Kraljeva jesen Dramat u jednom inu
LICAKRALJ (60 godina) KONSTANTIN, sin kraljev od prve ene (36
g.) ANA, ki kraljeva od prve ene (38 g.) SIMONIDA, etvrta ena
kraljeva (23 g.)1 T?ODORA SMILJAC, ena Stefana, sina kraljeva od
tree ene (24 g.) DUAN, njen sin (7 g.) DANILO, iguman Hilandara i
dvorski istorik (44 g.) NIKODIM, iguman, takmac Danilov (42 g.)
NOVAK GR?BOSTR?K, vojvoda (50 g.) KONSTANCA MOROZINI, ena kraljeva
sinovca Vladislava (37 g.) DIMITRIJ? PAL?OLOG, urak kraljev po
etvrtoj eni GIJOM ADAM, arhiepiskop barski, francuski istoriopisac
PRVI FRANCISKANSKI KALU?R (35 g.) DRUGI FRANCISKANSKI KALU?R (38
g.) DVORSKI DIJAK (18 g.) PRVI PA KRALJIIN DRUGI PA KRALJIIN J?DNA
DVORSKA DAMA Dva paa kraljeva, vie vlastele i dvorskih dama, otroci
sa zubljama i kopljima. Dogaa se jedno docne popodne u dvorskoj
rezidenci u Paunima, godine 1314.
PrologSrueni su dvorci, koplja u prah pae, Vae sitne mrnje i
velika dela Zbrisalo je vreme. Samo suza vrela Potee i trai svetle
oi vae. Seanje me meu vae dane goni; O, pratajte to vam prah diem
iz mira Iznosei jedan dan s vaega pira, Gde uz ritam aa zvon
posmrtni zvoni. O, pratajte, seni, vaskrsnite redom! U sveanom ruhu
nek hor va se kree, Opevajte dan to vratiti se nee, Da sanjamo sjaj
nad uspomenom bledom. Mi vidimo da ste esto bili niski, Pa ipak smo
gordi, jer moni i smeli inili ste to ste morali i hteli. Volimo vas
toplo bili ste nam bliski. I jer svaku stopu ove trone grude Kojom
od vajkada horde divlje hrle, Veni drum na kome gomile su mrle,
Zalivaste krvlju da srpskija bude. Vaskrsnite gordo i verama trima
Ispriajte pesmu iz velikih dana, Pesmu toplih srca, hladnih
jatagana, Sa poprita venog Bizanta i Rima!
Pozornica predstavlja veliki nizak trem sa arenom tamnicon i
mramornim podom. Dva reda zidanih stubova dre tavanicu. Zadnji deo
je otvoren i samo na sredini ima Iliki prozor tadanje arhitekture,
to jest zasebnu niu, mja ima okna sa tri strane. Levo i desno
od prozora vode Sppenice dole, u dvorite. Desni zid trema ima
dvoja fgga: jedna vode u kraljiine odaje, druga u hodnik. Levi M
ina takoe dvoja vrata. Prva, ianja, vode u kraljeve odaje; druga
vea, vode u Sabornu dvoranu. Sauda po sobi ukrasi. Sve je raskono,
ali sa malo ukusa. V*like naslonjae s visokim naslonima i
arabeskama, mramorie klule. Pre no to se zavesa digne, uje se agor.
Na pozornici su: Novak Grebostrek, Gijom Adam, dva franciskanska
kaluera, dijak, Ana, Iikodim, Dimitrije, Konstanca Morozini,
nekoliko dvorskih dama, prilian broj mlade vlastele, svetenika. ..
Svi oni obrazuju razne grupe, svaka za sebe razgovara, no esto
jedni upadaju u druge i razgovor skae s jednog predmeta na drugi.
NOVAK GR?BOSTR?K (Ratnik, ija su junatva opevali ak u Maloj Aziji,
pria skupu mladih ljudi. On je snaan, krupnih oiju i lomovske
snage. Nemarno odeven.) Tatari jaui preko Drima hrle, ene vrite,
bee kud ih oi vode, Druge na obali svoju decu grle. . . (Njegova
pria se dalje ne uje.) GIJOM ADAM (Francuz, veliki fanatik verski i
poklonik kralja Valoa. Zna sveta. Ohol je sa svojih raznovrsnih
putnih doivljaja. Bez morala, ali eli da je uvek taktian. Pria
jednoj dvorskoj gospoi.) Stotina templara u pepeo ode! Ispee se
holo na svoj presto drven I iz guste vatre Te deum se zau. U nebesa
plamen lizao je crven I ulo se, kau, kako zvezde plau. A Majstor di
Mole kleo je iz dima. Vikont de Nogari ree tad pun gneva: Smrt oevu
svetim ovim palim psima! I dugo se ulo gde lomaa peva. . . (Na
drugom kraju stoje Prvi franciskanski kaluer i srpski dijak i ivo
razgovaraju o papi Benediktu.) DIJAK (Mlad, visok, lep.) Tako
Benedikta otrovae smokve. PRVI FRANCISKANAC (Dobro uhranjen,
dobroudan, slabe pameti.) Papska kruna, simbol smrti i ivota, Trai
niz leeva i krvave lokve. DIJAK A dona Talejran? PRVI FRANCISKANAC
(kad uje ovo ime papine ljubaznice, sav se pretvori u glos) Boanska
lepota!
Jesi li video more u Misiru I veernje sunce kad preplavi puste?
(S bolnim uzdahom) Ta jadnog Klimenta posla venom miru I mozak mu
popi! GR?BOSTR?K Moju priu uste. PRVI FRANCISKANAC No, ostavi ene,
Satanina eda. Vina ko ilibar, pa ko pono crna, Jarebica, ribljih
piktija iz leda, Zeeva s vinjama, sokova, pa srna... (On sladi i
dalje, no ne uje se.) (Na drugom kraju je Ana, najstarija ki
kraljeva. Udata. Ima do trideset i osam godina. Bez znaaja; obuena
prosto. I Drugi franciskanski kaluer, jedan dug, kotunjav ovek,
fanatik. Rado se pravi vaan.) ANA Zar sud posle smrti? Jo to nisam
ula. DRUGI FRANCISKANAC Ah, Bonifacije greio je esto. Dua nije
vena. Zar to nije hula? I ree, nafora da je prosto testo I devica
da je preljubnica. ANA uda. DRUGI FRANCISKANAC I za Hrista ree da
je eret bio. ANA To ne bee papa. Ta to bee Juda. DRUGI FRANCISKANAC
Pa bar da je misli, kao drugi, krio. ANA Pokvarena dua. DRUGI
FRANCISKANAC A pameti kratke. On ree da nema ni pakla ni raja. ANA
ivog da ga spale! PRVI FRANCISKANAC (Dijaku) Ah, prene patke! Pa ne
zna sa koga da zapone kraja, A pijano drutvo igra po salonu. GIJOM
ADAM (koji uje ovaj razgovor)
Lake, oe, nisi sad u Avinjonu! (Nasmeje se) (Drugi franciskanac
priao je Dijaku i Prvom franciskancu, a Gijom Adam prilazi
Grebostreku.) DIJAK Nismo ni mi zlato. A kralj na s tri ene. . PRVI
FRANCISKANAC ?? DIJAK I sve tri ive. Sad etvrtu ima. DRUGI
FRANCISKANAC Kako? A tri one zar su razvedene? A ova poslednja?
