4 - DiVA portal

1

1. Uvod ............................................................................................................................................... 2

2. Direktiva o informacijskom društvu ............................................................................................... 4

2.1. Općenito ................................................................................................................................. 4

2.2. Posebno o iznimkama iz čl. 5/2/a-b Direktive o informacijskom društvu ............................. 7

3. Pravna shvaćanja Suda EU relevantna u kontekstu iznimki iz Direktive o informacijskom društvu

8

3.1. Iznimke od isključivih prava autora i nositelja srodnih prava potrebno je tumačiti usko ...... 9

3.2. Pravična naknada kao autonomni pojam prava EU ............................................................. 10

3.3. Države članice EU uživaju diskreciju pri uređivanju sustava naplate naknada ................... 11

3.4. Ograničenja diskrecije država članica EU pri uređivanju sustava naknada ......................... 13

3.5. Naplata pravične naknade u slučaju prekogranične prodaje medija i uređaja ..................... 16

3.6. (Ne)dopuštenost izvora iz kojega se reproducira ................................................................. 17

3.7. Korisnici sredstava prikupljenih od naknada ....................................................................... 19

3.8. Karakteristike medija i uređaja kao faktor pri određivanju i naplati naknade ..................... 19

3.9. Minimalna šteta kao kriterij za ograničavanje naplate pravične naknade ............................ 21

3.10. Utjecaj primjene tehničkih mjera zaštite na određivanje naknade ....................................... 21

3.11. Reproduciranje na papir ili sličan medij .............................................................................. 21

3.12. Download djela u svjetlu iznimke privatnog reproduciranja ............................................... 22

4. Reproduciranje djela za privatno i drugo vlastito korištenje prema hrvatskom pravu ................. 23

4.1. Općenito ............................................................................................................................... 23

4.2. Rješenja iz ZAPSP-a u svjetlu sudske prakse Suda EU ....................................................... 25

5. ZAKLJUČNE NAPOMENE ........................................................................................................ 26

2

Dr. sc. Marko Jurić*

Branka Marušić, LL.M.**

Reproduciranje autorskog djela za privatno i drugo vlastito korištenje u svjetlu

prava Europske unije

U radu se analizira praksa Suda Europske unije u vezi s iznimkama iz čl. 5. st. 2. toč. a i b

Direktive o informacijskom društvu. Izlažu se pravna shvaćanja Suda EU o naravi štete koju

trpe nositelji prava uslijed privatnog reproduciranja te naravi pravične naknade, diskreciji

koju uživaju države članice EU pri uređivanju iznimke privatnog kopiranja, mogućnosti

naplate naknade u slučajevima prekogranične prodaje medija i uređaja, izvorima iz kojih je

moguće legalno reproducirati djela za privatno korištenje, uporabi sredstava prikupljenih na

temelju naknade za privatno reproduciranje, utjecaju primjene tehničkih mjera na sustav

privatnog kopiranja te (ne)mogućnosti primjene sustava privatnog kopiranja na download

djela. Upozorava se na potrebu preispitivanja nacionalne prakse u području ostvarivanja

autorskog i srodnih prava s pravnim stajalištima Suda EU.

Ključne riječi: Direktiva o informacijskom društvu, privatno reproduciranje, pravična

naknada

1. UVOD

U pravnoj znanosti i praksi dobro je poznat utjecaj različitih tehnologija na zaštitu prava i

interesa autora i nositelja srodnih prava. Jedan od najvećih problema koji se u ovom kontekstu

javljaju je neovlašteno reproduciranje zaštićenih djela od strane krajnjih korisnika.

Jednostavno rečeno, razvoj tehnologije je bio takav da su uređaji i mediji koji omogućavaju

reproduciranje (kopiranje) djela s vremenom postajali sve pristupačniji. Ovaj trend je

dosegnuo svoj vrhunac u digitalnom okruženju. Za razliku od analognih uređaja i medija, oni

digitalni omogućavaju kopiranje sadržaja bez bilo kakvih gubitaka u kvaliteti, uz zanemarive

troškove. Promatrano s pravne strane, nositelji prava koji pokušaju spriječiti neovlašteno

reproduciranje svojih djela od strane krajnjih korisnika suočeni su s nekoliko iznimno

ozbiljnih, ako ne i nepremostivih poteškoća.

* Dr. sc. Marko Jurić, viši asistent na Katedri za pravnu informatiku Pravnog fakulteta u Zagrebu. ** Branka Marušić, LL.M.(Stockholm), LL.D. kandidat na Pravnom fakultetu u Stockholmu.

3

U ovakvim okolnostima, pravna znanost i praksa našli su se pred ozbiljnom dilemom. S jedne

strane, rješenje u kojemu bi se inzistiralo na poštivanju prava u njihovom punom opsegu i bez

široko postavljenih iznimki, načelno najbolje odgovara karakteru autorskog i srodnih prava,

kao privatnog prava koje svom nositelju pruža maksimum ovlaštenja u pogledu predmeta

zaštite. S druge strane, nova realnost je jednostavno takva da nositelji prava nisu faktički u

mogućnosti zaštititi svoja prava, odnosno onemogućiti na učinkovit način reproduciranje djela

od strane krajnjih korisnika. U takvim okolnostima, bilo je potrebno pokušati pronaći način

kako pomiriti interese nositelja prava s novom društveno-tehnološkom realnošću.

Na području Europske unije, do kompromisnog rješenja došlo se donošenjem Direktive

2001/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 22. svibnja 2001. o usklađivanju određenih

aspekata autorskog i srodnih prava u informacijskom društvu (dalje u tekstu: Direktiva o

informacijskom društvu ili samo Direktiva).1 Direktiva o informacijskom društvu je tako

(oslanjajući se pri tome na rješenja koja su još ranije razvijena u nekim europskim državama)

predvidjela nekoliko novih sadržajnih ograničenja autorskog prava. Neka od ovih ograničenja

na određeni način legaliziraju činjenicu reproduciranja djela bez pristanka nositelja prava, na

način da uređuju situacije u kojima su takve radnje dopuštene. S druge strane, u pokušaju da

se nositelje prava kompenzira za neovlašteno reproduciranje njihovih djela, uvedeno je

specifično pravno na pravičnu naknadu, koja se obračunava na uređaje i medije koji se koriste

za izradu takvih reprodukcija.

Hrvatski zakonodavac je rješenja iz Direktive o informacijskom društvu prihvatilo još 2003.

godine, na način da ih je implementirao u novi Zakon o autorskom pravu i srodnim pravima

(dalje u tekstu: ZAPSP).2 Po navedenom zakonu, autor ima isključivo pravo da sa svojim

autorskim djelom i koristima od njega čini što ga je volja, te da svakoga drugog od toga

isključiti.3 Unutar ove generalno definirane ovlasti, ZAPSP prepoznaje nekoliko specifičnih

imovinskih interesa autora, koja onda štiti na način da za autora stvara isključiva prava

reproduciranja, distribuiranja, priopćavanja javnosti i prerade.4 Međutim, iako su imovinska

ovlaštenja nositelja autorskog i srodnih prava definirana na širok i sveobuhvatan način,

ZAPSP predviđa i nekoliko veoma bitnih sadržajnih ograničenja tih prava. U bitnome,

ograničenja o kojima je riječ omogućavaju trećim osobama da se autorskim djelom5 koriste

1 Službeni list EU, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, Poglavlje 17, svezak 1, str. 119 – 128. 2 NN 167/2003, 79/2007, 125/2011, 80/2011, 141/2013, 127/2014. 3 Čl. 18/1 ZAPSP 4 V. čl. 18/2. ZAPSP-a. 5 Radi se samo o objavljenim autorskim djelima. V. čl. 82. ZAPSP-a.

4

bez odobrenja nositelja prava, ili bez takvog odobrenja i bez plaćanja naknade, u slučajevima

koji su zakonom izrijekom predviđeni. Jedno od ograničenja je i tzv. reproduciranje djela za

privatno i drugo vlastito korištenje, predviđeno u čl. 82. ZAPSP-a. Po uzoru na rješenje iz

Direktive o informacijskom društvu, u ZAPSP je, kao protuteža pravu na reproduciranje za

privatno i drugo vlastito korištenje, implementirana i odredba kojom su položene osnove za

uvođenje sustava naknada za takvo reproduciranje djela (čl. 32.).

Uvođenje sustava naknada za reproduciranje djela za privatno i drugo vlastito korištenje u

općoj javnosti je izazivalo nemale otpore. Unatoč tome, do trenutka u kojem je ovaj rad pisan

primjena tog sustava nije rezultirala sporovima pred hrvatskim sudovima.6 Istodobno, naplata

naknada za reproduciranje djela za privatno i drugo vlastito korištenje rezultirala je

nezanemarivim prihodima hrvatskih organizacija za kolektivno ostvarivanje prava.7 Konačno,

u domaćoj pravnoj književnosti nisu zamijećeni ozbiljniji problemi s hrvatskim sustavom

pravila za privatno reproduciranje zaštićenih djela.8

S druge strane, Sud Europske unije (dalje u tekstu: Sud EU) je počevši od 2010. godine

objavio nekoliko odluka u kojima je iscrpno analizirao brojna pravna pitanja koja su se

pojavila u primjeni relevantnih iznimki iz Direktive o informacijskom društvu. Uzimajući u

obzir razvoj ove prakse, kao i činjenicu da je Republika Hrvatska od 1. srpnja 2013. godine

članica Europske unije te je obvezna provoditi pravo Unije, smatramo da bi bilo korisno

analizirati i ocijeniti adekvatnost hrvatskih rješenja o reproduciranju za privatno i drugo

vlastito korištenje.

2. DIREKTIVA O INFORMACIJSKOM DRUŠTVU

2.1. Općenito

Pitanju reproduciranja djela za privatnu uporabu se, na razini prava Europske unije, ozbiljno

pristupilo donošenjem Direktive o informacijskom društvu. Ova direktiva imala je za cilj

ujednačiti one aspekte autorskog i srodnih prava koji su nužni za razvoj zajedničkog,

6 Autori rada nisu upoznati ni s jednom presudom u kojoj bi neki od redovnih sudova odlučivao o osnovanosti i

visini naknade iz čl. 32. ZAPSP-a. S druge strane, Ustavni sud RH je u svojoj odluci iz 2006. godine ocijenio da

čl. 32. ZAPSP-a nije u suprotnosti s ustavnim odredbama. O tome v. više u trećem poglavlju ovoga rada. 7 Primjerice, prema podacima iz 2014. godine, HDS ZAMP je uprihodio 3,121,294.38 HRK na ime naknada za

privatno kopiranje. V. godišnje izvješće HDS ZAMP-a za 2014. godinu, dostupno na

http://www.zamp.hr/uploads/documents/izvjesca/HDS_ZAMP_GI_2014_za_web.pdf [13.11.2015.] 8 Od značajnijih djela, v. Matanovac, Romana, Pravo na naknadu za reproduciranje za privatno i drugo vlastito

korištenje u zakonodavstvu, praksi i pravnoj znanosti odabranih država, Zbornik Hrvatskog društva za autorsko

pravo 2007(7), str. 145-178.

