-
Veernjakova bibliotekakolo III. Ljubavni romaniKnjiga 6.Robert
James Waller Mostovi okruga MadisonNaslov izvornika: The Bridge of
Madison CountyPrevela s engleskog Blanka Penik-Kroflincopyright
1992 by Robert James Wallercopyright 2004. Verlag INGENIUM GmbH
&C CO KG, Graz,Austrija, za ovo izdanjeProdukcija: Verlag
INGENIUM GmbH &c CO KG, Graz, AustrijaNakladnik: Veernji list,
d.d.ISBN 953-7161-52-8Knjiga se prodaje jedino uz Veernji
listRobert James WallerMostovi okruga MadisonVeernji list
-
PoetakIma pjesama to naviru iz plavetnila maievih cvjetova,
izpraine tisue seoskih putova. Ovo je jedna od njih. U
kasnoposlijepodne jeseni 1989. godine sjedim za pisaim
stolom,zagledan u titravi pokaziva na kompjutorskom ekranupred
sobom, kadli zazvoni telefon.Na drugom kraju linije je stanoviti
Michael Johnson, po-drijetlom iz Iowe. Sad ivi na Floridi. Neki
prijatelj iz Ioweposlao mu je jednu od mojih knjiga. Michael
Johnson ju jeproitao, njegova sestra Carolyn ju je proitala, a sada
ima-ju priu za koju misle da bi me mogla zanimati. Oprezan jei
odbija bilo to rei o toj prii, osim da su on i Carolyn volj-ni
doputovati u Iowu da porazgovaraju sa mnom o njoj.To to su oboje
spremni izloiti se naporu tako dalekaputa, budi u meni radoznalost,
usprkos sumnjiavosti kojugajim prema takvim ponudama. Zato
pristajem da se iduegtjedna sastanem s njima u Des Moinesu.
Upoznajemo se u"Holiday Innu" nedaleko od aerodroma i, dok mi oboje
sje-de suelice, postupno nestaje poetne nelagode; vani se po-lako
sputa mrak i lepra snijeg.Iznuuju od mene obeanje: odluim li ne
napisati tu pri-u, moram pristati na to da nikada ne objelodanim
ono tose 1965. godine dogodilo u okrugu Madison, u dravi Iowi,kao
ni ono to se u vezi s tim dogodilo u idue dvadeset e-tiri godine.
Slaem se, to je u redu. Napokon, pria je njiho-va, a ne moja.Dakle,
sluam. Sluam pozorno i neumorno postavljampitanja. A oni priaju li
priaju. Carolyn povremeno otvore-no zaplae dok se Michael hrabro
bori protiv suza. Pokazu-ju mi isprave, novinske izreske i dnevnike
svoje majke Fran-ceske.Konobar neprestano dolazi i odlazi.
Naruujemo jo ka-ve. Dok oni govore, u meni se polako stvaraju
slike. Najpri-
-
je morate imati sliku, onda dolaze rijei. Pomalo ujem i ri-jei,
vidim ih ve na ispisanim stranicama. U neko doba ubr-zo po ponoi
pristajem napisati priu.Odluka da ono to znaju objelodane, nije im
bila laka.Prilike su delikatne, jer je rije o njihovoj majci i, to
je jodelikatnije, o njihovu ocu. Michael i Carolyn svjesni su dabi
objavljivanje prie moglo izazvati neukusna naklapanja ibaciti runu
sliku na uspomenu koju su ljudi zadrali na Ri-charda i Francescu
Johnson.Ipak, u svijetu u kojem se ini da su osobne veze u
svimsvojim oblicima uzdrmane a ljubav samo jo stvar lagode,oboje su
osjetili da ovu iznimnu priu vrijedi ispriati. Vje-rovao sam tada,
a jo vre vjerujem sada, da su donijeli is-pravnu odluku.Tijekom
svojih istraivanja i pisanja jo sam triput zamo-lio Michaela i
Carolyn da se sastanemo. I svaki su put, bezimalo gunanja, doli u
Iowu. Toliko im je bilo stalo do togada pria bude vjerno ispriana.
Ponekad smo samo razgova-rali, a ponekad se polako vozili cestama
okruga Madison,dok su mi oni pokazivali mjesta koja imaju vanu
ulogu uprii.Osim na pomoi koju su mi pruili Michael i Carolyn,pria
koju ovdje iznosim temelji se i na podacima iz dnevni-ka Francesce
Johnson, na istraivanjima koja sam proveona sjeverozapadu
Sjedinjenih Drava, posebno u Seattleu iBellinghamu, drava
Washington, diskretnom propitkivanjuu okrugu Madison u Iowi,
podacima to sam ih prikupio izfotografskih eseja Roberta Kincaida,
pomoi urednika razli-itih asopisa, pojedinostima kojima su me
opskrbili proiz-voai fotografskih filmova i fotografske opreme, i
na du-gim razgovorima s nekoliko divnih postarijih ljudi iz
umiro-vljenikog doma u Barnesvilleu, Ohio, koji su se sjeali
Kin-caida jo iz njegova djetinjstva.Usprkos svom trudu koji sam
uloio u istraivanje, nekesu praznine ipak ostale. U takvim
sluajevima dodao sammalo vlastite mate, ali samo onda kad sam na
temelju pri-snog poznavanja Francesce Johnson i Roberta
Kincaida,steenog vlastitim propitkivanjem, mogao donijeti
loginezakljuke. Uvjeren sam da sam se posve pribliio onome tose
doista dogodilo.Jedna velika praznina odnosi se na pojedinosti
Kincaido-va puta kroz sjeverne amerike drave. A da je poduzeo
toputovanje, saznali smo na temelju fotografija to su
poslijeobjavljene, iz kratke napomene u dnevniku Francesce John-son
i nekoliko rukom pisanih biljeaka to ih je ostavio kodnekog
nakladnika. Sluei se tim izvorima kao vodiem,provezao sam se od
Bellinghama do okruga Madison, istimonim putem kojim je, po mome
miljenju, proao i on u ko-lovozu 1965. Pribliavajui se pri kraju
putovanja okruguMadison, imao sam osjeaj da sam u mnogo emu i sam
po-stao Robert Kincaid.Meutim, nastojanje da uem u sr Kincaidova
bia biloje najizazovniji dio mog istraivanja i pisanja. Teko je
pro-drijeti u njegovu linost. Ponekad se doima posve jednos-tavnim.
Onda opet eterinim, moda ak i spektralnim. Usvom je poslu savren
profesionalac. On sam, pak, smatraoje sebe neobinom vrstom mujaka
to polako izumire u jed-nom posve organiziranom svijetu. Jednom je
govorio o "ne-milosrdnom urlikanju" vremena u svojoj glavi, a
FrancescaJohnson opisala ga je kao bie koje ivi "na udnim, sje-
-
novitim mjestima duboko u korijenima Darwinove logike".Jo su dva
fascinantna pitanja ostala bez odgovora. Prvo,nismo uspjeli
ustanoviti to se dogodilo s Kincaidovim foto-arhivom. S obzirom na
narav svog posla, zacijelo je imaonekoliko tisua, moda i nekoliko
stotina tisua fotografija.Nikada nisu pronaene. Moemo samo
pretpostaviti - a bi-lo bi to u skladu s njegovim pogledima na sebe
sama i nasvoje mjesto u svijetu - da ih je prije smrti unitio.Drugo
pitanje odnosi se na njegov ivot izmeu 1975. i1982. godine. O tome
ima vrlo malo podataka. Znamo daje nekoliko godina skromno zaraivao
kao fotograf-portre-tist u Seattleu i usput snimao podruje oko
tjesnaca Puget.To je ujedno sve to znamo. Zanimljivo je da su se
sva pi-sma, koja su mu slali Uprava socijalnog osiguranja i
Savezveterana, vraala s opaskom "Vratiti poiljatelju", napisa-nom
njegovom vlastitom rukom.Rad na ovoj knjizi izmijenio je moj pogled
na svijet, na-in miljenja i, to je najvanije, nauio sam kako da s
manjecinizma gledam na ono to je sve mogue u areni meuljud-skih
odnosa.
-
Francesca Johnson i Robert Kincaid, kako sam ih upoz-nao tijekom
svog istraivanja, pokazali su mi da se granicetakvih odnosa mogu
protegnuti dalje nego to sam dotadmislio. Moda ete i vi, proitavi
ovu priu, doi do istespoznaje.Nee biti lako. U sve beutnijem
svijetu svi mi ivimo uvlastitim oklopima od okotalih osjeaja. Ne
znamo gdjeprestaje velika strast a poinje zasienost. Ali naa
sklonostda se podsmjehujemo ve samoj mogunosti da takva
strastpostoji i da iskrene i duboke osjeaje ocijenimo kao plalji-vu
sentimentalnost, oteava nam da uemo u carstvo nje-nosti koja je
potrebna da bismo razumjeli priu o FrancesciJohnson i Robertu
Kincaidu. Za sebe znam da sam moraoprevladati tu sklonost prije
negoli sam mogao zapoeti samopisanje.Pristupite li, meutim, ovom to
slijedi s voljnim odlaga-njem nevjerice, kao to kae Coleridge,
uvjeren sam da eteosjetiti isto to sam i ja osjetio. U ravnodunim
prostorimasvoga srca moda ete ak nai, kao to je Francesca John-son
nala, mjesta za ples.
Mostovi okruga Madison
Ljeto 1991.
-
Robert Kincaid
Ujutro 8. kolovoza 1965. Robert Kincaid zakljuao je vratasvoga
malog dvosobnog stana na treem katu goleme stam-bene zgrade u
Bellinghamu, Washington. Nosio je platnenutorbu za noenje preko
ramena punu fotografskog pribora iputni koveg niz drvene stube i
produio veom do stranjestrane kue, gdje je na prostoru rezerviranom
za stanare bioparkiran njegov kamionet "chevrolet".U malom kamionu
ve su bili jo jedna torba, hladnjaksrednje veliine, dva stativa,
nekoliko teka cigareta "Ca-mel", termos-boca i velika vreica s
voem. Na teretnoj plat-formi leala je kutija za gitaru.Kincaid
stavi torbe na sjedalo, a hladnjak i stative na pod.Popne se zatim
na platformu te kutiju za gitaru i koveg sloiu jedan kut i podupre
ih rezervnom gumom to je leala napodu, a onda oboje vrsto privee za
gumu komadom uetaza vjeanje rublja. Pod istroenu gumu ugura crnu
ceradu.Onda sjedne za upravlja, pripali cigaretu "Camel" i umislima
prekontrolira listu: dvije stotine razliitih vrsta fil-mova -
uglavnom niskoosjetljivih "Kodachromea", stativi,hladnjak, tri
kamere i pet objektiva, traperice, kaki ljetnehlae, koulje i
fotografski prsluk. Dobro. Sve ostalo to jemoda zaboravio moe
kupiti putem.Kincaid je imao na sebi izblijedjele levisice, iznoene
voj-nike visoke cipele na vezice, kaki koulju i naranaste
na-ramenice. O irokom konom pojasu nosio je vicarski ofi-cirski no
u originalnim koricama.Pogleda na sat: osam i sedamnaest. Motor se
pokrene pridrugom pokuaju, i on poveze kamionet malo unatrag daizae
s parkiralita, prebaci u brzinu i polako krene ulicomPod magliastim
suncem. Provezao se ulicama Bellinghama,skrenuo prema jugu na
Washington 11, to vodi nekolikokilometara obalom tjesnaca Puget, i
produio autocestom11
-
sve dok nije skrenula prema istoku i malo dalje se sastala
smagistralnom cestom 20.Skrenuvi na nju, dok mu je sunce udaralo u
oi, zapoedugu vonju punu serpentina kroz Cascade. Volio je taj
kraj,a kako mu se nije urilo, povremeno se zaustavljao da
pribi-ljei poneto od onoga to mu se inilo zanimljivim za bu-due
prigode, ili da napravi poneku od onih, kako ih je onzvao,
"fotografija za podsjeanje". Svrha tih fotografija bilaje da ga
podsjete na mjesta na koja e moda opet poeljetidoi i ozbiljnije se
pozabaviti njima. Kasno poslije podneskrenuo je na sjever prema
Spokaneu odabravi magistralnucestu 2 koja e ga preko pola sjevernih
drava dovesti doDulutha, u dravi Minnesoti.Tisuiti put u ivotu
poelje imati psa, zlatnog retrivera,da ga prati na vonjama kao to
je ova i da mu kod kuepravi drutvo. Ali s obzirom na to da je esto
odsutan, naj-ee negdje preko mora, ne bi bilo poteno prema
ivotinji.Ipak je razmiljao o tome. Za nekoliko godina bit e
prestarza teki terenski posao. "Onda bih mogao nabaviti psa", re-e
crnogorinom zelenilu to je promicalo mimo prozoranjegova
kamioneta.Na vonjama poput ove uvijek je bio sklon pravljenju ne-ke
inventure. U to je spadao i pas. Robert Kincaid nije mo-gao biti
osamljeniji nego to je bio - jedino dijete, oboje ro-ditelja mrtvi,
daleki roaci koji su izgubili trag o njemu i ono njima, ni jedan
jedini pravi prijatelj.Znao je ime ovjeka koji posjeduje trgovinu
prehrambe-nim namirnicama na uglu, kao i ime vlasnika trgovine
foto-grafskim priborom u kojoj je kupovao svoje zalihe. A odr-avao
je i slubenu, profesionalnu vezu s nekoliko urednikapojedinih
asopisa. Osim njih, jedva da je poznavao jo iko-ga, niti je itko
poznavao njega. Cigani teko uspostavljajuvezu s obinim ljudima, a
on je bio neka vrsta Ciganina.Pomisli na Marian. Ostavila ga je
prije devet godina, na-kon pet godina braka. Njemu su sada pedeset
dvije, to zna-i da se ona blii etrdesetoj. Marian je matala da
postanecountry pjevaica. Poznavala je sve Weaversove pjesme i
pri-lino ih dobro pjevala u lokalima Seattlea. Kad je u ta
staravremena bio kod kue, vodio ju je na te njezine nastupe isjedio
u publici dok je ona pjevala.12
Njegova duga izbivanja - katkad po dva-tri mjeseca - ni-su
koristila braku. Znao je to. Kad su se bili odluili na vjen-anje,
bilo joj je jasno kakvim se on poslom bavi, ali obojesu vjerovali
da e ve nekako izai na kraj s time. No nisuizali. Kad se jednom
vratio kui, nakon nekog posla naIslandu, nije ju vie zatekao.