PRVI FRANCISKANAC Pa ta radi s njima? DIJAK Kralj kad se enio, ova
dete bee: Tek osam godina. . . PRVI FRANCISKANAC A njemu? DRUGI
FRANCISKANAC A njemu? DIJAK etrdeset i pet. DRUGI FRANCISKANAC Zar
jereji smee. . .? DIJAK Pst! Dovee u vam priati o svemu. GIJOM ADAM
(Grebostreku) Tim bunama venim kad e kraja biti? Bar danas kad
zemlja na vrhuncu stoji. . . GR?BOSTR?K Nered nam u krvi. Nikad
nismo siti. GIJOM Pa zar nema nikog kog se zemlja boji? GR?BOSTR?K
Sabor. . . ali. . . GIJOM Lepo. Ti ba stranku stvori. Vien si i
uven. . . GR?BOSTR?K Ja znam jedno samo: Da sam s etom svojom prvi
gde se bori, Kuda kralj mi rekne, ja u biti tamo. NIKODIM
(Sa njegovog lica ne moe se mnogo proitati. Sve to ini radi s
raunom. Uska pogleda. etrdeset i dve godine. On objanjava jednoj od
dama i skupy mladih ljydi i ena) eseti manastir naeg svetlog
kralja. DAMA Zar toliko? NIKODIM Ravno. Krasno delo bie. DAMA U
Banjskoj se die? NIKODIM Sred naih zemalja A lepotom svojom sve
preanje skrie. Siv i crven mramor i serpentin plavi. Tu e mira nai
kralj ko svetac pravi. GIJOM (priao Dijaku i franciskancima) I
poboni kralj je jedne no ve ene. . . DRUGI FRANCISKANAC Zar
kaluericu? GIJOM (s pakosnim osmehom) Zaludo je slepo. PRVI
FRANCISKANAC (prsne u smeh) Ko da je sluao oce nam crkvene! i lepo
Monahinju, sestru bratovlje DIMITRIJ? PAL?OLOG (Sin Andronika II,
jedan od ovih mnogih kneeva koje ne eka kruna, a ija je ambicija
eljna vlasti. Gnevan to mu ne ostaje nita drugo, zbog sitne due, no
obian ivot; on je cinik. Inae je lep i gizdav. Uobraen, a u
trenucima je pesnik. On prelazi preko pozornice sa Konstancom
Morozini.) KONSTANCA MOROZINI (ena Vladislava, sina Dragutinova.
Ima trideset i sedam godina, plave, gotovo kestenjaste kose, lica
okrugla, punaka, malih usta; oiju mrkih i smeih obrva; pravilna
nosa. Oko kose biserni niz, koji pada ak do uiju. Biser i oko
vrata. Haljina na struk zagasitoljubiasta, od plia, i optoena
zlatom. Rukavi celi, na dorukvicama biser. Na prstima prstenje.)
DIMITRIJ? O, vi to gledate sunce kad se gasne, Ne pojmite decu koju
zora doji. KONSTANCA Taj Bizant mi lii na kule iz basne. NIKODIM (i
dalje objanjava) Njegovo se ime meu prve broji. Novac mu je bolji
od mletakog kova,
Manastire nae darovima plavi, U Hilandaru se die kula nova,
Bolnicu za bedne u Prodromu pravi. DAMA Darove za Sinaj poslao je,
vele? NIKODIM Svima vie daje no to sami ele. DIMITRIJ? Ovog popa
plaa da ga tako hvali? KONSTANCA Time stie moi. DIMITRIJ? Bedni su
i mali. O, kao oholnik kralj je mnogo uven. GIJOM (najstarijem
kraljevom sinu, Konstantinu) A ti, knee, uti? KONSTANTIN (Ima do
trideset godina. Ohol sa svoga grkog porekla. Antipatian.) Sve sam
gad do gada! ta da ovek rekne? (Ode dalje.) GIJOM Prazan, a
naduven. DIMITRIJ? (Konstanci) Glupi, gadni kao pastir pokraj
stada. Mramorni stubovi, a drvene zide, U daari niskoj okna od
biljura, Pod izmama novim opanci se vide, Pod crvenom svilom viri
krpa sura. KONSTANCA A sve uvijeno pozlatom i svilom. DIMITRIJ?
Usta puna daha na prostako jelo. KONSTANCA Ko da sam u grobu
raskonom i gnilom. DIMITRIJ? Kad je zlatar prostak, nakazno je
delo. (Stepenicama iz dvorita dolazi Danilo. Penje se uza
stepenice. Pojavljuje se glava. ? nergina, muka. Crna kosa i brada.
Lice mono i isto. Sod se vide i grudi snane i razvijene. Ispeo se.
Visok je. Izgleda da nema vie od trideset i pet, mada mu je
etrdeset i etiri. Pokreti mu skladni, igumansko odelo, no u lakom
neredu. Svu eleganciju koju je doputalo odelo srednjovekovnog
kaluera monog, bogatog i svesnog, uzeo je na sebe. Cinik i leden.
Kad stupi u trem, pokloni se.) SVI
(im ga spaze) Aaa. . . (Sva panja je usredsreena na njega.