5

primarno digitalnog tržišta.9 Pored uspostavljanja obveze za države članice EU da zaštite

određena imovinska prava autora i nositelja srodnih prava (reproduciranja, priopćavanja

autorskog djela javnosti, stavljanja na raspolaganje javnosti drugih predmeta zaštite te

distribucije),10 Direktiva o informacijskom društvu u svom čl. 5. sadrži i listu od ukupno 21

iznimke i ograničenja autorskog i srodnih prava, podijeljene u tri skupine.

Prvo, u čl. 5/1. određeno je da su određene privremene radnje reproduciranja djela11 u

potpunosti izuzete iz prava reproduciranja.

Druga skupina iznimki sadržana je u čl. 5/2. Direktive o informacijskom društvu, koji

predviđa pet situacija u kojima države članice mogu predvidjeti iznimke ili ograničenja prava

reproduciranja. Pored iznimki koje su relevantne za ovaj rad (reproduciranje na papir ili sličan

medij te reproduciranje za privatnu uporabu fizičke osobe), predviđene su i iznimke u odnosu

na reproduciranje od strane javnih knjižnica, obrazovnih ustanova, muzeja ili arhiva (točka

c),12 efemerne snimke organizacija za radiodifuziju (točka d)13 te reproduciranje

radiodifuzijskih emitiranja od strane nekomercijalnih socijalnih institucija (točka e)14.

Konačno, čl. 5/3. Direktive o informacijskom društvu sadržava dodatnih 15. iznimki odnosno

ograničenja od prava reproduciranja te prava priopćavanja djela javnosti odnosno stavljanja

na raspolaganje javnosti, koje su vezane uz određene načine korištenja djela u pogledu kojih

se prava autora i nositelja srodnih prava smatralo primjerenim ograničiti radi ostvarivanja

nekih drugih društvenih interesa.15

9 V. čl. 1/1. Direktive o informacijskom društvu. 10 V. čl. 2., 3. i 4. Direktive o informacijskom društvu. 11 One koje nemaju neovisan gospodarski značaj nego su prolazne i popratne te čine sastavni i bitni dio

tehnološkog postupka čija jedina svrha je omogućiti prijenos sadržaja u mreži putem posrednika, ili njegovo

ovlašteno korištenje. 12 „Države članice mogu predvidjeti iznimke ili ograničenja prava reproduciranja … u odnosu na posebne radnje

umnožavanja od strane javnih knjižnica, obrazovnih ustanova, muzeja ili arhiva, koje nisu izvršene radi

ostvarivanja izravne ili neizravne imovinske ili komercijalne koristi”. 13 „Države članice mogu predvidjeti iznimke ili ograničenja prava reproduciranja … u odnosu na efemerne

snimke djela snimljene od strane organizacije za radiodifuziju vlastitim sredstvima i za potrebe vlastitog

emitiranja; čuvanje tih snimki u službenim arhivima može, na temelju njihova iznimnog dokumentarnog

karaktera, biti dopušteno“. 14 „Države članice mogu predvidjeti iznimke ili ograničenja prava reproduciranja … u odnosu na reproduciranje

radiodifuzijskih emitiranja od strane nekomercijalnih socijalnih institucija, kao što su bolnice ili zatvori, uz uvjet

da nositelji prava dobiju pravičnu naknadu“. 15 Čl. 5/3. propisuje da države članice „mogu predvidjeti iznimke ili ograničenja prava navedenih u člancima 2. i

3. u sljedećim slučajevima:

(a) korištenje isključivo namijenjeno davanju primjera u nastavi ili znanstvenom istraživanju, ako je naveden

izvor, uključujući i ime autora, osim u slučajevima kada je to nemoguće, a u opsegu potrebnom za korištenje u

nekomercijalne svrhe;

6

Sukladno čl. 5/5. Direktive, sve prethodno spomenute iznimke i ograničenja „primjenjuju se

samo u određenim posebnim slučajevima koji nisu u sukobu s uobičajenim iskorištavanjem

djela ili drugog predmeta zaštite i koji bezrazložno ne dovode u pitanje zakonite interese

nositelja prava“. Ovo načelo, koje ograničava doseg iznimki iz čl. 5. Direktive o

informacijskom društvu, slijedi zahtjev iz čl. 10. Ugovora o autorskom pravu Svjetske

organizacije za intelektualno vlasništvo, koji propisuje da članice tog sporazuma mogu u

nacionalnom zakonodavstvu predvidjeti ograničenja ili iznimke od autorskog prava, ako su te

iznimke ograničene na „određene posebne slučajeve, koji nisu u konfliktu s redovitim

iskorištavanjem djela te ne štete neopravdano legitimnim interesima autora“.16

Iako je lista iznimki i ograničenja predviđenih Direktivom o informacijskom društvu zaista

iscrpna, u praksi su njihovi učinci i utjecaj umnogome ograničeni. Temeljni razlog za ovo je u

činjenici što je Direktiva o informacijskom društvu direktiva minimalnog harmonizacijskog

(b) korištenje za potrebe osoba s invalidnošću, koje je u neposrednoj vezi s invalidnošću i koje je nekomercijalne

naravi, a u opsegu potrebnom za određenu invalidnost;

(c) reproduciranje od strane tiska, priopćavanje javnosti ili činjenje dostupnim objavljenih članaka o tekućim

gospodarskim, političkim ili vjerskim pitanjima ili radiodifuzijskih emitiranja djela ili drugih predmeta zaštite

istog karaktera, u slučajevima kada takvo korištenje nije izričito pridržano, i ako je naveden izvor, uključujući

ime autora, ili korištenje djela ili drugih predmeta zaštite radi izvještavanja o tekućim događajima, u opsegu koji

odgovara svrsi informiranja javnosti o tekućim događajima, ako je, osim ako to nije moguće, naveden izvor,

uključujući ime autora;

(d) doslovno navođenje u svrhe kao što je kritika ili osvrt, uz uvjet da se oni odnose na djelo ili na drugi predmet

zaštite koji je već zakonito stavljen na raspolaganje javnosti, da je, osim ako to nije moguće, naveden izvor,

uključujući ime autora, i da je njihovo korištenje u skladu s poštenom praksom, i u mjeri opravdanoj svrhom

koja se želi postići;

(e) korištenje za potrebe javne sigurnosti ili za osiguranje pravilnog izvršavanja ili izvješćivanja o upravnim,

parlamentarnim ili sudskim postupcima;

(f) korištenje političkih govora kao i izvadaka iz javnih predavanja ili sličnih djela ili predmeta zaštite u mjeri

koja je opravdana informativnom svrhom i uz uvjet da je izvor, uključujući i ime autora, naveden, osim kada se

pokaže da to nije moguće;

(g) korištenje tijekom vjerskih ili službenih svečanosti koje organiziraju javne vlasti;

(h) korištenje djela, kao što su djela arhitekture ili skulpture, koja su trajno smještena na javnim mjestima;

(i) popratno uključivanje djela ili drugog predmeta zaštite u drugi materijal;

(j) korištenje s ciljem oglašavanja javne izložbe ili prodaje umjetničkih djela, u opsegu potrebnom za promicanje

događanja, isključujući bilo kakvo drugo komercijalno korištenje;

(k) korištenje radi karikature, parodije ili pastiša;

(l) korištenje vezano uz upoznavanje s opremom ili uz popravak opreme;

(m) korištenje umjetničkog djela u obliku zgrade ili crteža ili plana zgrade za potrebe rekonstrukcije zgrade;

(n) korištenje priopćavanjem ili stavljanjem na raspolaganje, s ciljem istraživanja ili privatnog izučavanja,

pojedinim pripadnicima javnosti putem posebnih uređaja u prostorijama ustanova iz stavka 2. točke (c), djela ili

drugih predmeta zaštite koji se nalaze u njihovim zbirkama koje nisu podložne uvjetima kupnje ili uvjetima

licenciranja;

(o) korištenje u određenim drugim slučajevima od manje važnosti kada iznimke i ograničenja već postoje u

nacionalnom pravu, uz uvjet da se oni odnose samo na analogno korištenje i da ne utječu na slobodan protok

roba i usluga unutar zajednice, ne dovodeći u pitanje druge iznimke i ograničenja sadržana u ovom članku“. 16 V. Zakon o potvrđivanju Ugovora o autorskom pravu Svjetske organizacije za intelektualno vlasništvo, NN

MU 6/2000.

7

učinka.17 Naime, od ukupno 21 iznimke i ograničenja koja ova direktiva predviđa, samo jedno

od njih (privremene radnje reproduciranja djela iz čl. 5/1.) države članice Europske unije

dužne su implementirati. Preostalih 20 iznimki, sadržanih u člancima 5/2. i 5/3. direktive

države članice mogu, ali nisu dužne preuzeti u svoje nacionalno pravo.

2.2. Posebno o iznimkama iz čl. 5/2/a-b Direktive o informacijskom društvu

U kontekstu teme koja se u ovom radu obrađuje, relevantne su iznimke iz čl. 5/2/a-b Direktive

o informacijskom društvu, sukladno kojima države članice unije mogu ograničiti pravo

reproduciranja:

(a) u odnosu na reproduciranje na papir ili sličan medij, učinjeno uporabom bilo koje

fotografske tehnike ili nekim drugim postupkom koji ima slične učinke, uz iznimku grafičkog

izdanja glazbenog djela (notni materijal), pod uvjetom da nositelji prava dobiju pravičnu

naknadu; i

(b) u odnosu na reproduciranje na bilo koji medij koje je učinila fizička osoba za privatnu

uporabu i u svrhu koja nije ni izravno ni neizravno komercijalna, uz uvjet da nositelji prava

dobiju pravičnu naknadu, pri čemu se uzima u obzir primjena ili neprimjena tehničkih mjera

na djelo ili na drugi predmet zaštite.

