-
1
POLITIKA FILOZOFIJA DONA LOKA [1632-1704]
John Locke je bez sumnje jedan od najznaajnijih predstavnika
teorije prirodnog prava i
drutvenog ugovora, a njegove ideje nalaze se u samom temelju
modernih, naroito
anglosaksonskih politikih ustanova. Sam Locke predstavio je svoj
najznaajniji politikoloki
spis, Dvije rasprave o vladi [1689. god. i 1690. god.], kao
apologiju Slavne revolucije,
meutim, njegovo djelo prevazilazi okvire nekog konkretnog
istorijskopolitikog dogaaja.
Politike doktrine koje je izloio u Dvije rasprave ule su u
ameriki ustav, a i britanski ustav do
XX vijeka i francuski ustav od 1871. godine temelje se na
njegovom uenju. Kako je ispravno
primijetio prof. avoki, Locke-ova politika misao na izvjestan
nain anticipira kompletnu
buroasku, naroito anglosaksonsku, civilizaciju i njen pogled na
svijet.1 Locke nesumljivo
predstavlja teorijsku krunu onog ustavnopravnog i politikog
razvitka Engleske od Magna Carta
Libertarum iz 1215. god., nastanka engleskog Parlamenta [1265.
god.], borbi koje je sudija Sir
Edward Coke u XVII vijeku vodio protiv apsolutistikih pretenzija
dinastije Stuarta, Graanskog
rata [1642-1649], Protektorata, Restauracije [1660.god.], Slavne
revolucije [1688/89.god.], pa
sve do dokumenata poput Petition of Right [1628.god.], tzv.
Cromwell ovog Ustava [1653.god.]
i Bill of Right [1689.god.].
U metodolokom smislu Locke-ova politika teorija klasian je
primjer normativne
doktrine, koja polazi od toga da je saznanje u oblasti politike
mogue demonstrirati u formi
apodiktinih sudova.2 Locke tako naputa uvenu aristotelovsku
podjelu izmeu teorijskih i
praktikih disciplina, i, na tragu Hobbes-a, smatra da je nauka
saznavanje kauzalne veze; a kako
su nam u podruju politike poznati principi na kojima se
uspostavlja pravo [pravda], mogue je
apriorno dokazati politiku i etiku. Tvrdnja da su nam poznati
principi iz kojih izvire moral,
zasnovana je na tvrdnji da je u istom smislu mogue spoznati samo
ono emu smo uzrok mi
1 avoki Kosta, Politika filozofija Dona Loka [u: Filozofske
studije, tomV, Beograd 1974, str.107-223],
str.107. Up.: Plamenatz Jonh, Lok [u: ovjek i drutvo, I, 6, CID,
Podgorica 2006., str.234-280], str.237-238. 2 Prema: Ki Jano, Lok
Don [u: Enciklopedijski rjenik politike filozofije, Izdavaka
knjiarnicva Zorana
Stojanovia, Sremski Karlovci 1993, str.567-577]. Up: Woolhouse
Roger, Lockes theory of knowledge [u: The Cambridge Companion to
Locke, Cambridge University Press 1994, str.146-171]
-
2
sami. Naime, moralne i politike ideje ovjek kreira primjenjujui
svoj razum na spoljanje
iskustvo. ovjek ima iskustvo sebe kao ljudskog bia, i ispravnom
upotrebom uma na taj
predmet u stanju je demostrirati adekvatan normativni poredak. U
tom kontekstu prirodne
nauke su ak inferiorne drutvenim, jer ne posjeduju takvu vrstu
izvjesnosti. Kako mi sami
proizvodimo predstave dobra i zla, one su nam kao predmeti
saznanja oigledno dostupne, to,
meutim, nije sluaj sa fizikalnim objektima koje uvijek
obuhvatamo kroz iskustvo, ili, u
kantovskom smislu, kao fenomene,- a ne onakvima kavi su oni
sami-po-sebi-i-za-sebe. Politike i
moralne ideje reflektuju na vlastiti unutranji univerzum,
zahtjeve naeg uma i stoga ih je
mogue demonstrirati: da je pljaka prestup mogue je objektivno
dokazati iz [samo]iskustva
ovjeka i premisa uma. Ova je doktrina normativna zato to norme
ljudskog djelovanja mogu,
ispravnim postupkom, biti demonstrirane, a politika nauka
opisuje na koji se nain odreeni
nuni uslovi ljudskog bia mogu realizovati u drutvu. Sama Druga
rasprava predstavlja
izvanredan primjer ovakvog deduktivnog postupka.
Locke-ova interpretacija prirodnog stanja i drutvenog
ugovora
Po pitanju ontolokog statusa prirodnog stanja Locke se bitno
razlikuje od ostalih predstavnika
teorije drutvenog ugovora. Za razliku od veine drugih
predstavnika te teorije, naroito Hobbesa,
Locke je prirodno stanje tretirao kao istorijsku injenicu koja
prethodi graanskom drutvu.3
Naime, prirodno stanje esto je u politikoj filozofiji tretirano
kao logiki model4, dakle ne kao
istorijska injenica, ve kao apstraktni i hipotetiki prikaz kakvo
bi ljudsko drutvo bilo da nema
politike zajednice i vlasti. U tom smislu i prirodno stanje i
drutveni ugovor vie su deskripcija
prirode drutvenopolitikog poretka, nego istorijski prikazi
njegovog porijekla. Locke, meutim,
smatra da prirodno stanje konkretnoistorijski prethodi politikoj
zajednici. Kao dokaz za to on se
poziva na antropoloka svjedoanstva o primitivnim plemenima
Amerike. Iako su ta istraivanja
u to doba bila tek u zaetku, ipak su davala dovoljno materijala
tvrdnji da drutva bez drave, tj,
3 Locke John, Dvije rasprave, II, 14 [Utopija, Beograd
2002].
4 K. avoki, op.cit., str. 166-68. Tako Hobbes nije posmatrao
postojee drave kao rezultat istorijski
odigranog drutvenog ugovora, ve je smatrao da drave nastaju
osvajakim nametanjem vlasti. Svrha opisa prirodnog stanja je da se
prikae nunost potinjavanja vlasti, s obzirom da prirodno stanje
vodi sveoptem ratu. U tom smislu, prirodno stanje bi moglo nastati
ukoliko bi se unitila politika zajednica. Najpriblinije tome je
stanje graanskog rata. Upravo svijest o tome da uruavanje politikog
poretka vodi u anarhiju prirodnog stanja objanjava potrebu
potinjavanja vlasti. Stoga prirodno stanje logiki prethodi
graanskom drutvu, ali ne i istorijski. Ni Rousseau nije
interpretirao prirodno stanje kao istorijsku injenicu, ve kao opis
izvornih atributa ovjeka, tj. model kojim je elio da prikae
prirodne afinitete i tenje ovjeka, koje u kasnijim politikim
zajednicama postaju otuene. U tom smislu njegov proglas povratak
prirodi nije zahtjev za povratak u prirodno stanje, ve zahtjev za
okretanjem ovjeka ka svojim prirodnim tenjama i osobinama.
-
3
drutva prirodnog stanja, jo uvijek aktualno postoje.5 ak tavie,
moe se rei da je Locke
smatrao da svako stanje u kome nema nezavisnog arbitra izmeu
strana stavlja te strane u
prirodno stanje, to znai da je prirodno stanje mogue u bilo kom
vremenu.6 U tom smislu svako
stanje u kome dolazi do obaranja uspostavljene vlade, bilo
spoljanjom agresijom bilo
unutranjom smjenom, kao recimo i bilo koja blokada vlade i
parlamenta, jeste de facto prirodno
stanje.7 Osim toga, Locke je smatrao da su drave, bez postojanja
jedne planetarne vlade,
meusobno u prirodnom stanju, pa tako prirodno stanje na
meudravnom nivou postoji i
aktualno, sve dok se ne uspostavi zakonodavstvo koje e
obuhvatiti ovjeanstvo u cjelini.8
Odsustvo istorijske evidencije o prirodnom stanju Locke
objanjava injenicom da pisana rije
pretpostavlja graansko drutvo, jer u prirodnom stanju ljudi
imaju isuvie problema oko
egzistencijalnih pitanja da bi se mogli posvetiti pisanoj rijei.
Meutim, nakon formiranja
graanskog drutva, pa do pojave pisma, sjeanje na prirodno stanje
blijedi i postepeno nestaje iz
sjeanja.9
to se tie logikog sadraja prirodnog stanja, Locke stoji na
liniji onih teoretiara koji
su kao kardinalne injenice koje determiniu prirodno stanje
oznaili prirodni zakon i prirodna
prava ovjeka, pri emu prirodna prava proizilaze, i nuno slijede,
iz prirodnog zakona. Premda
se moe prihvatiti primjedba da Locke nigdje nije sistematski
izloio ta podrazumjeva pod
prirodnim zakonom10
, ipak je iz teksta Druge rasprave mogue izvesti koherentnu
koncepciju
prirodnog zakona. Nesumnjivo je, prije svega, da je Locke
smatrao da prirodni zakon postoji
objektivno. ovjek shvata ovaj zakon kao zakon, tj. kao obavezan
i istinit putem uma, koji je
svjetlost prirode [lumen naturae] i glas boiji u ovjeku. Bez
obzira na postojanje izvjesnih
nedosljednosti u njegovom sistemu11
, moe se rei da Locke utemeljuje prirodna prava i prirodni
zakon na osnovu umnosti ovjeka, pri emu je um miljen kao glas
boiji u ovjeku12. ovjek,
dakle, ne stvara prirodni zakon, ve ga putem uma otkriva i
spoznaje. [To je i odgovor na pitanje
5 Dvije rasprave, II, 102.
6 K. avoki, op.cit., str. 169.
7 Dvije rasprave, II, 211, 212, 219.
8 Dvije rasprave, II, 14. Bilateralni ugovori razliitog obima,
koji uvijek mogu postojati izmeu drava, ne
znae izlazak iz prirodnog stanja, jer to nisu konstitucionalni
ugovori kojima se formira politika vlast. 9 Dvije rasprave, II,
101.
10 Thomas Lloyd D.A., Locke on Governement [Routledge, London
2002], str.15.
11 Up.npr.: K. avoki, op.cit., str.182-194. I takoe:
J.Plamenatz, op.cit., str.251-252; i: Machperson
Crawford Brough, Politika teorija posjednikog individualizma
[CDDSSOH, Zagreb 1981], str.209-211, i naroito: str.215 i dalje.
Pojedini autori smatraju da su nedosljednosti prisutne u Lockeovoj
teoriji posljedica njegove intencije ka politikoj praksi, naime
rezultat injenice da je sam Locke posmatrao Dvije rasprave o vladi
kao angaovano djelo, kao politiku akciju, a ne kao striktno
diskurzivno izlaganje. Up.npr.: Ashcraft Richard, Lockes political
philosophy [u: The Cambridge Companion to Locke, Cambridge
University Press 1994, str.226-251], str.226-227. 12
Dvije rasprave, I, 86.
-
4
obaveznosti prirodnog zakona: on obavezuje ne samo zato to je
izraz boanske volje, dakle
imperativno, ve i stoga to je u skladu s prirodom ovjeka, a to
ovjek spoznaje razumom].
Pojedine norme su imanentne ljudskoj prirodi, poput na primjer,
tabua na incestuoznu vezu. S
obzirom da prirodni zakon nalae da aktivnosti proizvode dobre
posljedice za ljudsko bie i
njegov skladan razvitak, a da iz incestuoznih veza nastaje
degenerisano potomstvo, to je ovaj tabu
norma prirodnog zakona. Meutim, on nije nuno-vaei poput zakona
gravitacije, ve se
spoznaje razumskom obradom stvarnosti. Moe se rei da Locke ovdje
ulazi u tradiciju
prirodnozakonske teorije koja se moe pratiti sve do antikih
mislilaca, koji su poimali prirodni
zakon u analogiji sa fizikalnim zakonima prirode, naime, kao
zakon koji je normativni poredak
koji se interpretira bilo u smislu da (a) ima transcendentalno
porijeklo, ili je (b) dedukovan iz
umskih sposobnosti ovjeka. Prirodni zakon poima se kao skup
osnovnih principa koji su
neistorijski, nepromjenjivi i neposredno razumljivi za svako
racionalno bie. Mislioci poput
Platona smatrali su da, analogno sa neupitnom svrhovitou
prirode, i ljudsko bie ima
svrhovitost, a politiki poredak je odgovor na potrebe
zadovoljavanja uslova da se ta svrhovitost
ozbilji u drutvenoj praksi, te da je takvo ureenje mogue
opisati.
