-
Adams Daglas
IVOT VASELJENA I SVE OSTALO Prevod: Jaki Zoran
Adams Douglas LIFE UNIVERSE AND EVERYTHING, 1982.
Serija
"Galaktiki autostoperi" (3)
POLARIS 1992. 1.
Uobiajeni jutarnji pratilac Artura Denta prilikom buenja, kad
god
bi se setio gde se nalazi, bio je krik strave.
Nije to bilo zato to je peina bila hladna, niti zbog toga to
je
bila vlana i smrdljiva. Stvar je bila u tome to se peina
nalazila
usred Ajzlingtona, a on je znao da nijedan autobus nee naii
ovuda jo
dva miliona godina.
Vreme je najgore mesto, da se tako izrazimo, u kome se ovek
moe
izgubiti. Artur Dent mogao je to da potvrdi, jer bio je svojski
izgubljen
i u prostoru i u vremenu. Kada si izgubljen u prostoru bar ima
ime da
se zanima.
Bio je izgubljen na preistorijskoj planeti Zemlji, to je
bilo
posledica sloenog spleta okolnosti koji je doveo do toga da
je
naizmenino vrean i poniavan u raznim oblastima Galaksije koje su
bile
bizarnije od svega o emu je ikada i sanjao; ivot mu je sada,
dodue,
postao vrlo, vrlo, vrlo miran, ali on se jo oseao nervozno.
Niko ga nije napao ve pet godina.
Jedva da je ikoga video otkako su se on i Prefekt razili pre
etiri godine i tokom sveg tog vremena niko ga nije uvredio.
Osim jedan jedini put.
Desilo se to jedne prolene veeri pre otprilike dve godine.
Upravo se vraao u svoju peinu, neto posle sumraka, kada je
postao svestan svetlosti koja je tajanstveno blistala kroz
oblake.
Okrenuo se i upiljio, a u srce mu se iznenada probila nada.
Spas.
Nemogui san brodolomnika - brod.
I dok je gledao, dok je zurio zaueno i oduevljeno, dugaki,
srebrnasti brod spustio se kroz blagi veernji vazduh, tiho, bez
uma, a
dugake noge izvukle su mu se u glatkom baletu tehnologije.
Blago je dodirnuo tle, a ono malo brujanja koje je stvarao namah
je
iezlo, kao da ga je progutao veernji muk.
Same od sebe, iz njega su izbile stepenice.
Svetlost je pokuljala napolje.
Obrisi neke visoke prilike pojavili su se u vratima. Prilika
sie
niz stepenice i stade pred Artura.
"Ti si krele, Dente", rekla je.
Delovao je vanzemaljski, vrlo vanzemaljski. Bio je visok na
neobian, vanzemaljski nain, imao je neobinu, vanzemaljski
spljotenu
glavu, neobine, sitne i uske vanzemaljske oi, neobino
nabranu
vanzemaljsku odoru sa tipino vanzemaljskim okovratnikom i
bledu,
sivozelenu vanzemaljsku kou koja je imala onaj meki sjaj koji
veina
sivozelenih rasa postie samo uz izuzetan trud i mnogo skupocenog
sapuna.
Artur ustuknu pred njim.
Ovaj ga je netremice gledao.
Arturov prvobitni oseaj nade i uzbuenja u trenutku je prerastao
u
zaprepaenje, a sve mogue misli borile su se da dou do
njegovih
glasnih ica.
"tt...?" rekao je.
"A... al... lu... uh..." dodao je.
-
"D... da... a... ko?" uspeo je konano da kae, a potom je utonuo
u
grozniavu tiinu. Oseao je posledice toga to nije progovorio ni
re ni
sa kim Bog zna koliko dugo.
Vanzemaljski stvor nakratko se namrtio i pogledao neto to je
drao u tankoj, izduenoj ruci, a to je liilo na neku vrstu
belenice.
"Artur Dent?" upitao je.
Artur je bespomono klimnuo.
"Artur Filip Dent?" produio je tuinac glasom nalik na
kevtanje.
"E... e... da... e... e..." potvrdio je Artur.
"Ti si krele", ponovio je tuinac, "pravi pravcati tupadija."
"E..."
Stvorenje je klimnulo za svoj raun, potom pribeleilo neto u
belenicu na tipino vanzemaljski nain i ustro se okrenulo ka
brodu.
"E..." isputao je oajniki Artur, "e..."
"Ma nemoj ti meni", zarea tuinac. Popeo se uz stepenice,
proao
kroz ulaz i nestao u brodu. Otvor se zatvorio. Iz njega je stalo
da
dopire duboko, treperavo brujanje.
"E, hej!" dreknuo je Artur i bespomono potrao ka njemu.
"ekaj malo!" viknuo je. "Ma, ta hoe? ta? ekaj malo!"
Brod se podigao kao da mu je teina nestala poput ogrtaa to
sklizne na tlo i nakratko zalebdeo u vazduhu. Onda je na neobian
nain
odjezdio prema veernjem nebu. Jurnuo je kroz oblake i nakratko
ih
osvetlio, a potom ga vie nije bilo i Artur je ostao sam na
ogromnom,
pustom prostranstvu da bespomono izvodi ples nesuvislih
pokreta.
"Ma, ta hoe?" vritao je. "ta je bilo? ta? Ej, ta? Vrati se i
reci!"
Skakao je i poigravao sve dok noge nisu stale da mu klecaju;
isto
tako, urlao je sve dok nije promukao.
Nije bilo odgovora. Nije bilo nikoga da ga uje, nikoga da mu
odgovori.
Tuinski brod ve je grmeo prema gornjoj granici atmosfere, na
putu
prema uasnoj praznini koja razdvaja ono malo stvari to postoje
u
Vaseljeni.
Njegov putnik, vanzemaljac negovanog tena, zavalio se u
svoje
samotno sedite. Ime mu je bilo Vovbager Beskonano Produeni. On
je bio
stvor sa odreenom ivotnom svrhom. Ne ba najuzvienijom svrhom, to
je i
sam priznavao, ali ipak je posredi bila svrha koja mu je davala
bar
kakav-takav podstrek.
Vovbager Beskonano Produeni bio je - zapravo, jo jeste -
jedan
od izuzetno malobrojnih besmrtnih stvorova u Vaseljeni.
Veina onih koji se raaju besmrtni nagonski znaju kako da
iziu
nakraj sa tim, ali Vovbager nije bio jedan od njih. Besmrtnost
mu je
nametnuta nesrenim sluajem u koji su bili ukljueni poludeli
akcelerator estica, mlena uina i dva gumena kaia. Tane
pojedinosti
nesrenog sluaja nisu bitne, jer do sada nikome nije polo za
rukom da
uspostavi istovetne okolnosti pod kojima se on odigrao, a mnogi
su
zavrili tako to su od sebe napravili budale, ili su poginuli,
ili
oboje, dok su pokuavali da ponove stvar.
Vovbager je sklopio oi sa tmurnim i umornim izrazom lica,
pustio
lagani dez na brodskom stereu i poeo da razmilja o tome koliko
bi mu
bilo lake da sve prebrodi samo da nije nedeljnih popodneva.
U poetku je bilo divno: uivao je, iveo opasno, rizikovao,
zaraivao na dugoronim ulaganjima i, uopte, nadivljavao sve i
svakoga.
-
Na kraju su dola nedeljna popodneva koja nije mogao da
podnese,
ona uasna ravnodunost koja poinje da se prikada oko 2:55, kada
zna da
si obavio sva negovanja i kupanja koja vredi obaviti u jednom
danu, kada,
ma koliko paljivo proitao lanak o revolucionarno novoj
tehnici
potkresivanja ograde, shvata da ipak nikako nee uspeti da je
razume
ili primeni, i dok, konano, posmatra kako kazaljke sata
nemilosrdno
mile ka etvrtom asu, a ti neumitno ulazi u dugo, mrano
predveerje
due.
I tako su stvari za njega poele da blede. Veseli osmesi koje
je
imao na pogrebima drugih ljudi stali su da nestaju. Poeo je da
mrzi
Vaseljenu u celini, a sve one koji ive u njoj pojedinano.
Bila je to taka na kojoj se zaela njegova ivotna svrha,
stvar
koja e ga podsticati i to, koliko je video, zauvek. Posredi je
bilo
sledee:
Uvredie Vaseljenu.
To jest, uvredie svakoga ko ivi u njoj. Pojedinano, lino,
jednog po jednog i to (to je stvarno vrsto reio) azbunim
redom.
Kada bi se ljudi pobunili, kao to su to ponekad inili, tvrdei
da
plan ne samo da je potpuno iaen ve je, zapravo, potpuno nemogu
zbog
broja ljudi koji su se od iskona raali i umirali, on bi ih samo
odmerio
ledenim pogledom i rekao: "ovek ima pravo da mata, zar ne?"
I tako je poeo. Opremio je jedan svemirski brod, sagraen da
traje
izuzetno dugo, kompjuterom koji je bio sposoban da obrauje sve
podatke
potrebne za ulaenje u trag itavoj populaciji poznate Vaseljene i
da
izrauna sve jezivo zapetljane putanje koje su bile potrebne za
to.
Brod mu je trenutno presecao orbite unutranjih planeta
zvezdanog
sistema Sol i pripremao se da se, zaobiavi Sunce, katapultira
u
meuzvezdani prostor.
"Kompjuteru", rekao je on.
"Tu sam", odvratio je kompjuter.
"Kuda sada?"
"Upravo raunam."
Vovbager je na trenutak gledao fantastinu draguljarnicu noi,
milijarde siunih, dijamantskih svetova koji su zapraili
svetlou
bezgraninu tamu. Svaki od njih, svaki pojedinano, nalazio se je
na
njegovom putu. Veinu od njih posetie milionima puta.
Zamislio je na trenutak svoju predvienu putanju kako povezuje
sve
punktove na nebu kao u deijoj zagonetki sa numerisanim takama.
Nadao se
da sa nekog mesta u Vaseljeni, sa koga se sve to lepo vidi ona
ini slova
jedne vrlo, vrlo prostake rei.
Kompjuter je nemelodino zapitao da bi pokazao da je zavrio
proraun.
"Folfanga", rekao je pitavo.
"etvrti svet sistema Folfanga", produio je. Ponovo je
zapitao.
"Procena trajanja puta: tri nedelje", produio je potom. Opet
je
zapitao.
"Tamo treba da sretnemo malenog pua-golaa", zapitao je, "roda
A-
Rt-Urf-il-Ipdenu."
"Verujem", dodao je posle krae stanke tokom koje je pitao, "da
si
odluio da ga nazove klipanom bez imalo mozga."
Vovbager je zagroktao. Trenutak ili dva posmatrao je
velianstveni
prizor postanja kroz prozor.
"Mislim da u otii da odremam", kazao je, a potom dodao:
"Kroz
koje programske mree emo proi u sledeih nekoliko sati?
-
Kompjuter je zapitao.
"Kosmovid, Mislopiks i Domamozak", rekao je pitavo.
"Ima li nekih filmova koje nisam gledao ve po trideset
hiljada
puta?"
"Ne."
"Uh."
"Daje se 'Angst u svemiru'. Gledao si ga samo trideset tri
hiljade
pet stotina sedamnaest puta."
"Probudi me za drugu rolnu."
Kompjuter je zapitao.
"Prijatno spavanje", rekao je.
Brod je jurio kroz no.
U meuvremenu, na Zemlji je poeo pljusak, a Artur Dent je sedeo
u
peini, provodei jednu od najgorih veeri u itavom ivotu, dok
je
razmiljao ta je sve mogao da kae vanzemaljcu i dok je ubijao
muve koje
su takoe provodile jednu od najgorih veeri u ivotu.
Sledeeg dana napravio je sebi vreu od zeje koe, jer je
smatrao
da bi mogla da bude korisna za uvanje stvari.
2.
Ovo jutro, dve godine kasnije, bilo je slasno i mirisavo kada
je
iziao iz peine koju e nazivati domom sve dok ne bude mogao da
smisli
neki bolji naziv za nju ili dok ne bude naao bolju peinu.
Iako ga je grlo bolelo od uobiajenog jutarnjeg krika strave,
iznenada je bio neverovatno dobro raspoloen. vrsto je obmotao
oko sebe
otrcano odelo i nasmeio se blistavom jutru. Vazduh je bio ist
i
mirisan, povetarac je lagano klizio kroz visoku travu oko
njegove peine,
ptice su cvrkutale za svoj gro, leptirovi su draesno leprali
unaokolo
i itava priroda kao da se urotila da bude to prijatnija.