Ostavila mu je pisamce: "Ro-berte, nije ilo. Ostavila sam ti
gitaru. Javi se koji put."Nije se javio. Ni ona se nije javila.
Godinu dana kasnije,kad su stigli dokumenti za razvod braka,
potpisao ih je i su-tradan sjeo u zrakoplov za Australiju.U
Kalispellu, Montana, zaustavi se da prenoi. Bilo je vevrlo kasno.
"Cozy Inn" doimao se jeftinim, a to je i bio. Po-nio je svoju
opremu u sobu s dvjema stolnim svjetiljkama,od kojih je jedna imala
pregorjelu arulju. Leei u postelji,itao je Hemingwayeve Zelene
breuljke Afrike, pio pivo iudisao vonj kalispellske tvornice
papira. Ujutro je etrdesetminuta lagano trao, napravio pedeset
sklekova i posluiose kamerama kao laganim utezima za ruke da
upotpuni sva-
-
kodnevnu vjebu.Vozei se neprestano uz gornju granicu Montane,
dove-zao se u Sjevernu Dakotu. Gola ravna zemlja, koju je tu na-ao,
nije ga oduevila nita manje nego to su ga odueviliplanine ili more.
Bilo je neke opore ljepote u toj zemlji, i po-katkad bi se
zaustavio, postavio stativ i napravio nekolikocrno-bijelih snimaka
starih farmerskih zdanja. Ovaj je kra-jolik odgovarao njegovim
minimalistikim sklonostima. In-dijanski su rezervati djelovali
sumorno, iz razloga koji susvima poznati i pred kojima svi
zatvaraju oi. Takve naseo-bine nisu nita bolje ni u sjeverozapadnom
Washingtonu,kao, uostalom, ni igdje drugdje gdje ih je bio
vidio.Ujutro, etrnaestog kolovoza, dva sata vonje od Dulu-tha,
skrenuo je prema sjeveroistoku i lokalnom se cestom do-vezao u
Hibbing i rudnike eljeza. Crvena je praina lebdjelau zraku i
posvuda su stajali golemi strojevi. Posebno kon-struirani vlakovi
prevozili su rudau do teretnih brodova uTwo Harborsu na Lake
Superioru. Poslijepodne je proveorazgledajui Hibbing i ustanovio da
mu se ne svia, usprkostome to je iz njega potekao Bob Zimmerman
Dylan.Jedina Dylanova pjesma koja mu se ikada doista svidjelabila
je Djevojka sa sjevera. Tu je znao svirati i pjevati. "Os-13
-
tavila mi je vie nego to sam ja ostavio njoj", rekao je jed-nom
nekom pripitom rijenom pilotu u nekoj pelunki zva-noj "McElroy's
Bar" negdje u slijevu Amazone. to je bilaiva istina.Nacionalni park
Superior, prekrasno umovito podruje,svidio mu se. Zemlja kao u doba
kada su njome krstarili tra-peri. U mladosti je elio da barem nisu
proli ti dani, pa dai on bude jedan od njih. Vozio se pokraj
livada, vidio tri sje-vernoamerika losa, crvenu lisicu i mnotvo
jelena i srna.Kod jednog se jezerca zaustavio i snimio odraz neke
neobi-no oblikovane grane na vodi. Kad je zavrio, sjeo je na pa-puu
svog kamioneta, pripalio "Camel" i oslukivao vjetaru granama
breza."Bilo bi lijepo imati nekoga, neku enu", mislio je
pro-matrajui dim svoje cigarete nad jezercem. "ovjek s godi-nama
zapadne u takvo raspoloenje." Ali s obzirom na nje-gova esta
izbivanja, ne bi bilo lako onome tko bi ostao kodkue. Tu je lekciju
ve nauio.Kod kue u Bellinghamu povremeno se sastajao s umjet-nikom
direktoricom u jednoj reklamnoj agenciji iz Seattlea.Upoznao ju je
prilikom nekoga zajednikog posla. Bile su jojetrdeset dvije godine,
bila je inteligentna, zgodna osoba, alinije bio zaljubljen u nju,
niti e ikada biti.Ponekad su se oboje osjeali osamljeno pa bi
proveli ve-er zajedno. Otili bi u kino, popili koje pivo i poslije
prili-no standardno vodili ljubav. Bila je iskusna ena - dva
bra-ka, tijekom studija radila je kao konobarica u nekoliko
ba-rova. Svaki put nakon seksa, dok bi leali jedno uz
drugo,neizostavno bi mu rekla:- Ti si najbolji, Roberte, bez
premca, nitko ti ni izdalekanije ravan.Smatrao je da je svakomu
mukarcu to ugodno uti, alion nije imao dovoljno iskustva da bi znao
govori li ona uop-e istinu. Ali jednom je rekla neto to mu nije
izlazilo iz gla-ve:- Roberte, u tebi se krije neko bie, ali ja
nisam dovoljnodobra da ga izmamim iz tebe, niti dovoljno jaka da
dopremdo njega. Ponekad imam osjeaj da si ve vrlo dugo ovdje,dulje
od jednog ljudskog vijeka, i da si boravio na skrovitimmjestima o
kojima mi obini smrtnici i ne sanjamo. Plai14
me, premda si tako njean prema meni. Da se, dok sam s to-bom,
svim silama ne trsim odrati kontrolu nad sobom, mi-slim da bih se
posve izgubila i da se nikada ne bih vratila.Na neki je maglovit
nain znao o emu ona govori, ali nisam nije to mogao shvatiti. Misli
su mu neprestano nemirnonavirale i imao je onaj sjetni osjeaj
traginosti, zdruen sasnanom tjelesnom i umnom sposobnou, jo dok je
kaomalen djeak rastao u jednom gradiu drave Ohio. Dok sudruga djeca
pjevala "Plovi, plovi, moj brodiu", on je uiomelodiju i engleske
rijei neke francuske kabaretske pjesme.Volio je rijei i slike.
Jedna od najdraih rijei bila mu je"plavo". Volio je osjeaj koji mu
ostavlja na usnama i jezikudok je izgovara. Sjeao se kako je u
mladosti mislio da rijeinemaju samo znaenje, nego da se mogu i
fiziki osjetiti. Vo-lio je i druge rijei, kao "dalek", "miris
dima", "cesta","drevan", "pasa", "putnik" i "Indija", zbog toga
kako suzvuale, kakav su okus imale i to su doaravale u njegovuduhu.
U svojoj sobi bio je pribio na zid listie s rijeima koje
-
su mu se sviale.Onda je rijei sloio u reenice, pa i njih pribio
na zid:Preblizu vatri.Dolazim s Istoka s malom
skupinomputnika.Neumorno cvrkutanje onih koji bi mespasili i onih
koji bi me prodali.Talismane, talismane, odaj mi svoje
tajne,Kormilaru, kormilaru, vrati me kui.Leati gol gdje plavi
kitovi plivaju.Poeljela mu je zahuktale vlakove topolaze sa zimskih
postaja.Prije nego to sam postao ovjek, bio samstrelica - davno je
to bilo.15
-
xxxx1Zatim, bila su tu mjesta ija su mu se imena svidjela, kao
naprimjer: Somalijska struja, gorje Big Hatchet, Malajski tjes-nac
i sijaset ostalih. Na kraju su listii s rijeima, reenica-ma i
mjestima posve prekrili zidove njegove sobe.ak je i njegova majka
primijetila da je drukiji od osta-lih. Prije svoje tree godine nije
progovorio ni rije, a ondaje poeo govoriti u potpunim reenicama, a
sa pet je godinave sasvim dobro itao. U koli nije bio zainteresiran
ueniki zbunjivao je nastavnike. Vidjeli su rezultate testova koji
sumu mjerili kvocijent inteligencije i razgovarali s njim o to-me,
govorili mu za to je sve sposoban i kako bi mogao po-stati sve to
poeli. Jedan od njegovih srednjokolskih profe-sora napisao je u
jednom izvjetaju o njemu sljedee: "Ondri da su testovi
inteligencije lo nain da se procijene ov-jekove sposobnosti, jer ne
uzimaju u obzir magiju koja imavlastitu vrijednost, i po sebi samoj
i kao dopuna logici. Pre-dlaem razgovor s roditeljima."Njegova se
majka bila sastala s nekoliko nastavnika iprofesora. Kad su joj
spomenuli Robertov tih ali uporan ot-por, s obzirom na njegove
sposobnosti, rekla je:- Robert ivi u svom svijetu. Znam da mi je
sin, ali po-nekad imam osjeaj kao da nije potekao od mog supruga
imene, nego s nekog drugog mjesta u koje se sada nastojivratiti.
Zahvalna sam vam na zanimanju koje pokazujete zanjega i pokuat u ga
jo jednom nagovoriti da se vie potru-di u koli.On se, meutim,
zadovoljavao time da guta pustolovne iputopisne knjige iz mjesne
knjinice, a inae da se dri postrani provodei dane na rijeci to tee
rubom grada, ne ma-rei za kolske plesove, ragbijske utakmice i
druge stvari ko-je su mu dosaivale. Pecao je, plivao, etao i leao u
visokojtravi oslukujui daleke zvukove umiljajui da ih samo onuje.
"Tamo vani su arobnjaci", govorio je sebi. "Ako simiran i dovoljno
otvoren da ih uje, tamo su." I poelio bida ima psa i podijeli s
njim ove trenutke.Za koled nije bilo novca. A ni elje s njegove
strane.Njegov je otac naporno radio i bio dobar prema njemu i
nje-govoj majci, ali posao u tvornici ventila nije mu
ostavljaomnogo za druge izdatke, ukljuujui i izdatke za psa.
Rober-tu je bilo osamnaest godina kad mu je umro otac, pa se,
sobzirom na veliku krizu koja je teko pritisnula zemlju, pri-javio
u vojsku kako bi mogao uzdravati majku i sebe. Uvojsci je ostao
etiri godine, ali te su mu etiri godine promi-jenile ivot.Kao
posljedica neproninog naina funkcioniranja voj-nikog mozga,
dodijeljen mu je posao fotografskog pomo-nika, premda nije imao
pojma ak ni kako se film stavlja ufotoaparat. Ipak je u tom poslu
pronaao svoje zvanje. Teh-nike pojedinosti lako je svladao. Nepun
mjesec kasnije nesamo to je ve u tamnoj komori obavljao posao za
dva sto-erna fotografa, nego je smio i sam preuzimati
jednostavnezadae.Jedan od fotografa, Jim Peterson, zavolio ga je i
posvetiomu dio svoga slobodnog vremena upuujui ga u
potankostifotografije. Robert Kincaid posudio je iz gradske
knjiniceFort Monmoutha knjige o fotografiji i umjetnosti i
proua-vao ih. Odmah na poetku posebno je zavolio francuske
im-presioniste i Rembrandtovu upotrebu svjetla.Na kraju je polako
spoznao da on zapravo ne snima
-
predmete nego svjetlo. Predmeti su samo sredstvo od kojegse
svjetlost odbija. Ako je svjetlo dobro, uvijek e nai ne-to to moe
snimati. Tada se pojavila 35-milimetarska ka-mera, pa je u mjesnoj
trgovini fotografskim priborom kupiopolovnu "Leicu". Ponio ju je u
Cape May, u New Jersevju,i proveo ondje tjedan dana dopusta
snimajui ivot na obali.Drugi put odvezao se autobusom u Maine i
autostopiraodu obale, u Stoningtonu je uhvatio ranojutarnji
potanskibrodi za Ile au Haut i ondje kampirao, onda se ukrcao
natrajekt koji je plovio preko zaljeva Fundy do Nove kotske.Poeo je
praviti biljeke o postavljanju objektiva i o mjesti-ma koja je
namjeravao ponovno posjetiti. Kad je s dvadesetdvije godine izaao
iz vojske, bio je ve posve dobar fotografi zaposlio se kao pomonik
jednoga poznatog modnog foto-grafa.enski modeli bile su sve same
ljepotice i s nekima se odnjih ponekad sastajao. U jednu se pomalo
i zaljubio prije noto je otila u Pariz i izgubila mu se iz vida.
Bila mu je rekla:"Roberte, nisam posve sigurna tko si ni to si, ali
posjeti me,molim te, u Parizu." Rekao je da e je posjetiti, bio je
uvje-ren da e to i uiniti, ali nikako da dospije tamo. Mnogo
go-1617dina poslije, prilikom nekog posla na obalama
Normandije,naao je njezino ime u parikom telefonskom imeniku,
naz-vao ju je i u jednoj kavani na otvorenom popili su kavu. Bilaje
udana za filmskog redatelja i imala troje djece.Za samu se modu
nije uspio odueviti. Ljudi odbacujubesprijekornu odjeu ili je, na
mig nekoga europskog mod-nog diktatora, na brzinu prepravljaju.
Njemu se to inilo glu-pim i bilo mu je ispod asti baviti sa tom
vrstom fotografije."ovjek je ono ime se bavi", rekao je i napustio
taj posao.Majka mu je umrla tijekom druge godine njegova borav-ka u
New Yorku. Vratio se u Ohio, pobrinuo se za njezinpokop i sjeo
preko puta nekog odvjetnika koji mu je proi-tao oporuku. Nije bilo
mnogo toga. Nije zapravo nita nioekivao. Ipak se iznenadio doznavi
da su njegovi roditeljis kuicom u Franklinovoj ulici, u kojoj su
proboravili cijelisvoj zajedniki ivot, zgrnuli pravi mali kapital.
Prodao jekuu i tim novcem kupio prvorazredan fotografski
pribor.Isplativi trgovca, pomislio je kako je njegov otac za te
do-lare i za skroman ivot, kakav su njegovi roditelji vodili,
go-dinama rintao.Neki su se njegovi radovi poeli pojavljivati u
malim a-sopisima. Onda ga je nazvao National Geographic. Vidjelisu
jednu njegovu fotografiju za kalendar koju je snimio naCape Mayu.
