95 Teza opravdanja verom! PRAVEDNOST Teza 1 »Hrišćanin čini ono što je dobro zato što je hrišćanin, a nikada u nameri da to bude.« To se dogodilo prvih sedmica u novom okrugu. Moj cilj je bio da posetim svaku porodicu i da se upoznam sa njima. Tako sam im postavljao jedno te isto pitanje kada bih bio u njihovoj kući. »Koja je vaša definicija hrišćanina?« Pažljivo sam zapisivao odgovore. »Hrišćanin je onaj koji živi po zlatnom pravilu.« »Hrišćanin je pošten.« »Hrišćanin je neko ko je ljubazan ( i koji voli).« »Hrišćanin je dobar komšija.« Čuo sam mnogo različitih odgovora, sa jednim zajedničkim imeniocem. Svaki odgovor bio je vezan za ponašanje. Ime Hrista bilo je odsutno. Možeš čitati izveštaje (novinarskih) intervjua ljudi na ulici. Odgovori će biti isti. »Hrišćanin radi ovo, hrišćanin radi ono.« »Hrišćanin neradi drugačije stvari.« Koliko često si čuo odgovor: »Hrišćanin je onaj koji poznaje i voli Hrista?« Šta je hrišćanstvo? Da li se ono zasniva na ponašanju? Ili se zasniva na zajednici? Evo osnovne linije za razumevanje iskustva spasenja verom u Hrista. Ponašanje koje razlikuje hrišćanina od nehrišćanina dolazi kao rezultat zajednice vere s Isusom! Iznesimo bit ove teze. Jedno jabukovo drvo rađa jabuke zato što je jabukovo drvo, nikad u nameri da to bude. Isus je napravio poređenje: Mat. 7, 17.18. Ako si zainteresovan za dobre rodove početno mesto je dobro plodno drvo. Tvoj posao je onda da zalivaš drvo, nađubriš ako je to potrebno, i dopustiš suncu, kiši i vetru da obave posao. Nije potrebno da naporno pokušavaš da proizvedeš rod. Ako imaš zdravo drvo, rod će doći sam po sebi. Tako je to i u hrišćanskom životu. Onaj ko pokušava da živi hrišćanskim životom radeći na ponašanju je u slepoj ulici. Elena Wajt u knjizi: »Hristove očigledne pouke«, kaže: »To je obnova srca koje milošću Božijom radi na promeni naših života. Nema samo spoljašnje promene i ona nije dovoljna da nas dovede u harmoniju sa Bogom. Ima mnogo onih koji pokušavaju da se promene korigujući loše običaje, oni se nadaju da će tako postati hrišćani. Ali oni su svoj trud započeli na pogrešnom mestu. Naš prvi posao je sa srcem.« (str.97.) Nije važno koliko je život ispravan, nije važno koliko dobrih dela izvršavaš i koliko se religioznim prikazuješ, ti nisi pravi hrišćanin dok ne upoznaš Isusa Hrista! I to dok Ga ne upoznaš lično. Činjenje onog što je dobro nikada te neće učiniti hrišćaninom. Samo će te učiniti moralnim čovekom. Rana crkva se toliko usmerila na Gospoda Isusa Hrista da je On postao tema njihovih razmišljanja i razgovora. »Isus je uradio ovo, Isus je rekao ono.« Konačno neko je rekao: »Nazovimo ih hrišćanima.« Kakvo bi ti dobio ime ako bi te nazvali po onome o čemu najviše govoriš i razmišljaš? Da li si dobra osoba? Ili si zaista pravi hrišćanin? Razmisli o tome! Teza 2 »Pravednost = Isus. Mi nemamo pravednost izvan Njega.« Moj profesor na koledžu otvorio je diskusiju u razredu za vreme prvog semestra, pitajući nas za definiciju pravednosti. Ponudili smo puno definicija. Pravednost je činiti dobro. Pravednost je saglasnost sa Božijim zakonom. Pravednost je svetost. Ili još bolje, pravednost je ljubav. Nisu samo studenti dali ovakve definicije, možeš ih naći u komentarima. Nakon što nas je profesor osujetio u razmišljanju o svakoj mogućoj definiciji, konačno je done o zaključak da je najbolja, najkompletnija definicija pravednosti, Isus. Sve ostale definicije su nepotpune. Ali pravednost nije suština sama sebi. To nije nešto što čovečanstvo može proizvesti. Mi smo bankrotirali što se tiče pravednosti. Isaija kaže: »Sva naša pravednost je kao prljava haljina.« (Isaija 64.6.)
86
Embed
95 Teza opravdanja verom! PRAVEDNOST95 Teza opravdanja verom! PRAVEDNOST Teza 1 »Hrišćanin čini ono što je dobro zato što je hrišćanin, a nikada u nameri da to bude.« To se
This document is posted to help you gain knowledge. Please leave a comment to let me know what you think about it! Share it to your friends and learn new things together.
Transcript
95 Teza opravdanja verom!
PRAVEDNOST
Teza 1
»Hrišćanin čini ono što je dobro zato što je hrišćanin, a nikada u nameri da to bude.«
To se dogodilo prvih sedmica u novom okrugu. Moj cilj je bio da posetim svaku porodicu i da se
upoznam sa njima. Tako sam im postavljao jedno te isto pitanje kada bih bio u njihovoj kući. »Koja je
vaša definicija hrišćanina?«
Pažljivo sam zapisivao odgovore.
»Hrišćanin je onaj koji živi po zlatnom pravilu.«
»Hrišćanin je pošten.«
»Hrišćanin je neko ko je ljubazan ( i koji voli).«
»Hrišćanin je dobar komšija.«
Čuo sam mnogo različitih odgovora, sa jednim zajedničkim imeniocem.
Svaki odgovor bio je vezan za ponašanje. Ime Hrista bilo je odsutno. Možeš čitati izveštaje
(novinarskih) intervjua ljudi na ulici. Odgovori će biti isti. »Hrišćanin radi ovo, hrišćanin radi ono.«
»Hrišćanin neradi drugačije stvari.«
Koliko često si čuo odgovor: »Hrišćanin je onaj koji poznaje i voli Hrista?« Šta je hrišćanstvo? Da
li se ono zasniva na ponašanju? Ili se zasniva na zajednici?
Evo osnovne linije za razumevanje iskustva spasenja verom u Hrista. Ponašanje koje razlikuje
hrišćanina od nehrišćanina dolazi kao rezultat zajednice vere s Isusom! Iznesimo bit ove teze. Jedno
jabukovo drvo rađa jabuke zato što je jabukovo drvo, nikad u nameri da to bude. Isus je napravio
poređenje: Mat. 7, 17.18. Ako si zainteresovan za dobre rodove početno mesto je dobro plodno drvo.
Tvoj posao je onda da zalivaš drvo, nađubriš ako je to potrebno, i dopustiš suncu, kiši i vetru da
obave posao. Nije potrebno da naporno pokušavaš da proizvedeš rod. Ako imaš zdravo drvo, rod će
doći sam po sebi.
Tako je to i u hrišćanskom životu. Onaj ko pokušava da živi hrišćanskim životom radeći na
ponašanju je u slepoj ulici. Elena Wajt u knjizi: »Hristove očigledne pouke«, kaže: »To je obnova srca
koje milošću Božijom radi na promeni naših života. Nema samo spoljašnje promene i ona nije
dovoljna da nas dovede u harmoniju sa Bogom. Ima mnogo onih koji pokušavaju da se promene
korigujući loše običaje, oni se nadaju da će tako postati hrišćani. Ali oni su svoj trud započeli na
pogrešnom mestu. Naš prvi posao je sa srcem.« (str.97.)
Nije važno koliko je život ispravan, nije važno koliko dobrih dela izvršavaš i koliko se religioznim
prikazuješ, ti nisi pravi hrišćanin dok ne upoznaš Isusa Hrista! I to dok Ga ne upoznaš lično.
Činjenje onog što je dobro nikada te neće učiniti hrišćaninom. Samo će te učiniti moralnim
čovekom. Rana crkva se toliko usmerila na Gospoda Isusa Hrista da je On postao tema njihovih
razmišljanja i razgovora. »Isus je uradio ovo, Isus je rekao ono.« Konačno neko je rekao: »Nazovimo
ih hrišćanima.«
Kakvo bi ti dobio ime ako bi te nazvali po onome o čemu najviše govoriš i razmišljaš? Da li si
dobra osoba? Ili si zaista pravi hrišćanin? Razmisli o tome!
Teza 2
»Pravednost = Isus. Mi nemamo pravednost izvan Njega.«
Moj profesor na koledžu otvorio je diskusiju u razredu za vreme prvog semestra, pitajući nas za
definiciju pravednosti.
Ponudili smo puno definicija. Pravednost je činiti dobro. Pravednost je saglasnost sa Božijim
zakonom. Pravednost je svetost. Ili još bolje, pravednost je ljubav.
Nisu samo studenti dali ovakve definicije, možeš ih naći u komentarima.
Nakon što nas je profesor osujetio u razmišljanju o svakoj mogućoj definiciji, konačno je doneo
zaključak da je najbolja, najkompletnija definicija pravednosti, Isus. Sve ostale definicije su
nepotpune.
Ali pravednost nije suština sama sebi. To nije nešto što čovečanstvo može proizvesti. Mi smo
bankrotirali što se tiče pravednosti. Isaija kaže: »Sva naša pravednost je kao prljava haljina.« (Isaija
64.6.)
Ne samo da nismo u mogućnosti da proizvedemo pravdu nego smo nesposobni i da je zadržimo.
To nije nešto što možemo nabaviti ili zadržati odvojeno od Isusa. Koliko dugo imamo Isusa imamo i
pravednost. Ali izvan Njega nema nade za pravednost.
»Grešan čovek može naći nadu i pravednost jedino u Bogu, čovek može imati pravdu dokle god
ima veru u Boga i blisku živu vezu s Njim.« (Sved. za prop. 367.)
Zapazimo jednačinu. Ako je Isus = pravednost, i pravednost = Isus tada je jedini način da dođemo
do pravednosti da dođemo do Isusa i ostanemo s Njim.
Tako možemo reći da je čovečanstvo + Isus = pravednost. Raspravljao sam o tome sa grupom
studenata, kada je mladić iz zadnjeg reda namrštio lice, podigao ruku i rekao: »Ako je Isus jednak
pravednosti sam po sebi, i ako je čovečanstvo + Isus = pravednost, onda je čovečanstvo = nula.«
Tako je govorio kao da sam upravo učinio veliku nepravdu ljudskom rodu.
Ali nije li dilema da mi nemamo našu sopstvenu pravdu?
Mi vredimo potpuno u očima neba. Isus na krstu je pokazao cenu jedne jedine ljudske duše.
Mi smo nemoćni da proizvedemo pravdu. Mi je nemožemo proizvesti, mi je nemamo. Čarls T.
Everson ispričao je priču o ženi koja je otišla u prodavnicu da kupi materijal za novu haljinu.
Razgledala je prodavnicu gde se tkaju materijali, divila se bojama i uzorcima, sve dok najzad nije
našla ono što je želela. Dok je oklevala želeći da bude sigurna u svoj izbor vlasnik prodavnice joj se
približio i rekao »Primetio sam da gledate u taj materijal, imamo naročiti komad od kojeg je
napravljena haljina. Verovatno niste primetili kad ste ušli.«
Otišli su zajedno do izloga ispred prodavnice i žena je uzviknula: »O prelepo je, to je tačno ono
što tražim. To je bio divan materijal, ali sad vidim kako izgleda haljina od njega.« Kupila je taj
materijal.
Tako je sa Božijim zakonom. Mi možemo da se divimo njegovim principima, mi možemo da se
slažemo sa tim principima. Ali pre nego ih zaista uvažimo i prihvatimo, moramo da ih vidimo u
životu- životu Isusovom. Kada vidimo Njega naša srca su pobeđena. I kada Ga prihvatimo mi
prihvatamo Njegovu pravednost.
Teza 3
»Jedini način da dostignemo pravednost je da dođemo Isusu.«
Jednom bio jedan čovek koji je želeo da postane pekar. On je voleo sveže pečen hleb i mislio je da
bi uživao peći ga za druge.
Tako je tražio u gradu najbolju lokaciju za novi biznis. Dobio je jedan ugao, zakupio nabavljača i
uskoro je imao pekaru spremnu za otvaranje. Od sjajnog neruđajućeg čelika i sredstvom za pribor
pozadi, kao i sjajnim staklenim izlogom u kome se nalazila njegova roba.
Ali stvari nisu išle dobro za pekara. On je mnoge sate radio. Pokušao je sve što mu je palo na
pamet samo da bi izašao iz krize.
Kada su kupci došli da vide njegovu novu zgradu, retko ko je kupio njegovu robu.
Najzad posle napornih godina, on je priznao neuspeh. On je bio na tački bankrota. Pokušao je sve
što je znao da njegova pekara uspe ali ništa nije uradio.
Baš kada je bio spreman da kompletno odustane on je čuo nešto što je promenilo njegov ceo
posao. Najzad je saznao činjenicu koja mu je nedostajala, da bi napravio hleb bilo mu je potrebno
brašno. I kad je počeo da koristi brašno, stvari su se promenile.
Da li si primetio da je ovo parabola? Zapažamo da je teško za verovati da se može nezapaziti
jednostavnost istine da je neophodno brašno da bi se napravio hleb. (Bilo bi tragično da pokušamo da
istrčimo iz pekare bez toga).
Bez obzira kojim se poslom baviš, moraš da shvatiš osnovni zahtev ako se nadaš uspehu. Ne
možeš imati račun u banci bez novca. Ne možeš imati železnicu sa jednim vagonom. Nemoguće je
dobiti vunu ako nemaš ovcu.
Kako je u hrišćanskom životu?
Koliko godina neopažamo suštinu? Tražeći pravdu kako da je dobijemo?
Pokušavati da budeš hrišćanin bez razumevanja kako da to postigneš je nemoguće. Novinar ima
određena pitanja kojima se rukovodi, postavljajući ih u nameri da stvori osnovu svoje nove priče. Ova
pitanja mogu biti prenešena na hrišćanski život.
Prvo je »Šta?«
Nekad je lakše govoriti »šta« u hrišćanskom životu. Neko od nas raste na »šta«! Šta da čini šta da
ne čini u nameri da bude hrišćanin i u nameri da bude spašen. Imamo lepu a tešku »dijetu« toga.
To dovodi do stvaranja diskusija, na akademijama Biblije, do sedmičnih molitava, pitajući se šta je
pogrešno sa ovim, šta je pogrešno sa onim?
Pogrešno je pričati o »šta«.
Biblija obuhvata mnogo informacija o »šta«. Ali »šta« nikad nemože biti osnova hrišćanstva.
Zatim tu je pitanje »Zašto?«
To je mudro intelektualno pitanje. Tu možeš analizirati, seckati i diskutovati. To je pravo pitanje
za subotnu školu po razredima.
»Zašto« može biti važno. Bog kaže: »Dođite i razmišljajmo zajedno.« (Isa. 1,18.)
To nije pogrešno. Mi smo stvoreni po Božijem obličju sa sposobnošću da mislimo i razmišljamo.
Ali »zašto« nije dovoljno!
Drugo pitanje na koje smo mnogo vremena proveli u istoriji naše crkve je pitanje: »Kada?«
Kada će se to sve dogoditi? I tako mi imamo karte koje nam govore »kada«. Verovatno je neko
toliko zainteresovan za »kada« da se nada da će uhvatiti poslednji voz.
A drugi brinu da će ih »kada« uhvatiti pre nego što otkriju kako da uhvate »šta«.
Ako si odrastao na »šta«, »zašto« i »kada« sledeće logično pitanje je »kako?« To je praktično
pitanje i ono te može dovesti u teoriju opravdanja verom.
Ako nerazumeš »kako« odmor će te samo frustrirati.
Ali čak i ako znaš »kako«, nije dovoljno, zato što je opravdanje verom više nego teorija. To je
iskustvo. I »kako« postaje naj uzbudljivije pitanje kada shvatiš da je pitanje »kako« ustvari »ko«!
Isus je osnova hrišćanstva. Istina je da Biblija govori o traženju pravednosti. Zaharija 8,3. kaže to
više puta »tražite pravednost«.
I neki od nas su mislili da je put traženja Isusa, traženje pravde. Ali tu fali »kako«. Pravednost =
Isus; put za traženje pravde je traženje Isusa.
»Pravednost Božija je otelotvorena u Hristu. Mi primamo pravednost primajući Njega.« (Misli s
gore blag. E. G.W)
Teza 4
»Hrišćanstvo i spasenje nisu zasnovani na onome što činiš, već koga poznaješ.«
Jedna žena kupila je novi par kontaktnih sočiva. Ne zadugo bila je zaustavljena zbog saobraćajnog
prekršaja. Policajac nakon što je pogledao u vozačku dozvolu upitao je strogo: »Gde su vam naočari?«
Ona je odgovorila: »Imam veze!« On je odgovorio na to: »Nije me briga koga znate, ja mislim da
treba da nosite naočare.«
Neosporna je činjenica u ovom svetu, da ako nekoga poznaješ to menja stvari. Ako tražiš posao i
upoznaš se sa šefom, imaćeš korist. Ako želiš da se upoznaš s nekim i otkriješ da poznaješ njegovog
prijatelja, uspeo si.
Kada je Abraham Linkoln bio predsednik, on je ponekad izdavao instrukcije osoblju da ne bude
uznemiravan.
Ušao bi u svoju kancelariju i zatvorio vrata za sobom. Straža bi stajala napolju šetajući gore dole
niz hodnik, da spreči svakog ko bi pokušao da uđe.
Ali onda neko bi žurio niz hodnik. On bi prošao pored straže otvorio vrata i ušao pravo kod
predsednika.
Straža nije ni pokušavala da ga zaustavi. Zašto? Zato što se on zvao Ted Linkoln, i bio je
predsednikov sin. Njegova veza sa predsednikom menjala je stvari.
Da li veruješ da tvoja veza s Hristom je stvar koja menja sve u tvom duhovnom životu?
Da li veruješ da je hrišćanstvo osnovano na onome koga znaš ili veruješ da je ono osnovano na
onome šta činiš?
Na jednom logoraškom satanku u Nortsivestu pre nekoliko godina izdavač časopisa Review, ustao
je i postavio publici nekoliko pitanja. On je upitao: »Ko od vas veruje da se spasavamo samo verom u
Hrista?«
Nekoliko ruku bilo je podignuto a onda se brzo spustile.
Onda je pitao: »Ko od vas veruje da se spasavamo verom u Hrista; plus dobra dela?«
Sve ostale ruke bile su podignute i stajale su talasajući se u vazduhu!
On je rekao: »Nadam se da ćete kad se jutarnja propoved završi promeniti mišljenje!«
I otišli su u ubeđenju da se spasavamo samo verom u Hrista. Isus je rekao u Jovanu 17,3: »Ovo je
život večni da poznajete pravog i istinitog Boga i koga je poslao Isusa Hrista.«
U Čežnji vekova na 331. strani E.G.W kaže: »Kroz Isusa mi ulazimo u mir, nebo počinje tu. Mi
odgovaramo na Njegov poziv. »Dođi i uči od Mene. U takvom dolaženju mi primamo život večni.
Nebo je neprekidno približavanje Bogu kroz Hrista.«
Da li Ga poznaješ? Poznavanje Isusa je ulazak u večnost. Poznavanje Isusa promeniće tvoj način
života, ako naučiš da Ga poznaješ, voliš, ako se družiš sa Njim, postaćeš sličan Njemu.
Pravednost je osoba. Spasenje je osoba. Kroz Hrista tvoj večni život može početi danas.
Teza 5
»Činiti dobro nečineći ono što je pogrešno, nije činiti dobro. Biti dobar time što nisi loš nije biti
dobar.«
Ako neradiš ništa pogrešno, onda činiš dobro, zar ne? Pogrešno!
Naravno, ovo neznači da ako radiš pogrešno radiš dobro, ili da je uredu sve što radiš pogrešno. To
ustvari znači da možeš činiti dobro spolja, ali pogrešno unutra. I to nije u redu! Samo onaj čini dobro
koji radi ispravno unutra isto tako kao spolja.
Jesi li čuo za fariseje? Jesu li oni činili dobro ili ne? Isus je izgovorio neke stroge reči farisejima u
Mat. 23,27.28... »Teško vama književnici fariseji i licemeri što ste kao okrečeni grobovi, koji se spolja
vide lepi a iznutra su puni kosti mrtvačkih i svake nečistote. Tako se i vi ljudima spolja pokazujete
pravedni a iznutra ste puni licemerja i bezakonja.«
To nas dovodi do važnog pitanja. Dokle sve se možemo složiti da je cilj hrišćanina da bude dobar
u unutrašnjosti jednako kao i u spoljašnjosti, a predpostavljam da još niste dobri u unutrašnjosti, zar
ne?
Zar nije bolje biti dobar spolja ako je to najbolje što možeš da uradiš? Da li je biti farisej bolje,
nego biti građanin? Pažljivo odgovori. Isus je rekao da religija fariseja nije dovoljna za večni život.
»Jer vam kažem da ako nebude veća pravda vaša neko književnika i fariseja nećete ući u carstvo
nebesko.« (Mat.5,20.) Tako bez obzira koliko su spoljašnja dela dobra nisu dobra za spasenje.
Možemo pogledati u Put Hristu na 35 str: »Ima onih koji tvrde da služe Bogu i ako žele da sami u
svojoj sili drže Božiji zakon, izgrade pravedan karakter i obezbede spasenje. Njihova srca nisu
pokrenuta dubokim razumevanjem Hristove ljubavi, već obaveze hrišćanskog života ispunjavaju kao
uslove koje im je Bog postavio da bi mogli da zadobiju nebo. Takva religija je bez ikakve vrednosti.«
Zato koliko god su spoljašnja dela dobra, nisu dobra za pobožnost. Ne vrede ništa.
U Otkrivenju 3. je specijalna poruka za crkvu pre Isusovog dolaska. Stihovi 15.16... »Znam tvoja
dela da nisi ni studen ni vruć, o da si studen ili vruć, tako budući mlak i nisi ni studen ni vruć,
izbljuvaću te iz usta.«
Koliko god su spoljašnja dela dobra, ona po Božijem mišljenju nisu dobra uopšte. On više voli
hladno nego mlako! Spoljašnja dobra su odvratna Bogu.