S obzirom da su norme prirodnog zakona nuna osnova za ljudsko
bie, one su istovremeno
i moralni principi. Osnovne moralne kategorije dobra i zla,
slobode, vlasnitva, itd., ovjek moe
spoznati na osnovu moi saznavanja koju mu je usadio bog. ovjek
se meutim ne raa sa tim
naelima u sebi13, norme prirodnog zakona nisu uroene ideje14,
naprotiv, ovjek je tabula rasa,
ali se raa sa sposobnou umnog miljenja, kojom moe dostii do
spoznaje prirodnog zakona.
Razum dakle, nije samo pasivno sredstvo saznavanja dunosti, ve i
konstitutivni inilac koji te
dunosti ini obavezujuim, na nain da ih ovjek, ispravnom
upotrebom razuma, definie kao
samooigledno istinite15. Individualizam i sloboda sadrani u
lokovskoj teoriji proizilaze iz
injenice da prirodni zakon obavezuje ne zato to ga bog [ili
priroda] namee, ve stoga to je bog
13
K.avoki je skrenuo panju da se ovdje pojavljuje jedna od
temeljnih protivrjenosti u Locke-ovom sistemu, [naroito izmeu dva
glavna djela, Ogleda o ljudskom razumu i Dvije rasprave o vladi]:
da li je, na primjer, samoodranje apriorna ideja? [ibid.,
str.135-136] 14
S obzirom na prethodnu konstataciju Locke je mislilac koji se
moe smatrati osnivaem modernog empirizma, kao filozofskog pravca
koji ui da ne postoje uroene ideje ili principi, ve da sve nae
saznanje proizilazi iz iskustva. Nasuprot Platonu on odbacuje
pretpostavku da duh moe da zna a priori, i proklamuje tezu da
saznanje u potpunosti zavisi od opaanja. Na duh je prazan list
papira [tabula rasa] na kojem iskustvo ispisuje sadraj. Opaanje je
prvi korak u sticanju znanja i ulaz za cjelokupan materijal znanja.
Imajui u vidu da mi moemo da mislimo samo pomou ideja, a sve ideje
dolaze iz iskustva, to je oigledno da nijedno nae znanje ne moe
prethoditi iskustvu. Empirizam Locke-a polazi od toga to on smatra
da mogu postojati samo dvije vrste iskustva: (i) vanjsko, osjetilno
iskustvo koje nastaje
promatranjem svijeta pomou osjeta; i b) unutranje iskustvo
refleksije koje nastaje kada duh promatra samoga sebe. To znai da
duh ne moe misliti bez osnove u iskustvu, pa je ista apriornost
nemogua. Miljenje nikada ne prelazi granice onoga to smo sakupili
vanjskim i unutranjim iskustvom: "Nema niega u umu to prije toga
nije bilo u iskustvu." 15
Dvije rasprave, II, 34
-
5
tako uredio poredak prirode i bie ovjeka da ovjek moe spoznati
prirodu i sebi adekvatne
norme, i to moe na nain da ove izvodi ispravnom upotrebom uma iz
poetnih premisa koje su,
same po sebi oigledne i nepobitne.16 Prirodni zakon nema
prinudnu mo poput fizikalnih zakona,
i upravo na osnovu toga to ga ovjek moe spoznati, ali ne mora
slijediti fiziki nuno [poput,
npr., zakona gravitacije], on jeste moralni princip. Ipak, s
obzirom da svi ljudi nisu u stanju na
ispravan nain upotrijebiti svoje prirodne sposobnosti razuma,
oni oiglednost ovih istina mogu
dostii putem otkrovenja.17 Na taj nain lokovska teorija morala,
reklo bi se pomalo vjetaki,
pomiruje voluntaristiku poziciju, koja vaenje nekih normi
objanjava pozivanjem na autoritet
zakonodavca, i racionalistiku poziciju koja polazi od toga da se
norme izvode iz umske spoznaje
ovjeka i svijeta. To je oma jednostavnoj injenici da Locke
predstavlja vododelnicu izmeu
srednjevijekovnog i modernog poimanja ovjeka i politikog
poretka. Danas, Locke je vaan
upravo kao mislilac koji je na odluujui nain pripremio teren za
odbacivanje doktrina
boanskog poretka u ime racionaliteta ovjeka kao subjekta.
Locke je, opisujui prirodno stanje, smatrao da prirodno stanje,
premda sadri potencijal za
sukobe, nije i stanje hobsovskog rata svih protiv svih. Naime,
osnovna diferencija prirodnog i
graanskog stanja po njegovom miljenju je postojanje nezavisnog
arbitra. U tom smislu prirodno
stanje je optereeno injenicom da razliiti ljudi, svjesno ili
nesvjesno, razliito interpretiraju
prirodni zakon. Ipak, poistovjeivanje prirodnog stanja sa
stanjem rata nije opravdano iz razloga
to je karakteristika ratnog stanja upotreba nelegitimne sile
protiv drugih, i ona je po miljenju
Locke-a mogua i kada postoji kao i kada ne postoji arbitar.18 S
druge strane to to u prirodnom
stanju ne postoji vlast koja presuuje, a ljudi na razliit nain
interpretiraju prirodni zakon, takoe
ne vodi nuno u hobsovski haos. Razlog za to je to je Locke kao
osnovni aspekt prirodnog
zakona odredio samoodranje ovjeka19, a odatle kao logiki nuna
slijede i fundamentalna
16
Up: K.avoki, op.cit., str.116-119, i str.122, i dalje. Takoe:
T.Lloyd, op.cit., str.17-19. 17
Dvije rasprave, II, 25, 57. Ovo je vano jer nudi mogunost da se
izae iz jo jednog protivrjeja prisutnog u Locke-ovom sistemu: ako
(i) niko ne moe podlijegati zakonu koji mu nije obznanjen; (ii)
prirodni zakon se spoznaje putem ispravne upotreme umne moi; onda
(iii) onaj ko nije sposoban za takvu upotrebu uma ne bi podlijegao
prirodnom zakonu. [K.avoki, op.cit., str.137-138] Meutim, pojedini
autori, pozivajui se na druga Lockeova djela [prije svega:
Razumnost kranstva], smatraju da Locke veinu ljudi posmatra kao
radniku masu nesposobnu za racionalno promiljanje [ne usljed
ogranienosti razumskih moi, ve usljed isuvie velike optereenosti te
klase egzistencijalnim problemima]. Iz ove neistorijske i
antiprosvetiteljske pretpostavke slijedi da on sutinski redukuje
pravo na revoluciju, ograniavajui je samo na vlasniku klasu. Na taj
nain lokovska teorija ne moe biti upotrijebljena kao opravdanje
proleterske revolucije. [C.B.Machperson, op.cit., str.192-199, i
dalje]. Ova se doktrina tzv. puritanskog individualizma u mnogome
izvodi iz protestantske etike, koja siromatvo ne posmatra samo kao
ekonomsku neefikasnost, ve i kao rezultat moralne iskvarenosti.
[Up.o tome: Weber Max, Protestantska etika i duh kapitalizma,
Svjetlost, Sarajevo 1989]. 18
Dvije rasprave, II, 19, 20, 21. 19
Dvije rasprave, II, 16.
-
6
prirodna prava: ivot, svojina, itd.20 Sljedstveno tome kao
osnovni problem koji optereuje
ljude Locke je markirao oskudicu resursa, a ne poput Hobbesa,
strah od agresije drugih. Zato
njegova koncepcija ne vodi u pravcu hobsovskog bojita, ali nije
niti naivnooptimistika u smislu
da smatra kako je ljudska priroda benigna, ve razumni ljudi
uviaju da im njihova meusobna
kooperacija, bez obzira na razliite poglede na prirodni zakon,
nudi bolji put u savladavanju
osnovnog problema oskudice. Tako prirodno stanje, na osnovu
lumen naturae, naginje ka miru,
harmoniji i uzajamnoj pomoi.21
No kljuni kvalitet koji Locke pripisuje prirodnom stanju, i zbog
koga to stanje nije
nepoeljni hobsovski haos koga bi trebalo izbjei po cijenu bilo
kakve, pa i najtiranskije vlade, je
to da je prirodno stanje takvo stanje u kome su pojedinci
slobodni i jednaki. Kljuni uvodni
fragment 4 Druge rasprave objanjava vrstu i prirodu tih
kategorija kako ih misli Locke:
moramo da razmotrimo u kakvom su stanju svi ljudi po prirodi a
to je stanje savrene slobode
da odreuju svoja djela i raspolau svojim vlasnitvom i osobom
kako nalaze shodnim, u
granicama prirodnog zakona, a da to ne ovisi o doputenju ili
volji nekog drugog ovjeka ili da
zavise od njegove volje. Isto tako je stanje jednakosti u kojem
su sva vlast i jurisdikcija
uzajamni, poto niko nema vie vlasti od drugoga; kako nita nije
oiglednije nego da je svim
stvorenjima iste vrste i roda roenje donijelo iste prirodne
prednosti i korienje istih
sposobnosti, onda svi ljudi na isti nain treba da budu meusobno
jednaki bez podreivanja ili
pokornosti. [Locke John, Dvije rasprave o vladi, Utopija,
Beograd 2002, II, 4, str.237.]
Iz teksta, ali i samog tonaliteta ovog fragmenta oigledno je da
Locke nije smatrao da kategorije
slobode i jednakosti sadrane u ovim stavovima treba dokazivati,
ve ih je tretirao kao
samooigledne aksiome.22 No vano je uoiti da je iz prethodnog
navoda vidljivo da sloboda
ovjeka u prirodnom stanju, kako je Locke poima, nije apsolutna
sloboda i samovolja koja bi
doputala pojedincu da ini ta god hoe, jer je ovjek ogranien
prirodnim zakonom.23 Meutim,
tako miljen, prirodni zakon nije ogranienje slobode, ve njena
pretpostavka, s obzirom da je
sloboda mogua samo tamo gdje postoje zakoni.24 To pokazuje da
Locke nije razmatrao pitanje
ontolokog statusa slobode, i to objanjava na primjeru odnosa
ovjeka i boanskog bia. Bog je
slobodan u apsolutnom smislu.25
ovjekova sloboda odnosi se na slobodu ovjeka prema ovjeku,
tj. na stav da su ljudi meusobno slobodni, ali da ne mogu biti
slobodni u odnosu prema Bogu.
Stoga se problem slobode, i u prirodnom stanju i u graanskom
stanju, redukuje na interakcije
20
T.Lloyd, op.cit., str.18. 21
Dvije rasprave, II, 19. 22
Dvije rasprave, II, 5. 23
Dvije rasprave, II, 6, 8. 24
Dvije rasprave, II, 57. 25
K.avoki, op.cit., str.164.
-
7
izmeu individua.26 To istovremeno objanjava i smisao kategorije
jednakosti kao politike
kategorije. Naime, jasno je da ljudi nisu ni u kom smislu
jednaki kao fizike ili psihike injenice,
ve su jednaki iskljuivo kao politike injenice.27 To znai
sljedee: imaju ista prirodna prava i
podlijeu istom prirodnom zakonu, a nakon konstitutivnog ugovora
kojim formiraju politiku
zajednicu oni su jednaki po graanskim pravima i dunostima.
Sloboda je kod Lockea definisana kao odsustvo vanjskih
ogranienja. No ovo, dakle, nije
miljeno u smislu pitanja filozofskog determinizma, dakle kao
apsurdno proklamovanje slamanja
svih ogranienja koja stoje pred ovjekom. Naprotiv, usljed
postojanja ovjeka u svijetu, i
oskudnosti resursa, te postojanja jednakih prirodnih prava kod
drugih ljudi, ovjek je nuno
ogranien, kako svijetom tako i drugim ljudima. Svijest o ovim
objektivnim granicama prvi je
korak u dostizanju maksimalno mogueg stepena slobode. Sloboda je
zato miljena kao odsustvo
nelegitimnih ogranienja koja drugi ljudi postavljaju pojedincu
pred slobodno koritenje njegovih
vlastitih materijalnih ili intelektualnih resursa. Nelegitimna
ogranienja su ona koja nisu
postavljena prirodom, tj. zakonima prirode s jedne strane, i
prirodnim zakonom s druge.