Temeljeno načelo, koje jasno proizlazi iz prethodno citiranih odredbi Direktive o

informacijskom društvu, je da se ograničenje prava u svrhu reproduciranja na papir ili sličan

medij, ili od strane fizičke osobe za privatnu uporabu, kompenzira davanjem pravične

naknade.18 U pogledu ostvarivanja takve naknade, Direktiva u svojim uvodnim izjavama

predviđa zadržavanje postojećih ili uvođenje novih korištenje sustava naknada, koji

osiguravaju kompenzaciju nositelja prava za štetu koju trpe zbog privatnog kopiranja.19

Nadalje, državama članicama sugerira se da pri reguliranju sustava privatnog kopiranja uzmu

u obzir tehnološki i ekonomski razvoj, posebno u odnosu na privatno digitalno reproduciranje

i sustave naknada.20

U svom članku 6. Direktiva o informacijskom društvu predviđa i zaštitu učinkovitih

tehnoloških mjera i podataka o upravljanju pravima. Uporaba ovakvih rješenja može

ograničavati faktičnu mogućnost korisnika da djelo reproducira za privatnu uporabu; s druge

strane, zlouporaba sustav privatnog reproduciranja mogla bi dovesti i do ometanja takvih

17 O razlikovanju direktiva s obzirom na stupanj harmonizacije v. Josipović, Tatjana, Izazovi harmonizacije

građanskog prava putem direktiva, Forum za građansko pravo za jugoistočnu Evropu, Izbor radova i analiza,

Knjiga I, 2010., str. 291 – 307. 18 Preambula Direktive o informacijskom društvu, uvodna izjava br. 38. 19 Ibid. 20 Preambula Direktive o informacijskom društvu, uvodna izjava br. 39.

8

mjera zaštite. Slijedom navedenog, u uvodnim izjava Direktive traži se da pravila o privatnom

kopiranju budu usklađena s pravilima o korištenju učinkovitih mjera zaštite. U ovom

kontekstu, ističe se da je potrebno osigurati da sustav reproduciranja za privatnu uporabu ne

sprječava uporabu ili potiče izbjegavanje učinkovitih mjera zaštite.21 S druge strane, potiče se

uporaba dobrovoljnih mjera kojima se omogućava korisnicima korištenje djela u skladu s

predviđenim iznimkama, a tek ako one ne daju rezultata traži se od država članica da

poduzmu potrebne aktivnosti u cilju provedbe pravila o iznimkama.22

3. PRAVNA SHVAĆANJA SUDA EU RELEVANTNA U KONTEKSTU IZNIMKI IZ

DIREKTIVE O INFORMACIJSKOM DRUŠTVU

Od 2010. godine do danas, Sud EU objavio je nekoliko presuda u kojima je davao prethodna

mišljenja o iznimkama iz čl. 5/2. Direktive o informacijskom društvu. Prva od ovih presuda

bila je Padawan,23 iz 2010. godine. Nakon ove presude, objavljene su i one u predmetima

Stichting de Thuiskopie,24 Amazon,25 ACI Adam,26 Copydan27 te VG Wort.28 Sve prethodno

navedene presude tiču se iznimki iz čl. 5/2/a-b Direktive o informacijskom društvu, te su kao

takve relevantne u kontekstu ovoga rada. Pored njih, vrijedi napomenuti da je Sud EU u

svojoj praksi raspravljao i o iznimci iz čl. 5/2/c u presudi Eugen Ulmer,29 kao i o onoj iz čl.

21 Ibid. 22 Preambula Direktive o informacijskom društvu, uvodna izjava br. 52. 23 Predmet C-467/08, Padawan v. SGAE, [2010] ECR I-10055 (dalje u tekstu: Padawan). 24 Predmet C-462/09, Stichting de Thuiskopie v. Opus Supplies Deutschland GmbH et alia, [2011] ECR I-0000

(dalje u tekstu: Stichting de Thuiskopie). 25 Predmet C-521/11, Amazon.com International Sales Inc. et alia v. Austro-Mechana Gesellschaft zur

Wahrnehmung mechanisch-musikalischer Urheberrechte Gesellschaft mbH, [2011]ECR I-00000 (dalje u tekstu:

Amazon). 26 Predmet C-435/12, ACI Adam BV et alia v. Stichting de Thuiskopie and Stichting Onderhandelingen

Thuiskopie vergoeding [2014] (dalje u tekstu: ACI Adam). 27 Predmet C-463/12, Copydan Båndkopi v. Nokia Danmark A/S [2015] (dalje u tekstu: Copydan). 28 Spojeni predmeti, C-457/11 do C-460/11, VG Wort v. Kyocera Mita Deutschland GmbH et alia i VG Wort

v. Canon Deutschland GmbH; Fujitsu Technology Solutio Solutions v. VG Wort; Hewlett-Packard v. VG Wort

[2013] ECR I-0000 (dalje u tekstu: VG Wort). 29 Predmet C-117/13, Technische Universität Darmstadt v. Eugen Ulmer KG [2014].

U predmetu se radilo o nedozvoljenoj digitalizaciji povijesne knjige autora Winifreda Shulza (nositelj prava je

Eugen Ulmer) od strane sveučilišne knjižnice (Technische Universität Darmstadt) kojom se dozvolio elektronski

pristup knjizi putem knjižničnih terminala. Putem tih knjižničnih terminala, krajnji korisnici su mogli printati ili

pohranjivati na USB dijelove autorskih djela.

Sud Europske unije u svojoj odluci navodi da države članice mogu, unutar određenih granica, koja uključuju

pravičnu naknadu nositeljima autorskog prava, dozvoliti korisnicima da printaju na papir ili da pohrane na USB

digitalizirane knjige koje se nalaze u kolekciji knjižnice. Sud Europske unije posebice navodi da nije protivno to

da država članica da javnim knjižnicama pravo digitalizacije djela koja se nalaze u njihovim zbirkama ako je ta

radnja reproduciranja potrebna radi stavljanja tih djela na raspolaganje korisnicima putem posebnih uređaja u

prostorijama tih ustanova (t. 49.).

Nadalje, Sud Europske unije je ustanovio da kad ustanova poput javne knjižnice omogućuje pristup djelu koje se

nalazi u njezinoj zbirci određenoj „javnosti“, odnosno svim pojedincima koji se koriste posebnim uređajima

postavljenima u njezinim prostorijama s ciljem istraživanja ili privatnog izučavanja, treba smatrati „stavljanjem

9

5/2/d Direktive, u presudi DR i TV2 Danmark.30 Konačno, vrijedi napomenuti da se u

trenutku pisanja ovoga rada pred Sudom Europske unije nalaze još dva predmeta vezana za

interpretaciju iznimki iz čl. 5/2. Direktive o informacijskom društvu, koji još nisu odlučeni.31

U prethodno navedenim presudama, Sud EU formulirao je nekoliko pravnih shvaćanja, koja

utječu na određivanje sadržaja i dosega iznimki iz čl. 5/2/a-b Direktive o informacijskom

društvu. Promotrimo o čemu je riječ.

3.1. Iznimke od isključivih prava autora i nositelja srodnih prava potrebno je tumačiti

usko

Europska pravna tradicija slijedi pristup u kojemu se prava autora (i, u manjoj mjeri, nositelja

srodnih prava) definiraju široko, a eventualna ograničenja tog prava, u vidu iznimaka,

određena su usko.32 Tako primjerice hrvatsko pravo sadrži generalnu klauzulu sukladno kojoj

autor ima pravo sa svojim autorskim djelom i koristima od njega činiti što ga je volja, te

svakoga drugog od toga isključiti;33 nasuprot tome, u dijelu ZAPSP-a koji govori o

sadržajnim ograničenjima autorskog prava postavljeno je pravilo (po uzoru na WIPO-ov

ugovor o autorskom pravu) prema kojemu ograničenja autorskog prava „pokrivaju samo

takvo korištenje autorskog djela koje se ne suprotstavlja redovitom korištenju autorskog djela

na raspolaganje“ te stoga „radnjom priopćavanja“. To pravo priopćavanja djela koje imaju ustanove poput javnih

knjižnica bilo bi izloženo riziku oduzimanja velikog dijela sadržaja, čak i korisnog učinka, kada te ustanove ne bi

raspolagale akcesornim pravom digitalizacije predmetnih djela (t. 42-43).

Međutim, ta digitalizacija djela od javnih knjižnica ne smije prouzrokovati to da broj primjeraka svakog djela

koji je korisnicima stavljen na raspolaganje putem posebnih uređaja prijeđe onaj broj koji su knjižnice stekle u

analognom obliku. Također, ako u skladu s odredbom nacionalnog prava za digitalizaciju djela, ne postoji

obveza naknade za njegovo kasnije stavljanje na raspolaganje u digitalnom obliku na posebnim uređajima, treba

platiti odgovarajuću naknadu (t. 48). Usto, takvim se radnjama reproduciranja mora poštovati činjenica da opseg

reproduciranih tekstova osobito ne smije bezrazložno dovesti u pitanje zakonite interese nositelja prava. Time, se

države članice mogu koristiti iznimkama predviđenim za privatnu uporabu, unutar njihovih granica, a osobito uz

poštivanje uvjeta vezanog za pravičnu naknadu (t. 56-57). 30 Predmet, C-510/10 DR i TV2 Danmark A/S v. NCB - Nordisk Copyright Bureau [2012] ECR I-00000.

U predmetnom sporu između organizacija za radiodifuziju DR i TV2 Danmark te danskog društva za kolektivno

ostvarivanje interesa NCB – Nordisk radilo se o pitanju snimaka vezanih za televizijske programe koje su

naručile te organizacije za radiodifuziju od treće strane u svrhu emitiranja na vlastitim kanalima. Pitanje je bilo,

da li takve snimke potpadaju pod iznimku efemernih snimki.

Prvu stvar koju je Sud Europske unije dotaknu bila je interpretacija pojma „vlastita sredstva organizacije“ za

koju je rekao da mora biti interpretirana na jednak način na području Europske unije. Iz ovoga je slijedilo da se

pojam „vlastita sredstva organizacije“ mora interpretirati na način da obuhvaća i objekte treće osobe. Zbog toga,

takve snimke koje su napravljene od treće strane, potpadaju pod iznimku efemernih snimaka. Nadalje, kada se

određuje što snimku čini efemernom, gleda se samo način izrade tj. može li se primijeniti pojam „vlastita

sredstva organizacije“ kao što je definiran gore. Ako se ne može ustanoviti da je treća osoba radila u ime

organizacije za radiodifuzije, mora se utvrditi da je barem radila „pod odgovornošću“ organizacije za

radiodifuziju (t. 37., 58., 67. i 74.) 31 Predmeti C-470/14, EGEDA et alia i C-572/13, Hewlett-Packard Belgium SPRL v. Reprobel SCRL, Epson

Europe BV umješač. 32 V. i Matanovac, op. cit., (bilj. 8), str. 155. 33 ZAPSP čl. 18/1.