On zna da otvoren grešnik mnogo lakše podleže dobroj vesti spasenja nego onaj koji ne oseća
nikakvu potrebu. Oni kojima pođe za rukom da budu spolja dobri svojom sopstvenom snagom su
izolovani od potrebe za Spasiteljem. I sve dok ne osećaju potrebu, oni ne dolaze Hristu da prime
spasenje koje On želi da da.
Moguće je naići na crkvu sa jakim ljudima koji su sposobni da proizvedu ponašanje koje crkva
zahteva. I to ponašanje na koje su oni tako ponosni postaje prepreka ličnoj vezi s Hristom.
Ako zaista verujemo u ovo, ako zaista prihvatimo tezu da spoljašnja pravednost nije samo
bezbvredna u Božijim očima, već mu je stvarno odvratna, tada ćemo prestati da se trudimo da činimo
šta je dobro. Umesto toga, uložimo naše vreme, energiju i napor u pravcu traženja Njega, onda će On
moći da dođe i živi Njegov život u nama.
Da li te to plaši? Da li se plašiš da odustaneš od napora da činiš ono što je dobro?
Da li si voljan da uložiš svoj napor u pravcu prihvatanja Njegove pravde dan za danom u stalnoj
zajednici s Njim? Ako se osećaš nervozan pitajući se kako do ponašanja požuri i pročitaj sledeće
poglavlje. Ono počinje »pravednost će te učiniti moralnim.« Požuri i pređi na sledeću stranu!
Teza 6
»Pravednost će te učiniti moralnim, ali moralnost te neće učiniti pravednim.«
Bog nije protiv moralnosti. On ne ukorava Laodikejce u Otk.3 zbog njihove moralnosti. On ih
ukorava zato što pokušavaju da moralnost zamene pravednošću.
Ne moraš biti protiv plastičnog grožđa. Ono je čak vrlo dekorativno. Postoji mesto za plastično
voće i neke imitacije u prodavnici izgledaju zaista stvarne. Ali kada neko doda plastično grožđe u
voćnu salatu, budi siguran da će se razočarati. Oni nemogu zameniti pravo voće.
Bog nije protiv moralnosti. Ako živiš moralnim životom ostaćeš van zatvora. Pre ćeš zadržati
posao. Tvoja reputacija i ostajanje u društvu će se poboljšati. Ljudi oko tebe neće da trpe tvoje
nemoralno ponašanje. Moralnost je prava korist nema sumnje.
Ali Božiji ukor Laodikejskoj crkvi na predpostavci da moralnost ne može biti zamenjena sa
pravednošću.
»I mnogi koji se nazivaju hrišćanima su pre moralisti.« (Hris.oč pouke 315 str.) Primeti da tu nisu
opisani oni koji sebe zovu moralistima. Tu se opisuju oni koji sebe nazivaju hrišćanima ali koji to
nisu.
U paraboli o čoveku bez svadbene odeće (Mat.22) uočavamo princip. Čovek je mogao da bira da
ostane kući gde je mogao biti u svojoj odeći koja nebi izazvala nikakav komentar. Car ga je pozvao na
svadbu ali nije ga prisiljavao da dođe.
Problem ovoga čoveka bio je što je pokušao da zameni svoju odeću za odeću koju je car odredio.
Ljudi u Hristovo vreme na religijskoj osnovi su bili savršeni u moralnosti.
Farisej koji se molio u hramu bio je žrtva moralnosti koju je zamenio sa pravednošću. On je svoju
moralnost udarao na doboš. On je deklamovao Bogu listu dela za koje je mislio da će ga preporučiti za
nebo.
On je zasnivao svoju bezbednost na činjenici da ne radi ono što obični građanin radi. Bio je
behaviorist.
On je ponovo dokazao da moralnost ne čini pravednim, čak te može sačuvati od takve pravednosti.
Bog nije protiv moralnosti. Čitaj Put Hristu 14 str: »Obrazovanje, kultura, služenje voljom, ljudski
napori sve to ima svoju oblast delovanja, ali je tu bespomoćno. Možda se time može postići formalna
promena ponašanja, ali se nemože promeniti srce.«
Netrebamo da odbacimao moralnost, ali nam je potrebno ispravno razumevanje moralnosti.
Moralnost je rezultat pravednosti. Nikad nije uzrok pravednosti.
Pravi hrišćanin će biti moralna osoba. U traženju prave pravednosti netrebamo da se plašimo da će
moralnost izostati.
Moguće je imati spoljašnja dela sama po sebi, ali nije moguće imati samo unutrašnja dela. Kada
dođe do promene srca, neizbežan rezultat će biti promena ponašanja.
Pravednost će te učiniti moralnim. »Ako ostanemo u Hristu ako Božija ljubav stanuje u nama,
naša osećanja, naše misli, naše namere, naše akcije biće u skladu sa voljom Božijom, i izraziće se u
držanju Njegovog svetog zakona.« (Put Hristu E.G.W.)
Bog nije protiv moralnosti! Ali On nas upozorava protiv zamene moralnosti sa pravednošću. On
nas poziva da prihvatimo Hristovu pravednost koja je besplatna i daje je svakome ko dođe Bogu kroz
Njega.
Teza 7
»Naša dobra dela nemaju ništa sa uzrokom našeg spasenja. Naša dela nemaju ništa sa uzrokom
naše izgubljenosti.«
Elder A. Džonson bio je jedan od šampiona u opravdanju verom u Hrista za vreme 1888, on se
isticao u govoru u crkvi. bio je zasigurno vatreni govornik i potpun individualista. Njegov entuzijazam
je predodredio njegov slučaj i Bog ga je poslao sa porukom svetu.
To se nalazi u Odabranim svedočanstvima knjiga 1 na 377 strani.
Elder Džons je nekoliko puta naveo da dobra dela nisu uslov za spasenje.
Elen Wajt mu je rekla: »Ja znam šta ti misliš, ali ostavljaš pogrešan utisak u mnogim umovima.
Dok dobra dela neće spasiti nijednu dušu, ali je nemoguće da se i jedna duša spase bez dobrih dela.«
Str. 377.
I posle nekoliko stranica ona kaže: »Dela nam neće kupiti ulaznicu za nebo.«
Gde je Elder Džon precenio svoje stavove? U čemu je razlika reći da dobra dela nevrede ništa i
reći da dobra dela neće spasiti nijednu dušu, niti će obezbediti ulaznicu za nebo?
Neki ljudi su došli do zaključka da naša dobra dela ne spasavaju zato ona nisu važna. I ako nas
naša loša dela ne čine izgubljenima onda loša dela mora da su OK.
Ali jedna ključna reč sprečava ovu vrstu nerazumevanja.
Govoreći o vezi naših dobrih dela ili naših loših dela s uzrokom naše spašenosti ili izgubljenosti
neizostavimo reč UZROK. Ne govorimo o važnosti dobrih dela. Ne govorimo o nameri naših dobrih
dela. Mi govorimo o metodu spasenja. I kada dođe do spasenja, naša dobra dela nisu uzrok tome. Ona
su rezultat.
Koji je taj uzrok koji čini da se spasemo? Mi znamo da to nisu naša dobra dela. »Jer se delima
zakona nijedno telo neće opravdati pred Njim jer kroz zakon dolazi poznanje greha.« Rimljanima
3,20; nam kaže to jasno. Isus je taj koji nas spasava. I mi smo spaseni prihvatajući Njega.
Dela 4,12 ... »Jer nema drugog imena datog ljudima kojim bi se mi mogli spasti.«
Središte naše pažnje ne sme biti na našim delima, bilo lošim ili dobrim. U traženju spasenja mi
treba da se usredsredimo na Hrista, i gledanjem u Njega postajemo slični Njemu, kad pogledamo na
sebe mi ćemo pasti.
Ili ćemo videti svoju grešnost i postati obeshrabreni, ili ćemo videti naše dobro ponašanje i postati
ponosni. Tu je slepa ulica u oba slučaja.
Samo gledanjem u Hrista mi smo bezbedni. Pavle je bio žestoko sklon spasenju samo verom u
Hrista. Ali on nije bio protiv dobrih dela. On je bio jedan od najboljih osoba što se tiče ponašanja. On
o tome govori u Filibljanima 3. »Ako ko ima razloga da se hvali dobrim delima, ja još većma.«
Dalje na kraju on nastavlja da se smatra nevažnim u poređenju sa opravdanjem u Hrista.
»Prema slovu zakona, onako kako ga ljudi primenjuju u životu on se uzdržavao od greha, ali kada
je upoznao dubinu svetih pravila zakona, i video sebe onako kako ga Bog vidi, ponizno se poklonio i
priznao svoju krivicu.« (Put Hristu 23 str.)
Jednom sam diskutovao o ovoj temi sa grupom propovednika. Kada smo govorili o tome kako
naša dobra dela nemaju ništa sa uzrokom našeg spasenja, bilo je slaganja. Ali kada smo došli do toga
da naša loša dela nemaju nikakve veze sa uzrokom naše izgubljenosti nekima je postalo neugodno.
Dopustite da vas upitam. Ako je prvo istinito, zar nije i drugo? Naše spasenje je zasnovano na
našem nastavljanju prihvatanja Hrista i Njegove žrtve za nas, kroz svakodnevnu zajednicu s Njim.
Nije zasnovano na ponašanju.
Spasenje je dublje od ponašanja. Ponašanje nije linija koja donosi odluku za večnu sudbinu.
Ako si na kraju spasen, to će biti zato što si imao zajednicu s Hristom tvojim Spasiteljem. Dobra
dela će zasigurno biti prisutna, ali samo kao uzrok našeg spasenja.
Ako budeš izgubljen na kraju to će biti zato što si ostavio Hrista van tvog srca, da kuca uzalud na
ulazu. Loša dela mogu biti prisutna ali ona će biti rezultat, ne uzrok. Bog neće suditi po spoljnim
akcijama, već po srcu. Iz srca izlazi život.
Vidi 1. Samuilova 16,7 i Priče 4,23.
GREH
Teza 8
. »Svako je rođen grešan (usredsređen na sebe) zato što je svako rođen odvojen od Boga«
Kao ljudska bića imamo bar dve stvari zajedničke. Prvo svi smo rođeni. Drugo, svi smo rođeni
grešni. Naš problem s grehom počinje s (tačkom) našeg rođenja, jer smo rođeni odvojeno od Boga.
Ponekad ljudi imaju problema sa ovom istinom. Oni gledaju u novorođenu bebu i kažu: »Kako može
tako sićušna, bespomoćna beba da bude grešna?«
Ali ljudi imaju problema sa prihvatanjem činjenice da je novorođena beba usredsređena na sebe.
Biti rođen na ovome svetu je tragično iskustvo. »Nasledstvo dece je greh. Greh ih je odvojio od
Boga.« (Dečiji vodič p.475.)
»Zbog Adamovog greha, njegovo potomstvo je rođeno sa sklonošću ka neposlušnosti.« (Elen Wajt
Comments, SDA Bible Commentary, vol 5, p.1128.)
U prvih sedam teza imali smo posla sa predmetom pravednosti. Suprotno poslušnosti je greh, koji
će biti sledeći predmet razmišljanja.
Pravilno razumevanje pravednosti i greha je suština učenja predmeta spasenja verom. Način kojim
rukuješ ovim tezama može dovesti do pukotine u trotoaru koji može prerasti u veliki kanjon.
Naše učenje o pravednosti smo sumirali time što smo rekli da pravednost dolazi kroz zajednicu sa
Isusom i da ona nije zasnovana na ponašanju.
Ako je to istina, onda moramo i greh definisati kao nešto više od ponašanja. Mi smo rođeni grešni
s grešnom prirodom. U našoj prirodi je da smo zli, a naša zla dela su samo rezultat. Pavle kaže u
Efescima 2,3; da smo po prirodi deca gneva. Psalam 58,3 kaže: »Od samog rođenja zastraniše
bezakonjem od utrobe materine tumaraju govoreći laž.«
Ako nisi siguran ko se uključije među »grešnima« seti se Rimljanima 3,10. »Kao što stoji
napisano nijednog nema pravednog.«
Škorpija je htela da pređe preko reke. Na obali reke pronašla je žabu i zamolila je da je prenese na
leđima preko.
»O ne« rekla je žaba, » Ako te ponesem na leđima plivajući, ubošćeš me i ja ću umreti.«
»Zašto bih to učinila« pitala je škorpija. »Ako te ubodem i ti umreš, onda ćemo se obe utopiti, i ja
nikad neću dospeti na drugu obalu.«
Tako su, škorpijini argumenti imali smisla za žabu i »ona je dozvolila da joj se popne na leđa i
počela je da pliva rekom.« Na pola puta, škorpija je ubola žabu. »Zašto si to učinila? Sada ćemo obe
umreti!« rekla je žaba.
Škorpija je žalosno odgovorila: »Znam, ja tu ne mogu ništa, to je moja priroda.«
To je nedoumica ljudske rase. Mi imamo palu prirodu. Mi nemožemo pomoći nama samima. I ako
shvatimo da uništavamo nas same, mi ćemo pronaći da smo bespomoćni da zaustavimo grešenje, zato
jer je naša priroda zla.
»Rezultat jedenja sa drveta poznanja dobra i zla se manifestuje u iskustvu svakog čoveka. U
njegovoj je prirodi sklonost ka zlu, sa snagom kojoj se on ne može odupreti.« (Vaspitanje p.29 EGW)
Zbog Adamovog greha, »naša priroda je pala i mi ne možemo sebe učiniti pravednima.« (Put
Hristu p.62.)
Zato što naš problem greha ide dublje od činjenja pogrešnih stvari, zato što smo grešni po prirodi
od momenta kad smo se rodili na ovom svetu greha, onda odgovor za problem greha mora ići dublje
od ponašanja. Bog nudi nov početak.
On nam nudi novo rođenje sa sasvim novom prirodom. Isus je objasnio Nikodimu u Njegovoj
ponoćnoj propovedi, da ako se ko nanovo ne rodi ne može videti carstvo nebesko.
Prvo rođenje nije dobro za večni život, mora doći do drugog rođenja.
Dobra vest spasenja je zato što kroz Isusa mi možemo primiti novu prirodu i deliti Njegovu
Božansku prirodu, mi možemo pobeći od pokvarenosti greha sveta u kome smo rođeni.
Teza 9
»Bog nas ne smatra odgovornima zato što smo rođeni grešni.«
Jednog dana u severnoj Kaliforniji na glavnom putu saobraćajni policajac me je zaustavio i
naredio da se parkiram sa strane.
Desilo se da je taj određeni deo puta bio pod rekonstrukcijom što je bio razlog nevolje.
Vozio sam pogrešnom trakom ali to nisam shvatao, zato što su crte koje obeležavaju trake bile
obložene prašinom. Mada sam znao zakon da treba da vozim u svojoj traci, nisam znao da u tom
momentu kršim zakon.
Policajac koji me je kaznio bio je mišljenja da neznanje nije opravdanje. Ali ja sam mislio da je to
veoma dobro opravdanje.
Umesto da platim globu, predao sam svoj slučaj sudu. Na sreću, sudija je presudio u moju korist i
poništio je kaznu.
Mislite li da je sudija bio u pravu ili policajac? Da li mislite da je prekršaj u neznanju opravdan ili
ne?
Kako Bog gleda na naše neznanje i objašnjenje u uslovima kad kršimo Njegov zakon?
Možemo proučiti nekoliko Biblijskih stihova da bi našli odgovor na ovo pitanje.
Jezekilj 18,20 kaže: »Koja duša zgreši ona će umreti, sin neće nositi bezakonja očina, niti će otac
nositi bezakonja sinovljeva, na pravdeniku će biti pravda njegova a na bezbožniku će biti bezbožnost
njegova.«
U Jovanu 15,22. Isus kaže: »Da nisam bio došao i govorio im nebi greha imali a sad izgovora neće
imati za greh svoj.«
Ponovo u Jovanu 9,41: »Reče im Isus: kad biste bili slepi ne biste imali greha, a sad govorite da
vidite, zato vaš greh ostaje.«
Da li ste se ikad pitali zašto je prošlo toliko godina pre no što je Jerusalim uništen, nakon što je
Isus došao i govorio jevrejskoj naciji, ostavljajući ih bez opravdanja?
Zašto se nije spustila vatra s neba odma posle jutra uskrsnuća i uništila one koji su usmrtili Sina
Božijeg?
Knjiga »Velike rasprave« daje dva razloga:
Prvo, nisu svi čuli Jevanđelje, pa čak ni svi odrasli.
Drugo, nisu deca.
»Bilo je još uvek mnogo onih među Jevrejima koji su bili u neznanju što se tiče karaktera i rada
Hristovog.
I deca nisu uživala tu priliku da prime svetlost koju su njihovi roditelji prezreli. Kroz
propovedanje apostola i njihovih drugova Bog je širio svetlost i oni su pušteni da vide kako se
proročanstva ispunjavaju, ne samo rođenje i život Hristov, već i Njegova smrt i vaskrsenje.
Deca nisu osuđena zbog greha njihovih roditelja. Ali kada saznanjem cele svetlosti date njihovim
roditeljima deca odbace dodatnu svetlost datu njima samima, oni postaju učesnici u roditeljskom grehu
i ispunjavaju meru zlobe.« (27.28. st.)
I ako smo rođeni grešni, On nas ne smatra odgovornima za naše stanje sve dok nemamo dovoljno
svetlosti i prilike za pokajanje.
Mi imamo najmanje tri problema sa grehomna ovom svetu.
Prvi je problem sa našom grešnom prirodom sa kojom smo se rodili.
Drugi je problem našeg grešnog izveštaja, naših prošlih greha koje smo počinili.
Treći je problem našeg sadašnjeg grešenja.
Ponekad ljudi dođu do ideje da ako prestanemo da grešimo (u sadašnjosti) i nikad ne pogrešimo ili
padnemo da više ne trebamo Isusa. Ali dokle god živimo ovde, mi trebamo Isusovu opravdavajuću
milost, da pokrije našu grešnu prošlost, i našu grešnu prirodu.
U drugom slučaju, neki veruju da nešto mora biti učinjeno sa našom grešnom prirodom i verujući
da oni odlučuju da je neophodno krstiti decu u nameri da se reši problem.
Avgustin je učio nešto što se ponekad naziva doktrinom izgovorenog greha, mada bi bilo tačnije
nazvati ga »izvorna krivica.« On je verovao u grešno stanje čoveka rođenjem i smatrao je da smo mi
odgovorni za takvo stanje.
Ali Bog nikog od nas ne smatra odgovornim za naše grehe bilo da je to naša grešna priroda ili naši
gresi u prošlosti ili naše grešenje u sadašnjosti- dok ne shvatimo dve stvari.
Prvo, da je to greh, drugo, šta da uradimo u vezi toga. Samo tada počinje odgovornost.
Bog nije u poslu pokušavajući da vidi koliko će ljudi sprečiti da uđu u nebo. Ustvari, zato što je
Njegova ljubav velika, On čini sve što Bog ljubavi može da učini da bi bilo moguće da svako od nas
bude tamo.
Rešenje za našu grešnu prirodu, grešnu prošlost i sadašnje grešenje je u prihvatanju Isusove
milosti.
Teza 10
»Mi grešimo jer smo grešnici. Mi smo grešnici jer činimo greh.«
Grupi studenata medicine dodeljen je leš radi ispitivanja. Oni su se okupili u prostoriji gde je leš
ležao i diskutovali su pred njim.
»On izgleda strašno bled« - rekao je prvi student.
»On samo leži i ne radi ništa« - dodao je drugi.
»Sasvim sam siguran da je dovoljno vežbao sačuvao bi zdravlje« - primetio je treći.
»Mislim da je prva stvar koju bi trebali da uradimo da ga podignemo i prošetamo, da bi pomogli
njegovoj cirkulaciji« - zaključio je četvrti.
Tako su oni pokušali da pomere leš, ali on je i dalje ležao na stolu, hladan i nepomičan bez obzira
šta su rekli ili uradili.
To je parabola, to ste već shvatili! Koristeći se ovom neprijatnom parabolom obradimo desetu
tezu.
»Mrtvac je ležao na stolu zato što je mrtav. On nije mrtav zato što leži na stolu.« Izgled koji je
tipičan za leš rezultat je smrti, a nije uzrok smrti.
Svi smo rođeni duhovno mrtvi. Pavle govori u Efescima 2,1: »Mrtvi u prestupima i gresima.«
Grešna dela koja grešni ljudi čine samo su rezultat tog stanja a ne uzrok. Nepokušavam da kažem
da grešenje nije grešno. Ali želim da kažem da grešenje nije ono što nas čini grešnima.
Ako uspete da zaustavite grešno ponašanje sada, da li će vas to učiniti pravednima?
Ne, to će doprineti da se dobro ponašate.
Čežnja vekova 21.str. kaže: »Greh ima svoj početak u samouzdizanju.« Razmišljaj o tome
nekoliko trenutaka. Lucifer je bio počastveniji od svih anđela na nebu. On je bio najveći od svih
anđela na nebu. On je bio najveći od svih stvorenih bića.
Ali umesto da nastavi da traži Boga, umesto da traži zajednicu sa Njim, umesto da Božija slava i
čast budu njegov najveći cilj, Lucifer je počeo da traži sopstvenu slavu.
Greh nije postao tako što je Lucifer ukrao jabuku s drveta života. Počeo je u samouzdizanju i
slavljenju stvorenja umesto Stvoritelja. Nemoguće je po zakonu svemira, u isto vreme proslavljati
Boga i sebe.
Prvi od tri anđela u Otkr. 14 gl. Dolazi sa porukom svakom plemenu, jeziku, kolenu i narodu. Rad
u jevanđelju nema mesta za slavu čoveka.
Opravdanje verom »je Božiji posao bacanja čovekove slave u prašinu i činjenje za čoveka ono što
on ne može učiniti za sebe.« ( Sved.za prop.p.456.) Obožavanje nas samih umesto Boga je uzrok svih
greha koji slede.
Osoba jake volje može kontrolisati svoje ponašanje. Ali ni najjača ne može promeniti svoje grešno
stanje.