U skladu sa tada preovlaujuom definicijom ovjeka kao animal
rationale vidjeli smo da
Locke smatra da ovjek spoznaje prirodni zakon kao osnovu slobode
putem razuma. Stoga je u
njegovoj politikoj filozofiji prisutna imanentna veza slobode i
razuma kako on to i eksplicite kae:
Mi smo roeni slobodni, poto smo roeni razumni. [Dvije rasprave,
II 61]. Locke ovim tvrdi
da mi shvatamo da su norme prirodnog zakona nune da bi omoguile
egzistenciju ovjeka kao
ovjeka, tj. da je ljudski razum sredstvo kojim shvatamo da bi
krenje prirodnog zakona vodilo u
nepodnoljivu anarhiju hobsovskog rata i neefikasno koritenje
ljudskih resursa, u krajnjim
instancama u ne-humanu egzistenciju i regresiju u animalno
bitisanje. Zato prihvatamo prirodni
zakon ne kao ogranienje slobode, ve kao njen uslov, pa je mogue
interpretirati i prirodno stanje
kao stanje savrene slobode. Za razliku od Hobbes-a koji je
prirodna prava u prirodnom stanju
poimao kao potpuno odsustvo dunosti, Locke je smatrao da
prirodna prava, da bi uopte bila
smislena kategorija, nuno impliciraju dunosti, i da to vai i u
prirodnom stanju.28 Racionalni ljudi
u stanju su da upotrebom razuma shvate nunost [samo]ogranienja.
Upravo na osnovu ove
imanentne veze slobode [jednakosti] i razumnosti, Locke je u
stanju da ospori doktrinu o oinskom
pravu kraljeva, s obzirom da ova vrsta teorije suvereniteta ne
uoava sutinsku razliku izmeu
djeteta, ili ludaka i idota, i punoljetnog razumnog ovjeka.
Naime, oinsko pravo vrijedi samo dotle
26
U Prvoj raspravi Locke je polemisao sa Filmerovom
argumentacijom, koji je interpretacijom teksta
Biblije dokazivao boansko porijeklo potinjavanja i
hijerarhijskog ustrojstva politike zajednice. Stoga u Prvoj
raspravi i sam Locke tumai biblijski tekst, ali sa ciljem da dokae
kako se iz njega ne moe opravdati potinjavanje ovjeka po ovjeku.
27
Dvije rasprave, II, 54. 28
J.Plamenatz, op.cit., str.248.
-
8
dok dijete nije dovoljno obueno da samostalnom upotrebom razuma
razumijeva svoju okolinu i
orjentie se u njoj. Kada ono dostigne tu sposobnost, oinska
vlast prestaje.29 Dijete postaje ovjek
sposoban da shvati nunost samoogranienja, kojem vie nije
potrebna nasilna zapovjed.
Drutveni ugovor kojim se formira graansko drutvo miljen je kao
nain da se ova
sloboda, sadrana u prirodnom stanju, ouva racionalnijim
sredstvima. Na ovom mjestu Locke
postavlja dosljedno pitanje: ako je prirodno stanje stanje
savrene slobode, zato je uopte
potreban prelazak u graansko stanje.30 Njegov odgovor glasi da
bez obzira na samooiglednu
izvjesnost prirodnog zakona, glas boiji u ovjeku nije dovoljno
obezbjeenje od krenja normi
prirodnog zakona. Prvo zato to to, kako smo vidjeli, nije
prinudni zakon u smislu fizikalnih
zakona. Razlog za to moe biti hobsovski problem ugroavanja
drugih, posezanje za njihovim
vlasnitvom, i stoga prva funkcija vlasti jeste zatita od
agresorskog djelovanja. Ali razlog za
hobsovsko stanje nije iskljuivo iskvarenost ovjeka, ve i
neminovno razmimoilaenje ljudi u
tumaenju prirodnog zakona. Motivacije su egistike, ali to nije
dovoljno za izvoenje hobsovskih
zakljuaka jer je i sklonost ka mirnom rjeenju egoistika i
racionalna. Pravi problem kojim se
uvodi potreba arbitra je da su ljudi, premda svi razumska bia,
ipak sasvim razliiti. Usljed, s jedne
strane te objektivne razliitosti individua, te odsustva
apsolutnog uvida, potencijal za sukobe se ne
moe apriorno eliminisati.31 Prema Locke-u, dakle razmimoilaenje
u pogledima prvenstveno je
posljedica objektivne nesavrenosti ljudskog uvida i
subjektivistikog pogleda na stvarnost koji je
neminovna posljedica nae separatne egzistencije, a ne
iskvarenosti ljudske prirode. Svi ljudi mogu
shvatiti vaenje prirodnog zakona, ali se razlikuju po pitanju
njegovog konkretnog sprovoenja.
Upravo zato to je uvid svakog pojedinanog ovjeka uvijek
nesavren, Locke, izmeu ostalog,
osporava mogunost apsolutne vlasti, s obzirom da je i uvid
nosilaca te vlasti sam po sebi u
odreenoj mjeri nesavren.32 Iz injenice da razliite
interpretacije prirodnog zakona potencijalno
vode sukobima, Locke izvodi zakljuak da su ljudi racionalno
usmjereni ka odluci da se funkcija
arbitrae prepusti vladi33, ali da ta vlada, na osnovu istih
argumenata, ne moe biti neograniena.
29
Dvije rasprave, II, 52-76, up: 169-174. Locke poinje glavu VI
druge rasprave, O oinskoj vlasti, ukazujui da je u pitanju ideoloka
upotreba termina, naime da je ispravno rei roditeljska vlast.
Meutim, ukljuivanje majke ovdje nije komatibilno sa idejom
suvereniteta koju zagovornici doktrine o oinskoj vlasti ele
promovisat i zato je ta vrsta konstrukcije izbjegnuta. 30
Dvije rasprave, II, 123. 31
Dvije rasprave, II, 21. 32
Dvije rasprave, II, 13. 33
Locke neposredno navodi tri kljuna razloga. Prvo, u prirodnom
stanju nedostaje jednoglasno uspostavljen i svima poznat zakon kao
opte mjerilo za rjeavanje sporova [Dvije rasprave, II, 124]. Drugo,
nedostaje sudija, tj. nepristrasno tree lice sa ovlatenjem da
rjeava razmirice prema zakonu, s obzirom da su ljudi u prirodnom
stanju pristrasne sudije u sluajevima koji se tiu njih neposredno.
[Dvije
-
9
S obzirom da Locke posmatra prirodno stanje kao istorijsku
injenicu, jasno je i da
drutveni ugovor posmatra kao stvarni akt formiranja politike
zajednice na osnovu saglasnosti.34
Pri tome je on razlikovao dva nivoa ili dvije vrste drutvenog
ugovora. Prva se odnosi na samo
konstituisanje zajednice, akt kojim pojedinci svojevoljno
odluuju da izau iz prirodnog stanja.
Oigledno je da u ovoj vrsti ugovora mora biti ispunjen uslov
jednoglasnosti, tj. da svi lanovi
moraju dati svoj pristanak. Druga vrsta, ili druga dimenzija,
drutvenog ugovora odnosi se na
ugovor kojim se formira vlada koja ga sprovodi. Ovaj ugovor
nastaje kada ve postoji graansko
drutvo, ali je iz razliitih razloga ostalo bez vlasti, i on ne
zahtjeva jednoglasnost, ve samo
veinu, jer se ne odnosi na konstitutivni akt, ve samo na njegovu
realizaciju.
Kako su u prirodnom stanju oigledno potrebni arbitri,
ekonomistiki razlog za
formiranje vlasti je oigledan. Naime, ukoliko bi ljudi ukljueni
u spor svaki put morali
meusobno da ga razrjeavaju ili da za svaki konkretan sluaj
formiraju arbitra, to bi dovelo do
iracionalno velikih trokova postizanja saglasnosti. Stoga tu
funkciju prenose na vlast i na taj
nain biva formirano graansko drutvo35:
gdje god je izvjestan broj ljudi na ovaj nain ujedinjen u jedno
drutvo tako da se svako odrie
svoje izvrne vlasti prirodnog zakona i predaje je zajednici,
jedino je tamo politiko ili
graansko drutvo. I ovo je uinjeno gdje god je izvjestan broj
ljudi u prirodnom stanju stupio u
drutvo da bi stvorio jedan narod, jedno politiko tijelo pod
jednom vrhovnom vladom, ili pak
kada se neko pridruio i pripoio nekoj vladi koja je ve stvorena.
Jer, time ovlauje drutvo ili,
to je potpuno isto, njegovo zakonodavno tijelo da za njega
donosi zakone I ovo izvodi ljude
iz prirodnog stanja i uvodi ih u stanje drave na osnovu
uspostavljanja sudije na zemlji sa vlau
da reava sve sporove I gde god postoji izvestan broj ljudi, ma
kako udrueni, koji nemaju
takvu odluujuu vlast da bi joj se obraali, ti ljudi su jo u
prirodnom stanju. [Dvije rasprave,
II, 89]
Iz prethodnog navoda je jasno da Locke ne smatra da je u bilo
kom smislu problematino
prenoenje prava izvrenja sankcije na arbitra, kao tree lice.
Ovaj stav ima svoju osnovu u
prirodnom pravu svakog pojedinca da u prirodnom stanju kazni
prekrioca. To se ne odnosi samo
na pojedinca koji je oteen od strane prekrioca, ve je u pitanju
pravo svakog ovjeka u
rasprave, II, 13, up: 125]. Tree, monopol sile, tj. kako Locke
kae, vlast, koja moe da iznudi potovanje presuda. [Dvije rasprave,
II, 126]. Up. K.avoki, op.cit.,str.199. 34
Locke ovo opisuje na intrigantnom sluaju specifinog ostrakizma
jedne generacije mladia u Sparti, kojim je formirana kolonija
Tarent. [Dvije rasprave, II, 103]. Kao primjer istorijskog
ozbiljenja ovog
ugovora esto se navodi ugovor osnivaa Plimuta, od 11.XI 1620.,
koji su na brodu Myflower potpisali da formiraju politiko tijelo.
[K. avoki, op.cit., str.196-197]. Ovo je pitanje nama aktuelno s
obzirom da se tranzicija istonoevropskih komunistikih zemalja na
konstitucionalizam i predstavniku demokratiju moe posmatrati kao
akt drutvenog ugovora. 35
Dvije rasprave, II, 91.
-
10
prirodnom stanju da kazni prekrioca36, poto prekraj nije oteenje
samo rtve, ve je prekraj
protiv cijelog roda.37 Prekrilac, inei prekraj, pokazuje da ne
ivi po pravilima uma, tj.
prirodnog zakona, i zato je opasan ne samo za neposredno oteenu
stranu, ve je objavio rat
svim ljudima. Naime, nedjelo je, premda neposredno usmjerno samo
na oteenu stranu,
posredan dokaz da prekritelj ne ivi u skladu sa prirodnim
zakonom i zahtjevima uma, pa je kao
takav potencijalna prijetnja prema svakom ovjeku.38
Iz zavrne reenice prethodnog navoda jasno je da Locke smatra
kako se, na osnovu
ekonomistikog razloga i kategorije slobode, prelazak u graansko
drutvo ne moe tretirati kao
obavezan, te da pojedinci zadravaju pravo da ostanu u prirodnom
stanju anarhije39, ali je
implicirao da na osnovu ovih razloga, naroito ekonomske
racionalnosti centralnog arbitranog
tijela, postoji snana tendencija za formiranjem graanskog drutva
od strane raconalnih
pojedinaca.
S druge strane geneza nastanka vlade jasno pokazuje da vlast ne
moe biti apsolutistika i
arbitrarna, jer je jasno ograniena funkcijama i ciljevima zbog
kojih je formirana i za iju
realizaciju slui.40 Vlast nastaje drutvenim ugovorom kojim se
slobodni pojedinci slobodno
odluuju za formiranje nezavisnog arbitra kojem e iz razloga
efikasnosti prepustiti pravo
arbitriranja u sporovima. Na tom mjestu postaje jasna sutina
lokovske ideje ograniene vlade,
kao vlade koja je ograniena svojom svrhom i svojim metodama.41
Metod kojim vlada postie
zadate ciljeve je zakonski poredak i nepristrasno sudstvo.