Ali nije se Artur oseao tako veselo zbog svih tih
pastoralnih
radosti. Upravo je doao na izvrsnu zamisao o tome kako da izie
nakraj
sa uasnom, usamljenikom izdvojenou, morama, neuspesima u
svim
pokuajima uzgajanja biljaka i potpunoj zaludnosti i
besmislenosti
njegovog ivota ovde na preistorijskoj Zemlji: reio je, naime,
da
poludi.
Ponovo se nasmeio i odgrizao zalogaj mesa sa zeje noice koja
mu
je preostala od veere. Sreno je vakao nekoliko trenutka, a onda
je
odluio da formalno obznani svoju odluku.
Uspravio se i stao da posmatra bregove i polja sveta. Da bi
dao
teine svojim reima, gurnuo je zeju kost u bradu. Rairio je
ruke.
"Poludeu!" izjavio je.
"Dobra ideja", rekao je Ford Prefekt i siao sa stene na kojoj
je
sedeo.
Arturov mozak napravi salto. Donja vilica mu je radila
sklekove.
"I ja sam neko vreme bio lud.", rekao je Ford. "To mi je
bezgranino pomoglo."
Arturove oi su pravile kolutove.
"Zna..." rekao je Ford.
"Gde si bio?" prekinuo ga je Artur, poto mu je glava zavrila
gimnastike vebe.
"Ovde i onde", rekao je Ford, "po okolini." Nasmeio se na
nain
koji je sasvim ispravno ocenio kao nepodnoljiv. "Naprosto sam
jedno
-
vreme pustio mozak na ispau. Raunao sam da e ga svet pozvati
nazad
ukoliko me se ueli. To je i uinio."
Iz torbice koja je sada bila izuzetno otrcana i oteena izvukao
je
sub-eta senz-o-matik. "Ili bar", kazao je, "mislim da jeste. Ovo
se malo
oglasilo." Protresao ga je. "Ukoliko je bila lana uzbuna,
poludeu",
rekao je, "ponovo."
Artur zavrte glavom i sede. Podigao je pogled.
"Mislio sam da si mrtav..." kazao je samo.
"I ja sam to mislio neko vreme", rekao je Ford, "a onda sam
odluio
da nekoliko nedelja budem limun. Sve vreme sam se zabavljao tako
to sam
uskako u din i tonik i iskakao iz njega."
Artur je proistio grlo, a onda je to ponovo uinio. "Gde",
upitao
je, "si..."
"Naao din i tonik?" dopuni ga Ford veselo. "Pronaao sam malo
jezero koje je mislilo da je din i tonik, pa sam uskako i
iskakao. Ili
bar ja verujem da je mislilo da je din i tonik.
A moda sam", dodao je sa osmehom koji bi naterao normalnog
oveka
da vritei odjuri u umu, "sve to samo zamiljao."
ekao je na Arturovu reakciju, ali Artur se nije upecao.
"Produi", rekao je ravnim glasom.
"Glavni smisao svega toga", kazao je Ford, "jeste da nema
smisla
naterati sebe da poludi samo da bi izbegao ludilo. Bolje ti je
da se
preda odmah i sauva normalnost za kasnije."
"A ti si sada ponovo normalan, je li?" pitao je Artur. "Pitam
to
samo da znam."
"Iao sam u Afriku", rekao je Ford.
"Da?"
"Da."
"Kako je bilo?"
"A ovo je tvoja peina, je li?" upitao je Ford.
"Ovaj, jeste", rekao je Artur. Oseao se vrlo neobino. Posle
gotove etiri godine potpune izdvojenosti bio je toliko
zadovoljan i
prepun olakanja to vidi Forda da mu je gotovo dolo da se
rasplae. sa
druge strane, Ford je bio osoba koja je skoro odmah poela da mu
ide na
ivce.
"Ba je divna", rekao je Ford za Arturovu peinu. "Mora da je
mrzi."
Artur se nije potrudio da mu odgovori.
"Afrika je bila veoma zanimljiva", rekao je Ford. "Tamo sam
se
ponaao veoma udno."
Zamiljeno je gledao u daljinu.
"Neko vreme bio sam svirep prema ivotinjama", rekao je
sanjalaki.
"Ali to mi je bio", dodao je, "samo hobi."
"Ah, je li?", rekao je Artur paljivo.
"Da", uveravao ga je Ford. "Ne elim da te uznemiravam
pojedinostima, jer bi te one..."
"ta?"
"Uznemirile. Ali moda e te zanimati da sam svojeruno
odgovoran
za evoluirani oblik ivotinje koja je u kasnijim stoleima
postala
poznata kao irafa. I uz to sam i pokuao da nauim da letim.
Veruje li
mi?"
"Ispriaj mi", kazao je Artur.
"Ispriau ti kasnije. Samo bih pomenuo da 'Vodi' kae..."
"Vo...?"
-
"'Vodi'. 'Autostoperski vodi kroz Galaksiju'. Sea li se?"
"Da. Seam se da sam ga bacio u reku."
"Jesi", kazao je Ford, "ali ja sam ga upecao odatle."
"Nisi mi to rekao."
"Nisam eleo da ga ponovo baci."
"Poteno", priznao je Artur. "On kae?"
"ta?"
"'Vodi' kae?"
"'Vodi' kae da postoji vetina letenja", rekao je Ford, "ili,
tanije reeno, tos. tos je u tome da naui kako da se baci na
zemlju
i promai." Slabo se nasmeio. Pokazao je na kolena svojih
pantalona i
podigao ruke da bi se videli laktovi. Bili su pohabani i
iscepani.
"Do sad se nisam ba najbolje snaao", rekao je. Ispruio je
ruku.
"Drago mi je to te opet vidim, Arture", dodao je.
Artur zavrte glavom u iznenadnom naletu oseanja i
zbunjenosti.
"Nisam nikoga video godinama", rekao je, "nikoga. Jedva da se
seam
kako se govori. Stalno zaboravljam rei. Ali vebam, razume. Vebam
se
tako to priam... tako to priam... kako se zovu one stvari za
koje
ljudi misle da si lud ako razgovara sa njima? Kao Dord
Trei?"
"Kraljevi?" predloio je Ford.
"Ne, ne", rekao je Artur, "one stvari sa kojima je razgovarao.
Boga
mu, ima ih na sve strane. Lino sam zasadio na stotine. Sva su
se
osuila. Drvee! Vebao sam tako to sam razgovarao sa drveem. ta
je?"
Fordova ruka jo je bila ispruena. Artur ju je gledao
zbunjenim
pogledom.
"Rukuj se", zahtevao je Ford.
Artur je to uinio, najpre sa oklevanjem, kao da treba da
uhvati
ribu. Onda ju je vrsto stegao obema akama u neodoljivom
naletu
olakanja. Tresao ju je i tresao.
Posle izvesnog vremena Ford je naao za shodno da izvue ruku.
Zajedno su se popeli na vrh oblinje stene i stali da posmatraju
prizor
pod sobom.
"ta se dogodilo sa Golgafrinanima?" upitao je Ford.
Artur slee ramenima.
"Veina nije uspela da preivi zimu pre tri godine", rekao je,
"a
nekolicina koja je ostala rekla je da im je potreban odmor i
otplovila na
splavu. Istorija kae da mora da su preiveli..."
"Ha", ree Ford, "pazi, pazi." Podboio se i osvrnuo unaokolo
po
praznom svetu. Iznenada je zadobio izgled energinosti i
svrhovitosti.
"Idemo", rekao je uzbueno, uzdrhtavi od poleta.
"Kuda? Kako?" upitao je Artur.
"Ne znam", kazao je Ford, "ali oseam da je doao pravi
trenutak.
Neto e se dogoditi. Polazimo."
Spustio je glas do apata.
"Otkrio sam", rekao je, "poremeaj u pranju."
ivahno se zagledao u daljinu i delovao kao da bi strano voleo
da
u tom trenutku vetar dramatino zavijori njegovom kosom, ali
vetar se
zavitlavao sa liem po okolini.
Artur ga je zamolio da ponovi to ta je upravo rekao, jer
nije
sasvim razumeo ta je hteo da kae. Ford je ponovio.
"U pranju?"
"Pranju, naplavini prostorvremena", rekao je Ford i, kada je
vetar
nakratko dunuo preko njega u tom trenutku, iskezio zube prema
njemu.
Artur je klimnuo i potom proistio grlo.
-
"Govorimo li", paljivo je pitao, "o nekoj vrsti vogonskog
superautomata za rublje, ili o emu?"
"Govorimo o viru koji se javio", uzvratio je Ford, "u
kontinuumu
prostorvremena."
"Ah, pa to tako ne kae!" klimnuo je Artur. "Izvesni Vir se,
znai, pojavio..." Gurnuo je ruku u depove odela i znalaki se
zagledao
u daljinu.
"Molim?" upitao je Ford.
"Ovaj", rekao je Artur, "a ko je taj gospodin Vir?"
Ford ga gnevno prostreli oima.
"Hoe li da me slua?" zareao je.
"Sluao sam te", uzvratio je Artur, "ali nisam siguran da je
mnogo
vredelo."
Ford ga je uhvatio za revere ogrtaa i poeo da mu govori
polako,
razgovetno i strpljivo, kao da razgovara sa nekim iz odeljenja
za
telefonsku pretplatu.
"Izgleda..." rekao je, "da su se pojavili..." kazao je,
"vorovi
nestabilnosti..." rekao je, "u tkanju..." kazao je.
Artur je budalasto spustio pogled na materijal svog kunog
ogrtaa
tamo gde ga je Ford drao. Ford produi pre nego to je Arturu polo
za
rukom da pretvori svoj budalasti pogled u budalastu
primedbu.
"...u tkanju prostorvremena", rekao je.
"Ah, to", rekao je Artur.
"Da, to", potvrdio je Ford.
Stajali su, usamljeni, na brdu preistorijske Zemlje i odluno
gledali jedan drugoga u lice.
"A ta je ono preduzelo sa tim u vezi?" upitao je Artur.
"Pa ono je razvilo", kazao je Ford, "te vorove
nestabilnosti."
"Je li?" rekao je Artur, ije su oi na trenutak prestale da
poigravaju.
"Jeste", kazao je Ford, uz slian stepen one nepokretnosti.
"Dobro", rekao je Artur.
"Shvatio si?" upitao je Ford.
"Ne", uzvratio je Artur.
Nastala je stanka.
"Nevolja sa ovim razgovorom", kazao je Artur poto mu se na
lice
tiho prikrao zamiljeni pogled kao u planinara koji pokuava da
izie
nakraj sa naroito nezgodnim vrhom, "jeste u tome to se veoma
razlikuje
od veine koje sam imao u poslednje vreme. Koje sam, kao to ve
rekoh,
uglavnom vodio sa drveem. Nisu bili ni nalik ovom. Osim moda
nekih
razgovora sa brestovima, kada mi se deavalo da se poprilino
zaglibim."
"Arture", rekao je Ford.
"Da? Molim?" upitao je Artur.
"Samo veruj u ono to ti budem rekao i sve e se lepo, lepo
srediti."
"Ah, zar? Nisam siguran da verujem u to."
Sedeli su i prebirali po mislima.
Ford je izvadio svoj sub-eta senz-o-matik. Isputao je blago
zujanje, a siuna svetiljka na njemu slabano je svetlucala.
"Ispraznile se baterije?" upitao je Artur.
"Ne", rekao je Ford, "u tkanju prostorvremena pojavio se
pokretni
poremeaj, kovitlac, vor nestabilnosti, a nalazi se negde u
naoj
blizini."
"Gde?"
-
Ford je lagano okretao ureaj u malo nepravilnom polukrugu.
Iznenada je svetlost blesnula.
"Tamo!" rekao je Ford i ispruio ruku. "Tamo iza one sofe!"
Artur pogleda. Na njegovo zaprepaenje, nasred polja ispred
njega
nalazila se pliana esterfildska sofa na cvetie. Um mu se
razlono
pobunio protiv njenog postojanja. Pronicljiva pitanja stadoe da
mu se
obrazuju u umu.
"Odakle", upitao je, "sofa nasred polja?"
"Kazao sam ti!" dreknuo je Ford i skoio na noge. "Kovitlaci
u
kontinuumu prostorvremena!"
"A ovo je njihova sofa, je li?" pitao je Artur, upinjui se da
se
uspravi na noge; uz put se ponadao, mada ne previe optimistiki,
da e
mu se vratiti normalno rasuivanje.