»Nemoguće je da sami izađemo iz ponora greha u koji smo upali. Naša srca su zla i mi ih ne
možemo promeniti.« (Put Hristu 18.str.)
Jedna extremna promena u kojoj mi učestvujemo odvojeni od Boga, je uzdizanje sopstvene slave,
a bacanje Božije u prašinu.
I tako završavamo udaljeniji nego ikad od života u Hristu koji se nudi u zajednici s Njim.
Leš može biti opran, sređen i obučen u najfiniju odeću. On ne može biti kriv zbog činjenja
pogrešne stvari. Može biti odveden u crkvu. Ali on je još uvek leš. Jedino novi život iznutra, dat od
Boga može dovesti do promene iz smrti u život.
Taj novi život dobija se kroz zajednicu sa Njim. »Jer zakon duha koji oživljava u Hristu Isusu
oprostio me je od zakona grehovnog i smrti.« ( Rim. 8,2)
Teza 11
»Greh (jednina) živeti odvojeno od Boga, rezultira u grehe (množina) – činiti pogrešne stvari.«
Postoji razlika između greha (jednina) živeti odvojeno od Boga, i greha (množina) činjenja
pogrešnih stvari. Živeti odvojeno od Boga je osnova greha, pogrešna dela koja mi često nazivamo
grehom su rezultat grešnog stanja.
Ponekad mi to izokrenemo, misleći da činjenje pogrešnih stvari je ono što nas odvaja od Boga. Ali
istina je da odvojenost od Boga vodi činjenju pogrešnih stvari. Greh (jednina) vodi do greha
(množina).
Pogledajmo Solomuna.
Zasigurno on je otpočeo svoju vladavinu sa savršenošću svog srca prema Bogu. Ali kako su
godine prolazile došlo je do promene. 1. Car. 11,4: »I kad ostare Solomun, žene zanesoše srce njegovo
za tuđim bogovima, srce njegovo nebi celo prema Gospodu Bogu njegovom kao što je bilo srce
Davida oca njegova.«
Šta se desilo sa Solomunom? Da li je počeo da čini pogrešne stvari zato što je njegovo srce
prestalo da bude savršeno?
Ne, nešto drugo je u pitanju. U Komentaru Elen Wajt kaže: »Svi gresi i neumerenosti Solomunovi
imaju trag u njegovoj velikoj grešci – u prestajanju oslanjanja na Boga za mudrost pred Njim.« (
1031 str.)
Slično je bilo sa Evom. Neki misle da je pala zato što je pojela jabuku – mada je istina da je pojela
jabuku jer je pala.
U izvesnom smislu pre no što se pružila i uzela plod ona je zapala u neverovanje prema Bogu i
oslonila se umesto na Njega u sebe samu.
Delo koje je sledilo bilo je samo rezultat.
Možda treba vremena da neko ko živi životom odvojenim od Boga dođe do tačke otvorenog
grešenja.
Trebalo je vreme i Solomunu.
Takođe je potrebno vreme za nekog ko traži Boga i zajednicu s Njim da okusi neprekidnu pobedu.
Moguće je tražiti Boga i još uvek rasti što se tiče ponašanja. Ali na kraju stanje srca prema Bogu je
odlučujući faktor za spoljašnji život kao i za unutrašnji.
»Ako je greh (život odvojen od Boga) uzrok grešenja (činjenja pogrešnih stvari) gde se greh nalazi
kada tražimo zajednicu s Njim iz dana u dan?«
Čežnja vekova 668 str. odgovara na ovo pitanje u jednoj rečenici: »Kada Ga budemo poznavali
onako kako imamo priliku da Ga upoznamo, naši životi biće život stalne poslušnosti.«
Čak i kada težimo da Ga upoznamo iz dana u dan, još uvek Ga ne poznajemo onako kako imamo
prednost da ga upoznamo.
Postoji vreme kada zavisimo od Njega, ali i od nas samih. I kada se to desi mi padamo. Ali ako
nastavljamo da Ga tražimo, On će nas dovesti do tačke kad ćemo Mu stalno verovati, tako da će naše
ponašanje biti ispravno.
Teza 12
»Ko god živi životom odvojenim od Boga, živi u grehu.«
Pravi razlog greha leži u oblasti zajednice, pre nego ponašanja, zato svako ko živi životom
odvojenosti od Boga živi u grehu. U stvari čak i »dobra« dela koja su učinjena van zajednice vere sa
Gospodom su greh.
I kada Isus opisuje rad Svetoga Duha u uveravanju krivice, On kaže: »Za greh jer neverovaše
Mene.« (Jov. 16,9)
Dok pokušavamo da se borimo sa ovom istinom, razmišljajmo o udovičinom travnjaku.
Predpostavimo da udovica živi preko puta moje kuće. I svake nedelje popodne ja joj pokosim
travnjak. Da li je to dobro delo ili loše?
Verovatno je dobro delo dokle god moj komšija ima interes. Ali šta je sa mojim srcem?
Ova teza tvrdi da čak i košenje udovičinog travnjaka može biti greh ako živim životom odvojenim
od Boga.
Jedan ateista može odlučiti da pokosi komšijin travnjak. Da li će ga to učiniti hrišćaninom? Neko
ko je dobar član crkve, ko nemisli da učini išta loše, ali ko nema vremena za ličnu molitvu,
proučavanje i komunikaciju sa Bogom iz dana u dan, može pokositi travnjak. Ali ako je to učinjeno
van zajednice sa Bogom, srce nije ispravno i tako to delo postaje grešno za njega.
Na primer, ja mogu pokositi udovičin travnjak zato što želim da susedi misle da sam dobra osoba.
Ja mogu da pokosim udovičin travnjak zato što želim da se iskupim od nekih greha u životu.
Ja mogu da pokosim udovičin travnjak jer sam čuo da ima dosta novca i nadam se da će me se
setiti u testamentu.
Odvojen od Boga moji motivi će biti sebični i bilo koje delo koje učinim, dobro ili loše biće
grešno. Moguće je da najbolje spoljašnje ponašanje bude ogrtač za najgoru vrstu greha.
Vekovima svemir je bio zaćuđen da se obično slabi i neodlučni približuju Bogu, dok najjači sa
najboljom spoljašnošću u večini slučajeva odbijaju da Mu se pridruže.
Među učenicima, jedan koji je bio najviše naklonjen uspehu okrenuo se i postao onaj koji je izdao
Hrista. Religiozne vođe Njegovih dana okrenule su se od Njega i razapeli, dok je običan narod,
prostitutke i lopovi postali Njegovi nepokolebljivi sledbenici.
»Iskušenje često najuspešnije radi kroz one koji se najmanje trude da dođu pod Njegovu kontrolu.
... Mnogo obrazovanih ljudi, prijatnih manira koji neće da se pokore su pogodni instrumenti u rukama
sotone.« (Velike kontraverzije 509.)
Put Hristu 58.str. kaže: »Ljubav za uticajem i čežnja za poštovanjem od ljudi, može proizvesti
dobar život. Samopoštovanje može da nas vodi da se klonimo spoljnjeg zla. Sebično srce može izvesti
plemenite akcije.«
Ako je srce grešno dobar život može biti jedna velika prevara. Šta je opasnije: Tamna bočica sa
nacrtanom lobanjom i ukrštenim kostima u kojoj se nalazi otrov ili boca pića »7 up« u frižideru sa
otrovom?
Da li živiš u grehu danas? Nepravi nikakvu razliku to što si slab i neodlučan ili ako si farisej nad
farisejima kao Pavle pre no što je sreo Hrista na putu za Damask!
Put oslobođenja od greha, bez obzira kako se greh manifestuje u »dobrom« ponašanju ili »lošem«
ponašanju je doći Isusu za spasenje i nastaviti dolaziti Njemu.
Jedini je Isus koji nas može sprovesti od greha do pravednosti.
VERA
Teza 13
»Najbolja definicija vere je poverenje.«
Verovatno ste čuli priču o šetaču po nategnutoj žici koji je tako prešao preko Nijagarinih
vodopada.
Nakon što je zadržao publiku začaranu njegovom odvažnošću upitao je: »Koliko od vas veruje da
mogu ponovo da pređem po nategnutoj žici, ovog puta gurajući nekog u kolicima?«
Masa je aplaudirala. Oni su bili sigurni da on to može učiniti. Ali onda je rekao: »Ko će biti
dobrovoljac da sedi u kolicima?«
Zavladala je tišina. Publika se upravo setila bitne razlike između verovanja i poverenja. Jedna je
stvar verovati da si u kolicima siguran preko provalije, a sasvim je druga stvar staviti svoj život na
kocku.
Jakov 2,19 piše o istoj razlici: »Ti veruješ da je jedan Bog; dobro činiš; i đavoli veruju i drhću.«
Da bi imali spasonosnu veru potrebno je više od pristanka umom. Čak i đavoli to imaju ali kao
rezultat drhte. Đavoli veruju ali nemaju poverenja. To je velika razlika.
Tri reči opisuju zavisnu zajednicu hrišćanina u Boga. Vera, verovanje i poverenje. U modernoj
upotrebi verovanje se često nosi sa idejom u samo intelektualno priznanje (saglasnost). Vera se često
brka sa pozitivnim mišljenjem.
Ali reč poverenje verovatno je najbliže opisu biblijske zavisnosti od Boga.
Gde god pronađeš reč verovanje ili vera u Pismu, možeš je zameniti sa rečju poverenje, i razumeti
novu demenziju familijarnih reči.
Na primer: »Veruj Gospoda Isusa Hrista i spasćeš se ti i sav dom tvoj.« ( Dela, 16,31) Umesto
toga čitaj: »Imaj poverenja u Gospoda Isusa Hrista i spasćeš se ti i sav dom tvoj.«
Odabrana svedočanstva knjiga 1. str. 389 kaže: »Vera uključuje ne samo verovanje već i
poverenje«. I Vaspitanje, str. 253: »Vera je poverenje u Boga«. Vera je oslanjanje na drugog.
To je verovatno najbliža reč predaji, u Bibliji koja se nosi sa idejom davanja naših života pod
Božiju kontrolu. Ljudi velikih dostignuća ne vole ideju zavisnosti ( oslanjanje ). Može biti zastrašujuće
pomisliti da sebe staviš pod kontrolu nekog drugog.
Može biti udarac ljudskom ponosu i samodovoljnosti dopustiti drugom da te drži pod kontrolom.
Ali »bez vere nije moguće ugoditi Bogu« ( Jevrejima 11,6 ) – ili »bez poverenja nije moguće
ugoditi Bogu«.
Samo kada predamo našu volju i put i imamo potpuno poverenje u Njegovu snagu da spase, Bog
može izvršiti Njegovu nameru u našim životima.
»Kao što nam deca sa suzama
donose svoje polomnjene igraćke da ih popravimo i ja sam doneo svoje polomnjene snove Bogu,
jer je moj Prijatelj.
Ali onda umesto da dopustim Njemu
U miru da radi sam
Ja sam pokušavao ( ostao ) da pomognem
Kroz načine koji su bili moji sopstveni.
Na kraju sam ih doneo i plakao
»kako možeš biti tako spor!«
»Dete Moje rekao je
šta sam mogao? Nikada Mi ih nisi u potpunosti prepustio.«
Prava vera ili poverenje pušta ( prepušta ). Ona zavisi sasvim. Ona je ranjiva.
Ljudsko rezonovanje, razumevanje i logika mogu ići samo tako daleko dok ne napravimo korak u
ono što nemožemo dokazati osim iskustvom.
Teolozi nekad ovu istinu nazivaju »skok u veru«
Poverenje u Boga nije skok u mrak. On nam daje dovoljno dokaza na osnovu kojih možemo imati
poverenje u Njega.
U Mateju 15 glavi nalazimo priču o ženi Hananejki. Ona je tražila Isusa, koji je skrenuo pedeset
milja sa svog puta, tako da je njeno traženje bilo nagrađeno.
Mora da ju je ohrabrilo to što je Ga je našla kako hoda prašnjavim putevima njene sopstvene
zemlje. Ali kada je iznela svoju molbu, On se pravio da je ignoriše.
Bilo je dovojlno dokaza u Njegovom pogledu, tonu i manirima da ohrabri njeno poverenje u
Njega, i ako je izgledao ljut ona je nastavila sve dok njena vera nije bila nagrađena.
Odgovor je došao pošto je nastavila da se oslanja na Njega.
Teza 14
»Poznavanje Boga rezlutira u poverenje u Boga. Ako Ga neznaš, nećeš ni imati poverenja u Njega.
Ako nemaš poverenja u Njega, ne poznaješ Ga.«
Samo su dve stvari potrebne da bi u nekog imali poverenja. Prvo, morati nači nekog koje vredan
poverenja. Drugo, morate ga poznavati. I suprotna strana takođe treba biti ispravna.
Da bi imao nepoverenje u nekog sve što je potrebno je da pronađeš nekog ko nije vredan
poverenja i da ga upoznaš.
Jednog leta dok sam bio na akademiji. Radio sam u servisu i naučio sam da nemam poverenja u
one koji su tamo radili.
Ljudi sa kojima sam radio tog leta, imali su mnogo načina kako da iskoriste neoprezne mušterije.
Oni bi zavrnuli, ( skinuli ) kaiš s ventilatora i onda bi rekli mušteriji: »Gle pronašao sam kvar na
vašem hladnjaku. Sreća da sam primetio.« Onda bi nazvali službu za prodaju novih hladnjaka ili bi
»zamenili« ulje u jednim kolima oplemenjujući ga sa uljem uzetim iz drugih kola i tako bi duplo
zaradili. Oni nisu bili od poverenja i ja sam to znao.
Od tada sam bio sumnjićav u usluge servisa.
Jednom sam otišao da natočim gorivo. Čovek je došao do mog prozora držeći puknut kaiš od
ventilatora. Rekao sam: »Ti si ga pokvario, ti ga i zameni«. On je dodao iznenađen: »Kako to
mislite?« Rekao sam: »Radio sam u servisu«. »O« i zamenio ga je bez naplate.
Moguće je da negde u svetu postoje poštene servisne usluge. Ali u nameri da imam poverenja u
njih, moram da ih dobro upoznam.
Slučajno ( usputno ) poznanstvo nije dovoljno. Nije samo dovoljno da neko bude od poverenja,
potrebno je vreme da ga upoznaš dovoljno da bi imao poverenje u njega.
Biblija kaže da je Bog vredan poverenja. Ali ti nikad stvarno nećeš imati poverenja u Njega, dok
Ga lično ne upoznaš.
Već smo zapazili rečenicu u Čežnji Vekova na 668 strani: »Kad upoznamo Boga onako kako
imamo priliku da Ga upoznamo, naši životi biće životi stalne poslušnosti«. Dodajmo tome i rečenicu
iz knjige Put Hristu: »Poslušnost je rod vere«.
Ako moraš da poznaješ Boga u nameri da bi bio poslušan i ako poslušnost dolazi kroz veru, onda
moraš znati Boga u nameri da bi imao veru ili poverenje u Njega. Nekad zaboravljamo ovu istinu i
upetljavamo se boreći se sa grehom i đavolom. Mi snažno pokušavamo da budemo poslušni, i padamo
i grešimo opet i opet.
Mi smo pozvani da se borimo, ali suština je da budeš umešan u pravu borbu.
»Borba u dobroj borbi vere« kaže 1 Timotiju 6,12.
Kako se mi borimo u dobroj borbi vere? Ulažući potreban napor da upoznamo Boga tako da
imamo poverenja u Njega.
Kako upoznajemo Boga? Na isti način na koji upoznajemo bilo kog drugog. U nameri da se
upoznaš s nekim neophodne su tri stvari.
Prvo, da prićaš sa njim. Drugo, da slušaš kad on tebi priča. I treće, raditi stvari zajedno. Ovo su
sastavni delovi komunikacije.
Mi govorimo Bogu putem molitve. Mi slušamo kako nam govori kroz Njegovu reč. I mi idemo i
radimo s Njim, postajući učesnici u hrišćanskoj službi svedočenja.
Ponekad ljudi oklevaju sa idejom da se druže s nekim koga ne vide.
Jednog dana čovek je došao H. M. S. Ričardsu i rekao:
»Ja ne verujem u Boga«.
»Zašto«. Upitao je Ričards.
Čovek je rekao: »Zato što Ga ne mogu videti«.
Ričard mu je odgovorio: »Ja ne verujem da imate mozak«.
»Zašto?«
»Zato što ga ne mogu videti«.
Mi imamo korist od mnogih stvari koje ne možemo videti. Kada ste videli elektricitet? Dali ste
ikad videli radio talase?
Osim ako živite u Južnoj Kaliforniji, nemožete videti vazduh koji udišete! Nemožete videti vetar.
Ne možemo videti klice i bakterije. Nemožemo videti misterioznu stvar zvanu »život«. Ali možemo
videti rezultate svega toga.
Čak i ako ne možemo videti Boga ili čuti Njegov glas sa našom ljudskom opremom, mi možemo
ipak videti rad Njegove snage, i preko tih privlačnih prednosti koje nam je dao, mi možemo doći da
Ga upoznamo. Upoznavajući Njega naučičemo da Mu verujemo, jer On je vredan našeg poverenja.
Teza 15
»Vera je rod Duha, ne rod osobe. To nije nešto na čemu mi radimo«.
Da li ste ikad radili u bašti ili voćnjaku? Da li znate kako se radi?
Ako želite da postignete uspeh u vašoj bašti ili voćnjaku, ne treba ulagati napor na rezultate, zar
ne?
Kako bi blagosloveno bilo kada bi imali jasnu razliku između uzroka i posledica u našim umovima
dok duhovno rastemo.
Koliko od nas je protračilo vreme i veliki napor da proizvede plodove radeći na rezultatima?
Pavle je načinio spisak rodova koji se vide u hrišćanskom životu. Zapazi da to nisu rodovi osobe,
već rodovi Duha.
»A rod je duhovni: ljubav, radost, mir, trpljenje, dobrota, milost, vera, krotost, uzdržanje, na to
nema zakona.« (Gal. 5, 22.23.)
Pismo uvek predstavlja veru kao rod ili dar ili rezultat. To nikad nije naš rad. Rimljanima 12,3.
kaže da je Bog svakom od nas udelio meru vere.
Rimljanima 10,17. kaže da vera dolazi od slušanja, i to slušanja reči Božije.
Vera dolazi uvek kao rezultat nečeg drugog. Ti je ne možeš proizvesti, ti neradiš na rodu. Umesto
toga, uloži svoj trud prema onome što će proizvesti rod.
Ti ne zarađuješ poklon. Ti ulažeš napor da dođeš u prisustvo darodavca i prihvatiš dar.
»Čovek ne može stvoriti rod. Duh deluje i prosvetljava ljudski um, stvarajući veru u Boga.« ( Elen
Wajt Comments, 940.)
Lako je pomešati veru sa osećanjima, pokušavati da radiš na veri radeći na osećanjima.
Kada ti izgleda lakše da veruješ da će Bog odgovoriti na tvoje molitve – kada osećaš da hoće ili
kada osećaš da sigurno jeste?
Da li kada osećaš oproštaj ili kada se osećaš napušteno?
Da li tvoja vera izgleda jaka kada stvari idu glatko ili kada se krov raspada i kad si suočen sa
iskušenjima i nevoljama?
Rekli smo da »osećanja nisu vera. Ove dve stvari su odvojene.« (Rani spisi 72.str.)
I tu nastaje drugi argument zašto ne možemo raditi na veri. Moguće je raditi na osećanjima.
Možeš slušati pravu muziku, možeš biti zanesen nečijom rečitošću, možeš uticati pravom
svetlošću na duh ljudi oko tebe.
Radeći na podizanju pravog puta moguće je da doživiš silna osećanja. Ali kad se svetla ugase i
masa vrati svojim kućama i ti ostaneš sam, šta se dešava?
Tvoja osećanja mogu postati gora. Da li ti se to nekad dogodilo? Milioni u našem svetu žive od
jednog emocionalnog uzbuđenja do drugog, trošeći svoje životne snage u ludom tražanju nečeg što će
podići njihov duh, i pomažući im da zaborave da poslednja stvar koju su pokušali nije poslednja.
Neprijatelj tako uspešno kontroliše svet na ovoj osnovi da još uvek koristi to kao najbolje oruđe
unutar Crkve. Kad neko odlući da dođe Isusu da pronađe konačnu sreću koju On nudi, neprijatelj
dolazi i kaže: »Ti želiš da dođeš Isusu? Pa, bolje prvo popravi svoj život da bi te On prihvatio.«
On postiže da ta osoba radi na rezultatima i drži je od Isusa dok pokušava da bude pravedna.
Ali onda osoba čuje za opravdanje verom. To zvući dobro. I kad osoba odlući da ga prihvati,
neprijatelj dolazi sa drugom varijantom. On kaže: »Tako je, pravednost dolazi verom. Nemoj raditi na
pravednosti, radi na veri.« I to može biti još jedna barijera izemđu grešnika i Spasitelja. Istina je da
netreba da radiš na pravednosti ni na veri. Oba su poklon. Oba su plodovi. Oboje dolazi kao rezultat
provođenja vremena u razgovoru i zajednici s Njim. Ako dođeš k Njemu, On će ti dati pravu veru koja
ti je potrebna. Prvi produkt traženja Isusa je prava vera. Pravednost je druga.
Teza 16
»Pozitivno mišljenje neće proizvesti pravu veru, ali vera će proizvesti pozitivno mišljenje.«
Hus i Jeronim su bili heroji u godinama reformacije.oni su radili u Češkoj i njihovo svedočenje
predhodilo je Martinu Luteru u Nemačkoj.
Oba čoveka su bila pod uticajem Viklifovih spisa. Ne zadugo pošto je Hus počeo da propoveda
Jevanđelje sa velikom snagom, pridružio mu se Jeronim koji je bio u Engleskoj.
Pošto se učenje Jona Husa rasprostranilo, on je bio pozvan u Konstancu da da objašnjenje
njegovog učenja. I ako je Hus imao sigurnu pratnju nakon saslušanja bio je baćen u zatvor.
Pošto je dobio priliku da se odrekne svog učenja, i nakon što su prošle mnoge sedmice, bio je
spaljen na lomači.