Konstitutivnim drutvenim ugovorom,
pod principom jednoglasnosti, formira se zakonski poredak i
vlast koja ima zadatak da u skladu
sa tim zakonima prosuuje i tretira svaki konkretni sluaj. Za
vladu koja slui tim ciljevima,
36
Dvije rasprave, II, 7, 9, 88, 128, 130. Pravo kanjavanja je vie
od prava na samoodbranu; ono sadri pravo da se preduzme akcija da
bi se obezbjedilo potovanje prirodnog zakona. [J.Plamenatz,
op.cit.,str.250] 37
Dvije rasprave, II, 8, 145. Prema lokovskoj teoriji kazne svrha
kazne je u odvraanju i odteti. Locke diferencira ove dimenzije
kazne na nain da se pravo svakog ovjeka na kanjavanje prekrioca
odnosi samo na odvraanje, dok se pravo na odtetu odnosi samo na
oteenu stranu. [Dvije rasprave, II, 10, 11] Razlog za to je to je
oteenoj strani neposredno narueno pravilo samoodranja, dok je
drugima to samo potencijalno. Locke zato kae da vladar, kome je
preneseno pravo arbitriranja, moe eventualno da oprosti kaznu, ali
ne i odtetu! [R.Ashcraft, op.cit., str.240] 38
To meutim, ne znai da se, u premisama lokovske teorije kazne,
svaki, pa i minimalan prekraj prirodnog zakona u prirodnom stanju
moe kanjavati smru, stoga to, s jedne strane, nosi potencijalni rat
svih protiv svih, a s druge strane, naruava imovinu drugih, pa
prema tome i njihovo pravo na samoodranje. Naprotiv, Locke
ograniava mjeru kazne na to da svaki prekraj moe da bude kanjen do
onog stepena i sa onolikom strogou koliko e ga uiniti ravim pazarem
za prekrioca ... i da zastrai druge da ne poine isto. [Dvije
rasprave, II, 12] Ideja odvraanja je da prijetnja kazne bude tolika
da odvrati svakog racionalnog ovjeka od prekraja usljed toga to je
rizik dovoljno vei od dobiti. Kazna smru za prekrioca oigledno je
konzistentna samo i iskljuivo ukoliko je ugroen ivot rtve, jer
prirodni zakon samoodranja daje pravo da se onaj ko nam ugroava
ivot u samoodbrani ubije. 39
Up: Dvije rasprave, II, 87. 40
K. avoki, op.cit., str.199. 41
Dvije rasprave, II, 127, i naroito: 131.
-
11
putem nepristrasne primjene zakona koji su ustanovljeni izvornim
drutvenim ugovorom, moe se
rei da poiva na saglasnosti onih kojima se vlada.42 Istovremeno
postaje jasno na koji nain se
naelo jednoglasnosti ne mora zadobijati na svakom
postkonstitutivnom konkretnom potezu
vlade. Naime, ukoliko bi se insistiralo na jednoglasnosti po
svakom pitanju, vlada bi bila
prakseoloki nemogua. Meutim, ukoliko ona djeluje nepristrasno u
okviru zakona koji su
jednoglasno doneseni, onda se za takvu vladu moe rei da poiva na
saglasnosti i bez provjere
stvarnog postojanja jednoglasnosti, pa ak i u sluaju njegovog
odsustva.43 ak tavie,
insistiranje na apsolutnoj jednoglasnosti po svakom konkretnom
pitanju onemoguilo bi
funkcionisanje vlade, tj. zajednice, pa je prema tome
kontradiktorno sa poetnim konstitutivnim
aktom kojim se formira zajednica. Zato djelovanje putem
mehanizma veine ne samo da nije
naruavanje naela jednoglasnosti, ve je nain da se izvorna
jednoglasnost, strukturisana
konstitutivnim aktom, ozbilji, ouva, i realizuje u praksi.44 To
i jeste sutina drutvenog ugovora
kao ugovora kojim se naputa prirodno stanje naime, ne samo
saglasnost oko prava, i
metodologija njihove zatite, ve i preuzimanje odreenih obaveza,
u ovom sluaju potovanja
volje veine i akata vlade45 [koji naravno moraju biti u okviru
izvornog ugovora]. Obaveza
prozilazi iz unutranje logike izvornog ugovora, kojim se
konstituie jedno politiko tijelo. Ono
ne moe djelovati kao tijelo, tj. kao formiran entitet, ukoliko
konstitutivni akt ne ukljuujuje da je
obaveza povinovati se mehanizmu donoenja odluka koji je
definisan konstitutivnim ugovorom, i
stoga imanentan datom entitetu. Insistiranje na jednoglasnosti
po svakom konkretnom sluaju
iskljuujue mogunost zajednice, pa je prema tome contradiction in
adjecto ugovoru kojim se
formira zajednica. Prema tome, iz lokovskih premisa doslijedno
slijedi da je ista jednoglasnost
nuna samo u fazi izvornog drutvenog ugovora, kada se formira
normativni poredak zajednice.
U drugoj fazi, kada dolazi do djelovanja vlade u skladu s tim
zakonima, jednoglasnost je
implicitna, jer vlada djeluje u skladu s naelima i ovlastima
koje joj je svaki pojedinac prethodno
pripisao.46
42
K. avoki, op.cit., str.203. 43
Dvije rasprave, II, 95, i 98. 44
Dvije rasprave, II, 96, 157, 158. 45
Dvije rasprave, II, 97, i naroito 99. Up. takoe: 243. 46
Npr. ukoliko se u fazi izvornog drutvenog ugovora pojedinci sloe
da e zabraniti prebrzu vonju koja ugroava ivote, i zarad naela
ekonominosti dodijele vladi ovlasti da usklauje ogranienje brzine
sa tehnolokim napretkom, onda oni nemaju prava da trae
jednoglasnost i ospore odluku vlade da zabrani vonju od 100 km/h,
ukoliko je ova donesena u skladu sa propisanom procedurom procjene
ugroenosti [npr.,veinom], premda se sami ne slau s takvom
procjenom.
-
12
Sutinu ovako formirane vlade Locke izraava terminom povjerenosti
[trust] vlasti47,
gdje se ugovor izmeu naroda i vlade sastoji u tome da narod
povjerava vlast izabranim
organima, sa povjerenjem da e vlada djelovati u skladu sa
ciljevima koji su joj namjenjeni:
Poto je zakonodavno tijelo samo povjerena vlast da bi djelovalo
za odreene ciljeve, u narodu
jo ostaje vrhovna vlast ... Jer, kako je sva vlast data sa
ovlatenjem radi postizanja cilja, poto
je ograniena tim ciljem, kad god je taj cilj oigledno zanemaren
ili osujeen, ovlaenje nuno
mora da bude oduzeto, a vlast prenijeta u ruke onih koji su je
dali, koji iznova mogu da je
postave onamo gdje e smatrati da je najbolje za njihovu
sigurnost i bezbjednost. I stoga
zajednica neprestano zadrava vrhovnu vlast. [Dvije rasprave, II,
149]
Poenta Locke-ove teorije je da je kardinalni uslov legitimne
vlade pristanak [saglasnost] onih
kojima se vlada.48
Mo vlade ne proizilazi iz prethodno opisanih tekoa ljudi u
prirodnom stanju,
ve iz toga to su [i ako su] ljudi, suoeni s tim tekoama,
racionalno usmjereni da vladi prepuste
potrebne ovlasti. Vlast postoji na osnovu saglasnosti
[government by consent]. Legitimnost vlasti
proizilazi iz pristanka, a ne potrebe, inae bi sama ta potreba
bila dovoljna da legitimira
nametanje vlade.49
Suverenitet uvijek ostaje u narodu. Za razliku od zakona prirode
koji vae
bezuslovno, zakoni drutva vae samo na osnovu saglasnosti. Pri
tome je vano razumjeti da se
prema lokovskoj teoriji drutvenim ugovorom ljudi ne odriu svih
svojih prava, ve samo onih za
koje racionalno procjene da su potrebna i za koje mogu postii
konsenzus. To znai da vlada
moe imati uticaja samo na ta prava, ali ne i na ona kojih se
pojedinci nisu odrekli.
Kao to u prirodnom stanju, norme prirodnog zakona nisu
ogranienje slobode, ve njena
pretpostavka, tako i u graanskom stanju norme pozitivnog prava
nisu ogranienje slobode, ve
njena pretpostavka: to je sloboda u okviru zakona50, s obzirom
da sloboda znai biti slobodan
od ogranienja i nasilja drugih, to nije mogue tamo gdje nema
zakona.51 Da bi ta sloboda bila
stvarna, zakoni moraju biti rezultat saglasnosti, tj. da zakon
moe donijeti zakonodavac isljuivo
47
K. avoki, op.cit., str.209. 48
Dvije rasprave, II, 134. 49
J.Plamenatz, op.cit., str.242, i str.248-249. U tome je npr.
razlika izmeu oinske i politike vlasti. Plamenatz istie da upravo
insistiranjem na naelu racionalnog pristanka Locke naputa
srednjevjekovnu politiu misao, koja je prihvatanje prirodnog zakona
poimala kao pokornost obiajnim normama. Sam obiaj jeste zasnovan na
prirodnom zakonu, i njegova je operacionalizacija i iskaz, ali je
prilagoen specifinim okolnostima pojedinog naroda. Ljudi prihvataju
obiajnosne norme nesvjesno, i osjeaju da kada rade u skladu sa
obiajnosnim normama tada rade ispravno. Autoritet obiaja poiva na
tome da je opteprihvaen model ponaanja u datom drutvu.
Opteprihvaenost dokazuje da je norma u skladu (i) potrebama ljudi;
i (ii) njihovim kriterijem pravednosti. Takoe, obiaj nije niti
proizvoljan, niti arbitraran [u smislu da ga namee neka osoba ili
grupa], ali ga svaki pripadnik zajednice mora prihvatiti jer on
predstavlja trajnu volju te zajednice. Oigledno je da tako
interpretiran priistanak nije niti svjestan, niti se moe smatrati
dobrovoljnim. Locke, meutim, odbacuje ovo stanovite i pristanak
shvata kao in slobodnog racionalnog izbora. 50
K. avoki, op.cit., str.179. 51
Dvije rasprave, II, 57.
-
13
u okviru ovlatenja koje mu je dato, a ne na osnovu svoje
arbitrarne volje. Kao to sloboda u
prirodnom stanju znai: ne biti ogranien od drugih ljudi
nikakavim ogranienjima do onima koja
nalae prirodni zakon, tako sloboda ovjeka u drutvu znai: ne biti
pod ogranienjem nikakvih
normi do onih koje su graani ustanovili saglasnou u
konstitucionalnom ugovoru:
Sloboda ljudi pod vladom znai imati postojano pravilo pod kojim
se ivi, koje je zajedniko
svakom u tom drutvu i koje je donela zakonodavna vlast
uspostavljena u njemu; dakle sloboda
da postupam prema vlastitoj volji u svim sluajevima gde pravilo
ne postoji, i da ne budem
podanik nestalnoj, neizvjesnoj, nepoznatoj arbitrarnoj volji
drugogo ovjeka, kao to prirodna
sloboda znai ne biti pod nekim drugim ogranienjem sem prirodnog
zakona. [Dvije rasprave,
II, 22]
U Locke-ovoj interpretaciji drutvenog ugovora i njegovom
poimanju slobode iskazana je jedna
od najznaajnijih koncepcija tzv. negativne slobode, tj. slobode
od, kao slobode ljudi da se u
okviru pravila koja su jednoglasno usvojena, i zatiena vlau,
kreu po svom vlastitom
nahoenju. Tu na tipian nain dolazi do izraaja za novovjekovnu
politiku misao
karakteristino pomjeranje akcenta sa hrianskopolitike doktirne
primarnosti dunosti, na
posjedovanje prvobitnih prava. Pravni sistem i ustav obezbjeuju
ta prava. Na ovom mjestu
mnogi kasniji interpretatori Locke-a smatrali su da on tvrdi ili
(a) da ustav na neki nain prethodi
dravi, ili (b) da je ustav neto egzogeno dravi, neto spoljanje
to ju oznaava, dok je u stvari
ustav oigledno unutranji element drave. Ako su prirodna prava
primordijalna injenica, koja
kako istorijski tako i logiki prethode dravi, onda je jasno da
ona odreuju dravu, a da je ustav
neto spoljanje. Na bazi takvog prigovora formulisana je
antietatistika teorija drave, koja
dravu interpretira kao Levijatana izdignutog iznad graana.
Meutim, to miljenje moe ostati u
bitnom smislu neprecizno ako ne uobziri da je ustav dio drave,
te da nastanak drave in concreto
znai i donoenje ustava. Ustav ne stvara prirodna prava, ve
definie vladavinu, i samo daje
odreenu institucionalnu formu prirodnim pravima. Locke-ova
teorija drave tretira dravu kao
instrument za zatitu i sprovoenje ustava. Definicija drave koju
Locke daje u potpunosti
izraava tu temeljnu intenciju liberalne politike misli:
Drava je zajednica ljudi konstituisana samo zbog postizanja,
ouvanja i unapreenja
njihovih sopstvenih graanskih interesa. Graanski interes su
ivot, sloboda, zdravlje i odsustvo
tjelesnih bolova, kao i posjedovanje spoljanjih stvari kao to su
novac, zemlja, kue, namjetaj i
slino. [J.Locke, Pismo o toleranciji (Utopija, Beograd 2002,
str. 360-398), str. 370]
Meutim, ova definicija, i argumentacija koja ju prati, sadri
jednu suptilnu problematiku
revolucionarnog znaaja, koja otvara polemiku sa klasinim
poimanjem politike. Jo od Grka, pa
sve do Machiavelli-a, politika je poimana u imanentnom i
neraskidivom jedinstvu sa etikom. U
tom smislu ingerencije politikih vladara proirivale su se na
interpretaciju dobra/zla i pravo na
-
14
nametanje te interpretacije podanicima. Kako je to vidljivo iz
prethodne definicije drave, u
lokovskoj teoriji vladar je ogranien iskljuivo na javnograansku
sferu, tj. na obezbjeivanje
negativne slobode, i nema nikakve ingerencije na moralno
usavravanje podanika, tj. na
propisivanje onoga to je dobro/zlo, jer bi time proirio svoje
ovlasti na podruje pozitivne
slobode.52
Vladar nema nikakve ingerencije u konstitucionalnoj fazi, i tada
jo niti ne postoji.
