Filip Hobsbaum VELIKA OČEKIVANJA* Najsumornija od svih Dikensovih knjiga prvobitno je zamišljena kao lakrdija. „Povodom nevelikog dela koje pišem već neko vreme javila mi se tako fina, nova i groteskna ideja, da počinjem da verujem kako bi bilo bolje da se ostavim kratkog članka i sačuvam građu za novu knjigu.“ Čak i kad se „kratki članak“ pretvorio u novi serijal, on je prvi deo poslao Džonu Forsteru, sa porukom: „Napravio sam početak tako da, nadam se, uglavnom ostavlja preterano smešan utisak. Povezao sam dete i luckastog čoveka odnosom koji mi deluje vrlo smešno.“ Za emotivni sloj ovog dela koji se nalazi ispod doslovnog značenja književnog sižea veoma je simptomatično to što je Dikens potcenio njegov smisao. Izgleda da je i podsticaj za pisanje bio materijalno motivisan. Prodaja časopisa pod naslovom Tokom cele godine opala je zbog dosadnog serijala Čarlsa Livera, Dan jahanja. Jahanje je u stvari potrajalo devet meseci. Posle prva četiri, Dikens je smatrao za shodno da izbaci Velika očekivanja kao novi pokušaj spasavanja tiraža. Bilo je to u decembru 1861. godine. 1
This document is posted to help you gain knowledge. Please leave a comment to let me know what you think about it! Share it to your friends and learn new things together.
Transcript
Filip Hobsbaum
VELIKA OČEKIVANJA*
Najsumornija od svih Dikensovih knjiga prvobitno je zamišljena kao lakrdija.
„Povodom nevelikog dela koje pišem već neko vreme javila mi se tako fina, nova i
groteskna ideja, da počinjem da verujem kako bi bilo bolje da se ostavim kratkog članka i
sačuvam građu za novu knjigu.“ Čak i kad se „kratki članak“ pretvorio u novi serijal, on
je prvi deo poslao Džonu Forsteru, sa porukom: „Napravio sam početak tako da, nadam
se, uglavnom ostavlja preterano smešan utisak. Povezao sam dete i luckastog čoveka
odnosom koji mi deluje vrlo smešno.“ Za emotivni sloj ovog dela koji se nalazi ispod
doslovnog značenja književnog sižea veoma je simptomatično to što je Dikens potcenio
njegov smisao.
Izgleda da je i podsticaj za pisanje bio materijalno motivisan. Prodaja časopisa
pod naslovom Tokom cele godine opala je zbog dosadnog serijala Čarlsa Livera, Dan
jahanja. Jahanje je u stvari potrajalo devet meseci. Posle prva četiri, Dikens je smatrao za
shodno da izbaci Velika očekivanja kao novi pokušaj spasavanja tiraža. Bilo je to u
decembru 1861. godine.
Sve se okrenulo nasuprot autorovim očekivanjima. Daleko od toga da bude
komičan roman, novo delo je bilo puno pročišćene, zrele mudrosti. Velika očekivanja –
nijedna druga Dikensova knjiga nema bolji naziv – upozorava da ne treba verovati u
površne predrasude o klasama i kastama. Srž naše ličnosti oblikuje se u mladosti i nikada
se ne može promeniti. Jedino iz iskustva možemo učiti kako najbolje da rasporedimo
talente i slabosti sa kojima se rađamo. Sve nade glavnog junaka Pipa da može promeniti
svoje stanje razbijaju mu se o glavu. Preživljava samo ljubav onih koji ga vole, ne zbog
onoga što on nastoji da bude, već zbog onoga što on jeste. Obim njegovog razvoja može
da se meri prema stepenu neprimerenosti njegovog pogleda na svet i grešaka njegovih
postupaka.
1
Ni u jednom Dikensovom romanu, osim u Dejvidu Koperfildu, u središte nije
stavljen samo jedan lik. Ali dok je u prethodnoj knjizi Dikens bio usredsređen na odbranu
od sveta za koji je osećao da mu je naneo nepravdu, u Velikim očekivanjima stavlja Pipa
na probu i tužnp otkriva junakove slabosti.