Razgovarao je s njima, dobio malu narudbu,profesionalno je obavio,
i krenulo mu je.Godine 1943. ponovno je pozvan u vojsku. Otiao je
umornaricu, klipsao plaama Junog Pacifika s kameramato su mu
visjele s ramena i, leei na leima, fotografiraovojnike kako iskau
iz amfibijskih desantnih brodova. Vidioje uasan strah na njihovim
licima, a i sam ga je osjeao. Vi-dio ih je napola presjeene
mitraljeskom paljbom i uo kakozazivaju u pomo Bogu i majku. Sve je
to zabiljeio filmomi preivio a da se nikada nije dao upecati na
takozvani sjaj iromantiku ratne fotografije.im je 1945. otputen iz
vojske, nazvao je National Ge-ographic. ekali su ga, ima posla za
njega, u svako doba. USan Francisku kupio je motocikl, jurnuo njime
na jug do Big
-
Sura, vodio ljubav na plai s nekom elisticom iz Carmela iskrenuo
na sjever da se ogleda po Washingtonu. Svidjelo muse pa se odlui tu
utaboriti.18Sada, u pedeset drugoj godini, jo je promatrao svjetlo.
Umeuvremenu je bio u veini mjesta, koja je u djetinjstvuvjeao po
zidu, i svaki je put, posjetivi koje od njih, jedvavjerovao da je
doista tamo, da sjedi u baru "Raffles", ploviAmazonom na nekom
soptavom rijenom brodu i ziba se nadevi kroz pustinju
Rajasthani.Obala Lake Superiora bijae doista tako lijepa kao to
jeuo. Pribiljeio je nekoliko lokacija i nainio nekoliko sni-maka,
da mu poslije potaknu sjeanje, te krenuo na jug oba-lom
Mississippija prema Iowi. Nikada nije bio u Iowi, alioduevila su ga
brda sjeveroistonog dijela du velike rijeke.Zaustavivi se u gradiu
Clavtonu, odsjeo je u nekom ribar-skom motelu, dva prijepodneva
snimao je tegljae, a jednoje poslijepodne, na poziv nekog pilota
kojeg je upoznao umjesnom baru, proveo na jednom od tih brodova.Na
jednom je prikljuku preao na magistralnu cestu 65,proao kroz Des
Moines u ponedjeljak rano ujutro, 16. ko-lovoza 1965., skrenuo
zatim na zapad na autocestu Iowa 92i produio prema okrugu Madison s
njegovim natkrivenimmostovima, koji bi se, prema asopisu National
Geogra-phic, trebali ondje nalaziti. Tamo su, da, rekao je ovjek
nabenzinskoj crpki "Texaco" i uputio ga, onako otprilike, ka-ko da
stigne do njih, ukupno njih sedam.Prvih est lako je pronaao i
pripremio strategiju nainasnimanja. Sedmi, zvan Rosemanov most,
nije nikako mogaopronai. Bilo je vrue, njemu je bilo vrue, njegovu
kamio-netu - "Harrvju" - bilo je vrue dok su lutali po poljune-nim
putovima to, kako mu se inilo, ne vode ni do egaosim do sljedeeg
poljunenog puta.U stranim zemljama pridravao se pravila
utemeljenogna iskustvu: "Pitaj triput". Bio je ustanovio da tri
odgovo-ra, makar sva tri bila pogrena, ipak postupno dovode
docilja. Moda e ovdje biti dovoljno upitati dvaput.Uto je na kraju
nekog prilaznog puta, dugakog otprilikesto metara, opazio potanski
sandui. Ime na njemu glasi-lo je: "Richard Johnson, RR2". Usporio
je i skrenuo u pri-laz da se propita za put.Kad se uvezao u
dvorite, na verandi ispred kue sjedila)e neka ena. inilo se da je
tamo prohladno, a ona je pilanesto to se doimalo jo hladnijim. Sila
je s verande i krenu-19
la prema njemu. Skoio je s kamioneta i pogledao je, pogle-dao je
bolje, a onda jo bolje. Bila je lijepa, ili je barem ne-ko bila,
ili bi opet mogla biti. I on smjesta osjeti staru ne-mo to ga je
uvijek obuzimala u prisutnosti ena koje gabarem malo
privlae.FrancescaKasno ujesen bio je Franceskin roendan. Hladna je
kiapljutala po njezinoj drvenoj kui u junoj Iowi. Promatralaje kiu,
bacala poglede kroz nju prema brdima du rijekeMiddle i mislila na
Richarda. Umro je jednog dana, nalikovome, prije osam godina, od
neega ijeg se imena radijene bi sjeala. Ali sada je Francesca
mislila na njega i njegovunepokolebljivu dobrotu, na njegov vrst
ivotni stav i miranivot koji joj je omoguio.
-
Djeca su nazvala. Ni jedno od njih nije ni ove godine us-pjelo
doi kui na njezin roendan, premda joj je bio ezde-set sedmi.
Razumjela je, kao to je uvijek sve razumjela. Uvi-jek u prolosti. I
kao to e uvijek i ubudue sve razumjeti.Oboje su usred karijere i
naporno rade, jedno upravljajuibolnicom, drugo poduavajui uenike,
Michael pred dru-gim brakom, Carolvn muku muei s prvim. U dnu srca
bilojoj je drago to je navodno nikad nisu uspjeli posjetiti za
nje-zin roendan, jer ona je za taj dan imala samo svoj
sveaniobred.Tog su jutra svratili njezini prijatelji iz Winterseta
s ro-endanskom tortom. Dok je Francesca kuhala kavu, oni
surazgovarali o unuadi i gradu, o Danu zahvalnosti i o tometo e
komu pokloniti za Boi. Lagan smijeh, kao i as tiicas glasniji
razgovor iz dnevne sobe djelovali su svojom pri-snou utjeno i
podsjetili Francescu na jedan jedini sitanrazlog zbog kojeg je
ostala ovdje nakon Richardove smrti.Michael ju je mamio u Floridu,
Carolvn u Novu Engles-ku. Ali ona je ostala u brdima june Iowe, na
zemlji, zadr-avi iz posebnog razloga staru adresu, i bilo joj je
drago toJe postupila tako i nikako drukije.Francesca ih je u podne
gledala kako odlaze niz prilazniPut u svojim "buickima" i
"fordovima", kako zatim skreuna asfaltiranu okrunu cestu i zamiu
prema Wintersetu dok21
-
brisai briu kiu s prednjih stakala. Dobri prijatelji, prem-da
nikada ne bi shvatili to ona nosi u sebi, ne bi razumjelini da im
kae.Njezin joj je suprug, kad ju je poslije rata doveo ovamo,bio
rekao da e nai dobre prijatelje. Kazao je: "StanovniciIowe imaju
svojih mana, ali medu njima nije pomanjkanjesuosjeanja." Bila je to
istina, i onda i danas.Bilo joj je dvadeset pet godina kad su se
upoznali - trigodine nakon zavretka studija, i radila je u jednoj
privatnojdjevojakoj koli razmiljajui o svom ivotu. Veina
mladihTalijana bila je mrtva ili ranjena, u logorima za ratne
zaro-bljenike ili unitena ratom. Njezina veza s Niccolom,
sveui-linim profesorom likovne umjetnosti, koji je cijeli dan
sli-kao a uveer je vodio u pustolovne, lakomislene none obi-laske
Napulja, zavrila je prije godinu dana, konano upro-patena
neprekidnim neodobravanjem njezinih konzervativ-nih
roditelja.Nosila je vrpce u crnoj kosi i vrsto se drala svojih
sno-va. Ali nijedan naoit mornar nije se iskrcao da je
potrai,nijedan glas nije dopro do njezina prozora dolje s ulice.
Te-ak pritisak stvarnosti doveo ju je do spoznaje da joj je
izborogranien. Richard je ponudio prihvatljivu alternativu:
nje-nost i slatko obeanje Amerike.Prouavala ga je u njegovoj
vojnikoj odori dok su sjediliu kavani pod mediteranskim suncem,
vidjela kako je ozbilj-no promatra na svoj srednjozapadni nain, i
otila s njim uIowu. Otila izroditi mu djecu, gledati kako Michael
zahladnih listopadskih veeri igra ragbi, voditi Carolvn u DesMoines
kad joj treba kupiti haljinu za godinji kolski ples.Svake bi godine
izmijenila po nekoliko pisama sa sestrom uNapulju i dvaput se
vratila tamo - kad joj je umro otac, ikad joj je umrla majka. Ali
dom joj je sada bio u okruguMadison i nije ju vie morila enja za
domovinom.Sredinom poslijepodneva kia je prestala padati, a ondaje
predveer iznova udarila. U sumrak Francesca natoi sebiaicu konjaka
i otvori najdonju ladicu Richardova pisaegstola s roloom, dobar
komad namjetaja od orahovine kojije proao kroz tri narataja njegove
obitelji. Izvue velikuutu omotnicu i lagano prijee rukom preko nje,
kao to jeradila svake godine na taj dan.Na potanskom igu stajalo
je: "Seattle, WA, 12. rujna1965." Uvijek bi najprije pogledala taj
ig. Bio je to dio ob-reda. Zatim bi bacila pogled na rukom pisanu
adresu: "Fran-cesca Johnson, RR 2, Winterset, Iowa". Onda na adresu
po-iljatelja, nemarno narkanu u gornjem lijevom kutu: "Pre-tinac
642, Bellingham, Washington". Sjede u naslonja doprozora, pogleda
obje adrese i usredotoi se na njih, jer u nji-ma je bio pokret
njegovih ruku. Poelje da joj se vrati osjeajtih ruku na sebi od
prije dvadeset dvije godine.Kad je osjetila kako je te ruke
dodiruju, otvori omotnicu,brino izvadi tri pisma, kratak rukopis,
dvije fotografije ikompletni broj National Geographica, zajedno s
izvacima izdrugih brojeva tog asopisa. Tada, pri sve slabijem
sivomsvjetlu, srui konjak, zagleda se preko ae na rukom ispi-sanu
biljeku privrenu spojnicom na otipkane stranicerukopisa. Pismo
bijae napisano na njegovu listovnom papi-ru, jednostavnom papiru
pri vrhu kojega je diskretnim slovi-ma stajalo: "Robert Kincaid,
umjetniki fotograf i pisac".10. rujna 1965.Draga Francesca,
-
Prilazem dvije fotografije. Jedna prikazuje Tebe, a snimiosam Te
u svitanje na panjaku. Nadam se da e Ti se svidjetikao to se svia
meni. Na drugoj je Rosemanov most prijenego to sam maknuo Tvoju
poruku koju si pribila avliemna nj.Sjedim ovdje i u sivim
prostranstvima svog duha pose-em za svakom pojedinou, svakim
trenutkom to smo gaproveli zajedno. Uvijek se iznova pitam: "to mi
se to dogo-dilo u okrugu Madison, u Iowi?" I svim se silama trsim
dato povezem. Zato sam napisao ovo djelce "Pad iz dimenzijeZ", koje
sam priloio da unesem jasnou u svoju zbunje-nost.Gledam kroz cijev
objektiva, a Ti si na kraju. PoinjemPisati neki lanak, a piem o
Tebi. Ne znam uope kako samse vratio ovamo iz Iowe. Stari me
kamioni nekako samdovezao do kue, ali jedva se sjeam kilometara
koje smoProli.Jo prije nekoliko tjedana bio sam uravnoteen i
posveadovoljan. Moda ne ba sasvim sretan, moda malo23
-
osamljen, ali u najmanju ruku zadovoljan. Sve se to
promiljenilo.Sad mi je jasno da sam se ve dugo kretao prema Tebi
iTi prema meni. Premda ni jedno od nas nije bilo svjesno
po-stojanja drugoga prije nego to smo se upoznali. Za sve vri-jeme
u naoj je nesvjesnosti radosno lunjala neka slijepa iz-vjesnost
koja je jamila da emo se sresti. Poput dviju osam-ljenih ptica to
svoj put preko golemih prerija pronalaze spomou nebeskih znakova,
tako smo se i mi sav svoj ivotkretali jedno prema drugom.Cesta je
udno mjesto. Vukui se njome, jednoga sam ko-lovoskog dana dignuo
pogled - i Ti prelazi preko trave i pri-mie se mom kamionu. Kada
sad pomislim na to, ini mi seda je bilo neizbjeno - nije moglo biti
drukije - tipian slu-aj onoga to ja zovem visoka vjerojatnost
nevjerojatnosti.I tako ja sada hodam s jednom drugom osobom u
sebi.Premda mislim da sam se bolje izrazio onoga dana kad smose
rastajali i kad sam Ti rekao da smo od nas dvoje stvorilitreu
osobu. I sada me to novo bie neprestano prati.Nekako se opet moramo
vidjeti. Na bilo kojem mjestu,bilo kojeg dana.Nazovi me ako me
ikada za bilo to zatreba, ili ako mejednostavno poeli vidjeti. Bit
u tu, pronto. Obavijesti mebude li jednom - bilo kada - mogla doi
ovamo. Mogu sepobrinuti za zrakoplovnu kartu, ako je to problem.