Kako smo prethodno vidjeli, prirodni zakon kao moralni princip
znai samo to: da su racionalne
individue dovoljno sposobne da ga prepoznaju i slobodne da ga
slijede ili ne. Zadatak vlade je da,
kada se prirodni zakon institucionalno ozbilji u ustavu,
nadgleda njegovo potovanje, i
sankcionie pojedince koji su spremni da ga izvrdaju. Locke
navodi nekoliko dovoljnih razloga
kojima utvruje takvu poziciju.53 Prvo, on kae da se moralno
podruje ne moe obuhvatiti
pristankom, jer ni jedan ovjek ne moe, ak i kada bi to htio,
pounutriti moralni svjetonazor
drugog ovjeka, ak i kada je u rukama tog drugog koncentrisana
sva mo. Odatle je razumljivo i;
drugo, naime da je vlast kojom raspolae vladar po svojoj je
prirodi spoljanja snaga, koja kao
takva moe iznuditi odreena ponaanja, ali ne i odreene
interpretacije ponaanja. Policijom
moemo prisiliti nekog ovjeka da vozi desnom stranom, ali ne i da
vjeruje da je to ispravno.
Tree, moralno podruje je, kao takvo, podruje slobodnog izbora,
pa je ist apsurd tvrditi da se
moral moe propisivati.
Teorija podjele vlasti, problem tiranije i pravo na otpor
vladi.
U razmatranju prethodno skiciranih premisa Locke je obratio
znaajnu panju na problem
izvrdavanja vlasti u tiraniju, tj. problem da vlada uzurpira
svoj poloaj i izae iz okvira koji su joj
drutvenim ugovorom namijenjeni. Naime, pitanje obezbjeenja
sigurnosti prelaskom u
graansko stanje poprima dva smjera: prvo, to je pitanje zatite
graana jednih od drugih, to je
zadatak vlade; ali i, drugo, to je pitanje zatite graana od
nelegitimnog ponaanja same vlade.54
Time dolazimo do jednog od kardinalnih modela u lokovskoj
teoriji a to je naelo podjele vlasti.
Naime, model koji je on predloio kao rjeenje zasniva se na
principu podjele vlasti na izvrnu,
zakonodavnu i sudsku. Prvi princip je da vlada mora biti
ograniena ustavom, tj. mora djelovati u
52
Pismo o toleranciji, op.cit., str.370. Up. o tome odlinu
raspravu: Tuckness Alex, Legislation and Non-neutral Principles [u:
The Journal of Political Philosophy, vol.8, no.3, god.2000,
str.363-378]. 53
Pismo o toleranciji, op.cit., str.370-372. To proizilazi iz
sutine prirodnog zakona: to je zakon koji je normativan u smislu da
propisuje normu (samo)ouvanja ivota, ali nije i specifikujui, u
smislu da ovjek treba da radi to i to da bi sauvao sebe i druge. To
podruje je podruje slobode, prema tome i moralna granica. [T.Lloyd,
op.cit., str.20-21.] 54
Dvije rasprave, II, 231.
-
15
skladu sa zakonima, a svaki pojedinani zakon mora imati ustavnu
osnovu.55 Narod drutvenim
ugovorom donosi ustav (i), a kasniji zakoni (ii) su legitimni
ukoliko su u skladu sa ustavom, a
zakonodavno tijelo, tj. ljudi koji ga ine, i samo im podlijee
(iii) 56, dok su akti (iiii) vlade
legitimni ako su u skladu sa zakonskom legislativom, tj. ako je
egzekutiva potinjena legislativi.
Izvrna vlast ograniena je zakonodavnom, a zakondavstvo se
interpretira sudstvom. S obzirom
da niko, pa ni sami nosioci vlasti, nema vie moi ili
jurisdikcije od drugih, ovo je nain na koji
se prirodna jednakost ljudi institucionalizuje u politikoj
zajednici.57 Na osnovu ovakve
diferencije vlasti, Locke moe tvrditi da se pristanak u sutini
daje samo na izvrnu vlast, s
obzirom da zakonodavna vlast u krajnjim instancama ostaje u
narodu: ustav je razultat
konstitutivnog akta, a nii zakonski akti moraju biti u skladu sa
ustavom, to znai da je pristanak
na zakonodavnu vlast implicitan jer je jasno da su u segmentu
zakonodavstva subjekt i objekt
vlasti identini. Svaki graanin je de facto suzakonodavac.
Slijedi da se pristanak daje samo na
vladu kao vrhovnog izvrioca zakona, a ne na vladu kao
zakonodavca.58 Suverenost Parlamenta
odnosi se na njegovu zakonodavnu funkciju - Parlament donosi
zakone [legislative powers], ali
nije sama suverenost [sovereign power]. Ovde je jasno da
zakonodavna vlast neto drugo od
ustavotvorne vlasti, koja pripada narodu kao jedinom i
iskljuivom suverenu. Takoe je jasno da
je zakonodavna vlast najvia vlast u dravi, jer su joj potinjeni
drugi segmenti vlasti ak i kada
vlada predlae zakone ona to moe initi samo u okviru definisanom
konstitutivnim aktom, to
znai da ona u striktnom smislu ne moe djelovati zakonodavno. To
znai da je izvrna vlast
potinjena zakonodavnoj, tj. vlada, kao vrhovna izvrna vlast je
ograniena ustavom, tj.
zakonodavnim tijelom.59
Odnos izmeu izvrne i zakonodavne vlasti ostaje takav ak i u
sluajevima kada je vladi data prerogativna ingerencija da saziva
zakonodavno tijelo: ona ostaje
potinjena optem dobru kao svrsi zbog koje je formirana, i ako ne
saziva zakonodavno tijelo u
skladu sa takvom potrebom, ona uzurpira svoj poloaj postajui
nelegitimna60, tj. vraajui
drutvo iz graanskog u prirodno stanje.61 Locke primjeuje da
diferenciranje zakonodavne i
55
Dvije rasprave, II, 118, up: 136, i naroito 150. Iako se moe rei
da je Locke davao suprematiju zakonodavnoj vlasti, upravo je ova
ideja ogranienosti zakonodavne vlasti ustavom, gdje ustav, kao
najvii pravni akt, prua osnovu za kontrolu zakona, od sutinskog
znaaja za pravnu kontrolu legitimiteta vlasti. Ona je otelovljena u
amerikom Ustavu od 1787.god. [K. avoki, op.cit., str.215]. 56
Dvije rasprave, II, 143. Up.:R.Ashcraft, op.cit., str.232-233.
57
R.Ashcraft, op.cit., str.2 58
Dvije rasprave, II, 151. 59
Dvije rasprave, II, 152. 60
Dvije rasprave, II, 155. 61
Dvije rasprave, II, 215, 217.
-
16
izvrne vlasti nije rezultat iskljuivo elje da se preduprijede
zloupotrebe62, ve i same objektivne
potrebe koja produkuje te vlasti: zakonodavna aktivnost moe se
obaviti u relativno kratkom
periodu, pa zakonodavno tijelo ne mora permanentno da postoji,
dok izvrenje donijetih zakona
podrazumjeva neprekidnu aktivnost, i permanentno djelovanje, pa
je prirodno da te dvije funkcije
budu odvojene.63
A kako sami izabrani predstavnici koji obavljaju zakonodavne
aktivnosti nisu
permanentno u funkciji zakonodavaca, oni se i sami vraaju u
status podanika.64 To znai: oni
sami postaju ogranieni zakonima koje su donijeli.
Vano je primjetiti da ovaj koncept podjele vlasti [separation of
powers] nije isto to i
antika ideja mjeovite vladavine [mixed government], koju u
razraenoj formi susreemo jo kod
Aristotela, i po kojoj u institucijama vlasti treba da
participiraju razliite interesne grupe [ili
njihovi predstavnici]. Ideja je da se oni meusobno kontroliu u
primjeni vlasti. Tako, ako su u
sudsku vlast ukljueni i trgovci i zemljoposjednici, oni u
personalnom smislu mogu da budu i
nosioci zakonodavne vlasti, zamisao je da e se njihovi interesi
u obe sfere meusobno
kontrolisati. To je prvenstveno tzv. vertikalna podjela vlasti
meu razliitim staleima i
slojevima. Neto slino u XVII vijeku u Engleskoj imamo u doktrini
check and balance, kojom je
Harrington opisao uee aristokratije i naroda u zakonodavstvu, sa
idejom da budu tea i
protivtea jedni drugima. S druge strane, koncept podjele vlasti
je horizontalan - apstraktna
ideja da se razliite vrste vlasti meusobno kontroliu. Iako se
ova koncepcija kod Locke-a, kao
uostalom i kod Montesquieu-a, jo nalaze u rudimentarnoj formi,
oni se ipak opravdano slove kao
kameni meai doktrine podjele vlasti kao temeljne politike
koncepcije Modrne. itav koncept
sutinski je ovisan o ideji zakonodavstva kao ljudskog djela, i
nije bila mogua u okviru
srednjevjekovnog opsega ljudske misli, s obzirom da je tada
zakonodavstvo poimano kao
boansko. Stoga nije bilo mogue napraviti suptilnu
diferencijaciju izmeu zakonodavne vlasti, i
njenog tumaenja u sudskoj i provedbe u izvrnoj aparaturi, tj.
razgranienje izmeu zakona i
njegove primjene. Locke daje fundamentalni doprinos kada jasno
povezuje suverenost naroda sa
zakonodavnom suverenou Parlamenta i dalje sa autonomnom vladom
[egzekutivom]. Njegova
koncepcija u ovom aspektu je nezaobilazan element savremene
teorije podjele vlasti.
Pitanje graanske neposlunost. Problem koji ostaje otvoren je da
je i pored profilaktikog
djelovanja naela podjele vlasti, ipak mogua situacija u kojoj
vlada uzurpira svoj poloaj. U
ovom je kontekstu Locke razmatrao odgovor na fundamentalno
pitanje razrjeenja situacije u
62
S obzirom, da kako Locke kae, moe da bude isuvie veliko iskuenje
za ljudsku sklonost ka grijehu, spremnu da se doepa vlasti, ako bi
isti ljudi koji imaju vlast donoenja zakona u svojim rukama imali i
vlast da ih izvravaju. [Dvije rasprave, II, 143; op.cit., str.310.]
63
Dvije rasprave, II, 144, 153. 64
Dvije rasprave, II, 154.
-
17
kojoj vlada kojoj je povjerena vlast vjeruje da radi u okviru
ciljeva i metoda koji su joj povjereni,
dok njeni podanici [ili veina njih] smatraju da je vlada izala
iz tih okvira. Ko u tom sluaju
treba da arbitrira? 65
Kako se vidi iz ranije citiranog 149, Locke eksplicite tvrdi da
e sudija biti
sam narod, tj. svaki ovjek za sebe66, jer jedino narod moe da
prosudi da li je vlada izala iz
svojih izvornih ovlatenja i izvrgnula se u tiraniju. Tiranija je
vrenje vlasti izvan prava, tj
izvan datih ovlatenja.67 Ovlatenje daje nadlenost za vladavinu
prema zakonima, dok je tiranija
vladavina na osnovu arbitrarnih zapovjedi. Sutina lokovske
pozicije je da se, za razliku od
Hobbes-a, drutvenim ugovorom ne prenose prirodna prava, naprotiv
ona su neotuiva, ve samo
ovlatenje. Po logici stvari onaj ko daje ovlatenje jedini ima
diskreciono pravo da ga povue
ukoliko smatra da njegov povjerenik ne ispunjava zadatak koji mu
je povjeren. Narod jedini ima
iskljuivo pravo da nametne svoju interpretaciju prirodnog zakona
politikom autoritetu
konstituisanom drutvenim ugovorom, jer narod daje ovlatenje.