Celokupna radnja romana kreće se ili ka središnjem junaku ili se udaljava od
njega. Možemo izdvojiti različite tokove sižea. Imamo Pipa u odnosu prema patronatu;
Pipa u odnosu prema društvenom svetu; Pipa i slomljeno srce; Pipa kako prvo odbija, a
zatim uči da prihvata prijateljstvo; Pipa koji biva prihvaćen, prvo zbog svojih
mogućnosti, a onda – posle gorkih iskušenja – zbog svojih dostignuća; Pipa kako
upoznaje ispraznost više klase i pravu prirodu džentlmena. U svakom od ovih tokova
dominira jedan jedini lik i koji se razvija na osnovu veza sa gospođicom Havišam,
gospodinom Džegersom, Estelom, osuđenikom, Poketom (možda i Vemikom) i Džoom
Gardžerijem, kovačem.
Dalje, roman je prošaran parodijom središnjeg lika koja služi kao ironičan
komentar njegovih pretenzija. Izvan svega toga stoji sjajna proza u koju je pripovest
uklopljena. Na svakom širenju priče pojavljuje se dvostruka tačka gledišta. Kroz
pripovedanje neposredne sadašnjosti, ostareli središnji junak seća se mladalačkih ludorija
sa udaljenog stanovišta razočaranih, mada ne i ogorčenih, zrelih godina.
U ovakvim situacijama čitalac poseže za autorovim životom ne bi li pokazao
zašto je njegovo delo dobilo baš ovaj oblik. Sa tog stanovišta, Velika očekivanja se
pokazuju kao dugotrajna vežba u samokažnjavanju. Kritičari su najveću pažnju posvetili
Pipovoj sklonosti ka društvenom snobizmu, ali ona ima mnogo dublje značenje. Na isti
način na koji Dikens ispod ekstrovertne ličnosti sakriva fabriku cipela u kojoj je radio kao
dečak, tako i Pip pozlaćuje radničku prošlost kovača; isto kao što se Dikens probio u
otmeno društvo, ali nikad nije bio njegov deo, tako Pip u njemu pliva sa socijalnom
nesigurnošću.
Retrospektivno posmatrano, čini se da je Dikens u svojim zlim junacima napadao
ono što mu je kod sebe bilo sumnjivo. Da li je Peksnif bio licemer, Tig dvoličan, a Stari
Dorit bežao od prošlosti koju bi radije zaboravio? Sve ove odlike nalaze se, ne u
sredovečnom čudovištu, nego u liku naočitog mladića; štaviše, u junaku dominira
2
društveni snobizam viđen sa jasnoćom potpuno novom za Dikensa. Samorazotkrivanje
nije moglo ići dalje.
Čak i pod tim uslovima, moraju se imati u vidu neke olakšavajuće okolnosti.
Mladi Pip ima sve predispozicije da bude nezadovoljan sudbinom. Živi u bezličnim
močvarama, usvojila ga je sestra, čije drugarice ga maltretiraju, a ima samo njenog muža,
nežnog kovača, da ga zaštiti od njenog besa. Ona se večito hvali da ga je, kada je ostao
siroče, podigla „svojim rukom“. To jest, bio je hranjen na cuclu: ne može se naći bolji
simbol za njegovu gladnu potrebu za isticanjem. Kada se tome doda da ona obično nosi
pregaču nadevenu iglama i pribadačama, videćemo koliko bi uzaludan bio pokušaj
traženja utehe u njenom koščatom zagrljaju. Umesto ljubavi ili milovanja, Pipa mlate
kamdžijom ironično nazvanom „Golicalo“. Otuda, da bi bilo pripremljeno tlo za
saosećanje sa likom koji ne ispada dobar, Dikens iz pozadine vadi sve prema njemu
neprijateljske pojave.
Pošto je Pip kovačev šegrt koji živi u zabitom selu on, očigledno, ne vidi Društvo.
Ali se Društvo, u vidu čitavog niza svoji izaslanika, sukobljava sa njim. Prvo i veoma
traumatično iskustvo predstavlja slučajni susret sa odbeglim robijašem, koji drhti od
groznice i gladi, prepušten močvari. On dečaka uplaši i natera ga da mu ukrade hranu i
piće. Ovo ne treba mešati ni sa kakvom pravom dečakovom samilošću; Pip bi voleo da
zaboravi ovo iskustvo. I mada tokom knjige ima više podsećanja na ovu epizodu, teško se
može reći da se ona oslanja na glavni tok same radnje. Ni Pip ni čitalac ne shvataju
koliko će ovaj događaj biti važan na kraju.