Jedino Prvi franciskanac i dijak ne obraaju na to panje, no i dalje
razgovaraju.) DAMA Sad emo znati. Igumane. . . DANILO Molim. DAMA
uje se da kralj e oslepiti sina. DANILO (Uini pokret kao da veli:
Ne znam.) ANA (tiho) Otac se povodi za tim popom holim. KONSTANTIN
(takoe) On je tvorac svakog kraljevoga ina. DANILO Ja znam da se
danas izmirenje slavi Oba naa kralja. I moj um je neto Za mir
uinio. DIMITRIJ? (tiho) Svetitelj se lravi. KONSTANCA Sve taj avo
moe. GIJOM (uo je to i tiho njoj) Samo krije veto. KONSTANCA
(Dimitriju) Ipak divan bee kad je kod nas bio Dragutina, kralja,
oca moga mua, S Uroem da miri. Gordost nije krio, Ali glas to tako
mnogo vere prua, Snaga, led i ponos. . . GIJOM (Danilu glasno) Nisu
dobri znaci: Kralj zbog bune sinu oprotaj je dao, Pa ipak u Skoplju
u kulu ga baci. Neeg ima. DANILO Ko bi dvorske tajne znao?
Ja znam samo psaltir i knjige crkvene. . . PRVI FRANCISKANAC
(Dijaku) Samo kad su slane i dobro peene. . . (Poto svi gledaju u
Danila, niko nije uo ovaj gurmanski ispad.) GIJOM Zar imao nisi
nikad crne dane? DANILO Bilo je. No nato? Pre pet do est leta Kada
napadoe sa etiri strane Hilandar. Hram bee odseen od sveta. Ja, i
bratija mi, snaan otpor damo. Spasosmo svetinju. DAMA Znamo to ve,
znamo. PRVI FRANCISKANAC (i dalje pria Dijaku) Arnold Vila Nora,
lekar neki uen, A Satanin sluga, Jevrejin dabogme, to je sve
crkvene prezirao dogme, Ba kad papa Kliment bee strano muen. DIJAK
Boleu? PRVI FRANCISKANAC Bolest je Satanino delo. Kamenje mu bee u
trbuh sruio. DIJAK Pa? PRVI FRANCISKANAC Valjda se tako Provienju
htelo: Arnoldu se straan dogaaj sluio. DIJAK ?? PRVI FRANCISKANAC
Utopio se krajenovske luke. I ne pomoe mu pancir neprobojni. Ne
okusiv leka iz avolske ruke, Na siromah papa postade pokojni.
(Spolja se uje truba.) DANILO A! Zabave evo! DIJAK Junaki megdani.
. . (Galama. Sve vie, tri. . . uje se:) Zar Grebostrek mladi?
Divno. . .
DIMITRIJ? Pelivani? DIJAK Jabuka se gaa sa konja u letu. PRVI
FRANCISKANAC Ja u mandolinom gaati u metu. (Svi odlaze urno,
sapliui se. Konstanca i Dimitrije ostaju poslednji i ne videi da je
Danilo tu, poinju sasvim glasan razgovor.) DIMITRIJ? (podrugljivo)
Dvorac moje sestre! KONSTANCA Spram bizantskog bleska. DIMITRIJ?
Gde zeleni mramor i ahat i opal Blistaju i gori sva u zlatu freska
I struji dah mora, mirisav i topal. (Kao da sanja, sea se Bizanta.)
Sveanosti dvorske! . . . Gordi palatini S kapama od srebra kraj
dinovskih vrata, Garda s tunikama gde dru rubini, A sav dvor u velu
modroga brokata. Po podu ilimi od persijskog platna I prosute rue i
cvee od nara. Presto sav u suncu, a dva lava zlatna Spavaju kraj
nogu prvog svetskog cara. Za prestolom krst od zlata i korala I
platan pun zlatnih tica. . . KONSTANCA (zaneta) A! . DIMITRIJ?
(zanesen) Car seda! Kb svetac pod krunom to mu elo zbrala, Jedva
die oi i umorno gleda. . . A varvar poslanik iz Rima, Raguze,
Mletaka, Pariza. . . da iz sveg tog blata Gutera to glupo ispred
Pape puze, Osea pred sjajem da ga nesvest hvata. . . (Konstanca je
toliko zanesena priom da niim ne pokazuje ljutnju to se napada njen
Rim.) DIMITRIJ? Mig jedan! . . . Kree se niztokova, sprava I
medenim glasom ponu himnu tice,
Uz fanfara jeku grune lave lava, A zaslepljen varvar u prah pada
nice. . . (Opis ove sveane audijencije, koja je tada bila najvei
svetski dogaaj i koja je vekovima u Bizantu trajala, toliko osvaja
Dimitrija da on igra, glumi, svaki pokret izvodi.) Tiina odjednom.
Varvar die zene. Sve iezlo. Prazno. On dre kb trska. Sam u praznoj
sobi okree se, blene. . . Tek edrvan uje to u vrtu prska, I,
glupak, on misli da san je to bio. Te sprave, ta uda, to se ivot
zove, A ne ova rulja. DANILO (koji je paljivo sluao) Ipak ti bi bio
Rado samodrac mone rugve ove. DIMITRIJ? (Sad ga tek spazi i nasmeje
se.) KONSTANCA (postiena) Pourimo, knee. (Siu oboje niz stepenice u
dvorite.) (Zdesna, iz svojih odaja nailazi kralj Uro II, Milutin.
On ima ezdeset godina. Krupan, visok, jo ouvan, mada mu se na licu
vidi buran ivot, pun uivanja i ratova. Njegove oi mutne, a jo
vrele, govore o venoj vatri koja je uvek gorela u njima. Jak oblak
klonulosti kadikad se navue preko ovog lica, iju sveinu odravaju
svi tada poznati mirisi i ulja. Kralj, da bi se dopao, ne zazire da
svoju ve prosedu bradu ulepava i svoju veliku, razreenu kosu, pumu
inja ukraava nakitom. Celo njegovo odelo trepti, a njegov malo
oronuo glas da)e tajanstvenu poeziju ovoj personifikaciji tatine,
lepote i strasti, kroz iji lepeo probija jo samo plamen ljubomore.)
KRALJ (koji je poao u kraljiine odaje) Ti? DANILO ekam te. KRALJ ta
e? DANILO ta initi misli sa Stefanom svojim? KRALJ (nervozno)
Kraljici se urim. DANILO Reci. KRALJ
Zato? DANILO Znae. Zatvorio si ga. Zato? KRALJ Jer se bojim.
DANILO Veeras e biti Sabor... KRALJ Da. DANILO On trai. . . KRALJ
Da kaznim Stefana? DANILO Da. to moe stroe. KRALJ ta taj Sabor hoe?
DANILO Da zemlju osnai. KRALJ Zar da ga posluam? DANILO Jer Sabor
sve moe. Bolje sam ga kazni, no po nareenju Saborske vlastele.
Bolje ti, no oni. KRALJ Ne, ne. Nikad. Zar da takvom ponienju?
