7899877899998

UNIVERZITET U SARAJEVU

FILOZOFSKI FAKULTET

ODSJEK ZA HISTORIJU

IVAN FRANJO JUKIĆ

Život, odnos s Omer-pašom Latasom, putopisi i nacionalnost

(dodiplomski rad)

Student: Dragan Vidović Mentor: prof. dr. Edin Radušić

Sarajevo, 2014.

SADRŽAJ

Uvod 3

Ivan Franjo Jukić na povijesnoj pozornici 5

Bosanski ejalet u Jukićevo doba 12

Omer-paša Latas i Ivan Franjo Jukić 15

Jukić i Hrvatski narodni preporod 19

Jukićevi putopisi 23

Tko je Jukić?! 29

Zaključak 32

Izvori i literatura 33

2

UVOD

Ivan Franjo Jukić je osebujna ličnost koja je živjela i djelovala u 19.st., u vrijeme propadanja

Osmanskog carstva. Njegov znanstveni i književni rad vezuje se za Bosnu i Hercegovinu u

kojoj je proveo veći dio svog života, o kojoj je pisao i koju je istraživao zašavši u svaki

pedalj njenog prostora. Ivan Franjo Jukić je kao mlad došao u Zagreb i tu imao priliku doći u

dodir s hrvatskim narodnim preporodom koji je u to vrijeme doživljavao svoju renesansu.

Upravo će Jukićev kratki boravak u Zagrebu biti vrlo plodonosan i usmjerit će daljnje

Jukićevo djelovanje. Naime, Jukić je prigrlio ilirske ideje i postao njihov provoditelj u BiH.

U ovome dodiplomskom radu promatrat ćemo samo segmente Jukićeve bogate djelatnosti. U

radu je korištena tematska metodologija. Cilj ovog rada bio je prikazati jednu dimenziju

Jukićeva djelovanja i života koja se do sada vrlo malo obrađivala i kojoj se posvećivala

pozornost, ali i dati pregled dosadašnjih istraživanja i pisanja o tim problematikama. Osnovno

literatura jesu Jukićeva djela poput putopisa, pisama, sabranih djela, ali i djela Galiba Šljive -

Omer-paša Latas, Marko Lukenda – Ivan Franjo Jukić, Sabrana djela Ivana Franje Jukića

knjiga I.,II. i III.U prvome dijelu rada predstavljen je Jukićev život, nastojeći iskazati

osebujnost samog Jukića, dolazak u doticaj s hrvatskim narodnim preporodom te sam utjecaj

hrvatskog narodnog preporoda na daljnje djelovanje u kulturnom i znanstvenom radu Jukića.

Pored podataka o rođenju i roditeljima, prikazane su i dvije teorije o podrijetlu Jukića. Pored

toga govori se i o Jukićevom upoznavanju s Omer-pašom Latasom, o posljednjim godinama

Jukićeva života koje je proveo u Latasovom okrivljavanju Jukića kao netkog tko je rušio

carske reforme i nastojanja samog Latasa da sprovede reforme. Također je posvećena i

pozornost o vječnom počivalištu Jukića za koje se vežu pretpostavke o njegovom mjestu.

Drugi dio pak govori o Bosanskom ejaletu u Jukićevom dobu, o položaju bosanskih

franjevaca u tom vremenu. Dati dio zapravo predstavlja opći pregled osnovnih događanja u

Bosni i Hercegovini kao dijelu Osmanskog carstva, o provođenju reformi kroz Hatišerif od

Gilhane i Hatihumajuna, o ukidanju kapetana i janjičara. Također se govori i o Barišićevoj

aferi.

Treči dio posvećen je odnosima između Ivana Franje Jukića i Omer-paše Latasa. Naime,

njihov odnos obilježio je Jukićev život. Jukić je u Latasu vidio prijatelja, osobu koja shvaća

3

ideje ilirskog preporoda i koja shvaća ideje koje sam Jukić nastoji sprovesti. Jukić je u Latasu

gledao osobu koja je došla zavesti red u Bosni i Hercegovini te sprovesti reforme koje su

vodile kao ravnopravnosti svih naroda unutar Osmanskog carstva. No Latas je naivnog Jukića

koristio, kao osobu koja je imala utjecaja u narodu, da preko njega lakše sprovede slom otpora

prema carskim odredbama i Jukića je iskoristio kako bi lakše sproveo svoje naume, a potom

ga iskoristio i prognao.

Predposljedni dio ovog rada govori o Jukićevim putopisima u kojima Jukić temelji mnoge

svoje radove. Jukićevi putopisi grade sliku BiH od točke do točke jer je Jukić doista

proputovao kroz mnoge krajeve. Putujući kroji priče o mjestima kroz kroja je prošao, o broju

ljudi, geografskom prostiranju određenog mjesta, o mjestima u kojima ima katoličkih

svećenika. Jukić daje i priče o postanku imena određenih mjesta, o mjestima koja su ga

fascinirala poput samostana u Kraljevoj Sutjesci uočava se koliko je vremena odvajao u

proučavanju date građevine. Jukić daje opise nošnja uočavajući razlike između određenih

krajeva. Dati putopisi predstvaljaju Jukićev doprinos kulturnoj bosanskohercegovačkoj

baštini.

Posljednji dio rada govori o nacionalnoj pripadnosti Ivana Franje Jukića. Bitno je istaći kako

percepcija nacionalnosti bila drukčija u vrijeme kad je živio Jukić, za razliku od današnjeg

vremena kad je nacionalizam definiran pojam. Jukić je prije svega ilirac i živi u duhu ilirizma.

Njegov život je tomu podređen i on prevazilazi nacionalne ideje srpstva i hrvatstva. Jukić je

Bošnjak o uporište za tu ideju nalazi u srednjem vijeku.

Jukić je cijelim svojim životom živio za ideje koje je zastupao , ne posustajući niti u jednom

trenutku, ma koliko to teško bilo. Pokrećući časopis pokušavao je uzdizati narod u kulturi.

Nabavljao je brojne knjige, zbog koji se vrlo često zaduživao, ali nije posustajao u nadi da će

uspjeti u svome naumu – u kulturnom uzdizanju naroda, živeći punim plućima ilirski duh.

Jukić predstavlja borca za narod i u njegovim promišljanjima prvo mjesto zauzima narod.

4

IVAN FRANJO JUKIĆ NA POVIJESNOJ POZORNICI

Ivan Frano Jukić je rođen 8.srpnja 1818. u Banja Luci, koju je opisao u svom Zemljovidu.1

Rođen je u Goloj (Gornjoj) Mahali, kasnije Anđeoskoj2, a danas, po njemu, Jukićevoj ulici.3

Dana 12.srpnja 1818., samo četiri dana iza rođenja, krstio ga je o. Frano Dobretić, a krsni kum

je bio Pavo Grgić.

Jukićev otac Jozo, kujundžija po zanimanju, bio je rodom iz Ivanjske, sela u neposrednoj

banjolučkoj blizini. Majka mu se zvala Klara, rođ. Jurić, iz Šimića, sela nedaleko od

Ivanjske.4 Naime, postoje dvojbe o podrijetlu obitelji. Jedna teorija govori o hercegovačkom

podrijetlu Jukića5, dok druga govori o Jukićevima kao obitelji koja je oduvijek bila naseljena

u župi Šimić.6 Fra Miroljub Pervan sa sigurnošću tvrdi da je Jukić potomak jedne od onih

obitelji, koje napuštaju hercegovački krš, jer se u njemu teško živi. Jozin otac, djed Jukićev,

Juro, koga su prozvali Jukom, nazvan je Jukićem i primio je taj naziv kao svoje novo prezime,

1 Ivan Franjo Jukić dao je opis Banja Luke s zanimljivim podacima te je u tim redcima iskao svoje oduševljenje

gradom :„Banja Luka, varoš u ravnici pod planinom Osmačom, kod utoka Vrbanje i Crkvine u Vrbas, imade vrlo

lijep položaj, polje niz vrbas do Gradiške 8 satih proteže se grad, koji je na lijevoj obali Vrbasa, jest dosta znatan

i jak god. 1527.,1688.,1737. bitkama znatan; ovdje stoje dva tabora nizamah, jedan konjanikah a drugi pješakah,

60 nizam-topčijah, i 6 topovah njihovih; gradskih topovah ima 25; ovdje sjedi nizam-paša, muftija, kadija i

muselim. Stanovnici su Turci, do 15.000, džamijah 42, od kojih je Ferhadija najljepša u svoj Bosni. Ristjani

imaju 60 kućah, popa i učionicu. Kristjani 40 kućah, u gornjem šeru imade toplice od Rimljanah zidane; ovdje je

znatna trgovina, osobito: konjah, svinjah, duhana i žita. Odstoji od Travnika 18, Kostajnice 16, a od Gradiške 8

satih“. (I.F. Jukić, Sabrana djela, I., Svjetlost, Srajevo, 1973., str. 216.-217.)2 Usp. Zanimljivo je da je bilo više pokušaja da se u ulici u kojoj je rođen Jukić dade njegovo ime, no sve je to bilo bezuspješno. Prilikom proslave stote obljetnice njegove smrti postavljena je bista I.F. Jukića, rad banjolučkoga kipara Ahmeta Bešića, kao i Jukićevpotret, koji je izradio Gabrijel Jukić.3I. Kecmanović, Ivo Franjo Jukić, Nolit, Beograd, 1963., str.12. ; http://www.bosnasrebrena.ba/v2010/povijest-

provincije/znamenitiji-likovi-bosne-srebrene/69-fra-ivan-franjo-jukic-1818-1857.html4 Tugomir Alaupović, Ivan Franjo Jukić,Zemaljska štamparija, Sarajevo, 1907.,6.

5Usp.T.Alaupović, Ivan Franjo Jukić,1907.,6: „Majka Jukićeva bijaše rodom iz Šimića, velikog sela, koje spada

na staru župu Ivanjsku. Za oca mu se pripovijeda da je iz Hercegovine....Ako su se doselili iz Hercegovine, onda

je došao djed Jukićev, a otac mu može lako biti iz spomenutog sela.“6Usp. Marko Lukenda, Ivan Franjo Jukić,Pergamena, Zagreb, 2000.,12.: „Nasuprot pretpostavci da bi Jukići

mogli biti iz Hercegovine, dugogodišnji katolički svećenik u Ivanjskoj dr. Vid Miljanović, rošen u Barlovcima,

tvrdi da je Jukićeva obitelj bila oduvijek nastanjena u župi Šimići, ali pod imenom Smilčić.“

5

s kojim su otišli u Banja Luku, te od te loze Jukića i danas postoji prezime Jukić u Banjoj

Luci.

Ivan Franjo Jukić je bio najstarije dijete svojih roditelja, a uz njega su imali kći Mariju i sina

Matu. Mato Jukić je rođen 20. rujna 1829., kao najmlađe dijete, a umro je 11. rujna 1877. U

Jukićevoj kući živjelo se siromašno, a njegov otac Jozo nije donosio svu zaradu kući, već bi je

potrošio u kavani. Briga o djeci padala je uglavnom na majku Klaru. Zanimljivo je da će se

majčine pozornosti i nježnosti Jukić sjećati sa zahvalnošću u zrelijim godinama. Jukić je

izgubio oca vrlo rano, sa 16 godina, 13. studenog 1836. Otac mu je umro od kolere na putu iz

Banje Luke u Ivanjsku, gdje je i pokopan na groblju Damjanovac.7 U knjigama umrlih za

Jukićeva oca župnik je napisao da je bio vir bonus vereqvechristianus. Ivanova majka Klara

doživjela je duboku starost, nadživjevši i muža i sina, umrijevši u 80. godini u Banjoj Luci

1861.8

Kao dijete Jukić je bio slabašan i sporo je rastao i razvijao se. Mnogi su pisali o Jukiću da je

bilo „žalosno pogledati“ njegov kržljavi stas, kao i njegovo suho i koštunjavo lice. Mislili su

kako od Jukića neće biti ništa. Budući da je 1757. broj katoličkih samostana u BiH smanjen

na tri : Sutjeska, Fojnica i Kreševo, franjevci-župnici bi, pronašavši u svojoj župi darovita

dječaka, primili k sebi, podučavajući ga čitati i pisati, a kasnije ponešto i latinski. Nakon toga

bi ga poslali u jedan od triju spomenutih samostana, gdje bi nastavio daljnje studije i

pripravljao se za redovnika. Isto se dogodila i s Jukićem, čiji je dar uočio banjolučki župnik o.