"Arture!" dreknuo je Ford, "ta sofa nalazi se ovde zbog
prostorvremenske nestabilnosti u ije sam postojanje pokuavao da
uverim
tvoj nesumnjivo omekali mozak. Sprana je iz kontinuuma, to je
naplavina
prostorvremena, ali uopte nije vano ta je: moramo je uloviti, to
nam
je jedini nain da odemo odavde!"
urno se sasuljao niz kamenitu padinu i pojurio preko polja.
"Da je ulovimo?" promrmljao je Artur, a onda se zbunjeno
namrtio
kada je video kako se esterfildska sofa lenjo njie i plovi iznad
trave.
Uz uzvik neoekivanog oduevljenja jurnuo je sa stene i bacio se
u
grozniavu poteru za Fordom Prefektom i besmislenim komadom
nametaja.
Divlje su trali kroz travu, bacali se, smejali, dovikivali
jedan
drugom savete kako da presretnu stvar u ovom ili onom smeru.
Sunce je
sneno bacalo svetlost na ustalasanu travu, a malene poljske
zveri
sklanjale su im se sa puta.
Artur je bio srean. Bilo mu je strano drago to se dan najzad
jednom razvijao potpuno u skladu sa njegovim planom. Pre samo
dvadeset
minuta odluio je da poludi, a sada je ve jurio esterfildsku sofu
preko
poljane preistorijske Zemlje.
Sofa se njihala tamo i ovamo, delujui istovremeno stameno
poput
drvea pored koga je promicala i nesutastveno poput talasavog sna
dok je
kao avet promicala pravo kroz druga stabla.
Ford i Artur haotino su grabili za njom, ali ona je vrdala i
skakutala kao da sledi neku svoju sloenu matematiku topografiju,
to je
upravo i inila. Jo su jurili za njom, jo je plesala i okretala
se, a
onda je iznenada zastala i nagla se kao da je naila na uzdignuti
deo
eksponencijalnog dijagrama i oni se naoe tik uz nju. Uz uzvik i
teko
dahtanje bacili su se na sofu, sunce je zatreptalo i nestalo,
osetili su
kako propadaju kroz vrtoglavu prazninu i ve narednog trena
neoekivano
su se pojavili na sreditu terena Gospodarskog Igralita Kriketa u
Sent
Dons Vudu, u Londonu, pred kraj poslednjeg mea protiv
Australijanaca
godine 198-, u trenutku kada je Engleskoj trebalo jo samo
dvadeset osam
krugova da pobedi.
3.
Vane injenice iz galaktike istorije. Broj jedan:
(Reprodukovano iz Siderikog dnevnog podsetnika popularne
galaktike istorije.)
-
Nono nebo nad planetom Krikit najnezanimljiviji je prizor u
itavoj Vaseljeni.
4.
Na Gospodarskom igralitu bio je lep i prijatan dan kada su Ford
i
Artur naslepo izleteli iz prostorvremenske anomalije i prilino
grubo
bupnuli o negovani travnjak.
Pljesak gomile bio je zadivljujui. Nije, dodue, bio namenjen
njima, ali oni su se nagonski ipak naklonili, to je bila prava
srea,
jer je mala, crvena loptica zbog koje je gomila zapljeskala
prozvidala
na svega nekoliko milimetara od Arturove glave. U gledalitu se
jedan
ovek onesvestio.
Bacili su se na zemlju koja se, naizgled, avolski vrtela oko
njih.
"ta to bi?" prosikta Artur.
"Neto crveno", prosikta Ford u odgovor.
"Kakvo je ovo mesto?"
"Ovaj, neto zeleno."
"Oblici", promrmljao je Artur, "potrebni su mi oblici."
Pljesak gomile iznenada je bio zamenjen uzvicima zaprepaenja
i
izrazima zbunjenosti stotina ljudi koji nisu mogli da se odlue
da li da
veruju u ono to su upravo videli ili ne.
"Da li je to vaa sofa?" upitao je glas.
"ta to bi?" proaptao je Ford.
Artur podie pogled.
"Neto plavo", rekao je.
"Oblik?" pitao je Ford.
Artur ponovo pogleda.
"Ima", prosiktao je Fordu, ije su se obrve divlje namrtile,
"oblik policajca."
Ostali su u tom poloaju nekoliko trenutaka, duboko namrteni.
Plava stvar koja je imala oblik policajca potapala je obojicu
po
ramenima.
"Hajde, vas dvojica", rekao je oblik, "pokret."
Ove rei kao da su naelektrisale Artura. Skoio je na noge i
uputio
niz zaprepaenih pogleda panorami koja ga je okruivala i koja
se
iznenada pretvorila u neto zastraujue prepoznatljivo i
obino.
"Odakle vam ovo?" jeknuo je prema obliku policajca.
"ta ste rekli?" upitao je oblik zbunjeno.
"Ovo je Gospodarsko igralite kriketa, zar ne?" zareao je
Artur.
"Odakle vam, gde ste ga nali? ini mi se", dodao je i pokrio oi
rukama,
"da bi mi bilo pametnije da se smirim." Naglo je unuo pored
Forda.
"To je policajac", rekao je. "ta emo sada?"
Ford slee ramenima. "ta bi ti?"
"Hteo bih", rekao je Artur, "da mi kae da sam sanjao sve to
mi
se deavalo u poslednjih pet godina."
Ford ponovo slee ramenima i poslua ga.
"Sanjao si sve to ti se deavalo u poslednjih pet godina",
rekao
je.
Artur se podie na noge.
"Sve je u redu, pozornie", rekao je. "Sanjao sam sve to mi
se
deavalo u poslednjih pet godina. Pitajte njega", dodao je i
pokazao na
Forda, "i on je bio u tome." Kada je to rekao, odetao je do ruba
terena,
-
istei prainu sa svog kunog ogrtaa. Onda je spazio u ta je obuen
i
zaustavio se. Upiljio se u ograta. A onda se okrenuo i pojurio
prema
policajcu.
"A odakle mi onda ova odea?" poe da zavija.
Sruio se i ostao da lei na travi, tresui se.
Ford zavrte glavom.
"Poslednjih dva miliona godina teko su mu pali", rekao je
policajcu; zajedno su poloili Artura na sofu i izneli ga sa
terena, pri
emu ih je samo na trenutak omeo iznenadni nestanak sofe.
Reakcije publike na sve to bile su mnogobrojne i raznovrsne.
Mnogi
od prisutnih nisu mogli da podnesu da sve to posmatraju, pa su
umesto da
gledaju svojim oima sluali prenos na radiju.
"Pa, Brajane, ovo je zanimljiv incident", rekao je jedan
radio-
komentator drugome. "Ne verujem da je na terenu za igru bilo
misterioznih
materijalizacija jo od... oh... jo od... ne verujem da ih je,
zapravo,
ikada bilo, zar ne? Ja se ne seam."
"Edbaston 1932?"
"Ah, a ta se tada desilo...?"
"Pa, Pitere, mislim da je Kanter zapreio put Vilkoksu koji
je
stizao iz pravca paviljona, kada je iznenada jedan od gledalaca
istrao
pravo na teren."
Nastala je pauza dok je prvi komentator razmiljao o ovome.
"Da... aaa..." rekao je, "da, ali u tome nije bilo nieg
naroito
tajanstvenog, je li tako? Taj gledalac se, zapravo, nije
materijalizovao,
zar ne? Samo je istrao."
"To je istina, ali tvrdio je da je video neto kako se
materijalizuje na terenu."
"Ah, je li."
"Da. Aligatora, ako sam dobro shvatio."
"A ta se posle desilo sa ovekom?"
"Pa, ini mi se da se neko ponudio da ga odvede i da mu kupi
ruak,
ali je on objasnio da je ve dobro jeo i tako je stvar
zaboravljena i
Votvikajr je produio da bi na kraju pobedio za tri viketa."
"Znai, ne ba mnogo nalik na ovaj sadanji dogaaj. Za sve one
meu vama koji su se upravo ukljuili, moda e vas zanimati da to
znate,
ovaj... dva oveka, dva tipa u prilino otrcanoj odei i jedna sofa
-
esterfildska, ako se ne varam?"
"Da, esterfildska."
"Upravo su se materijalizovali ovde, usred Gospodarskog
igralita
kriketa. Ali ne ini mi se da su mislili da nanesu ikakvo zlo -
zapravo,
vladali su se prilino mirno i..."
"Dopusti mi da te naas prekinem, Pitere, kako bih objavio da
je
dotina sofa upravo nestala."
"Tako, dakle. Pa, to je jedna tajna manje. Ipak, re je o
stvari
koju svakako vredi zabeleiti, utoliko vie to se dogaa ba u
ovom
dramatinom trenutku igre, kada je Engleskoj potrebno samo
dvadeset
etiri kruga da pobedi. Dva tipa naputaju teren u pratnji
jednog
policajca i ini mi se da se sve sreuje, a igra e se uskoro
nastaviti."
"A sada, gospodine", rekao je policajac kada su se probili
kroz
radoznalu gomilu i poloili Arturovo nepomino telo na ebe, "moda
biste
mogli da mi kaete ko ste, odakle ste i ta znai ta mala predstava
koju
ste izveli."
Ford se na trenutak zagledao u zemlju kao da se priprema za
neto,
a onda se ispravio i uputio prema policajcu pogled koji ga je
pogodio
-
punom silinom svakog ina est svetlosnih godina rastojanja izmeu
Zemlje
i Fordovog doma u blizini Betelgeza.
"Dobro", rekao je Ford vrlo mirno, "rei u vam."
"Da, pa, to zapravo nee biti neophodno", odvratio je
policajac
urno. "Samo nemojte da se ponovo dogodi, ta god to bilo."
Policajac se
potom okrenuo i poao u potragu za nekim ko nije sa Betelgeza. Na
sreu,
okolina je bila puna takvih.
Svest je prilazila Arturovom telu sa oklevanjem i kao sa
velikog
rastojanja. U njemu se vie puta dosta gadno provela. Lagano,
nemirno,
ula je i smestila se u uobiajeni poloaj.
Artur sede.
"Gde sam?" upitao je.
"Gospodarsko igralite kriketa", rekao je Ford.
"Odlino", rekao je Artur, a njegova svest ponovo izlete na
kratak
odmor. Telo mu se mlitavo skljoka na travu.
Deset minuta kasnije, nagnuto nad oljicom aja u atoru za
osveenje, njegovo iscrpljeno lice ponovo je poelo da poprima
boju.
"Kako se osea?" pitao je Ford.
"Opet sam kod kue", rekao je Artur hrapavim glasom. Zatvorio
je
oi i pohlepno udisao paru aja kao da je re - pa, to se Artura
ticalo,
kao da je re o aju, a o njemu je i bila re.
"Kod kue sam", ponovio je, "kod kue. Ovo je Engleska,
dananje
vreme, nona mora je prola." Otvorio je oi i smireno se nasmeio.
"Tu
sam gde pripadam", rekao je apatom punim oseanja.
"Mislim da bi trebalo da ti kaem dve stvari", rekao je Ford
i
bacio na sto ispred njega primerak 'Gardijana'.
"Kod kue sam", uzvratio je Artur.
"Da", rekao je Ford. "Prva stvar je", rekao je i pokazao na
datum u
gornjem uglu lista, "da e Zemlja biti unitena kroz dva
dana."
"Kod kue sam", ponovio je Artur, "aj", kazao je, "kriket",
dodao
je sa uivanjem, "pokoeni travnjaci, drvene klupe, bela pamuna
odela,
limenke piva..."
Lagano je skretao panju na novine. Oborio je glavu na jednu
stranu
i malo se namrtio.
"Ovo sam ve negde video", rekao je. Oi su mu polako dolutale
do
datuma po kome je Ford tapkao prstom. Lice mu se na sekundu ili
dve
sledilo, a onda je poelo da ponavlja onaj tos sa polaganim
raspadanjem
koji ledeni bregovi ine u prolee na tako spektakularan nain.
"A druga stvar", rekao je Ford, "izgleda da ima kost u
bradi."
Odgurnuo je svoju oljicu sa ajem.
Pored atora za osveenje sunce je obasjavalo zadovoljnu
gomilu.
Obasjavalo je bele eire i crvena lica. Obasjavalo je sladolede i
topilo
ih. Obasjavalo je suze male dece iji su se sladoledi istopili i
pali sa
tapia na zemlju. Obasjavalo je drvee, odraavalo se na
izmahnutim
batovima za kriket, svetlucalo je na neobinom objektu koji je
bio
parkiran iza zatitnih ekrana i koga izgleda niko nije
primeivao.
Smeilo se Fordu i Arturu kada su, mirkajui, izili iz atora
za
osveenje i stali da posmatraju prizor oko sebe.
Artur se tresao.