Tiranska vlada zapravo ukida
graansko stanje i sebe prema narodu stavlja u prirodno stanje, a
ako pri tome pribjegne sili onda
stupa i u stanje hobsovskog rata prema narodu.68
Tada narod, u skladu s prirodnim zakonom, ima
pravo da primjeni silu protiv vlade, i ta sila, s obzirom da je
ugroeno naelo samoodranja, a sva
preneena prava obustavljena, moe ii ak do tiranicida. Pojedini
teoretiari smatraju da je
upravo ova teza o pravu naroda [graana] na otpor vlasti za koju
smatra da je nelegitimna,
osnovna intencija Locke-ovih Rasprava69
, premda je u odnosu kako na teoriju drutvenog
ugovora, tako i na teoriju vlasnitva, donekle zapostavljena70 i
neuporedivo manje slavna. Vano
je primjetiti da ovdje Locke vidi vladu kao pobunjenika, a ne
narod, s obzirom da je ugovorom
izmeu vlade i naroda, vladi povjerena vlast u skladu sa
zakonima, a da ih ona u ovom scenariju
kri, i stoga predstavlja stvarnog pobunjenika, a ne narod koji
ustaje protiv takve vlade.71 Prema
teoriji pristanaka, jedina legitimna upotreba sile je ona koja
je u skladu sa zakonima, jer je
65
K. avoki, op.cit., str.211-212. 66
Dvije rasprave, II, 240, 241. 67
Dvije rasprave, II, 199. 68
Dvije rasprave, II, 205, 222. 69
J.Plamenatz, op.cit., str.235. Dvije rasprave, II, 155, 202.
70
Vjerovatni razlog za to je u injenici da je na anglosaksonskom
podruju pitanje uzurpiranja vlasti i izvrgavanja u tiraniju, ve
nakon Graanskog rata u SAD-u praktino skinuto sa praktinopolitike
pozornice, i stoga manje aktualno i u teorijskom smislu. To pitanje
ponovo je aktualizovano kao pitanje
graanske neposlunosti u XX vijeku, prije svega u kontekstu ireg
drutvenog revolta protiv pojedinih konkretnih iskoraka vlade u
pravcu uzurpiranja suvereniteta, poput Vijetnamskog rata u SAD, ili
ire poreske aktivnosti vlade u Britaniji. [T.Lloyd, op.cit.,
str.58] 71
Dvije rasprave, II, 226, 227, 228.
-
18
ovlatenje dato u formi prava. Krenje prava znai krenje
ovlatenja, tj., u krajnjim instancama,
krenje prirodnozakonskog naela samoodranja.72
Premda lokovska premisa da je narod taj koji prosuuje moe
djelovati kao vrlo iroka
odredba, koja doputa irok prostor za zloupotrebu razliitim
demagozima, zapravo je vrlo jasna.
Prema Locke-ovoj definiciji tiranije, tiranin je svaki vladar
koji: (i) prekri prirodni zakon
samoouvanja podanika; i/ili (ii) pree ovlasti koje je dobio
drutvenim ugovorom.73 Ovaj drugi
sluaj vai ak i kada vladar tu vlast upotrebljava u korist opteg
dobra. Naime, i u takvom
sluaju vladar izlazi iz okvira povjerenog mandata i neovlateno
namee drutvu svoju [tanu ili
netanu] interpretaciju javnog interesa, tj. on od zastupnika i
javnog lica postaje privatno lice jer
namee vlastitu, tj. privatnu interpretaciju onoga to smatra da
je opti interes. Zato Locke, a
naroito neke neoliberalne interpretacije lokovske teorije,
odbacuju ne samo Filmerovu verziju
doktrine o boanskom pravu kraljeva, ve i onaj tip koji je izloio
William Barclay, a koja pravi
distinkciju izmeu umjerene [moderate] i neumjerene [intolerable]
tiranije.74 Nasuprot
doktrine o boanskom pravu kraljeva, Locke-ov argument je
zasnovan na premisi da zakoni koje
narod uspostavlja po-sebi sadre ogranienja vladareve moi, i kada
se ti limiti premae vladar
gubi svoj autoritet, koji se onda vraa narodu kao originalnom
izvoru politikog autoriteta,
neovisno o motivaciji vladara.
Problem je, meutim, to ova dva principa oigledno mogu biti u
kontradikciji jedan sa
drugim: prirodni zakon samoodranja moe biti ugroen
pozitivnopravnim ogranienjima koja je
pred izvrnu vlast postavio konstitutivni ugovor. Locke je u
poglavlju O prerogativi, eksplicitno
iznio stav da je, na osnovu toga to je prirodni zakon iznad
drutvenog ugovora, i prethodi mu
kako ontiki tako i istorijski i logiki, nuno zakljuiti kako u
sluajevima kada zakonska
ogranienja onemoguavaju propoziciju samoouvanja, izvrna vlast
ima pravo da djeluje u
skladu sa zahtjevima konkretne situacije, tj. ima vlast
prerogative.75
Izlaz iz ovog problema je
omoguen pravom naknadnog povlaenja pristanka ukoliko narod kao
nosilac suvereniteta
naknadno ne verifikuje aktivnosti vlade, one su nelegitimne.
Implicitna pretpostavka je da e
narod [racionalni pojedinci] verifikovati djelovanje izvrne
vlasti ako je ova zadovoljila zahtjeve
prirodnog zakona, to se vidi iz same definicije vlasti
prerogative koju daje Locke: vlast da se
72
Ko god upotrebljava silu bez prava, kao to to u drutvu svako ini
kada je to nezakonito, taj sebe stavlja u stanje rata sa onima
protiv kojih je na taj nain upotrebljava, a u takvom stanju su sve
ranije veze prekinute, sva druga prava prestaju i svako ima pravo
da brani sebe i da se suprotstavi napadau. [Dvije rasprave, II,
232] 73
T.Lloyd, [str.62-65] navodi etri osnovna sluaj zbog kojih prema
lokovskoj teoriji otpor vladi moe biti legitiman: (i) Vlada kri
prirodni zakon; (ii) Vlada gubi povjerenje [ovlatenje]; (iii) Vlada
prestaje da radi u korist opteg dobra; (iiii) Vlada ne djeluje u
okviru granica pozitivnog zakona. 74
R.Ashcraft, op.cit., str.230-231, up.str.235. 75
Dvije rasprave, II, 159, 200. Up.:T.Lloyd, op.cit.,
str.63-64.
-
19
radi razborito radi opteg dobra, bez zakonskih propisa a ponekda
ak i protiv njega, predstavlja
ono to se naziva prerogativa.76 Tek ukoliko doe do rasprave
izmeu vlade i naroda koja je
vlast prerogativa, narod je suveren da prosudi, a vlada, ukoliko
ne ispotuje volju naroda,
tiranin.77
Locke smatra da ovim obezbjeuje da prerogativa ne moe biti
interpretirana kao
arbitrarna vlast.
Legitimitet neposlunosti prema vladi koja je iznevjerila svoju
izvornu misiju
konstitutivni je element lokovske teorije prirodnog stanja, poto
ono sadri u sebi pretpostvke
koje impliciraju vie informacija od onih koje pojedinci u
prirodnom stanju mogu imati78. Naime,
prema Locke-ovoj teoriji pojedinci u prirodnom stanju imaju
prirodna prava zatiena prirodnim
zakonom. Da bi ta prava bila efikasnije uvana ljudi, svojom
slobodnom voljom, odluuju da
povjere zatitu tih prava vladi. Meutim, oni ne mogu unaprijed,
tj. u momentu donoenja
drutvenog ugovora znati da li e vlada biti u stanju odgovoriti
tom zadatku, ili e se naprosto
izvrgnuti u tiraniju. Stoga prenoenje prava konsekventno sadri i
pravo na povlaenje pristanka,
tj. revoluciju protiv vlade koja ne ispunjava povjereni zadatak.
Bez ukljuivanja temporalnosti u
lokovskom pristupu postojao bi izvjesni paradoks u naelu da
politika dunost proizilazi iz
pristanka:
(i) ako je legitimna vlast samo ona koja je formirana na bazi
pristanka;
(ii) ako je moje pravo da insistiram na svojim prirodnim
pravima;
(iii) a moja dunost da potujem prirodna prava drugih;
onda
(iv) zato je uslov legitimnosti pristanak na institucije koje
tite prirodna prava mene
i drugih, tj. zar se iz (ii) + (iii) ne podrazumjeva nunost
potovanja institucija
koje su formirane da tite prirodna prava, tj. obaveznost
pristanka na te
institucije.
Pristanak, meutim, nije samo pristanak u momentu prelaska iz
prirodnog u graansko stanje, ve
i naknadna verifikacija da vlada ispunjava svoje obaveze i
povjerene joj zadatke. Ako prihvatimo
da je drava, kao model, efikasnije sredstvo za zatitu prirodnih
prava, to jo ne znai da moramo
prihvatiti svaku konkretnu dravu, ili svaku prerogativu.
Naknadna verifikacija omoguava
legitimitet.
Ovom pitanju Locke je posvetio znaajnu panju i u kontekstu
nasljeivanja obaveze
poslunosti: naime, da li injenica da smo roeni pod odreenom
vladom povlai za sobom
76
J.Locke, op.cit., str.319. 77
Dvije rasprave, II, 161, 163, 164, i naroito 168, u kome Locke,
potpuno nekonzistentno i nepotrebno, kae da sudija nije na zemlji,
ve se poziva na Boga. 78
J.Plamenatz, op. cit., str.250.
-
20
nunost pokoravanja toj vladi?79 Iz njegovog izlaganja jasno je
da to nije sluaj, jer, s obzirom da
su svi ljudi po prirodi slobodni, injenica da su prethodne
generacije prihvatile neku vladu
neobavezuje sama po sebi i budue generacije. One se mogu
obavezati samo svojom voljom. Da
bi se ova stvar razumjela Locke uvodi katogoriju preutnog
pristanka80, tj. pristanka na vladu
koja je formirana u nekoj kasnijoj fazi graanskog stanja. Za
razliku od prelaska iz prirodnog u
graansko stanje, kada se pristanak daje eksplicite, ovdje je
pristanak indirektan i implicitan i
dogaa se na nain da podanici naprosto pristaju da ive i rade u
okviru zakona koje je vlada
donijela. Ukoliko oni to odbiju, znai da smatraju da vladini
zakoni nisu u skladu sa ustavom, tj.
nisu u skladu sa ovlastima koje je vlada dobila i stoga ne
moraju biti potovani.81
Iz ovoga slijedi oigledan zakljuak: da bi teorija legitimiteta
putem pristanka bila
konzistentna ona mora ukljuivati mogunost potinjenih da vladi
uskrate podrku. Na osnovu
toga J.Plamenatz ukazuje da postavka, koju neki pripisuju i
Locke-u, po kojoj je pristankom
teorijski mogue formirati i tiransku vladu82, nije konzistentna
jer u tiraniji ne postoje efikasni
mehanizmi otkazivanja poslunosti, pa je ideja pristanka apsurdna
s obzirom da je pristanak
nuan.83 Pometnju ovdje unosi to to je Locke, kada je govorio o
vrstama drave84, eksplicite
tvrdio da se legitimnom procedurom moe uspostaviti vladavina
jednog, i to ak i u formi
nasljedne monarhije, ali stvar postaje jasna kada se uobziri
prethodni argument. Radi se o tome da
je monarhija kao takva legitiman vid organizacije vlasti, ali ne
i tiranija, kao izvrgnuta forma
79
Dvije rasprave, II, 116. Otac moe obavezati sina na nain da sin,
ako eli da naslijedi oev imetak mora prihvatiti pokornost datoj
vladi. On to moe zato to je legitimni vlasnik svoje imovine. Ali on
nije vlasnik volje sina: sin u tom sluaju slobodno bira izmeu
imetka i pokornosti datoj vladi. 80
Dvije rasprave, II, 119-122. 81
Plamenatz [op.cit., str.258] osporava Lockeovo polazite po kome
je prethodni pristanak uslov za legitiman otpor, smatrajui da oni
zapravo nisu logiki nuno povezani, te da nije nuan uslov pravu na
otpor tiranskoj vladi to da joj je prethodno dat pristanak a da je
ona iznevjerila uslove pristanka. 82
Dvije rasprave, II, 106, 128. 83
J.Plamenatz, op.cit., 266-267. ini se, naime, da je Locke
prihvatao da pristanak podanika moe da formira bilo koju vrstu
vlade, pa tako i diktaturu, ali je implicirao da raciom voeni ljudi
naginju ka demokratskoj vladi i parlamentarnom zakonodavstvu. Iz
njegovih premisa slijedi da je tiranija nelegitimna
samo ako je tiranska vlast formirana bez pristanka, ali ako su
se sami podanici odluili prepustiti tiraniji, onda je ona u skladu
s prirodnim zakonom? [Dvije rasprave, II, 90] Meutim, u vanom
fragmentu 137, Locke objanjava da je nemogue konzistentno tvrditi
da bi racionalni ljudi pristali na formiranje tiranske ili
apsolutistike vlasti, zato to bi time njihov poloaj bio gori nego
to je u prirodnom stanju, tj. takva odluka je iracionalna. [Dvije
rasprave, II, 137] Up: J.Plamenatz, op.cit., str.256-257, i
str.264. Ova se
polemika, ak i ako se pripie Locke-u, odnosi samo na kasnije
faze graanskog drutva. Pristanak kojim se potem ugovora formira
tiranska vlada je legitiman samo u okviru generacije koja je
napravila ugovor. Ali
kasnije generacije, ukoliko im je uskraena mogunost otkazivanja
poslunosti, nisu u stanju da daju preutni pritanak, tj. on se ne
moe verifikovati. Dodatno svjetlo u lokovsko razumijevanje
pristankom formirane tiranije unosi Lockeova
interpretacija odnosa gospodara i sluge, gdje sluga ugovorom
pristaje na svoj polaaj i taj je ugovor vremenski ogranien, i kao i
svaki ugovor podloan reviziji ukoliko ga jedna od strana nepotuje;
kao i lokovska interpretacija odnosa gospodara i roba, koja
preuzima aristotelovsku emu po kojoj robovi nisu lanovi politike
zajednice. [Dvije rasprave, II, 85] 84
Dvije rasprave, II, 132, 133.