Njegovi progonitelji rasuli su njegov prah u reci Rajni nadajući se da će tako utišati njegov glas.
Kada je Jeronim čuo da mu je prijatelj u opasnosti on je požurio u Konstancu, nećekajući ćak ni
pratnju, što se pokazalo uzaludnim za Husa. Nakon što je stigao on je takođe bio strpan u zatvor gde je
proveo mnoge mesece. Njegova hrabrost je izneverila i on je prihvatio ponudu za odricanje.
Onda je otkrio jednu interesantnu stvar. Da ima nešto gore nego biti spaljen na lomači. To nije biti
spaljen na lomaći – već živeti s grižom savesti i odreći se Boga.
Jeronim je opozvao svoje odricanje i pevajući otišao na lomaču. Kada su egzikutori počeli da
potpaljuju vatru, on je uzviknuo: »Dođi napred smelo, približi vatru. Da sam se plašio nebih bio
ovde.«
Prića o Husu i Jeronimu mnogo nas uči o pravoj veri. Danas u svetu i u Crkvi popularna je seudo
vera koja nije vera uopšte već pozitivno mišljenje. To vodi u verovanje da se vera sastoji od verovanja,
da će se desiti ono što želiš, ako nađeš u Pismu išta što lići na obećanje.
Frenk Sinatra peva o ovom »pozitivnom mišljenju« u pesmi »Uradio sam to na svoj način«. Čak i
unutra naše Crkve možeš pronaći ovu vreziju vere – pozitivno mišljenje, naglašavajući »ti to možeš«.
S Biblijske pozicije nije svako obećanje za svakog u svakom vremenu i u svakoj okolnosti. Ako je
pravo na obećanje sve što nam je potrebno za spasenje šta je onda sa Husom i Jeronimom?
Isaija 43,2 ima predivno obećanje: »Kad pođeš preko vode Ja ću biti s tobom, ili preko reka neće
te potopiti, kad pođeš kroz oganj nećeš izgoreti i neće te plamen opaliti.«
Ali Hus i Jeronim otišli su na lomaću ne zato što im je nadostajala vera već zbog njihove vere.
Vera ima poverenje u Boga čak i kada stvari ne idu onako kako mi to želimo. Lako je verovati
Bogu kad sve u životu ide glatko. Pravi test vere dolazi kad naše molitve izgledaju neuslišene.
»Gospod je vredan našeg poverenja u Njegovu ljubav i milost i kad je oblačno i mračno isto kao i
kada je sunčano.« Svedočanstvo 274.
Setimo se priće o Danilu u lavljoj jazbini i slućaja Jovana Krstitelja. Nalazimo ih teškim za
razumevanje kad čitamo: »Od svih poklona koje nebo može dati čoveku, zajednica s Hristom u
Njegovim patnjama je najveće poverenje i najveća čast.« Zdravlje i Sreča 478.
Nama se sviđa prvi deo Jevrejima 11 poglavlje, poglavlje vere, ali imamo problema sa drugim
delom, poslednji deo još uvek je tamo. Dali ste ga skoro čitali?
Nakon sjajnog izveštaja o Božijem izbavljenju i radu za Njegov narod u različitim krizama,
nastavlja se izveštaj o »drugima«. Nikad ne zaboravite te druge. ( Jevrejima 11, 35-39 )
Duhovna obećanja za oproštenje greha, za Duha Svetoga, za snagu za rad u Božijem delu – su
nam na raspolaganju. Ali obećanja za prolazne blagoslove čak i za sam život, su data s razlogom kad
Bog u svom proviđenju vidi da su najbolja. Dali bi bio među »drugima« ako te Bog pozove da im se
pridružiš najtežim ispitom vere?
PREDANJE
Teza 17
»Predanje je predaja nas samih ne naših greha, predaja naših greha je rezultat predaje nas samih i
traženja Boga.«
da li si ikada na početku nove godine doneo neke odluke? Neki od nas donose odluke ne samo za
novu godinu, već svakog dana meseca, prvog dana sedmice, za rođen dan, početak školske godine i
kad god se preselimo u novi grad. Pravednost odlukama. »Od sada ja ću ... » ili »Od sada ja neću ... »
Da li ste ikada to radili? Da li ste se ikad razočarali otkrivši da to ne uspeva?
Govorimo o predanju u sledećih nekoliko teza i jedan od prvih osnovinih principa predaje je ako
ono ne ukljućuje sve onda nije predaja.
Predaja ide dublje od odustajanja od nećeg ili neke loše navike. Čak i ako kažemo da moramo
predati »sve« možemo biti u zabludi. Predaja nije slućajna stvar, uopšte nije. Jedini način na koji
možemo predati sve je da predamo nas same. Predaja nas samih je osnova predanja.
Kada su se AXIS snage predale na kraju drugog svetskog rata, šta su predali? Da li su samo
predali njihovo oružije i municiju? Da li su predali samo svoje tenkove i mitraljeze? Da li su predali
samo svoje uniforme i zalihe? Ili je bilo zahtevano da se oni sami predaju? I kada su se predali,
automatski su ovi drugi imali kontrolu nad oružijem, bombama, tenkovima i ostalim.
Predaja ne može biti urađena na komade. Ne postoji nešto kao delimićna predaja. Nemoguće je
biti delimično predan kao što je nemoguće biti malo trudan. Ili jesi ili nisi, nema sredine.
Ako proučiš šta nadahnuti spisi Crkve imaju da kažu načićeš to opisano u svim ili ni jednim
frazama. Isus zahteva potpuno i iskreno predanje. Vidi Odabrana Svedočanstva knjiga 1 strana 110.
Bezuslovno predanje. Vidi Svedočanstva vol 4 strana 120. Potpuno predanje. Vidi Zdravlje i Sreča
strana 473. Lista ide dalje i dalje.
Kada govorimo o predaji, koristimo termine koje Biblijska verzija kralja Jakova ne koristi i ako
nalazimo tamo ideju o predaji. »Pokorite dakle sebe Bogu«. Jakov 4,7. je jedan primer koji daje
glavnu nit onome što je zamotano u savršeno, ili celo ili iskreno predanje. Ako smo primetili mi ne
pokoravamo samo izvesne stvari. Mi pokoravamo nas same.
U procesu pokoravanja i predaje nas samih, koje god probleme imali oni se takođe automatski
predaju. »Svaki će imati potpunu borbu u savlađivanju greha u sopstvenom srcu. To je katkad veoma
bolan i obeshrabrujući posao, zato što kad vidimo deformacije u našim karaktrima mi gledamo u njih
kad bi trebali da gledamo u Hrista, i staviti haljinu njegove pravde. Svako ko uđe na biserna vrata u
Božiji grad ući će kao pobednik, a njegova najveća pobeda, biće pobeda nad samim sobom«.
Svedočanstva 9 strana 182 i 183.
Predaja i vera su u vezi. Samo kad imamo poverenja u Boga i predaju nas samih Bogu, mi
zavisimo od Njega umesto od nas samih. Predajom Njemu mi Mu dajemo kontrolu. On može onda
raditi u nama na Njegovo veliko zadovoljstvo.
Teza 18
»Rađenje na predaji naših greha, može nas sačuvati od predaje nas samih.«
Predpostavimo da ste odlučili da držite biblijske časove. Idete do pastora i upitate ga da li ima
nekoga da vam preporuči ko to želi i on kaže: » Da, ustvari imam dve porodice koje su tražile biblijske
časove. Možeš odabrati koja ti se više sviđa.«
I on vam opiše obe porodice.
Prvi je uspešni biznismen u gredu. On i njegova žena imaju dobar status, (položaj) u društvu. Žena
dobrovoljno radi u gradskoj bolnici, muž je uključen u lokalnu politiku. Njihova deca su dobro
vaspitana i disciplinovana. Njihov dom je neporočan. Nijedan od njih ne puši niti pije. Nekoliko
godina pre, oni su postali zainteresovani za zdrav način života, i sada ne samo da džogiraju pet milja
na dan, već su i vegeterijanci. U stvari to njihovo interesovanje za zdrav život dovelo ih je do
zainteresovanosti o Adventistima sedmog dana.
Druga porodica živi u predgrađu u malom stanu, preko reke.
Muž i žena, možda bi trebalo reći čovek i žena, jer i ako žive zajedno oni nisu venčani. U svakom
slučaju, oboje su nezaposleni i jedva preživljavaju.
Čovek je nekoliko puta bio u državnom zatvoru zbog relativno manjih napada – neznatnih krađa,
droge i sličnih optužbi.
Žena je alkoholičar.
Ona ima troje dece, nijedno nema istog oca.
Nekoliko nedelja pre, agencija za zaštitu dece, oduzela je privremeno decu od kuće, optužujući
roditelje za zanemarivanje i zloupotrebu dece. Ova kriza ih je dovela u početni kontakt sa
Hrišćanskom Adventističkom Crkvom.
Majka je želela da bude sposobna da zadrži decu i kaže da su shvatili da im je potreban Bog ako će
živeti dalje zajedno.
Koju bi ti porodicu izabrao? Šta misliš koja od ove dve porodice ima više šanse da postanu dobri
hrišćani i članovi HAC?
Sećam se kada sam posetio muža alkoholičara jedne naše vernice. Kad smo pokušali da
razgovaramo, on me je gledao zamućenim očima i rekao: » Ja se divim Adventistima. Treba da budeš
jaka ličnost da bi bio Adventista.«
Da li se slažete s tim? Ili može i slaba osoba postati dobar Adventista?
Moguće je napuniti crkvu sa ljudima jake volje koji ni ne pomišljaju da učine išta loše, ali koji
nisu shvatili svoju potrebu za Hristom! Nema razlike za đavola da li je osoba izgubljena unutar crkve
ili izvan crkve.
I jedna od njegovih taktika je da nas sačuva od pravog iskustva predaje jeste da nas natera da
radimo na našim gresima, da pokušavamo da živimo dobrim životima.
Rad na predaji greha je slepa ulica bilo da si slab ili jak. Ako si jak, tvoje dobro ponašanje može
postati barijera između tebe i Spasitelja. Ako si slab, možeš postati obeshrabren i savladan slabošću da
možeš potpuno odustati.
»Ne trebamo da gledamo na nas same. Što više gledamo na našu nesavršenost, manje ćemo imati
snage da je savladamo.« ( Rivju &Herald E.W. jan. 14, 1890.)
Jevrejska nacija u vreme Hrista demonstrirala je ovaj princip. Jevrejska crkva bila je puna jakih
ljudi. Bilo je potrebno da si jaka ličnost da bi postao farisej. Jaki ljudi su odbacili Hrista i na kraju Ga
razapeli. Slabi ljudi u jevrejskoj naciji bili su napolju osuđeni kao veliki grešnici.
Vođe su ih odbacile zbog njihovih padova i grehova. Oni su im oduzeli svaku nadu.
Slabi ljudi okupili su se oko Isusa, prihvatajući Njegovu ponudu milosti, i postajući Njegovi odani
sledbenici. Ovo izgleda beznadežno za jake ličnosti, zar ne? Da li ćemo svi izaći napolje i piti dok ne
shvatimo našu potrebu?
Ili ćemo bili jaki ili slabi, shvatiti još jednom da nas naše ponašanje neće spasti niti će ono biti
uzrok naše izgubljenosti.
Da li si jaka osoba? Pavle je bio jaka ličnost. I Nikodim je bio. Da li si slab? I Marija je bila slaba.
Petar i Matej takođe i opsednuti.
Svako od njih je imao potrebu da odustane od sebe i dođe Hristu. Svi su pronašli da On prihvata
svakog ko Mu dođe. On će isto i tebe primiti danas.
Teza 19
»Niko ne može da se razapne sam ili da dovede sebe do predaje. Neko drugi mora to da uradi
mesto njega.«
Verovatno, jedna od najtežih istina za proučavanje u oblasti predaje je da mi ne možemo učiniti
ništa. Ako bi mogli da radimo na predaji onda nebi imali predaju. Zato što je predaja ili odustajanje
priznanje da mi ne možemo učiniti ništa.
Neizbežno je zbog toga, da naše dovođenje do tačke predaje mora biti Božiji posao. To nije nešto
što mi možemo učiniti.
Ako smo ranije primetili, đavo ima sporedan kolosek za svaki korak onog ko postane svestan
svoje potrebe za Hristom i odluči da dođe Hristu.
On kaže: »Ti si grešnik i ti nemaš pravednost. To je uredu- idi radi na pravednosti.«
I mi možemo provesti uzaludne dane i godine pokušavajući da proizvedemo pravednost
sopstvenom snagom.
Zatim čujemo o istini da pravednost dolazi samo verom i đavo kaže: »To je uredu, potrebna ti je
vera. Počni da radiš na veri.«
I posle dođemo do shvatanja da je vera dar, ne naš sopstveni rad, on nas ponovo sreće u
poslednjem koraku dolaženju Hristu i kaže: »OK, sada sve što ti je potrebno je da pokušaš da se
predaš.«
Ponekad roditelji ili učitelji i propovednici i ostale vođe u crkvi i neznajući pomažu đavolu u
njegovoj kampanji.
Da li ste ikada bili na sastanku na kom su propovednici ili učitelji pozvali da radimo na predaji?
Da li ste ikada videli možda mali oltar sa malom vatrom u kojoj papirići sagorevaju u pepeo? I
možda ste napisali greh kojeg želite da se rešite i bacili u vatru?
Da li je to predaja?
Da li ste se ikad pitali kako da se oslobodite nekog greha u životu i neko vam je rekao da je sve što
vam je potrebno da uradite jeste da odustanete?
I vi pokušavate da odustanete. Govorite: »Ja odustajem od nepoštenja« ili »Ja predajem
(odustajem) od mojih zlih misli.« Vi se molite u tom pravcu. Ali nalazite da nepoštenje i zle misli su
još uvek u vama.
Biblija koristi analogiju raspeća kao simbol predaje. Pavle kaže u Galatima 2,20: »Raspeo sam se
s Hristom.«
Isus koristi više puta ovaj simbol, pozivajući svoje sledbenike da ponesu svoj krst i pođu za Njim.
Pogledaj Matej 10,38; Luka 14,17; Marko 8,34.
U stvari kad god Isus govori o krstu, On uvek upućuje na to da naš krst nije Njegov.
Razmisli malo o raspeću. Kako se to čini?
Lako je setiti se, zar ne? Koliko puta smo videli neko delo i čuli o klinovima i drvetu?
Ali primeti jednu stvar posebno. Ne možeš se sam razapeti. Neko drugi to mora da uradi za tebe.
Ako želiš da se ubiješ ti to možeš učiniti na mnogo načina. Možeš prisloniti pištolj na čelo i
povući oroz. Možeš skočiti s mosta ili zgrade. Možeš uzeti veću dozu pilula za spavanje ili zaključati
se u kolima u garaži sa upaljenim motorom.
Ljudi su pokušali sve metode sa većim ili manjim uspehom. Ali niko još nije uspeo da se sam
razapne na krst.
Hristove očigledne pouke izražavaju to na sledeći način: »Nijedan čovek nemože isprazniti sebe
od sebe. Mi jedino možemo dati pristanak Hristu da to učini za nas.« (str.159)
Kako možemo dati pristanak Hristu da to učini? To uključuje više od ponavljanja reči ili molitava.
»Usne mogu izražavati siromaštvo duše, dok srce to ne priznaje. Dok govori Bogu u siromaštvu
duha, srce može oticati od nadmoćnosti i pravednosti. U neku ruku samo može istinito poznavanje
sebe preovladati. Moramo gledati u Hrista.« (Čež. Vekova)
Ako izabiramo da provedemo vreme iz dana u dan gledajući Hrista, ako Ga pozovemo da radi
Njegov posao u našim životima, On će nas voditi korak po korak do tačke predaje. Odustajanje je
moguće samo kad nas dovede do te tačke.
Teza 20
»Mi smo pod kontrolom ili Boga ili sotone. Jedino što mi možemo jeste da odlučimo pod čijom
ćemo kontrolom biti.«
Da li bi učestvovao u malom kvizu? Obeleži samo jedan odgovor na svako pitanje.
1. Da li si:
A) Republikanac
B) Demokrata
C) Ni jedno od toga.
2. Da li si:
A) Milioner
B) Siromašan
C) Ni jedno od toga.
3. Da li si:
A) Genije
B) Malouman
C) Ni jedno od toga
4. Da li si:
A) Lep
B) Ružan
C) Ni jedno od toga.
5. Da li si:
A) Pod Božijom kontrolom
B) Pod sotoninom kontrolom.
I upravo ovim zadnjim pitanjem se završava ovaj naš mali kviz. Možeš okupiti sve vrste
središnjih tačaka u svetu.
Možeš biti ravnodušan prema politici, možeš biti u srednjoj klasi, srednje inteligencije, umereno
privlačan. Ali kad se dođe do toga ko kontroliše tvoj život, tu nema sredine.
Rimljanima 6,16: »Neznateli da kome dajete sebe za sluge u poslušanje, sluge ste onog kog
slušate, ili greha za smrt ili poslušanja za pravdu.«
Dva izbora. Greh ili smrt. Ili poslušnost u pravednosti. To su jedini izbori. Isus je rekao u Luci
11,23: »Ko nije samnom protiv mene je.«
Knjiga Čežnja vekova sadrži četiri istaknutija citata koja objašnjavaju ovu istinu. 125, 258, 324,
466.
Možeš ih pročitati sve ali ja ću citirat dve od njih ovde.
»Ako nedamo sebe pod kontrolu Hrista, mi ćemo biti pod vlašću one druge. Neophodno je da
budemo pod kontrolom jedne ili druge velike sile koje se bore za prevlast u svetu. Nije potrebno da
razmišljamo da izaberemo službu carstva tame da bi bili pod njegovom vlašću. Treba samo da
zanemarimo da se povežemo sa carstvom svetla.« (Čež. Vekova str.324)
»Svaka duša koja odbije da da sebe Bogu je pod kontrolom druge sile. On nije svoj. On može
govoriti o slobodi, ali nalazi se u najcrnjem ropstvu.« (Čež. Vekova str. 466)
Zapravo, odbijanje da dođemo pod Božiju kontrolu čini nas lutkama i žrtvama naše
individualnosti.
Zato što Božija kontrola donosi sa sobom slobodu u svako vreme možemo da izaberemo da
izađemo iz nje. Neprijatelj je taj koji drži one koji su pod njegovom kontrolom odbijajući da ih
oslobodi.
Kao ljudska bića mi smo instrument. Rimljanima 6,13 kaže možemo biti instrument pravednosti
za Boga, ili instrumenti nepravde za greh.
Mi pevamo: »Imaj tvoj sopstveni put Gospode! Imaj sopstveni put! Drži me da budem potpuno
tvoj.«
Ali mi još možemo odbiti da prihvatimo.
Da li si ti instrument? Jedan instrument je kontrolisan drugim.
Jedna sekira može koristiti na dobro i loše. Sekira može odseći drvo koje zagreva kuću zimi, a
može i ubiti nekog. O tome odlučuje onaj ko upravlja instrumentom.
Violina može proizvesti nebeski ili bolan zvuk, sve u zavisnosti od onog ko upravlja njom. Mi
smo takođe instrumenti.
Ko nas kontroliše danas?
Teza 21
»Predaja volje je predaja moći izbora, ali mi koristimo našu moć izbora da je predamo. Mi
predajemo našu moć izbora u pravcu ponašanja i zadržavamo našu moć izbora u pravcu zajedništva
(odnosa).«
Pridruži mi se u razmatranj 37.str. u knjizi Put Hristu.
» Mnogi pitaju: ' kako mogu sebe predati Bogu?', Vi želite da se predate Njemu, ali vam nedostaje
moralne snage, robujete sumnji i sputani ste navikama svog grešnog življenja. Vaša obećanja i vaše
odluke slične su kulama od peska. Niste kadri da upravljate svojim mislima, svojim pobudama, svojim
osećanjima. Svest da ste prekršili svoja obećanja i izneverili svoje reči slabi vaše poverenje u
sopstveno poštenje i navodi vas na pomisao da vas Bog ne može primiti. Ali, ne morate da očajavate.«
Kada sam prvi put ovo čitao rekao sam: » Kako me pisac knjige Put Hristu tako dobro poznaje?«
Ali na stranici se nalaze dobre vesti. »Ne morate da očajavate. Vama je potrebno da razumete šta
je prava moć volje!«
»To je u redu« pomislio sam. »Nemam dovoljno moći za moju volju. Ne mogu stajati daleko od
kolača. Ne mogu sebe naterati da trčim. Ne mogu kontrolisati moj temperament. Potrebna mi je veća
sposobnost volje.«
I počinjao sam ponovo sa obećanjima i odlukama, pravljenjem kula od peska i završavao tamo gde
sam počeo. To je bilo tako obeshrabrujuće da sam posle izvesnog vremena, kad god dođem do 37.str.
rekao: »O ne ponovo« i prešao bih na 39.str.
Ali objašnjenje se nalazi u samom tekstu, ako ga malo pažljivije pogledaš.
»Vama je potrebno da razumete šta je prava moć volje. To je vladajuća sila u ljudskoj prirodi,
sposobnost odlučivanja ili biranja.«
Dakle šta je volja? Sposobnost biranja.
Postoji ogromna razlika između volje-moći izbora i volje samodiscipline. Tako nastavimo čitanje i
zamenimo reč »volja« sa »sposobnost biranja«.
»Sve zavisi od pravilne upotrebe volje. OK. Zamenimo ih. »Sve zavisi od pravilne upotrebe
sposobnosti izbora.«
Bog je čoveku dao vlast da bira i na njemu je da se posluži njome. Vi ne možete da promenite
svoje srce, vi ne možete sami sebe da posvetite Bogu osećanja svog srca, ali možete, odlučiti izabrati
da Mu služite! Možete Mu predati svoju volju, možete Mu predati sposobnost izbora.
Tada će On delovati u vama da hoćete i činite ono što je Njemu ugodno. Tako će cela vaša priroda
biti stavljena pod upravu Hristovog Duha ...
... »Mnogi će biti izgubljeni i ako žele i čeznu da budu hrišćani. Oni nisu uspeli svoju volju da
pokore Bogu. ( Oni nisu uspeli da svoju sposobnost biranja predaju Bogu.)«.