"Moda bi", rekao je, "trebalo..."
"Ne", ree Ford otro.
"ta?" upitao je Artur.
"Nemoj pokuavati da pozove sebe kod kue."
"Otkud si znao...?"
-
Ford slee ramenima.
"Ali zato da ne?" upitao je Artur.
"Ljudi koji razgovaraju preko telefona sami sa sobom", rekao
je
Ford, "nikada ne naue nita korisno."
"Ali..."
"Gledaj", rekao je Ford. Podigao je zamiljenu telefonsku
slualicu
i okrenuo zamiljeni brojanik.
"Halo?" upitao je u zamiljeni mikrofon. "Da li je to Artur
Dent?
Ah, alo, da. Ovde Artur Dent. Nemoj da prekida vezu."
Razoarano je pogledao zamiljenu slualicu.
"Prekinuo je vezu", rekao je, slegao ramenima i paljivo
vratio
zamiljenu slualicu na zamiljeni telefon.
"Nije mi ovo prva temporalna anomalija", dodao je.
Jo smrknutiji izraz zamenio je smrknuti izraz na licu Artura
Denta.
"Znai, nismo se sklonili pre kie u bezbednost doma", kazao
je.
"Ne bi se ak moglo rei", odvratio je Ford, "ni da smo stigli
kui
sa pljuska i da se upravo briemo."
Utakmica u kriketu se nastavila. Baca se pribliio viketu
ubrzanim
korakom, preao u lagano tranje, a onda pojurio. Iznenada je
eksplodirao
u oblak ruku i nogu, iz koga izlete loptica. Udara zamahnu i
jednim
udarcem posla je preko zatitnih paravana. Fordove oi sledile su
putanju
loptice i na trenutak zastale. On se ukruti. Ponovo je preao
pogledom
put koji je preletela loptica i oi mu ponovo zaigrae.
"Pa ovo nije moj pekir", rekao je Artur, koji je kopao po
svojoj
torbi od zeije koe.
"Psst", rekao je Ford. Izbeio je oi u usredsreenosti.
"Bio je to golgafrinamski pekir za dogiranje", produio je
Artur. "Plav sa utim zvezdicama. Ovo nije taj."
"Psst", rekao je Ford ponovo. Pokrio je jedno oko i pomno gledao
na
drugo.
"Ovaj je ruiast", kazao je Artur. "Da nije tvoj, je li?"
"Voleo bih da malo umukne oko tog tvog pekira", rekao je
Ford.
"Pa u tome i jeste stvar: pekir uopte nije moj", bio je
uporan
Artur. "Upravo to i pokuavam da..."
"A ja bih voleo da umukne oko tog pekira", produio je Ford
glasom nalik na duboko reanje, "i to smesta."
"U redu", ree Artur i poe da ga gura nazad u primitivno
skrpljenu
torbicu od zeije koe. "Shvatam da to moda nije bitno sa kosmike
take
gledanja; ipak, stvar je neobina, sloie se. Ruiasti pekir iz
ista
mira umesto plavog sa utim zvezdicama."
Ford je poeo da se ponaa prilino udno, ili, tanije reeno,
nije poeo da se ponaa udno, nego je poeo da se ponaa na nain
koji
je bio udnovato razliit od ostalih udnovatih naina na koji se
inae
ponaao. A radio je sledee. Ne obraajui panju na zbunjene
poglede
publike koja ga je okruivala, okupljena oko igralita, otro je
mahao
rukama ispred svog lica, zaklanjao se iza nekih ljudi, iskakako
iza
drugih, posle ega se zaustavio i puno treptao. Trenutak ili dva
potom
stao je da koraa napred lagano i pritajeno, sa zbunjenim izrazom
velike
usredsreenosti, poput leoparda koji nije siguran da li je to
upravo
ugledao polupraznu limenku hrane za make na pola milje daljine,
sa druge
strane vrele i pranjave zaravni.
"A i ovo nije moja torba", dodao je Artur iznenada.
-
Fordova panja bila je razbijena. Gnevno se okrenuo ka
Arturu.
"Sada nisam govorio o svom pekiru", kazao je Artur. "Sloili
smo
se da nije moj. Re je o tome da torbica u koju sam gurnuo pekir
koji
nije moj takoe nije moja, iako joj je izuzetno slina. Ja lino
mislim
da je to stvarno udno, naroito zbog toga to je re o torbici koju
sam
svojeruno napravio na preistorijskoj Zemlji. A ni ovo nisu
moji
kamenii", dodao je i izvadio iz torbe nekoliko pljosnatih,
sivih
oblutaka. "Ja sam pravio zbirku zanimljivog kamenja, a ovo
kamenje
oigledno je vrlo nezanimljivo."
Urlik oduevljenja proe kroz publiku i prigui Fordov odgovor
na
tu tvrdnju, kakav god da je bio. Lopta za kriket, koja je
izazvala tu
reakciju, pade sa neba i glatko ulete pravo u Arturovu
tajanstvenu
torbicu od zeje koe.
"Rekao bih da je i ovo vrlo neobian dogaaj", primetio je
Artur,
bre-bolje zatvorio torbu i poeo da se pretvara da trai lopticu
na
zemlji.
"Mislim da nije ovde", rekao je grupi deaka koji su se
smesta
sjatili oko njega da bi mu pomogli u potrazi. "Verovatno se
negde
otkotrljala. Po svoj prilici tamo preko." Pokazao je neodreeno u
pravcu
u kome je eleo da se izgube. Jedan od deaka upitno ga je
gledao.
"Je li sa tobom sve u redu?" upitao je deak.
"Nije", rekao je Artur.
"Zato onda nosi kost u bradi?" upitao je deak.
"Uvebavam je da joj se svidi svuda gde je gurnem." Artur je
bio
silno zadovoljan sobom to je to rekao. Bila je to, pomislio je,
ba ona
vrsta stvari kakve zabavljaju i podstiu mladi um.
"Oh", rekao je deak, iskrivio glavu na jednu stranu i poeo
da
razmilja o tome. "Kako se zove?"
"Dent", kazao je Artur, "Artur Dent."
"Ti si krele, Dente", rekao je deak. "Pravi pravcati
tupadija."
Deak ga zaobie pogledom i zagleda se u neto drugo da bi mu
pokazao da
mu se uopte ne uri da se udalji, a onda je odetao, akajui
nos.
Iznenada, Artur se setio da e Zemlja kroz dva dana biti ponovo
unitena
i bar jednom nije mu se uinilo da je to ba toliko loe. Igra
se
nastavila sa novom lopticom, sunce je nastavilo da sija, a Ford
je
nastavio da skae, trese glavom i mirka.
"Neto ti je palo na pamet, zar ne?" upitao je Artur.
"ini mi se", rekao je Ford onom bojom glasa za koju je Artur
do
sada nauio da prethodi neem do krajnosti nerazumljivom, "da se
tamo,
preko, nalazi jedan T. P."
Pokazao je rukom. Neobino, ali pravac u kome je pokazao nije
se
slagao sa pravcem u kome je gledao. Artur pogleda u jednom
pravcu, prema
zatitnim panoima, pa u drugom, prema terenu za igru. Klimnuo je,
slegao
ramenima. Ponovo je slegao ramenima.
"ta to?" upitao je.
"T. P."
"T...?"
"T. P."
"A ta je to?"
"Tu Problem", rekao je Ford.
"Ah, dobro", rekao je Artur i opustio se. Pojma nije imao o emu
je
re, ali bar je delovalo kao da je stvar time okonana. Ali nije
bila.
"Tamo, preko", rekao je Ford, i ponovo pokazao prema
zatitnim
panoima, pa pogledao prema terenu.
-
"Gde?" upitao je Artur.
"Tamo!" uzvratio je Ford.
"Vidim", rekao je Artur, iako nita nije video.
"Zaista?" upitao je Ford.
"ta?" upitao je Artur.
"Vidi li", strpljivo je rekao Ford, "onaj T. P.?"
"Uinilo mi se da si rekao da je re o tuem problemu."
"Tako je."
Artur je lagano klimnuo, paljivo i sa izrazom ogromne
gluposti.
"I elim da znam", rekao je Ford, "da li ga stvarno vidi."
"Stvarno?"
"Da!"
"Kako", rekao je Artur, "tano izgleda?"
"Pa, otkud ja znam, budalo", dreknuo je Ford. "Ako ga vidi, ti
mi
to reci."
Artur oseti ono muno, prigueno dumbaranje odmah uz
slepoonice
koje je bilo zatitni znak mnogih njegovih razgovora sa Fordom.
Mozak mu
se tresao kao preplaeno tene u tenari. Ford ga uze za ruku.
"T. P.", rekao je "predstavlja neto to ne moemo da vidimo,
ili
ne vidimo, ili nam na mozak ne doputa da vidimo, jer mislimo da
je re
o tuem problemu. To znai T. P. Tu problem. Mozak ga naprosto
izostavlja iz svega; kao neku vrstu slepe take. Ukoliko gleda
pravo
prema njemu, nee ga videti, izuzev ako ne bude tano znao o emu
je
re. Jedina prilika ti je da ga krajikom oka ulovi u
magnovenju."
"Ah", rekao je Artur, "znai zato..."
"Da", uzvratio je Ford, koji je znao ta Artur namerava da
kae.
"...si skakao gore i..."
"Da."
"...dole i mirkao ..."
"Da."
"...i..."
"Mislim da si shvatio smisao."
"Vidim ga", kazao je Artur. "Re je o svemirskom brodu."
Jedan trenutak Artur je bio zaprepaen reakcijom koju je ovo
izazvalo. Dolo je do prave erupcije oduevljenja meu publikom i
ljudi
su najednom, iz svih pravaca, trali i urlali, uzvikivali i
saplitali se
jedni o druge u optoj graji i meteu. Zapanjeno se zateturao
unazad i
bojaljivo se obazro. Onda se ponovo obazro, jo zapanjeniji.
"Uzbudljivo, zar ne?" rekla je jedna utvara. Utvara je
poigravala
pred Arturovim oima, iako je verovatnije bilo da su Arturove
oi
poigravale pred utvarom. Isto su tako poigravala i njegova
usta.
"V...v...v...v..." rekoe njegova usta.
"ini mi se da je tvoj tim upravo pobedio", rekla je utvara.
"V...v...v...v..." ponovio je Artur i podvukao svaki glas koji
je
ispustio gurkanjem Fordovih lea. Ford je ustreptalo posmatrao
gungulu.
"Ti se Englez, zar ne?" rekla je utvara.
"V...v...v...v...da", uzvratio je Artur.
"Pa, kao to ve rekoh, tvoj tim je upravo pobedio. Dobio je
utakmicu. To znai da e zadrati Pepeo. Mora da ti je strano
drago.
Moram da priznam da mi se kriket prilino svia, iako ne bih voleo
da to
dozna iko izvan ove planete. Oh, Boe, nikako."
Utvarni ovek uputio mu je neto to je moglo liiti na obesni
osmeh, ali bilo je teko rei, jer sunce se nalazilo pravo iza
njega,
-
stvarajui mu zaslepljujui oreol oko glave i osvetljavajui mu
srebrnu
kosu i bradu na nain koji je bio zastraujui, dramatian i koga je
bilo
vrlo teko povezati sa obesnim osmesima.
"A opet", rekao je, "sve e se to zavriti za dva dana, zar
ne?
Iako, kao to ve rekoh kada smo se poslednji put sreli, zbog toga
mi je
bilo veoma ao. A opet, ta e biti, bie."
Artur je pokuavao da govori, ali se brzo predao u toj
neravnopravnoj borbi. Ponovo je gurnuo Forda.
"Mislio sam da se dogodilo neto uasno", rekao je Ford, "ali to
je
samo kraj utakmice. Treba da idemo odavde. Oh, zdravo,
Slartibartfaste,
ta radi ovde?"
"Oh, dokoliim, dokoliim", odvratio je starac zbunjeno.
"To je tvoj brod? Da li bi nas odbacio nekuda?"
"Strpljenja, strpljenja", posavetovao ga je starac.
"U redu", rekao je Ford, "re je samo o tome da e ova planeta
uskoro biti unitena."
"Znam", kazao je Slartibartfast.
"Ah, dobro, hteo sam samo to da pomenem", rekao je Ford.
"Pomenuo si."
"Pa, ukoliko smatra da stvarno treba da se mota oko terena
za
kriket u ovom trenutku..."
"Smatram."
"Na kraju krajeva, to je tvoj brod."
"Jeste."
"Valjda." Ford se potom otro okrenuo.
"Zdravo, Slartibartfaste", rekao je Artur najzad.