DANILO Mora. KRALJ Ja? Kralj moni. DANILO Dragutin te goni. U
Saboru vie njegovih je ljudi. KRALJ Kanjen je. DANILO Jo vie, jer u
tvojem je dvorcu Naslednika mnogo. Strah u njih razbudi. Zadaj
ranu. KRALJ Sinu svom? DANILO Zavere tvorcu.
Vladislav, Konstantin, Dimitrije. . . KRALJ Stani. DANILO Svi
tvoj presto hoe. Stefanu oprosti, ta e biti? Ubod nov na staroj
rani. Sva trojica e te noima izbosti. KRALJ (razmilja) Kazniti. A
ime? DANILO Oslepi ga. (mirno) KRALJ Skote! Podmien si. DANILO
(uvreeno) Kralju. KRALJ ut! DANILO (mirno) Ko sad tebe titi? Sve
bojnike, ljude, Dragutin ti ote. KRALJ Dok novaca imam i vojske e
biti. DANILO Zalud. Narod bunu s Vladislavom kuje. KRALJ Narod,
rita. DANILO Kralju, s njim je i vlastela. KRALJ Mene tite crkve.
DANILO Ma njih slabo tuje, Kad maeva nema, skini krunu s ela. KRALJ
Ja Bizantu pretim. . . DANILO A zemlja ti trula. Kazni li Stefana,
Srem te tad pomae. Dobie vlastelu kada bude ula Da se tvoje delo s
njenom eljom slae.
KRALJ O! Ja sluga! DANILO Mora. KRALJ ta e sve da trae? DANILO
(opominje ga na mir koji je ugpavio) Nee moi re mi praena suzama
Miriti ko danas zavaenu brau. KRALJ (podrugljivo) Danas mir se
slavi! O, da grozna srama! Radi mira, oi svoga sina dau! Da. Moda e
sutra moje oi hteti, A sve radi mira. . . DANILO Bog to znade
sveti. KRALJ Ratovima skrhah mladost punu rada, A sad mo kad
stekoh, mnome Sabor vlada. Ne. . . DANILO ini ta hoe. Kazna strana
nije: I sam Bog pod starost vida nas liava. Bie zdrav, moi e da
jede, da pije. Kad slep bude, cela zemlja mirno spava. Neka druge
plai. ta moe bez vida? Da ivi i kule u vazduhu zida. KRALJ (koji je
sav poezija, na ovu re prozainog Danila rekne) Ima pravo. Kriv je.
DANILO A meni se ini, On maehu svoju vrlo rado gleda. KRALJ
(poverljivo) Ti misli? DANILO Mladi su. KRALJ esto u tiini Ona
plae. DANILO ?to! Mlade vraka eda. KRALJ
Od onoga dana kada glase dobi. . . DANILO Da tvoj Stefan ami.
KRALJ Jest, da Stefan ami. (Stane, misli dugo, mnogo, onda odjednom
naglo) Oslepi Ja! On zar da mi sreu zdrobi? Onda nek je gleda, kad
u venoj tami Bude sam lutao po roenoj sobi, Jauui glasom od bola ve
svislim. . . DANILO (poto je kralj dao pristanak; mirno) Sad idi
kraljici. KRALJ (ipak se predomilja) Ne! ekaj da smislim. (Mesto da
ode kraljici, on se istim putem kojim je i doao vraa u svoje
odaje.) (Na pozornicu dolazi Teodora Smiljac, ena Stefana, kraljeva
sina. To je edna ena od dvadeset i etiri godine, kojoj njena
tatarska krv kao da nije dala ni malo strasti. Ona dolazi s dvoje
dece. Sva je uplakana.) T?ODORA U tamnicu baen. . . uh uasne rei.
Oe, ta da inim? Spasavaj to bre. DANILO ta mogu? T?ODORA O, kako da
se delat sprei ? Istina je da e oi da mu spre? DANILO Kralj hoe.
T?ODORA Spasavaj. Moj brat ima zlata. DANILO ta mogu? T?ODORA
Spasavaj! DANILO Zapovest je data. T?ODORA (jaukne) Sine, moli
Boga, on neka nas titi, Plai, sine, tvoj e otac slepac biti. DUAN
(Dete od sedam godina. Nita na njemu ne predskazuje da e on jednog
dana biti Silni car Srba, Grka i Bugara; poinje Oena.) Oe na, ie
jesi.. .
DANILO O, eno, dravni ma suza ne stresa. Zalud plae. Bei. . .
T?ODORA Sve ledeno. DANILO Idi. T?ODORA ?vo moga oka, evo moga
mesa, Neka gore, pre, samo on nek vidi. DANILO Kazna je za krivca.
(Gijom Adam i Drugi franciskanski kaluer prelaze preko pozornice i
u ivom su razgovoru.) DRUGI FRANCISKANAC Sve prie i spletke. . .
GIJOM (nastavlja) Na hartiju stavi, pa pravo u Mletke. (Oni odlaze
desno onim hodnikom to vodi pored kraljiinih odaja.) DANILO (Prati
ih pogledom i smei se. Zatim Teodori) Zalud mene moli; kraljev glas
je jai. Idi, lepa eno, i sudbinu plai! (Ona stoji i gleda. Zdesna,
iz kraljiinih odaja dolaze dva paa.) DANILO Kraljica dolazi? PRVI
PA Da. DANILO (Uini Teodori rezigniran pokret i silazi niza
stepenice.) T?ODORA (Uzdahne i ode.) PRVI PA (gleda za Danilom)
Veito isti! DRUGI PA (s uzdahom) Vei je od kralja. PRVI PA (s
detinjskom naivnou i neto sete) I on pa je bio. DRUGI PA Putevi za
njega uvek behu isti. PRVI PA (i dalje naivan i sa mnogo tuge to i
on ne moe biti kao Danilo)
Kao pa vojvodskih ena slast je pio. Kau, kao dijak, da bee
lepota, I kralzice same ljubav su mu htele. DRUGI PA A mi? ta nas
eka? Sluavka sirota. PRVI PA (tuno) I dvorkinja runa i dadilje
svele. DRUGI PA (s dubokim uzdahom) Nikad njega stii. . . Jer nas
ljubav slama. PRVI PA (oslukuje dolazak kraljiin) ?vo je! . . .