»Ako se budete pravilno služili svojom voljom (sposobnošću izbora), može nastati potpuna
promena u vašem životu. Ako svoju volju, moć izbora, pokorite Hristu, udružićete se sa silom koja je
iznad svih poglavarstava i vlasti.
Imaćete silu odozgo da ostanete postojani. I tako ćete stalnim pokoravanjem Bogu biti
osposobljeni da živite novim životom vere.« (Put Hristu str. 37.38.)
Ali to zahteva korišćenje tvoje sposobnosti izbora da odustaneš od svoje sposobnosti izbora. Tu je
razlika između ponašanja i zajednice (odnosa) ponovo. Mi odustajemo od naše sposobnosti izbora u
pravcu zajedništva. Ako nastavljamo da dolazimo u svakodnevnu ličnu zajednicu s Hristom, On će
raditi u nama, da hoćemo i učinimo kao što Mu je ugodno. Mi ne možemo dovesti nas same do tačke
predaje naše volje.
Ali možemo dati pristanak Hristu da uradi posao, stavljajući nas same u Hristove ruke i tražeći
ličnu zajednicu s Njim.
Teza 22
»Jedini nameran napor u hrišćanskom životu je traženje Boga. Jedino spontan napor u pravcu
drugih stvari će rezultirati.«
Predpostavimo da jedne nedelje ujutro odlučite da zamenite gume na vašem Datsunu.
Podigneš ga na dizalice i uspeš da zameniš sve četiri. Upravo tada žena te pozove na ručak. Pre no
što završiš jelo tvoja četvorogodišnja ćerka dolazi da se igra u prednjem dvorištu.
Njena lopta se otkotrlja ispod Dastona i ona otpuzi ispod kola da je dohvati oslobodivši jednu od
dizalica i čuješ njen vrisak i pogledaš kroz prozor sa stola.
Možeš videti kola odakle sediš i smesta shvatiš šta se desilo.
Tako ti ...
Šta ćeš učiniti?
Da li ćeš se nasloniti u stolicu i reći ženi: »Gle, kao da su kola pala na Meri. Bolje da odem i da ih
ponovo podignem na dizalicu. Ali hoćeš li mi prvo dati još jedno parče pite od jabuka?«
Ili ćeš požuriti u prednje dvorište, napregnuti nadljudsku snagu podignuti kraj kola i osloboditi
ćerku?
Šta bi bilo lakše da uradiš? Čekaj – ne odgovaraj brzo.
Šta je lakše u frazi promišljenog truda?
Sedeti za stolom i uzeti drugo parče pite ili podignuti kola čak i ako je to Datson?
Šta zahteva više energije? Šta sagoreva više kalorija?
U drugom slučaju, ako voliš svoje dete, šta će ti biti teže da učiniš? Nema rasprave, zar ne?
Zahteva nadljudsku snagu, podići kraj kola da bi tvoje dete bilo spašeno, ali nepojmljivu snagu
zahteva varijanta da ostaneš za stolom.
Razlika između promišljenog truda i dragovoljnog truda je važno u razumevanju truda u
hrišćanskom životu.
Ponekad ljudi dođu do pomisli i kad govorimo o ne vođenju borbe protiv greha i sotone u našoj
sopstvenoj snazi, da govorimo o nenapornoj religiji.
Postojala je snažna sekta zvana »Quietisto« u prošlom veku koja je verovala da nam trud uopšte
ne treba. Dovoljno je samo da sedimo i da se ljuljamo u stolici, i to bi bilo previše. Treba samo da
sedimo. Štogod treba da se uradi Bog će se postarati, odvojeno (nezavisno) od nas.
Bog nikad ne daje spasenje odvojeno (bez) našeg truda. Problem koji mi imamo često je pogrešno
razumevanje gde da usmerimo napor.
Ova dilema obično drži teološke debate do ponoći. Ali odgovori na nju nalaze se jasno u dva
teksta koji su mini kurs opravdanja verom, sažete u izjavi o predmetu blagoslovene snage protiv
ljudskih napora, budući da ste ikad imali sreće da ih otkrijete.
Ta dva teksta se nalaze u Jovanu 15,5. i Filibljanima 4,13.
Isusove reči: »Bez Mene ne možete činiti ništa.« i Pavlova konstatacija: »Sve mogu u Isusu
Hristu.« Postavimo ih zajedno.
Ako bez Hrista ne možemo učiniti ništa, sa Njim možemo učiniti sve, šta nam onda ostaje da
učinimo?
Doći Njemu i ostati sa Njim.
»Sve što čovek može da učini što se tiče njegovog vlastitog spasenja, je da prihvati poziv: »Ko
god želi neka dođe i uzme vodu života zabadava.« ( Odabrana sved. 343 str.)
I ne zaboravimo da fraza spasenje ne uključuje samo oproštenje greha već i snagu za poslušnost, i
nebo a najzad – opravdanje, posvećenje i proslavljanje.
Kako dolazimo Hristu? Kako uzimamo vodu života?
»U vezi s Hristom, kroz molitvu i proučavanje velike i dragocene istine iz Njegove reči, naše
gladne duše biće nahranjene i koji god su žedni biće osveženi sa izvora života.« ( Misli s gore
blagoslova 113. str.)
Za roditelje promišljen trud koji će biti uložen iz dana u dan u vezi sa detetom može zahtevati
težak rad.
Ali kad kriza dođe neophodni trud je ceo spontan (dragovoljan). Nijedan roditelj koji voli svoje
dete neće stati i razmišljati o potrebnoj energiji (snazi), već će požuriti da pomogne svom detetu koje
je u nevolji.
Tako je to i sa hrišćanima. Sve vrste truda su tražene u hrišćanskom životu. Ali jedino promišljen,
nameran trud je tražiti komunikaciju sa Bogom. Spontan (dragovoljan) trud u pravcu drugih stvari će
sigurno rezultirati.
Teza 23
»Rad hrišćanskog iskustva na gasi- pali predaji, ponekad zavisi od Boga, ponekad od nas samih.«
Učenici su bili na putu za Kapernaum. Njihovi koraci su postajali sve sporiji dok na kraju nisu išli
tako lagano da su bili van Isusovog vidika.
Vodili su žustru raspravu i jedva da su primetili da Isus više nije sa njima- izuzev kad bi brzo
pogledali da budu sigurni da ih On nečuje.
Predmet njihove diskusije bio je onaj omiljen: »Ko će biti najveći u carstvu?« Među njima
naravno.
Kad im je ta tema zatrebala, oni su išli tako daleko da su uključivali Isusa u ove debate, nadajući
se pravom odgovoru od Njega ne bi li se stanje razjasnilo.
Ali, On im je odgovarao parabolom o maloj deci, umesto da im da jasan opis posla kojem su se
nadali.
Bili su zbunjeni odgovorom. I dalje su nastavili sa raspravom o tom predmetu.
To nije bio poslednji put da su učenici bili umešani u bučnu svađu, uprkos Isusovom trudu da ih
poduči.
Oni bi slušali Njegove reči u kući u Kapernaumu tog dana. Shvatili su svoju grešku u traženju
najvećeg mesta- što je bio sam Luciferov greh u početku. Ali pre nego su Jakov i Jovan preko majke
došli sa molbom za najveća mesta - da sednu jedan s leve i desne strane Isusa, učenici bi ponovo bili u
diskusiji.
Kasnije kada su Petar, Jakov i Jovan bili na misterioznom putu na planinski vrh, devetorica koja
su ostala provela su noć u dokazivanju ko će biti najveći.
Čak i poniženje što nisu bili sposobni da izgone demone sledećeg jutra, nije bilo dovoljno da ih
nauči lekciji.
U gornjoj sobi, noć pre raspeća, oni su ponovo bili u stanju neraspoloženja da jedan drugom
dozvole najveće mesto i uzmu udeo u služenju.
Učenici su bili potčinjeni grehu. Oni su znali da je to greh. I nastavljali bi da to čine ponovo.
Ko su bili ti učenici? Oni su bili ljudi koji su imali preimućstvo da tri godine provedu u bliskoj
zajednici sa Isusom. Oni su se družili s Njim iz dana u dan. Bili su to obraćeni ljudi, Isus im je rekao
kada su se vratili sa misionskog puta da se pre vesele što su njihova imena zapisana u knjizi života,
nego što imaju moć da izgone demone. Vidi Luka 10,20.
Knjiga života ne uključuje imena onih koji nikada nisu bili obraćeni. Vidi Jovan 3 poglavlje.
Priča o učenicima remeti priču nekima.
Biblijska je kao naša Biblija, ustvari primer pali gasi ne počinje i ne završava se sa učenicima,
Avram, Jakov, David, Marija, Marta, čak i Pavle bili su izloženi ovome, zajedno s mnogim drugima.
To smeta ali je istina. Istina koju Pismo potvrđuje.
Zapazili smo pre da nema takve stvari kao delimično predanje. Predanje ili jeste ili nije. Ali postoji
mogućnost nepostojanog predanja.
U stvari, zasnovano na biografijama koje nam daje Biblija. Mi možemo ići tako daleko da kažemo
da nepostojano predanje nije moguće.
Više nego često potrebno je vreme, muka i grešaka, pre no što onaj ko se preda Bogu nauči da
ostane predan Njemu sve vreme bez kolebanja.
Teza 72. ulazi u veće detaljisanje pali gasi uzorka u hrišćanskom životu. Ali za sada pokrimo to sa
ovim: Predpostavimo da pronađeš sebe u cipelama učenika?
Predpostavi da otkriješ da jedan minut zavisiš od Boga a sledećeg minuta nekako zavisiš od sebe i
pronađeš da si pao i padaš u greh ponovo. Šta ćeš učiniti?
Evo instrukcije i ohrabrenja za takve osobe:
»Ako neko ko se svakodnevno druži s Bogom zgreši na stazi, ako na momenat skrene čvrst pogled
s Isusa, to nije zato što on namerno greši i što sasvim to želi, jer kada vidi svoju grešku on skreće
ponovo svoj pogled, i učvršćuje svoje oči na Hristu, ustvari to što greši ne čini ga manje dražim u
Božijem srcu.« ( E. W. Reviev & Herald Maj 12, 1894.)
OBRAĆENJE
Teza 24
»Obraćenje je rad Svetoga Duha koje proizvodi promenu stava prema Bogu i stvara nove
mogućnosti za upoznavanje Boga.«
Ti ne možeš izabrati dan sopstvenog rođenja. Niko još nije uspeo to da uradi. Od vremena kad
smo ovde, naš rođendan je već bio izabran. I uprkos napretku u modernoj medicinskoj nauci, nije
moguće izabrati neki drugi rođendan. Obraćenje se naziva novo rođenje. To je početak duhovnog
života. I kao i u fizičkom životu ti ne možeš izabrati duhovni rođendan.
Kada je moj sin bio na akademiji, odlučio sam da je to vreme da postane obraćen. Sedeo sam s
njim jednog dana u nameri da uradim posao. Nije uspelo.
Oboje smo završili osujećeni. Zaboravio sam prvi princip obraćenja- da je to posao Svetoga Duha.
Mi ne možemo obratiti sami sebe niti možemo druge obratiti.
»Ova promena može biti doneta samo delotvornim radom Svetoga Duha.« (Čežnja vekova)
Mladi ljudi često imaju pogrešno shvatanje o tome šta je obraćenje. Neki gledaju u iskustvo na
putu za Damask zaboravljajući da je čak i Pavlu trebalo tri godine tišine u Arabijskoj pustinji pre no
što je bio spreman za početak javnog rada.
Druga krajnost je što ostali nisu sigurni da li su bili obraćeni potpuno. Ali predpostavljaju da to
mora da je bilo za vreme »uzdignuća« u crkvi.
Neki su učinili zavet s Hristom i kada nisu pronašli čudesnu promenu u karakteru jutra nakon toga,
zaključili su da nisu obraćeni i čekaju sledeći emocionalni poziv da bi pokušali ponovo.
Pronaći definiciju obraćenja postalo je krajnje važno. Obraćenje je rad Svetoga Duha i donosi
promenu stava prema Bogu. Kada se rasipni sin obratio?
Dok je bio u svinjskom toru. I gde je bio rasipni sin odmah nakon obraćenja? Još uvek u
svinjskom toru.
Neko obično dodaje: »Ali on nije ostao tamo dugo.« To je istina. Šta se promenilo njegovim
obraćenjem?
Njegov stav. On je još uvek imao dug put do očeve kuće, ali njegov stav prema ocu podneo je
veliku promenu. I ta promena stava pripremila je put za ostale promene koje su sledile.
Obraćenje stvara novu sposobnost za upoznavanje Boga. Niko ne može jesti ili disati dok se ne
rodi. Dok je moguće ubrzati proces obraćenja postavljajući se u atmosferu duhovnih stvari, pokušaj
pobožnog života neće biti ništa do dosadan i težak rad dok se ne rodiš duhovno. 1.Korinćanima kaže:
»A telesni čovek ne razume što je od Duha Božijega, jer mu se čini ludost i ne može da razume, jer
treba duhovno da se razgleda.«
Jedno od čuda koje Duh Sveti ispunjava u vreme obraćenja je stvaranje nove sposobnosti
upoznavanja Boga.
»U nameri da Mu pravilno služimo, mi moramo biti rođeni blagoslovom Duha. Ovo će očistiti
srce i obnoviti um dajući nam novu mogućnost da Ga upoznamo i volimo.« (Čežnja vek.189 str.)
Nije važno da li dolazimo iz podzemlja ateizma ili pravog hrišćanstva, moraš biti rođen ponovo u
nameri da vidiš carstvo nebesko. Isus je rekao Nikodimu u Jovanu 3,3: »Ako se nanovo ne rodiš ne
možeš videti carstvo Božije.«
I ti možeš znati da li jesi ili nisi bio obraćen.
Istina je da se obraćenja razlikuju baš kao što se naša ljudska emocionalna mašinerija razlikuje, ali
iskustvo obraćenja je još uvek osobito.
»Malo po malo, možda nesvesno primaocu, stečeni utisci vuku dušu prema Hristu.
To može biti kroz razmišljanje o Njemu, kroz čitanje Pisma, ili kroz slušanje reči iz žive
propovedi.
Iznenada, kad Duh dođe sa većim direktnijim pozivom, duša se zadovoljno predaje Hristu.«
(Čežnja vek. 172 str.)
Da li se »iznenada« dogodilo tebi? Da li si zavisio od tvog dobrog ponašanja, tvoje pozicije u
crkvi, ili tvog hrišćanskog nasledstva koje osigurava tvoje spasenje? Ili si bio fokusiran na svoje
slabosti i greške, i zaključio da nikad nisi bio obraćen?
Kada shvatiš šta je obraćenje, ti možeš znati da li jesi ili nisi bio obraćen.
Teza 25
»Obraćenje vodi do promenjenog života.«
Mi ne možemo na brzinu ponuditi rodove Duha. Za duhovni rast potrebno je vreme. Isusova
parabola poredi duhovni i fizički razvoj: »Jer zemlja sama od sebe najpre donese travu, potom klas, pa
onda ispuni pšenicu u klasu.« (Marko 4,28.) Samo dolaženje Hristu – odvojeno od rasta u Njemu –
povlači za sobom proces. Prvi korak je čežnja za nečim boljim.
Mi možda čak ne prepoznamo da ta čežnja ima išta sa Bogom. Mi možemo jednostavno želeti
bolji auto ili bolji posao ili bolji stepen prosečnosti. Ali Bog u svakom srcu podstiče čežnju za nečim
boljim.
Drugi korak u dolaženju Hristu je steći znanje o tome šta je tu bolje. Kroz Pismo, kroz svedočenja
drugih hrišćana, kroz rad Svetog Duha na srce, mi učimo o planu spasenja, Božiji odgovor praznini
ljudskog srca.
Treći korak u dolaženju Hristu je uverenje da smo grešnici. Mi smo uvereni u naše stanje- ne samo
naše grešno ponašanje. Kada postignemo znanje o Božijoj ljubavi mi shvatamo koliko malo smo je
cenili. Mi shvatamo da smo živeli nezavisno od Njega. Mi vidimo naše beznadežno stanje i shvatamo
našu potrebu za Njegovim spasenjem.
Četvrti stepen u dolaženju Hristu je shavatanje da smo bespomoćni da išta učinimo što se tiče
našeg stanja. Mladi ljudi možda posebno tinejdžerskih godina između 3 i 4 koraka shvataju da su
grešnici ali još ne priznaju da ne mogu sami sebi pomoći što se tiče njihovog stanja.
Konačno došli smo do kraja naših sopstvenih izvora.
Kada vidimo našu bespomoćnost, ostaje samo jedna stvar da se uradi. Odustati. To se zove pre-da-
ja.
Kao što smo već primetili mi ne možemo nas same dovesti do tačke predaje. Ali kada nas Bog
dovede dotle, mi odlučujemo sami da Mu se predamo.
Put Hristu str. ? Opisuje čudo obraćenja ili novo rođenja: »Spasitelj je rekao, ako se čovek ne rodi
od gore, ako ne primi novo srce, nove želje, namere, i pobude, koje vode u novi život, ne može videti
carstvo Božije.«
Ne propusti ove reči, »vode u novi život«. To se sve ne dešava preko noći. Fizički život je
početak. Novi život je početak. To nije konpletna promena života i navika preko noći.
Ali to je potpuna promena pravca.
Mi smo već proveli vreme gledajući učenike koji su proveli tri ipo godine boreći se sa sličnim
problemom pre no što su iskusni prodrli u pobedu.
Jakov se predao Bogu u Vetilju ali to je bilo dvadeset godina pre krize u njegovom životu na
potoku Javoku koja ga je dovela do kraja njegove samo-zavisnosti.
Marija je došla Isusu sedam puta tražeći da se moli za nju da istera demone koji su kontrolisali
njen život. Trebalo joj je vreme da shvati kako da ostane predana Njemu sve vreme.
Ali za sve njih postoji jedan zajednički imenilac.
Oni su sada tražili zajednicu sa Isusom umesto da beže od Njega. Njihov pravac se promenio. Oni
su imali novu mogućnost da Ga poznaju i vole. Njihov stav prema Bogu se promenio. I dok su
nastavljali da traže Isusa proces rasta i zrelosti učinio je svoj posao, i njihovi životi bili su promenjeni.
»Zdravlje i Sreća« 454 str. Nam kaže: »Dragocena milost Svetoga Duha se nerazvija u momentu.
Hrabrost, postojanost, duhovna moć, vera, nepokolebljivo poverenje u Božiju snagu da spase, stiče se
iskustvom godinama.«
Mi ćemo proučavati više o predmetu iskušenja u tezama 80 i 84. Ali za sada primetimo ovoliko:
Gde počinje popuštanje iskušenju?
»Popuštanje iskušenju počinje u onom trenutku kad dopustimo razumu (umu) da se koleba, da
bude nepostojan u svom poverenju u Boga.« (Misli s gore blag. Str.92.)
Koliko dugo treba da bi imao nepokolebljivo pouzdanje ili poverenje u Boga? To se ne dešava
preko noći. Za to je potrebno vreme. Da li si sebe dao Bogu? Da li nastavljaš da dolaziš Njemu iz dana
u dan? I da li još uvek nalaziš sebe nepostojanog u poverenju u Njega? Dobro došao u klub mnogih.
Tvoje novo srce vodi u novi život. Da li si voljan da dolaziš Njemu, čak i ako pronađeš sebe sporim u
učenju lekcija koje bi te On naučio? Da li si voljan da daš Bogu vreme?
Teza 26
»Obraćenje i pokajanje su stalno iskustvo a ne samo jednom.«
Jednom je student sa koledža ušao u moju kancelariju i rekao, »doneo sam odluku da predam svoj
život Hristu. Prošlog leta na kampovanju i ovog puta sam stvarno mislio da sam se obratio. Ali za
nekoliko sedmica ja sam bio udaljeniji od Boga više nego ikad. To mi se dešava uvek ponovo. Šta nije
u redu; da moje obraćenje nikad ne prolazi?«
Obraćenju nije kraj za jedan dan. U ovoj studentovoj dilemi (nedoumici) nije problem biti obraćen
isuviše često- već je problem ne biti obraćen dovoljno često.
Mi ne verujemo u jednom obraćen, zauvek obraćen. Ako si zaista obraćen danas, još uvek je
potrebno da budeš stvarno obraćen sutra. Obraćenje mora da bude svakodnevno.
Jednog leta radio sam kao student kolporter u Nebraskoj. Očekivao sam da se iskustvo koje sam
imao sa Bogom za vreme leta nastavi kroz školsku godinu. Ali kada me je školski raspored zaposlio i
kad su me prijatelji okružili, ja više nisam osećao potrebu da tražim Boga a i iskustvo s leta brzo je
izbledelo. Duhovno to je bila moja najgora školska godina.
Čak i najspektakularnije manifestacije Božije sile brzo gube snagu da utiču na nas. To je bila istina
u vreme Hrista.
On je nahranio pet hiljada ljudi plus žene i decu sa nekoliko hlebova i ribe. Činilo se da je nebo
sišlo na zemlju. Ljudi su bili spremni da Ga krunišu za cara. O tome možete čitati u Jovanu 6.
Ali samo dvadeset četiri časa kasnije, kada je On odbio njihov zahtev za novim i većim čudima
ljudi su bili isto tako spremni da se okrenu od Njega i napuste uz osećaj odvratnosti. Oni nisu imali
strpljenje da jedu misteriozni Hleb života o kome je On govorio.
Tako su se mnogi okrenuli od Njega tog dana da je On konačno pitao svoje učenike, »Da li ćete i
vi otići?« Jasno je da su učenici jedini ostali.
Ako niste otkrili potrebu svakodnevnog obraćenja; to može biti veliki problem u tvom životu.
Misli s gore blagoslova str. 101 daje obećanje: »Ako budete tražili Gospoda i ako svakog dana
budete doživljavali obraćenje ... utihnuće sva vaša prigovaranja, biće uklonjene sve vaše teškoće, biće
rešeni svi zamršeni problemi, s kojima se sada suočavate.«
Obraćenje i pokajanje su spojeni zajedno. Uključio sam pokajanje u ovu tezu pošto sam napravio
prolaz unutar teze što se tiče pokajanja. Ali pokajanje nije iskustvo jednom - u životu. Ono je takođe
svakodnevno.