"Zdravo, Zemljanine", odvratio je Slartibartfast.
"Na kraju krajeva", kazao je Ford, "samo jednom se umire."
Starac nije obraao pranju na Fordove poslovice, ve je
ljubopitljivo posmatrao teren, sa izrazom u oima koji kao da
nije imao
nikakve veze sa onim to se tamo deavalo. A deavalo se to da su
se
ljudi okupljali u velikom krugu oko sredita terena. ta je
Slartibartfst
u tome video, to je samo on znao.
Ford je neto pevuio. Bila je to samo jedna nota koju je
neprekidno ponavljao. Nadao se da e ga neko upitati ta to pevui,
ali
niko to nije uinio. Da ga je iko upitao, odgovorio bi da
ponavlja prvi
stih pesme Noela Kauarda 'Lud dan za ljubav'. Na to bi mu
skrenuli panju
da peva samo jednu notu, na ta bi on odvratio da iz razloga koje
smatra
oiglednim izostavlja 'dan za ljubav'. Ba mu je bilo krivo to ga
niko
nije pitao.
"Re je naprosto o tome", eksplodirao je najzad, "da, ukoliko
ne
budemo uskoro krenuli, moglo bi se desiti da se ponovo naemo
usred
haosa. A nita me ne ini neraspoloenijim od unitavanja
naseljenih
planeta. Osim, moda, da se naem na takvoj planeti u trenutku dok
joj se
to deava. Ili", dodao je vanim glasom, "da se motam oko terena
za
kriket."
"Strpljenja", rekao je Slartibartfast ponovo, "pred nama su
velike
stvari."
"To si rekao i kada smo se poslednji put sreli", primetio je
Artur.
"I bile su velike", kazao je Slartibartfast.
"To je istina", priznao je Artur.
Ali inilo se da je pred njima samo neka vrsta sveanosti. Bila
je
vie organizovana radi televizije nego zarad prisutnih gledalaca
i zbog
toga je jedino to su uspevali da razaznaju od nje sa mesta na
kome su
-
stajali bilo ono to su uli sa oblinjeg radija. Ford je bio
estoko
nezainteresovan.
Naroguio se kada je uo da e Pepeo upravo biti uruen kapitenu
engleske ekipe tamo na terenu, zapenio kada je reeno da je sve
to bilo
zbog toga to su pobedili po n-ti put, zareao od ljutnje na
informaciju
da je Pepeo predstavljao ostatke stompa, jednog od tri stubia
viketa, a
kada je, dalje, od njega zatraeno da se suoi sa injenicom da je
stomp
o kome je re bio spaljen u Melburnu, u Australiji, 1882, da
oznai 'smrt
engleskog kriketa', okrenuo se prema Slartibartfastu, duboko
udahnuo, ali
nije uspeo da mu ita kae, jer starac vie nije bio tu. Grabio je
prema
terenu sa uasnom odlunou u dranju; njegova kosa, brada i
odora
vijorili su se za njim i on je izgledao kao to bi izgledao
Mojsije da je
Sinaj bio negovani travnjak umesto, kao to se ee
predstavlja,
zadimljena, arobna planina.
"Rekao je da ga saekamo kod broda", kazao je Artur.
"Ma, ta to matora budala radi, zarkam li ga?" prasnuo je
Ford.
"Dolazi do broda kroz dva minuta", odvratio je Artur uz
sleganje
ramena koje je ukazivalo na potpuno odsustvo misli. Oni pooe
prema
njemu. Do uiju im dopree udni zvuci. Pokuali su da ne sluaju,
ali
nisu mogli da ne primete kako Slartibartfast odluno trai da mu
predaju
srebrnu urnu u kojoj se nalazi Pepeo, jer je re, kako je kazao,
o
stvari, 'od ivotnog znaaja za prolu, sadanju i buduu
bezbednost
Galaksije', to je prouzrokovalo divlju razdraganost. Odluili su
se da
ne obraaju panju na to.
Na ono to se desilo potom nisu mogli da ne obrate panju. Uz
zvuk
koji je podseao na pokli sto hiljada ljudi koji uglas izgovaraju
'vup',
elini, beli svemirski brod kao da se ni iz ega obrazovao u
vazduhu
neposredno iznad terena za kriket, a potom je neizmerno zlokobno
ostao tu
da lebdi uz lagano brujanje.
Izvesno vreme nije radio nita, kao da oekuje da svi odu
svojim
poslom i da ne obraaju panju na njegovo lebdenje na tom
mestu.
A onda je uinio neto neverovatno. Ili, tanije, otvorio se i
pustio iz sebe jedanaest neverovatnih stvari.
Bili su to roboti, beli roboti.
Najneverovatnija stvar u vezi sa njima bila je ta da su bili
sasvim
prigodno obueni. Ne samo da su bili beli, ve su i nosili neto to
je
podsealo na batove za kriket; i ne samo to: takoe su drali neto
to
su, izgleda, bile loptice za kriket, pa su ak imali i bele,
rebraste
titnike na cevanicama. Ovi poslednji bili su naroito neverovatni
zbog
toga to su, kako se inilo, sadrali mlazne motore koji su
omoguavali
ovim neobino opremljenim robotima da dolete sa svog svemirskog
broda
koji je poivao povrh svega i da ponu da ubijaju ljude, to su
upravo i
inili.
"Hej", kazao je Artur, "izgleda da se neto deava."
"Brzo na brod", odvratio je Ford. "Ne elim nita da znam,
elim
samo da stignemo na brod." Poeo je da tri. "Ne elim da znam, ne
elim
da vidim, ne elim da ujem", urlao je dok je trao. "Ovo nije
moja
planeta, nisam ja traio da se naem na njoj, neu da se meam,
vadite me
odavde i vodite na neku urku sa ljudima sa kojima bih mogao da
imam
neto zajedniko!"
Dim i plamenovi uzdizali su se sa terena.
"Pa, izgleda da su se natprirodne sile udruile danas na ovom
mestu", veselo je brbljao radio za svoj raun.
-
"Ono to mi je potrebno", vikao je Ford kao da eli da
razjasni
prethodne primedbe, "jeste jako pie i dobro drutvo." Nastavio je
da
tri i zastao samo na trenutak da bi zgrabio Artura za miicu i
povukao
ga za sobom. Artur se latio svoje standardne uloge za krizne
trenutke,
koja se sastojala u tome da stoji razjapljenih usta i da puta
sve to se
deava da ga zapljusne.
"Igraju kriket", mrmljao je Artur, teturajui se za Fordom,
"tako
mi Boga, igraju kriket. Ne znam zato to rade, ali rade upravo
to. Ne
samo da ubijaju ljude, nego ih i oponaaju", vikao je. "Forde,
oni nas
oponaaju!"
Bilo bi teko ne poverovati u to bez mnogo veeg znanja o
galaktikoj istoriji od onog to je Artur do sada uspeo da stekne
tokom
svojih putovanja po Galaksiji. Sablasne, ali ubilake prilike
koje su se
nazirale unutar gustih oblaka dima kao da su izvodile nizove
bizarnih
parodija udaranja batom, ija je glavna razlika u odnosu na
stvarne
leala u tome to je svaka loptica eksplodirala kada bi dodirnula
tle.
Ve prva takva loptica razbila je Arturov poetni utisak da je
itava
stvar samo reklamna predstava australijskih proizvoaa
margarina.
A tada, isto onako naglo kao i to je i poelo, sve je bilo
gotovo.
Jedanaest belih robota uspinjalo se kroz uskipele oblake u
zbijenoj
formaciji i, uz nekoliko poslednjih blesaka plamena, ulo u
unutranjost
svog belog svemirskog broda koji se uzdizao iznad svega i koji
je, uz
zvuk kao kad sto hiljada ljudi grune 'fup', iznenada nestao u
vazduhu iz
koga se prethodno pojavio.
Na trenutak je vladala jeziva, zgranuta tiina, a tada se iz
uskovitlanog dima pojavila bleda Slartibartfastova prilika koja
je, i
pored odsustva planine, jo vie podseala na Mojsija, jer je sada
bar
koraao po usplamtelom i zadimljenom negovanom travnjaku.
Divlje se obazirao, sve dok nije ugledao urne prilike Artura
Denta
i Forda Prefekta koje su se probijale kroz prestravljenu gomilu,
potpuno
zaokupljenu jurnjavom u suprotnom smeru. Gomila je oigledno
razmiljala
kako je neobian ispao ovaj dan i pojma nije imala ta da
uini.
Slartibartfast je divlje mahao prema Fordu i Arturu i neto
im
dovikivao, dok su se sve troje pribliavali njegovom brodu, koji
je i
dalje stajao iza zatitnih paravana i koga gomila to je bezglavo
jurila
okolo i dalje nije primeivala, zaokupljena sopstvenim
problemima.
"Uzeli su klja flja flja!" vikao je Slartibartfast svojim
tankim,
drhtavim glasom.
"ta kae?" prodahta Ford dok se probijao napred.
Artur zavrte glavom.
"Uzeli su...ovo ili ono", rekao je.
"Lja su flja flja!" doviknuo je Slartibartfast ponovo.
Ford i Artur zavrtee glavama jedan prema drugom.
"Zvui hitno", rekao je Artur. Zastao je i viknuo: "ta?"
"Lja su flja peo!" kriknuo je Slartibartfast, i dalje im
maui.
"Kae", rekao je Artur, "da su uzeli Pepeo. Ili bar mislim da
to
kae." Nastavili su da tre.
"ta su uzeli?" upitao je Ford.
"Pepeo", rekao je Artur kratko. "Spaljene ostatke jednog od
tri
tapa viketa. To je trofej. Oegledno su..." nakratko je ostao bez
daha,
"...doli po to ...i odneli ga." Lagano je zavrteo glavom, kao
da
pokuava da natera mukanjem svoj mozak da se lepe namesti u
lobanji.
"udno da je to eleo da nam kae", zareao je Ford.
"udno da su po to doli."
-
"udan brod."
Stigli su do njega. Druga najudnija stvar u vezi sa brodom bilo
je
polje Tueg Problema. Sada su jasno videli brod naprosto zato to
su
znali da je tu. Ali bilo je sasvim oigledno da to vie niko nije
znao.
To nije bilo zbog toga to je bio nevidljiv ili bilo ta drugo
hipernemogue poput toga. Tehnologija potrebna da se ita uini
nevidljivim toliko je bezgranino sloena, da je u devet
stotina
devedeset devet milijardi devet stotina devedeset devet miliona
devet
stotina devedeset devet hiljada devet stotina devedeset devet
sluajeva
od bilion znatno jednostavnije i delotvornije jednostavno
ukloniti tu
stvar i raditi bez nje. Ultrapoznati natarobnjak Efrafaks od
Vuga jednom
se opkladio u ivot da, ako mu se da godinu dana, moe da uini
ogromnu
megaplaninu Magramal potpuno nevidljivu.
Poto je najvei deo godina proveo zezajui se sa dinovskim
svetlavinama i refrakto-nulifikatorima i
spektro-baj-pas-o-maticama,
shvatio je, kada mu je preostalo jo samo devet sati, da nee
uspeti.
I tako su on, njegovi prijatelji, prijatelji njegovih prijatelja
i
prijatelji prijatelja njegovih prijatelja i prijatelji
prijatelja
prijatelja njegovih prijatelja, kao i neki njihovi ne ba
najbolji
prijatelji koji su sluajno bili vlasnici velike kompanije za
meuzvezdani kamionski saobraaj, zapoeli neto to je sada opte
poznato kao najtei noni rad u istoriji, iz koga je proisteklo to
da se,
naravno, idueg dana Magramal vie nije mogao videti. Efrafaks
je,
meutim, ipak izgubio opkladu - pa, dakle, i ivot - samo zbog
toga to
je neki pedantni lan porote koja je o tome odluivala primetio
(a) da
se,kada ide po oblasti u kojoj bi Magramal trebalo da se nalazi,
ne
saplie niti udara nosom u bilo ta i (b) na nebu se nalazi jedan
mesec
vika, koji vrlo sumnjivo izgleda.
Polje Tueg Problema mnogo je jednostavnije i delotvornije;
tavie, mogue ga je pokretati preko stotinu godina obinom
baterijicom.
To je zbog toga to se oslanja o prirodnu naviku ljudi da ne vide
ono to
ne ele, ne oekuju ili ne mogu da objasne. Da je Efrafaks obojio
planinu
u ruiasto i podigao oko nje jeftino i jednostavno polje Tueg
Problema,
ljudi bi prolazili pored planine, zaobilazili je, ak i prelazili
preko
nje, a da jednostavno ni ne primete da je tamo.