Priroda Pipove egzistencije čini ga čudesno ranjivim na uticaje iz drugih sfera.
Najsnažniji među njima dolazi od gospođice Havišam, usamljenice koja živi u blizini i
koju niko nije video decenijama. Njen osnovni motiv je da nađe dečaka koji će se igrati
sa njenom ljupkom štićenicom. Ali na Pipa to ostavlja nesrazmerno veće dejstvo u
odnosu na njenu prvobitnu nameru. Jer gospođica Havišam ne predstavlja uobičajen
prizor. Sedi večito u budoaru zatklonjenom od sunčeve svetlosti. Voštane sveće
osvetljavaju poluspakovane kovčege, haljine u neredu, istrulelo cveće, sve prekriveno
prašinom, dok je ona, iako stara, obučena kao nevesta.
3
Video sam da je nevesta u venčanici uvela kao i venčanica i cveće, i da nema nikakvog sjaja osim
sjaja njenih upalih očiju. Video sam da je venčanica obučena na stasito telo mlade žene, i da je
figura na kojoj sada visi postala kost i koža. Jednom su me vodili da vidim neku ogavnu voskariju
na sajmu, što je predstavljala ne znam koju slavnu ličnost u netaknutom stanju. Jednom su me
vodili u neku našu crkvu u močvari da vidim kostur u prahu skupe halje, koji je iskopan iz kripte
pod crkvenim podom. Sada se činilo da vosak i kostur imaju crne oči koje se pomeraju i gledaju
me. Urliknuo bih da sam samo mogao.
Stvar je jednostavno u tome što je gospođica Havišam ostavljena na dan venčanja. Sve
ovo samomučenje deo je osvete uperene ne samo protiv nje, nego i protiv spoljnog sveta.
Sa pažljivim psihološkim uvidom, Dikens opisuje kovačevog šegrta tako zbunjenog
ovom nesvakidašnjom prikazom da nema načina da je opiše. Umesto toga, upliće se u
fantaziju u koju spadaju zastave, psi i kočije – nesumnjivo prilično neobičnu, ali
svodljivu na detinjastu moć izražavanja na način na koji smrt u životu gospođice
Havišam sigurno nije. „Kostur u prahu skupe halje, koji je iskopan iz kripte pod crkvenim
podom“ – to zvuči autentično. Naučnici su se, međutim, dosta namučili tražeći mogućne
prototipove za ovaj lik. I gospođica Donitorn iz Sidnija i gospođica Dik iz Ventnora
provele su život pošto su bile ostavljene, u samoći među natrulim razvalinama jela i pića.
Sam Dikens u jednom eseju Domaće reči iz 1853. godine zabeležio je detinje sećanje na
jednu staricu u belom koju su viđali kako se probija kroz masu Oksford Strita do crkve
gde je neki bogati kveker trebalo da je uzme za ženu. Ovaj isti lik iskoristo je Čarls
Metjuz, glumac kome se Dikens tako divio, u skeču iz 30-ih godina XIX veka. Tu je stara
dama po imenu gospođica Mildju svakodnevno u venčanici dolazila u Kancelariju za
nestale, da sazna šta se desilo sa davno izgubljenim draganom. Sve to govori u prilog
tome da gospođica Havišam ipak nije bila toliko izveštačen lik. Poput mnogih
Dikensovih velikih ekscentrika, njen portret je verno predstavljao psihološku činjenicu:
da ljudska duša prinosi velike žrtve kako bi izbegla potpunu dezintegraciju.
I pored sve svoje nastranosti, gospođica Havišam pokazuje Pipu tračak svetlosti
Društva koja nije dopirala do njegovog prethodnog života. Tom životu, prkos svim
njegovim prevarama, on počinje da teži. Naglasak gospođice Havišam je drugačiji, njeno
ponašanje je drugačije; ima prelepu mladu štićenicu koja se prema Pipu ponaša sa
prezirom. Sve ovo ima ulogu da ga podseti na njegovo prosto poreklo. U ovom čudnom
4
okruženju, bilo šta što je prirodno deluje neotesano. Gospođica Havišam je pretvorila dan
u noć, a ljubav u mržnju. Projektujući sopstvenu frustraciju na spoljašnji svet, ona je
preinačila svet u Društvo.