Franjo Sitnić. Uzeo ga je k sebi u župnu kuću da ga nauči čitati i pisati. Potom ga, oko 1830.,

šalje u franjevački samostan u Fojnicu da se priprema za svećenički poziv. No bitno je istaći

da se ovo događalo u dogovoru s njegovim roditeljima. Jukić je kod župnika proveo tri

godine, pri čemu je stekao solidnu pred-spremu za srednjoškolsko obrazovanje. Jukić se

veoma brzo snašao u fojničkom samostanu te su ga zavoljeli i oci franjevci i njihovi pitomci.

Naime, Jukić je bio vedar i živahan, bistar i marljiv te je lijepo napredovao u učenju. Nakon

što je prošao kroz obvezne „kušnje“ i „probe“ tj. polaganje redovničkog zavjeta, dolazi do

svečanog polaganja redovničkog zavjeta.. Dana 10. travnja 1833. postaje redovnikom,

primivši ime Franjo.9 Niže mu je redove podijelio biskup fra Rafo Barišić. No kako u

bosanskim i hercegovačkim samostanima nije bilo mjesta za više školovanje svećeničkog

podmlatka, Jukić je pošao na školovanje izvan današnje BiH. Jukić je u svinju 1835. pošao na

7T.Alaupović, Ivan Franjo Jukić,1907.,6;M.Lukenda, Ivan Franjo Jukić,2000.,12.

8M.Lukenda, Ivan Franjo Jukić,2000.,13.9 T. Alaupović, Ivan Franjo Jukić,1907,6.

6

školovanje u Zagreb, gdje je u središnjem sjemeništu trebao produžiti studij filozofije koji je

započeo u Fojnici.10 Upravo se Jukićev odlazak u Zagreb ističe kao presudni trenutak za

njegov život. Naime, Jukić dolazi u Hrvatsku u periodu Ilirskog preporoda.11 Ovom činu pisac

prve monografije o Jukiću, Tugomir Alaupović, pridaje veliki značaj.12

No treba imati u vidu da je hrvatski narodni preporod počeo nekoliko godina ranije. Nekoliko

godina ranije hrvatski je Sabor bio odlučio da se u hrvatske škole uvede mađarski jezik, kao i

da nitko ne može postati učitelj ako ne zna čitati mađarski podjednako dobro kao i latinski.

Zanimljiva je i činjenica da se njemački jezik uvukao u sve hrvatske krugove osim seljačkih.

Kada je, pak, riječ o knjigama na narodnom jeziku, uočava se da ih je bilo malo ili nimalo.

Borci protiv takvog stanja prvenstveno su pjesnici iz seljačke i gradske sirotinje. U Danici

ilirskoj njen urednik Ljudevit Gaj ističe kako je program Ilira probuditi u narodu ljubav za

svoju ilirsku domovinu te ga ujediniti u slavenskoj slozi. Sve to snažno doživljava i Jukić i

sve će to nastojati promijeniti u Bosni.13 Jukić je boraveći u Zagrebu uspostavio i osobne veze

s nekim vodećim Ilircima, kao što je Ljudevit Gaj. U Zagrebu boravi do 1837., kada odlazi u

Vesprim na studij teologije. Studij teologije završava u ljeto 1840., gdje je primljen u

svećenički red.14

No Jukić se za boravka u Vesprimu upoznaje sa srpskim trgovcem Jovanovićem i na njegov

poticaj s još trojicom bogoslova15 napušta Vesprim. Naime, uputili su se u Bosnu kako bi

podigli narod na ustanak, no poglavari su ih uklonili iz Bosne, nastojeći zataškati slučaj, iako

su vlasti ipak saznale. O tom događaju piše i sam Bartol Kovačević u svome Godišnjaku.

Jukić biva poslan u Dubrovnik kako bi dovršio obrazovanje, no on je svoje studije završio u

Vesprimu. Poglavar u Dubrovniku zatražio je karakteristike Jukića i Baltića, koji je s njim

bio u Dubrovniku, iz Vesprima te se iz tih dopisa vidi kako je vispremski poglavar Josip

10M.Lukenda,Ivan Frano Jukić,2000.,14 ;T. Alaupović, Ivan Franjo Jukić, 1907.,611Usp: U Hrvatskoj se tada pojavljuju Novine s Danicom, osnovana je Matica ilirska, utemeljeno je kazalište i opera, postavljaju se temelji modernog hrvatskog jezika...12 T.Alaupović,1907.,6: „Mladi bosanski fratar stiže u Zagreb baš u praskozorje, kada su ptice urankinje budile mladi ilirski dan i kada se rodoljubiva srca složiše u vatrenu i žarku pjesmu, zovući u bratsko ilirsko kolo sve slovinske države.“13Usp:I.F.Jukić,Sabrana djela III, Sarajevo, 1973,182. „Bošnjaci mnogo se od Ilirah, a osobito Hervatah uzdaju, koji ako propadnu,ondak : naše spasenje za uvěk je izčezlo i propalo. Mi Boga molimo za naš napredak. Kod nas je sve dosad fala Bogu mirno; samo što Turci priteizsěći svu Raju, ako bi tko na Bosnu udario; al se mi u Boga uzdamo“14Usp: Jukićev učitelj i poglavar u Vesprimu ističe kako je u Jukiću vidio tvrdoglavca koji uporno provodi svoju samovolju, ne pridržavajući se propisa i pravila reda. 15Usp: Ivan Franjo Jukić, Jakov Baltić, Blaž Josić i Bartol Kovačević

7

Berger ne upoznat s uzrokom njihova odlaska iz Vesprima. 16 Jukić odbija ponavljanje gradiva

i posvetio se književnom radu.

Jukić se i prije Dubrovnika počeo baviti književnošću, a o tome svjedoče i četiri pjesme iz

1838. koje je poslao Ljudevitu Gaju. Tijekom boravka u Dubrovniku Jukić je čitao

dubrovačke pisce i pratio časopis Teodora Petranovića Srpsko-dalmatinski magazin, u kojem

je 1841. objavio svoj prvi prilog Zemlěopisno-pověstnoopisanʼe Bosne.

No nesporazumi između Jukića i dubrovačkih franjevaca nisu se mogli izgladiti. Jukić se iz

Dubrovnik 13. studenog 1840. uputio kroz trebinjsku i stolačku nahiju na Bunu, te potom

dolazi u Mostar. Iz Mostara stiže u Fojnicu, gdje 1841. i 1842., boravi u fojničkom

samostanu.17 Zanimljiva je činjenica da su mu je dubrovački provincijal , unatoč prigovorima

zbog političkih stavova, dao pozitivnu karakteristiku. Prema mome mišljenju , d dubrovački

provincijal uvidio Jukićev razlog odlaska iz Vesprima i uočio je kako nema prepreka za

Jukićevo ređenje. U Fojnici je Jukić naišao na razdor među franjevcima. U Fojnici je ostao

sve do svoga premještaja u Varcar-Vakuf (Mrkonjić- Grad) do 1849.

Godine 1843. i 1844. boravi neko vrijeme i u Sutjeskoj.18 Kratko vrijeme boravi i u Travniku,

ali vezu s fojničkim samostanom , knjigama i rukopisu i njemu, ne gubi , već sve više postaju

predmet njegova zanimanja. Godine 1849. kao kapelan odlazi u Varcar Vakuf. Varcar je

Jukiću bio poznat i kroz njega je prolazio 1843. i 1848. U Varcaru ga zatiče i dolazak Omer

paše Latasa 1850. u Sarajevo s ciljem gušenja pobune u Bosni i sprovođenja sultanovih

reformi, a i sam Jukić dolazi u priliku da ga upozna. Jukić u Varcaru ostaje do 1852.

Godine 1850. u BiH dolazi Omer paša Latas s ciljem provođenja sultanovih reforma koje su

trebale podčiniti BiH središnjoj vlasti. No Jukić je , kao i dio bosanske raje, smatrao da je

Latasova akcija ograničena na svladavanje buna, ali je zapravo Latas imao najviše sultanske

16 Usp. Poglavar Dubrovačke franjevačke provincije, fra Sebastijan Franković, pod uticajem izvještaja, preporučuje bosanskom subratu fra Stjepanu Marijanoviću u Rimu da Jukića premjesti u neki samostan u Italiji.17 Usp. I.F.Jukić, Sabrana djela I,1973,18.: „Odlučivši dijeliti se iz Dubrovnika put Fojnice, izađem 13.moem. 1840. u predgrađe Ploče gledati na taboru, ne bi li se koji do Mostara našao kiridžija. Bijaše dan pazara: množina svijeta, i do 500 konja raznom robom natovareni. Stanem smatrati čeljad; mužki obično duga stasa koštunjavog i veselog izgleda, nošnja na crnogorsku nalik...Žene stasa su obično srednjega, pogleda žalosno-metiljavog, u suknju duguljastu, najviše crnu obučene... Od sve ženske odjeće najviše putniku u oči upada okrunjena glava udate Hercegovke- kruna, koju one sad više nose; a koju nose, iste žene krunu se zove. Griva ova skovana je naokrug na podobije krune od kalajisanog bakra, u gdjekoje od srebra; scrh nje trpću na lančiću obješene pozlaćene pare ili gotovo najviše srebrni novci...“18 Usp. : Najranije očuvano pismo Jukića iz Sutjeske je od 22. rujna 1843., a posljednje od 30. kolovoza 1844. Te godine pjeva pjesmu u pohvalu Lovri Karauli i Martinu Nediću „prigodom povratka njihovog iz Carigrada u znak radosti i zahvalnosti donešenim carskim beratom“. Orginal pjesme se čuva u rhivu bosanske provincije u Sarajevu.

8

ovlasti. Jukić se susreo s Latasom na putu iz Banja Luke u Varcar i poklonio mu prvu knjigu

Bosanskog prijatelja. No Jukić se zanio i u Latasu je vidio čovjeka s kojim će moći

surađivati.19 Jukić je javljao Latasu novosti, a posjetio je i Latasa pod Jajcem, u Banjoj Luci i

Sarajevu. Početkom srpnja 1851. Omer- paša Latas stiže s vojskom u Bosnu gdje je pozvao

sve muslimanske prvake i pročitao im je ferman kojim mu se daje vlast da Bosnu uredi i da

mu se moraju pokoravati. Latas je zatvarao i ugledne ljude, među kojima i Jukića. Austrijski

konzul Atanasković znao je da je Latas okrivljavao kršćansko stanovništvo za neraspoloženje

prema vlasti.20Latas je uputio Porti izvještaj u koje je apostrofirao Jukića kao uzrok takva

stanja. Do uhićenja Jukića dolazi 17. siječnja 1852.21 Nedugo po Jukićevu uhićenju Omer-

paša Latas napušta BiH, a 3. svibnja 1852. Jukić napušta BiH , te biva sproveden u Carigrad.

Nedugo po dolasku u Carigrad biva oslobođen uz pomoć austrijskog konzula Mihanovića, ali

pod uvjetom da otputuje u Rim i da se preda u ruke crkvenih vlasti. Uz narušeno zdravlje, u

Rim kreće 5. srpnja 1852. , gdje je smješten u samostan Araceli , u čijoj je crkvi pokopana

kraljica Katarina. Jukić je tražio dozvolu za povratak u Bosnu, no provincijal bosanskih

franjevaca smatrao je da ga treba zadržati još neko vrijeme u Rimu. U Rimu postaje član

učenog društva Dei Quiriti,22 no Jukić ponovno traži povratak u Bosnu, ali mu ne odobravaju.