10

i neopravdano ne šteti zakonitim interesima nositelja prava“.34 U svijetu postoje i drugačija

rješenja. Primjerice, u pravu Sjedinjenih američkih država isključiva prava autora definirana

su usko, na način da se izrijekom nabrajaju radnje koje je njihov nositelj ovlašten zabraniti

trećim osobama. Nasuprot tome, postavljena je veoma široka iznimka poznata kao fair use

odnosno fair dealing.35

Sud EU u svojim odlukama slijedi europski pristup te kontinuirano naglašava da je sve

iznimke od autorskog i srodnih prava potrebno tumačiti usko, budući da one predstavljaju

derogaciju isključivih prava koja su definirana na općenit način.36

3.2. Pravična naknada kao autonomni pojam prava EU

Prethodno je objašnjeno da države članice Europske unije mogu, ali nisu dužne,

implementirati u svoje nacionalno pravo iznimke iz čl. 5/2/a-b Direktive o informacijskom

društvu; međutim, ako to učine, dužne su nositeljima prava osigurati „pravičnu naknadu“. U

pogledu određivanja takve naknade, Direktiva predviđa da će države članice EU same urediti

oblik, visinu i druge aspekte naknade, vodeći se pri tome činjenicama svakog pojedinog

slučaja.37 Iz ovoga bi slijedilo da države članice Unije imaju potpunu slobodu u uređivanju

naknada koje se plaćaju na njihovom području. Međutim, u presudi Padawan iz 2010. godine,

u prvom u nizu predmeta u kojima je bio pozvan tumačiti iznimke iz čl. 5/2. Direktive o

informacijskom društvu, Sud EU ustvrdio je da je „pravična naknada“ autonomni pojam

prava EU.38

U konkretnom predmetu, španjolski sud tražio je, između ostaloga, odgovor na pitanje odnosi

li se harmonizacija nacionalnih prava država članica temeljem Direktive o informacijskom

društvu i na sam pojam pravične naknade. Po ocjeni Suda EU, odgovor na ovo pitanje je

potvrdan. Kako je Sud EU objasnio, pravična naknada autonomni je pojam prava Europske

unije, koji se mora interpretirati jednako u svim državama članicama koje su implementirale

iznimku privatne uporabe. Drugim riječima, iako Direktiva o informacijskom društvu

državama članicama načelno omogućava da autonomno urede modalitet pravične naknade, što

34 ZAPSP, čl. 80. 35 Karapapa, Stavroula, Private Copying, 2012., str. 8-9.; Matanovac, op. cit., (bilj. 8), str. 155. 36 V. presudu u predmetu C-5/08, Infopaq International v. Danske Dagblades Forening, [2009] ECR I-6569, t.

56. i 57.; presudu u spojenim predmetima C-403/08 i C-429/08, Football Association Premier League v. QC

Leisure and Karen Murphy v. Media Protection Services, [2011] ECR I-0000, t. 162; ACI Adam, t. 22. 37 V. uvodna izjava 35. Direktive o informacijskom društvu. 38 Padawan.

11

uključuje detaljne aranžmane za financiranje i prikupljanje naknade te njenu visinu,39

potrebno je osigurati da države to ne čine na način koji bi zbog svoje nekonzistentnosti bio

nespojiv s ciljevima direktive.40

3.3. Države članice EU uživaju diskreciju pri uređivanju sustava naplate naknada

Stajalište prema kojemu je pravična naknada autonomni pojam prava EU usko je vezano uz

nadležnost za uređivanje iznimki iz čl. 5/2. Direktive, budući da otvara vrata Sudu EU za

daljnju aktivnost u području određivanja dosega pojma pravične naknade. S druge strane, iako

načelno smatra da je ovlašten davati tumačenja vezana uz primjenu pravične naknade, Sud

EU ipak državama članicama EU ostavlja široku diskreciju u pogledu određivanja obveznika

naknade,41 jednako kao i njenog oblika, modaliteta naplate i visine.42 Ovo je vidljivo iz niza

odluka Suda EU u kojima je taj sud de facto odbio prihvatiti argumentaciju stranaka kojom bi

se značajno suzilo polje primjene naknade kakva se obračunavala po nacionalnom pravu.

Sud EU je tako u presudi Padawan obrazložio da naplata naknade ne ovisi o dokazivanju da

se neki konkretni uređaji ili mediji zaista koriste za izradu kopija. Prema stajalištu Suda EU,

sama činjenica što su mediji ili uređaji dostupni u svrhu privatnog kopiranja dovoljna je da se

na njih uvede plaćanje naknade. Ovime se izrijekom odbija argumentacija, naročito često

zastupljena u općoj javnosti, prema kojoj je naknada za privatno reproduciranje koja tereti sve

medije i uređaje koji se koriste za takvo kopiranje neopravdana, iz razloga što se plaća kako

na uređaje i medije koje netko zaista koristi za privatno reproduciranje zaštićenog djela, tako i

na sve one uređaje ili medije koji nisu korišteni u tu svrhu.

Isto tako, Sud EU je dao državama članicama i mogućnost da na adekvatan način urede

pitanje obveznika plaćanja naknade, odnosno, preciznije rečeno, odbio je tumačenja koja bi u

praksi značajno suzila mogućnost učinkovite naplate te naknade. Naime, prema nekim

tumačenjima, ako se naknada daje kao kompenzacija za štetu koju pretrpe nositelji prava

uslijed činjenice da je njihova djela moguće reproducirati u skladu s iznimkom iz Direktive o

informacijskom društvu, onda bi slijedilo i da obveznik plaćanja naknade mora biti krajnji

korisnik stvari koja je predmet naknade.43 Sud EU načelno je prihvatio ovo stajalište, ali ga je

pri tome tumačio na način koji omogućava učinkovitu naplatu naknada i posljedično

39 Padawan, t. 36. i 37. 40 Padawan, t. 29.-37. 41 Stichting de Thuiskopie, t. 23. 42Amazon, t. 40. 43 Ovo je primjerice bila argumentacija stranaka u predmetu Padawan.

12

adekvatnu zaštitu interesa nositelja prava. Naime, prema postojanoj praksi Suda EU, smatra

se da naknada pogađa osobu koja djelo reproducira za privatno korištenje i ako je izravni

obveznik njenog plaćanja proizvođač ili trgovac medijima odnosno uređajima. Razlog za

ovakav zaključak je u činjenici što su proizvođači ili trgovci u mogućnosti prenijeti trošak

naknade na krajnje korisnike, na način da odrede odgovarajuću cijenu medija ili uređaja, koja

onda uključuje i iznos prethodno plaćen na ime naknade.44

Konačno, u predmetu Copydan postavilo se pitanje je li dozvoljeno nametnuti naknadu za

privatnu uporabu vezano za reprodukcije djela koje su nastale od strane fizičke osobe „s ili

putem uređaja koji pripada trećoj strani“. Sud EU jasno je istaknuo da pitanje vlasništva

uređaja putem kojega se djelo reproducira nije relevantno pri određivanju naknade.45 U istom

predmetu, Sud EU je istaknuo da ni činjenica da je nositelj prava dao odobrenje za korištenje

djela nije od utjecaja na određivanje pravične naknade.46

Konačno, vrijedi istaknuti da iz cjelokupne prakse Suda EU proizlazi da je sustav naknada

koje se plaćaju na uređaje i medije za privatno reproduciranje nesavršen, ali u postojećim

okolnostima prihvatljiv instrument zaštite prava i interesa autora i nositelja srodnih prava.

Činjenica da su određeni medij ili uređaj prikladni za reproduciranje u privatne svrhe ne znači

sama po sebi i da će svaki takav medij ili uređaj doista biti korišten u tu svrhu. Ovu činjenicu

Sud EU prihvaća47 te je smatra nužnom posljedicom nesavršenosti sustava naknada za

privatno kopiranje.

Kako je Sud EU objasnio u predmetu Padawan, pravična naknada se, sukladno odredbama iz

čl. 5/2/a-b Direktive daje kao kompenzacija za štetu koju nositelji prava trpe uslijed privatnog

reproduciranja njihovih djela, sukladno relevantnom pravilu o ograničenju autorskog i srodnih

prava.48 Iz ovoga slijedi da se naknada može u pravilu obračunati i naplatiti samo na one

medije i uređaje koji se mogu koristiti za privatno reproduciranje, iz čega slijedi da je izgledno

da će njihova uporaba rezultirati štetom na strani nositelja prava.49 Drugim riječima, Sud EU

smatrao je da postoji nužna veza između naknade i korištenja određenog uređaja ili medija u

svrhu privatnog kopiranja.

44 Padawan, t. 49; Stichting de Thuiskopie, t. 28. 45 Copydan, t. 86., 88., 89. i 91. 46 Copydan, t. 67. 47 Padawan, t.56. 48 Padawan, t. 51 i 52. 49 Padawan, t. 52

13

U predmetu Amazon, Sud EU je pokušao ponuditi kriterij kojim bi se nacionalni sudovi

trebali voditi u prethodno opisanoj situaciji. Kako je objašnjeno, ratio postojanja naknada je

činjenica da postoje značajne praktične poteškoće koje onemogućavaju da se identificiraju sve

osobe koje vrše reproduciranje za privatno korištenje te da se od njih zahtijeva nadoknada

tako uzrokovane štete.50 U takvim okolnostima, naknade na prazne medije i uređaje su, iako

nesavršen, učinkovit mehanizam za ostvarivanje pravične ravnoteže između suprotstavljenih

interesa. Prema stajalištu Suda EU, primjena naknada za privatno reproduciranje ovisi o

postojanju praktičnih poteškoća u tome da se interesi nositelja prava zaštite na drugi način.51

Ako takve poteškoće ne postoje, ili nisu dovoljno ozbiljne, neće postojati veza između

naknade i privatnog reproduciranja, koja je nužna za naplatu pravične naknade.52

3.4. Ograničenja diskrecije država članica EU pri uređivanju sustava naknada

Iako Sud EU dozvoljava državama članicama EU značajnu diskreciju u uređivanju sustava

naknada, ta diskrecija ipak nije neograničena. Kako se ističe u gotovo svim odlukama Suda

EU iz ovog područja, pravična naknada i sustav na kojemu se ona temelji usko su vezani uz

štetu koju nositelji prava trpe uslijed činjenice da im pravo omogućava izradu kopija djela za

privatnu uporabu.53 U tom kontekstu, Sud EU zahtijeva od država članica da pri

implementaciji sustava naknada ostvare „pravičnu ravnotežu“ (fair balance) između interesa

zainteresiranih subjekata. Najbitniji zahtjev koji iz ovoga slijedi je da se iznos naknade mora

izračunati na temelju kriterija stvarne štete (a ne potencijalne) koja je nanesena nositelju

autorskog prava uvođenjem iznimke privatne uporabe u nacionalno zakonodavstvo.