Da li je ovo toliko drugačije od moralne izvitoperenosti samog Društva?
Započinje predstava pred publikom, daleko od radnog vremena i uz trku ka
hladnokrvnom licemerju. Jer gospođica Havišam dozvoljava Pipu da zapadne u veliku i
nepotkrepljenu zabludu: da je ona Zaštitnik određen da ga odvoji od njegove klase. A
kako je bio u lošim prilikama, Pip je potpuno spreman da postane njena budala.
Dozvoljava njenoj štićenici da ga fascinira, što je tek uvod u Estelin pozni produžetak
osvete gospođice Havišam Društvu. Gospođica Havišam je od Estele napravila oružje za
uništavanje – kao što je i sama bila uništena.
'Hoću da vidim da igraš karte sa ovim dečakom.'
'Sa ovim dečakom? Pa, on je običan radnik!' ...
'Pa šta? Možeš da mu slomiš srce.'
'Šta znaš da igraš, dečače?' upita me Estela, sa najvećim prezirom.
'Ništa osim pelješenja, gospođice.'
'Opelješi ga,' reče gospođica Havišam.
Pipa odjednom obuzima nezadovoljstvo, i to ne samo svojim domom. Ne oseća ništa
osim gađenja prema zanatu, šegrtovanju i dobrom gospodaru, kovaču. Susret sa
gospođicom Havišam i njenom prezira punom štićenicom čini ga prijemčivijim za novog
izaslanika iz Društva; ovog puta, za nekog ko poseduje moć koja ga može sasvim preneti
iz njegovog okruženja. I to je gospodin Džegers, advokat iz Londona.
Džegers je već jednom viđen, na kratko, kako stoji na stepeništu kod gospođice
Havišam. Ovo je dovoljno da se uspostavi neka vrsta dogovora sa prezrelom mladom. Ali
njegov pravi prepad čini ulazak na mirnu scenu lokalne krčme, kod Veselih skeledžija,
gde gejaci mirno puše i uživaju u novinama. Džegers tu upadljivo ne pripada, sa velikom
glavom, velikim lancem za sat, mirišljavim sapunom, škripavim čizmama i ogromnim,
prenaglašenim kažiprstom. Pošto je okupljene užasnuo i zaprepastio, on poziva kovača i
šegrta i obaveštava ih da – što čini prekretnicu u sižeu – nosi neko pismo. A to pismo
nam kaže da je dečak naslednik Velikih Očekivanja. Džegers objašnjava skamenjenom
5
Pipu da će od sada živeti kao gospodin. Treba da ode u London, da ga obuku, nahrane,
obrazuju i daju mu prihod – pripremajući ga tako za preuzimanje velikog imanja na
zahtev zaštitnika čije ime ne sme da otkrije.
Pipov svet se iznenada promenio. Dolazi u London i otkriva da on nije ogroman
kako je pretpostavljao, već prično ružan, iskrivljen, tesan, prljav. Zapravo, kao i
kancelarija gospodina Džegersa. Sada je njegov staratelj drčni Džegers, a ne blagi Džo;
Džegers, čiji život je posao, čiji su posao tuđe tajne, čija kancelarija vrvi od molilaca iz
nužde, mračnih kriminalaca, potkupljivih svedoka – i koji se kreće među moliocima,
kriminalcima i svedocima, tim prethodnicima visokog Društva, sa jednakom lakoćom.
On nije samo advokat Jednookog Majka, nego i daleke gospođice Havišam; a još gori
Klijenti pojavljuju se na horizontu. Džegers je, u stvari, neka vrsta ispoljavanja Društva u
koje je Pip stupio. I kao što je to već običaj kod Dikensa, utisak kala i prljavštine koji
ostavlja, ispoljava se amblematično, advokatovim opsesivnim čistunstvom. On bi da
spere klijente sa sebe, kao da je hirurg ili zubar, tako što opere ruke mirišljavim sapunom
i suši ih nad ogromnim peškirom u perionici posebno sagrađenoj u tu svrhu u njegovoj
kancelariji. Posle susreta sa jednom strankom neobično tamne kože, ispire grlo i struže
prljavštinu ispod nokata. Čitalac oseća koliko je to drugačije u odnosu na naslage ugljene
prašine u kovnici Džoa Gardžerija.