Ali će dobiti dozvolu za odlazak u Dubrovnik, u franjevački samostan, ali Dubrovnik napušta

u rujnu 1853. Intervencijom đakovačkog biskupa Strossmayera u Rimu, Jukiću je dopušten

dolazak u Zagreb, gdje stiže početkom siječnja 1854.

Jukić uskoro biva potjeran u Bosnu, ali ne biva dobro primljen u sutješkom samostanu, jer je

za starješinstvo samostana bio smetnja i opasnost. Jukić se, najprije, vraća u Zagreb, a iz

Zagreba legalno u Bosnu, ali po isteku dokumenatamorao je ponovno napustiti Bosnu. Zbog

zabrane povratka u Bosnu, od strane osmanskih vlasti, Jukić pronalazi utočište kod

đakovačkog biskupa Strossmayera, koji je na molbu starješinstva Bosne Srebrene, primio

Jukića. Jukić biva primljen za duhovnog pomoćnika pod uvjetom potpune političke

apstinencije, na biskupov zahtjev upućen minisarstvu prosvjete Habsburške Monarhije. Jukić

19Usp:I.F.Jukić, Sabrana djela,III.,str.141. Jukić piše iz Varcara Perišiću 17.rujna 1850 : „Novoga bi ti imo koješta pisati, al pustog vriemenanejmam, da se naspavam. Omer paši pokloniosam Bos. Prijatelja to mu se je dopalo, darovo me s 500.gr. On je moje članke od 10. god. Čito u Danici, on je Domorodac etc. Etc. Naložio mi je da zavedem obće dopisivanje po svoj Bosni, što se god dogodi važna, da mu se javljam etc. etc. trud veliki....“20 M. Lukenda, Ivan Franjo Jukić,2000.,29.21Usp. I.F.Jukić,Sabranadjela,III.,str. 191.: „Ja sam bio u Sarajevu 4. mieseca u tavnici i to većom stranom sve bolestan, 3. svibnja u tri sata noći dignu me bolestna, natovare na kljuse do u Selanik, ondale u parobrodu dojdemo u Carigrad, gdi sam bio 25. danah u tavnici, iz koje pustiše me najviše po nastojynju našeg domorodca g. Antuna Mihanovića, gen. Konsula,... ja sam išokudsu me nosili, jer sam sve bolestan bio. Što sam, moj rodjače! priterpio od bolesti, i žalosti, štali i koliki muke u tavnici i na putu , to ti ispisati nemogu!? ali ...glava je živa, a od ostalog što Bog da!“22T.Alaupović, Ivan Franjo Jukić,1907.,16.

9

je poslan za duhovnog pomoćnika župnika Antuna Kellnera u Trnavoj. Iz Trnave je

premješten za pomoćnika u Drenje. Dana 15. studenog 1856. javlja biskup Strossmayer

ministru vanjskih poslova, da je dopustio bolesnome Jukiću odlazak u Beč, da se liječi.23

Naime, u Beču ostaje do proljeća 1857., o biskupovu trošku. Jukić je 17. svibnja operiran i

uklonjen mu je kamen iz mjehura, ali treći dan nakon operacije(22. svibnja) , u teškoj groznici

umire.24 Bitno je istaći da je uz Martićevo zauzimanje kod vezira dozvoljen povratak Jukića u

BiH, te mu je tim povodom izdana putovnica 13. travnja 1857. Fra Grga Martić, Jukićev

prijatelj, u svojim Zapamćenjima ističe kako je fra Jukić sahranjen na groblju St. Marka, ali

da mu se za grob ne zna. O istom događaju Tugomir Alaupović u monografiji o fra Ivanu

Franji Jukiću, ističe da je Jukić pokopan na prethodno spomenutom groblju , a o grobu piše

slijedeće : „ Neko je vrijeme kazivao gvozden križ zadnje počivalište vječnog putnika i

nevoljnoga prognanika, dok vrijem i nehaj ne obori i taj spomen pa bi u se danas teško grob

našao.“25 Naime, Augustin Čičić je 1915. boravio u Beču tražeći Jukićev grob. Čičić je

pogledao u zapisnik tj. Scachten-Buch od 25.svibnja 1855. do 6. listopada 1867., a danas je taj

zapisnik, kao i mnogi drugi uništen 1945. Na osnovu Čičićeva članka u Našoj misli može se

sa sigurnošću zaključiti da Jukić leži ispod željeznoga križa koji i danas pokazuje Jukićevo

počivalište. Naime, Jukić je sahranjen u tzv. masovni grob u zajedničkom rovu Schacht, u

kojem je sahranjeno tridesetak mrtvaca. Jukić leži u redu IV, b grob 35,a red IV. Počinje s

grobom 31. Jukićev se grob jasno vidi. No ovi bi podatci bili beskorisni da Čičić nije naveo

kako Jukićev grob leži 5-7 metara od Mozartov, te da na njegovom grobu ima dunja uz križ.

Jukić nije samo doprinio kulturnom razvoju hrvatskog naroda, nego je doprinio i svima

ostalima kroz svoja djela koja odišu porukom ljudskog dostojanstva, želje za napretkom ,

jednakošću. Jukićev doprinos hrvtskoj književnosti, u prvome redu, je veliki i to dokazuje

kroz svoja djela.

JUKIĆEVA DJELA I ČLANCI:

Zemljopisno-povjesnoopisanje Bosne

Dopis iz Bosne

Putovanje iz Bosne

Zemljopisno-povjesnoopisanje

Hercegovine

Drevnosti bosanske

Raj duše pisan u Biogradu

23 Isto,17.24 Usp. Tugomir Alaupović u prvoj monografiji o Ivanu Frani Jukiću ističe kako su ga doktori mrtva otvorili i našli drugi kamen u bubregu.25 T.Alaupović,1907.,17.

10

Putovanje po Bosni godine 1842.

Povratak u Bosnu 1842.

Putovanje po Bosni godine 1843.

Putovanje po Bosni godine 1845.

Geografično-statističko opisanje kneževine

serbske

Hristjani u Dalmaciji i njihova književnost

Početak pismenstva i napomena nauka

kerstjanskog na službu pučkih učionica

Kraina bosanska

Zemljo-deržavopisni pregled turskog

carstva u Europi

Starine bosanske

Životopis fra Mate Benlića

Književnost bosanska

Narodne pjesme

Narodne pripovjetke

Narodne poslovice

Narodne zagonetke

Domaći liekar

Narodne učionice u Bosni

Ljetopis katoličke crkve u Bosni

Omer-paša Latas i bosanski Turci

Deržavne uredbe

Životopis fra Nikole Ogranića

Zemljopis i poviestnica Bosne od

Slavoljuba Bošnjaka

Putovanje iz Sarajeva u Carigrad godine

1852.

Juraj Dobretić

Bosanski prijatelj

11

BOSANSKI EJALET U JUKIĆEVO DOBA

Jukić na povijesnu scenu Bosanskog ejaleta stupa u posljednjim desetljećima osmanske vlasti

na ovim područjima. Naime, ovo razdoblje karakterizira slabljenje središnje moći carstva. No

već s neuspješnim ratovima protiv Austrije i Rusije počinje vojno i ekonomsko slabljenje

Osmanskoga Carstva, a u ovom periodu ta se slabost samo produbljuje potpomognuta

nacionalnim buđenjem naroda , prvenstveno Srba, a potom i Muslimana u BiH. Također, u

prvoj polovici 19. st. Hrvati doživljavaju kulturni i politički preporod, vodeći borbu za

nacionalni jezik i svoju narodnu kulturu. Dio tog kolača postaje i sam Jukić dolaskom u

Zagreb. Naime, dolazi do poleta u kulturnome životu te do pokretanja novina i časopisa,

tiskanja knjiga, skupljanja i objavljivanja zbirki umotvorima te ta plodonosna aktivnost nalazi

svoje mjesto i među Hrvatima u BiH, koji su živjeli u teškoj ekonomskoj i kulturnoj

zaostalosti.26

Već sredinom 18.st. javljaju se prve pobune u Bosni, a u 19.st. redaju se kaznene ekspedicije

protiv bosanskih buntovnika. Poznato je da u tom periodu dolazi do reformi u Osmanskome

Carstvu, za vladanja sultana Selima III (1789.-1806.), te sultana Mahmuda II ( 1808.-1836.).

Date reforme dovodile su do protivljenja konzervativnih snaga, ali reforme su dovele do

ukidanja kapetanija, janjičara, obrazovanja nove vojske, reformi u poreskom sustavi itd.

Sultan Abdul-Medžid 1839. objavljuje Hatišerif od Gülhane kojim se objavljuje zavođenje

društvenog poretka zasnovanog na pravnim osnovana. Datim ukazom stanovnicima

Osmanskog Carstva garantira se pravo na život, imetak i čast. Godine 1865. sultan

Hatitihumajunom potvrđuje sve odredbe iz 1839. /????/ Zagarantirana je vjerska sloboda,

sudska pravda i sloboda gradnje vjerskih i prosvjetnih objekata i dr. Reforme centralne vlasti

išle su za društvenim i političkim izjednačivanjem podanika bez obzira na dotadašnja

politička prava i opredjeljenosti. Dolazi do zamjenjivanja dotadašnjih bosanskih janjičara i

kapetana s redovnom vojskom. Dok su se muslimani opirali centralnoj vlasti, katolici i

pravoslavci su je podržavali jer su carskim reformama vidjeli mogućnost za svoj bolji položaj.

Nakon ukidanja janjičara 1826., bosanski prvaci dižu ustanak 1831. te bosanskim vezirom

proglašavaju Husein- bega Gradaščevića. Husein- beg Gradašćević oko sebe , uz bosanske

prvake, okuplja vojsku. Iz ustanka se zahtjeva autonomija Bosne, uz ostanak u okvirima

Osmanskog Carstva. Godine 1835. Vedžihi- Mehmedi-paša uspijeva kapetane zamijeniti 26 I.F. Jukić,Sabrana djela,I,str.323.-324. : „... jer kristjani, ne imajući odakle više plaćati, dotjerani do najvećeg siromaštva, bit će usilovani seliti se u obližnje inostranske države, olposkapati od glada!... Sami do cara doći nije moguće, jer s pogibeljom glave valjalo bi mnoge cariće obići“

12

muselimima. Otpor je bio znatan i uskoro na prijestolje dolazi AbdulMedžid 1839.Novi

sulatan proglašava 3. studenog 1839. Hatišerif od Gülhane kojim se svim stanovnicima

Osmanskog carstva garantira pravo na čast, život i imetak, regulira se poreski sustav i

ubiranje poreza, kao i reguliranje vojne obveze, ali i ravnopravnost svih podanika bez razlike

na vjeru i klasu. Ovom deklaracijom postojao je pravno postojati klasični osmanski poredak.

Odlukom Porte, a u duhu hatišerifa od Gülhane, obrazuju se upravna vijeća u provincijama, a

ta odluka stupa na snagu u Bosni 1840./1. ovo vijeće zvanično se zvalo Vijeće prvaka zemlje,

a sastojalo se od 23 građanina Sarajeva.27Godine 1845. uvedena su vijeća, pokrajinska,

okružna i sreska, medžlisi, u kojima su zastupnici svih naroda.28 Po uvođenju ovih vijeća s

radom prestaje Vijeće prvaka pokrajine. Krah će ustanak doživjeti s dolaskom na bosansko tlo

Omer- pašu Latasa koji će uspijeti zavesti red u Bosni i slomiti otpor bosanskh prvaka. Omer-

paša Latas dobio je mandat od Porte da sprovede reforme u Bosni.