Puna je sunanoga plama. DRUGI PA (tobo filozofski) To nam ree
krila. Jadnie, voli je. . . Mi imamo srca! (Prvi pa gleda netremice
da se pojavi kraljica.) SIMONIDA (dolazi zdesna; paevima) Zovite
Danila. (Paevi odu.) (Simonida seda umorno na jednu stolicu. Ona je
ena od dvadeset i tri godine, koja ima tako mnogo uslova da usrei
ljubavlju, ali brana tragedija je u njene jo detinjske crte urezala
bol nezadovoljenih elja i neodoljivo zanosan patniki izraz rane
zrelosti. Tip grki. elo lepo i belo, skriveno kosom kao ar
usplamtelom, to je na sredini razdeljena i kao talasasta kapa
obavija glavu. Ispod kose u uima blista se krupan biser. Sjajne i
krupne zelene oi sa velikim zenicama. Vrat go. Haljiia od brokata,
prevuena mreom, duboko iseena na grudma. Na nogama zlatne arape i
zlatne cipele. Oko vrata niz krupnog ilibara. Ona slua ozdo iz
dvorita tih um i pesmu Prvog franciskanskog kaluera uz mandolinu,
pesmu koja je tada bila jako rasprostranjena meu katolikim
epikurejcima: Vinum sit apositum morientis ori...) KONSTANTIN
(penje se uza stepenice, lagano se privlai i trzajeizsanjarija)
Simonida! SIMONIDA (trgne se, pa ozbiljno) Knee. . . KONSTANTIN (i
dalje familijarno) Iskradoh se. SIMONIDA (otro) Knee. . .
KONSTANTIN Za sreu, za ivot tvoj me pogled vee. SIMONIDA uti.
KONSTANTIN (hvata je za ruku) Ja te volim. SIMONIDA Prostak, ko i
drugi! KONSTANTIN Volim te. SIMONIDA Nato mi svi govori dugi?
Odlazi! KONSTANTIN Taj strah ti kraljev pogled dade. (ubedljivo) Ta
za sinove te kralj i uze. SIMONIDA Gade! (uzbuena) Trinaest godina
u jazbini vuka, Gde veiti moar duu ti pogrebe, Trinaest godina
bola, srama, muka, I ko kruna svega, ta?(Prezrivo) LJubav od tebe!
(Osmehne se.) Tvoj otac je starac, no bar zna da voli. A tebe zar
misli da bi htele ikad I dvorkinje moje? Zalud rei proli.
KONSTANTIN (drsko) ekam te. SIMONIDA Uzalud. KONSTANTIN Doi e mi.
(Opazi Danila i polazi.) SIMONIDA (za njim tiho, da ne uje Danilo,
ali i jetko) Nikad! (Konstantin ode, Danilo dolazi, staje pred
Simonidu i kao da pita: ta e!) SIMONIDA (bez uvoda, naglo, gledajui
pravo u oi) Ja hou Stefana. DANILO
Stefana? SIMONIDA Jest. Hou! DANILO U Skoplju, u mranom zatvoru
ga eno! SIMONIDA Usta su mu slina arobnome vou, Hou da ih pijem.
DANILO Zar pastorka. . . ? eno! SIMONIDA Za poljubac njegov dau
krunu celu. DANILO (opominje je) Kraljice. . . SIMONIDA Zar uvek
mraan,surov, ledan? (Kad Danilo nita ne odgovara) Mladost moja
trune u carskom odelu, Surovost mi dvorska truje pogled edan.
(Tuno) Mesto igraaka, meni mu se prua! (Bolno) O, kako je hladna
postelja mog mua. DANILO ta se mene tie? SIMONIDA Za parence krune,
Prodana sam kao tvoj Bog na Golgoti. Kraj ivih grobova da mi
mladost trune. (Spolja se uje agor, tiha pesma.) DANILO Mir.
Napolju pir je. SIMONIDA O, ti mrski skoti: Srbi masnih vlasi i
crvena vrata I s njima anujska naduta vlastela, Sav neisti zapad
veno eljan zlata, Ugri utih zuba i majmunska ela. . . (Oajno)
Svetlosti! DANILO Nema je. Svetlost je u vlasti. SIMONIDA Ima je u
paklu Stefanove zene. O, kako je puna ambisa i strasti.
U tom vruem oku kb cvet ivot vene. U oima tim se mrak ponoi
stere, Prah zvezda kroz koji sjaj smaragda prodre, U njima se
blista sjaj greha i vere, Pravo u smrt vuku te zenice modre. Iz
njih struji pesma enje uvek zdrave, Modro zelen otrov u njima se
toi, I blistaju gorde ruevine slave. O, daj mi da tonem u te vrue
oi! DANILO (hladno) Oslepljene bie. SIMONIDA (Ova re je zgrane. Ona
uti i gleda, ne razumevajui sve.) DANILO (isto) Veeras. SIMONIDA
(pribrala se) Avaj!Spasa. (naglo) Ne, ne, la je. . . DANILO
(surovo) Istina je gola. SIMONIDA (blago) Idi, moli, spasi snagom
svoga glasa. DANILO (Kao kip stoji pred njom. Gleda je otro.) Neu.
SIMONIDA (reava se) Ti si eljan episkopska stola? Dovedi ga da mu
pijem pogled svei, ?piskopstvom to e tebi da se plati. DANILO (kao
stena) Ne. SIMONIDA Noas, dok kralj mi u vlasima lei, Izmoliu re da
episkopat da ti. DANILO Ne. SIMONIDA Majkom Irinom zaklinjem se
sada,
Arhiepiskop e biti. DANILO (gotovo uvreen) Ne. Ni tada. Zar
poljupci enski da mi slavu stiu? SIMONIDA (besna) uj, zaklinjem ti
se: sam je nee stei. Brzo ginu travke koje same niu. (Njene oi su
crvene, nedra se nadimlju, usne igraju, a svi udovi dru.) Na
spisima tvojim iva u te ei, Potrovau ae tvoje i putire. DANILO
(mirno) Sve to moe, ini. Mene lovor eka. SIMONIDA Zatru ti ime ko
lane kumire. DANILO Ni moja miica, gospo, nije meka. SIMONIDA (kao
zmija) Bludnie, u hramu, kraj najgorih ena, Huli pijan Boga sred
pobone tame. Zasut bie kiom kamenja i stena. DANILO (drsko) Nato
kriti ene? ene dou same. (Truba spolja.) Gle, poinje megdan. I on
je zbog ena. Deca! Gube glave rad enskih ramena. SIMONIDA Suvie si
ohol. DANILO Ti suvie prosta. SIMONIDA Pretim ti. DANILO ta hoe?
SIMONIDA (otro) Dovedi Stefana. DANILO Nikad. SIMONIDA ta ti
hoe?