Kakvu ulogu igra ova ličnost u knjizi? Neki su kritičari Džegersa nazivali
dobrodušnim, drugi pokvarenim. U stvari, on nije ni jedno ni drugo. O sebi stalno priča
kao o agentu plaćenom za usluge, što je i istina. On nema pravi dom: pre se može reći da
delimično boravi nego da živi u kući, čiji se mali deo koristi, a i te prostorije namenjene
su knjigama i novinama – kao da se njegov posao preliva i širi čak i tamo. Uzgred se, u
poglavlju 51, pominje da je nekada imao snove; ali ono što vidimo je poslovan čovek,
neutralno skladište tajni, posrednik između raznih frakcija.
Jer kada se ogoli Pipovo novo Društvo, ispostavlja se da ono nije ništa manje
prašnjavo i podmuklo od Džegersove kancelarije.
6
Druga emisija
Pip započinje londonski život u musavoj kolekciji pepeljastih, zbijenih zgrada.
Koliko je to drugačije od magle i kiše sa močvara! Čak i kada se, po punoletstvu, Pip
odseli, i dalje je prepušten na milost i nemilost lopovske pralje i portira koga zove
Osvetnik. Izgleda da nema načina da stekne dom u širem centru Londona. Njegov život je
pun učmalosti i još puniji dugova, u iščekivanju dolaska Zaštitnika. Traći vreme u
besmislenom ćaskanju i povremenim tučama u smešnom klubu za mladu gospodu –
Gajskim zebama. Povrh svega, neprestano se lomi oko Estele. Ona je vrhunac njegovih
želja, i oko nje tužno kruži, kao moljac oko plamena – kako ona sama kaže. A Pip –
Često sam je viđao u Ričmondu, često sam o njoj slušao u gradu, i često sam izvodio nju i
Brendlijeve na reku; bilo je piknika, proslava, pozorišta, opere, koncerata, zabava, svakovrsnih
užitaka, kroz koje sam je ganjao – a za mene su svi bili muke. Nikada nisam proveo nijedan
srećan čas u njenom društvu, a ipak moj um se dvadeset četiri sata dnevno zaokupljao srećom da
sa mnom bude do smrti.
Estela čini ne samo deo ove knjige, već i celokupnog Dikensovog opusa. Ona je na neki
način junakinja na koju su svi njegovi romani čekali. Estela je prva junakinja koja je
upečatljivo predstavljena kao seksualno privlačna devojka. Nagoveštaji ta tako nešto
mogu se naći u udvaranju Dejvida Koperfilda Dori, ili kod Klenama iz Male Dorit koji
žudi za Pet sa svom beznadnošću sredovečnog muškarca. Ali Estela kao umetničko
ostvarenje potpuno prevazilazi sve njih.
Zasnovana je na irskoj glumici, Elen Ternan, koja je na kraju postala Dikensova
ljubavnica. Legenda kaže da ju je prvi put video iza scene na Hajmarketu kada je
debitovala u Atalanti Fransisa Talfurda i kada se sekirala što mora da se pojavi na
daskama u hitonu i hulahopkama. Sigurno je da su se upoznali aprila 1857. godine, a
zbližili su se brzo. Vidimo Dikensa kako joj nalazi posao u predstavi melodrame Vilkija
Kolinsa Smrznuti bezdan: igrala je u obnovljenoj verziji u Mančesteru avgusta te godine.