Nakon donošenja Hatišerifa, vlast nije zabranjivala obrazovanje, a bosanski su Hrvati bili pod

snažnim utjecajem hrvatskog narodnog preporoda. Naime, provoditelji Gajevih ideja u Bosni

su u prvome redu franjevci. Jedan od njih bio je i Ivan Franjo Jukić koji je bio jedan od

glavnih zagovoritelja ilirskih ideja hrvatskog narodnog preporoda u Bosni. Budući da su se

franjevci školovali van BiH, dolazili su u doticaj s suvremenim europskim životom te su

ideje o narodnosti, narodnoj prosvjeti , kulturi , književnosti i slobodi nastojali ostvariti na

osmanskom teritoriju. U tom periodu došlo je i do raskola u franjevačkom redu oko pitanja

opsega biskupovih prava. Ovi unutrašnji sukobi poznati su kao Barišićeva afera.29Ilija

Kecmanović, pišući o Barišićevoj aferi, ističe kako ovaj sukob datira još od 1745. tj. od

osnivanja bosanskog apostolskog vikarijata. Fra Rafo Barišić30 je postavljen za biskupa i

apostolskog vikara odlukom papske kurije od 27. ožujka 1882.Dati sukobi kulminirali su

odlukom da se bosanski učenici šalju u Vatikan na školovanje. Ovo je potaklo i reformu

franjevačke gimnazije, nastojeći izmijeniti način učeničkoga života i školovanja.

27Ahmed Aličić, Uređenje bosanskog ejaleta od 1789. do 1878. godine, Sarajevo 1983.,54.-60. 28Usp: A. Aličić.,1983.,57.-60.29 Usp. Naime, franjevci su se podijelili u dvije grupe. Na Barišićevu stranu stali su fratri školovani uglavnom u Italiji, a na suprotnu stran ufratri školovani u Hrvatskoj i Austriji. Sukobi su trajali od 1832. do 1846. i nanijeli su veliku štetu narodnom buđenju bosanskih Hrvata, kako piše I. F. Jukić 30 Usp. Ilija Kecmanović,Barišićeva afera- prilog proučavanju istorije Bosne i Hercegovine i prvoj polovici 19.st.,Sarajevo 1954.,10. : „Rafo Barišić rođen je 24. lipnja 1797. u Očevju u Bosni. Školovao se u franjevačkom samostanu u Sutjesci i tu je stupio i franjevački red. Studij filozofije i teologije završio je u Torinu . Dana 23. ožujka 1832. biva postavljen za biskupa i apostolskog vikara u Bosni. Na ovom položaju ostao je do formiranja zasebne hercegovačke provincije i imenovanja za apostolskog biskupa u Hercegovini, gdje ostaje do svoje smrti.

13

OMER – PAŠA LATAS I IVAN FRANJO JUKIĆ

14

Odnos Ivana Franje Jukića i Omer- paše Latasa može se sagledavati kroz nekoliko prizmi.

Naime, njihov odnos je vrlo zanimljiv i iz „prividnog prijateljstva“ prelazi u „neprijateljstvo“.

S druge strane, treba promatrati Ivana Franju Jukića kao ilirca i kao nekoga tko propagira

ideje ujedinjenja južnih Slavena na osnovama ideja Ljudevita Gaja i hrvatskog narodnog

preporoda koji nalazi svoga odjeka i u Bosanskom vilajetu. Vrlo je zanimljivo promatrati kroz

dostupnu literaturu njihov odnos i zapravo izgraditi osjećaj za stjecanje malo širega konteksta

Omer-pašinog sprijateljavanja sa Jukićem.

Naime, Jukić dolazi 1849. u Varcar(Mrkonjić- Grad) kao duhovni pomoćnik, no Jukić se ne

susreće s Varcarom po prvi puta, već je godina 1843. i 1848. prolazio kroz nj.31 Na službi u

Varcaru ostaje do 1852. Upravo će se u Varcaru dogoditi sudbonosni susret s Omer-pašom

Latasom. Naime, Latas je prema odredbi centralne vlasti u Bosnu poslan s ciljem ugušenja

otpora protiv sultanskih reformi. Porta je bila dovoljno obaviještena o stanju u Bosni, znala je

da tinja vatra općeg ustanka, pa se zbog toga najviše plašila upravo podstrekača sa strane koji

bi tu vatru mogli razbuktati. Stoga je odlučila da što je moguće prije sprovede tanzimat i da tu

misiju povjeri Omer- paši Latasu, vrhovnom zapovjedniku cjelokupne vojske u europskom

dijelu Carstva, muširu sultanove vojske i već isprobanom vojskovođi na sličnim

zadatcima.32Galib Šljivo u svome djelu o Omer- paši Latasu navodi kako je slavensko

podrijetlo Latasa sigurno jedan od činitelja koji su sultana naveli da ga pošalje u Bosnu na

čelu vojne ekspedicije.33

Omer- paša Latas bio je inteligentan i lukav, uz to smion i odlučan.34 Zapravo je Omer- paša

Latas imao veliko i praktično iskustvo u smirivanju nemirnih i nepokorenih provincija

Osmanskog carstva.35Latas je bio Srbin podrijetlo, iz Like, iz koje je pobjegao u Bosnu i živio

31Usp: I.F.Jukić,Sabrana djela, I,61.:“Tude ručavši nastavimo put preko raznih hristjanskihpredjelah i mjestah planinskih, imenito preko Sitnice: u planini zamrknemo, te rano 7. srpnja ujutro dođemo u Varcar- Vakup, varoš na brdovitom mjestu, od svaklenobkoljenuplaninami. Tude taj dan ostanem pri župniku katoličkom, pa sutra dan podranivši stignemo za dva sata u Jezero...“32Galib Šljivo, Omer paša Latas,Svjetlost Sarajevo,1977.,58.33Usp: G.Šljivo,1977.,64-65.: Omer-paša Latas je u travnju 1950. dobio nalog da dođe u Carigrad. Već 1. svibnja iste godine, ministarski savjet Visoke Porte izradio je ferman o njegovom imenovanju za seraskera vojnog korpusa za pacifikaciju Bosne. 34M.Lukenda, Ivan Franjo Jukić,2000.,26.35Usp: I.F.Jukić, Sabrana djela, II, 204.-205. „... godine 1834. ode u Carigrad, te u ministarskoj kancelariiodsieka vojničkog bude pisarom, od pisara sve na veće časti penjo se; godine 1838., kad je nariso plan od Carigrada i velikom veziru poklonio, učini ga oberstatom; sliedeće godine ne podje s vojskom u Siriuprotiva Ibrahim paši kod sela Bekfaja; s malim odieljenjem porazi tako neprijatelje, da je sliedila predaja tvrdog grada Ake i konac vladanja egipatskog u Sirii; za tu slavodobitnu bitku postane General- Majkorom, i obdaren bude zlatnim i brilantima nišanom. Poslie ove bitke bude opremljen na Druse, koji su više godinah ugnjetavali katolike Maronite na Libanu, te potuče i ove kervolokeDruse kod Agjera, za koje primi od cara sablju s brilantima. Godine 1845. pobune se Arnauti pod vodjomGjulekom, nehtieći davati vojnikah ni primiti novih uredbah; zato dodje vojska na njih, brojeća 26.000 pod seraskeromRušidpašom, Arnatu bili su se zatvorili u tverdi grad

15

jedno vrijeme u Banjoj Luci, te je dobro poznavao bosanske prilike.Latas je izvrsno poznavao

jezik u Bosni, mentalitet naroda, kao i međusobne odnose. Latas je oduševio Jukića i njegove

suradnike jer po dolasku u Bosnu ophodio s rajom blagonaklono. Naime, Omer-paša se

predstavljao kao čovjek njezine krvi i jezika i kao njezin „iskreni“ prijatelj i zaštitnik.36

Ivan Franjo Jukić se susreo s Latasom na putu iz Banja Luke u Varcar i poklonio mu prvu

knjigu Bosanskog prijatelja, koja je nešto prije u Zagrebu objavljena. Promišljeni Latas

pozvao je Jukića u Banja Luku gdje ga je nagradio za dati dar i zatražio da ga obavještava o

političkim događajima i akcijama bosanskih buntovnika. Naime, Jukić je u Latasu vidio

prijatelja i osobu s kojom će moći surađivati. Promatrajući Latasovo djelovanje u Bosni

zadobijao sam osjećaj kako je Latas planirao upravo preko zadobijanja povjerenja kod naroda

sprovesti sultanove reforme, zbog kojih je i došao u Bosnu. Upravo mu je Jukić poslužio kao

izvrsni medij za širenje tih ideja i preko njega, do stjecanja potpune kontrole nad BiH, vrši

politiku dodvoravanja narodu. Jukić zanesen Latasovim dobročinstvom prema narodu, postao

je zapravo Latasov suradnik pružajući mu pravovremene informacije.

Naime, Jukić javljao novosti Latasu, bježao je ispred ustanika u Sarajevo i vraćao se u

Travnik, Jajce, Varcar. Jukić je molio carskog zapovjednika da ne dopusti paljenje ustaničkih

mjesta želeći zaštiti narod, ali je i popisivao načinjenu štetu opljačkanim žiteljima i dijelio im

novac dobijen od Latasa, ali je oko tog novca kasnije i nastala optužba da je Jukić dobiveni

nivac pronevjerio. Zapravo je Jukić, kao i mnogi kršćani, vidio u Latasu osobu koja će

konačno ugušiti otpor u Bosni protiv uvođenja tanzimata i da će se porezi pravilnije

rasporediti.37 No Omer- paša Latas je početkom srpnja 1851. pročitao ferman bosanskim

prvacima kojim mu se daje vlast da Bosnu uredi i da mu se moraju pokoriti svi muslimani kao

Prizren, serasker bojo je se na njih udariti, zato opremi Omer- pašu sa 6.000, da razvidi silu i moć arnautsku, smieli i kojim će putem udariti na Arnaute. Omer- paša, dok je došo pod Prizren zametne boj, i treći dan pošalje ključe od grada Rušid- paši, a Gjuleku i druge mnoge buntovničke poglsvice žive ufati. Nenadana ova i slavodobitna bitka probudi u Seraskeru veliku meržnjuprotva Omer-paši, i tuži ga U carigradu, da je verlokervoločno i nemiloserdno sa predobivenimmuslimanim, car se povierova i Omer-paši za ovu pobiedu pošalje sablju poasnu u brlantima. Omer-paša nezadovoljan s ovim odlikovanjem, jer se je nado, da će muširompostatimzaišće plaću i odpust od vojničke služb, što mu i dopuste. U miru živio je u Carigradu 8 miesecih, u koje doba pobune Kurdi, na koje, koi god paša išo, vratjao bi se, razbijen, niti bi mogao opremiti posao snjima. Car pozove na novo u službu Omer- pašu i pošalje ga na Kurde. Za miesecdanahnio je s Kurdim gotov, njihovog vojvodu Bebderhama s drugim poglsvicam žive ufatim vojsku im razbije i Kurde carskoj vlasti podloži, zato od cara na novo bude pomilovan, postane muširom i dobie zlatni nišan u brilantima.“36 Više o Omer-paši Latasu i njegovom mandatu u Bosni : Galib Šljivo, Omer-paša Latas, Svjetlost Sarajevo 1977.37 Usp.G.Šljivo,1977.,58.-70. „Porta je bila zaista nezadovoljna stanjem u Bosni u prvoj polovini 1850…Tako se Porta i ovog puta odlučila da u Bosni sredi stanje upućivanjem vojne ekspedicije. Sa Omer-pašom došli su Sulejman Nazimbeg, koji je postavljen za predsjednika Velikog vijeća Bosne, što ga je tek trebalo formirati i Mehmed Azmi-efendija, koji je bio određen za bosanskog deftedara.“

16

i ostala raja.38 Poslije svečanog čitanja fermana, serasker je dao dozvolu prvacima ejaleta

Bosne i mutesafira Hercegovine da se vrate u svoja mjesta. Svladavši otpor u Bosni Latas je

naredio predaju oružja, te počinje zatvarati ugledne ljude među kojima i Jukića. U ovom

razdoblju kao habsburški konzul u Bosni bio je Atanasković koji je znao da Latas okrivljuje

kršćansko stanovništvo za neraspoloženje prema vlasti. Latas upućuje izvještaj Porti u kojem

je apostrofirao Jukića kao uzrok takvog stanja u Bosni. Usmjereno neprijateljstvo prema

Jukiću koje mu se spremalo uočavao je i Jukićev prijatelj fra Grga Martić.39 No Jukić je

zanemarivao sva upozorenja i smatrao ih izmišljotinama. Jukić biva uhićen siječnja 1852.