-
21
monarhije. Na isti nain i veinska demokratija moe biti izvrgnuta
u tiraniju veine, jer tiranija
postoji uvijek kada se vlast vri van ovlatenja, bez obzira
koliko pojedinaca ini organ vlasti.85
Osim toga, iz same lokovske interpretacije prirodnih prava jasno
je da vlast ne moe biti
arbitrarna, s obzirom da graani mogu na vladu prenijeti samo ona
prava koja sami imaju, a kako
u prirodnom stanju niko nema apsolutno ni arbitrarno pravo nad
drugim ovjekom, to znai da ni
takvo pravo ne moe biti dodijeljeno dravi.86 Ali kljuni razlog
je da su sama fundamentalna
prava, kao takva, neprenosiva, ak i pod uslovom pristanka, jer
nijedan ovjek ili drutvo
nemaju vlast da predaju svoje ouvanje, ili shodno tome sredstva
za njega, apsolutnoj volji i
arbitrarnom gospodarenju drugog.87 Prirodni zakon samoouvanja je
neprenosiv, jer nije
vlasnitvo pojedinca ve je, kako smo na poetku naglasili, prema
Locke-u, objektivan zakon
prirode.88
Na to su mislili Oevi utemeljivai kada su u Amerikom Ustavu
tvrdili da su prirodna
prava po svojoj sutini neotuiva. A kako smo vidjeli, opseg vlade
ogranien je i njenom svrhom:
na osnovu prirodnog zakona samoodranja cilj formiranja vlasti je
ouvanje prirodnih prava ljudi,
pa je prema tome apsurdno tvrditi da tako formirana vlada moe,
pod bilo kojim uslovima, kriti
prirodna prava graana, jer time kri prirodni zakon ouvanja
ovjekovog ivota.89
Ako lokovsku teoriju graanske neposlunosti tumaimo kao teoriju
revolucije, onda treba
primjetiti da to nije strukturalna, ve personalna revolucija.
Naime, revolucionarni prevrat moe
se dogoditi u uem smislu, kao smjena onih koji su nosioci
vlasti, a koji su izali izvan okvira
povjerenog mandata, ali, takoe, moe imati i oblik promjene same
strukture i prirode politike
vlasti, kakve su recimo bile Francuska ili Oktobarska
revolucija.90
Standardan primjer ue
forme revolucije zapravo predstavlja svako gubljenje vlasti na
demokratskim izborima, na kojima
dolazi do smjene prethodno vladajue politike elite i/ili
partije. Oigledno je da se Locke-ova
teorija revolucije odnosi samo na ui pojam revolucije, s obzirom
da Locke polazi od toga da je
legitiman poredak ustrojen drutvenim ugovorom, kojim su jasno
definisani opsezi vlade, te da,
prema tome, nelegitimnost postoji ne u strukturi, ve u vrenju. U
tom kontekstu postaje jasna i
bitna veza lokovske teorije drutvenog ugovora sa demokratijom
kao modelom politike prakse.
Uobiajeno se demokratske procedure u lokovskoj teoriji vezuju za
pitanje jednoglasnosti, kako
85
Dvije rasprave, II, 201. 86
Dvije rasprave, II, 135. Isti argument vai i kod specifinog
ogranienja da sama vlast ne moe zakonskim aktima prenijeti svoju
vlast drugom, jer pristanak znai: delegiranje zakonodavne
aktivnosti [u skladu s ustvom], ali ne i odreivanje zakonodavca.
[Dvije rasprave, II, 141] 87
J.Locke, op.cit., str.312; Dvije rasprave, II, 149. 88
Zato je, npr., nelegitimna Nacistika vlada premda je izabrana u
skladu sa demokratskim procedurama i u kontekstu konstitucionalnog
ugovora koji je veina njemakih graana smatrala legitimnim, ona je
preuzela pravo samoouvanja ivota od svojih podanika. [T.Lloyd,
op.cit., str.62-63] 89
Dvije rasprave, II, 135. 90
T.Lloyd, op.cit., str.59-60.
-
22
je to prethodno ocrtano. Meutim, ovdje vidimo da demokratija
figurira u sistemu i kao model
provjere legitimiteta vlasti: permanentni demokratski izbori,
npr. svake etri godine,
omoguavaju graanima da bez upotrebe revolucionarnog nasilje
povuku pristanak na dotadanju
vladu, i zapravo predstavlja ukljuivanje faktora temporalnosti u
institucionalne mehanizme
sistema.
Filozofski i politikoloki znaaj teorije vlasnitva
Pored teorije drutvenog ugovora, zatim teorije o podjeli vlasti
i ogranienoj vladi, te ideji
slobode, John Locke je slavan i po svojoj teoriji vlasnitva,
kojom je vlasnitvo podigao na rang
temelja graanskog drutva. Primarni znaaj teorije vlasnitva
proizilazi iz Locke-ove
interpretacije ovjeka, prema kojoj je dominantna sila u ljudskom
biu nagon za samoodranjem.
Meutim, za razliku od Hobbesa, koji je ovaj nagon povezao sa
strahom od smrti i na taj nain
poimao prirodno stanje kao stanje rata, Locke je, kako smo
vidjeli, samoodranje povezao sa
problemom oskudice resursa potrebnih za odranje ivota, usljed
ega je kardinalni problem
odranja sadran u kategorijama vlasnitva i rada.91 Propozicija
samoodranja u prirodnom
zakonu odreuje vlasnitvo kao prirodno pravo stoga to je za
opstanak ovjeka nuan prethodni
uslov postojanje svojine nad sredstvima za ivot. Stoga se moe s
osnovom rei da je osnovni
zadatak vlade, i motiv za njeno uspostavljanje, u sutini svodiv
na zatitu svojine.92
Dakle, vlasnitvo je Locke odredio kao jedno od prirodnih prava
ovjeka, a zatitu svojine
kao prirodni zakon.93
Pri tome pojam vlasnitva [property] Locke upotrebljava u irem
znaenju,
koje se ne odnosi samo na materijalne posjede, ve obuhvata i
kategorije slobode i ivota.94 U
tom kontekstu vlasnitvo oigledno nije stvar drutvenog ugovora,
ve je imanentno prirodnom
stanju u smislu da osobe posjeduju sebe [self-ownership], i
takoe posjeduju prirodna prava.95
Logiki je nemogue koncipirati ove ideje ako ih nuno ne slijedi
ideja vlasnitva. Ako
prihvatimo koncept prirodnih prava, ma kako ona u specifinom
smislu bila opisivana i navoena
[ivot, sloboda, jednakost, itd.], onda je nuno da ona ukljuuju
vlasnitvo. Takoe, Locke koristi
pojam vlasnitva i u uem, uobiajenom smislu, koji podrazumijeva
posjedovanje materijalnih
dobara. Veina autora smatra da uveno poglavlje O svojini iz
Druge rasprave, upotrebljava
91
K. avoki, op.cit., str.114. 92
Dvije rasprave, II, 124. 93
Dvije rasprave, II, 30. Up.: R.Ashcraft, op.cit., str.238.
94
K.avoki, op.cit., str.141. J.Plamenatz, op.cit., str.241.
C.B.Machperson, op.cit., str.171. 95
T.Lloyd, op.cit., str.89. Ovo je vano jer se Locke-ova teorija
vlasnitva esto osporava sa pozicije ili da prirodna prava ne
postoje objektivno, ve su apstrakcija; bilo da, ako ve postoje,
onda nije jasno zato bi bilo obavezno vlasnitvo interpretirati kao
jedno od njih. [Ibid., str.97-98]
-
23
pojam vlasnitva u ovom uem smislu, i uopte, moe se rei da je
politiki znaaj i slava
lokovske teorije vlasnitva koncentrisana prije svega na ovaj ui
pojam.96 Upotreba pojma
vlasnitva u dva razliita obima omoguila je i dva razliita i u
mnogome nekompatibilna
interpretiranja Lockeove politike teorije. iri pojam vlasnitva
po pravilu vodi ka interpretaciji
lokovske teorije kao doktrine klasinog liberalizma i
individualistike politike filozofije, dok ui
pojam vlasnitva obino vodi ka formalnijoj doktrini i vie je
koncentrisana na opravdanje
kapitalizma. No u oba sluaja je nesumnjivo da lokovska teorija
vlasnitva nije ekonomistika
doktrina, ve politiki koncept, kome je osnovna intencija da
definie granice linosti, odnosno
ono ta neka vlada moe ili ne legitimno da uradi.
I svojina u uem smislu jeste prirodno pravo koje pojedinci
posjeduju u prirodnom stanju,
jer osnovno prirodnozakonsko naelo samoodranja ukljuuje u sebe
prisvajanje prirodno datih
resursa neophodnih za samoodranje.97 Naime, ako je prirodno
pravo ovjeka da se vlastitim
radom odri, onda odatle slijedi da on mora neto posjedovati,
naime to na ta se rad primjenjuje,
tj. objekat rada mora biti njegovo vlasnitvo. Zato je vlasnitvo
aprirorna injenica prirodnog
zakona, i po Locke-u neposredno oigledna nunost. Pravo vlasnitva
ne ograniava se samo na
sredstva neophodna za ouvanje ivota i goli opstanak, ve i na sva
druga materijalna dobra, koja
ivot ne samo da obezbjeuju, ve ga i ine zadovoljstvom. To
proizilazi otuda to je jedno od
prirodnih prava ovjeka i pravo na slobodno [i pod rigorom
neugroavanja drugih] traenje
sree.98 Pokuaj da se pravo vlasnitva utemelji na principu
samoodranja nije dovoljan jer se na
taj nain moe opravdati samo svojina nad sredstvima potrebnim za
odranje, na primjer hranom,
ali ne i nad zemljom i sredstvima za proizvodnju.
Da bi eliminisao sline prigovore Locke uvodi fundamentalnu
novinu kojom zapravo
revolucionira ovo pitanje. Iako su prirodni resursi dati na
slobodnu upotrebu ovjeku od Boga,
time se jo ne konkretizuje pravo individualnog vlasnitva, jer se
tu radi o ovjeku kao
generikom pojmu.99 Prirodno pravo na prisvajanje radi odranja u
strogom smislu jo ne
individualizuje vlasnitvo.100 Stoga su, prema prirodnom zakonu
[a i prema tekstu Svetog pisma],
resursi od prirode [Boga] predati na upotrebu ovjeanstvu. Znaaj
i originalnost Lockeove
teorije vlasnitva je u tome to pravi prelaz sa ovog koncepta na
pravo individualnog vlasnitva,
96
K.avoki, op.cit., str.142. 97
Dvije rasprave, II,25. 98
K.avoki, op.cit., str.143. 99
K.avoki, op.cit., str.145. Up.: C.B.Machperson, op.cit.,
str.172; i: T.Lloyd, op.cit., str.98. 100
Dvije rasprave, II,25, 26.
-
24
tj.objanjava pravo svakog pojedinca da prisvoji dio onoga to je
prvobitno predato
ovjeanstvu.101
Locke prvo ukazuje da iz injenice predatosti resursa logiki nuno
proizilazi postojanje
privatnog vlasnitva. S obzirom da su resursi spontano
proizvedeni od strane prirode [Boga] pa
prema tome nisu niije iskljuivo privatno vlasnitvo, budui da su
dati na upotrebu ljudima radi
odravanja i udobnosti njihovog ivota; ipak, prije nego to uopte
mogu biti od koristi nuno
moraju biti neiji naime onoga ko ih uzima iz prirode radi
upotrebe.102 ak i ako zamislimo
kolektivno vlasnitvo, njemu logiki prethodi privatno vlasnitvo,
jer ako elimo jabuku staviti u
posjed svih ljudi, ona prethodno mora biti ubrana, tj. u
vlasnitvu onog ija je ruka koja ju je
ubrala. To znai da privatno prisvajanje samo-po-sebi mora
postojati. No prava poenta
lokovskog argumenta je u vezivanju svojine i rada. Naime, kako
je ovjek vlasnik nad samim
sobom, to su i rad njegovog tijela i uma s pravom njegovi.