Odnos je slučajno učvršćen. Sam Dikens je igrao Vordura, čoveka koji je propustio
ljubavnu šansu. Po svim raspoloživim izveštajima, njegova uloga je bila vrlo emotivna. A
i podudarila se sa Dikensovim sve jačim nezadovoljstvom suprugom. Krenule su glasine
– jednu su po svoj prilici proširile njegova tašta, gospođa Hogart, i njegova svastika,
7
Helen. Sa karakterističnom žurbom, Dikens je preduzeo neuobičajeni korak i objavio
rastavu od Ketrin – u kolumnama Domaće reči od 12. juna 1858. Ton ovog pisma
nagoveštava da prisnost između Dikensa i Elen još nije počela. Ipak do oktobra on ju je
smestio u stan blizu Oksford Strita, da bi je kasnije preselio u Kemden Taun; izgleda da
je potom proveo život u mukama. Ironično, glavna replika koju izgovara Dikens u
Smrznutom bezdanu bila je: „Jedina beznadežna žalost na svetu je žalost koju uzrokuju
žene“.
Elen je predstavljala sjaj koji je dotada nije postojao u Dikensovom tegobnom
životu. Po svoj prilici, ovo je bila sirova građa, ne samo za Pipovu zaslepljenost, nego i
za njegovu neutoljivu želju. Pripovedač – Pip u poznim godinama – tužno procenjuje
fatalnost te privlačnosti. A ipak ima znakova da je ne razume do kraja. Ovo, na neobičan
način, pojačava prikazivanje. Sva Estelina moć sadržana je u njenom dejstvu na Pipa. On
priznaje da nije doživeo nijedan srećan trenutak u njenom društvu. A opet neka
mazohistička potreba u njemu zadovoljava se njegovim udaljavanjem. To je potisnuti
strah od seksualnog zadovoljenja. Ali Pip ne odustaje od ovog hladnog i besplodnog
udvaranja katastrofi. Jer Estela – kako i sam priznaje – nema ništa da pruži. Ona je
lepotica koja mami, sfinga bez tajne. Pip projektuje sopstvenu svetlost na ovu tajnu. Kroz
Velika očekivanja uzalud ćemo tražiti Estelinu bistrinu ili duhovitost. Ona možda nije
toliko plamen za moljca koliko ogledalo o koje leptir uzalud udara.
Makoliko Estela bila tajanstvena za njegovog junaka, Dikens u knjizi pokušava da
ponudi njenu motivaciju. Mnogo toga što izgovara kao devojčica grubo je i bezosećajno –
to su iste one osobine crte koje pripisuje i mladom Pipu. Ali njeni komentari o Pipovom
nedostatku gospodstva naknadno poprimaju gorku ironiju. Jer su i njeni preci – čak iako
ih nije svesna – jezivi. Njen otac je osuđenik kome Pip pokušava da pomogne u močvari.
Njena majka je ubica koju spasava Džegersova forenzička veština. Tako njeno nasleđe
čini skitnja, preljuba, ubistvo. Štavište, od ranog detinjstva vaspitavala ju je žena
zarobljena neurozom. Sama njena ličnost namerno je izvitoperena ne bi li jad gospođice
Havišam prenela u novu generaciju.
Šta se moglo očekivati od takvog nasleđa i takve okoline? Estela, istina, kroz
Estela odrastanje uči da se kontroliše. Ali ta kontrola poprima oblik negacije ličnosti.
Estela zna da je prelepa; prepušta lepoti da obavi posao. O sebi i Pipu obično priča kao o
8
marionetama. „Nemamo izbora, ti i ja, nego da sledimo uputstva. Nismo slobodni da
sledimo sopstvene zamisli, ti i ja.“ Karakteristično, seksualnu igru koju ona izvodi Erik
Bern naziva „Čarapom“. To jest, stavlja robu u izlog, a pri tom ne namerava da se od nje
rastane. Igra postaje oštrija kada se jasno vidi da ona odbija da sa Pipom ide dalje.
'Pipe, Pipe,' reče jedno veče kada se iznenada zaustavila, dok smo sedeli nasuprot jedno drugom
kod mračnog prozora kuće u Ričmondu; 'zar nikada nećeš poslušati upozorenje?'
'Na šta?'
'Na mene.'
'Upozorenje da me ne privučeš, misliš li na to, Estela?'
'Mislim li na to! Ako ne znaš šta mislim, ti si slep.'
Čak je i ovo očito ponižavanje mučno. Sa namerom ili bez nje, Dikens je dao portret
klasične frigidnosti.