Jukić, čije je krivnja bila politička prema Latasu, u zatvoru je do svibnja. Fratri svih triju

samostana predali su molbu Omer-paši Latasu, u kojoj ga mole da pusti Jukića.40Latas je

obećao pisati provincijalu da ga on na svoju odgovornost primi i pošalje ga u Carigrad. Pored

toga Latas je zatražio i 150 000 groša koje je davao Jukiću u svrhu naknade za oštećenu raju.

Latas ga je optužio da je samo 2 000 groša podijelio, a ostatak zadržao, zbog čega su mnogi

bacili ljagu na Jukića. No ustvari je Latas znao da je Jukić autor teksta Želje i molbe koji je

upućen Abdul- Medžidu, a koji je u Carigradu vrlo loše primljen i iz toga proizilazi Jukićevo

kažnjavanje. Latas je u njemu uviđao neprijatelja i upravo je zbog toga morao spriječiti

daljnje Jukićevo djelovanje. Zapravo je morao zataškati sumlje da ima posla s pristašama

panslavizma i Jukić mu je poslužio kao izvrsno sredstvo za prebacivanje krivnje i mogućih

sumlja sa sebe. Vrlo je pomno i osmišljeno prebacio krivicu na Jukića. No po Jukićevu

uhićenju Latas napušta Bosnu.

No budući da je Jukić kupovao knjige, koje je potom prebacivao u Bosnu, postoji mogućnost

da je dio dobivenih sredstava od Latasa, koristio kako bi pokrio dugove od nabavke. Da je

Jukić imao financijskih problema s pokrivanjem troškova kupovine knjiga , potvrđuje i sam

Jukić u svojim pismima koja je upućivao ilircima u Hrvatskoj. Marko Lukenda u svojoj knjizi

o Jukiću navodi kako je Jukić nevin, no ne daje izvornu građu koja bi potvrdila te navode te

time ostavlja ovaj problem neriješenim.41 No iz pisama se jasno vidi da Jukić nekoliko puta

38 Usp.G.Šljivo,1977.,68.-71. „Omer-paša je pozvao prvake ejaleta u Sarajevo na čitanje fermana o svome imenovanju za vrhovnog vojnog poglavara zemlje. Na ovaj zbor bili su pozvani svi muselima, kadije, bogatiji i ugledniji muslimani iz svakog okruga. … Poslije čitanja fermana, Omer-paša je i velikašima i sakupljenom narodu objasnio točku po točku sultanove naredbe.“39 Usp. G.Martić, Zapamćenja(1829.-1878.)Zagreb,1906.,27.-28. : „Nadjem Nikolu Ćorića iz Varcar Vakufa, gdje je Jukić bio glavni učitelj, napišem mu pismo skrovito: Čujem iz točna izvora, da se tebi o glsvi radi, i savjetujem ti, da u taj čas pobjegneš preko granice u Austriju...“40Usp: Jukić je 25. siječnja 1852. osuđen zbog političkih zastranjivanja.41 Usp.M.Lukenda,2000.,32.:“Latas je dao Jukiću sto pedeset tisuća groša na ime odštete postradalima u Krajini (jajce i okolica). Jukić je dvije tisuće podijelio, a ostalo je navodno zadržao. U vezi s tim mnogi su bacili ljagu na nedužna Jukića…“

17

upadao u financijske probleme jer nije mogao isplatiti dobavljače knjiga te mu je prijetila

isporuka ostatka narudžbe. I u pismima upućivanim ilircima Jukić spominje date probleme

oko nabavki knjiga, pa daje prostor da se razvije sumnja da je dio dobijenih sredstava

iskoristio kako bi pokrio dugove i obezbjedio daljne nabavke knjiga.

JUKIĆ I HRVATSKI NARODNI PREPOROD

Hrvatski narodni preporod našao je svog odjeka i u Bosni. Katolički narod u Bosni oslanja se

na svoje dobro obaviješteno i prosvijećeno svećenstvo. Naime, Bosanski franjevci su nakon

obuke u župama u osnovnoj pismenosti i u prvom stupnju latinskog jezika, niže

srednjoškolsko obrazovanje stjecali i nekom od tri bosanska samostana : u Fojnici, u Kreševu

18

ili u Kraljevoj Sutjesci. Potom su upućivani na više gimnazijsko i visoko teološko

obrazovanje izvan Osmanskog carstva . Na daljnje školovanje odlazili su u Hrvatsku, Italiju,

Austriju ili Mađarsku.

Upravo bosanski franjevci koji su Habsburškom carstvu stekli visoko opće i teološko

obrazovanje, bili su četrdesetih i pedesetih godina 19. stoljeća tumači i širitelji narodnog

preporoda u Bosanskom ejaletu. Naime, upravo su ti franjevci prenosili ideje ilirskoga

preporoda u Bosni i nastojali su ostvariti sve ono što su ostvarili ilirci u Hrvatskoj. No nisu se

svi bosanski franjevci oduševljavali ilirskim pokretom, već su to bili siromašni svećenici, tek

svršeni teolozi. No bili su nemoćni naspram starijih franjevaca koji su imali crkvenu vlast u

svojim rukama i koji su bili protivnici ilirskog pokreta. Upravo u ovom periodu dolazi do

sukoba između starijih i mlađih franjevaca, a dati su sukobi poznati kao „Barišićeva afera“.42

Ova afera zapravo predstavlja otpor ilirskom preporodu. On je bio uvjerenja da isključivo

njemu pripada pravo osnivanja župa, te postavljanja i mijenjanja župnika i drugih

dušobrižnika. Drugim riječima, nastojao je uvesti hijerarhijski centralizam u Bosni. Svakako

da to bosanskim franjevcima nije bilo po volji, što je i rezultiralo nesporazumom među

dvjema stranama. Taj spor između Barišića i franjevaca nazvan je Barišićeva afera.43 Na strani

Barišića bili su franjevci školovani u Italiji, a za sam su se sukob zainteresirali Rim, Beč i

Carigrad.

U fojničkom samostanu s knjižnicom počeo je Jukić sprovoditi u djelo snove i ideale koje je

snovao u Zagrebu, Vesprimu i Dubrovniku.44 Upravo je u fojničkom samostanu Jukić počeo

stvarati svoj bogati literarni opsus. Njegov dvogodišnji boravak u Zagrebu izrodio je ljubav

prema ilirskom preporodu. Bio je književno nadahnut pjesnik i putopisac koji je objavljivao

najprije članke iz povijesti književnosti, zatim prikupljao narodne umotvorine, organizirao

književni život u svojoj svećeničkoj sredini. Naime, Jukić je širio pismenost i ljubav prema

knjizi među katoličkim narodom u Bosni. Jukić piše 1838. Gaju: „ Ne pišem onome samo

koji je, kako svoj učenoj Europi, učeno poznat, tako i meni, nego onome koji mi je u istoj sobi

42Usp.M.Lukenda,2000.,53.: Naime, tada dolazi do podjele na one koji su završili teološke studije u Italiji i druge koji su završili u Habsburškoj monarhiji. Sporili su se oko „obujma biskupovih prava, organizacije provincije i shvaćanja odnosa prema narodu i pretpostavljenima“. Sukobi su trajali 14 godina, od 1832. do 1846. i bili su štetni nacionalnom buđenju bosanskih Hrvata. Jaču stranu su držali franjevci oko biskupa Rafe Barišića, koji je tužio bosanske fratre u Rimu 1840. za krivovjerstvo, ilirsko buntovništvo,francusku propagandu, a iste je tužio i Beču zbog povezanosti s Gajem. No tužbu je uputio i bosanskom veziru Ćamil- paši zbog navodnih priprema bune 1843.43Zbornika radova, Sto godina nove crkve na Širokom Brijegu,2005., Ivan Kraljević, fra Rafo Barišić.,135.44Usp. T.Alaupović,1907.,26.:“U pitomini fojničkoga starog samostana, gdje je svaki kamen sjećao prošlosti, sretne i nesretne, u miru i tišini, uz bogatu samostansku biblioteku počela je vrela i zanosna duša mladoga Jukića da u djelo privodi sve one snove i ideale, što ih je ko klerik snovao u Zagrebu i Vesprimu.“

19

poznat, budući da smo se vidjeli u Kamencu mjeseca listopada, kog od uzorka i jesam tako

dobro upućen ono što prosim, da ću i dobiti. Nesumljam ja da ne znate kako je mučno list

dobiti iz one naše doljene Ilirije (Bosne), kao li novce na volju kad bi htio; gdje oni okrutnici

zapovijedaju, što je uzrokom da ja neobičnim putom želim se preporučiti zbog Novina

narodnih dojduće godine 1839, za koje novce koji dan poslati budem, budući da ih svaki dan

čekam, s kojim čekanjem ne bih rad bio da zasnim i tako „Novina“ ne dobijem s „Danicom“,

„dadnem vremenu pleće, koje me neće“.45 Jukić je pokretač književnog časopisa Bosanski

prijatelj, a prvo izdanje, od tri opsežna sveska, izlazi 1850. u Zagrebu troškom Ljudevita

Gaja. Druga sveska izlazi 1850, a teću svesku je izdala Matica hrvatska 1861.46

Pojava ovog časopisa izazvala je u Hrvatskoj značajnu pozornost, pa Ante Strčević, pišući u

Narodnim novinama (br.17. iz 1851.), u pojavi prvog bosanskog časopisa vidio je činjenicu

samostalnosti bosanskog naroda i izvjesnog nehaja kojim se prate u Hrvatskoj promjene u

Bosni. Jukićev je časopis imao poglavito narodno-prosvjetarski karakter. Antun Barac u

ocjeni časopisa ističe kako nije književni list, a da su putopisi suhoparno nabrajanje podataka,

ali Barac priznaje vrijednost Jukićevim povijesnim, zemljopisnim i putopisnim radovima, jer

pružaju dragocjene podatke o Bosni.47 Naško Frndić ističe kako je ovo sigurno najpreciznija

kritičko-estetska ocjena Jukićeva pisanja, koje i nije bilo samo sebi svrhom, nego uvijek u

službi određenog cilja, a ponajviše otkrivanja istine o Bosni i Hrvatima u Zagrebu. Dok je

Jukić boravio u Dubrovniku 1840., nakon bijega iz Vesprima, čitao je stare dubrovačke

spisatelje i pisao svoje Zemlĕopisno-povĕstnoopisanje Bosne. Dolaskom u Bosnu sa svojim

mlađim kolegama franjevcima osniva književno društvo „Kolo bosansko“ s programom

izdavanja časopisa koji bi se zvao „Pčela bosanska“ . U to je vrijeme Gajeva „Danica“ u više

nastavaka objavila Jukićevo zemljopisno i povijesno opisivanje Bosne. Jukić nije odustajao ni

u molbama da mu Gaj, Vraz ili Babukić šalju najnovija izdanja „Danice“ po prodajnoj cijeni,a

sam Jukić osigurao putanju pošte preko Slavonskog Broda.48 U dokumentaciji stoji da su

Jukiću u nabavljanju knjiga iz Zagreba pomagali mnogi hrvatski i muslimanski trgovci, ali

budući da nije sve nabavljeno mogao prodati, ostajao bih dužan svojim kreditorima i to je

jedan od razloga što su mu kasnile pošiljke. Jukić je sanjao i o tiskari u Fojnici, pa u tu svrhu

1847. šalje u Zagreb Franju Glavadanovića da izuči tipografski zanat. Jukić se 1840.

45 I.F.Jukić,1953.,403.46 Đuro Šurmin,Povjest književnosti hrvatske i srpske,Zagreb,1898.,184.47N.Frndić,65.48 I.F.Jukić,1953., Usp:Jukić u pismu Gaju od 2.ožujka 1844., iz Sutjeske piše da mu časopis šalju na nadesu „Ocu Fra Ivanu Jukiću u SutiskuperadressedesHerrnSabbasNikolics,Brod“

20

pripremao osnovati književno društvo u Fojnici, ali ga tek osniva 1847. U međuvremenu je

mnogo putovao i prikupljao narodne umotvorine.