Tano je to bilo posredi kod Slartibartfastovog broda. Nije,
dodue, bio ruiast, ali i da jeste, bio bi to najmanji od
njegovih
vizuelnih problema, tako da su ga ljudi ipak prenebregavali kao
od ale.
Najneobinije od svega bilo je to da je samo delimino liio na
svemisrki brod sa stabilizatorima, raketnim motorima,
sigurnosnim
otvorima i tako dalje, a mnogo vie je podseao na mali
italijanski
bistro.
Ford i Artur posmatrali su ga sa zaprepaenjem i duboko
povreenim
oseanjem za lepo.
"Da, znam", rekao je Slartibartfast, koji im je urno priao
tog
trenutka, zadihan i uzbuen, "ali postoji razlog. Hodite, moramo
poi.
Drevna nona mora ponovo dolazi. Svi mi suoavamo se sa sudbinom.
Moramo
smesta poi."
"Nadam se negde gde je sunano", primetio je Ford.
Ford i Artur sledili su Slartibartfasta u brod, ali toliko ih
je
zbunio prizor koji su videli unutra da su ostali potpuno
nesvesni onoga
to se sledee desilo napolju.
-
Svemirski brod, jo jedan, ali ovoga puta vitak i srebrnast,
skliznuo je sa neba na teren, tiho, bez uma, a dugake noge
izvukle su
mu se u glatkom baletu tehnologije.
Blago je sleteo. Iz njega izbie kratke stepenice. Jedna
visoka,
sivozelena prilika ustro je kroila napolje i pribliila se
maloj
skupini ljudi koji su se okupili oko sredita terena, pokuavajui
da
pomognu rtvama nedavnog bizarnog pokolja. Odgurnula je ljude u
stranu sa
mirnim, dostojanstvenim autoritetom i prila jednom oveku koji se
valjao
u beznadnoj lokvi krvi, oigledno izvan dohvata bilo kakve
zemaljske
medicine; jadnik je dahtao i krkljao svoje poslednje trenutke.
Prilika
kleknu pored njega.
"Artur Filip Deodat?" upitala je prilika.
ovek slabano klimnu, sa izrazom prestravljene zbunjenosti u
oima.
"Ti si bezvredno, ugojeno nitavilo", proaptalo je stvorenje.
"Mislio sam da to treba da sazna pre nego to odapne."
5.
Vane injenice iz galaktike istorije. Broj dva:
(Reprodukovano iz Siderikog dnevnog podsetnika popularne
galaktike istorije.)
Od poetka Galaksije, ogromne civilizacije nastajale su i
nestajale, nastajale i nestajale, nastajale i nestajale toliko
esto da
je veoma primamljivo na osnovu toga izvesti zakljuak kako ivot
u
Galaksiji mora biti:
a) neto slino morskoj bolesti - svemirska bolest, vremenska
bolest, istorijska bolest, ili ve tako neto - i
b) glup.
6.
Arturu se uinilo da se itavo nebo iznenada podiglo, razmaklo se
i
pustilo ih da prou.
Imao je utisak da atomi njegovog mozga i atomi kosmosa struje
jedni
kroz druge.
Izgledalo mu je da su ga poneli vetrovi Vaseljene, a ti
vetrovi
bili su on sam.
Uobrazio je da je on jedna od misli Vaseljene, a da je
Vaseljena
njegova misao.
Ljudima na Gospodarskom igralitu kriketa uinilo se da se to
ponovo jedan od restorania iz severnog Londona pojavio i nestao,
kao
to se esto deavalo, a to je, zapravo, bio Tu Problem.
"ta se desilo?" proaptao je Artur sa ogromnim
strahopotovanjem.
"Uzleteli smo", rekao je Slartibastfast.
Artur je leao na leaju za ubrzanje i prestravljeno utao.
Nije
bio siguran da li je to to osea vrtoglavica ili religija.
-
"Stvarica solidno fura", rekao je Ford u bezuspenom pokuaju
da
umanji stepen u kome je bio oduevljen onim to je
Slartibartfastov brod
upravo uinio. "teta to ima takvu dekoraciju."
Trenutak ili dva starac nita nije odgovorio. Gledao je u
instrumente sa izrazom nekoga ko pokuava da pretvori napamet
stepene
Farenhajta u Celzijusove dok mu kua gori. Onda mu se elo
razvedrilo i
on se na trenutak zagledao u iroki, panoramski ekran pred sobom,
koji je
prikazivao bezgraninu sloenost zvezda koje su poput srebrnih
niti
promicale pored broda. Usne su mu se pokretale kao da pokuava
neto da
kae. Iznenada, oi mu panino skoie nazad na instrumente, ali mu
se
odmah potom izraz promenio u lagano mrtenje. Vratio je pogled na
ekrane.
Opipao je sopstveni puls. Namrgoeni izraz na trenutak mu se
pojaao, a
onda se opustio.
"Greka je pokuavati da shvati maine", rekao je. "Samo donose
brige. ta si rekao?"
"Dekoracija", rekao je Ford, "teta to je takva."
"Duboko u temeljnom srcu uma Vaseljene", rekao je
Slartibartfast,
"postoji razlog za to."
Ford se otro obazre oko sebe. Oigledno je smatrao da je
takav
pogled na stvari previe optimistiki.
Unutranjost palube letelice bila je tamnozelena,
tamnocrvena,
tamnosmea, previe uzana i prigueno osvetljena. Neobjanjivo,
slinost
sa malim italijanskim bistroom nije prestala na ulazu. Mrlje
svetlosti
padale su na cvee u saksijama, keramike ukrase i sve mogue
vrste
neodreenih stvarica napravljenih od bakra.
Boce opletene rafijom pretei su vrebale po senkama.
Instrumenti koji su vezivali Slartibartfastovu panju kao da
su
bili ugraeni u dno boca postavljenih u beton.
Ford je ispruio ruku i dodirnuo ih.
Lani beton. Plastika. Lane boce u lanom betonu.
Temeljno srce uma Vaseljene moe da se nosi, pomislio je on za
svoj
raun. Ovo je glupost. A opet, nije se moglo porei da je brod
tako jurio
da je u odnosu na njega 'Zlatno srce' podsealo na elektrina
deja
kolica.
Siao je sa leaja. Oistio je prainu sa rukava. Pogledao je
Artura, koji je tiho pevuio za svoj raun. Pogledao je na ekran i
nije
prepoznao nita. Pogledao je Slartibartfasta.
"Dokle smo stigli do ovog trenutka?" upitao je.
"Oko..." rekao je Slartibartfast, "oko dve treine puta preko
galaktikog diska, onako po gruboj proceni. Da, priblino dve
treine,
ini mi se."
"udna je to stvar", rekao je Artur tiho, "da to ovek bre i
dalje putuje kroz Vaseljenu, to njegov poloaj u veoj meri
deluje
nesutastveno, a i ispunjava ga duboko... ili, bolje reeno, osea
se
ispranjeno od svega..."
"Da, vrlo udno", rekao je Ford. "Kuda idemo?"
"Idemo", odvratio je Slartibartfast, "da se suoimo sa
drevnim
komarom Vaseljene."
"A gde e odbaciti nas?"
"Bie mi potrebna vaa pomo."
"Teko. uj, postoje neka zabavna mesta na koja bi nas mogao
odvesti. Upravo pokuavam da smislim neto gde moemo da se
nalijemo i da
sluamo malo gadne muzike. ekaj samo da pogledam." Iskopao je
svoj
primerak 'Autostoperskog vodia kroz Galaksiju' i poeo da
pretrauje one
-
delove iji su naslovi pre svega bili povezani sa seksom, drogama
i
rokenrolom.
"Prokletstvo je uskrslo iz maglutina vremena", rekao je
Slartibartfast.
"I ja mislim", rekao je Ford. "Hej", uzviknuo je kada je
sluajno
naiao na jedan od naslova, "Ekscentrika Galumbita, jesi li je
ikad sreo?
Kurva sa tri sise sa Erotikona est. Neki ljudi govore da joj
erogene
zone poinju jedno etiri milje pre stvarnog tela. Ja se ne
slaem:
mislim da poinju jo na pet."
"Prokletstvo", rekao je Slartibartfast, "koje e obuhvatiti
Galaksiju plamenom i unitenjem i moda dovesti Vaseljenu do
preranog
okonanja. Ozbiljno, narode", dodao je.
"Zvui gadno", odvratio je Ford. "Ako budem imao sree, biu
toliko
pijan da neu to ni da primetim. Evo", rekao je i zabio prst u
ekran
'Vodia', "ovo je stvarno opako mesto i mislim da bi trebalo da
ga
posetimo. ta ti misli, Arture? Prestani da mrmlja mantre i pazi
ovamo.
Proputa izuzetno znaajne stvari."
Artur se podie sa kreveta i zavrte glavom.
"Kuda emo?"
"Da se suoimo sa drevnim ko..."
"Tako je, tako je", prekinuo ga je Ford. "Arture, idemo malo da
se
zabavljamo po Galaksiji. Moe li da ukopa tu zamisao?"
"Zbog ega je Slartibartfast toliko uznemiren?" upitao je
Artur.
"Ni zbog ega", rekao je Ford.
"Zbog sudbine", odvratio je Slartibartfast. "Doite", dodao
je
glasom koji je iznenada zazvuao zapovedniki, "mnogo je toga to
vam
moram pokazati i ispriati."
Priao je zavojitim, zelenim stepenicama od kovanog gvoa koje
su
iz ko zna kog razloga bile smetene nasred palube i poeo da se
penje.
Artur ga je namrteno sledio.
Ford je neraspoloeno gurnuo 'Vodi' natrag u torbicu.
"Moj doktor kae da imam bolesnu lezdu za graanske dunosti i
uroeni nedostatak vrstine karaktera", promrmljao je za svoj
raun, "i
da sam zato osloboen od spasavanja svih moguih Vaseljena."
Ali ipak je nevoljno poao stepenicama iza njih.
Ono to su zatekli gore bilo je ba glupavo, ili je bar tako
izgledalo, i Ford je zavrteo glavom, gurnuo lice u ake i naleteo
na
saksiju sa cveem, razbivi je o zid.
"Sredinja kompjuterska oblast", rekao je Slartibartfast kao da
se
nita nije desilo. "Ovde se obavljaju svi prorauni koji se na
bilo koji
nain tiu broda. Da, znam na ta lii, ali zapravo je re o
sloenoj
etvorodimenzionoj topografskoj mapi niza izuzetno
zapetljanih
matematikih funkcija."
"Lii na dobru alu", primetio je Artur.
"Znam na ta lii", rekao je Slartibartfast i uao. Artur je na
trenutak nejasno naslutio ta bi to moglo da znai, ali je odbio
da
poveruje. Vaseljena ne moe da dejstvuje na taj nain, mislio je,
nikako
ne moe. To bi, pomislio je za svoj raun, bilo besmisleno
kao...
besmisleno kao... ali prekinuo je da razmilja u tom pravcu.
Veina
besmislenih stvari koje je uspevao da smisli ve se dogodila.
A ovo je bila jedna od njih.
Bio je to ogroman stakleni kavez, ili sanduk - zapravo itava
soba.
U njoj se nalazio sto - i to dugaak. Oko njega je bilo
desetak
stolica od savijenog drveta, a prekrivao ga je stolnjak -
zamrljani
-
crveno-beli stolnjak na kockice, sa mestiminim progoretinama
od
pikavaca, iji su poloaji, svakako, bili precizno matematiki
proraunati.
Na stolnjaku se nalazilo desetak polupojedenih italijanskih
specijaliteta, okruenih naetim pariima hleba i poluispijenim
aama
vina, a roboti su se mlitavo i tromo sluili svime time.
Sve je bilo u potpunosti vetako. Muterije-robote posluivali
su
robotski kelneri, robotski barmeni i robotski ef sale. Nametaj
je bio
vetaki, stolnjak vetaki, a svako pojedinano jelo oigledno je
imalo
sve mehanike karakteristike, recimo, pollo sorpresa, a da,
zapravo, nije
to bilo.
I svi su zajedno uestvovali u toj malenoj igri - sloenoj rutini
u
kojoj je dolazilo do rukovanja menijima, raunima, novanicama,
ekovnim
knjiicama, kreditnim karticama, runim satovima, olovkama i
salvetima -
koja kao da se stalno nalazila na rubu nasilja, ali, zapravo,
nije nikuda
napredovala.
Slartibartfast je urno uleteo unutra, a onda se inilo se
upustio
u sasvim zaludno i dokono eretanje sa efom sale, dok jedan od
robota-
muterija nije polako skliznuo pod sto, izjavivi uz put ta bi da
uradi
nekom momku preko neke devojke.