Sudbina koja je ispunila tolike Pipove lude želje, nimalo ga ne štedi od konačne
bede. Dočekao je da vidi Estelu kako pada u ruke reductio ad absurdum svih tih
gospodskih ideala. Postaje žena najtuplje od svih Zeba u tom groznom Gaju: klipana
Bentlija Dramla, izuzetno bogatog naslednika dugog niza tupoglavih baroneta. Drugim
rečima, to je logički ekstrem Pipove pogrešne zamisli gospodina.
Kroz čitav roman reč „gospodin“ odzvanja kao osnovni ton. Javlja se doslovce na
desetine puta u tekstu. Pip je pominje kao dečak –
'Prelepa mlada dama kod gospođice Havišam, i lepša je od ikoga ikada, i divim joj se strašno, i
želim zbog nje da budem gospodin....'
Gospodin Džegers je koristi kao oružje protiv Džoa kada najavljuje Pipova očekivanja –
'Pa, gospodine Pipe, mislim da što pre odete odavde – pošto ćete postati gospodin – to bolje...'
Ona Pipa pritiska u vezi sa Estelom u njegovoj zreloj mladosti –
9
Odista, bilo je nemoguće razlučiti njeno prisustvo od svih onih nesrećnih čeznuća za novcem i
gospodstvom koja su uznemiravala moje dečaštvo...
I sva ta pominjanja „gospodina“ i „gospodstva“ mogu se tumačiti kao nagoveštaj
traumatične scene u kojoj se tvorac Pipovog bogatstva konačno otkriva – ne kao uvrnuta
gospođica Havišam, zaboravljeni relikt blistavog Društva, već kao Osuđenik kome je Pip
pomogao u močvari: događaj sa početka knjige koji se posle toga tako malo pominjao, da
sumnjam da bi ijedan čitalac iskreno mogao da kaže kako je pri prvom čitanju pogodio
ko je izvor Pipovih Očekivanja. Izvor gospodstva konačno stoji pred Pipom – oronuo,
izboran, ćelav, poguren, čak mu pomalo vuče stopalo kao da još uvek tegli bukagiju;
Provis, iz Novog Južnog Velsa, rođen kao Ejbel Megvič. Ovo je arhitekta Pipovog
imetka, koji ga je uzeo od Džoa i njegove livnice i osposobio da se nastani upravo u
Društvu taštih nada.
'Da, Pipe, dragi dečače, napravio sam od tebe gospodina...! Živeo sam teško da bi ti živeo lako;
radio sam naporno da bi ti bio iznad rada...Kažem da znaš kako je onaj tamo gonjeni pas sa
bunjišta kome si spasao život digao glavu toliko da može da stvori gospodina – i, Pipe, to si ti...'
'"Da me Bog ubije!" velim svaki put – i izađem na otvoreno i kažem to pod vedrim nebom – "ali,
znaj, ako se dokopam slobode i novaca, od tog dečaka napraviću gospodina!" I tako i uradih....'
'I onda, dragi dečače, bila mi je to naknada, gledaj, što potajno znadem da stvaram gospodina.
Mogu ždrepci kolonista da me praše dok hodam; a šta ja kažem? Kažem sebi, "Pravim boljeg
gospodina nego što ćeš ikad biti!" ... Kažem sebi, "Ako ja nisam gospodin, niti imam škole,
barem imam takvoga."'
Ali Pipov prijatelj, Herbert Poket, nešto je naučio od svog oca, inače neuspešnog učitelja;
i kaže da otkad je sveta i veka niko ko u srcu nije pravi gospodin nikada nije ni u
ophođenju bio pravi gospodin. Kaže da nikakav lak ne može prikriti žilu na drvetu, i što
više laka nanesete, to će se više žila poznavati. Ova se istina u najružnijem obliku zapaža
kod Estelinog kavaljera, Bentlija Dramla, čija je žila izražena kroz okrutnost i nasilje.
Vidi se i u Pipovoj karijeri: neke ružne žile još se provide kroz lak dok ih nedaće teškog
10
života ne uglačaju. Ako Pip stvarno postane gospodin, to neće biti zbog materijalnih
sredstava koja su zamislili njegovi zaštitnici, stvarni ili navodni.
Jedan od način da odraste jeste da neguje Osuđenika. U početku prema tom
čoveku i njegovim odvratnim navikama ne oseća ništa drugo osim gađenja. Osuđenik