Jukić 1847. s drugim franjevcima otvara pučku školu u Fojnici, a u proljeće 1848. u Travniku,

a osjećajući potrebu za boljom podukom napisao je „Početak pismenstva i Napomena nauka

kerstjanskoga.Na službu pučkih učionocah u Bosni.“ Godine 1849. putuje u Beč s pismenom

predstavkom bosanskog Književnog društva. U posredovanje biskupa Strossmayera predaje

21. lipnja 1850. pismenu predstavku „Želje i molbe kristjanah u Bosni i Hercegovini, koje

ponizno prikazuju njegovom carskom veličanstvu sretnovladajućemsultanu Abdul-Medžidu“

banu Jelačiću, knezu Schwarzenbergu,Kulmeru , Bachu i drugima. Dakako godina 1850.

značajna je u Jukićevom životu zboog izlaska prvog broja časopisa i susreta s Omer- pašom

Latasom.49Frindić ističe kako je Jukić bio u Bosni jedini istinski sljedbenik Gajeva Hrvatskog

narodnog preporoda.

Jukić je dakako jedan od predstavnika ilirskog preporoda u Bosni, prihvaćajući ideje pokreta

u Zagrebu, zasnovane na Kollarevom panslavizmu. Jukić posvećuje veliku pozornost

prošlosti, narodnim umotvorinama i pričama gajeći ideje o tom autohtonstvu i posebnosti

Slavena, na čelima kojim počiva ilirski preporod. Jukić predstvalja samo mali djelić osoba

koji djeluju na području Hrvatske, a i sam je Gajev suradnik i sljedbenik njegovih ideja. Jukić

se izjašnjava kao Bošnjak, a na tome gradi vezu među južnim Slavenima. Čitajući njegova

pisma, misli i članke, Jukić posvećuje pozornost prošlosti, narodnim umotvorinama,

običajima, te na tim osnovama gradi južnoslavensko jedinstvo. Bošnjaštvo predstavlja

mikrokoncept koji se uklapa u veći, a to je ilirski koncept koji zastupaju preporoditelji. Jukić

tezu da su Bošnjaci vrlo stari narod gradi iz povijesti srednjovjekovne Bosne počevši od djela

bizanstskog cara Konstantina VII. I njegovog djela De administrandoimperio, i na taj način

se uklapa u koncepciju ilirstva. Njegova djela koja stvara, a posebice časopis i pokušaj

osnivanja tiskare i učionice u Bosni, po uzoru na one u Hrvatskoj, s ciljem da podigne svijest

stanovništva na višu razinu. Dakako ovi pokušaji predstavljaju prvu i početnu fazu na

nacionalnom buđenju.

49Usp: U Ljeto 1851. Jukić i fra Grga Martić u drugom svesku časopisa ovjavljuju drugu slavljeničku pojesmu Omer-paši Latasu s naslovom. „Svietlomu gospodaru /Omer-paši/ carsko- turskomu muširu, seraskeru od cielerumelinsko- bosanske vojske, vitezu raznih turskih redovah i carsko-/ruskog Sv. Ane Perve klase./ U znak dubokog štovanja/ ovo dieleo ponizno prikazju/pisaoc.

21

JUKIĆEVI PUTOPISI

Ivan Franjo Jukić je osebujna ličnost bosanskohercegovačke kulturne i političke povijesti:

franjevaca, kulturnog radnika, znanstvenika, književnika, pučkog prosvjetitelja, romantična

zanesenjaka koji je za Bosnu čitav život grozničavo radio i za nju umro.50 Naime, Jukić je

pored svojih svećeničkih obveza obavljao čitav niz djelatnosti. Među katolicima su jedini

pripadnici inteligencije bili franjevci. Pripadnici ovoga svećeničkog reda su, po mišljenju

50 Iva Beljan,Prostor Bosne i Hercegovine u putopisima Ivana Franje Jukića,BosnaFranciscana,GodinaXVI,broj 29,Sarajevo 2008.

22

povjesničara, odigrali važnu ulogu u životu i održanju katoličkog življa, te u njegovoj vjerskoj

i kulturnoj emancipaciji.51 Jukić djeluje u prvoj polovici 19.st., a u to vrijeme Bosna i

Hercegovina je u posljednjim desetljećima osmanske okupacije, u razdoblju propadanja

Carstva.

U takvim uvjetima Jukić je u svome djelovanju po mnogo čemu prvi : počeo je znanstveno

obrađivati zemljopis, povijest, etnografiju i sl. U brojnim radovima koje je ostavio iza sebe,

Jukić je dio posvetio svojim putovanjima o kojima piše u putopisima. Jukića je teško vezati

samo uz 19.st. i samo za književnost nastalu u vrijeme preporoda, jer on ipak izrasta na

temeljima bosanske franjevačke književnosti prethodnoga razdoblja, što obilježava i njegov

jezik i njegov književni rad.52 Marko Lukenda u svojoj raspravi „Leksik i sintaksa putopisa

fra Ivana Franje Jukića (1818.-1857.)“ ističe da ukoliko se promotri Jukićev opus, da će se

okriti najznačajniji, i u umjetničkom smislu najbolji dio Jukićeva stvaralaštva putopisi te da

oni upravo izviru iz ilirskih opredjeljenja, ali da su uobličeni po ugledu na franjevačke

putopise.

U daljnjem dijelu teksta promatrat ćemo putopise : Putovanje iz Dubrovnika preko

Hercegovine u Fojnicu, Putovanje po Bosni 1842., Povratak u Bosnu 1842., Putovanje po

Bosni godine 1843., Putovanje po Bosni 1845., kao jednu cjelinu, dok na drugoj strani imamo

putopis : Putovanje iz Sarajeva u Carigrad godine 1852. Upravo se prva skupina putopisa,

koji su nastali tijekom Jukićevih proputovanja diljem Bosne i Hercegovine, dovodi u svezu s

Jukićevim djelom Zemljopis i poviestnica Bosne. Upravo se u ovom djelu uočava kako je

Jukić putopise iskoristio kao predradnju, dok putopis koji je svrstan u drugu skupinu nastaje iz

drukčijih razloga, te su autorov odnos prema prostoru i njegovo oblikovanje bliži književno-

umjetničkom poimanju, dok je događajna okosnica važnija od prostorne.

Zanimljiva je i činjenica da je Jukić poznavao europsku putopisnu produkciju, jer se u

Putovanju po Bosni ispričava Gaju da ne zna pisati poput učenih njemačkih putopisaca.53 No

kao i zemlja kojom putuje, njegova su putovanja specifična. Jukić putuje nepristupačnim

područjem kojim se malo tko usudi proći. Putovao je kroz neprohodne i nepristupačne

prostore te je kroz mnoga mjesta kročio putovima kojima mnogi nikad nebi ni kročili.

51 Jadranka Grbić, Etnografska građa u putopisima bosanskih franjevaca, Narodna umjetnost: Croatian Journal ofEthnologyand Folklore Research, Vol.32 No.2 kolovoz. 1995.,110.52 Marko Lukenda,Leksik i sintaksa putopisa fra Ivana Franje Jukića (1818.-1857.), Časopis Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Vol.27, ožujka2002., 177.53Usp: „ja se tolikom krasnorječju nisam priviko, ko što humoristički njemački putnici obikli izlagajući putovanja svoja...“

23

Bitno je istaći da Jukić nije europski putnik romantizma i pri površnu čitanju njegovih

putopisa uočava se da putopisac gleda na prostor kao na zadatak- prazan, neopisan, neobrađen

prostor koji se otvara pred njim, pun mogućnosti, ali zahtjeva mnogo truda i rada: opisati,

popisati, sagledati, skupiti, srediti, pokrenuti, upoznati, proučiti.54Jukićevi putopisi su

usmjereni k predmetnosti svijeta- prostoru kojim putuje, mjestima, građevinama, običajima i

drugom, bliže dokumentarnoj, izvještajnoj ili znanstvenoj obradi.

Svi putopisi nastali od strane iliraca u 19.st. pokazuju neke zajedničke odlike, po kojima se i

Jukić sasvim opravdano ubraja među hrvatske putopisce. U kronološkom slijedu on se nalazi

između M. Mažuranića ( Pogled u Bosnu) i Nemčića (Putositnice), Vraza (Put u gornje

strane), te nekolicine mlađih, među kojima je najizrazitiji svakako A. Veber, koji putopise

objavljuje između 1847. i 1866.55 /argumentacija isključivoj kategorizacioji nije dovoljno

jaka, ali neka stoji/

Jukić na vrlo jednostavan način daje opise svojih putovanja, opisujići mjesta kroz koja je

prošao, dajući podatke o broju kuća, geografskim osobinama i sl. Putopis tako iscrtava kartu

prostora, zemljopisnu kartu, sa svim pojedinstvima; ucrtava mjesta, udaljenosti, smjerove;

ocrtava reljef, dodaje etnografske podatke, historiografske, kulturološke.56 Jukić se u svojim

putopisima kreče od točke do točke na karti, od uzvisine do nizine, od planina do rijeka, od

naselja do naselja i upravo u tim detaljima leži sav značaj Jukićevih putopisa. Jukić opisuje

mjesta, rijeke, planine, običaje i time je sačuvao uspomenu na BiH u određenom vremenu i

sačuvao spomenuta mjesta od zaborava. Autori koji su analizirali njegove putopise izvršili se

podjelu putopisne karte koju je Jukić tkao u nekoliko skupina :

zemljopis: položaj i izgled maseljenih mjesta, reljef, putovi, utvrde, stanovništvo,

gospodarstvo

etnografija: običaji, nošnje, način života, predaja

konfesionalnost: raspored stanovniptva po pripadnosti konfesionalnim skupinama,

bogomolje, samostani i druge vjerske građevine, socijalni status, položaj u odnosu selo

grad.

Data raščlamba u potpunosti daje sliku putopisa te se na moment stiče dojam kao da je

Jukić neki tajni agent koji izrađuje detaljnu kartu BiH kako bi na što bolji način prenio

54 Iva BeljanBosnia Franciscana,2008.,63. /ovakve radove navodi prema nazivu rada a ne prema časopisu/ 55 Marko Lukenda,Leksik i sintaksa putopisa fra Ivana Franje Jukića (1818.-1857.), Časopis Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Vol.27, ožujka2002., 178.

56 Iva Beljan,Bosnia Franciscana,2008.,65

24

potrebne informacije, a ne da djeluje kao književnik i znanstvenik koji stvara putopise

kako bi ih iskoristio za pisanje drugih djela. Razlog takvome zaključku krije se u stilu

Jukićeva pisanja putopisa koji je krojen vrlo jednostavno uz podatke koji su vrijedni i koji

upravo navode na ovakvo razmišljanje.

Budući da je ovo period europskog romantizma u kojem putopisi odlikuju bogatim

opisima krajolika, preslikavanje unutarnjeg stanja putopisca na prostor, Jukić nastupa kao

znastvenik, stvarajući veoma jednostavne i praktične opise.57 Jukić ulogu znanstvenika

nadopunjuje autoritetima, uglavnom latinskim i grčkim, koristeći djela poput De

administrando imperio Konstantina VII. Porfirogeneta. Odlika koju u putopis uvodi

Sterne, a potpuno su je nasljedovali Nemčić i Veber, jeste feljtonski izraz, duhovita

uporaba riječi, igre riječima. Sve pobrojeno se nalazi u Jukićevim putopisima, s tim što

umjesto igre riječima, a prateći franjevačku tradiciju, rabi mnoštvo poslovica, narodnih

fraza i frazema.58

Jukić daje detaljnije opise pojedinih građevina, pa tako u Kraljevoj Sutjesci daje opis

samostana, pominjući i strane autore koji svjedoče o ovome objektu. Upravo se na

primjeru poput ovoga uočava koliko se Jukić posveti istraživanju određenog predmeta, a

kada je riječ o ovom samostanu Jukić je pretraživao starije knjige kako bi pronašao

podatke o izgradnji, te daje podatke o postojanju određenih stvari unutar crkve, ali ne daje

njihov opis.