Iduitjedan odlazim u jugoistonu Indiju, ali se potkraj
listopadavraam. 'Volim TeRobertP. S. Foto-projekt u okrugu Madison
ispao je sjajno. Po-trai ga sljedee godine u NG. Ili me obavijesti
eli li da Tipoaljem taj broj im izae.Francesca Johnson odloi aicu s
konjakom na iroku pro-zorsku dasku i zagleda se u crno-bijelu
fotografiju osam-na--deset sebe same. Ponekad joj je bilo teko
sjetiti se kako jeizgledala tada, prije dvadeset dvije godine. U
uskim izblijed-jelim trapericama, sandalama i bijeloj majici, s
lepravomkosom na jutarnjem vjetru, oslonjena o stup ograde.Sa svog
mjesta uz prozor mogla je kroz kiu vidjeti tajstup, tamo gdje stara
ograda jo ograuje panjak. Kad jenakon Richardove smrti iznajmila
zemlju, postavila je uvjetda panjak ostane netaknut, da ga nitko ne
smije dirati,premda je sada pust i obrastao livadskim korovom.Na
fotografiji se primjeuju prve ozbiljne bore na njezinulicu. Njegova
ih je kamera pronala. Ipak, svialo joj se toto vidi. Kosa joj je
bila crna, a tijelo, puno i toplo, popunja-valo je traperice ba
kako treba. Ali zagledala se u lice. Biloje to lice ene oajniki
zaljubljene u mukarca koji je foto-grafira.I njega je opet jasno
vidjela u bujici svoga sjeanja. Svakeje godine u duhu pregledavala
sve te slike, sjeajui se svegas bolnom podrobnou, ne zaboravljajui
nita, sve to utis-nuvi u sebe za vjenost, kao to pripadnici plemena
usme-nom predajom kroz narataje prenose povijest. Bio je
visok,vitak i vrst, a kretao se kao i sama trava, bez napora,
sklad-no. Srebrnosiva kosa dopirala mu je dobrano ispod uiju
igotovo uvijek izgledala raskutrano, kao da se taj as vratios dugog
putovanja morem kroz vjetar i upravo je pokuavarukom zagladiti.Usko
lice, visoke jagodice i kosa to mu je padala preko
-
ela isticali su mu plave oi koje se nikada nisu
prestajaleogledati za sljedeom fotografijom. Bio joj se
osmjehivaogovorei kako lijepo izgleda na ranom svjetlu, zamolio ju
jeda se osloni o stup, a zatim se u irokom luku kretao okonje
fotografirajui je s visine koljena, zatim stojei, onda naleima, s
kamerom upravljenom gore, u nju.Bila je pomalo u neprilici zbog
koliine filma koji je tro-io na nju, ali zadovoljna koliinom panje
koju joj je pokla-njao. Nadala se samo da ni jedan susjed nije tako
rano izi-ao s traktorom, premda toga osobitog jutra nije
previemarila za susjede niti za njihovo miljenje.Snimao je, umetao
filmove, mijenjao objektive, mijenjaokamere, opet snimao i pritom
joj se tiho obraao neprestanoponavljajui kako mu se svia i koliko
je voli. - Francesca,nevjerojatno si lijepa. - Ponekad bi zastao i
samo zurio unJu, kroz nju, oko nje, unutar nje.Bradavice su joj se
jasno isticale kroz pripijenu majicu.Au> zaudo, nije zbog toga
bila nimalo uznemirena, kao ni2425
-
zbog toga to je ispod te majice bila gola. Naprotiv, osjealaje
stanovitu toplinu pri pomisli da joj on kroz svoje objek-tive moe
tako jasno vidjeti dojke. Pred Richardom se nika-da ne bi tako
odjenula. On to ne bi odobrio. Zapravo, prijenego to je upoznala
Roberta Kincaida, nikad se ni u kojojprilici ne bi tako
odjenula.Robert ju je zamolio da malo, sasvim malo svine leda,
aonda je proaptao: - Da, da, fino, ostani tako. - U tom jetrenutku
snimio fotografiju u koju ona sada zuri. Svjetlo jebilo savreno,
tako je bar on rekao - "blistavo zamagljeno",kako se izrazio - i
okida je jednolino kljocao dok se kre-tao oko nje.Gibak je, ba je
na tu rije bila pomislila promatrajui ga.Usprkos njegovim pedeset
dvjema godinama, tijelo mu sesastojalo od samih miia, bez trunke
sala, miia to su sepomicali s nekim intenzitetom i snagom mukaraca
koji na-porno rade, ali i vode brigu o sebi. Rekao joj je da je bio
voj-ni fotograf na Pacifiku, i Francesca ga je lako zamislila
ka-ko, s ostalim marincima, prolazi plaama, zamagljenim di-mom od
baruta, dok ga kamere lupkaju o bokove, jedna muje na oku, a okida
gotovo zaaren od brzine kojom snima.Ponovno pogleda fotografiju,
promotri je. "Zaista dobroizgledam", pomisli i nasmijei se od
blagog divljenja samoj se-bi. "Nikad nisam ovako dobro izgledala,
ni prije ni poslije nje-ga. To je bio on." Ponovno srkne konjak dok
se kia, tekozajahavi na leda zimskog vjetra, uzdizala i vijala po
brdima.Robert Kincaid bijae u stanovitom pogledu arobnjak,koji je
ivio za sebe, u udnovatim, gotovo strahotnim pred-jelima. Francesca
je to osjetila im je jednoga vrueg, suhogdana u kolovozu 1965. siao
sa svog kamioneta na njezinprilazni put. Richard i djeca bili su u
Illinoisu na poljopriv-rednom sajmu gdje su izlagali nagraenog
junca, kojemu supoklanjali vie panje nego njoj, tako da je imala
cijeli tje-dan za sebe.Sjedila je u njihaljci na verandi ispred
kue, pila hladanaj i nemarno promatrala spiralu praine koju je
podizaokamionet to se pribliavao okrunom cestom. Kretao sesporo,
kao da voza neto trai, nakratko se zaustavio is-pred njezina
prilaza i onda skrenuo prema kui. O, Boe,pomislila je. Tko je
to?Bila je bosonoga, u trapericama i izblijedjeloj plavoj rad-noj
koulji sa zasukanim rukavima, izvuenoj preko hlaa.Dugaku crnu kosu
bila je podigla i privrstila eljem odkornjaevine koju joj je
poklonio otac kad je naputala starikraj. Kamionet se dovaljao uskim
puteljkom i zaustaviopred prolazom u icanoj ogradi to je okruivala
kuu.Francesca je sila s verande i polako se preko trave uputi-la do
prolaza kroz ogradu. Uto je iz kamioneta siao RobertKincaid,
doimajui se poput neke vizije iz nikad napisaneknjige pod naslovom
Ilustrirana povijest amana.Njegova utosmeda koulja vojnikog kroja
bila mu seprilijepila za leda od znoja, a pod pazuhom su se
proirilitamni krugovi. Gornja tri dugmeta bila su mu raskopana
ividjela je vrste prsne miie odmah ispod jednostavnog sre-brnog
lania koji je nosio oko vrata. Preko ramena imao jeiroke naranaste
naramenice, onakve kakve nose ljudi kojimnogo vremena provode u
divljini.Nasmijei se.- Oprostite to smetam, ali traim neki
natkriveni mostkoji bi trebao biti tu negdje, ali ne mogu ga nai.
Mislim da
-
sam zalutao. - Obrisao je elo plavim svilenim rupcem i po-novno
se osmjehnuo.Pogled mu je bio uprt ravno u nju i osjetila je kako
se ne-to uzburkalo u njoj. Te oi, taj glas, to lice, srebrnasta
kosa,lakoa s kojom se kree, neki staromodan nain, uznemiru-jui
nain, nain kojim vas pridobiva za sebe. Nain kojivam apue u
posljednjem trenutku prije nego vas obuzmesan, kad su sve zapreke
pale. Nain koji pokree molekule uprostoru izmeu mujaka i enke, bez
obzira na vrstu.Za naratajima moraju slijediti narataji i samo o
tomejednom jedinom zahtjevu apue taj nain, ni o emu dru-gom. Mo mu
je bezgranina, nakana nadasve otmjena. Na-in je nepokolebljiv, cilj
mu je jasan. Nain je jednostavan,mi smo krivi to se doima sloenim.
Francesca je to osjealaa da nije ni znala da osjea, osjeala na
razini svojih stani-ca- I tu je poelo ono to e je zauvijek
promijeniti.Cestom je proao neki automobil, vukui za sobom ob-lak
praine, i zatrubio. Francesca je odmahnula smeoj ruciHoyda Clarka
koja se pomolila iz njegova "chevroleta" iPonovno se okrenula
neznancu.2627
-
- Prilino ste blizu. Most je samo oko tri kilometra odav-de. -
Zatim, nakon to je dvadeset godina ivjela u tom us-kom svijetu,
svijetu strogih pravila ponaanja i potisnutihosjeaja, kao to
propisuje ladanjska kultura, FrancescaJohnson iznenadi samu sebe
rekavi: - Rado u vam ga po-kazati, ako elite.Zato je to uinila,
nikada joj nije bilo jasno. Moda suse osjeaji mlade djevojke u njoj
nakon svih tih godina na-puhnuli kao mjehur u vodi i prsnuli? Nije
bila bojaljiva, alini nasrtljiva. Jedini zakljuak do kojeg je ikad
uspjela doibio je da ju je Robert Kincaid, nakon to ga je samo
neko-liko sekundi gledala, nekako privukao.Njezina ga je ponuda
oito malo iznenadila. Ali brzo sesnaao i s ozbiljnim izrazom lica
rekao da e mu biti drago.Sa stranjih stuba uzela je kaubojske izme,
koje je nosilapri radu na farmi, pola prema njegovu kamionetu i
zajed-no s njim zaobila ga do suvozaeve strane.- Dopustite samo
trenutak da napravim mjesta za vas...svega se tu nakupilo. - Neto
je mrmljao dok je radio, vieza sebe nego obraajui se njoj.
Primijetila je da je malo uz-rujan i malo zbunjen zbog cijelog ovog
sluaja.Premjestio je platnene torbe, termos-bocu i papirnatevreice.
Straga na kamionetu bili su komadom ueta za vje-anje rublja uz
rezervnu gumu privezani stari smei putnikoveg i kutija s gitarom,
oboje prani i oteeni.Vrata na kamionetu zanjihala su se i zatvorila
udarivi gapo leima dok je neto mrmljao, premjetao stvari i
trpaopapirnate alice za kavu i ljuske od banana u smeu vreicuiz
trgovine koju je, kad je bio gotov, hitnuo na platformu.Napokon je
dignuo sa sjedala i plavo-bijeli hladnjak, pa injega stavio straga.
Izblijedjelim crvenim slovima na zelenimvratima kamioneta pisalo
je: "Fotografija Kincaid, Bellin-gham, Washington".- Okej, mislim
da se sad moete ugurati. - Pridrao jevrata i zatvorio ih za njom, a
onda zaobiao kamionet dovozaeve strane i s nekom se osebujnom
ivotinjskom lako-om popeo za upravlja. Kratko ju je pogledao,
lagano seosmjehnuo i upitao: - Kuda?- Desno. - Pokazala mu je
rukom. Okrenuo je klju iratimani motor zabrena i pokrenu se. Dok je
kamionet28poskakivao uskim prilazom, njegove su duge noge
automat-ski pritiskale papuice. Stare levisice dopirale su mu
prekosmeih konih terenskih cipela na vezice koje su oito osta-vile
iza sebe mnoge kilometre.Sagnuo se i posegnuo u pretinac za
rukavice, pri emu juje podlakticom nehotice okrznuo po bedru.
Gledajui napo-la van kroz prednje staklo, a napola u pretinac,
izvadio jeposjetnicu i pruio joj. "Robert Kincaid, pisac-fotograf".
Bi-la je otisnuta i njegova adresa i telefonski broj.- Ovdje sam po
zadatku za National Geographic - re-kao je. - Poznat vam je taj
asopis?- Jest. - Francesca je kimnula i pomislila: "A kome nije?"-
Pripremaju lanak o natkrivenim mostovima, a u okru-gu Madison, u
Iowi, oito ima nekoliko posebno zanimlji-vih. est sam ih ve
pronaao, ali pretpostavljam da postojibarem jo jedan, a taj bi se
morao nalaziti tu negdje.- Zove se Rosemanov most - rekla je
Francesca kroz bu-ku vjetra, guma i motora. Glas joj je udno
odjeknuo, kaoda pripada nekom drugom, nekoj tinejderki to se
naginje
-
kroz prozor u Napulju i gleda niz gradske ulice prema vla-kovima
ili van u luku, matajui o dalekim ljubavnicima ko-ji e tek doi.
Govorei, gledala je kako mu se savijaju miiipodlaktice dok mijenja
brzine.Dvije torbe leale su pokraj nje. Zaklopac jedne od njihbio
je zatvoren, ali od druge zavrnut unatrag pa je vidjelagdje
izviruje srebrnast i crn gornji dio kamere. Za stranjidio te kamere
bio je ljepljivom vrpcom zalijepljen kraj kuti-je za film
"Kodachrome II, 25, 36 snimaka". Iza torbi bio jeuguran prsluk s
bezbrojnim depovima. Iz jednog je depavirila tanka uzica s
pritiskivaem na kraju.Pod nogama leala su joj dva stativa. Iako su
bili jako iz-grebeni, uspjela je na jednome proitati dio oteenog
natpi-sa: "Gitzo". Kad je bio otvorio pretinac za rukavice,
vidjela)e da je krcat biljenicama, mapama, kemijskim
olovkama,Praznim kutijicama od filma, sitniem, a da je unutra i
tekacigareta "Camel".- Na prvom uglu skrenite desno - rekla je i
iskoristilaPriliku da baci pogled na profil Roberta Kincaida. Koa
muJe bila preplanula, glatka i sjajna od znoja. Imao je lijepe
us-ne; iz nekog je razloga to smjesta zapazila. Nos mu je bio29
-
nalik na nosove kakve je za jednog obiteljskog dopusta naZapadu,
kad su djeca jo bila mala, vidjela u Indijanaca.Nije bio lijep,
barem ne u uobiajenom smislu. Niti ru-an. Te dvije rijei kao da
nisu pristajale uza nj. Ali imao jeneto, neto u sebi. Neto vrlo
staro, pomalo istroeno godi-nama, ne u pojavi, nego u oima.Na
lijevom zapeu nosio je naizgled kompliciran sat sasmeim, znojem
zamrljanim konim remenom. Srebrna na-rukvica s filigranskim
pleterom priljubila mu se uz desno za-pee. Ne bi joj kodilo da je
dobro istrlja srebrnom politu-rom, pomislila je, a onda prekori
samu sebe to se uhvatilau beznaajnostima malograanskog ivota protiv
kojega setiho borila svih tih godina.Robert Kincaid izvukao je
kutiju s cigaretama iz depana koulji, napola istresao jednu i
ponudio je njoj. I drugiput u pet minuta ona iznenadi samu sebe i
uze cigaretu. "toja ovo radim?" pomisli. Bila je prije mnogo godina
puila,ali se pod stalnim pritiskom Richardovih prigovora
okanilacigareta. Istresao je i drugu cigaretu, stavio je medu usne
iupalio zlatni "Zippo" upalja drei plamen prema njoj, aline
skidajui pogled s ceste.Zaoblila je zatitniki dlanove oko plamena i
pridralamu ruku da se ne trese od poskakivanja kamioneta. Bio
jedovoljan trenutak da pripali cigaretu, ali i to je bilo dostat-no
da osjeti toplinu njegove ruke i sitne dlaice na nadlani-ci.