Slartibartfast zauze mesto koje je ispranjeno na taj nain i
bistrim oima pogleda jelovnik. inilo se kao da se ritam rutine
oko
stola nekako neprimetno ubrzava. Raspravljanje je postalo sve
glasnije,
gosti su pokuavali da dokau jedni drugima neto na salvetima. Sve
ee
su mahali jedni prema drugima i pokuavali da paljivije zagledaju
tue
porcije piletine. Ruka kelnera poela je da se kree po bloku za
raune
bre nego to bi to mogla ljudska ruka, a potom bre nego to je
to
ljudsko oko moglo da sledi. Ritam se postojano ubrzavao. Uskoro,
kao da
je itavu grupu obuzelo neobino i trajno dobro raspoloenje, a
svega
nekoliko sekundi kasnije izgledalo je kao da je iznenada
postignuta opta
saglasnost. Nova vibracija razlegla se brodom,
a Slartibartfast je iziao iz staklene prostorije.
"Bistromatika je", rekao je "najmonije orue za vrenje
prorauna,
koje je poznato paranauci. Doite u sobu informacionih
opsena."
Proao je pored njih i poveo ih, zbunjene, sa sobom.
7.
Bistromatiki pogon divna je nova metoda prelaenja ogromnih
meuzvezdanih rastojanja bez opasnog zavitlavanja sa iniocima
neverovatnoe.
Sama bistromatika, zapravo, predstavlja revolucionarno nov
nain
razumevanja ponaanja brojeva. Ba kao to je Ajntajn primetio
da
prostor nije apsolutan, ve da zavisi od kretanja posmatraa u
njemu i da
vreme nije apsolutno ve da zavisi od kretanja posmatraa u njemu,
tako
je danas poznato da brojevi nisu apsolutni, ve da zavise od
kretanja
posmatraa po restoranima.
Prvi neapsolutni broj jeste broj ljudi za koje su
rezervisani
stolovi. On e se menjati zavisno od prva tri telefonska poziva
upuena
restoranu, a potom nee biti ni u kakvom vidljivom odnosu sa
brojem ljudi
koji e se zaista pojaviti ili sa brojem ljudi koji e im se
pridruiti
posle predstave /utakmice/urke/zabave, ili sa brojem ljudi koji
e otii
kada vide ko se tu jo pojavio.
-
Drugi neapsolutni broj jeste dato vreme dolaska, za koje je
sada
poznato da predstavlja jednu od onih najbizarnijih zamisli u
matematici,
recipriversekskluzon, broj ije se postojanje moe odrediti kao
veliina
koja je sve drugo samo ne ona sama. Drugim reima, dato vreme
dolaska
predstavlja onaj trenutak kada je izvesno da nee stii niko od
gostiju.
Recipriversekskluzoni sada igraju vanu ulogu u mnogim
granama
matematike, ukljuujui statistiku i raunovodstvo, a i obrazuju
neke
osnovne jednaine koje se koriste u proraunavanju polja Tueg
Problema.
Trei, i najtajanstveniji, deo neapsolutnog svega lei u
odnosu
broja stavki na raunu, cene svake stavke, broja ljudi za stolom
i onoga
za ta su spremni da plate (broj ljudi koji su doneli sa sobom
makar malo
novca predstavlja samo sporednu veliinu u ovom polju.)
Zauujua neslaganja koja su iskrsavala u toj taki stoleima su
ostala neistraena iz jednostavnog razloga to ih niko nije uzimao
za
ozbiljno. Tu i tamo, pripisivana su takvim stvarima kao to
su
pristojnost, bezobrazluk, zloba, razmetljivost, zamor,
raspoloenje ili
suvie pozno doba noi i potpuno zaboravljanje sledeeg jutra.
Nikada
nisu testirane u laboratorijama - ili bar ne u laboratorijama
koje dre
do svog ugleda.
I tako je prava istina postala jasna tek sa razvojem depnih
kompjutera, a evo o emu je re:
Brojevi napisani na restoranskim raunima unutar restorana ne
podleu istim matematikim zakonima kao brojevi napisani na bilo
kome
drugom paretu hartije u bilo kome drugom delu Vaseljene.
Ova jednostavna tvrdnja okirala je nauni svet. Izazvala je
pravu
revoluciju. Toliko je potonjih kongresa matematiara drano po
izvrsnim
restoranima da su mnogi od najbriljantnijih umova celog
pokolenja
poumirali od gojaznosti i sranih bolesti, ime su matematike
nauke
unazaene za mnogo godina.
Ali, lagano su posledice ove zamisli poinjale da bivaju sve
jasnije shvaene. Na poetku, sve je delovalo besmisleno, aavo,
previe
nalik na ono za ta bi ovek sa ulice rekao 'oh, ma nemoj mi rei'.
Onda
su izmiljene fraze kao to je 'okvir interaktivne
subjektivnosti', tako
da su svi mogli da se smire i uhvate ukotac sa tim.
Malenoj grupi svetenika, koji su se bavili obilaenjem
najveih
instituta za ovakva istraivanja i pevanjem udnih napeva o tome
da je
Vaseljena samo proizvod sopstvene mate, na kraju je data dozvola
za
bavljenje pozoritem na ulici, pa su otili.
8.
"Vidi, u svemirskom putovanju", rekao je Slartibartfast dok
se
igrao nekim instrumentima u sobi informacionih opsena, "u
svemirskom
putovanju..."
Zastao je i obazro se.
Soba informacionih opsena donosi dobrodolo oputanje posle
vizuelnih uasa sredinje kompjuterske oblasti. U njoj nije bilo
niega.
Nikakvih informacija, nikakvih opsena, jedino oni sami, beli
zidovi i
nekoliko malih ureaja koji su delovali kao da treba da budu
ukljueni u
neto to Slartibartfast nije mogao da nae.
"Da?" upitao je Artur. Uspeo je da primeti Slartibartfastovu
hitnju, ali nije znao ta bi sa time.
"Da, ta?" upitao je starac.
-
"Rekao si...?"
Slartibartfast ga otro pogleda.
"Brojevi su", kazao je, "uasni." Nastavio je potragu.
Artur je mudro klimnuo za svoj raun. Posle izvesnog vremena
shvatio je da ga to nikuda nee odvesti i odluio da ipak upita:
"ta?"
"U svemirskom putovanju", ponovio je Slartibartfast, "svi
brojevi
su uasni."
Artur je ponovo klimnuo i okrenuo se Fordu za pomo, ali Ford
je
uvebavao namrgoenost i u tome je bio prilino dobar.
"Samo sam eleo", rekao je Slartibartfast sa uzdahom, "da ti
utedim trud, da ne mora da me pita zbog ega se svi brodski
prorauni
obavljaju u kelnerskom bloku za raune."
Artur se namrtio.
"Zato se", rekao je, "svi brodski prorauni obavljaju na
kel..."
Zastao je.
Slartibartfast je uzvratio: "Zato to su u svemirskom putovanju
svi
brojevi uasni."
I sam je shvatio da nije bio ba najjasniji.
"uj", rekao je, "na kelnerskom bloku brojevi igraju. Mora da si
se
ve susreo sa tom pojavom."
"Pa..."
"Na kelnerskom bloku", rekao je Slartibartfast, "stvarno i
nestvarno sudaraju se na tako temeljnoj ravni da jedno postaje
drugo i
sve je mogue, unutar odreenih parametara."
"Kakvih parametara?"
"To je nemogue rei", kazao je Slartibartfast. "Posredi je
jedan
od njih. udno ali istinito. Ili bar ja mislim da je udno", dodao
je,
"ali uverio sam se da je istinito."
U tom trenutku opazio je rupu u zidu za kojom je tragao i gurnuo
u
nju ureaj koji je drao.
"Nemojte se uplaiti", rekao je, a njegovim sopstvenim licem
iznenada je preao izraz straha, "to je..."
Nisu uli ta je rekao, jer u istom trenutku brod je iezao oko
njih, a iz dubine noi koja ih je okruivala prema njima se
pokrenula
meuzvezdana ratna krstarica veliine omanjeg midlendskog
industrijskog
grada, dok su joj zvezdani laseri blistali.
Utvarna oluja zaslepljujue svetlosti prosekla je tminu i
otkinula
poprilian komad planete koja se nalazila pravo iza njihovih
lea.
Razjapili su usta, iskolaili oi i nisu mogli ak ni da vrite.
9.
Drugi svet, drugi dan, drugo svitanje.
Tanano iverje svetlosti praskozorja tiho se pojavilo.
Nekoliko milijardi biliona tona usijanih vodoninih jezgara u
eksploziji lagano se podiglo iznad obzorja i uspelo da izgleda
sitno,
hladno i pomalo tmurno.
U svakom svitanju postoji trenutak kada svetlost lebdi, a
svaka
arolija postaje mogua. Samo Postanje zadrava dah.
Taj trenutak minuo je na Skornelusu Zeta kao i obino, bez
ikakvih
nepredvienih dogaaja.
-
Magla je grlila povrinu movara. Movarno drvee u njoj
delovalo
je sivo, visoka trska jedva se nazirala. Poivala je nepomino,
kao dah
zadran u grudima.
Nita se nije kretalo.
Tiina.
Sunce se slabano borilo protiv magle, pokuavalo da doda malo
topline ovde, udeli malo svetlosti onde, ali bilo je jasno da ga
i danas
oekuje uobiajeno dugo tegljenje preko neba.
Nita se nije kretalo.
I ponovo, tiina.
Nita se nije kretalo.
Tiina.
Nita se nije kretalo.
Vrlo esto na Skornelusu Zeta itavi dani prolaze na takav
nain,
a ovo je oigledno bio jedan od njih.
etrnaest asova kasnije sunce je beznadno poelo da tone za
suprotno obzorje sa oseanjem potpuno uludo utroenih napora.
A nekoliko asova kasnije ponovo se pojavilo, isturilo ramena
i
opet krenulo preko neba.
Ali ovog puta neto se deavalo. Madrac je upravo sreo robota.
"Zdravo, robote", rekao je madrac.
"Pih", rekao je robot i produio da radi to i do tada, to jest
da
vrlo polako koraa po vrlo malom krugu.
"Jesi li srean?" upitao je madrac.
Robot je stao i zagledao se u madrac. Ovaj mu je upitno
uzvraao
pogled. Bio je to oigledno vrlo glup madrac. Posmatrao ga je
irom
otvorenih oiju.
Posle neega to je proraunato na deset decimala kao tano ona
duina pauze koja e najbolje izraziti opti prezir prema svemu to
se
tie madraca, robot je nastavio da koraa po malenim
krugovima.
"Mogli bismo da razgovaramo", rekao je madrac. "Da li bi ti se
to
dopalo?"
Bio je to veliki madrac, i to verovatno vrlo visokog kvaliteta.
U
dananje vreme zapravo se veoma malo stvari proizvodi vetaki, jer
u
Vaseljeni koja je beskonano velika kao, na primer, ova u kojoj
ivimo,
veina stvari koje se mogu zamisliti, kao i mnogo onih koje ne
mogu,
rastu na nekom mestu. Nedavno je otkrivena uma u kojoj veina
stabala
kao plod donosi rafcigere. ivotni ciklus rafcigerskog ploda vrlo
je
zanimljiv. Kada se ubere, potrebna mu je mrana i pranjava ladica
u
kojoj moe da lei neuznemiravan godinama. Onda se jedne noi
iznenada
otvara, odbacuje spoljanji sloj koji se mrvi u prainu i prelazi
u
potpuno neprepoznatljiv, mali, metalni predmet sa iljcima na oba
kraja,
nekom vrstom uzdune brazde i svojevrsnom rupom za zavrtanj. Ko
god naie
na ovaj predmet, bacie ga. Niko ne zna ta bi on trebalo da mu
omogui,
ali Priroda, u svojoj bezgraninoj mudrosti, verovatno radi na
tome da se
i ovome pronae neka korisna svrha.
Niko ne zna ni koja je svrha ivota madraca. To su krupna,
dobroudna, pitoma stvorenja koja mirno i povueno ive u
movarama
Skornelusa. Mnoge od njih love, ubijaju, sue, prevoze na razna
mesta i
zatim spavaju na njima. Izgleda da nikoga od njih nije briga za
to i svi
se zovu Zem.
"Ne bi", uzvratio je Marvin.
"Moje ime je Zem", rekao je madrac. "Mogli bismo malo da
popriamo
o vremenu."
-
Marvin ponovo zastade u polaganom, krunom koraanju.