Njegovi opisi određenih mjesta nisu uvijek rađeni na isti način. Jukić za određena mjesta

daje točne podatke o prostiranju na određenom geografskom prostoru koristeći se satima

putovanja kao mjernom jedinicom, dok za druga mjesta daje podatke o broju kuća, poneku

zanimljivost iz prošlosti, ali izostavlja prethodno spomenutu komponentu. Jukić daje opis

Zenice, ali izostavlja njenu veličinu, no spominje da stanovnici tog grada uzgajaju

krastavce, lubenicu, dinje, a da sva ta polja natapaju veliki kanali zbog čega se dobiva

osjećaj kako da je posmatrač kod malog Nila. No na posve drukčiji način opisao je

Kupres. Naime, Jukić je zabilježio kako je Kupres sa sviju strana zatvoren je

57Usp. I.Beljan, Bosnia Franciscana,2008 :analizirajući Jukićeve putopise ističe slijedeće: „Jukić također odabire građu, vrši svojevrsnu rećijustvarnosti,uzima ono što smatra vrijednim uključivanja u putopis, a izbacuje ono što drži nepotrebnim – u skladu sa svojim viđenjem uloge i cilja putopisa. Njegov je pogled na prostor kojim se kreće također subjektivan, određen njegovim stavovima, uvjetovan gledanjem na prostor kao na domoljubnu zadaću“.58 M. Lukenda, 2002., 179.

25

planinama.Jukić ističe kako Kupres počinje od podne k sjeveru, tj. od Zvirnjače do

Vitoroge u duljinu od 10 sati, u širinu od os Stožera do Klopotnika 4 sata.59

Zapravo se može uočiti da određene putopise, poput putopisa Putovanje po Bosni godine

1845., odlikuje elementarna razina pripovjedanja, dok dominira naracija, te bi se taj

putopis mogao svrstati u dokumentarno- znastveni tip. No Jukić je poseban kao putopisac,

jer se njegovi putopisi mogu svrstati u nekoliko tipova. U putopisu Putovanje po Bosni

1843. dominiraju podrobni opisi zgoda vezanih uz teškoće na putovanju, saputnike, ljude

koje Jukić susreće, te se ovaj putopis može svrstati u književno-umjetnički tip. Ostali

putopisi predstavljaju prijelaze između ova dva tipa i tu se mogu očiti zastupljenost

elemenata koji odlukuju dokumentarnom stilu, ali i književnom stilu pisanja putopisa.

Jukić daje i zanimljive opise etnogeneze imena određenih mjesta. Na takve opise

nailazimo u nekoliko putopisa. U putopisu Putovanje po Bosni 1842. Jukić daje opis

nastanka imena sela Gladović kod Zenice kroz dijalog uz pripovijednje kiridžije. Naime ,

Jukić donosi kiridžijnu priču : „ Ti bolje znaš, kako je Mehmed (II) uzeo Bosnu; i kad je

Bobovcu išao, ovdje se na ovom polju ustavi, jer dalje puta nije mogao nastaviti, takva se

glad u vojsci porodi da onolišni somunčić koštovaše dukat! Za koju stvar ostavi car

uspomenu izrezavpi one somunčiće na kamenu: Od tog vremena do danas ostade na

ovome polju ime Gladović, nakome 15 težaka moglo bi se hraniti, a car za isti uspomenu

svojim fermanom zabrani da se ne smije orati, ni kopati, dapače ni kositi, već hotijaše da

bude huraluk(Uiberland)“.60Tijekom svog putovanja koje opisuje u putopisu Putovanje

po Bosni 1843., došavši u Travnik Jukić daje zanimljivu priču po kojoj objašnjava kako su

mjesta Busovača, Travnik i Vitez u Lašvanskoj dolini dobili imena.61

Pored ovih opisa koje daje, Jukić o određenim mjestima daje i geograske podatke koji su

vrijedni i zanimljivi zbog samog načina njihovih mjerenja. Upravo će ovi putopisi i

podatci koje prikazuje poslužiti Jukića u pisanju Zemljopisa Bosne. U putopisu Putovanje

po Bosni 1845. godine gdje daje opis Kupresa, koji u djelu Zemljopisa i poviestnice

Bosne, pokazuje gotovo identični opis Kupresa . Jukić je vrlo zanimljivo pristupio opisu

59 I.F.Jukić,1953.,103. Usp: „Kupres počinje od podne k sjeveru, to jest od Zvirnjače do Vitoroge u duljinu 10 sati; širinu pak od Stožera do Klopotnika 4 sata. Polje proteže se od juga k sjeveru, to jest od Rilića do Šemanovca 6 sati u duljinu; u širinu pak od Otinovaca do Podmalovan, dva sata“.60 I.F.Jukić,1953.,61.61 I.F.Jukić,1953.,80. Usp: „Despot Vuk otme sestru Đerzelez Alije iz Sarajeva. Ovo začuvši, Alija odleti u potjeru za Vukom. Kod Klokota ( dva sata k Sarajevu od Busovače) proždire zemlja otetu djevojku rad nevjere Vuku namišljane otkud i danas klokoće tj. ključa sumporna voda. Kod Kozice obosi konj Vukov, otkud ostane Busovača, a Vitezu ime ostane porad imena Vukova, gdje poslije 24 sata nadvalda Aliju i čak poslije 18 sati otravi konja u mjestu, kome Travnik ostane i do danas ime“.

26

Kupresa: „Kupres jest jedno planinsko mjesto, spadajuće na nahiju skopljansku, od sviju

meni poznatih predjela u Bosni; znamenito zbog toga što je središte među gornjom o

donjom Bosnom, tako da samo mračajske vode slivaju u Vrbas, ostale pak ulaze u ponore,

te u Duvno i Livno izlivaju se i najposlije utiču u Jadransko more. Kupres počinje od

podne k sjeveru, to jest od Zvirnjače do Vitoroge u duljinu 10 sati; širinu pak od Stožera

do Klopotnika 4 sata. Polje proteže se od juga k sjeveru, to jest od Rilića do Šemanovca

6sati u duljinu; u širinu pak od Otinovca do Podmalovan, dva sata“.

Jukić je prostor u svome putopisu Putovanje po Bosni godine 1843. posvećuje opisu

narodnje nošnje. Jukić uočava da u nahijama fojničkoj, travanjskoj i jajačkoj, po pitanju

nošnje i narječja, nema razlika. No u župi banjolučkoj seljaci sebe nazivaju šokcima, a i

odjeća im se znatno razlikuje od drugih Bošnjaka62. Kada je riječ o staromajdanskoj i

prijedorskoj nahiji, Bošnjaci nose istu nošnju kao i u banjolučkoj nahiji.

Jukićev putopis Putovanje iz Sarajeva u Carigrad razlikuje se od skupine putopisa po

Bosni. Naime, Jukić ne putuje u Carigrad sojevoljno, nego ga sprovode po nalogu Omer-

paše Latasa. Jukić iscrtava kartu prostora kojim putuje, ali njegov odnos prema prostoru je

u drugome planu. Ovaj putopis je opis Jukićeva progonstva i po tome je specifičan i

poseban. Jukić u Carigrad putuje bolestan, iznemogao. Na putu do Carigrada susretali su

se s problemom pronalaženja konačišta.63 Čitajući putopis jasno se uočava, da Jukić zbog

svesnosti situacije u kojoj se našao, neusredotočenost na prostor kao na zadatak. Naime,

sada taj prostor Jukiću predstavlja prepreku koju trebasavladati budući da je bio bolestan i

iscrpljen. Za razliku od putopisa koji nastaju njegovim putovanjima kroz Bosnu, Jukićevi

opisi u ovome putopisu nisu posvećeni opisima mjesta, nošnji i sl. Jasno se uočava da

Jukić ističe uvjete u kojima se odvija putovanje, pišući o bolesti, nevremenu, lošim

konjima, opasnim ljudima na putu. No da je Jukić i u ovoj situaciji dosljedan ilirica

uočava se po opisima područja kojima prolazi, dajući podatke o izgledu naselja i sl. No

na tom putovanju Jukić je promišljao o sebi i jasno se vidi kako spominje Kraljevića

Marka, Miloša, Grujicu Novaka. Utjehu za sudbinu koja ga je zadesila, Jukić traži u

narodu, ne prestajući ni u jednom trenutku biti Ilirac.

62 I.F.Jukić,1953.,93.-94. Usp: „...gaće na nalik pantalonama, tj. bez tura; ob zimu kratke i uske čakšire- puke hrvatske, koje prolaze po svijetu (Europi) pod imenom madžarskih. Po košulji, koja je uska, rukavi ispleteni i mnogim iskićeni kiticama( po 40 na jednome): kite od bijelog pamuka. Ovratnica na isti način ispletena i kiticama narešena, koje se preko ramena prebace. Zobun crvenom čohom na male reze iskićen, uokolo s pulama od kositera...“63 I.F.Jukić,1953.,116. Usp: „Bio je dan 3 mjesecsa svibnja; u 3 sata noći dođe k meni Juzbaša Altarasi. Ja, kao zlu sluteći nisam još bio zaspao, već se vrtio po postelji tamo i amo od bolesti, tuge i žalosti. –Hajde- veli mi- eno Derviš-paša posalo čovjeka i selamet ti donio; despot, koji te je odmolio, čeka te kod paše.“

27

TKO JE JUKIĆ?!

Vrlo zanimljivo pitanje jeste tko je Ivan Franjo Jukić, jeli on Hrvat, Ilirac, Jugoslaven,

Bošnjak i sl. Naime, iz današnje perspektive gledanja, s pozicije kada imamo izgrađene

nacije u BiH, u kojima su muslimani u nacionalnom smislu Bošnjaci, a pravoslavci Srbi, a

katolici Hrvati, Ivan Franjo Jukić je Hrvat, ali percepcije u tome vremenu su bile drukčije i

sama činjenica da je to doba buđenja nacionalnih svijesti i ideologija daje i objašnjenja za

stavove koji su tada zauzimani. Naime, na zaključak da je Hrvat navodi činjenica da su danas

katolici, a pogotovo vjerska lica tj. franjevci u nacionalnom smislu u BiH Hrvati. No u

19.st.,bitno je istaći da je u Srbiji bujala nacionalna svijest, kao i u Hrvatskoj , ali u jednoj fazi

dominirala je ideja pripadnosti Ilirima, a razlog tomu je prihvaćanje ideje panslavizma i njeno

prilagođavanje situaciji na prostoru Jugoistočne Europe s ciljem jačanja južnoslavenkog

elementa u Habsburškoj monarhiji.

28

Kada se zna da se u idejama ilirstva krije činjenica opravdanja težnji za ujedinjenjem Južnih

Slavena i kada se upravo u ovim konstatacijama koje su propagirane krije sredstvo za borbu

protiv mađarizacije i germanizacije Južnih Slavena, a pogotovo Hrvata, ova činjenica

aposlutno je u skladu s borbama protiv tih ideologija. Ova ideja predstavlja i način

povezivanja dva jaka nacionalna pokreta tog doba na prostorima koja naseljavaju Južni

Slaveni, a to su sprska i hrvatska nacionalna ideologija. U ovome periodu ideja ilirstva

postaje apsolutno zastpljena i stoga suradnja srpskih i hrvatskih književnika, preporoditelja i

sl. ne treba čuditi već ju treba posmatrati iz prizme prethodno spomeutih motiva.

Jukić kao izraziti ilirac nastojao je i BiH uključiti u date tokove pa razvija Bošnjaštvo kao

sponu prevazilaska podjela unutar tadašnjeg bh. stanovništva na katolike, pravoslavce i

muslimane. Dakako i pokret za autonomiju Husein - kapetan Gradašćevića uveliko je

doprinjela jačanju Jukićevih ideja. Naime, sam Jukić zastupa ideju Bošnjaštva i sebe naziva

Bošnjakom, a ta ideologija nije ništa drugo nego prilagodba ilirskoj ideji u kojoj je Bošnjaštvo

zapravo podvrsta ilirstva tj. zapravo njegov ekvivalent.