Naslonila se na sjedalu, a on je prinio upalja svojoj ci-gareti
vjeto zaoblivi dlanove da se zatiti od vjetra, od-maknuvi ruke s
upravljaa tek na sekundu.Francesca Johnson, farmerska supruga,
sjedila je na pra-nom sjedalu kamioneta, puila i uprla prstom.-
Eno, tamo je, odmah iza zavoja. - Stari most, s kojegse ljutila
crvena boja, lagano nagnut u stranu od tolikih go-dina, propeo se
bio preko rjeice.Sada se Robert Kincaid osmjehnuo. Brzo ju je
pogledaoi rekao: - Sjajno. Snimka u osvit dana. - Zaustavio je
kolatridesetak metara od mosta i izaao, uzevi otvorenu torbusa
sobom. - Nekoliko u minuta malo izviati, ako dopu-tate. - Kimnula
je glavom i uzvratila mu osmijehom.Francesca ga je gledala kako
prelazi cestu i vadi kameruiz torbe, a onda torbu prebacuje preko
lijevog ramena. Bio30je to gladak pokret koji je zacijelo ponovio
ve nekoliko ti-sua puta. Dok je hodao, glava mu ni na trenutak nije
miro-vala; gledao je s jedne strane na drugu, onda na most, ondana
drvee iza mosta. Jedanput se okrenuo i ozbiljno pogle-dao straga na
nju.Za razliku od ovdanjih ljudi, koji se kljukaju sokom odpeenja,
krumpirom, govedinom i bravetinom, neki od njihi tri puta na dan,
Robert Kincaid je izgledao kao da ne jedenita osim voa, oraha i
povra. Izgledao je ilavo, fiziki.ilav je, pomislila je. Zapazila je
kako mu je stranjica u ti-jesnim trapericama sitna... vidjela je
obrise tankog novani-ka u lijevom stranjem depu i svileni rubac u
desnome... ainilo se da se kree po zemlji bez ijednog suvinog
pokreta.Bilo je tiho i mirno. Kos crvenih krila sjedio je na
icanojogradi i gledao je. utosmeda poljska eva oglasila se iz
tra-ve pokraj ceste. Nita se drugo nije micalo pod uarenim
ko-lovoskim suncem.Pribliivi se mostu, Robert Kincaid se zaustavio.
Stajaoje tako trenutak, a onda je unuo gledajui kroz kameru,
-
preao na drugu stranu ceste i sve to ponovio. Zatim je uaopod
krov mosta, prouavajui grede i podne daske, i krozpukotinu sa
strane bacio pogled dolje, na rjeicu.Francesca je ugasila cigaretu
u pepeljari, otvorila vrata istala izmama na ljunak. Osvrnula se
oko sebe, da vidi nedolaze li moda kola kojeg susjeda, a onda se
uputi premamostu. Sunce je jo kasno poslije podne udaralo poput
eki-a i inilo se da je na mostu hladnije. Vidjela je njegovu
si-luetu na drugom kraju prije nego to se izgubio niz nagibmosta
prema rjeici.Unutra je ula kako golubovi guguu u svojim gnijezdi-ma
pod krovom, a kad je stavila dlan na oplatu, osjeti topli-nu
drveta. Na nekim su daskama bili narkani grafiti:"Jimbo-Denison,
Iowa", Sherrv + Dubby", "Naprijed,Hawksi!". Golubovi su i dalje
tiho gugutali.Francesca proviri kroz pukotinu izmeu dviju
postrani-nm dasaka dolje prema rijeci, kamo je bio nestao Robert
Kin-d Vidjela ga je gdje stoji usred rjeice, gledajui prema^ostu, i
zapanjila se vidjevi kako joj mae. Skoio je natragna obalu i lako
se popeo strmim nagibom. I dalje je gledala uodu sve dok nije
osjetila njegove izme na daskama mosta.31
-
- Zaista je lijepo, vrlo lijepo ovdje - rekao je, a glas muje
odjekivao natkrivenim mostom.Francesca kimnu.- Da, lijepo je. Mi ih
ovdje smatramo posve prirodnimai ne razmiljamo mnogo o njima.Priao
joj je i pruio kiticu poljskog cvijea:- Zahvaljujem vam na vodstvu.
- Blago se osmjehnuo. -Ovih dana vratit u se ovamo u zoru i
snimati.Opet se neto uzburkalo u njoj. Cvijee. Ovdje joj nitkone
poklanja cvijee, ak ni u posebnim prilikama.- Ne znam vam ime -
rekao je. Sad joj sine da se nije nipredstavila i osjeti se glupo
zbog toga. Kad mu je rekla kakose zove, kimnuo je i rekao: -
Razabrao sam slabaan tragstranog naglaska. Talijanka?- Da. Nekad
davno.Opet u zelenom kamionetu. Poljunenim stazama doksunce polako
zalazi. Susreli su dva automobila, ali u njimanije bio nitko koga
bi Francesca poznavala. U one etiri mi-nute, koliko im je trebalo
da stignu do farme, ona se bila po-sve zanijela; osjeala se
udnovato oputenom. Vie od Ro-berta Kincaida, pisca-fotografa,
eljela je to. Htjela je znativie o njemu i stiskala je cvijee u
krilu drei ga uspravno,poput kolarke koja se vraa s izleta.Krv joj
je navrla u lice. Osjetila je to. Nije uinila nita,niti je ita
rekla, ali osjeala se kao da jest. Radio u kamio-netu, gotovo
neujan usred huke vjetra i buke ceste, emiti-rao je neku melodiju
na havajskoj gitari, a onda su slijedilevijesti u pet sati.Skrenuo
je kamionetom na prilazni put.- Richard je va suprug? - Bio je
ugledao potanski san-dui.- Da - uzvratila je Francesca, pomalo
zadihana. Jednomizreene, rijei su navirale jedna za drugom. -
Prilino jevrue. Jeste li za ledeni aj?Pogledao ju je.- Ako vam to
nije problem, svakako, jesam.- Nikakav - odgovorila je.Uputila ga
je - leerno, nadala se - da odveze kamionet izakue. Zadnje to bi
joj trebalo jest da Richardu, kad se vratikui, neki susjed kae:
"Hej, Dick, je 1' se to neto preureujekod tebe? Vidio sam proli
tjedan neki zeleni kamionet. Znaosam da je Frannie kod kue, pa
nisam provjeravao."Uz okrnjene betonske stube do vrata stranje
verande.Pridrao ih je za nju nosei torbe s kamerama.- Prevrue je da
ostavim pribor u kamionetu - rekao jekad ih je izvukao.U kuhinji je
bilo neto hladnije, ali jo uvijek vrue. kot-ski ovar njukao je oko
Kincaidovih cipela, a onda se od-vukao na stranju verandu i
ispruio. Francesca je u meu-vremenu istresla led iz metalnih kalupa
u dvolitreni staklenivr s ajem. Znala je da je on promatra sjedei
za kuhinj-skim stolom, ispruivi druge noge preda se i gladei
kosuobjema rukama.- Limun?- Da, molim.- eer?- Ne, hvala.Limunov je
sok polako kapkao niz vanjski dio ae, toje i on primijetio. Robertu
Kincaidu je malo to promaklo.Francesca stavi au preda nj. Svoju
stavi na drugu stra-
-
nu ultrapasom obloenog stola, a kiticu cvijea u vodu, uneku
staru staklenku od pekmeza sa slikom Paka Patka.Oslonivi se na
radnu plohu, da odri ravnoteu na jednojnozi, sagnula se i izula
izmu. Onda je golom nogom stalana pod i ponovila postupak s drugom
izmom.Srknuo je gutljaj aja promatrajui je. Visoka otprilikemetar
ezdeset sedam, etrdeset godina, moda malo starija,lijepo lice,
krasno toplo tijelo. Ali lijepe je ene susretao po-svuda na
putovanjima. Takve su tjelesne znaajke oku ugod-ne, ali u njegovim
su oima vrijedile jedino inteligencija i i-votna strast, kao i
sposobnost da se potakne neto s pomouistananosti uma i duha, i da
sam bude potaknut time. To)e razlog to je veinu mladih ena smatrao
neprivlanima,bez obzira na njihovu vanjsku ljepotu. Jednostavno
nisu iv-jele dovoljno dugo ni dovoljno snano da bi stekle
kvalitetekoje njega zanimaju.Ali Francesca Johnson imala je ono to
ga zanima. Inte-^entna je, slutio je to. A i strastvena, iako nije
mogao uis-lnu dokuiti prema komu ili prema emu je ta strast
usmje-ena, i ima li uope neki smjer.3233
-
Poslije e joj rei da su na neki neobjanjiv nain trenucidok ju je
gledao kako izuva izme tog dana bili najsenzual-niji kojih se sjea.
Zato, nije vano. On svome ivotu nepristupa na taj nain. - Analiza
unitava cjelinu. Neke stva-ri, arobne stvari, moraju ostati
netaknute. Ralanjuje liih, izgubit e se. - Tako je rekao.Sjela je
za stol, s jednom nogom podvinutom poda se.Zabacila kosu to joj je
pala na lice i uvrstila je eljem odkornjaevine. Onda je, prisjetivi
se, ustala i pola premakuhinjskom ormaru, spustila pepeljaru i
stavila je na stol,nadohvat njegovoj ruci.Ponukan tim preutnim
doputenjem izvadio je kutiju"Camela" i ponudio joj. Uzela je
cigaretu i primijetila da jelagano ovlaena od njegova obilna
znojenja. Uobiajeni po-stupak. On je drao zlatni "Zippo", ona mu je
dodirnula ru-ku da je umiri, osjetila pod jagodicama prstiju
njegovu koui zavalila se na stolcu. Cigareta joj je prijala, i
osmjehnulase.- to vi zapravo radite... mislim s
fotografijama?Zagledao se u svoju cigaretu, a onda polako rekao:-
Dio vremena radim kao slobodnjak... odnosno foto-graf na ugovor za
National Geograpbic. Imam neku ideju,prodam je asopisu i
fotografiram. Ili oni imaju neto to e-le da se fotografira pa se
obrate meni. Nema kod njih velikemogunosti za umjetniko izraavanje,
jer to je prilinokonzervativna publikacija. Ali pristojno plaaju.
Ne veliko-duno, ali pristojno, i redovito. Ostalo vrijeme piem i
foto-grafiram za sebe i aljem to onda drugim asopisima. Akozagusti,
radim za industriju, premda to smatram
strahovitimogranienjem.Ponekad piem pjesme, samo za sebe. Tu i tamo
latim sepisanja neke kratke proze, ali ini se da nemam pravog
osje-aja za to. ivim sjeverno od Seattlea i dosta radim na
tompodruju. Volim snimati ribarske brodie, indijanske naseo-bine i
pejsae.Zbog posla za National Geograpbic esto se mjesecimazadravam
na jednome mjestu, osobito kad se radi o veli-kom projektu, kao na
primjer o jednom dijelu Amazone ilio sjevernoafrikoj pustinji. Inae
obino odletim na neki po-sao poput ovoga i tamo unajmim neki
automobil. Ali zapra-vo najvie volim voziti se kroz pojedine
predjele i izviatimalo po njima radi eventualnog budueg snimanja.
Ovamosam se dovezao du Lake Superiora, a vratit u se krozBlack
Hills. A vi?Francesca nije oekivala ovo pitanje. Na trenutak
zamuca.- Ah, ja, ja ne radim nita slino. Diplomirala sam
kom-parativnu knjievnost. Winterset je imao problema da pro-nae
predavae kad sam ja 1946. godine dola ovamo, a i-njenica da sam
bila udana za mjetanina, k tome jo ratnogveterana, pomogla je da me
ti ljudi prihvate. I tako sam po-digla svoju diplomu i na gimnaziji
predavala nekoliko godi-na engleski. Ali Richardu se nije svialo da
radim. Rekao jeda nas on moe uzdravati i da nema potrebe da ja
radim,osobito s obzirom na to to je nae dvoje djece poodraslo.
Itako sam prestala raditi i postala farmerska supruga s pu-nim
radnim vremenom. To je sve.Primijetila je da je popio ledeni aj pa
mu natoi jo iz vr-ca.- Hvala. A kako vam se svia ovdje u
Iowi?Nastupio je trenutak istine. Znala je. Uobiajeni odgovor
-
bio bi: "Lijepo je. Mirno. Ljudi su zaista zlatni."Nije odmah
odgovorila.- Mogu li dobiti jo jednu cigaretu?Opet kutija "Camela",
opet upalja, opet dodirivanjenjegove ruke, lagano. Sunce se
pomicalo preko poda stra-nje verande i dolo do psa, koji je ustao i
izgubio se iz vida.Francesca prvi put pogleda u oi Roberta
Kincaida.- Ja bih sad trebala odgovoriti: "Lijepo je. Mirno.
Ljudisu zaista zlatni." Sve je to istina, uglavnom. Mirno je. I
ljudijesu zlatni, u izvjesnom smislu. Svi mi pomaemo jedni
dru-gima. Ako se netko razboli ili ozlijedi, susjedi se smjesta
latePosla i poanju zob ili oberu kukuruz, ve prema tome totreba
uiniti. U gradu moete mirne due ostaviti auto neza-kljuan i bez
brige pustiti djecu da tre uokolo. Ovdanji lju-di imaju mnogo
dobrih strana, i cijenim ih zbog toga. -A-"... - oklijevala je,
povukla dim i preko stola pogledalaRoberta Kincaida - nije to ono o
emu sam matala kao dje-v]ka. - Ispovijed, napokon! Rijei su
godinama bile tu, ali1] nikada nisu prele preko usana. A sada ih je
izrekla ov-lek sa zelenim kamionetom iz Bellinghama,
Washington.3435
-
Trenutak nije rekao nita. Onda:- Nedavno sam u svoju biljenicu
pribiljeio neto to umoda jednog dana upotrijebiti, tek jednu misao
koja mi jepala na um dok sam vozio, to mi se esto dogaa.