Prema praksi Suda EU, najznačajnije ograničenje diskrecije država pri uređenju sustava

naknada tiče se općih odnosno neselektivnih naknada. Neselektivne naknade su one koje bez

bilo kakvog razlikovanja terete sve medije i uređaje iz određene kategorije. Prvi predmet u

kojem je Sud EU raspravljao o ovakvim naknadama bio je Padawan.54 U ovom predmetu

radilo se o sporu koji su pred španjolskim sudovima vodili jedna od tamošnjih organizacija za

kolektivno ostvarivanje prava (SGAE) i trgovačko društvo Padawan, koje se bavilo prodajom

CD i DVD medija te MP3 uređaja. U bitnome, Padawan je odbio platiti naknadu za

reproduciranje djela za privatno korištenje, koju je SGAE zahtijevao temeljem relevantnih

50 Amazon, t. 24. 51 Amazon, t. 32., 33. i 24. 52 Amazon, t. 33. 53 Padawan, t. 40.-42.; Copydan, t.21. 54 Padawan, t. 35., 48., 49., i 70.

14

odredbi španjolskog zakona, iz razloga što je smatrao da rješenje koje omogućava naplatu

naknada na sve medije, bez razlike po svrsi u koju se ti mediji koriste, nije sukladno s

Direktivom o informacijskom društvu.55 Nakon što je prvostupanjski sud presudio u korist

organizacije za kolektivno ostvarivanje prava, Padawan se žalio drugostupanjskom sudu, koji

je podnio zahtjev za prethodnim tumačenjem Sudu EU.

Prema ocjeni Suda EU, naplata jedinstvene naknade na sve uređaje i medije koji su prikladni

za reproduciranje u privatne svrhe, bez da se pri tome primjenjuju bilo kakve iznimke, nije

spojiva s Direktivom o informacijskom društvu. U kontekstu činjenica u konkretnom

predmetu, Sud EU je u presudi Padawan tako istaknuo da plaćanje naknada i na one medije

ili uređaje koje kupuju pravne osobe, za potrebe koje očito nisu povezane s privatnim

reproduciranjem, nije u skladu s pravom Europske unije.

Iako se rješenje koje slijedi Sud EU načelno doima razumnim, njegova primjena u praksi nije

nužno jednostavna. Naime, ako se s jedne strane uvaži činjenica da se naknada za privatno

reproduciranje mora primjenjivati na sve medije i uređaje koji su prikladni za postizanje

određene svrhe, bez da se pri tome korisnik naknade mora dokazivati da je svaki od dotičnih

uređaja zaista i korišten u tu svrhu, a s druge se utvrdi da opća i neselektivna naknada koja

bez ikakvih iznimki tereti sve medije i uređaje nije prihvatljiva, postavlja se pitanje kako

ostvariti pravičan balans između ove dvije krajnosti?

Ovaj problem bio je prepoznat u nekim državama članicama Europske unije, koje su pokušale

implementirati odgovarajuća rješenja u svoje nacionalno pravo. Jedno takvo rješenje, ono

austrijsko, dalo je povoda za novi spor pred Sudom EU.

U bitnome, austrijsko pravo omogućavalo je osobama koje su uplatile naknadu da zahtijevaju

povrat iznosa obračunatih i naplaćenih na ime naknade za privatno reproduciranje, ako su bili

ispunjeni određeni zakonski uvjeti. U presudi Amazon iz 2013. godine Sud EU je ocijenio

ovakvo rješenje prihvatljivim, odnosno zaključio je da se njime načelno može postići pravična

ravnoteža između interesa nositelja prava i obveznika plaćanja naknade. Ipak, Sud EU je

svoje mišljenje dodatno uvjetovao zahtjevima da pravo na povrat naknade bude učinkovito te

da njegovo ostvarivanje u praksi nije pretjerano tegobno.56 Prema Sudu EU, ocjena o

opravdanosti postojanja sustava pravičnih naknada i njegovim modalitetima je stvar o kojoj su

nadležni odlučiti nacionalni sudovi, vodeći se pri tome kriterijima koje je razradio Sud EU. U

55 Padawan, t.17. 56 Amazon, t. 31.

15

bitnome, nacionalni sud bi, primjenjujući kriterije koje je razvio Sud EU u presudi Amazon,

trebao provjeriti sljedeće:

1. Postoje li ikakvi prethodni mehanizmi kojima se osigurava da se naknada ne naplaćuje

općenito na sve medije i uređaje, bez ikakvih razlika u svrsi njihova korištenja? Iz

presude Amazon slijedi da mehanizmi o kojima je riječ ne moraju biti razvijeni na

zakonskoj razini, nego se može raditi i o pravilima odnosno modalitetima naplate koje

primjenjuju organizacije ovlaštene ubirati naknadu.

2. Ako se naknada pak primjenjuje na neselektivan način, nacionalni sud morao bi

utvrditi

a. Postoje li objektivne i praktične poteškoće u naplati naknada, koje opravdavaju

uvođenje neselektivne naknade?

b. Postoje li mehanizmi koji omogućavaju naknadno ograničavanje učinaka

naknada, na način da se dozvoli povrat naknade s ciljem da se otklone

određene negativne posljedice primjene naknade općenito na sve medije i

uređaje?

U oba slučaja, nacionalni sud trebao bi razmotriti doseg ovakvih mehanizama, njihovu

učinkovitost, dostupnost, javnost informacija o njihovoj primjeni te jednostavnost

korištenja.57

Slično pitanje postavilo se i u predmetu Copydan. Dansko pravo je, jednako kao i austrijsko,

usvojilo specifičan mehanizam za izbjegavanje neselektivne naplate naknade, na način da je

predviđalo iznimku od plaćanja naknada na memorijske kartice koje su namijenjene

poslovnim korisnicima registriranim pri društvima koja prikupljaju naknadu. Problem je,

međutim, bio u činjenici što je društvo Nokia prodavalo memorijske kartice svojim poslovnim

korisnicima u Danskoj, pri čemu se nije znalo hoće li krajnji korisnik tih memorijskih kartica

biti fizička osoba ili poslovni korisnik. U takvim okolnostima, nacionalni sud je zatražio

prethodno tumačenje od Suda EU u vezi sukladnosti danskog sustava naknada sa zahtjevima

koji proizlaze iz Direktive o informacijskom društvu.

Na osnovi svojih stajališta iz predmeta Amazon, Sud EU zaključio je da rješenje kao ono

korišteno u Danskoj zadovoljava zahtjeve koji proizlaze iz Direktive o informacijskom

društvu, ako je (1) uspostava neselektivnog sustava naplata naknada opravdana praktičnim

57 Amazon, t. 35. i 36.

16

poteškoćama u identificiranju krajnjeg korisnika, te ako (2) sustav naplate naknada predviđa

djelotvorno pravo na povrat naknade za privatno reproduciranje i ne čini takav povrat

pretjerano otežanim. Nadograđujući dalje svoju praksu, Sud EU je ocijenio sukladnim

Direktivi rješenje prema kojemu se pravo na povrat primjenjuje u odnosu na obveznike

naknade koji pokažu da su memorijske kartice isporučili osobama koje nisu fizičke osobe, u

svrhe koje su očito suprotne ostvarenju reproduciranja za privatnu uporabu. Međutim, rješenje

prema kojemu bi pravo na izuzeće bilo ograničeno na slučajeve kada se uređaji i mediji

prodaju profesionalnim korisnicima koji su registrirani pri tijelima zaduženim za ubiranje

naknada Sud EU nije prihvatio. Prema stajalištu Suda EU, takav sustav ne zadovoljava načelo

jednakog postupanja iz razloga što različito tretira poslovne subjekte koji su inače u jednakom

položaju.58 Konačno, Sud EU je smatrao sukladnim Direktivi da se pravo na povrat

preplaćene naknade osigura konačnom stjecatelju medija, na način da on uputi odgovarajući

zahtjev tijelu nadležnom za ubiranje naknade.59

3.5. Naplata pravične naknade u slučaju prekogranične prodaje medija i uređaja

U predmetu Stichting de Thuiskopie60 riječ je bila o ubiranju naknade za privatno

reproduciranje u slučaju prekogranične prodaje uređaja i medija. Konkretno, riječ je bila o

trgovačkom društvu iz Njemačke (Opus Supplies), koje je putem Interneta potrošačima u

Nizozemskoj nudilo prodaju i dostavu praznih medija. Nizozemska organizacija za kolektivno

ostvarivanje prava pokušala je naplatiti naknadu za privatno reproduciranje temeljem odredbe

koja omogućava takvu naplatu na uvezene medije; Opus se tome protivio te je spor završio

pred nizozemskim sudom, koji je zatražio tumačenje od strane Suda EU. U bitnome, Opus je

smatrao kako zakonski uvjeti za naplatu naknade nisu ispunjeni iz razloga što uvoznici medija

nisu oni nego individualni kupci, njihovi klijenti.61

Prema stajalištu Suda EU, obvezu plaćanja naknade za privatno reproduciranje u konačnici

treba snositi krajnji korisnik medija ili uređaja, odnosno osoba koja se koristi iznimkom

privatnog reproduciranja. Međutim, polazeći od činjenice da je faktično nemoguće naplatiti

takvu naknadu od svakog pojedinog korisnika, Sud EU smatrao je da je primjereno tom

naknadom opteretiti one subjekte koji krajnjim korisnicima omogućavaju pristup medijima ili

uređajima za reproduciranje, pod uvjetom da su oni u mogućnosti teret naknade prevaliti na

58 Copydan, t.51. 59 Copydan, t. 55. 60 Stichting de Thuiskopie. 61 Stichting de Thuiskopie, t.13. i 14.

17

krajnje korisnike. Ovo se postiže jednostavno na način da se cijena pod kojom se uređaj ili

medij prodaju krajnjem korisniku uveća za iznos naknade. U ovakvim okolnostima, Sud EU

smatrao je da se naknada za privatno reproduciranje može nametnuti i društvu koje ima

sjedište i posluje iz druge države članice.62

S druge strane, u predmetu Amazon postavilo se pitanje, mora li se pravična naknada platiti u

državi članici kupca, ako je ona već plaćena u zemlji sjedišta prodavača. Sud EU zaključio je

da odgovor na ovo pitanje mora biti potvrdan, ali da osoba koja je već prije platila naknadu,

može po pravilima nacionalnog prava svog sjedišta, tražiti povrat.63

3.6. (Ne)dopuštenost izvora iz kojega se reproducira

Jedno od ozbiljnijih pitanja vezanih uz iznimku reproduciranja djela za privatnu uporabu tiče

se izvora iz kojega se djelo može reproducirati. Jednostavno rečeno, pitanje je primjenjuje li

se iznimka privatnog reproduciranja na svako reproduciranje djela za privatnu uporabu, ili

samo ono reproduciranje koje se vrši samo iz određenih izvora.