DANILO (kao mramor) Vlast! SIMONIDA Nije ti dosta? DANILO Nikad
dosta nije. SIMONIDA Re nek ti je dana: Bizant vlast ti dae koliko
ti treba, Da elinom rukom zavlada jo vre. DANILO (nasmeje se) Vara
se. Moj kralj je car zemlje i neba, I tvoj gordi Bizant ispred
njega dre. (Koo do sanja.) Da, jedna je vera, Mo je njojzi ime,
Jedan Bog je samo, Drava se zove. SIMONIDA Dovedi Stefana. im da
platim? ime? (Naglo) Da li eli krunu kraljevine ove? DANILO (oholo)
Ne. Kralj ima krunu, a ja mo te krune. SIMONIDA (Gleda ga tuno.
Gnev je sa njenog lica iezao. Ona je sad opet jadno, nemono dete.)
Ja sam eljna samo jednog srenog dana. O, rad ijeg greha mene sudba
kune? Smiluj se na suze, dovedi Stefana! DANILO (Okom koje prodire
do u sr gleda je. Tiina stravina i puna predoseaja. U Danilu se
javlja ovek, mujak, no on kao da se brani.) SIMONIDA (Njeno zeleno
veliko oko zapazilo je to. Luda, drska misao sene joj kroz glavu i
u oima, jo punim suza, blesne neto novo, svetlo, mono i smelo: ena.
Priblii mu se, i drsko) Pa hoe li mene? (On se ne mie, ona
prilazi.) Na, gvubi i sii! Vekovi put moju stvarali su, tkali,
Vizantijsko sunce sa mog oka zbrii. Pij nedra gde zraci sunca nisu
pali, S kojih niko nije zavesu smakao. Dru kb bled ljiljan usred
noi plave, Ni prezreli kralj ih jo nije takao. Iz njih bije miris
mirte i agave.
(Sva mu je prila, a njena mala noga cela se vidi. Pruila ka
njemu svoje bletee ruke od mramora, a po njima igra rumena svetlost
sunca koje zalazi. U poaru njene crvene kose, blete dijamanti. Ona
nastavlja ) Hoe moje usne kb jagode tirske, Sanjive, drhtave, pune
sna i rose, Hoe vlasi, tople ko noi misirske? Daj da te obmotam
arom svoje kose. DANILO (osea miris njene kose) Kao greh su vrue,
kb vera crvene. SIMONIDA U lonici mojoj greh bije u strune I smeje
se ud kroz prozore arene. Po podu ilimi od persijske vune, Po zidu
niz udnih arabijskih ara, S tavanica kaplje sok mirisiih trava S
rastoenom smolom bistrog ilibara. A puna je tica tavanica plava.
Postelja od bronze mirie i eka. Iz mletakih aa od mrka rubina Pada
tiha svetlost crvena i meka, I nija se topaz s modrog baldahina.
(Sva zaneta, prila mu jo blie.) Poupaj s haljine moje tije perje,
Skini s ruku mojih dva ahatna niza, Nek se prospu rue i sitno
biserje, Na grudima blesnu dva mrka tirkiza. DANILO (mrkim glasom,
koji je ve ustalasala strast) Raskona si. SIMONIDA Kope polomi od
zlata. Na nogama mojim blistaju safiri, Na miici tanke zmije od
ahata. DANILO Gori. SIMONIDA Malu iku u oganj raspiri. (Ona ga je
uhvatila za ruke. U sobu udara rumena svetlost veernja; prosula se
preko njenih belih ruku, koje je Danilo grevito stisnuo.) SIMONIDA
Nek rumeni sedef od mojih nokata U miicu tvoju zarije se vrelu, Kao
plavi elik u mramorna vrata, Ko srebrna strela u narandu zrelu.
(Rumen veernja udara sve jae, oboje su kao u ognju.)
DANILO (gleda je smrvljen) Lepa si! (On naslanja oi na njene
miriljave ruke i sanja.) SIMONIDA Iz aa od oniksa glatka, S drkama
od geme i od kovelina, Penuavi nektar, pun blaenstvaslatka, Piemo u
ruju ciparskoga vina, Tad pij oi moje do roaja dana. DANILO Smaragd
prepun sunca i greha. . . SIMONIDA I sree. DANILO Duboke su. . .
mrane. . . SIMONIDA Dovedi Stefana, On jedan u mrak taj zaroniti
smee. (Pripila se uz Danila i lagano, sanjivo, re po re, tiho,
zanosno, slatko ) Hajde da skrimo raskone kondire, I kad ispijemo
zadnji pehar vina, I kad izmrvimo biser i safire, Ispiemo oi
bezdanih dubina. . . DANILO (Trgne se naglo, digne oi; iz svojih
ruku pusti njene prste. U njegovim oima je ona ista mirnoa, samo
kao da se vide jo tragovi od vatre. On kao da se maloas ponizio
pred samii sobom. Sad eli da popravi greku i rekne jedno mono ) Ne.
SIMONIDA (Zaprepaena ga pogleda i osetivi da je izgubila sve,
oseajui da ni celo ovo ponienje nema uspeha, rekne snano ) Ja hou.
DANILO (ledeno) Nikad. SIMONIDA Robe, strah te hvata. (Njene oi
blistaju kao u mlade razjarene make kojoj je lov utekao onda kada
je htela, sladei se, da ga uhvati noktima i kida deo po deo.)
DANILO (mrko) LJubav, muke grudi, drai belih ena Snene su spram
briga dravnih i rata, Zbitija to sudbu peate vremena I mrve svu
sitnu sreu malih bia.
(Simonida, zapanjena, slua njegove rei.) Drava, taj kolos moni i
krvavi, U platu crvenom od krvoprolia, Nae sitne elje zatire i
davi. (Rezignirano) Nas odredi sudba za velika dela, A roena srea
zdravljena je za nas; Mi ekamo Sutra namrtena ela, A prosjak, sav
vedar, sie celo Danas. Mi bacamo sitnu sreu to nas zove, Mi, deca
tatine, oholi i hladni, Nae oi sreu novih dana love. (S bolnim
osmehom) Za trpezom punom, mi smo veno gladni. SIMONIDA (Ustukla i
bez jedne rei slua ga. Ovaj ovek koji je odbio ak nju, a koji je,
do sada hladan kao iramor, sada odjednom otvorio srce, ini joj se
kao apostol. Iz njega govori tragedija Zakona i Bol, zato ona guta
svaku re.) DANILO (istim mirnim glasom oveka koji zna da je u
pravu) Mi smo kao sunca to prosiplju zrake, Jednolika, pusta gore
sama sobom. Mi kreemo ivot, re, pancire lake I mi, izvor moi,
postajemo robom. I s trnovim vencem smrt kad nas pogrebe I prah
zaborava naa dela zaspe, Kajemo se to smo otisli od sebe au sree,
koju samo jednom naspe Gospod sveim vinom. SIMONIDA Sad se aa peni.