Glasiovako: "Stari su snovi bili lijepi snovi; nisu se ispunili,
alisretan sam to sam ih imao." Nisam posve siguran to toznai, ali
negdje u to ve primijeniti. Zato mislim da uglav-nom znam to
osjeate.Sada mu se Francesca osmjehnula. Prvi put, a osmijeh jebio
topao i iz dubine srca. Onda je opet prevladao kockar-ski nagon.-
Biste li ostali na veeri? Moja obitelj nije ovdje, pa ne-mam bogzna
to pri ruci, ali smislit u ve neto.- Pa sad, prilino su mi dojadili
peceraji i restorani. Tostoji. Pa, ako vam to ne zadaje previe
posla, rado u osta-ti.- Volite li svinjske kotlete? Mogu ih
pripremiti s netopovra iz vrta.- to se mene tie, bit e dovoljno i
povre. Ne jedemmeso. Nisam ga jeo ve godinama. Nita posebno,
jednos-tavno se ovako bolje osjeam.Francesca se ponovno
osmjehnula.- U ovom kraju ne biste zbog takvog stava bili ba
omi-ljeni. Richard i njegovi prijatelji rekli bi da im time
ugroa-vate opstanak. Ni ja ne jedem mnogo mesa, ne znam
zato,jednostavno mi nije do njega. Ali svaki moj pokuaj da
obi-telji serviram bezmesni ruak doekan je burom negodova-nja. Zato
sam uglavnom odustala od toga. Bit e zabavnosmisliti za promjenu
neto drugo.- Lijepo, ali nemojte se odve brinuti zbog mene.
Uosta-lom, imam u svom hladnjaku hrpu filmova. Moram izbacitivodu
od rastopljenog leda i unijeti malo reda u svoje stvari.To e
potrajati neko vrijeme. - Ustao je i ispio ostatak aja.Gledala je
za njim kako kroz kuhinjska vrata izlazi na ve-randu i na dvorite.
Nije zalupio vratima sa zatitnom mre-om kao to svi ostali rade,
nego ih je tiho zatvorio. Prije ne-go to je iziao, sagnuo se i
pogladio psa koji mu u znak za-hvalnosti nekoliko puta oblie
podlaktice.Gore se Francesca na brzinu okupala, a dok se
brisala,zirkala je preko ruba zavjesica prema dvoritu. Koveg muje
bio otvoren, i prao se pod starom runom pumpom. Tre-bala mu je rei
da se moe istuirati u kui ako eli. Bila jeto i namjeravala, ali
ustuknula je na trenutak, u strahu da tone ispadne kao nekakva
prevelika prisnost s njezine strane,a zatim je, u svojoj
zbunjenosti, zaboravila ita rei.Ali Robert Kincaid prao se ve i u
mnogo gorim uvjeti-ma. Iz vjedara s ustajalom vodom u zemlji
tigrova, iz vlastitelimene uturice u pustinji. U njezinu se dvoritu
svukao dopasa, a svojom se uprljanom kouljom posluio kao
kombi-nacijom spuve i runika. "Runik", prekorila se. "Baremsam mu
runik mogla dati!"Od njegove britve, to je leala na betonskom
okvirupumpe, odbijalo se sunce. Gledala ga je kako sapuna lice
ibrije se. "ilav je - opet ta rije", pomisli, "ilav." Nije
bionikakva ljudeskara - visok tek neto preko metar osamde-set. Ali
za svoju je visinu imao snane ramene miie, a tr-buh mu je bio ravan
kao otrica noa. Izgledao je mnogomladi od svoje dobi i posve
drukiji od ovdanjih mukara-ca, koji ve za dorukom pojedu previe
prepeenca prelive-nog sokom od peenja.
-
Prilikom posljednjeg odlaska u Des Moines bila je kupi-la nov
parfem - "Pjesma vjetra" - i sada ga je upotrijebila,tedljivo. to
da odjene? inilo joj se da ne bi bilo zgodnoda se previe dotjera, s
obzirom na to da je on jo u svojojradnoj odjei. Bijela bluza s
dugim rukavima zasukanima doispod lakata, iste traperice, sandale.
Zlatne naunice u ob-liku koluta, za koje je Richard bio rekao da s
njima izgledakao fifica, i zlatna narukvica. Kosa, zaeljana unatrag
iuvrena tipaljkom, padala joj je niz leda. To e biti do-bro.Kad je
ula u kuhinju, sjedio je u njoj sa svojim torbama1 hladnjakom, a na
sebi je imao istu kaki koulju i naran-aste naramenice preko nje. Na
stolu su bile tri kamere, petbjektiva i nova kutija "Camela". Sve
su kamere nosile oz-naku "Nikon". Isto tako i crni objektivi,
kratki, srednji i je-dan dui. Pribor je bio izgreben i na nekim
mjestima ulub-4en. Ali baratao je njime paljivo, premda nemarno,
briuia5 etkajui i otpuhujui prainu s njega.dignuo je pogled na nju,
opet s ozbiljnim, bojaljivim iz-razom lica.37
-
- Imam nekoliko piva u hladnjaku. Jeste li za jedno?- Jesam,
fino.Izvadio je dvije boce Budweisera. Kad je dignuo poklo-pac
hladnjaka, ugledala je prozirne plastine kutije, posla-gane poput
cjepanica, pune filmova. Pored tih dviju bocakoje je izvadio,
unutra su bile jo etiri.Francesca je otvorila ladicu da potrai
otvara. Ali onaree: - Imam ga ja. - Iz etuija na svom pojasu
izvadio je vi-carski oficirski no te struno izvukao i upotrijebio
otvaraza boce.Dodao joj je jednu bocu, a svoju podignuo kao da
naz-dravlja:- Za natkrivene mostove u kasno poslijepodne ili,
jobolje, u topla rumena jutra. - Zasmijuljio se.Francesca ne ree
nita, samo se toplo osmjehnula i po-dignula malko svoju bocu,
neodluno, zbunjeno. udnovatneznanac, cvijee, parfem, pivo i
zdravica u vrui ponedje-ljak kasnoga ljeta. Bilo je to gotovo
previe za nju.- Bio neko davno netko tko je jednoga kolovoskog
po-slijepodneva oednio. Ma tko to bio, prouavao je svojued,
izmijeao neke stvari i izmislio pivo. Tako je to bilo, ijedan je
problem rijeen. - Bio je uposlen oko kamere i go-tovo se inilo da
njoj i ne govori, dok je sitnim odvijaemzatezao vijak na
srebrnastom vrhu.- Idem naas u vrt. Odmah se vraam.Podignuo je
pogled.- Je li potrebna pomo?Odmahnula je glavom i prola pored
njega. Osjeala jenjegov pogled na svojim bokovima i pitala se
promatra li jei dok prolazi verandom - nagaajui da je tako.Imala je
pravo. Gledao je za njom. Zakimao je glavom iponovno pogledao.
Promatrao je njezino tijelo, mislio na in-teligenciju, za koju je
znao da je posjeduje, i znatieljno raz-miljao o ostalim stvarima
koje je nasluivao u nje. Privlai-la ga je, i borio se protiv
toga.Vrt je sada bio u sjeni. Francesca je prolazila njime s
na-puklom bijelom emajliranom zdjelom. Ubrala je neto mr-kve,
pastrnaka, luka i repe.Kad je ula u kuhinju, Robert Kincaid je
pakirao svojetorbe, pedantno i sistematski, primijetila je. Oito je
sve38imalo svoje mjesto. Bio je popio svoje pivo i otvorio
dvijenove boce, premda ona svoje jo nije popila. Zabacila je gla-vu
i ispila prvo pivo pruivi mu praznu bocu.- Mogu li vam nekako
pomoi? - upitao ju je.- Moete unijeti lubenicu s verande i nekoliko
krumpiraiz vjedrice tamo vani.Pokrenuo se s takvom lakoom da se
zapanjila kako jebrzo otiao do verande i vratio se s lubenicom pod
pazuhomi s etiri krumpira u rukama.- Hoe li ovo biti dosta?Kimnula
je, mislei kako se on doima poput duha. Stavioje sve na radnu plohu
pored sudopera u kojem je istila po-vre, vratio se do svog stolca,
pripalio cigaretu i sjeo.- Koliko dugo ostajete ovdje? - upitala
je, pogleda uprtau povre koje je istila.- Ne znam tono. Ovo je za
mene uglavnom mrtva sezo-na, a do roka za predaju fotografija o
mostovima imam jotri tjedna. Toliko e mi trebati da sve dovrim,
valjda. Osta-jem otprilike tjedan dana.
-
- Gdje ste odsjeli? U gradu?- Da. U nekom moteliu s brvnarama.
Tek sam jutrosuzeo sobu. Nisam jo ni prtljagu ostavio u njoj.- To
je zapravo i jedino mjesto gdje moete odsjesti, osimkod gospode
Carlson, koja takoer iznajmljuje sobe. Ali res-torani e vas
razoarati, pogotovo s obzirom na vae pre-hrambene navike.- Znam.
Stara je to pria. Ali snalazim se. U ovo dobagodine i nije tako
loe, mogu nai svjee povre u trgovina-ma i na tandovima uz cestu.
Kruh i jo poneto k tome, pasam uglavnom zadovoljan. Ipak je lijepo
kad vas netko ova-ko pozove. Uistinu sam vam zahvalan.Ona isprui
ruku preko radne plohe i upali mali radio sasamo dvije skale i
smeim platnom preko zvunika. "Sa slo-bodom u depu i s vremenom na
svojoj strani...", pjevao jeneiji glas praen muklim drndanjem
gitare. Nije pojaalaton.~ Prilino sam dobar u sjeckanju povra -
ponudio se.~ Lijepo, ovdje vam je daska za sjeckanje, a no je u
ladi-Cl !spod nje. Pripremit u varivo, pa izreite povre po
mo-gunosti na sitne kocke.39
-
Stajao je pola metra od nje, sputena pogleda, i sjeckaomrkvu,
repu, pastrnak i luk. Francesca je u sudoperu gulilakrumpire,
svjesna blizine toga stranog mukarca. Nikada ni-je pomislila da bi
guljenje krumpira moglo biti povezano stako neobinim osjeajem.-
Svirate gitaru? Vidjela sam kutiju na vaem kamione-tu.- Malo. Pravi
mi drutvo, ne mnogo vie od toga. Mojaje ena bila medu prvim countrj
pjevaicama, mnogo prijenego to je ta muzika postala popularna, i
ona me natjeralada se malo pozabavim time.Francesca se lagano
ukoila na rije "ena". Zato, ni sa-ma nije znala. Imao je pravo biti
oenjen, ali nekako mu tonije pristajalo. Nije htjela da bude
oenjen.- Nije mogla podnijeti moja duga izbivanja, ponekadsam
mjesecima bio odsutan. Ne zamjeram joj. Ostavila meprije devet
godina. Godinu dana kasnije i slubeno smo serazveli. Nismo imali
djece, pa nije bilo ni komplikacija. Jed-nu je gitaru ponijela sa
sobom, a meni je ostavila taj starisanduk.- Javlja li vam se?- Ne,
nikada.Nita vie nije rekao. Francesca nije navaljivala. Ali
osje-tila se bolje, sebino, i ponovno se upitala zato bi joj touope
bilo vano.- Bio sam u Italiji, dvaput - rekao je. - Odakle ste
zapra-vo?- Iz Napulja.- Donde nisam nikada dospio. Prvi put sam bio
na sje-veru, gdje sam snimao uz rijeku Po. A drugi me put
posaoodveo na Siciliju.Francesca se, gulei krumpire, prisjetila
Italije, svjesna daje Robert Kincaid pored nje.Na zapadu su se
podigli oblaci i rascijepili sunce u kosezrake to su se protegnule
u nekoliko smjerova. Pogledao jekroz prozor iznad sudopera i
rekao:- Dobro svjetlo. Kompanije koje izdaju kalendare obo-avaju
ga. Kao i religiozni asopisi.- ini se da je va posao zanimljiv -
rekla je Francesca.Osjeala je potrebu da se ovaj neutralni razgovor
nastavi.40- I jest zanimljiv. Jako ga volim. Volim putovati, i
volimpraviti fotografije.Zapazila je da je rekao "praviti"
fotografije, a ne foto-grafirati ili snimati.- Vi pravite
fotografije, a ne snimate ih?- Da. Barem ja tako gledam na to. U
tome je razlika iz-meu nedjeljnih amatera i onih koji od tog posla
ive. Kadbudem gotov s tim mostom koji smo danas vidjeli, on
neeizgledati nalik onome to oekujete. Pretvorit u ga u netosvoje,
izmjenom objektiva, kutom snimanja ili opom kom-pozicijom, a
najvjerojatnije kombinacijom svega toga.Ja ne uzimam stvari zdravo
za gotovo; nastojim ih pre-tvoriti u neto to odraava moju osobnu
svijest, moj duh.Nastojim otkriti poeziju u slici. asopis ima
vlastiti stil i vla-stite prohtjeve, i ne slaem se uvijek s
redakcijskim ukusom,zapravo, gotovo se nikad ne slaem. A to im
smeta, premdana kraju oni odlue to e ui, a to nee. Pretpostavljam
dapoznaju svoje itatelje, ali volio bih da tu i tamo poneto i
-
riskiraju. Kaem im to, ali oni ne vole to uti.U tome je problem
onih koji zarauju za ivot nekomumjetnikom djelatnou. Uvijek imate
posla s tritem, atrite - masovno trite - skrojeno je po ukusu mase.