O ovim pitanjima Sud EU zauzeo je nekoliko stajališta u presudi ACI Adam64 iz 2014. godine.

U ovom predmetu radilo se o ocjeni članka 16.c. nizozemskog zakona o zaštiti autorskih

prava koji je uključivao: „… reproduciranje cijelog ili dijela autorskog djela u okviru iznimke

privatnog reproduciranja, pod uvjetom da se reprodukcija provodi bez izravne ili neizravne

komercijalne svrhe i namijenjen je isključivo za osobno korištenje, nastavu ili korištenje od

strane fizičke osobe koja je reproducirala djelo...“.65 ACI Adam i neka druga trgovačka

društva bila su proizvođači ili uvoznici praznih medija te su po nizozemskom pravu, bili

dužni obračunati i platiti naknadu za privatno reproduciranje na takvim medijima. Spor je

rezultirao iz činjenice što je visina te naknade bila određena na način da se uzimalo u obzir i

reproduciranje za privatno korištenje koje se vrši iz nedopuštenih izvora. Proizvođači i

uvoznici medija smatrali su da Direktiva o informacijskom društvu dozvoljava da se iznimka

reproduciranja za privatnu uporabu primjenjuje samo na reproduciranje iz dopuštenih izvora

te da je posljedično naknada koju su naplaćivala nizozemska društva za kolektivno

ostvarivanje prava određena u previsokom iznosu. Nakon što su prvostupanjski i

62 Stichting de Thuiskopie, t. 41. 63 Amazon, t. 56 - 66. 64 ACI Adam. 65 ACI Adam, t.10.

18

drugostupanjski sud odbacili ovakvo tumačenje, nizozemski Vrhovni sud odlučio je zatražiti

prethodno mišljenje Suda EU.

Prema stajalištu Suda EU, iznimka reproduciranja za privatne potrebe iz Direktive o

informacijskom društvu odnosi se samo na takvo reproduciranje koje se vrši iz dopuštenih

izvora.66 Pri donošenju ovakve odluke, Sud EU se je vodio s nekoliko argumenata.

Temeljni pristup Suda EU je onaj prema kojemu je iznimke iz čl. 5/2. Direktive o

informacijskom društvu potrebno tumačiti usko.67 U ovom kontekstu, Sud EU je uzeo u obzir

opće pravilo iz čl. 5/5. Direktive o informacijskom društvu, sukladno kojemu se iznimke i

izuzeci iz čl. 5. te direktive primjenjuju samo u određenim posebnim slučajevima, koji nisu u

suprotnosti s uobičajenim iskorištavanjem djela i koji bezrazložno ne dovode u pitanje

zakonite interese nositelja prava.68 Prema stajalištu Suda EU, primjena iznimke privatnog

reproduciranja i na slučajeve reproduciranja iz neovlaštenih izvora ne bi bila u skladu s

pravilima iz čl. 5/5. Direktive, iz dva razloga. Prvo, Sud EU je smatrao bi prihvaćanje

privatnog reproduciranja iz neovlaštenih izvora potaknulo distribuciju piratskih verzija djela,

što bi rezultiralo u smanjenju prodaje ili drugih zakonitih uporaba djela te u konačnici

ometalo njihovo uobičajeno iskorištavanje.69 Sud EU je kod ove argumentacije slijedio

mišljenje svog Nezavisnog odvjetnika Villalona, koji je smatrao da bi davanje legitimiteta

reprodukcijama iz nedopuštenih izvora dovelo do masovnog širenja takvih reprodukcija, pri

čemu ni jedna pravična naknada ne bi mogla pokriti štetu nositeljima prava koju bi oni trpjeli

zbog manjka prihoda iz zakonitih reprodukcija.70 Drugo, Sud EU je smatrao da bi prihvaćanje

takvog privatnog reproduciranja neopravdano štetilo zakonitim interesima nositelja prava.71

Nadalje, Sud EU je zaključio da iako Direktiva o informacijskom društvu omogućava

državama članicama da same odaberu žele li implementirati neku od iznimki iz čl. 5/2.,

jednom implementirane iznimke moraju se primjenjivati na dosljedan način, kako bi se

izbjegle nejednakosti koje otežavaju funkcioniranje unutrašnjeg tržišta Unije. U konkretnom

slučaju, ovo znači da države koje su uvele iznimku reproduciranja za privatnu uporabu moraju

imati ujednačene uvjete za primjenu te iznimke. Po stajalištu Suda EU, ujednačenost nužna za

66 ACI Adam, t. 58. 67 ACI Adam, t. 23. i 30. 68 ACI Adam, t. 38. 69 ACI Adam, t. 39. 70 Mišljenje nezavisnog odvjetnika Villalona u predmetu ACI Adam. 71 ACI Adam, t. 40.

19

funkcioniranje tržišta znači i da pojedina država ne može primjenjivati iznimku privatnog

reproduciranja i na slučajeve kada se to reproduciranje radi iz nedopuštenih izvora.72

Treće, Sud EU smatrao je sustav pravične naknade za privatno reproduciranje koji ne pravi

nikakvu razliku između reproduciranja iz dopuštenih i nedopuštenih izvora ne ostvaruje

pravičnu ravnotežu između nositelja prava i korisnika djela.73 Prema argumentaciji Suda EU,

ako se naknada obračunava na način da se u njen iznos ukalkuliraju i gubitci koje nositelji

prava imaju uslijed reproduciranja iz nedopuštenih izvora, tada su svi potrošači medija na

koje se naknada obračunava prisiljeni sudjelovati u kompenziranju nositelja prava za

reproduciranje koje nije u skladu s Direktivom o informacijskom društvu.74 Ovakav ishod

Sudu EU nije prihvatljiv.

Konačno, Sud EU je primijetio i da se cilj pravilne potpore širenju kulture ne smije postići

žrtvujući strogu zaštitu prava ili odobravajući protupravne oblike distribucije krivotvorenih ili

piratskih djela.

3.7. Korisnici sredstava prikupljenih od naknada

U predmetu Amazon, postavilo se pitanje o uporabi sredstava prikupljenih iz naknada. Naime,

prema austrijskom pravu, polovica iznosa naknada se usmjeravalo u financiranje društvenih i

kulturnih ustanova. Stoga je austrijski sud postavio pitanje Sudu EU, smije li se polovica

takve pravične naknade dodijeliti osobama koje nisu ovlašteni nositelji autorskog prava već su

društvene i kulturne ustanova, u svrhu financiranja istih. Sud EU zaključio je da ovakvo

rješenje nije suprotno Direktivi o informacijskom društvu, pod uvjetom da te ustanove koriste

nositeljima autorskih prava, i da odredbe koje uređuju osnivanje i funkcioniranje takvih

ustanova nisu diskriminirajuće. Na nacionalnom sudu je da odredi jesu li ti uvjeti ispunjeni.75

3.8. Karakteristike medija i uređaja kao faktor pri određivanju i naplati naknade

U predmetu Copydan76 danski sudovi su tražili od Suda EU mišljenje o nekoliko pitanja, koja

su se dijelom ticala i specifičnih karakteristika određenih uređaja kao faktora pri određivanju i

naplati naknade za reproduciranje djela za privatno korištenje. Presuda je nastala na temelju

spora između danskog društva za kolektivno ostvarivanje prava Copydan Bandkopi i finskog

72 ACI Adam, t. 35. 73 ACI Adam, t. 53. i 54; Copydan, t. 78. i 79. 74 ACI Adam, t. 56., 57. i 58. 75 Amazon, t. 55. 76 Copydan.

20

proizvođača mobilnih telefona Nokia. U bitnome, Copydan je zahtijevao od Nokije plaćanje

iznosa od okvirno 2 milijuna EUR na ime naknade za privatnu uporabu zbog reprodukcija

video i glazbenih sadržaja uporabom memorijskih kartica za prijenosne telefone koji su bili

uvezeni i prodavani u Danskoj između 2004. i 2009. godine.

Prvo pitanje o kojem je Sud EU raspravljao ticalo se obračunavanja i naplate naknade na

višefunkcionalne medije. U konkretnom predmetu, riječ je bila o memorijskim karticama za

telefone, koje se mogu koristiti kako za reproduciranje djela za privatno uporabu, tako i za

brojne druge nevezane svrhe (pohranu kontakata, fotografija, podataka koji nisu predmet

autorskog ili srodnih prava, itd.).

Prema stajalištu Suda EU, činjenica da je neki medij višefunkcionalan ne utječe na mogućnost

naplate pravične naknade za privatno reproduciranje. Kako je Sud EU objasnio, za uvođenje

naknade na određeni medij nije od značaja ima li isti samo jednu ili više funkcija. Čak i ako je

funkcija koja omogućava privatno reproduciranje samo usputna, može se pretpostaviti da

korisnik takvog uređaja iskorištava sve funkcije koje uređaj daje, pa tako i tu usputnu

funkciju.77 Drugim riječima, naknada se može uvesti pod uvjetom da barem jedna od funkcija

neke kategorije medija, bila ona i sekundarna, omogućava njihovim imateljima da ih koriste u

svrhu reproduciranja za privatnu uporabu.