"Rosa je", primetio je, "jutros pala uz naroito ogavan
tresak."
Nastavio je koraanje, kao da ga je ovaj izliv rei nadahnuo
na
zalaenje u svee vrhunce potitenosti i utuenosti. Tvrdoglavo
je
koraao. Da je imao zube, iskezio bi ih tog trenutka. Nije ih
imao, pa ih
nije ni iskezio. Samo koraanje dovoljno je govorilo.
Madrac je flolopovao oko robota. To je stvar koju su samo
ivi
madraci iz movara u stanju da izvedu i zbog toga re nije u
iroj
upotrebi. Umilno je flolopovao, pokreui itave mase vode dok je
to
inio. Veselo je brbotao kroz vodu. Njegove plave i bele
pruge
zasvetlucae u iznenadnom, slabanom zraku sunca koji je
neoekivano
uspeo da se probije kroz maglu i mamio stvorenje da mu se okrene
kako bi
upilo to vie topline.
Marvin je i dalje koraao.
"ini mi se da ima neto na umu", rekao je flupno madrac.
"Mnogo vie nego to si u stanju i da zamisli", utueno je
rekao
Marvin. "Moja sposobnost za svakovrsne umne delatnosti
bezgranina je
poput samog svemira. Izuzev, naravno, moje sposobnosti za
sreu."
Trup, trup, nastavljao je on.
"Moju sposobnost za sreu", dodao je on, "mogao bi da ugura u
kutiju za ibice, a da ne mora prethodno da izvadi
palidrvca."
Madrac je zaglobirao. To je zvuk koji proizvode ivi madraci
iz
movara kada su duboko dirnuti priom o neijoj linoj tragediji. Ta
re,
prema 'Ultracelokupnom maksimegalonskom reniku svih jezika
uopte'
predstavlja i glas koji isputa Gospodar Presvetli Sanvalvvag
Holopski
kada otkrije da je druge godine braka zaboravio na enin roendan.
Poto
u istoriji postoji samo jedan Gospodar Presvetli Sanvalvvag
Holopski i
nikada se nije enio, re se koristi iskljuivo u negativnom
ili
spekulativnom smislu, a sve vie jaa miljenje da
'Ultracelokupni
maksimegalonski renik' ne vredi ak ni skupinu teretnjaka koji
su
potrebni da bi se prevezlo njihovo mikrouskladiteno izdanje.
Neobino,
renik izostavlja i re 'flupno', koja jednostvano oznaava 'na
onaj
nain kada neto uhvati flup'.
Madrac je ponovo zaglobirao.
"Oseam duboku utuenost u tvojim diodama", voluvnuo je madrac.
(Da
biste ustanovili znaenje glagola 'voluvnuti', kupite
primerak
'Skornelskog movargovora' u bilo kojoj knjiari to prodaje knjige
iz
neprodatih rezervi; ili, umesto toga, kupite primerak
'Ultracelokupnog
maksimegalonskog renika', jer e onima na univerzitetu biti vrlo
drago
da ga se otarase i da time malo oslobode neka dragocena
parkiralita.)
"To me rastuuje. Trebalo bi da bude vie nalik madracima. Mi
ivimo
miran i povuen ivot u movari, gde moemo da flolopujemo i
voluvamo i
da razmiljamo o vlanosti na divno flupan nain. Neke meu nama
ubijaju,
ali svi se zovemo Zem, tako da nikada ne znamo ko je stradao i
na taj
nain odravamo globiranje na minimumu. Zato koraa u krug?"
"Zato to mi se zaglavila noga", kazao je Marvin jednostavno.
"ini mi se", rekao je madrac i saoseajno ga pogledao, "da je
re
o prilino bednoj nozi."
"U pravu si", rekao je Marvin. "Zaista je bedna."
"Vuun", rekao je madrac.
"I ja mislim", rekao je Marvin, "a isto tako smatram da ti,
verovatno, zamisao o robotu sa vetakom nogom deluje prilino
zabavno.
Trebalo bi da to ispria svojim prijateljima, Zemu i Zemu, kada
ih
kasnije bude sreo; smejae se, koliko ih ja znam, iako ih,
naravno, ne
-
znam, osim to poznajem sve organske oblike ivota, i to mnogo
bolje nego
to bih voleo. Ha, ali moj ivot je samo kutija trulih
zupanika."
Ponovo je poeo da trupka po malenom krugu oko svoje tanune,
eline, vetake noge koja se okretala u blatu, ali je inae,
izgleda,
bila zaglavljena.
"Ali zbog ega stalno hoda u krug?" upitao je madrac.
"Da bih to istakao", rekao je Marvin i produio, ponovo i
ponovo.
"Smatraj da si to uinio, dragi prijatelju", flurbnuo je
madrac,
"smatraj da si to uinio."
"Samo jo milion godina", rekao je Marvin, "samo jo milion
godina
na brzaka. Onda u moda pokuati u suprotnom smeru. Onako za
promenu,
razume."
Duboko u svojim oprugama madrac je oseao da robot arko eli da
ga
neko upita koliko dugo ve tako zaludno i beskorisno koraa i,
tiho
flurbnuvi, on je to i uinio.
"Oh, samo neto malo preko milion i po koraka, samo neto malo
preko", rekao je Marvin veselo; "pitaj me da li se ikada
dosaujem,
hajde, pitaj me."
Madrac ga je upitao.
Marvin nije obratio panju na pitanje, samo je nastavio da
koraa
sa jo veim arom.
"Jednom sam odrao govor", rekao je iznenada i bez ikakve veze
sa
prethodnom temom. "Moda ti nije jasno zbog ega to pominjem, ali
to je
zato to moj mozak radi fenomenalno brzo, tako da sam ja po
gruboj
proceni trideset milijardi puta pametniji od tebe. Dopusti mi da
ti dam
jedan primer. Zamisli neki broj, bilo koji."
"Ovaj, pet", rekao je madrac.
"Pogreno", odvratio je Marvin. "Vidi?"
Ovo je ostavilo izuzetan utisak na madrac i on je shvatio da
se
nalazi u prisustvu po svemu izuzetnog uma. Vilomavo je itavom
duinom i
pravio uzbuene talasie u svojoj mirnoj, algama prekrivenoj
bari.
Gupnuo je.
"Ispriaj mi", zamolio je, "o govoru koji si odrao, jedva ekam
da
to ujem."
"Primljen je vrlo loe", rekao je Marvin, "iz mnogobrojnih
razloga.
Odrao sam ga", dodao je i zastao da nespretno, sakato mahne
rukom koja
nije ba bila u najboljem stanju, ali je izgledala bolja od druge
koja mu
je bila beznadeno prikovana uz levi bok, "tamo preko, na
otprilike milju
odavde."
Pokazivao je onoliko dobro koliko je mogao i oigledno se trudio
da
jasno pokae kako to ini onoliko dobro koliko moe, kroz maglu,
preko
trske, u deo movare koji je izgledao potpuno isto kao i bilo
koji drugi
deo movare.
"Tamo", ponovio je. "Bio sam u to vreme poprilino slavna
linost."
Ushienje obuze madrac. Nikada nije uo da su na Skornelusu
Zeta
drani govori, a kamoli jo da ih je drala neka slavna linost.
Voda je
prskala na sve strane, a kroz lea mu je prolazila radosna
drhtavica.
Uinio je neto to madraci ine veoma retko. Sakupivi svako
zrnce
snage, okrenuo je svoje etvrtasto telo, podigao ga u vazduh i
drhtavo ga
drao tamo nekoliko sekundi dok je virio kroz maglu, iznad trske,
prema
onom delu movare koji je Marvin pokazivao, primetivi, bez
razoaranja,
da izgleda savreno isto kao i bilo koji drugi deo movare. No,
ovaj
-
napor bio je preveliki i on se svalio nazad u baru, preplavivi
Marvina
mlazom smrdljivog blata, treseta i movarnog bilja.
"Bio sam slavna linost", tuno je mrmljao, "nakratko, zbog
svog
udesnog, mada alosno uvredljivog bega od sudbine gotovo jednake
smrti u
srcu usijanog sunca. Na osnovu mog stanja", dodao je, "moe da
zakljui
koliko je moj beg bio za dlaku. Spasao me je trgovac starim
gvoem,
zamisli samo. Evo mene, mozga, veli... ah, nije bitno."
Nekoliko sekundi divlje je koraao.
"On je bio taj koji me je snabdeo ovom nogom. Odvratno, zar
ne?
Prodao me je zoolokom vrtu umova. Bio sam tamo glavni eksponat.
Morao
sam da sedim na sanduku i da ponavljam priu svog ivota, a ljudi
su mi
govorili da se razvedrim i da mislim na lepe stvari. 'Nasmei se
malo,
robotiu', dovikovali su mi, 'hajde zakikoi se bar malo'.
Objasnio bih
im da je za dovoenje osmeha na moje lice potrebno dobrih par
sati rada
kovakim ekiem, to im je silno prijalo."
"Govor", podseao ga je madrac. "udim da ujem govor koji si
odrao u movari."
"Preko movare bio je sagraen most. Kiberstrukturni
hipermost,
dugaak stotinama milja, za prelazak jonskih bagija i teretnjaka
preko
movare."
"Most", kvirulnuo je madrac, "ovde, u movari?"
"Most", potvrdio je Marvin, "ovde, u movari. Trebalo je da
revitalizuje ekonomiju Skorneluskog sistema. Potroili su
itavu
ekonomiju Skorneluskog sistema da bi ga sagradili. Mene su
zamolili da
ga otvorim. Jadne budale."
Poela je blaga kia, fina vodena praina koja je klizila kroz
maglu.
"Stajao sam na platformi. Most se pruao stotinama milja preda
mnom
i stotinama milja iza mene."
"Da li je blistao?" oduevljavao se madrac.
"Blistao je."
"Da li se velianstveno prostirao miljama?"
"Velianstveno se prostirao miljama."
"Da li se pruao poput srebrne niti, daleko u nevidljivu
maglu?"
"Da", rekao je Marvin, "eli li ti da saslua ovu priu?"
"elim da ujem tvoj govor", rekao je madrac.
"Evo ta sam kazao. Rekao sam: 'Voleo bih da kaem da je
veliko
zadovoljstvo, ast i povlastica za mene to otvaram ovaj most, ali
ne
mogu, jer su mi kola za laganje u kvaru. Mrzim vas i prezirem
sve
zajedno, a sada proglaavam ovu nesrenu kiberstrukturu otvorenom
i neka
bude najgora mogua uvreda svima onima koji ga neodgovorno preu.'
Onda
sam se ukljuio u kola za otvaranje."
Marvin zastade, prisetivi se tog trenutka.
Madrac je flurovao i glurao. Flolopovao je, gupao i vilomovao,
a
ovo poslednje inio je na naroito flupan nain.
"Vuun", vurnuo je najzad, "a da li je sve izgledalo
velianstveno?"
"Uglavnom velianstveno. itav most, dugaak hiljadu milja,
sruio
se u blistavim delovima i tuno potonuo u blatite, povukavi sve
za
sobom."
Nastala je tuna i neprijatna pauza u razgovoru, tokom koje kao
da
je sto hiljada ljudi neoekivano reklo 'vup', a iz neba je
izronila grupa
belih robota, u vojnoj formaciji nalik na maslakovo seme koje
klizi niz
vetar. Jedan siloviti trenutak kasnije svi su se nali tu, u
movari,
-
odvojili Marvinovu vetaku nogu i ponovo nestali u svom brodu
koji je
uinio gromko 'fup'.
"Jesi li video sa kakvim stvarima ja moram da se nosim?" upitao
je
Marvin razgoberovanog madraca.
Trenutak kasnije, roboti su se iznenada ponovo pojavili za
jo
jedan silovit napad, ali ovog puta, kada su doli, madrac je bio
sam u
movari. Uplaeno i zgranuto flolopovao je po okolini. Gotovo
se
zalurglovao od straha. Uspravio se da pogleda preko trske, ali
nita se
nije moglo videti, ni robot, ni blistavi most, ni brod, samo jo
trske.
Oslukivao je, ali u vetru nije bilo nikakvog zvuka osim
uobiajenih
glasova poluludih etimologa koji su se dozivali po tmurnom
blatitu.
10.
Telo Artura Denta se okretalo.
Oko njega, Vaseljena se razbila u milion svetlucavih komadia,
a
svaki odlomak za sebe vrteo se nemo kroz prazninu i odraavao na
svojoj
srebrnoj povrini poneki deo plamteeg pomora vatre i
unitenja.
Onda je tmina u pozadini Vaseljene eksplod