Kada govorimo o pokajanju kao svakodnevnoj potrebi ja ne govorim o pokajanju za loša dela.
verovatno ste čuli priču o čoveku koji je rekao pastoru: »Tražio sam od Boga da mi oprosti naročit
greh hiljadu puta.«
I pastor mu je uzvratio, »Tih 999 puta je bilo previše.« Ja se ne borim za jedno beskrajno pričanje
naših grešaka i neuspeha. Bog je obećao da »Ako priznajemo svoje grehe On je veran i pravedan da
nam oprosti naše grehe.« (1 Jovanova 1,9)
Umesto toga ja govorim o pokajanju opisanim u Delima apostolskim 561 str: »Nijedan od
apostola i proroka nije za sebe nikad tvrdio da je bez greha. Ljudi koji su se svojim životom najviše
približili Bogu i koji bi radije žrtvovali svoj život nego što bi svesno učinili zlo, su ljudi koje je Bog
počastvovao božanskom svetlošću i silom, priznavali su grešnost svoje prirode.«
Ovo je pokajanje koje je svakodnevno potrebno; pokajanje doneto oživljenim shvatanjem našeg
grešnog stanja, koje čini milost Božiju neophodnom. Ovo je pokajanje o kojem govori: »Na svakom
koraku našeg hrišćanskog života naše kajanje mora postajati sve dublje.«
Da li si obraćen? Da li si bio obraćen danas? Da li si došao Bogu za obraćenje danas?
POKAJANJE
Teza 27
»Pokajanje je žalost zbog greha i ostavljanje greha. Pokajanje je dar. Dakle, žalost zbog greha je
dar, i ostavljanje greha (okretanje od greha) je dar.«
Rano u svojoj službi našao sam se u veoma nepovoljnoj situaciji. Nisam bio obraćen i nisam znao
kako da postanem obraćen.
Nisam bio spasen i nisam znao kako da to postignem. I za nekog ko nije obraćen i spasen služba
jevanđelja mu ne predstavlja zadovoljstvo.
Došlo je leto. Vreme za kampovanje bilo je u toku. Kao novi pastor jedna od mojih dužnosti je da
pomognem u podizanju šatora u kampu nedelju pre početka kamp-sastanka.
Pastori određeni za ovaj zadatak, dobijali su prve redove podignutih šatora gde bi se smestili i
odmorili.
Mi nismo navikli na ovakvu vrstu vežbe. Dok smo se odmarali između (redova šatora) bili smo
uključeni u teološke diskusije. Pričali smo o tome gde će se desiti Armagedonska bitka i imaju li
anđeli na krilima perje. Tu sam video svoju priliku. Otišao sam do jednog starijeg pastora i upitao ga:
»Šta bi rekli nekome ko vas pita kako da bude spašen?« (to je izgledalo kao pouzdan način da se
izrazim).
On je odgovorio: »Rekao bih mu da se pokaje.«
»Šta ako vas on pita kako da se pokaje?«
»Pa, pokajanje je biti žalostan zbog greha i okretanje od njega.«
» O.K. kako se okrećeš od greha?«
» Pokajanjem.«
Rekao sam: »Čekaj minut. Da li mi govoriš da je način okretanja od greha – okretanje od greha i
put za pokajanje?«
»Da, to je to.«
On je otišao očevidno zadovoljan.
Klasična definicija pokajanja nalazi se na 23.str, knjige Put Hristu: »Pokajanje uključuje žalost
zbog greha i okretanje od njega.«
Ali istina o pokajanju koju sam propustio jeste da je pokajanje dar. To nije nešto što mi postižemo.
To čini veliku razliku.
Dela 5,31. govori nam da je pokajanje dar Božiji.
Odabrana svedočanstva knjiga 1, 353 str. Jasno kaže: »Pokajanje kao i oproštenje je dar Božiji
kroz Hrista.«
Tako bilo koje pokajanje na kojem mi radimo; bilo koje pokajanje koje je samo – proizvedeno će
doživeti pad.
Mi možemo žaliti zbog rezultata našeg grešnog života. Ako ne prihvatimo da je pokajanje dar od
Boga bićemo nesposobni da idemo dalje od toga.
Žalost zbog greha, žalost zbog življenja odvojeno od Boga, može jedino doći od samoga Boga. Mi
ne možemo sebe učiniti žalosnima. Prava žalost zbog greha je dar. I ostavljanje greha je dar takođe.
Mi se ne okrećemo od greha u nameri da se pokajemo. Mi dolazimo Isusu u nameri da se pokajemo.
Rimljanima 2,4 kaže, da dobrota Božija na pokajanje vodi.
Mi (većinom) potpuno priznajemo zlo greha kada shvatimo ljubav Hristovu.
Ako proučavamo život Isusov, ako razmišljamo o Njegovoj žrtvi za nas na krstu, naša srca biće
slomljena i mi ćemo iskusiti pravo pokajanje. Greh neće biti privlačan. Kada su naša srca promenjena,
naša dela promenjena i mi primimo dar pokajanja, tada nema potrebe za pokajanjem. Naš udeo je
jedino da dolazimo Isusu.
Teza 28
»Mi ne menjamo naše živote u nameri da dođemo Hristu. Mi mu dolazimo baš takvi kakvi smo i
On menja naše živote.«
Jednog dana bolničarka je ušla u moju kancelariju. Rekla je: »Dosadio mi je život i umorna sam
od njega. Ja znam da mi je Bog potreban i volela bih da dođem Njemu. Hoćete li mi pomoći?«
To je upravo prava prilika – podsticaj za molitvu. Rekao sam: »O naravno! Sve što je potrebno da
uradite je da dođete Njemu u molitvi i zamolite Ga da vam oprosti greh i preuzme kontrolu nad (u)
vašem životu. Mi možemo to učiniti upravo sada.«
»Ne« rekla je, »Sačekajte minut. Imam planove za ovaj vikend.«
Počela je da mi priča o svojim planovima. Išla je van grada sa nečijim mužem. Želela je da dođe
Hristu, ali nije želela da menja planove za vikend. To je bilo u četvrtak popodne.
Rekao sam: »Možete doći Hristu baš takvi kakvi ste. Ne morate da menjate planove za vikend u
nameri da dođete Hristu. Dođite Hristu takvi kakvi ste i On će (uzeti na sebe) podeliti sa vama vaše
planove.«
Ona je rekla: »Verujete li stvarno u to?«
Sada da vas pitam. Ko je bio u pravu? Da li je trtebala da promeni svoje planove za vikend, pre no
što je mogla doći Hristu?
Ili, da li bi je On prihvatio sa njenim planovima za vikend?
U šta ti veruješ?
Jeremija 3,13. kaže: »Samo poznaj bezakonje svoje da si se odmetnula Gospodu Bogu svojemu.«
Ova mlada bolničarka je učinila to. Ona je priznala da su njeni planovi za vikend pogrešni. Ali ona
još uvek nije želela da ih ostavi.
Kako se zbiva pokajanje? Da li mi dolazimo Hristu u nameri da se pokajemo ili se kajemo u
nameri da dođemo Hristu?
U oblasti pokajanja mi sebe često nalazimo u cipelama čoveka kome se pokvarila sirena u kolima.
Tako je on otišao u servis a na vratima servisa je pisalo: »Zatrubi ako ti treba usluga.«
Poglavlje o pokajanju u Put Hristu objašnjava gde je izlaz iz ove prividne dileme.
»Upravo ovde mnogi greše i zato ne dobijaju pomoć koju Isus želi da im da. Oni misle da ne
mogu da pristupe Hristu ako se prvo ne pokaju i da ih pokajanje priprema za oproštenje greha.
Istina je da pokajanje predhodi oproštenju greha, jer samo slomljeno i skrušeno srce oseća potrebu
za Spasiteljem. Ali, mora li grešnik da čeka na pokajanje da bi tek onda mogao da dođe Isusu? Sme li
pokajanje da se podiže kao prepreka između grešnika i Spasitelja?« (str.20.)
Odgovor na ovo pitanje daje se na sledećoj strani: »Mi se ne možemo pokajati bez Hristovog
Duha koji budi našu savest kao što ni oproštenje ne možemo dobiti bez Hrista.«
Pokajanje nije nešto na čemu mi radimo, to je dar. U nameri da dobijemo dar mi moramo prvo
doći u prisustvo Darodavca.
Tako ako si mlada bolničarka u četvrtak popodne, tražeći nešto bolje u svom životu, ali nemoćan
da promeniš svoje planove za vikend, možeš doći Hristu upravo takav.
Nikada nećeš biti u mogućnosti da promeniš svoj grešni život odvojen od Njega. Ali kada dođeš
Njemu, On će ti dati pokajanje i oproštenje i milost za savlađivanje, radeći u tebi što je Njemu ugodno.
Tvoj udeo je da nastaviš da dolaziš Njemu da nastaviš da prihvataš darove koje ti On nudi.
Teza 29
»Bog nam daje pokajanje pre nego što nam da oproštenje.«
Hajde da razmotrimo u nekoliko minuta gde nastupa pokajanje u nastavljanju dolaženja Hristu.
Ranije smo primetili da prvi korak u dolaženju Hristu je čežnja za nečim boljim.
Drugo, mi stičemo znanje o tom boljem.
Treće, mi se uveravamo u naše grešno stanje, i četvrto, shvatamo da smo nemoćni da spasemo
sami sebe. Tada mi odustajemo ili se predajemo i dolazimo Hristu.
Bog ne očekuje od nas da se pokajemo pre no što dođemo Hristu. Doista, za nas bi to bilo
nemoguće da učinimo.
Mi prvo dolazimo Hristu i onda nam On daje pokajanje.
Bilo je mišljenje među jevrejima da bi se Božija ljubav pružila grešniku, on mora prvo da se
pokaje. Sa njihovog gledišta pokajanje je bilo posao kojim čovek zarađuje milost neba.
To je bilo mišljenje koje je vodilo fariseje da viču u čuđenju i ljutnji: »Ovaj čovek prima
grešnike.«
Po nijhovom mišljenju On nebi trebao da dozvoli nikome da Mu se približi, osim onima koji su se
pokajali.
Ali u paraboli o izgubljenoj ovci Isus je učio da spasenje ne dolazi kroz naše traženje Boga već
kroz Božije traganje za nama. Rimljanima 3,11.12: »Nijednog nema pravednog, nijednog koji traži
Boga. Svi se ukloniše i zajedno nevaljali postaše, nema ga koji čini dobro i nema ni jednog čistog.«
»Mi se ne kajemo u nameri da bi nas Bog voleo, već On otkriva Njegovu ljubav nama da bi se mi
pokajali.« (Hristove očigledne priče.189 str.)
Nakon dolaženja Hristu, mi počinjemo da shvatamo smrtan karakter greha posmatranjem Njegove
ljubavi za nas i na taj način mi postajemo voljni da prihvatimo Njegov dar pokajanja. Pokajanje nije
nešto što mi činimo, i ako mislimo da to mi činimo.
Pokajanje nije naš posao, to je Božiji posao za nas, koji dolazi posle oproštenja. I ako pokajanje
predhodi oproštenju onda pokajanju takođe predhodi i opravdanje.
» Isus onog kome oprašta prvo dovodi do pokajanja.« (Misli s gore blag.)
Dela 2,38. jasno kaže da pokajanju predhodi oproštenje: » ... pokajte se i da se krstite svaki od vas
u ime Isusa Hrista za oproštenje greha i primićete dar Svetoga Duha.«
Ponekad ljudi sumnjaju u vrednost marljivosti u pokušaju izdvajanja i popisivanja svakog
događaja u dolaženju Hristu za spasenje.
Sigurno je da to nije tako, možeš imati popis i onda zaustavljati svaku pojedinost dok nastavljaš,
da znaš šta da učiniš sledeće.
Ali neprijatelj Boga i čoveka stalno postavlja nesporazume duž puta. I to može podići prepreku
između nas i Boga.
Ako mislimo da trebamo da radimo na pravednosti ili veri ili predaji ili pokajanju ili poslušnosti ili
bilo kojem drugom daru koje nam Bog nudi besplatno, mi možemo propustiti da dođemo Njemu. A
dolaženje Njemu je jedini način za primanje Njegovih darova.
Mnoge od ovih posebnih tačaka o dolaženju Hristu- pokajanje i novo rođenje, oproštenje i
opravdanje, - dešavaju se skoro istovremeno.
Namera njihovog izdvajanja je diskusija o njima, tako da možemo jasno definisati šta je naš posao
a šta Božiji posao i šta je uzrok a šta posledica.
Dobrota Božija vodi nas na pokajanje; saglasno Rimlj.2,4.
Mi ne možemo da radimo na pokajanju ali možemo da izaberemo da čitamo Njegove reči ili
slušamo žive propovedi gde je dobrota Božija istaknuta.
Mi ne možemo raditi na pokajanju ali možemo doći Njemu.
Mi ne možemo postići pravu žalost za greh; mi se ne možemo okrenuti od greha u sopstvenoj sili.
Ali možemo tražiti Gospoda da uradi to za nas. Bog se raduje da pomogne onima koji ne mogu sebi
pomoći.
Teza 30
»Zemaljska žalost je žalost što smo prekršili zakon i što smo u tome uhvaćeni. Božanska žalost je
žalost što smo slomili srce i povredili našeg najboljeg prijatelja.«
Da li ste ikada vozili brže od 55 milja na sat? Da li ste bili zaustavljeni i kažnjeni? Da li vam je
bilo žao? Zašto vam je bilo žao? Zato što ste uhvaćeni? Ili što ste isuviše brzo vozili?
Da li vam je ikad bilo rečeno »kaži da ti je žao?«
Svako od nas je posmatrao dete koje je uradilo nešto što ne valja i nije bilo žalosno. Onda dođu
mama i tata i kažu: »Sada kaži da ti je žao.«
Dete sagne glavu, skupi noge i oseća se neugodno. Konačno promrmlja: »Žao mi je.« I roditelji ga
ostave.
Da li je detetu žao? Pa žalosno je što je moralo da kaže da mu je žao!
Biblija govori o dve vrste »žalosti«.
2 korinćanima 7,10 : »Jer žalost koja je po Bogu, donosi za spasenje pokajanje, za koje se nigda
nekaje, a žalost ovoga sveta smrt donosi.«
Tu su Božanska žalost i zemaljska žalost. Jedna je stvorena iz zajednice, druga je ograničena
ponašanjem.
Jedna menja tvoj život, druga menja samo tvoje postupke – privremeno.
Jedna je suštinska, druga ne vredi ni novčić.
Juda je imao zemaljsku žalost. On je bio žalostan što je uhvaćen. On je čekao poslednji minut da
bi bio siguran da je uhvaćen. Ali kad je konačno postalo jasno da Isus neželi da se oslobodi i da će Ga
sveštenici i vladari osuditi, Juda je bio spreman da se pokaje. U Mateju 27,3: »sam se pokajao.«
(»raskaja se«).
Tipično je za zemaljsku žalost da čeka sve dok je ne uhvate okrvavljenih ruku. Jedna je stvar
»pokajati se« nakon dokazivanja krivice, a sasvim druga stvar pokajati se pre no što te optuže.
Drugi Biblijski primer pogrešne vrste žalosti je Kain.
On je takođe čekao sve do poslednjeg minuta i onda čak pokušao da odgovara Bogu. »Brat? Koji
brat? O Avelj? Misliš li da sam ja njegov čuvar?«
Božanska žalost je sasvim druge prirode. To je žalost što smo povredili nekog koga volimo.
Čežnja vekova na str.300 govori o tome: »Često žalimo što nam naša zla dela donose neprijatne
posledice ali to nije pokajanje. Prava žalost zbog greha je ishod delovanja Svetoga Duha. Duh otkriva
nezahvalnost srca koje je omalovažavalo i žalostilo Spasitelja i u skrušenosti dovodi nas podnožju
krsta.
Svakim grehom iznova ranjavamo Isusa i kada pogledamo na Njega koga smo proboli plačemo
zbog greha koji su Mu naneli patnje. Takvo pokajanje povešće nas ostavljanju greha.«
To nas dovodi do drugog razloga zašto pokajanje dolazi kao rezultat dolaženja Hristu. Mi ne
možemo biti žalosni što smo povredili nekog kog volimo, ako ne volimo tu osobu.
Setite se kad ste bili mali i napravili neku vrstu dečije štete u komšiluku. I trebalo je da vam bude
žao.
Kad smo odrasli, naučili smo (nadam se) ponešto o sveobuhvatnoj ljubavi za čovečanstvo, tako da
se naša ljubaznost proširuje dalje od kruga naših najboljih prijatelja.
Ali još uvek je istina da što više voliš nekog, to će tvoje srce biti slomnjenije kada ga povrediš.
Kada naučimo da poznajemo Isusa i da imamo poverenja u ljubav koju ima za nas, pronaćićemo
da smo zaista žalosni kad donesemo žalost Njemu. To je pokajanje koje je božanska žalost »zbog
kojega se nećeš kajati.«
OPROŠTENJE
Teza 31
»Jedini poznati greh koji ne može biti oprošten je onaj za koji se nismo pokajali i tražili oproštaj.«
Jednoga dana posle službe u crkvi mala pegava devojčica 9-10 godina stara, povukla me je za
odelo i zatražila da razgovara sa mnom. Otišli smo u tihi ugao crkve. Sa suzama u očima i drhtavih
usana uspela je da kaže: »Mislim da sam učinila neoprostivi greh.«
Mnogi drugi imaju istu brigu. Ima nečeg zastrašujućeg u frazi »neoprostivi greh«. To nas može
dovesti do slike o Bogu kao jednog ljutitog Boga koji trlja svoje ruke i kaže: »Ovog puta otišao si
predaleko.«
I borbeni hrišćani od 9 do 99 brinu se da ne pređu granicu Božije milosti i dobrote.
Žena uhvaćena u preljubi bila je sigurna da je otišla predaleko. Spuštene glave i oborenih očiju
ona je ćutke čekala da kamenje poleti. Bila je začuđena kada je otkrila da su vrata milosti još uvek
otvorena za nju. Nije bila osuđena. Bog joj je još uvek nudio Njegov oproštaj i snagu.
Hajde da pročitamo o neoprostivom grehu u Mateju 12,31. gde Isus kaže: »Zato vam kažem svaki
greh i hula oprostiće se ljudima a hula na Duha Svetoga neće se oprostiti ljudima.«
Prvi deo stiha je ohrabrujući. »Svaki greh će se oprostiti.« Ali šta znači: greh protiv Svetog Duha?
Jednostavno ovo: Kako je rad Svetoga Duha da uveri u greh (vidi Jovan 16,8.9.) i kako svaki greh
može biti oprošten onda bi greh protiv Svetog Duha bio odbiti Njegovo uverenje i odbiti dolaženje u
pokajanje.
Oproštenje je uslovljeno. Ako ne bi bilo onda bi svako na svetu bio spasen. Koji su uslovi za
oproštenje?
Prvo, da priznamo naše grehe. Rečeno nam je u 1 Jovanovoj 1,9: »Ako priznajemo grehe svoje
veran je i pravedan da nam oprosti grehe naše i očisti nas od svake nepravde.«
Dakle, neoprostivi greh bio bi svaki greh koji smo odbili da priznamo i zatražimo oproštaj.
Neki su danas odlučni da priznanje nije važno.
Oni kažu da je Bog Otac koji voli i da ne insistira da Njegova deca priznaju njihova pogrešna
dela.
Oni kažu da Otac oprašta Njegovoj deci zato što ih voli. Ali ne, to nije ono što Biblija kaže.
Biblija uči da je priznanje važno. U nameri da bi nam bilo oprošteno, treba da tražimo oproštaj i
prihvatimo ga.
Kako prihvatamo Božije oproštenje?
Put Hristu 51 str. kaže: »Ako verujete u obećanje – verujete da su vam gresi oprošteni i da ste čisti
– Bog čini tako i vi ste izlečeni isto onako kako je Hristos uzetom dao silu da hoda kada je čovek
poverovao da je izlečen. To je tako čim u to verujete.«
Ponekad dođemo do ideje da je uslov za oproštenje da nikad više ne pogrešimo. Obećamo Bogu
»Ako mi oprostiš samo još ovaj put više neću pogrešiti.«
I onda učinimo isti greh ponovo i bojimo se da dođemo Njemu za oproštenje. To je uzrok zbog
kojeg se ljudi plaše da su učinili neoprostivi greh.
Ali Biblijsko obećanje je: »Sve što Meni daje Otac meni će doći i koji dolazi k Meni neću ga
isterati napolje.« ( Jovan 6,37.)
Nepostoji rok trajanja i kao da smo na jednoj beskonačnoj traci. Nema natpisa »nije za korišćenje
posle tog i tog vremena«. Onaj ko dolazi Hristu je uvek, uvek prihvaćen.
Nije važno ko si ili šta si učinio. Ako si došao Isusu danas tražeći Njegovo oproštenje, prihvatajući
Njegov dar pokajanja i oproštenja, biće ti oprošteno.
»Isusu je drago da Mu dođemo upravo takvi kakvi smo, grešni, bespomoćni, zavisni. Možemo
doći sa svim svojim slabostima, svojim ludostima, svojom grešnošću i pokajnički pasti pred Njegove
noge!
Njemu je na slavu da nas podigne u naručje svoje ljubavi da zavije naše rane, da nas očisti od
svake nečistote.« (E.G.W.Put Hristu str.52.)
Teza 32
»Oproštenje grešniku nije od koristi ako ga ne prihvati.«
Možda se sećate da ste čuli priču pre nekoliko godina o čoveku koji je bio osuđen na smrt, i čekao
pogubljenje. Neko se zauzeo za njegov slučaj moleći za njegov život i dobio je pomilovanje. Ali on je
odbio da ga prihvati.
Vest o odbijanju se proširila po sudskim krugovima. Šta bi učinili sa čovekom koji odbija da bude
pomilovan?
Slučaj je najzad došao do Vrhovnog suda i odluka o pomilovanju je oborena.
Ako je oproštenje dato ali nije prihvaćeno, onda oproštenje ne može delovati na nikog. I čovek
koji je odbio pomilovanje (oproštenje) otišao je u smrt.