A tosu kupci. To je stvarnost, pretpostavljam. Ali, kao to rekoh,to
me prilino sputava. Doputaju mi da zadrim fotografi-je koje ne
upotrijebe, tako barem imam vlastiti arhiv sa stva-rima koje su
meni drage.Ponekad neki drugi asopis uzme koju od njih, ili napi-em
lanak o nekom mjestu koje sam posjetio i ilustriram ganeim
smionijim nego to odgovara ukusu National Geo-graphica.Jednoga u
dana napisati esej pod naslovom "Prednostiamaterizma" za sve one
koji bi voljeli zaraivati za ivot umjet-nou. Nita ne ubija
umjetniki polet kao trite. Sve to uvom svijetu tu vani vrijedi,
barem za veinu, jest sigurnost.Ljudi ele sigurnost, asopisi i
industrija nude im sigurnost, nu-de im homogenost, nude im prisnost
i ne dovode ih u iskuenje.Zarada, pretplatnici i tome slino
dominiraju umjetno-cu- Svi smo mi stjerani pod veliki kota
jednolinosti.v Oni koji se bave tritem neprestano govore o neemusto
zovu "potroa". Ja to predoavam sebi kao debelog41
-
ovjeuljka u vreastim bermudama, havajskoj koulji i saslamnatim
eirom, s kojega visi otvara za pivo, a u rucistie snop dolarskih
novanica.Francesca se tiho nasmijala, mislei na sigurnost i
udob-nost.- Ali ne alim se previe. Kao to sam ve rekao, lijepoje
putovati, a volim se i poigravati kamerama i biti na otvo-renom.
Stvarnost nije onakva kakvom se na poetku pjesmeinila, ali pjesma
ipak nije tako loa.Francesca pomisli kako su ovo za Roberta
Kincaida sva-kidanje rijei. Za nju je to bila gotovo literatura.
Ljudi uokrugu Madison ne govore tako, ne govore o tim stvarima.Oni
govore o vremenu i cijeni poljoprivrednih proizvoda, onovoroenadi,
o pogrebima, o vladinim programima isportu. Ne o umjetnosti i
snovima. Ne o ivotnoj zbilji u ko-joj glazba uti, a snovi su pod
kljuem.Isjeckao je sve povre.- Mogu li jo to uiniti?Odmahnula je
glavom.- Ne, sve je takorei gotovo.Ponovno je sjeo za stol, zapuio
i povremeno ispio gutljajpiva. Ona je kuhala i tu i tamo srknula iz
svoje ae. Osje-ala je djelovanje alkohola, ak i te neznatne
koliine. NaSilvestrovo, u Legion Hallu, ona i Richard popili bi
pokojuaicu. Inae nisu pili gotovo nita i u kui je rijetko bilo
al-kohola. Sada je tu bila samo boca konjaka, koju je
jednomprilikom bila kupila u maglovitom naletu nade da e
unijetimalo romantike u njihov farmerski ivot. Boca nije
nikadotvorena.Biljno ulje, alica i po povra. Pirjati dok lagano ne
poru-meni. Dodati malo brana i dobro izmijeati. Dodati pola li-tre
vode. Dodati ostatak povra i zain. Polako kuhati, ot-prilike
etrdeset minuta.Dok se jelo kuhalo, Francesca mu je opet sjela
suelice.Blaga intimnost spustila se nad kuhinju. Tome je na neki
na-in pridonijelo kuhanje. Pripremanje veere za nepoznatogmukarca,
sjeckanje repe zajedno s njim, to je smanjilo dis-tancu medu njima
- i vie taj nepoznati mukarac i nije biotoliko nepoznat. A kad je
prestao biti nepoznat, otvorio seprostor za intimnost.Gurnuo je
cigarete prema njoj, upalja je bio na kutiji. Is-tresla je jednu
cigaretu i toliko se spetljala oko upaljaa dase sama sebi uinila
nespretnom. Upalja nije reagirao. Ro-bert Kincaid se blago
osmjehnuo, oprezno joj ga uzeo iz ru-ke i dvaput kvrcnuo prije nego
to je suknuo plamen. Pridr-ao joj je upalja, i pripalila je
cigaretu. Obino se u prisut-nosti mukaraca osjeala uglaenom, u
usporedbi s njima.Ali ne i u prisutnosti Roberta Kincaida.Bijelo se
sunce u meuvremenu pretvorilo u veliku crve-nu kuglu i naleglo tono
na polje kukuruza. Kroz kuhinjskije prozor vidjela sokola gdje
lebdi na prvim veernjim stru-jama zraka. Radio je emitirao vijesti
u sedam sati i trni iz-vjetaj. A Francesca je preko ute plohe stola
pogledala Ro-berta Kincaida, koji je preao dugaak put da bi dospio
unjezinu kuhinju. Dugaak put, mjeren ne samo kilometrima.- Izvrsno
mirie - rekao je pokazujui prema tednjaku.- Mirie na... mir. -
Pogledao ju je."Mir? Moe li ita mirisati na mir?" Razmislila je u
sebi otoj reenici. Ima on pravo. Nakon svinjskih odrezaka, kotletai
peenja, to je pripremala za svoju obitelj, ovo je bilo mirno
-
kuhanje. Osim moda pri upanju povra iz zemlje, nigdje usamom
tijeku kuhanja nije bilo ni traga nasilju. Varivo se mir-no kuhalo
i mirisalo je na mir. Mirno je bilo ovdje u kuhinji.- Ako nemate
nita protiv, priajte mi malo o svom ivo-tu u Italiji. - Ispruio se
na stolcu prebacivi desni gleanjpreko lijevoga.Nije joj godila
tiina u njegovoj prisutnosti, zato progo-vori. Priala mu je o svom
djetinjstvu, o privatnoj koli, oopaticama, o roditeljima - kuanici
i bankovnom direktoru.O tome kako je kao posve mlada djevojka
stajala uza zid lu-ke i gledala brodove iz cijelog svijeta. O
amerikim vojnici-ma koji su doli poslije. O tome kako je u jednoj
kavani,gdje je s prijateljicama pila kavu, upoznala Richarda. Rat
jePoremetio ivot, i pitali su se hoe li se ikada vjenati. Ni-kola
nije spomenula.Sluao je i utio, tek tu i tamo kimnuo bi s
razumijeva-nleni. Kad je napokon zastala, upita:~ A imate i djecu,
rekoste?~ Imam. Michaelu je sedamnaest, a Carolvn esnaestadina.
Oboje polaze kolu u Wintersetu. Ulanjeni su u Po-4243
-
ljoprivrednu mlade, zato su i otili na stoni sajam. Caro-lyn
izlae svoga junca.Neto na to se nikada nisam uspjela priviknuti, to
nika-da nisam razumjela, jest kako oni pokazuju toliko ljubavi
iskrbi za ivotinje, a onda mirno gledaju kako se prodaju
zaklaonicu. Dodue, ja se ne usuujem ni pisnuti o tome. Ri-chard i
njegovi prijatelji smjesta bi se okomili na mene. Ipakje injenica
da u tom poslu ima nekog hladnog, bezosjeaj-nog proturjeja.Osjetila
je grinju savjesti to je spomenula Richardovoime. Nita nije bila
uinila, ba nita. Ipak ju je zapekla sav-jest zbog neke maglovite
mogunosti. I pitala se kako daprebrodi ostatak veeri, i nije li se
moda previe zapetljalau neto s ime nee moi izai na kraj. Moda e
Robert Kin-caid jednostavno otii? Doimao se prilino mirnim,
ljubaz-nim, pomalo ak i stidljivim.Dok su tako razgovarali, veer se
zaplavjela, tanka je iz-maglica okrznula travu na livadi. Otvorio
je jo dvije bocepiva dok se Franceskino varivo kuhalo, mirno.
Ustala je iubacila valjuke u kipuu vodu, okrenula se i naslonila
nasudoper, osjeajui da se zagrijala za tog Roberta Kincaidaiz
Bellinghama, Washington. I nadajui se da nee otii pre-rano.Pojeo je
dva tanjura variva, mirno i uglaeno, i dvaputjoj rekao kako je
dobro. Lubenica je bila izvrsna. Pivo hlad-no. Veer plava.
Franceski Johnson bijae etrdeset pet godi-na, a Hank Snow pjevao je
neku pjesmu o eljeznici na radi-ju KMA, Shenandoah, Iowa.Davne
veeri, daleka glazba"to sada?" pomislila je Francesjca. Veera je
gotova i sadasjede ovdje.On je rijeio problem.- Kako bi bilo da
proeemo livadom? Malo je osvjei-lo.Kad je pristala, posegnuo je u
torbu i izvadio kameruprebacivi remen preko ramena.Kincaid otvori
vrata na stranju verandu i pridri ih, po-de zatim za njom i tiho ih
zatvori za sobom. Poli su raspu-canim betonom, pa preko poljunenog
dvorita stigli natravu istono od spremita za strojeve. Spremite je
vonjalona topli kolomaz.Kad su prispjeli do ograde, ona jednom
rukom pritisnedolje bodljikavu icu i prekorai je osjetivi rosu na
nogamaoko tankih remenia sandala. On izvede isti manevar, laga-no
prebacivi svoje visoke cipele preko ice.- Zovete li to livada ili
panjak? - upitao je.- Panjak, mislim. Stoka se pobrine da trava ne
narasteprevisoko. Pripazite na balegu.Gotovo pun mjesec pojavio se
visoko na istonom nebukoje je poprimilo aurnu boju od sunca to je
tek bilo zaloza obzorje. Dolje na cesti zabrenao je automobil s
neispra-vnim priguivaem. Clarkov sin. Voda navale u winterset-skoj
ragbijskoj momadi. Hoda s Judy Leverenson.Odavno ve nije ovako
etala. Poslije veere, koja je uvi-)ek bila u pet sati, slijedile su
televizijske vijesti, onda veer-nJi program, koji je gledao
Richard, a ponekad su ga gledala1 djeca kad bi zavrila domau zadau.
Francesca je obinou kuhinji itala - knjige iz wintersetske knjinice
ili iz knji-evnog kluba kojeg je bila lan, povijesne knjige,
poeziju i^mane - ili bi za lijepa vremena sjedila na prednjoj
veran-
-
l- Televizija joj je bila dosadna.4445
-
Kad bi Richard zovnuo: "Frannie, to mora vidjeti!", u-la bi i
neko vrijeme posjedila s njim. Obino se radilo o El-visu. I o
Beatlesima kad su se prvi put pojavili u Showu EdaSullivana.
Richard je promatrao njihovu kosu i neprestanokimao glavom obuzet
nevjericom i neodobravanjem.Nakratko su se dijelom neba protegnule
crvene pruge.- Ja to zovem "odskok" - rekao je Robert Kincaid
po-kazavi gore. - Mnogi prebrzo ostave kameru. Nakon zalas-ka sunca
esto nastupa razdoblje prekrasnog svjetla na ne-bu, tek nekoliko
minuta - kad je sunce ve zalo za obzor-je, ali se njegova svjetlost
odbija od nebeskog svoda.Francesca ne ree nita, puna divljenja
spram ovjeka ko-jemu je, ini se, vana razlika izmeu livade i
panjaka, kojise oduevljava bojom neba, koji pomalo pie pjesme, ali
ri-jetko prozu. Koji svira gitaru, zarauje za ivot slikama inosi
svoj alat u platnenim torbama. Koji se doima poputvjetra. I kree se
poput njega. Potjee od njega, moda.Die pogled, s rukama u depovima
svojih levisica, dokmu kamera visi o lijevom boku.- Srebrne jabuke
Mjeseeve / Zlatne jabuke Suneve. -Njegov harmonini bariton
izgovarao je tekst poput kakvogprofesionalnog glumca.Pogledala ga
je.- W. B. Yeats. "Pjesma lutajueg Aengusa".- Tono. Velianstven je,
taj Yeats. Realizam, ekonomi-nost, ulnost, ljepota, magija. Godi
mom irskom nasljeu.Izrekao je sve to je trebalo rei, sve u samo pet
rijei. Fran-cesca se bila trsila da svojim acima u Wintersetu
objasniYeatsa, ali kod veine nije nikad uspjela. Bila je izabrala
Yeat-sa djelomino zbog toga to je Kincaid upravo rekao, misleikako
e ba te odlike privui tinejdere, ije lijezde bubnjajupoput
srednjokolske limene glazbe za poluvremena ragbijskeutakmice. Ali
predrasuda koju su bili stekli prema poeziji, kaoproizvodu
nesigurne mukosti, bila je jaa ak i od Yeatsa.Sjetila se Matthewa
Clarka kako je pogledao djeaka p'red sebe na klupi, a onda zaoblio
dlanove, kao da obuhvaaenske dojke, izgovarajui "zlatne jabuke
Suneve". Cere'kali su se, a djevojke u redu iza njih pocrvenjele
su.Takav e ih stav pratiti do kraja ivota. To je ono, ta sp0'znaja,
to ju je obeshrabrivalo i zbog ega se osjeala izloze'nOm i samom,
usprkos vanjskoj naklonosti ovdanjeg dru-tva. Ovdje pjesnici nisu
dobrodoli. Stanovnici okruga Ma-dison voljeli su rei: "Ovo je dobro
mjesto za odgoj djece",ne bi li nadomjestili samonametnuti osjeaj
kulturne zaosta-losti. Na to bi ona uvijek najradije odgovorila: "A
je li do-bro mjesto i da odrastu u njemu?"Bez ikakva svjesnog
plana, polako su proetali panja-kom nekoliko stotina metara,
okrenuli se u irokom luku iuputili prema kui. Mrak se spustio nad
njih kad su se opetnali kod ograde. Ovaj je put on njoj pridrao
icu.Sjetila se konjaka.- Imam neto konjaka. Ili biste moda radije
kavu?- Postoji li mogunost za oboje? - Njegove su rijei do-prle do
nje iz tame. Znala je da se smjeka.Kad su se nali u krugu to ga je
dvorina svjetiljka ucrta-la na travi i ljunku, odgovorila je:-
Naravno - osjetivi u svom glasu neto to ju je zabrinu-lo. Bio je to
zvuk bezbrinog smijeha iz napuljskih kavana.Nije bilo lako pronai
dvije neokrhnute alice. Premda jebila uvjerena da okrhnute alice
spadaju u njegov ivot, ovaj
-
je put eljela dvije u savrenom stanju. ae za konjak, dvakomada,
to su stajale straga u kredencu, okrenute naopa-ke, nikad nisu bile
upotrijebljene, kao ni konjak. Morala seprotegnuti na prste da bi
ih dohvatila, i bila je svjesna svo-jih vlanih sandala i traperica
to su joj se vrsto napele pre-ko stranjice.On je sjedio na istom
stolcu kao i prije i promatrao je.Stari nagoni. Stari nagoni opet
su se javili. Pitao se kakva bijoj bila kosa pod njegovim dodirom,
kako bi joj se krivuljaleda prilagodila njegovoj ruci, kakav bi to
bio osjeaj da jena pod sobom.Stari nagoni u borbi protiv svega
nauenog, protiv pri-stojnosti koju kultura stoljeima usauje u
ljude, protiv neu-mol]ivih pravila ponaanja civiliziranog mukarca.