Radei, ovjek unosi dio svog rada u
proizvod, dodaje prirodno datom resursu neto novo to nije
postojalo, a, s obzirom da je taj rad
dio njega samog, on unosi dio sebe u neivu materiju i na taj
nain postaje njen legitimni vlasnik.
Individualnost [privatnost] rada ini osnovu za individualnost
[privatnost] svojine. uveni
odjeljak 27 Druge rasprave toliko je znaajan da zasluuje da se
citira u cjelini:
Mada su zemlja i sva nia stvorenja zajednika svojina svih ljudi,
ipak svaki ovjek ima svojinu
nad svojom vlastitom linou; izuzev njega na tome niko drugi nema
pravo. Moemo rei da su
rad njegovog tela i delo njegovih ruku s pravom njegovi. ta god
tada uzme iz stanja koje je
pruila i u njemu ostavila priroda, on je tome dodao svoj rad i
pridodao neto to je njegovo
vlastito, ime je to uinio vlastitom svojinom. Poto je to izneo
iz zajednikog stanja u koje ga je
stavila priroda, njemu je na osnovu ovog rada neto dodato to
sada iskljuuje zajedniko pravo
drugih ljudi. Kako je ovaj rad nesumnjiva svojina onoga ko radi,
nijedan ovjek sem njega ne
moe da ima pravo na ono to je jednom pridrueno, bar ne tamo gdje
drugima preostaje
dovoljno i isto tako valjano. [J.Locke, op.cit., str.251]
103
Na taj nain prestaje potreba za odobrenjem drugih ljudi
prisvajanju resursa od strane pojedinca.
On ne mora da trai saglasnost, jer legitimira prisvajanje
vlastitim radom. Takav model
prisvajanja ne odnosi se samo na plodove zemlje ve i na primarne
resurse, naime samu zemlju,
koja je u onoj mjeri ovjekova svojina koliko je on obrauje,
zasauje, unapreuje, kultivie.104
Sutina Locke-ove argumentacije je da je prirodnom resursu, koji
je potencijalno vlasnitvo
101
Dvije rasprave, II,25. Naime, jedna od Lockeovih kljunih
polemika protiv Filmerovog Patriarcha koncentrisana je na Filmerov
argument da je Bog dodijelio Zemlju Adamu, odakle slijedi da je
Adam
nosilac svojine nad Zemljom. [npr.: Dvije rasprave, II,38, i:
44] 102
Dvije rasprave , II, 26, 27, 28, 29;up: 35, 44 i naroito 40.
103
Na isti nain su i ljudi svojina Boga, s obzirom da su djelo
njegovog rada. [Dvije rasprave, II, 6] 104
Dvije rasprave, II, 32, 33, 38. Up.: T.Lloyd, op.cit.,
str.107-121.
-
25
svakog ovjeka, individualnim radom pridodata nova, dodatna
vrijednost, koja, s obzirom da je
rad iskljuivo vlasnitvo ovjeka, ini da taj resurs vie nije goli
prirodni resurs, i kao takav izlazi
iz kolektivnog vlasnitva.105 U izvjesnom smislu moe se rei da su
resursi od strane prirode
pripremljeni106 za nas, ali nam nisu naprosto predati. Njihovo
preuzimanje podrazumjeva
angaman pojedinca.
Kategorija rada, sadrana u teoriji vlasnitva, znaajna je jer
unosi dodatno razumjevanje u
lokovsku formulu slobode i nelegitimnosti apsolutistike vlasti.
Naime, prema lokovskoj teoriji
ovjek je slobodan u smislu da ima pravo da u svrhu samoodranja
upotrijebi vlastiti rad kako on
to hoe, dok god ne ugroava to pravo drugima. Meutim, u sluaju
apsolutistike vlasti to je
oigledno nemogue, jer svaka arbitrarna vlast ograniava moju
slobodu da upotrijebim vlastiti
rad, pa prema tome kri osnovni postulat prirodnog zakona
samoodranja. Zato je formiranje
tiranske vlasti na naelu saglasnosti nekonzistentno, jer
protivrjei prirodnom zakonu
samoodranja radom.107
Na ovaj nain formulisano pravilo vlasnitva imalo je ogroman
uticaj u liberalnim
teorijama i zadralo se do danas kao dominantno objanjenje
vlasnitva. Ipak, ono sadri izvjesne
probleme. Naime, Lockeova definicija mijeanja rada i resursa ini
se da podrazumjeva da onaj
koji je prvi pomijeao svoj rad s resursom, stie pravo vlasnitva.
Ako neko drugi, nakon toga,
pomijea svoj rad s resursom, on ne stie pravo vlasnitva. Meutim,
nije sasvim jasno kako se
ovo ogranienje moe izvesti a da bude konzistentno definiciji
mijeanja rada i resursa.
Potrebno je uvesti neko ogranienje koje pravo ovjeka da, radi
vlastitog opstanka, udrui svoj
rad sa potrebnim resursom ogranii drugim ljudima da to isto
pravo primjene na taj ve
zaposjednuti resurs.108
Ovaj je prigovor vaan jer sadri itav set pitanja na osnovu kojih
su neki
socijalisti kritikovali lokovsku teoriju vlasnitva. Oni su
naime, prihvatili uslove samoodranja i
mijeanja rada i resursa, ali su ih primjenili do njihovih
krajnjih logikih kosekvenci,
osporavajui time pravo npr., vlasnika zemlje da unajmi radnike
za platu, zadravjui vlasnitvo
nad resursom. Ako radnici rade, tj. unose svoj rad u resurs,
onda je u skladu s lokovskim
naelom vlasnitva da taj resurs postaje njihov. Mogui odgovor na
ovaj prigovor je da taj resurs
nije vie samo isto prirodni resurs, ve, u skladu s lokovskim
principima, sadri i dio linosti
prvog radnika-vlasnika [preko njegovog rada zarobljenog u
resursu]. Stoga bi sada djelovanje na
resurs od strane drugog ovjeka znailo povredu granica linosti
prvog vlasnika, tj. djelovanje ne
samo na resurs, ve i na linost prvog vlasnika.
105
Dvije rasprave, II, 42. 106
T.Lloyd, op.cit., str.101. 107
Dvije rasprave, II, 17, 18. Up: 23 i 24. 108
J.Plamenatz, op.cit., str.273-275.
-
26
Drugo fundamentalno pitanje je pitanje granica vlasnitva i mjere
prisvajanja. Koliko
ovjek moe da prisvoji. Locke uvodi ogranienje kojim tvrdi da je
prirodni zakon ograniio
prisvajanje na dvostruk nain. Prvi uslov (i) je da ovjek moe
prisvojiti samo onoliko koliko
moe upotrijebiti a da se prisvojeno ne izgubi, npr. pokvari.
Ovaj uslov neposredno slijedi iz
premise razumnosti ovjeka, s obzirom da je iracionalno troiti
vlastitu energiju [rad] na neto to
e propasti neupotrebljeno.109 Drugi uslov (ii) je naveden u
citiranom ,27: da drugima ostane
dovoljno i isto tako valjano. Drugi uslov proizilazi iz injenice
da prirodni zakon samoodranja
vai za sve ljude, pa prema tome prisvajenje ne moe ii tako
daleko da uskrati resurse opstanka
drugim ljudima.110
Pojedini teoretiari smatraju da je Locke na ovom mjestu iznio
implicitnu
tvrdnju da, ako je ispunjen prvi uslov (i) [prisvajanje do mjere
nepokvarljivosti], to automatski
povlai da je ispunjeno i (ii) [da drugima ostaje dovoljno].111
Da Locke smatra kako prvi uslov
automatski znai obezbjeenje i drugog uslova moe se navesti
uvodna reenica 36 iz Druge
rasprave, koja glasi:
Priroda je valjano uspostavila granicu svojine mjerom ljudskog
rada i ugodnosti ivota.
Nikakav ovjeiji rad ne bi mogao da sve potini ili prisvoji niti
bi njegovi prohtevi mogli da
potroe vie od malog dela; tako nijedan ovjek ne moe na ovaj nain
da narui pravo drugoga,
ili da za sebe stekne svojinu na tetu svog susjeda, kome bi jo
ostalo prostora za isto tako
valjanu i veliku svojinu ... [J.Locke, op.cit., str.254]
Ako se ovakva interpretacija moe prihvatiti, a ona je naroito
sporna u modernim visokomonim
industrijama, onda se drugi uslov moe redukovati na prvi, i oni
onda zapravo ine jedno naelo.
Tako na ovoj taki moemo kompletirati Lockeovu formulu vlasnitva:
vlastiti rad +
[nepropadljivost + drugima dovoljno]. Vano je primjetiti da je
legitimitet privatnog posjeda u
ovoj formuli potpuno neovisan od veliine imetka112, ve od naina
njegovog sticanja, tj. u
nozikovskoj terminologiji, u pitanju je tzv. istorijska
teorija.
Kljuni faktor koji dovodi do toga da se transformiu
prirodnozakonska ogranienja
sadrana u formuli vlasnitva je pojava i specifina uloga novca.
Tek pojava uoptavajueg
medija razmjene kakav je novac omoguava da prosto nagomilavanje
zemlje, koja se ne moe
109
Dvije rasprave, II,31. Kakav bi razlog mogao neko da ima da uvea
svoje posede vie nego to je potrebno njegovoj porodici za obilno
zadovoljenje njene potronje, bilo u onome to je proizvod njene
vlastite radinosti ili to moe da zameni sa drugima za slina
pokvarljiva dobra [J.Locke, op.cit., str.260] 110
C.B.Machperson, op.cit., str.173. Oba ova uslova podvrgnuta su
estokoj kritici neoliberalnih teoretiara, kao apsurdna i
nekonzistentna samoj lokovskoj definiciji vlasnitva. Najee
primjedbe su: (i) bilo koje zaposjedanje resursa ve je ogranienje
prava drugih; i (ii) granice vlasnitva je u striktnom smislu
nemogue odrediti, kako to ilustruje [tzv. Kolombo paradoks] poznati
Nozick-ov primjer sa keapom u okeanu. [T.Lloyd, op.cit.,
str.108-111, i dalje] 111
J.Plamenatz [op.cit., str.269], odbacuje tu pretpostavku kao
neosnovanu, ili u najboljem sluaju vaeu samo u uslovima primitivne
ekonomije. 112
Dvije rasprave, II, 46.
-
27
realno obraditi, dobije nekakav smisao zemlja moe da se proda za
novac itd.113
Prirodnozakonska ogranienja da se prisvojeno mora korisno
upotrijebiti i to prije nego se
pokvari, naputeno je zato to su novac, kao i zlato i srebro,
nepropadljivi (i), pa njihovo
neogranieno prisvajanje ne nanosi nikakvu tetu drugome (ii), tj.
oba su dodatna uslova
zadovoljena u uslovima gomilanja prisvajanja.114
Kako smo vidjeli, Locke je smatrao da do
pojave novca nema smisla kriti prvo ogranienje, jer je apsurdno
traiti vie od onoga to se
moe upotrijebiti.115 Tek mogunosti fiksiranja i konzerviranja
vrijednosti u nepropadljivom
simbolu poput novca [zlata] omoguavaju, ne samo masovnu razmjenu
iznad nivoa trampe, ve i
odloenu razmjenu. Ako neko prisvoji vie jabuka nego to moe
upotrijebiti one e propasti i
stoga je to besmisleno i iracionalno troenje resursa, i to ne
samo jabuka, ve i vlastitog rada
protraenog na pribavljanje propalog resursa. Meutim, novac
omoguava konzerviranje, ne
jabuka, ve vlastitog utroenog rada, tj. njegovu odloenu
razmjenu.116 Vano je primjetiti da se
oba prirodnozakonska ogranienja u situaciji sa novcem ne
odbacuju, ali se ipak na sutinski
nain transformiu. I dalje ostaje da vai i uslov (i) kao i uslov
(ii), premda se njihova primjena
bitno dinamizira. Na osnovu toga je Locke smatrao da pojava
novca nije nuno vezana za
graansko drutvo, ve da, s obzirom da je u skladu sa prirodnim
zakonom, moe da postoji i u
prirodnom stanju, te da su ljudi dovoljno racionalni da i u
prirodnom stanju u