Čovečanstvo je pod smrtnom presudom. Mi smo zarobljeni na ovoj planeti čekajući pogubljenje.
Ali Isus je preuzeo naš slučaj. On je došao na ovu planetu, umro mesto nas, preuzimajući našu kaznu,
postajući naša zamena.
On nam nudi oproštenje. Ali mi možemo da odbijemo da ga prihvatimo. Oproštenje je dvosmerna
transakcija. U nameri da dođe do oproštenja mora biti i ponude i prihvatanja.
Da li se to događa ljudima?
Da li ti je neko učinio nepravdu i ti si otišao da mu ponudiš oproštaj i bio odbijen? Da li si otkrio
da oproštenje ima dva pravca?
Ti možeš iskreno žudeti za obnovljenjem odnosa. Ali ako druga osoba ne prihvati oproštenje onda
se ono nije desilo.
U Luci 17,3 Isus je rekao svojim učenicima kako da se ponašaju prema onima koji su grešili protiv
njih. »Čuvajte se. Ako ti sagreši brat tvoj, nakaraj ga, pa ako se pokaje oprosti mu.«
» Ako se pokaje« oprosti mu. Ne kaže »Ako tvoj brat zgreši protiv tebe, oprosti mu.«
U 4. stihu Isus prilazi još bliže: »I ako ti sedam puta na dan sagreši, i sedam puta na dan dođe k
tebi i reče: kajem se, oprosti mu.«
Ponovo, za jednu grešku treba pokajanje u nameri da bi bila oproštena. Bog ima širok pogled na
našu moć izbora da On neće delovati čak i ako se radi o Njegovom oproštenju nama. On nudi
oproštenje, On nas ohrabruje da to prihvatimo. Ali konačni izbor je naš. Možemo odbiti ako tako
odlučimo.
Kad je Isus bio pričvršćen ekserima na krst, On je molio molitvu za one koji su Ga osudili na smrt.
On se molio za njih. Ali da li je Njegova molitva uslišena? Da li je bilo moguće da Njegova molitva ne
bude uslišena? Šta odlučuje da li će Njegova molitva biti uslišena?
Čežnja vekova 745 str. govori nam, »Neki u svojoj okorelosti (grešnosti) učinili su nemogućim da
molitva Hristova bude uslišena za njih.«
Bog osigurava oproštenje – obilno i slobodno ga nudi.
Isus se pobrinuo za oproštenje. Neki prihvataju, neki odbijaju. Za onoga ko odbije Njegovo
oproštenje nema vrednost.
Ono koristi samo onima koji su spremni da ga prihvate. Oproštenje je na raspolaganju. Isusova
molitva na krstu dovoljna je da obezbedi spasenje svakoj duši koja je ikad rođena na ovoj zemlji.
Jedini koji može sprečiti da ti ne bude oprošteno si ti. To je tvoj izbor. Oproštenje je tvoje ako ga
prihvatiš.
Teza 33
»Božije oproštenje nema granica, ali naše prihvatanje Njegovog oproštaja može biti ograničeno.«
On je mislio da je postigao savršen zločin. Njegova spletka za proteklih nekoliko godina izgledala
je uspešna.
Njegov posao upravitelja se izokrenuo u veliki finansijski uspeh. Njegova mesečna plata je bila
skoro šala, bila je toliko mala u poređenju sa iznosom pronevere.
Ponekad je malo brinuo, što je više sticao to je više trošio. Njegova žena volela je lepe stvari,
njegova deca su navikla na dobar život, tako da je on potisnuo u stranu svoj strah i držao se svog
plana.
Onda jednog dana ceo svet se srušio na njega.
Upravitelj je neočekivano došao da pregleda račune i on nije imao vremena da pokrije utaju.
Na njegovo zaprepašćenje i užas odveden je u zatvor sa optužbom da duguje deset miliona dolara.
Nije mogao da shvati šta se s njim događa sada. Njegova žena i deca biće poniženi, njegova lepa kuća
biće oduzeta i prodata da bi se isplatio dug.
Ali i sa svom tom oduzetom imovinom, on je još uvek dugovao milione. I kako je mogao da se
nada drugoj prevari da bi nadoknadio dug kad je sedeo u zatvoru?
Dan suđenja je konačno došao. On je učinio jednu stvar koju je mogao. On je otišao sudiji i
govorio o svojoj krivici. Bacio se na milost sudu tražeći vreme da bi vratio dug. Na njegovo
iznenađenje sudija je doneo presudu i oslobodio ga krivice i ako je ona bila prisutna.
Izašao je iz sudnice kao slobodan čovek. Ali on zapravo nije bio slobodan.
U sebi je odlučio da će nekako vratiti novac koji je zatajio. Inače, mislio je da bi tako obavezao
upravu zauvek.
Na njegovom putu ka kući pojavila se prva prlika. Sreo je druga radnika koji mu je dugovao
trideset dolara. To nije bilo mnogo, ali to je bio početak. Živnuo je u sebi bez ekstra iznosa i zatražio
trideset dolara. Njegov drugar službenik nije imao novca. Ali dug je prekoračio rok i smatrao je da je
bio dovoljno velikodušan. On je podneo tužbu protiv ovog čoveka na sudu.
Nekoliko dana kasnije kada je slučaj došao na red predsedavajući sudija bio je onaj isti koji ga je
oslobodio. Kada je sudija video tog građanina koji je nedavno bio na sudu, bio je ljut.
Ovaj put preuzeo je neophodne korake da obori presudu. Čovek je odveden u zatvor, dok je
optužba protiv njegovog drugara oborena.
Isus je ispričao ovu priču da bi odgovorio na Petrovo pitanje koliko često treba da oprosti bratu.
Isus mu je odgovorio s čuvenih 70 x 7, ukazujući na Božiju beskrajnu milost prema nama.
70 x 7 neznači da Bog beleži i da kad ispunimo kvotu od 490 puta gotovo je. Njegova oproštenja
se ne broje. Ali mi često postajemo obeshrabreni i posramljeni i prestajemo da tražimo oproštenje.
Mi prestajemo da tražimo Njegovo oproštenje zato što mislimo da smo otišli predaleko. I tako
postavljamo ograničenja na Njegovo oproštenje koje On nikad ne uskraćuje. Ili možemo se naći u
situaciji čoveka u priči.
Ovaj čovek kome je bio oprošten dug od deset miliona dolara nikad nije stvarno prihvatio ponudu
oproštenja.
Istina je da je tražio milost ali »kada je dužnik govorio sa gospodarem o pomilovanju, on nije
imao osećaj o veličini svog duga. On nije bio svestan svoje bespomoćnosti. On se nadao da će se sam
osloboditi.« ( Hristove očigledne pouke 245 str.)
Njegov postupak sa drugim radnikom pokazuje njegovu nemogućnost da prihvati ponudu
oproštenja.
I kada je sudija okrenuo presudu i poslao ga u zatvor, u stvarnosti on je samo prihvatio čovekov
sopstveni izbor.
Božije oproštenje deluje na svakog.
Kada vidimo pravu pokvarenost naših greha i našu krajnju bespomoćnost da spasemo sami sebe,
ne treba da očajavamo. Što je veći naš dug to nam je potrebnija Božija milost i oproštenje.
Njegova je ljubav velika, ne postoji nešto što Bog više želi nego da nam oprosti i učini
slobodnima.
Teza 34
»Onima kojima je mnogo oprošteno više će voleti. Oni koji vole više, više će biti poslušni.«
Da li vam se sviđa Petar? Izgleda da je njegovo ime popularnije od drugih učenika.
Često ljudi pristaju da se indetifikuju s njim. On nudi šansu. On se usudio da pita (postavlja)
pogrešna pitanja. On je rizikovao dajući pogrešne odgovore.
Petar je bio taj koji je došao Isusu sa klasičnim pitanjem o oproštenju, to je zapisano u Mateju
18,21.
On je većinom postavljao retorička pitanja, bio je siguran u svoje ubeđenje.
Sedam je izgledalo puno Petru. Fariseji su se zaustavljali na tri puta. Petar je bio voljan da produži
granicu i da ide korak dalje, zaustavljajući se na broju punine. Dobri Petar!
Sačekajte malo pre no što osudite Petra.
Naravno, vi već znate šta je Isus rekao (22 stih).
Ostavimo to na stranu za trenutak i setite se nečeg što je poslednji put vaš sused, prijatelj ili član
porodice učinio da je bilo potrebno da mu oprostite.
I oprostili ste mu. Ali oni su to ponovo učinili. I vi ste im opet oprostili. I tako 7x. Da li ste prestali
da opraštate od tog vremena? Posle svega 490 x, je puno puta?
Naša porodica živela je sedam godina na Pacifičkom Unijskom koledžu u severnoj Kaliforniji.
Koledž je lociran gore u planinama kao što meštani kažu: »7 milja od najbližeg poznatog greha.«
To je jedan adventistički geto ako ste ikad videli neki. I propovednik je tu vrsta šerifa, sudije, i
porote sve smešano u jedno.
Jedne nedelje zazvonio je telefon. Neko iz parohije želeo je da raspravim između njega i suseda.
Susedov konj pretrčao je preko njegovih petunija. I on je smatrao da sam ja jedini koji mogu to
razrešiti. Odgovor koji sam dao ovom čoveku nalazi se u Luci 17, 3.4.
»Čuvajte se. Ako ti sagreši brat tvoj, nakaraj ga, pa ako se pokaje, oprosti mu. I ako sedam puta na
dan sagreši i sedam puta na dan dođe k tebi i reče kajem se, oprosti mu.«
(Čak i Petar bi verovatno mislio da bi bilo previše da se to desi 7x u jednom danu).
»Ono što treba da učiniš jeste da oprostiš. I ako susedov konj pretrči kroz tvoje petunije više od 6x
oprosti mu svaki put. Biblija govori da konj može doći više od 489 puta.«
Ali jednom neće više biti petunija kroz koje će da trči. Isus (preporučuje) nudi neograničeno
praštanje. I On nebi tražio od nas da opraštamo više od Boga, znamo da je Božije praštanje bez
ograničenja, sve dok nastavljamo da dolazimo Njemu i tražimo oproštaj i prihvatamo Njegov dar
praštanja.
Ponekad ljudi postaju nervozni ovde. Oni se pitaju: »Zar to ne daje pravo?« Ako susedu s konjem
bude oprošteno 490 x, ili čak 7 x u jednom danu zar neće početi da misli da konj ima pravo da trči
kroz cveće? Zar nas učenje o neograničenom praštanju vodi da se igramo sa Božijom milošću?
Isus je odgovorio Simonu na to pitanje u paraboli o dva dužnika. Vidi Luka 7.
Rekao je Simonu, Mariji i učenicima koji su slušali, da kome god je mnogo oprošteno, voleće
mnogo.
Što ti je više oprošteno, više ćeš voleti.
Trebalo bi da dodamo još jedan tekst, Jovan 14,15. »Ako me ljubite, držaćete moje zapovesti.«
Tu ih imate. Božije oproštenje je bezgranično. Ali to ne daje pravo, zato što onaj kome je mnogo
oprošteno voleće mnogo. I što više voliš, više ćeš biti poslušan.
To je tako jednostavno.
»Isus poznaje stanje svake duše. Ti možeš reći da si grešan, veoma grešan. Možda i jesi, ali što si
gori utoliko ti je više potreban Isus. On ne odbija nikoga koji plače i koji se kaje. Nikome ne kazuje
sve što bi mogao otkriti, već svakoj ustreptaloj duši nalaže da se ohrabri. Iskreno će oprostiti svima
koji dođu k Njemu tražeći oproštenje i obnovljenje.« (Čežnja vekova 568 str. E.V.)
Teza 35
»Oproštenje je besplatno ali nije jeftino. Ono košta života Božijeg dragog Sina.«
Jednog dana u razredu u kome sam predavao raspravljali smo o ocenama.
»Da li bi ste voleli da svako u razredu dobije najveću ocenu bez obzira koliko naporno on ili ona
rade? Ili biste radije dobili najveću ocenu radeći naporno za nju?«
Pobožno su rekli: »O, radije ćemo marljivo raditi za naše ocene.«
Nisam im verovao! Obično sam čuo jecanje kad god bi im delio test. Trpeo sam redovne izgovore
zbog neurađenih zadataka na vreme. Podnosio sam određen broj studenata koji su se dokazivali ceo
dan u nameri da postignu ekstra rezultate. Rekao sam: »Dođite! Vi upravo pokušavate da
impresionirate profesora? Budite pošteni. Neću vas oceniti na osnovu odgovora na ovo. Zar nebi bila
dobra vest kada bi svaka osoba u ovom razredu imala obezbeđenu visoku ocenu?«
Oni su rekli: »Ne bi učili mnogo. Ne bi pamtili mnogo. Ne cenimo ocenu ako je ne zaradimo.«
Nisam mogao da im pričam van te pozicije!
Da li se slažete sa ovim studentima? Šta vam izgleda više vrednim – dobiti to kao poklon ili raditi
za to?
Ako vaš gazda plati račun za vodu, da li to znači da će te koristiti vodu pažljivije ili izdašnije? Da
li si pedantan u korišćenju pisaćeg pribora u kompaniji nego što si u kući?
Ako uzmete auto iz Renta – car-a sa neograničenom kilometražom, da li će te voziti više ili
manje? Ako putujete o tuđem trošku, da li će te ostati u istom hotelu koji bi izabrali za porodični
odmor?
Istina je da ljudska bića daju veću vrednost stvarima za koje treba da ulažu napor da bi ih postigli,
zašto onda Bog nije uspostavio sistem spasenja na delima?
Kako možemo stvarno ceniti oproštenje ili pokajanje ili nebo uopšte, kad je to sve dar?
Rimljanima 5,31. kaže: »Jer je plata za greh smrt, a dar Božiji je život večni u Isusu Hristu
Gospodu našem.«
Dela 5,31. kažu: »Ovoga Bog desnicom svojom uzvisi za poglavara i spasa, da da Izraelu
pokajanje i oproštenje greha.«
Oproštenje, pomilovanje, i spasenje su darovi, ne nešto što mi zarađujemo ili zaslužujemo.
Kako onda možemo da ih istinski cenimo? Da bi našli odgovor na ovo pitanje, potrebno je da
razumemo prirodu oproštenja.
Misli s gore blagoslova str. 114, opisuju to na sledeći način: »Božije oproštenje nije samo pravni
čin kojim nas oslobađa osude. To nije samo oproštenje greha, nego oslobođenje od greha. To je
izlivanje spasonosne ljubavi koja preobražava srce.«
Tako, oproštenje nije samo pravni akt. To je više nego čišćenje nebeskih knjiga. To je više od
klimanja glave u pravcu neba. To je obnova odnosa sa Osobom. To je izvršenje ljubavi.
Ljubav čini razliku kod ljudi i u davanju i primanju poklona.
Dete može marljivo načiniti neku ružnu stvar i roditelji će to ceniti zbog ljubavi prema detetu –
uprkos nedostatku vrednosti.
Koliko bi više cenili dar da su i poklon i davaoc poklona važni za nas!
Zamisli da si bio u bolnici sa slabošću bubrega. I tvoj brat dođe sa ponudom da ti da jedan od
svojih bubrega i spase ti život. Da li bi mu rekao: »Želim da budem u mogućnosti da ti platim ovaj
bubreg, šta misliš da ti platim 500 dolara za njega?«
On bi bio uvređen.
U stvari taj poklon ima toliko veliku vrednost i davanjem od strane onog ko nas voli stavlja taj
poklon izvan cene.
Ljubav čini razliku. Potreba pravi razliku. Ako se daviš i neko ti dobaci pojas za spasavanje da li
ćeš reći: »Nemogu prihvatiti ovaj pojas za spasavanje dok ti ga ne platim?«
Tvoj razum to neće dopustiti.
Šta čuva oproštenje od jeftinoće, i ako je besplatno?
To je prepoznavanje naše očajničke potrebe. To je razumevanje koliko to košta nebo da ponudi
takav dar. To je prepoznavanje ljubavi iza poklona, dubinu i širinu Očevog srca za pomirenje sa
Njegovom decom.
Sa potrebom kao što je naša i ljubavi kao što je Njegova samo dar može biti odgovor.
KRST
Teza 36
»Bog oprašta grešnicima, ne grehe, ali Biblija to naziva oproštenje greha. Isus je umro jer greh
nije mogao biti oprošten.«
Možda bih trebao da priznam na početku da se teza igra sa rečima da bi došla do poente. Neki
pronalaze da je ova teza apelirajuća drugi da je alarmirajuća. Ali kroz priču koja sledi pokušajmo da
shvatimo istinu.
Jednoga dana vozio sam putem, prekoračavajući dozvoljenu brzinu u pokušaju da nadoknadim
izgubljeno vreme.
Kasnio sam na jedan pogreb. Uskoro me je stigla i druga nevolja, - policajac.
Zaustavio me je u stranu i strogo tražio da vidi moju dozvolu i saobraćajnu. Ali nakon što je čuo
ko sam i šta je bila priroda moje »hitnosti« on je omekšao.
Rekao je: »Pomislio sam da imam slučaj sa ukradenim kolima. Ali sada ne znam šta da radim s
vama. Ako vam napišem kaznu, to će biti objavljeno u sutrašnjim novinama i to će omesti vaše
vernike. I mislim da kazna nije rešenje u svakom slučaju.«
Rekao sam: » Ne gospodine, ja ne mislim da je tako!«
Konačno je rekao: »Idite, produžite napred.«
I otišao je svojim putem a ja svojim – polako!
Ovaj saobraćajac je uradio ono što Bog ne čini i ilustrovao razliku koju pokušavam da podvučem
između oproštenja grešnicima i oproštenje greha. Saobraćajac je »oprostio moj greh« u prekoračenju
brzine. Radeći to on nije bio pošten prema zakonu koji zabranjuje vožnju izvesnim brzinama.
Bog ne menja Njegov zakon. On ne čini izuzetke. Kada čovek sagreši nije jedna od Njegovih
opcija da kaže: »To je OK. Nema veze. Progledaćemo ovog puta.«
»Da je bilo moguće promeniti ili ukinuti zakon, Hristos ne bi morao da umre. Međutim, ukidanje
zakona značilo bi ovekovečiti prestup, a svet prepustiti sotoninoj vlasti. Hristos je bio podignut na
krstu samo zato što je zakon nepromenljiv, zato što čovek može da se spase samo poslušnošću
njegovim odredbama.« (Čežnja vekova 762 str.)
Ono što Bog čini nije da prašta grešnicima. To je razlika.
Da me je saobraćajac tretirao kao što me Bog tretira, on ne bi imao izbora nego bi mi dao kaznu.
Bio bi pozvan na sud i sudija bi mi odredio kaznu – izvesnu količinu novca.
Ako ne bi imao traženi novac, proveo bi vreme u zatvoru. I kada bi to bilo određeno saobraćajac bi
napravio korak napred, izvadio svoj novčanik i platio kaznu tako da bi ja mogao da odem slobodan.
Da je uradio to uzdigo bi zakon i u isto vreme spasao me od kazne za prekršaj zakona.
Čovečanstvo je prekršilo zakon Božiji. Bog nije mogao oprostiti grehe. On nije mogao da pruži
ruku Adamu i Evi i da kaže »samo napred«.
Da je to učinio, Njegov ceo univerzum bio bi u pogibli.
Mi možemo ponekad prekršiti zakon a da ne budemo uhvaćeni. U stvari neki su ocenili da je
najmanje 80% kriminala nerazrešeno.
Čak i kada smo uhvaćeni možemo izbeći kaznu za naše grehe. Ali nije tako i u blagoslovenoj
vladi. Greh ne prolazi ne zapaženo, i on ne može proći.
Stih u Rimljanima 6,23. je uvek tačan: »Plata za greh je smrt.«
Zbog Njegove ljubavi, Bog je pronašao izlaz. Smrt Hristova na krstu omogućila Mu je da oprosti
grešniku.
Na ovaj način On je pokazao Njegovu pravdu i naše oslobođenje.
Teza 37
»Isus je umro za naše grehe po Pismu.«
Zamislite da ste sudija. Sredina je drugog svetskog rata. Hitler je uhvaćen i odveden u vašu
sudnicu. Dokazi protiv njega dolaze, užas za užasom. Čujete o gasnim komorama. Čujete o ljudima
koji su naterani da kopaju vlastite grobove da bi bili ubijeni i bačeni u njih. Čujete o gladnoj deci
odbačenih od roditelja uz plač, samo da bi ih osakatili Nemački vojnici i sve pred roditeljima koji su to
gledali.
Vidite fotografije otvorenih rana, nadutih leševa i izvađenih očiju. Vi ste sudija. Koju će te
presudu izgovoriti?
Sačekajte malo! Budite sigurni da bi učinili omiljenu stvar!
Da li bi ste želeli da postignete reputaciju grubog i ljutog sudije. Ako odlučite da Hitler treba da
bude kažnjen, zar vas ne bi to odvuklo na njegov nivo?
Suština o kojoj smo pričali dosta puta naravno je da je Bog ,Bog ljubavi i zato ne bi povredio
nikoga. To optužuje pagansko mišljenje da je Hristova smrt bila neophodna.
To nam kaže: »Bog nije jedan ljuti Bog, koji treba da bude zadovoljen. On nije Bog suda. Ono što
će izgleda da bude Božiji sud je jednostavno rezultat našeg sopstvenog bednog izbora.
Ne bi bila omiljena stvar za Boga da donese destrukciju i smrt.«
Možda je Hitler ekstreman primer. Hajde da uzmemo primer iz starog zaveta. Deca Izraela su
imala zabavu. Oni su uživali preimućstvo u činjenici da je Mojsije bio van a Aron u okolu Izraelskom.
Njegovom pomoću napravili su zlatno tele i baš na vrhuncu proslave Mojsije se neočekivano
vratio. Sećate se rezultata?
Oni koji su se pokajali bili su naterani da popiju njihovog idola, a oni koji se nisu pokajali bili su
ubijeni. Zvuči prilično neprijatno. Da li je Bog učinio omiljenu stvar u ovoj situaciji?