(naglo) eka te, ispij je. . . DANILO (odmereno) Mi piti ne smemo.
Za nas nisu dani enjivi i sneni. Roeni da zarad drugih sagoremo,
Mi, deca tatine, gladni sree, mremo. SIMONIDA (Ona je sluala ove
rei surove logike, no mlada krv bukne u monom i gromkom protestu)
Ja ivota traim; dajte mi da ivim! Za le prikovana, dok mi nedra
pupe, Zar da traim iskru pod pepelom sivim
Kraljevih oiju to tamne i tupe? (Snano, kao bedna rtva koja se
otima od zamke) Ja neu ko bedni prosjak da se grejem Na poslednjoj
iskri zublje to se gasi. Hou nove zublje, da svud poar vejem, I
legion zvezda da mi ljubav krasi. (Prezrivo) O, ti rtvuj sreu za
vena vremena; Ja za venac trnja ne dam kitu krina. Ja ne elim
venost ja sam samo ena. DANILO (hladno) Ti rtvuje ljubav, kralj
rtvuje sina, Stefan oi svoje ja no tvojih drai. SIMONIDA (gnevno)
emu sve te rtve? DANILO Drava totrai. SIMONIDA (ona, veita rtva,
sva usplamti i pokuava i poslednji vatromet) Ti ne sme. Da li e
hudi otrok smeti Usred noi ili usred dana bela Kraljevskoga sina
dovesti i hteti Za raskonu cenu kraljiina tela. . . ? DANILO
(prekida joj re sav zgranut) ta hoe? SIMONIDA (srena to ga je
zbunila) Pred vojsku pranjavu i bednu Sii u i rei: Bi li iko hteo
Da robovsku usnu svoju, slasti ednu, S kraljiinom spoji u poljubac
vreo, Rad usluge male, da kraljeva sina Izbavi iz mranih tamnikih
zidina? DANILO (Smeje se otmeno, tiho.) SIMONIDA (Uvreena. Mislila
je da e izazvati ljubomoru, a ne podsmeh.) ta? Misli, ta rulja, to
je eljna svega, Za moj jedan osmeh nee spasti njega? DANILO (Smeje
se.) SIMONIDA Ta re te ne pee?
DANILO (s tihim i drskim osmehom) Rulja eka. Idi. SIMONIDA
(Stoji pred ljim neodluna, kri ruke.) DANILO (kao da veli: Zalud
sve.) Jo noas e, gospo, glasnik poslat biti. (Sleva dolaze dva
kraljeva paa. Za njima ide kralj, koji se svakako uputio u
kraljiine sobe, no im vidi Danila i Simonidu, zastane. On je u
drugom, raskonom odelu.) DANILO Spreman si za Sabor, kako mi se
vidi, Jer pun znak kraljevstva odeu ti kiti. ta smisli da ini?
KRALJ ini ta se mora. DANILO (Pokloni se i ode desno hodnikom.)
KRALJ (da paevima rukom znak da odu, pa onda ljubomorno Simonidi)
ta e s ovim? SIMONIDA (zbunjena) Ne znam. KRALJ Lae. Svi me lau. Ja
sam slamka usred pomamnog vihora, Lutak kome lice smenom bojom mau.
Da. Ti si me sita. SIMONIDA Kralju. KRALJ Jeste. Sita. Sed sam,
star, nemoan? (LJut.) Jo ja imam krvi, Slavoljublje moje jo se
grehom pita I moj ratni palo jo ume da mrvi. SIMONIDA Kralju moj.
KRALJ Zar misli moj se lovor sui? Ako nema ognja, jo e biti dima, A
on tipa oi i davi i gui. Gde su ti vragovi? Teko, teko njima!
SIMONIDA Kralju moj. . . KRALJ
eline namestiu brave, Skriu te da sunce put ti ne ispee, Ni
meseca zraci da ti kosu plave, Ni pononi vetar da ti ljubav ree.
SIMONIDA (kao jadno, ranjeno dete, eljno materinske ljubavi) Daj mi
asak sree. KRALJ Dau ti cekina, Odee od zlata za te u da skujem,
Dau ti robinja i tica i vina, A hou da samo moje ime ujem Iz tih
malih usta, raseene trenje. SIMONIDA (razoaraia) Mrtvi su cekini!
KRALJ O, gde bih te skrio? to sedine vie, svet mrzim sve benje. . .
(Naglo) Danilo pogledom telo ti je pio. . . SIMONIDA (trgne se)
Kralju. . . KRALJ Ja ga mrzim jer Sabor sve moe, A taj glupi Sabor
re njegova vodi. Nata moja kruna, kad se crvi sloe, I u njinoj
glavi kad se mrnja rodi? Taj kaluer crni! SIMONIDA Ubij ga. KRALJ
Da. Ubij! On mi dela slavi i za venost pie. Smrvi ga! Tad ime za
venost izgubi. A kako? Njegovim dahom presto die. Ne smem, jeste,
ne smem. On mi glavu dri, On mi krunu uva. Kako ga se gnuam!
SIMONIDA On hoe Stefanu zenice da spri. KRALJ (prasne) Zar iz
tvojih usta to ime da sluam? Moj sin te opio! SIMONIDA
(uplaeno) Muu moj. . . KRALJ Ti moli? Ti mu trai spasa, zmijo
otrovana. . . SIMONIDA Kralju moj. KRALJ Bludnice, moga sina voli?
Neka ga oslepe! SIMONIDA Ja mrzim Stefana! KRALJ I da sav se Tartar
protiv mene digne I Gospodnje munje nada mnom zatutnje, Da znam da
e dua u ad da mi stigne, Ne bih utiao gnev oinske ljutnje I nesinu
podlom oprotaja dao. . . SIMONIDA Kralju? KRALJ I kad zinu prazne
one duplje U bogalja to je tuu sreu krao, Hoe li tad hteti te
dubine uplje? SIMONIDA (uasnuta) Vaj! KRALJ (vie) Nek iskopaju, ne
da ih oslepe! Nek zadru nedra u svetine glupe; Jo hou da mravi
ispred mene strepe, Mada strele moje, zarale, tupe I maevi trunu i
zastave rata I u manastirskoj mru vojvode senci I nemi rzanje
ubojnoga hata: Jo su svei moji lovorovi venci. (Stane, naglo otisne
misli.) Ne, dosta s Dravom, tom ikonom lanom. Prazna je sva slava.