S druge strane, analiza funkcija određenog medija je relevantna u kontekstu određivanja

iznosa pravične naknade. U tom kontekstu, relevantno je (1) je li funkcija koja omogućava

reproduciranje glavna ili sekundarna, te (2) koji je općenito potencijal medija da se koristi u

svrhe reproduciranja za privatnu uporabu. Iz navedenog dalje slijedi da ako korisnici medija

rijetko koriste dotičnu funkciju medija, šteta učinjena nositeljima prava smatra se

minimalnom, što može dovesti do toga da ne nastaje obveza plaćanja naknade.78

Nadalje, u predmetu Copydan postavilo se i pitanje je li u nacionalnom pravu dozvoljeno

raditi razliku između odvojivih i neodvojivih komponenti određenog uređaja pri primjeni

sustava naknade. Konkretno, pitanje je slijedilo iz činjenice da se u Danskoj naknada nije

obračunavala na internu memoriju prijenosnih telefona, za razliku od dodatnih memorijskih

kartica za te iste telefone. Prema stajalištu Suda EU, koje se može promatrati i na načelnoj

razini, pravo Europske unije zahtijeva poštivanje načela jednakog postupanja, što znači da je

potrebno osigurati da se u istim slučajevima ne primjenjuje različit pristup (odnosno, da se u

77 Copydan, t. 26. 78 Copydan, t. 29.

21

različitim slučajevima ne primjenjuje isti pristup), osim ako je razlika u pristupu opravdana

objektivnim razlozima. Pitanje je li razlika u pristupu objektivno opravdana je stvar za

nacionalna tijela.79

3.9. Minimalna šteta kao kriterij za ograničavanje naplate pravične naknade

Kako se navodi u preambuli Direktive o informacijskom društvu (uvodna izjava 35.), „ …[u]

određenim situacijama kada je šteta učinjena nositelju prava minimalna, ne može postojati

obveza plaćanja…“. Prema stajalištu Suda EU iz presude Copydan, države članice EU

ovlaštene su urediti u svom nacionalnom pravu takve slučajeve u kojima se, zbog činjenice da

je šteta koju trpe nositelji prava minimalna, naknada ne naplaćuje. Države članice imaju

diskreciju same odrediti prag ispod kojega se šteta može kvalificirati kao „minimalna“, ali

moraju osigurati da je primjena tog praga u skladu s načelom jednakog postupanja.80

3.10. Utjecaj primjene tehničkih mjera zaštite na određivanje naknade

U predmetu Copydan, ACI Adam i VG Wort81 postavilo se pitanje utječe li primjena tehničke

mjere zaštite na uređaj, na sam način određivanja naknade. Sud EU je prvenstveno rekao da

samo činjenica postojanja tehničkih mjera na određenom uređaju, ograničava mogućnost

neovlaštenog korištenja autorskih prava.82 Ali, budući da primjena tih mjera je dobrovoljne

naravi, izostanak njihova korištenja, ne može dovesti do prestanka važenja pravične naknade.

Stoga, država članica ima diskrecijsku odluku o tome da li će konkretna razina naknade

nositeljima autorskih prava biti ovisna o tome jesu li primijenjene ili nisu tehničke mjere.83

3.11. Reproduciranje na papir ili sličan medij

U predmetu VG Wort84 postavilo se pitanje može li se naknada iz članka 5/2/a85 Direktive o

informacijskom društvu staviti na računala i printere. U predmetu se radilo o sporu između

VG Worta, njemačkog društva za kolektivno ostvarivanje prava i raznih proizvođača i

prodavača povezane tehničke opreme, koja uključuje računala i printere. Sud EU ponovio je

da države članice imaju široku diskreciju pri određivanju modaliteta naplate naknade za

79 Copydan, t. 31-41. 80 Copydan, t. 56-62. 81 VG Wort. 82 ACI Adam, t. 43; Copydan, t. 69, VG Wort, t. 51. 83 VG Wort, t. 58., Copydan, t.72. 84 VG Wort. 85„…(a) iznimku u odnosu na reproduciranje na papir ili sličan medij, učinjeno uporabom bilo koje fotografske

tehnike ili nekim drugim postupkom koji ima slične učinke, uz iznimku grafičkog izdanja glazbenog djela (notni

materijal), pod uvjetom da nositelji prava dobiju pravičnu naknadu…“

22

privatnu uporabu u svrhu obeštećenja nositelja autorskih djela. Prema Direktivi o

informacijskom društvu, države članice imaju pravo implementirati iznimke kojima se

dopušta (i) izrada privatnih primjeraka i (ii) reprodukcija na papir ili sličan medij, učinjena

uporabom bilo koje fotografske tehnike ili nekim drugim postupkom koji ima slične učinke.

Država članica koja iskoristi ovu mogućnost mora, međutim, osigurati da nositelji autorskih

prava dobiju „pravičnu naknadu".

U svojoj odluci, Sud EU utvrdio je da pod „reprodukciju na papir ili sličan medij, učinjenom

uporabom bilo koje fotografske tehnike ili nekim drugim postupkom koji ima slične učinke“

potpada reprodukcija koja nastane uporabom printera ili računala, u slučaju kada je ta oprema

međusobno povezana. U tom slučaju, države članice imaju diskrecijsku ocjenu nametnuti

naknadnu za privatnu uporabu, koristeći model prema kojem se pravična naknada plaća od

strane osoba koje posjeduju takvo mehaničko sredstvo, ukoliko one mogu prevaliti tu

naknadu na krajnje korisnike. Pritom se uzima u obzir činjenica da iznos naknade koji

umanjuje štetu nositelju autorskog djela ne bude u bitnom različit od fiksnog iznosa koji bi se

dobio za korištenje samo jedne vrste digitalne opreme (tj. ne može se staviti dvostruka

naknada, već se to smatra jedinstvenom naknadom, zato što je svejedno je li se kopija

napravila putem jednog tehničkog sredstva ili njih nekoliko).86

Također, činjenica da nisu bila primijenjena tehnološka sredstva kojima bi se ograničila ne

autorizirana reprodukcija, ne može utjecati na to da bi se nositelju autorskog prava uskratila

pravična naknada zbog privatne uporabe.87 Primjena takvih sredstava, od strane nositelja

autorskih prava, je dobrovoljna. Ipak, na državama članicama je da odrede točan iznos

naknade nositelja autorskih prava, ovisno o tome upotrebljavaju se tehnološka sredstva ili ne,

u svrhu motiviranja nositelja autorskih prava da upotrebljavaju tehnička sredstva zaštite i time

na dobrovoljnoj bazi pridonesu pravilnoj primjeni iznimke privatne uporabe.88

3.12. Download djela u svjetlu iznimke privatnog reproduciranja

Pitanje da li download potpada pod iznimku privatne uporabe, ukoliko je učinjeno od strane

fizičke osobe u privatne svrhe nikada nije odgovoreno na razini Europske unije. Jedino na što

je odgovoreno je što se smatra dijelom reprodukcije. Ovo je važno pitanje, budući da se

neovlaštena reprodukcija može napraviti na cijelom djelu ili dijelu djela, tako da definicija

86 VG Wort, t. 78. i 80. 87 VG Wort, t. 59. 88 VG Wort, t. 58.

23

„dijela“ djela daje odgovor na to što nije reprodukcija, a sukladno tome i što nije neovlašteno

reproduciranje.

U predmetu Infopaq,89 Sud EU, je primijenio usko tumačenje pojma „dio“. Naime, u ovom

predmetu bilo je riječ o društvu koje se bavilo djelatnošću tehnološkog promatranja i analize

medijskih vijesti. Djelatnost se obavljala na način da su se radili sažeci članka iz danskih

novina i tjednika koji su bili izabrani temeljem subjektivnih kriterija odabranih od strane

korisnika. Sažeci su se radili primjenom tehničkog postupka skupljanja podataka te su se

potom slali na e-mail adrese korisnika. Pitanje u ovom predmetu je bilo, da li korištenje 11

riječi primjenom tehničkog postupka skupljanja podataka od strane Infopaq-a krši autorsko

pravo. Prema interpretaciji Suda EU „dio“ djela smatra se svaki dio koji sadrži elemente koji

su originalna intelektualna tvorevina njihovog autora, a to se određuje od slučaja do slučaja.

Prema tome, 11 riječi unutar teksta od jedne novinske stranice, ukoliko čine originalnu

intelektualnu tvorevinu, mogu se smatrati autorskim djelom te njihovo neovlašteno

reproduciranje dovodi do kršenja autorskog prava.

4. REPRODUCIRANJE DJELA ZA PRIVATNO I DRUGO VLASTITO

KORIŠTENJE PREMA HRVATSKOM PRAVU

4.1. Općenito

Zakon o autorskom pravu i srodnim pravima (ZAPSP) iz 2003. godine predvidio je u čl. 82.

jedno novo sadržajno ograničenje autorskog prava - mogućnost reproduciranja autorskih djela

za privatno i drugo vlastito korištenje90.91 Ovo ograničenje po svojim učincima odgovara

zakonskoj licenciji,92 te u bitnome slijedi pravila iz čl. 5/2/a-b Direktive o informacijskom

društvu.

89 Predmet C-5/08, Infopaq International v.. Danske Dagblades Forening, [2009] ECR I-6569 t. 74. 90 Osim što uvodi reproduciranje djela za drugo vlastito korištenje kao dodatno ograničenje autorskog prava,

pored reproduciranja za privatno korištenje, ZAPSP se definira u čemu se sastoji takvo drugo vlastito korištenje.

U domaćoj pravnoj književnosti zastupa se stajalište prema kojemu bi se pri tumačenju ove iznimke iz ZAPSP-a

trebalo osloniti na odgovarajuća rješenja iz njemačkog prava, koje također poznaje ova dva vida reproduciranja

(V. Matanovac, op.cit. (bilj. 8), str. 153.). Koliko je poznato, razlika između reproduciranja za privatno i drugo

vlastito korištenje nije do sada bila predmetom razmatranja od strane hrvatskih sudova. 91 Raniji Zakon o autorskom pravu (SL SFRJ 19/1978, 24/1986, 21/1990, NN 53/1991, 58/1993, 76/1999,

127/1999, 67/2001, 167/2003) poznavao je samo bitno uže mogućnosti reproduciranje objavljenog autorskog

djela radi osobnog usavršavanja (čl. 49/4.) te korištenja izvedbe radi nastave i znanstvenoistraživačkog rada (čl.

106/1). V. i Matanovac, op.cit. (bilj. 8), str. 147. 92 Matanovac, op.cit. (bilj. 8), str. 148.

24

ZAPSP u svom čl. 82. propisuje da „fizička osoba može reproducirati autorsko djelo na bilo

koju podlogu ako to čini za privatno korištenje, kao i reproducirati autorsko djelo u obliku

fotokopije i za drugo vlastito korištenje, koje nema izravno ili neizravno komercijalnu svrhu i

nije namijenjeno ili pristupačno javnosti. Nije dopušteno reproduciranje cijele knjige osim

ako su primjerci te knjige rasprodani najmanje dvije godine, grafičkih izdanja glazbenih djela

(u daljnjem tekstu: notni materijal), elektroničkih baza podataka, kartografskih djela kao ni

izgradnja arhitektonskog objekta, ako ovim Zakonom ili ugovorom nije drukčije određeno“.93

Polje primjene ove iznimke dodatno je ograničeno pravilom iz čl. 80. ZAPSP-a, sukladno

kojemu odredbe o ograničenjima isključivih prava pokrivaju samo takvo korištenje autorskog

djela koje se ne suprotstavlja redovitom korištenju autorskog djela i neopravdano ne šteti

zakonitim interesima nositelja prava. Ova odredba u skladu je s čl. 5/5. Direktive o

informacijskom društvu i čl. 10. Ugovora o autorskom pravu Svjetske organizacije za

intelektualno vlasništvo.