Pokuaomisliti na neto drugo, na fotografiju, putovanja ili
natkri-ene mostove. Na bilo to, samo ne na to kako ona upravou vom
trenutku izgleda.AH niij dodniJe uspio i ponovno se upita kakav bi
bio osjeaj dat . ^lrne kou, da svoj trbuh pritisne o njezin. Vjeita
pi-ja se nikada ne mijenjaju. Prokleti stari nagoni na-4647
-
pregnuli su sve snage da izau na povrinu! Tjerao ih je na-trag,
gurao ih dolje, pripaljujui cigaretu i duboko diui.Osjeala je da ne
skida pogled s nje, premda ju je proma-trao oprezno, diskretno, ni
na trenutak nametljivo. Znala jeda mu je jasno kako u te ae nikad
nije natoena ni kap ko-njaka. A s obzirom na njegov irski osjeaj za
zlokobno, zna-la je da ga ta praznina ne ostavlja ravnodunim, da
osjeaneto. Ne saaljenje. Saaljenje mu je strano. Tugu, moda.Gotovo
je ula kako mu um oblikuje rijei:boca neotvorenaa ae prazneona
posee da ih pronaenegdje sjeverno od rijeke Middleu Iowi.Promatram
je oimato su vidjele Amazonu jednog Jivarai Svileni puts prainom to
je karavanaiza mene podiedopirui u neupotrijebljeneprostore
azijskog neba.Dok je skidala peat drave Iowe sa zatvaraa boce
konja-ka, Francesca baci pogled na svoje nokte i poelje da su du-i
i bolje odnjegovani. Farmerski ivot nije doputao dugenokte. Dosad
joj to nije bilo ni vano.Konjak, dvije ae, na stolu. Dok je
pripremala kavu, onje otvorio bocu i nalio ba pravu koliinu u svaku
au. Ro-bert Kincaid nije prvi put pio konjak poslije veere.Pitala
se u koliko je kuhinja, u koliko dobrih restorana,u koliko dnevnih
soba s priguenim svjetlom prakticirao tumalu vjetinu. Koliko li je
nizova dugih noktiju promatraodelikatno ispruenih prema sebi s
tankog drka aa s ko-njakom, koliko ga je pari oiju, plavih i
okruglih, smeih iovalnih, gledalo u noima stranih zemalja dok su se
usidrenijedrenjaci ljuljali uz obalu a more zapljuskivalo
pristanitadrevnih luka?Svjetlo kuhinjske stropne svjetiljke bilo je
prejako za ka-vu i konjak. Francesca Johnson, supruga Richarda
JohnsO'na, ostavila bi je da gori. Francesca Johnson, ena koja
po-slije veere ee po travi i prebire po svojim djevojakimsnovima,
bila je spremna ugasiti je. Pristajala bi svijea, alito bi bilo
previe. Mogao bi to pogreno shvatiti. Zato upalimalu svjetiljku nad
kuhinjskim sudoperom i ugasi stropnu.Jo nije bilo savreno, ali
svakako bolje.Podignuo je svoju asu u visinu ramena i ispruio je
pre-ma njoj:- Za davne veeri i daleku glazbu!Tko zna zato, te su je
rijei natjerale da kratko, brzo uz-dahne. Ali dodirnula je svojom
aom njegovu i, premda jehtjela rei: "Za davne veeri i daleku
glazbu", samo se blagoosmjehnula.Oboje su puili, utjeli i pili
konjak. Jedan je fazan zakri-ao u polju. Jack, kotski ovar, dvaput
je zalajao u dvori-tu. Komari su se zalijetali u zatitnu mreu na
prozoru po-kraj stola, a jedan jedini noni leptir, nesiguran u
namjeri alinepogreiv u instinktu, dao se privui snagom svjetiljke
nadsudoperom.Jo je bilo vrue, ni daka povjetarca, a u zraku se
osje-ala neka vlaga. Robert Kincaid se pomalo znojio, dva
naj-gornja dugmeta na koulji bila su mu raskopana. Nije gle-
-
dao ravno u nju, premda je osjeala da je makar krajikomoka moe
vidjeti, usprkos tome to se ini da zuri kroz pro-zor. Bio je malko
okrenut od nje tako da mu je kroz otvore-nu koulju vidjela gornji
dio prsnog koa i sitne kapljiceznoja na koi.Njegova je aa bila
prazna. Upravo kad se okrenuo odProzora, Francesca je podigla bocu
s konjakom za grli i po-kazala njome prema praznoj ai. Odmahnuo je
glavom:- Rosemanov most u zoru. Bit e bolje da sad odem.Laknulo joj
je. Ipak, osjeti razoaranje. Lomila se u sebi.^a5 idite, molim!
Popijte jo aicu konjaka. Ostanite. Idite.aron Young nije mario za
njezine osjeaje. Kao ni leptirinad sudoperom. Nije znala to zapravo
misli Robert Kincaid.Ustao je, prebacio jednu torbu preko lijevog
ramena, arugu stavio na svoj hladnjak.. ~ Hvala vam na veeri, na
jelu, na etnji. Bilo je zaista li-. P- Krasna ste osoba, Francesca.
Drite konjak sprijeda uencu, moda e vam jednom ipak
zatrebati.4849
-
Dakako da je primijetio, kao to je bila i pretpostavila.Ali nije
se uvrijedila na te njegove rijei. Govorio je o ro-mantici i mislio
samo sve najbolje. Shvatila je to po mekoinjegova glasa, po nainu
na koji je izgovorio te rijei. Ali ni-je znala da je poelio viknuti
kuhinjskim zidovima, utisnutisvoje rijei u buku: "Za Boga miloga,
Richarde Johnsone,jesi li zaista takva budala kakva mislim da
jesi?"Ispratila ga je do kamioneta i postajala malo dok nijeutrpao
u nj svoju opremu. Pas je preao preko dvorita nju-kajui oko
kamioneta.- Jack, doi ovamo - otro je apnula, i pas joj je priaoi
sjeo do nje, daui.- Zbogom! I sve najbolje - rekao je zaustavivi se
poredvrata kamioneta da je na trenutak pogleda ravno u oi. Za-tim
je, u jednom jedinom pokretu, sjeo za upravlja i zalu-pio vratima
za sobom. Okrenuo je klju, zatoptao po papu-ici gasa, i stari je
motor zabrenao i pokrenuo se. RobertKincaid nagnu se kroz prozor i
osmjehnu:- Treba ga natelati, mislim.Stisnuo je spojku, naslonio se
na sjedalo, ubacio u brzinui pod svjetlom svjetiljke preao preko
dvorita. Trenutakprije nego to je zaao u tamu prilaznog puta,
ispruio je li-jevu ruku kroz prozor i mahnuo joj. Odmahnula mu
je,premda je znala da on to ne moe vidjeti.Dok se kamionet kretao
prilazom, potrala je donde istala u sjenu promatrajui kako se
crvena svjetla diu i spu-taju preko neravnina. Robert Kincaid
skrenuo je ulijevo, naglavnu cestu prema Wintersetu, dok je munja
zaparala ljet-nim nebom a Jack se pospano odvukao na stranju
verandu.Poto je otiao, Francesca je stala pred zrcalo na komo-di,
gola. Bokovi su joj se od poroda bili tek neznatno proi-rili, dojke
su joj jo lijepe i vrste, ni prevelike ni premale,trbuh malko
zaobljen. Noge nije mogla vidjeti u zrcalu, aliznala je da su joj
jo uvijek dobre. Moda bi ih morala eebrijati, ali nije nalazila
mnogo smisla u tome.Richard je tek povremeno bio zainteresiran za
seks, sva-kih nekoliko mjeseci, a i onda je sve bilo brzo gotovo,
rudi'mentarno i bez zanosa, i inilo se da ne dri mnogo do p^r'fema,
depilacije ni bilo ega slinoga. Nije bilo teko lagan0se
zapustiti.50Bila mu je vie poslovna partnerica nego ita drugo.
Je-dan mu je njezin dio bio zahvalan za to. Ipak, u njoj se sna-no
gibala jedna druga osoba koja se eljela kupati i mirisatise... koja
je eljela da je neka sila, koju je mogla osjetiti alinikada
izraziti, ak ni maglovito u svom duhu, uzme, odne-se i
oslobodi.Ponovno se obukla i sjela za kuhinjski stol da napie ne-to
na pola lista obinog papira. Jack je izaao za njom donjihova
kamioneta marke "ford" i skoio u nj kad je otvori-la vrata. Sjeo je
na sjedalo za suvozaa i turio glavu krozprozor dok je ona kretala
natrake iz upe, a onda je pogle-dao nju, pa opet kroz prozor dok je
vozila prilazom i skre-nula ravno na okrunu cestu.Rosemanov most
bio je sav u mraku. Ali Jack je otraonaprijed, izvidjeti jeli zrak
ist, dok je ona, ponijevi baterij-sku svjetiljku iz kamioneta, pola
za njim. avliem je pribi-la ceduljicu na lijevu stranu ulaza na
most i krenula kui.51
-
Mostovi od utorkaSAT prije zore Robert Kincaid provezao se mimo
potanskogormaria Richarda Johnsona vaui "Milkv Way" i povre-meno
grickajui jabuku. alicu kave na sjedalu vrsto je sti-snuo izmeu
bedara da se ne prolije. Bacio je pogled na bi-jelu kuu pod
posljednjim ostacima blijede mjeseine i zaki-mao glavom nad glupou
mukaraca, nekih mukaraca, ve-ine mukaraca. Mogli bi barem piti
konjak i ne lupati za-titnim vratima dok izlaze!Francesca je ula
gdje prolazi ratimani kamionet. Lealaje u postelji. Prvi put otkad
zna za sebe, spavala je gola. Mo-gla je zamisliti Kincaida, kose
zaleprane na vjetru to se ko-vitla kroz prozor kamioneta, s jednom
rukom na upravljaudok u drugoj dri cigaretu "Camel".Sluala je sve
dok se zvuk njegovih guma nije izgubio usmjeru Rosemanova mosta.
Onda pone prevrtati u sebi ri-jei iz Yeatsove poeme: "Podoh u
ljeskovu umu, jer poarmi buktae u glavi..."Parkirao je kamionet
dobar komad podalje od mosta ka-ko mu ne bi stajao na putu pri
snimanju. Iz skuena prosto-ra iza sjedala izvadio je par visokih
izama, sjeo zatim napapuu automobila da razvee vezice na konim
cipelama iobuje izme. S jednom tobom prebaenom preko oba rame-na, s
konim remenom stativa prebaenim preko lijevog ra-mena i s drugom
torbom u desnoj ruci, sputao se niz strmuobalu prema rjeici.Trebalo
je snimiti most pod kutom da se dobije njegovraspon, istodobno
komadi rijeke i da se izbjegnu grafiti naZldovima pokraj ulaza.
Problem su bile i telefonske ice u po-zadini, ali to se moe rijeiti
s pomou paljivog kadriranja.Izvadio je "Nikon" napunjen
"Kodachromom" i privr-stl ga za teki stativ. Kamera je imala
objektiv od 24 mma'i on ga nadomjesti svojim omiljenim
105-milimetarskim!53
-
Na istoku se javljalo prvo sivilo, i on zapoe eksperimenti-rati
s kompozicijom. Odmaknuo je stativ 60 cm ulijevo i po-desio mu noge
to su uronile u blatnu zemlju uz rjeicu. Re-men kamere ovio je oko
lijevog zapea, ega se uvijek pri-dravao kad je radio kraj vode.
Previe je ve kamera vidio Iu vodi kad se stativ izvrnuo.Polako se
ve javljalo rumenilo. Nebo se osvijetlilo. A sa-da spustiti kameru
petnaest centimetara, namjesti noge sta-tiva. Ne, nije dobro. Jo
malo ulijevo. Iznova namjestiti no-ge stativa. Kameru dovesti u
vodoravan poloaj na glavi sta-tiva. Namjestiti zaslon na f/8.
Odrediti dubinsku otrinu imaksimalno je prilagoditi s pomou
hiperfokalne tehnike.Zavrnuti iani okida za dugme okidaa na kameri.
Sunceje bilo etrdeset posto iznad obzorja i stara boja na
mostupoprimila je toplo crvenilo, ba ono to je elio.Izvaditi
svjetlomjer iz lijevog prsnog depa, provjeriti tose vidi pri f/8.
Ekspozicija od jedne sekunde, ali s "Koda-chromom" to nee biti
problem. Pogledati kroz trailo. Ka-meru poravnati na milimetar.
Pritisnuo je dugme icanogokidaa i priekao da proe sekunda.Upravo
kad je okinuo, neto mu zape za oko. Ponovnopogleda kroz trailo.-
Koji to vrag visi na ulazu mosta? - promrmlja. - Nekipapiri. Juer
nije bio ovdje.Uvrsti stativ. Potri uz nagib obale dok se sunce za
nje-govim leima brzo dizalo. Papiri uredno pribijen avliemza most.
Izvue ga, avli i papir stavi u dep prsluka. Na-trag prema obali,
niz padinu, pa iza kamere. Sunce se izdiglove ezdeset centimetara
iznad obzorja.Zadahtan od tranja, ponovi snimku. Onda jo dvaputradi
duplikata. Ni daka vjetra, ni travka da se pomakne.Snimiti jo
triput po dvije sekunde, i triput po sekundu i pol,za svaku
sigurnost.Namjestiti objektiv na poziciju