi odluujemo o tome da li emo da se
leimo.Ukoliko je tano da je potiskivanje agresije tetno i da njeno
neispoljavanje prema drugima izaziva autoagresiju , onda je treba
ispoljiti, ali na takav nain da ne povredimo ni sebe ni druge. Ako
neko osea da mora ispoljiti agresivnost on to ne mora da uini na
drutveno neprihvadjiv nain. Moe jednostavno da udara u vreu sa
peskom i da, zahvaljujui svojoj imaginaciji, zamilja kako tue onoga
ko je izazvao njegovu agresivnost. Uvaavajui miljenje svih naunika
koji su se bavili problemom agresije i agresivnosti i rezultate
njihovih istraivanja, ja odluujuu ulogu u njenom ispoljavanju
pripisujem oveku, odnosno njegovoj aktivnosti i slobodnoj
volji.LITERATURA:
Fromm E. (1973), Anatomija ljudske
destruktivnosti-Naprijed,Zagreb
Jeroti V. (1979),Problemi agresije u individualnoj
psihoterapiji-Seminar o agresiji,Beograd
Rakovi J. (1979),Socioloki aspekti agresivnosti-Seminar o
agresiji Beograd
Kapor G. (1879),Problem shvatanja termina i pojmova
agresija,agresivnost i agresivitet u psihijatriji i psihologiji-
Seminar o agresiji,Beograd
Rot N. (1971),Osnovi socijalne psihologije,Beograd Popovi B.
(1971),Teorija linosti,Beograd
1