Konačno, čl. 32. ZAPSP-a, u skladu s odredbama iz čl. 5/2/a-b Direktive o informacijskom

društvu, ovlašćuje nositelja prava na djelima za koja se s obzirom na njihovu prirodu može

očekivati da će biti reproducirana fotokopiranjem ili snimanjem na različite medije da

zahtijevaju plaćanje odgovarajuće pravične naknade.

Primjena prethodno citiranih odredbi u praksi nije rezultirala sporovima pred sudovima

redovite nadležnosti. Pored toga, godine 2006. Ustavni sud je ocijenio da odredbe iz čl. 82. i

32. ZAPSP-a ne krše odredbe hrvatskoga Ustava.94 Pri tome, Ustavni sud je naglasio da

„zakonom propisana ograničenja autorovih isključivih prava predstavljaju uravnoteženje

između isključivih autorovih i srodnih prava, s jedne strane, i potrebe zadovoljavanja općih

interesa društva, s druge strane. Ukoliko ne bi postojalo ograničenje iz članka 82. [ZAPSP-a],

ne bi bilo pravno moguće učiniti niti jednu kopiju bilo kojeg autorskog djela ili predmeta

srodnog prava bez prethodne dozvole autora, odnosno nositelja srodnog prava“. Isto tako, u

kontekstu prigovora da uvođenje naknade iz čl. 32. ZAPSP-a narušava poduzetničku slobodu,

Ustavni sud istaknuo je da „poduzetnici tu naknadu mogu prenijeti, u krajnjem slučaju, na

krajnjeg korisnika, odnosno kupca spomenutih uređaja“. Ovakvoj odluci Ustavnog suda nema

93 Na ovom mjestu, vrijedi napomenuti da se sukladno čl. 4/2. ZAPSP-a odredbe o definicijama pojedinih

autorskih imovinskih prava, o pravu na naknadu za reproduciranje autorskog djela za privatno ili drugo vlastito

korištenje, te o iznimkama i ograničenjima autorskih prava primjenjuju na odgovarajući način i na srodna prava. 94 V. Rješenje o neprihvaćanju prijedloga za ocjenu akata zakonodavnog tijela, U-I - 4830 / 2005, od 12. lipnja

2006. godine.

25

se što prigovoriti, budući da na ispravan način tumači svrhu naknade za reproduciranje djela

za privatno i drugo vlastito korištenje, jednako kao i mogućnost poduzetnika da naknadu

prenesu na krajnje korisnike medija i uređaja.

4.2. Rješenja iz ZAPSP-a u svjetlu sudske prakse Suda EU

Kako je prethodno objašnjeno, Sud EU stoji na stajalištu da se iznimke iz čl. 5/2. Direktive o

informacijskom društvu trebaju tumačiti usko. Ovaj zahtjev ne bi trebao izazivati nikakve

posebne poteškoće u praksi nadležnih tijela Republike Hrvatske, budući da na takvo

tumačenje poziva i čl. 80. ZAPSP-a.

Hrvatski ZAPSP slijedi rješenje prema kojemu se pravo na naknadu za reproduciranje djela za

privatno i drugo vlastito korištenje može ostvarivati samo preko udruge za kolektivno

ostvarivanje prava.95 U trenutku pisanja ovoga rada, naknadu za reproduciranje za privatno i

drugo vlastito korištenje ubiru Hrvatsko društvo skladatelja (HDS ZAMP), Hrvatska udruga

za zaštitu izvođačkih prava (HUZIP), Udruga za zaštitu, prikupljanje i raspodjelu naknada

fonogramskih prava (ZAPRAF), Društvo hrvatskih filmskih redatelja (DHFR)96 te Udruga za

zaštitu prava nakladnika97.

Rješenje prema kojemu se naknada za privatno i drugo vlastito korištenje naplaćuje putem

organizacija za kolektivno ostvarivanje prava nije nimalo sporno. Međutim, može se

primijetiti da su naknade koje ubiru hrvatske organizacije za kolektivno upravljanje pravima

uglavnom neselektivne. Razlog za ovo je u činjenici da se ne predviđaju jasni mehanizmi

kojima je moguće ostvariti oslobođenje od plaćanja na medije ili uređaje koji nisu usko vezani

uz iznimku reproduciranja za privatno i drugo vlastito korištenje.98 Ako takvi mehanizmi i

postoje, zahtjevi javnosti informacija o njihovoj primjeni te jednostavnosti njihova korištenja

se ne doimaju ispunjenima. U takvim okolnostima, nadležna bi tijela morala provjeriti postoje

li, i na koji način se koriste, prethodni mehanizmi kojima se izbjegava naplata neselektivnih

naknada na sve medije i uređaje, bez obzira na njihovu vezanost uz reproduciranje za privatno

i drugo vlastito korištenje. U onim slučajevima kada se naknada naplaćuju na neselektivan

95 V. čl. 156. ZAPSP-a. 96 Zajednički cjenik HDS ZAMP-a, HUZIP-a, ZAPRAF-a i DHFR-a dostupan je na http://www.zamp.hr/upl

oads/documents/privatno/Cjenik_2015.pdf [13.15.2015.] 97 http://www.udrugazana.hr/wp-content/uploads/2014/09/ZANA-CJENIK-6.3.2015..doc [13.15.2015.] 98 Iznimno, vrijedi primijetiti kako Sporazum o osnovnim načelima i uvjetima za ostvarivanje prava na naknadu

za reproduciranje autorskog djela za privatno ili drugo vlastito korištenje, sklopljen 2007. godine između HDS

ZAMP-a i Hrvatske gospodarske komore, predviđa mogućnost izuzeća određenih medija i uređaja iz naplate

naknade, uz prethodno suglasnost HDS ZAMP-a.

26

način, bilo bi potrebno provjeriti postoje li objektivne i praktične poteškoće u naplati naknada,

koje opravdavaju takav pristup te, ako je to slučaj, osigurati uvođenje mehanizama za

naknadno korigiranje naplaćenih naknada, na način da se dozvoli povrat naknada naplaćenih

na medije i uređaje koji nisu usko vezani uz mogućnost reproduciranja za privatno i drugo

vlastito korištenje.

U pogledu korištenja sredstava prikupljenih od naknada iz čl. 32. ZAPSP-a, vrijedi

napomenuti da udruge za kolektivno ostvarivanje prava raspodjeljuju naknade za

reproduciranje za privatno i drugo vlastito korištenje svojim članovima, pri čemu su dužne

30% tako prikupljenih sredstava prethodno izdvojiti u fond za poticanje stvaralaštva u

odgovarajućem umjetničkom ili kulturnom području.99 Sukladno praksi Suda EU (predmet

Amazon), ovakvo rješenje načelno je sukladno sa zahtjevima iz Direktive o informacijskom

društvu. U slučaju eventualnog spora, hrvatski bi sudovi morali dodatno provjeriti da li

fondovi o kojima je riječ stvaraju makar neizravnu korist za nositelje prava u odgovarajućoj

kategoriji djela, te da li su odredbe koje uređuju njihovo osnivanje i funkcioniranje ne-

diskriminirajuće.

Konačno, potrebno je da organizacije koje ubiru naknade iz čl. 32. ZAPSP-a, hrvatski sudovi i

druga nadležna tijela razmotre i sva ostala pravna stajališta do kojih je Sud EU došao u svojoj

praksi. Ovo se naročito odnosi na pitanja ne(dopuštenosti) izvora iz kojih se djela

reproduciraju, pravila o naplati naknada u slučaju prekogranične prodaje uređaja i medija,

konceptu minimalne štete i utjecaju tehničkih mjera zaštite pri određivanju visine naknade.

5. ZAKLJUČNE NAPOMENE

Od 2010. godine naovamo, Sud EU donio je sedam presuda u kojima je razmatrao sadržaj i

doseg iznimki iz čl. 5/2. Direktive o informacijskom društvu. U bitnome, Sud kontinuirano

stoji na stajalištu da se iznimke od prava reproduciranja trebaju tumačiti usko. Iako Sud

državama članicama Europske unije daje značajnu marginu diskrecije pri uređivanju sustava

privatnog kopiranja, ta margina ipak nije neograničena. Naime, Sud je već u prvoj presudi u

kojoj je razmatrao iznimke iz čl. 5/2. Direktive o informacijskom društvu utvrdio da je

„pravična naknada“ koja se daje kao kompenzacija za reproduciranje djela autonomni pojam

prava Europske unije, čime je postavio temelje za svoju kontrolu nad sustavima privatnog

kopiranja koje izgrađuju pojedine države članice Europske unije. Na ovim temeljima, Sud je

99 V. čl. 167.a ZAPSP-a.

27

iznio nekoliko pravnih stajališta, čijom primjenom se pokušava ostvariti razuman odnos

između interesa nositelja prava i krajnjih korisnika djela.

Pravna stajališta Suda EU ne bi trebala izazivati veće probleme u kontekstu hrvatskog prava.

U ovom kontekstu, organizacije za kolektivno ostvarivanje prava trebale bi obratiti naročitu

pozornost na stajališta Suda o primjeni neselektivnih naknada (presude Padawan, Amazon i

Copydan).

***

Reproduction of copyright protected works for private and other personal use in the

light of European Union law

This paper analyses the case law of the Court of Justice of the European Union (‘CJEU’)

concerning the exceptions referred to in Article 5 paragraph 2 points a) and b) of the

Directive on Information Society. In this paper, the legal opinions of the CJEU are presented

on the nature of the damage suffered by the right holders in cases of private reproduction as

well as fair compensation, margin of discretion enjoyed by the EU Member States when

regulating the private copying exception, the possibility of charging fees in cases of cross-

border sales of media and devices, the sources from which it is possible to legally reproduce

a work for private use, the use of the funds collected on the basis of compensation for private

copying, the impact of the application of technical measures in the system of private copying

and the (im)possibility of the application of the system of private copying when downloading

works. The need to review the national practices in exercising rights deriving from the field of

copyright and related rights taking into considerations the legal opinions of the CJEU, is

emphasised.

Key words: Directive on Information Society, private reproduction, fair compensation,