Svi moji ratnici Zahvale su nali u grobljitu vlanom. . . (Oajno)
O,kako smo bedni!... Patnici, patnici! . . (Vano) Zato greh ti
pratam. SIMONIDA
A nata mi? Nata? KRALJ U tvom dejem oku punom edne lai, Kad
zbacim prah krune i krvava plata, Odmora grad mojih ruevina trai.
(Gleda je dugo.) O, kako si lepa! (Seda i gleda je sanjivo.) A ja
sam umoran. Ve unuci moji ma ubojni nose. Ugasle su zvezde, vidik
mi sumoran, I jesenje lie vetrovi mi kose, A ja jo sam eljan sunca
i zenica. Sramota me, sed sam, a grehom se dojim. (Zaneseno) Bela
si ko jato mladih, belih tica, Kao belo inje na kosama mojim. . .
(Iz sanjarije ga prekida Danilov ulazak.) DANILO (nosi u ruci
zamotuljak hartije) Glasnik ve je poslat i ka Skoplju hita, A ovaj
list nek se Saboru proita: (Razvija hartiju i ita) Kraljevstvo nam
eljno tiine i reda Sin bunom potrese. Vinji sree dade Te bezumni
sin nam ne uini vreda. U nae nam ruke kao krivac pade. Kad na
roditelja bezumnik se die, Ko sin Psalmopevev, i zaveru kuje, Tad
Gospoda gnevi i kazna ga stie: Sin u ocu mora Gospoda da tuje.
Milostivo uvek kraljevstvo je nae. Nad krivcem je kaznu preblagu
izreklo, Samo da se drugi buntovnici plae, Greno delo od njih da ne
bi poteklo. Glasnik Skoplju hita. Jutrom dan kad svie, Sa porodom
svojim, a to moe bre, Sin nam greni prognan do Bizanta bie, A noas
e oi da mu vatrom spre. KRALJ (ponavlja mahinalno) Oi da mu spre. .
. (Trgne se.) Pa ipak. . . DANILO Kralj budi. KRALJ (ne slua
ga)
O, hoe li jedna varnica kad kresne Pasti u zenicu roditelju,
Judi, Da tu mrnjom kao ratna smola blesne? I hoe li zadnji gled,
upravljen meni, Traiti da vidi oko svoga oka? (Doao je zbunjen do
prozora i pogleda kroza nj.) Avaj! ?no glasnik hita sav u peni,
Deset koplja skae u etiri skoka. Ala juri. . . juri. . . hita u no
dublje. . . ujete li, stranu kletvu sin mi alje? Stoj! (Oajno) On
hita, juri, sve dalje, (Jo oajnije) sve dalje. . . (Na pozornici je
jak sumrak. Kralj i dalje stoji kraj prozora i vie) Magla ve ga
skriva. . . Mene mozak pee! Stoj, jer pono nosi, a ne svetlost
dana. . . Ne kuni! ne kuni! . . . Sabor tako ree. Smiluj se; zar
malo na meni je rana? Stoj, vrati se, vrati. . . Avet dvorcem krui.
. . Presto moj se ljulja. . . Izdale me strae. Lae vesnik, lae! On
Satani slui. (Oajno) Vratite ga! (Poleti natrag i spazi Danilo koji
stoji nem i hladan kao olienje surovog zakona. Slomljeno) Bee.
DANILO (odmereno i kao stena) To potomci trae. KRALJ (kao sumanut
gledajui samo u jednu taku, govori jednim tempom) Jest. Ti u utrobi
majinoj to gmiu, Ti hoe da ive! Njina re nas plai. I nesite elje
njine do nas stiu. Da. Ti mali crvi kraljevi su nai, (Gotovo
rezignirano) Jer spomen potomstva od svega je drai. (Oajno, besno)
Vaj, kad bih mogao budunost da zderem! DANILO (Za to vreme je doao
do vrata od Saborne dvorane, otvori ih, zagledao unutra i poto ih
zatvorio) Sabor eka. KRALJ (mirno) Sad u dok istinu sperem, Da mi
licem blesne stari osmeh lai!
(Kralj ode naglo u svoje sobe.) SIMONIDA (Za sve vreme je kao
ukoena, izmrvljena rtva sedela i gledala nemo kako se smrkava.)
(Dva paa unose dve svee i odlaze. Od ovih svea smtlost je jedva
vidna i dvor neosvetljen bedan je. Sad se vidi sva istina rei
Teodora Metohita, kojom je karakterisao tadanji srpski dvor, gde se
pokualo peke nadietanje s lidijskim dvokolicama, ali se ipak
nadmetalos) DIMITRIJ? i KONSTANTIN (Dojure uza stepenice,
usplahireni, i to jedan desno, drugi levo od velikog srednjeg
prozora. Kad se vide, zagledaju se.) DIMITRIJ? ta? Stefan
oslepljen? KONSTANTIN Kakva je to zamka? DIMITRIJ? Ko je sad na
redu? DANILO Strah vas je od toga? ta ja mogu znati, ja nitavna
slamka, Smerni knjigopisac? SIMONIDA (revoltirano) Kralj, tako mi
Boga... DANILO (Sav se zgrane pri pomisli da e Simonida izdati. U
glavi vidi sav uas i sramotu i zato naglo pritri, tobo da joj
popravi odeu.) Kraljice, dopusti, taj svileni nabor. (Tiho njoj)
uvaj PONOS! uti! (Vraa se onoj dvojici.) (Truba.) Mir, poinje
Sabor. (Sleva se pojavljuje kral. s krunom i bagrenicom. Konstantin
i Dimitrije pogledaju se, istre dole, svaki za svoj raun. Kralja
prate paevi i otroci sa sveama i kopljima Truba! Vrata se od
Saborne dvorane otvaraju i na njih ulazi Kralj. Danilo ga prati.
Otroci i paevi ulaze za njima i saborska vrata se zatvaraju. Na
pozornici i dalje samo one dve svee bacaju slabu svetlost. Simonida
dotri do saborskih vrata. Tajac. Staje uz ogradu stepenica i slua
kako se kroz no jedva uje tiha muzika mandoline i glas
franciskanskog kaluera: Vinum sit apositum.)
Zavesa