»To što je tom prilikom postradalo njih nekoliko hiljada bila je samo Božija milost, da nebi istom
kaznom morao pohoditi milione. Osim toga, odbacivši svoju vernost prema Bogu, narod je proigrao
božansku zaštitu; i, lišena Njegove odbrane, cela nacija je bila izložena sili svojih neprijatelja. Da zlo
nije bilo na vreme odstranjeno, oni bi ubrzo pali kao plen u ruke svojih brojnih i moćnih neprijatelja.
Za dobro Izrailjaca, a isto tako i za pouku budućim pokolenjima, bilo je potrebno da se prestup odmah
kazni. To je bila ništa manje milost i za same grešnike, jer im je na taj način bila uskraćena mogućnost
da i dalje produže svojim zlim putem. Da su ostali u životu, isti duh koji ih je podsticao da se protive
Bogu, ispoljio bi se u vidu međusobne mržnje i svađe, i najzad bi se međusobno uništili. Zločin je bio
kažnjen brzo i strahovito i to iz ljubavi prema svetu, prema Izrailju, pa čak i prema prestupnicima.«
(Patrijarsi i proroci E.G. str.325, 326)
Greh nije nikada slobodan. On donosi smrt i nije moguće jednostavno poništiti posledice. U neku
ruku samo pravda može da ima posao sa stvarnošću i to ako drugi preuzme krivicu.
1 Korinćanima 15,3: »Jer vam napred predadoh što i primih da Isus umre za grehe naše po
pismu.«
To je jednostavna izjava Biblijske istine o ovom predmetu.
Isaija 53,5 kaže: »On bi ranjen za naše prestupe, izbijen za naša bezakonja, kar beše na Njemu
našega mira radi i ranom Njegovom mi se iscelismo.«
Pravda je baš kao što je ljubav kao što je milost. Ako vaš dečak udara vašu devojčicu vi nećete
voleti više devojčicu od dečaka izuzev što će te učiniti nešto da to zaustavite.
Smrt Hristova u korist onih koji će prihvatiti Njegovu žrtvu i konačnu kaznu onih koji je nisu
prihvatili u ognjenom jezeru, je omiljena stvar koju Sudija svemira može da uradi suočen sa strahotom
greha. Smrt Hristova i konačna kazna grešnih otkriće Njegovu ljubav kao što se Njegova
sveobuhvatna milost otkriva pokajanom grešniku. Istinska ljubav mora pronaći pravdu i milost
zajedno.
Teza 38
»Krst je učinio mogućim da Bog ostane pravedan i u isto vreme da oprosti grešniku.«
U početku bio je radostan. Istina, izgubio je nedavnu bitku i zbačen je s neba, ali sada Lucifer ima
svoje carstvo sa više od 1/3 nebeskih anđela pod njegovom kontrolom.
Sigurno da bi sa takvim početkom uskoro bio u mogućnosti da ponovo napadne i sledeća bitka
mogla bi da se završi u njegovu korist.
Uskoro su problemi u njegovoj vladi počeli da se manifestuju među njima.
Nije bilo jedinstva u položaju. Sada kad se konflikt sa Sinom Božijim završio, pali anđeli počeli su
da se dele među sobom.
Njihova konstantna svađa bila je ogorčenje i teškoća čak i za sotonu.
Ali jedan štaviše dublji konflikt se odigravao u njegovom srcu. Sotona je bio usamljen. Osećao je
najveću ljutnju u času kad je nebeski hor bio predvođen u hvaljenju Boga. Nekad on je bio predvodnik
tog hora.
Strahota izbora koji je učinio počela je da se oseća. Pogledao je u budućnost koja je bila crnja od
ičega što je mogao da zamisli.
Knjiga »Istorija otkupljenja« opisuje ovo: »Sotona je drhtao posmatrajući svoj posao. bio je sam u
razmišljanju o prošlosti, sadašnjosti i budućih planova.
Njegova moćna pojava tresla se kao na oluji.
Jedan anđeo s neba je prolazio. On ga je pozvao i preklinjao da razgovara s Hristom. Ovo mu je
bilo dozvoljeno. On je ispričao Sinu Božijem da se pokajao zbog svoje buntovnosti i da ponovo želi
naklonost Božiju ... Isus je plakao zbog sotonine nesreće, ali mu je rekao (kao um Božiji) da više nikad
neće biti primljen na nebo. Nebo ne sme da se izlaže opasnosti.
Celo nebo bilo bi uznemireno ako bi se on vratio, grehom i buntovnošću pokrenutom od njega.
Klica buntovnosti je još uvek bila u njemu.« (str.26)
Sotona je otišao sa ovog razgovora s Hristom odlučujući da pokuša nešto drugo. Odlučio je da
izazove pad čovečanstva.
Ovim bi izvršio ono što je pogrešio izvršavanjem drugih metoda. Sotonina prva optužba protiv
Boga je bila pitanje Njegove pravde. Sada bi imao priliku da dokaže stvar.
Ako čovečanstvo zgreši, to bi dokazalo da je zakon Božiji nepravedan i da se ne može držati. I
sotona bi mogao da zavlada Zemljom.
Ako bi Bog ponudio plan za vraćanje naklonosti neba čovečanstvu, onda bi sotona zaista imao
priliku da bude ponovo vraćen.
Ako Bog može da dopusti čovečanstvu drugu priliku bilo bi dovoljno sotoni da primi drugu priliku
takođe. Ali Božiji um je već imao proviđenje za takvu priliku. Od večnosti je postojao plan da se
povrati palo čovečanstvo i odbrani Bog od sotoninih optužbi.
Kroz smrt Hristovu na krstu, Bog »može biti pravedan, i opravdati one koji su od vere Isusove«.
Rimljanima 3,26.
Isusova žrtva u našu korist omogućila je Bogu da utvrdi i pravdu i oproštenje.
Krst otkriva Božiju pravdu dok istovremeno pribavlja metod kojim čoveku može biti oprošteno
bez ugrožavanja Božije zapovesti.
Za sotonu koji je zgrešio namerno u punoj svetlosti i znanju ljubavi Božije, ni veća manifestacija
te ljubavi ne bi bila u mogućnosti da promeni njegovo buntovno srce.
Ali čovečanstvu obmanjenom i zbunjenom Bog je mogao da ponudi drugu šansu.
Za one koji su bili voljni da je prihvate, ljubav i pravda i milost Božija otkriveni u smrti Hristovoj
to im omogućava novu priliku.
Za one koji su voljni da je prihvate, put spasenja je pribavljen.
Teza 39
»Isusova smrt je bila neophodna da bi nama bilo oprošteno.«
Predpostavimo da ste odlučili da otkrijete Božiju ljubav ljudima u Čikagu. I tako preselite se u
(predgrađe) Čikaga i počnete da šetate ulicama, pomažući onima koji su u nevolji, slušajući one koji
su usamljeni i čineći sve što možete da podelite Božiju ljubav sa onima koje srećete.
Ali Čikago je opasno mesto naročito noću. Šetajući ulicama posle ponoći izlažete se riziku.
Postižete svoj plan vremenom i u mogućnosti ste da budete na blagoslov velikom broju ljudi. Ali jedne
noći prolazite kroz mračni prolaz gde neki užasni kriminalci čekaju i gubite život.
Oni koje ste upoznali u Čikagu saznaju šta vam se desilo. Oni pričaju drugima kako ste umrli
pokazujući Božiju ljubav. I tako vaša smrt postaje značajna zbog rizika koji ste poneli da bi obogatili
ljude Čikaga Božijom ljubavlju.
Da li mislite da je ovo dobra sličnost sa Hristovom smrću na krstu? Da li je Njegova smrt bila
neophodna da bi nama bilo oprošteno? Ili je smrt Hristova slučajna? Da li je On došao na ovu zemlju
samo da otkrije Božiju ljubav i umre, jednostavno zato što je zemlja opasno mesto? Ili je Njegova smrt
jedna celina u planu spasenja čovečanstva?
Postoji »moralno uticajna teorija« namerenja koja tvrdi da Hristova smrt nije bila bitna.
Ona tvrdi da je čovečanstvu moglo biti oprošteno odvojeno od Njegove smrti.
Jedna od zabluda ove teorije (koja pokušava da radi suprotno) je ideja o jednom ljutom Bogu
kome je potrebno »zasićenje krvlju« da bi se ublažila Njegova ljutnja.
Istina je da svrha Isusove smrti nije bila da zadovolji Božiju obmazdu. Bog je bio u Hristu i
pomirio svet sa sobom. Ali da li je Isusova smrt bila neophodna iz drugih razloga!
U knjizi »Velike kontraverzije« (The great Controversy str.73) piše: »Isus je umro kao žrtva za
čoveka zato što pala rasa ne može ništa učiniti da preporuči sebe Bogu.
Zasluge raspetog i vaskrslog Spasitelja su temelji hrišćanske vere. Sveštenici i vlasti su se sakupili
oko krsta na dan raspeća. Oni su rekli: Matej 27,42: »Drugima pomože, a sebi ne može pomoći. Ako
je Car Izrailjev neka siđe s krsta pa ćemo Ga verovati.«
Da li je moguć eho iste misli danas? Da li je moguće želeti da Hristos siđe s krsta u nameri da bi
bilo moguće verovati?
Udar je ljudskom ponosu da prizna potrebu da budemo spašeni, pre nego da učimo.
Ali cela osnova hrišćanske vere je da je čovečanstvu potreban Spasitelj.
Biblija uči više puta da je Isus naša zamena. Možda su najpoznatiji stihovi u Isaiji 53, 4-6 stiha.
»A On bolesti naše nosi i nemoći naše uze na se, a mi mišljasmo da je ranjen da ga Bog bije i
muči.Ali On bi ranjen za naše prestupe, izbijen za naša bezakonja, kar beše na Njemu našega mira
radi, i ranom Njegovom mi se iscelismo. Svi mi kao ovce zađosmo svaki od nas se okrene svojim
putem i Gospod pusti na Njega bezakonja svih nas.«
Ceo žrtveni sistem od Adama i Eve na vratima Edema, do hramskih rituala Isusovih dana su bili
zasnovani na razumevanju da Zamena treba da dođe da zauzme mesto grešnog čoveka u nameri da bi
bio spašen. Isus je bio » Jagnje zaklano od postanja sveta.« (Otk. 13,8.)
Kakogod raspeće izgledalo ljudskom srcu spasenje dolazi samo u prihvatanju raspetog i vaskrslog
Spasitelja.
»Klečenjem u veri kod krsta on je dosegao najveće mesto koje čovek može da dostigne.« (Dela
apostolska str.210)
Teza 40
»Mi ne možemo ništa dodati tome šta je Isus učinio na krstu ali Bog može dodati obilato.«
Na zasedanju Generalne konferencije u Dalasu, Teksas, jedna od stavki na dnevnom redu bila je
diskusija i preispitivanje crkvenih doktrina. Jedno od verovanja kome je crkva dala posebnu pažnju
bila je doktrina pomirenja.
Komentari su bili i za i protiv – neki su tvrdili da mi verujemo u potpuno namirenje, drugi su bili
sigurni da verujemo u jedno nepotpuno namirenje.
Sedeo sam na balkonu i posmatrao i posmatrao H.M.S. Ricsards-a, Sr. kako sedi niže na glavnom
spratu i čita Bibliju potpuno nesvestan svoje okoline.
Jednom na posebnoj Biblijskoj konferenciji dao je objašnjenje:
»Primio sam toliko blagoslova te sedmice, bio sam u mogućnosti da pročitam ceo Novi Zavet, na
tim mitinzima.«
Želeo sam da ustane i kaže nešto nebi li nam pomogao, kada je W.G.C. Murdoch pošao na binu.
On je rekao:
»Adventisti sedmog dana su uvek verovali u potpuno namirenje, koje nije još potpuno.«
Hristova žrtva na krstu bila je potpuna žrtva. Kada je Isus izgovorio: »Svrši se« rekao je istinu.
Završio je posao koji je došao da izvrši na ovoj zemlji.
»Bitka je izvojevana. Njegova desnica i sveta ruka donela Mu je pobedu. Kao pobednik On je
postavio svoju zastavu na večnim visinama. Zar među anđelima nije bilo radosti?
Celo nebo proslavljalo je Spasiteljevu pobedu. Sotona je bio pobeđen i znao je da je njegovo
carstvo propalo.« (Čežnja vekova str. 750)
Nema ničeg što možemo dodati Njegovoj žrtvi. Naša dobra dela ne dodaju ništa. Naša poslušnost i
samožrtvovanje ne dodaju ništa. Mi možemo samo prihvatiti kompletnu žrtvu Hristovu u našu korist.
Ali namirenje (pomirenje) nije još potpuno. U starom zavetu analogija (sličnost) Dana pomirenja,
dan nije bio gotov kada je sveštenik prineo žrtvu. Gresi ljudi su trebali da budu prebačeni na jarca a
jarac bi bio odveden u pustinju.
Kada je Isus umro na krstu bitka da postane naša zamena za greh je bila izvojevana. Ali rat nije
bio završen.
Ako je Bog nameravao da ne učini ništa više u pravcu naše naknade posle krsta, onda nebi nikad
znali za dan bola ili patnje ili žalosti ili smrti sve odonda.
Kada je Isus izašao u jutro vaskrsenja svako ko god je živeo i umro bi tada pošao za Njim a ne
samo neki.
Kada se uzdizao na nebo svi koji su Ga prihvatili od Adama do zločinca na krstu bi otišli na nebo
s Njim.
Ali to se nije dogodilo kao što znamo.
Bilo bi potpuno pogrešno shvatanje misliti da sve što možemo učiniti može dodati svemu što je
Isus učinio za nas na krstu. Bilo bi jednako pogrešno shvatanje misliti da je ceo plan spasenja bio
potpun na krstu. Krst je temelj hrišćanske vere, ali nijedna zgrada nije kompletna kad je temelj potpun,
bez obzira koliko on bio čvrst i postojan.
Dodatno vreme potrebno da sotonine namere postanu potpuno poznate celom svemiru je takođe
deo Božijeg plana.
Dolazak Isusov u sili i slavi da dovede svoju decu njihovim nebeskim kućama je deo Božijeg
plana. 1000 godina na nebu dajući svakoj osobi šansu da ispita izveštaje suda i poznanje da je Bog bio
fer i pravedan, je deo Božijeg plana.
Konačan sukob sa armijom neprijatelja, razotkrivanje sotone pred mnoštvom kada će se svako
koleno pokloniti i svaki jezik priznati da je Isus Hrist Gospod i to je deo Božijeg plana takođe.
Uništenje grešnika, korena i grane praćeno oporavljanjem zemlje je takođe deo Božijeg divnog
plana za naše spasenje i obnovljenje. On je samo počeo. Kraj će biti slavniji nego što možemo da
zamislimo.
»Otkako je veka ne ču se, niti se ušima dozna, niti oko vide Boga osim tebe da bi tako učinio
onima koji Ga čekaju.« (Isaija 64,4)
OBEĆANJE
Teza 41
»Ostajanje sa Isusom isto je tako važno kao i dolaženje Njemu.«
Šta je važnije- ući u brak ili ostati u braku? Postavljao sam ovo smešno pitanje raznim slušaocima
širom zemlje i tražio da podignu ruke i time izraze svoj odgovor.
Ali posle razmišljanja od nekoliko minuta postavljao bih pitanje koje bi izazvalo veliki broj
podignutih ruku: »Koliko vas misli da je ovo glupo pitanje?«
Očito da ulazak u brak ne predstavlja mnogo ako ne planiraš da ostaneš u braku. A ne možeš ostati
u braku ako prvo nisi sklopio (ušao) brak.
Ali koliko se često mi setimo tog principa u hrišćanskom životu! Dolaženje Hristu je važno nema
sumnje u to. Ali to je samo početak. U nameri da ostanemo hrišćani mi treba da nastavimo dolaženje
Njemu. Isto je važno ostajanje sa Isusom koliko i dolaženje.
»Kako god dovršeno može biti naše posvećenje, obraćenju to neće koristiti ništa, ako se ono ne
obnavlja svakodnevno.« (E.G.W. R & H Jan, 6. 1885.)
»Ići za Isusom zahteva obraćenje celog srca u početku i ponavljanje tog obraćenja svakoga dana.«
(E.G.W. Bible Commentary S.D.A. vol. 1,p 1113)
Isus je rekao u Luci 9,23: »A svima govoraše: ko hoće da ide za mnom nek se odrekne sebe i
uzme krst svoj i ide za mnom.«
Hrišćanstvo je više od jednom donesene odluke – to je način života. I dok ovo izgleda kao jedna
elementarna istina, mnogi je propuštaju i otkrivaju sa zaprepašćenjem da je onda služba Bogu uzbrdan
posao.
Mi shvatamo koliko su svakodnevne obaveze neophodne u braku. Znamo da je to istina i u
poslovnom svetu.
Nije važno koliko briljirate u razgovoru za posao ili koliko naporno radiš prvog dana na poslu, ako
se tu zaustaviš, uskoro ćeš ostati bez posla.
Možeš započeti sa programom vežbi i umoriti se prvog puta, ali ako nastavljaš da se odmaraš dan
za danom nećeš videti rezultate.
Rađanje bebe je komplikovana procedura ali vaš posao roditelja počinje kad se vaše dete rodi.
Mnogo šta je uključeno u sticanje obrazovanja ali njegovo pokazivanje na dan upisa isto je važno.
Ako je to tako brzo jasno u stvarima ovde i sada da je jednom donesena odluka nedovoljna, koliko
više bi trebali da shvatimo važnost obaveze kad su u pitanju stvari od večnosti.
Katkad sam pričao o metodama ostajanja sa Hristom i važnosti provođenja vremena s Njim iz
dana u dan. Tada bi mi neko prišao nakon propovedi i rekao: »Pokušao sam to i nisam uspeo.«
»Koliko dugo ste pokušavali?«
»Tri dana.«
Zar nismo voljni da damo vremena Bogu bar onoliko koliko dajemo stvarima u ovom životu!
Možda postoji neki posao koji jednostavno ne možeš da obaviš.
Možda postoji neka bračna situacija koja je nemoguća.
Možda postoje neka obrazovanja za koja niste kvalifikovani. Ali kad to uđe u hrišćanski život
samo se jedna stvar traži: da dođeš Hristu i da nastaviš da Mu dolaziš dan za danom. Ako nastaviš da
Mu dolaziš Bog će sebe samog učiniti odgovornim da preuzme brigu za sve što treba da se dogodi u
tom životu.
Čežnja vekova 302 str: »Ako je tvoje oko zadržano na Hristu, posao Duha neće prestati sve dok
duša ne postane slična Njemu.«
Teza 42
»Otezanje spasenja se nastavlja kroz svakodnevno lično druženje s Isusom.«
»I ovo je svedočanstvo da nam je Bog dao život večni i ovaj život večni u Sinu je Njegovom.
Ko ima Sina Božijeg ima život, ko nema Sina Božijeg nema život.« 1 Jovanova 5,11.12.
Da li imaš Sina? Da li znaš šta znači imati Sina?
Apostol Jovan ovde ukazuje da imati Sina ili nemati Sina je faktor koji određuje da li imamo večni
život.
Ali šta znači »imati Sina?«
Ponekad reči i fraze koje upotrebljavamo u opisivanju i definisanju hrišćanskog života zbunjuju.
Kada sam bio tinejdžer, zaključio sam da je veoma zbunjujuće slušati sve te hrišćanske fraze
neznajući šta one znače.
Šta znači »imati Sina?«
Šta znači »pasti na Stenu?«
Kako »slediš Jagnje?«
Kako »pružaš ruku i imaš Njegovu?«
Mi koristimo puno ovakvih fraza u izražavanju, zar ne?
Biblija ih koristi. Nadahnuti pisci naše crkve ih koriste.
Ranije u mojoj službi bio sam zbunjen pokušavajući da radim kao hrišćanin i pričam kao
hrišćanin, molim se kao hrišćanin, dok u stvari nisam bio hrišćanin, stoga sam bio spreman da dignem
ruke od svega.
Ali jednoga dana sam odlučio da učinim još jedan pokušaj. Uzeo sam knjigu Put Hristu i čitao je,
podvlačeći sve što mi govori da činim. I kada sam završio, podvukao sam skoro celu knjigu. Ne samo
to, nego i više od toga, podvukao sam sve nedokučive fraze.
Bio sam na putu da bacim knjigu u vatru, kad me je nešto zaustavilo.
Čak i ako sam bio dalji od odgovora koji sam tražio, nešto se dogodilo unutra što nisam mogao da
objasnim ali ni da poreknem.
Odlučio sam da učinim još jednu stvar: vratio sam se knjizi i podvukao dvaputa sve što mi je
govorilo da činim što sam ja već znao da činim.
I tako sam počeo da shvatam osnovu življenja hrišćanskog života. Podvukao sam tri stvari: čitanje
Biblije, molitva i govorenje drugima ono što smo doživeli.
Kad god dođete do nedokučive fraze, kasnije u Bibliji ili onome što nazivamo Duh proroštva, ako
pogledamo malo bliže, otkrićemo da se govori o jednoj od ove tri dokučive fraze, koje čine sve
nedokučivosti dokučive.
Sa tom mišlju pogledajmo ponovo 1 Jovanovu 5,11.12: »Onaj ko ima Sina, ima život.«
Mi koristimo ove reči i u našem svakodnevnom govoru.
Kažemo: »Imam prijatelja.« »Imam ženu.« »Ona ima muža.«
O čemu govorimo? Mi opisujemo odnos sa tom osobom. Ako imam Sina, imam odnos sa Sinom
Božijim.
Govorimo o provođenju vremena u razgovoru sa Njim. Mi Mu govorimo u molitvi. Mi slušamo
kako On nama govori preko Njegove reči. Mi radimo s Njim u služenju i dosežemo do drugih.
Ako je osnova večnog života »imati Sina« onda je osnova večnog života imati odnos sa Isusom,
znati šta znači provesti vreme u druženju i zajednici s Njim iz dana u dan.
Naše uverenje spasenja nije osnovana na pripadnosti crkvi. Nije osnovana na jasnoći doktrine.
Nije osnovana na ponašanju. Osnovana je na nastavljanju zajednice sa Osobom.
»Oni koji će zadržati oči na životu Gospoda Isusa, će postići obilan ulaz u Njegov duhovni hram.«