No, s današnje točke gledanja, kada imamo izgrađene nacije poput Bošnjaka, Hrvata i Srba,

Jukić je Hrvat koji je živio i radio u Bosni i bio zagovornik ilirskih ideja, gledajući u Gaja kao

osobu koja vodi južne Slavene u promjene koje će rezultirati popravljanjem položaja južnih

Slavena. No nekoliko je kriterija prema kojima se Jukić smatra Hrvatom. Kada se posmatra ta

kategorija, to je pogled iz današnjeg vremena u kojem su katolici u svom nacionalnom

formiranju prerasli u Hrvate, tijekom razvoja nacionalne etnogeneze. No i činjenica da su

crkvena lica u današnjoj BiH katolici, te prema nacionalnoj odrednici Hrvati, jedan je od

elemenata po kojem se Jukića promatra kao Hrvata. Stoga Jukićev doprinos jeste doprinos i

hrvatskoj književnost i znanonosti, ali i bosanskohercegovačkoj. No percepcija nacionalizma i

ideologija u tom periodu i danas se razlikuje i stoga treba znati pravilno posmatrati kontekst

vremena i prilika da bi se ove pojame pravilno shvatile i tumačile, jer su se nacionalizam i

nacionalne ideje od 19.st. kao početka njihovih profiliranja, do danas isprafilirale i oblikovale.

Tugomir Alaupović u monografiji piše i o ovom problemu, dajući slijedeće tumačenje: „ U

tim tradicijama odrastao je i Jukić pa nije čudo, što on s ponosom sebe zove Bošnjakom i

brani ime bosansko i traži mu u istoriji i životu ista prava, što ih imade samo ime hrvatsko i

srpsko. I Jukić je se tim imenom ponosio i nije dao da propadne i da ga potisne naš narod,

kako su pojedini krajevi bili rastavljeni kordunima, a kako se uza sve to uzme stara

rascjepkanost slavenska, gdje svako gotovo selo , svaka zadruga hoće da žive svojim

29

posebnim životom…“64. Jukić je , tražeći utočište za svoje stavove, napisao Povjest Bosne,

pišući o srednjovjekovnoj Bosni iz koje crpi osnove za ideje bošnjaštva.

Boris Čorić pišući prvo poglavlje za knjigu Sabrana djela III.dio, Ivana Franje Jukića, ističe

kako Jukićevo djelo ne pripada samo hrvatskom narodu, nego i svim ostalim, jer sadrži

poruku ljudskog dostojanstva , želje za napretkom i sl. Jukić se interesirao i za staru hrvatsku

književnost, ali u skladu s ilirskim interesnim krugom , kome je također stara hrvatska

književnost u sferi interesovanja. No Markušić i Škarica unijeli su čitav niz podataka koji su

ocjenili Jukićevo podrijetlo, obitelj, život u djetinjstvu i mladosti. Najizrazitija ideja koju je

Jukić unio u narod , po mišljenju Markušića i Škarice je ideja slobode. Njom je Jukić otkrio

želje hrvatskog naroda u Bosni i pokazao mu put oslobođenja.65. Milorad Ekmečić u prikazu

izdanja Jukićevih radova ističe kako je Jukićev značaj u usvajanju ilirskih ideja, ali ističe i

kako je Jukićevo djelo odigralo neznatnu ulogu u našoj povijesti, s čim se ne mogu složiti jer

su djela Ivana Frane Jukića veoma bitna i koristna u proučavanju duha vremena u kome je

djelovao, a podatke koje je on prikazao mogu poslužiti u stvaranju mozaika BiH tog vremena,

a njegovi zapisi narodnih pjesama izvrstan su zapis naše tradicije koja omogućuje

proučavanje svakodnevnog čovjeka i njegovog poimanja prošlosti i sadašnjosti. No u daljnjoj

Ekmečićevoj elaboraciji Jukićevog značaja u kontekstu ilirskog pokreta, ističe njegov značaj

u nadzilaženje vjerskih i nacionalnih ideja. No Ekmečić ističe i njegov aganžman u srpskoj

nacionalnoj propagandi , ali i kroz te ocjene zadobio sam osjećaj da piše iz konteksta svoga

vremena, tkajući socijalističke ideje u vrijeme kada je Jukić živio, ali to vrši vrlo oprezno i

uklapajući ih u kontekst ilirskih ideja. Kršić je Jukića smatrao jednim od najboljih prozaista

ilirskog pokreta,a Dujmušić, zbog putopisa Putovanje iz Sarajeva u Carigrad, ocem

hrvatskog realizma.66

64 T.Alaupović.1907.,27.65 I.F.Jukić,1973.,17.,predgovor66 I.F.Jukić,1973.,20., predgovor

30

ZAKLJUČAK

Ivan Franjo Jukić nepresušni je izvor inspiracije jednom povjesničaru za rađanjem želje za

istraživanjem i pravovaljanim doživljajem povijesti u njenom punom smislu. Jukić je doista

živio svaki dio svog života punim rječima služeći za dobrobit naroda. Jukić predstavlja pravu

riznicu brojnih podataka o BiH, njenom životu, običajima i ljudima.

Proučavati segmente Jukićeva života i pratite političke događanja u širem kontekstu vrlo je

zanimljivo i uveliko je olakšanje za pristup samoj izradi rada. Literaturu koju sam koristio, a

navedena je u popisu literature i izvora, pronašao sam u knjižnicama Filozofskog fakulteta u

Sarajevu, Napretkovoj knjižnici, privatnoj biblioteci FSD-a u Sarajeveu, a dio literature

dostupa je u elektronskoj formi.

31

Jukićev život je bogat i zanimljiv za izučavanje. No u ovome radu proučavao sam samo

segmente Jukićeva života, s posebnom pozornošću na njegove putopise i na njego odnos s

Omer-pašom Latasom. Njegovi putopisi su vrlo zanimljivi za proučavanje i daju dosita

mnogo prostora za brojne analize i nepresušan su izvor informacija o BiH u tome

vremenskom razdoblju. Rad je nastojao ukazati na Jukićev doprinos bosanskohercegovačkoj

kulturi i povijesti, ali i ukazati na značaj i ulogu Jukića kao znanstvenika, putopisca i

kulturnog djelatnika koji svojim djelovanjem na poljima znanosti, kulture i književnosti

nastoji doprinjeti poboljšanju u BiH u datim segmentima. Njegove narodne učionice samo su

segment doprinosa kulturnom i obrazovnom uzdizanju nas samih. Njegov odnos sa Omer-

pašom Latasom i sudbina koja ga je zadesila vrlo je zanimljiva i zapravo pomaže da bolje

shvatimo način na koji je Omer-paša Latas sprovodio reformne ideje ne tražeči sredstva i

oružja da ih sprovede.

Rad nastoji sagledati Jukićev život kroz prizmu njegovog doprinosa povijesti, njegovog

odnosa s Omer-pašom Latasom i njegovim putopisima kao vrlo bitnim izvorom za

proučavanje povijesti svakodnevnice, ali i činjenice da putopisi sadrže vrlo bitne podatke o

geografskim, klimatskim, povjesnim i dr. faktografskim odlikama i podatcima. Cio rad je

koncipiran da ima jednu nit koja je protkana kroz svako poglavlje. Naime, u prvom poglavlju

predstavljen je sam Jukićev život, s ciljem da se pokaže koliko je zapravo boravak u

određenom prostoru i vremenu, kao i suradnja s određenim osobama utjecala na samog

Jukića. Pored toga u prvom poglavlju nastojao sam istaknuti najbitnije događaje u Jukićevom

životu, koliko su određeni događaji utjecali na njega te ukomponirati teme koje se obrađuju

detaljnije kroz slijedeća poglavlja, u osnovnim crtama.

U drugom poglavlju prikazao sam stanje u Bosanskom ejatelu u reformnom periodu

zavođenja tanzimata, u periodu Barišićeve afere i nastanka hercegovačke provincije, te koliko

je takav društveno- politički razvoj događaja utjecao na samog Jukića. U trećem poglavlju

promatrao sam odnos između Latasa i Jukića, te sam uočio da je taj odnos vrlo bitan jer

predstavlja i posljednu fazu Jukićeva života, ali i način na koji odvija cjelokupni

bosanskohercegovački život u 50. godinama 19.st. kada definitivno dolazi do uspostave

novog društvenog uređenja- tanzimata. U poglavlju u kojem se analiziraju Jukićevi putopisi

nastojao sam, nakon proučavanja datih putopisa izvršiti analizu i zapravo otkriti kolika je

važnost datih putopisa. Putopisi su , različito promatrani kroz povijest, ali je njihova

vrijednost danas vrlo bitna, jer predstavlja izvor koji daje obilje podataka, koji pružaju

mogućnosti za daljnja istraživanja različitih spektara društveno-socijalnih, ekonomskih,

32

geografskih, povijesnih i etnografskih odlika bosansko-hercegovačkih prostora koje opisuje

Jukić. U posljednjem poglavlju poglavlju ovog rada bavio sam se Jukićevom nacionalnošću,

način na koji se vodio diskurs o tome. Nastojao sam prikazati dotadašnja znanstvena

istraživanja i zaključke o tome, te dati svoje mišljenje, nakon sagledavanja literature.

Ovaj rad predstavlja samo mali segment proučavanja bogatog i nadahnjujućegJukićeva života,

a samo proučavanje njegovo života pobuđuje želju za što boljim i pravilnijim pročavanjem

povijesti, povijesti koja se bavi istinom, a ne prekrajanjem isitine u svrhu političkih potreba.

IZVORI

Bosanski prijatelj ,I. svezak, Narodna tiskarnica Ljudevita Gaja,Zagreb,1850.

Bosanki prijatelj, II. svezak, Narodna tiskarnica Ljudevita Gaja,Zagreb,1851.

LITERATURA: /kada se navodi rad iz časopisa navesti po

redoslijedu: autor, naslov rada, časopis, broj, godina izdanja/

Ahmed Aličić, Uređenje Bosanskog ejaleta od 1879. do 1878., Sarajevo.,1983.

Bosna Franciscana,Müller,GodinaXVI,broj 29.,Iva Beljan, Prostor Bosne i Hercegovine u

putopisima Ivana Franje Jukića, Sarajevo,2008.,

Croatian Journal ofEthnologyand Folklore Research, Vol.32 No.2,Jadranka Grbić, Etnografska

građa u putopisima bosanskih franjevaca kolovoz. 1995.

33

Časopis Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Vol.27,Marko Lukenda,Leksik i sintaksa

putopisa fra Ivana Franje Jukića (1818.-1857.), ožujka2002.

Đuro Šurmin,Povjest književnosti hrvatske i srpske,Zagreb,1898.

Grga Martić, Zapamćenja(1829.-1878.),Zagreb,1906.

Ilija Kecmanović, Barišićeva afera- prilog proučavanju istorije Bosne i hercegovine u prvoj

polovini 19. vijeka, Sarajevo.,1954.

IlijaKecmanović, Ivo Franjo Jukić, Nolit, Beograd, 1963.

Ivan Franjo Jukić, Putopisi i istorisko-etnografski radovi,Svejtlost Sarajevo,

Sarajevo,1953.

Ivan Franjo Jukić, Sabrana djela I., Svjetlost, Sarajevo, 1973.

Ivan Franjo Jukić, Sabrana djela II., Svjetlost, Sarajevo, 1973.

Ivan Franjo Jukić, Sabrana djela III, Svetlost, Sarajevo, 1973.

Marko Lukenda, Ivan Franjo Jukić,Pergamena, Zagreb,2000.

Šljivo Galib, Omer-paša Latas.,Svjetlost Sarajevo.,1977.

Tugomir Alaupović, Ivan Franjo Jukić,Zemaljska štamparija, Sarajevo,1907.

34