Jovan Hristi - ISTE RUKE Drama u tri ina
LICA po redu izlaska na scenu: SFINGA DEAK HOROVOA HOR EDIP
JOKASTA TIRESIJA IJON GLASNIK PRVI ROB DRUGI ROB PRVOSVETENIK
PRVI IN
Pred gradskim vratima Tebe. Nebo je plavo i jasno, mediteransko
nebo pod kojim se sve pretvara u oigledne istine. Sfinga i Deak.
SFINGA: Gubi se. DEAK: Zato? SFINGA: Smeta mi, odlazi. DEAK: Ubila
si onog starca sa ovcama, i dosta. Mene sada moe da pusti na miru.
SFINGA: To ne znai kako moe da mi dosauje. Idi se igraj na nekom
drugom mestu. DEAK: Idi ti na neko drugo mesto. Mi te niomo zvali
da doe. Ubila si onog starca, zar ti to nije dovoljno? SFINGA: ta
imam od toga to sam ubila onog starca? DEAK: Zato si ga onda
zaustavljala? Mogla si lepo da ga pusti da dovede svoje ovce u
grad, bilo bi bolje za sve nas. SFINGA: Morala sam da ga zaustavim,
kao to zaustavljam svakoga ko prolazi ovim drumom. Ja sam kao
lekar, ni on ne moe da bira svoje bolesnike. DEAK: Misli li ti da
je to lepo, ubijati ljude nasred druma? To nije lepo. Nisi nikad
mislila o tome kako to nije lepo? SFINGA: I trava je ve poela da
raste po ovom drumu. Uskoro e vreme zaboraviti Tebu. DEAK: Gde li
su sada njegove ovce? SFINGA: Ostavi me na miru. DEAK: Uzeo bih
jednu. SFINGA: Za tebe bi bilo bolje da ui tablicu mnoenja. DEAK:
Ne mogu da uim kad sam gladan. Niko ne donosi nita, podrumi su se
ispraznili. I to eve zbog tebe. SFINGA: Imam vanija posla nego da
razgovaraom s tobom o neemu to ti ne razume. Nemoj vie da mi
dosauje, vidi da razmiljam. DEAK: Tiresija je jutros govorio o
nekim dobrim znacima. On to svakog jutra govori. Tata kae da su
danas prognali kralja, poto je on kriv za nau nesreu. ta ti misli,
zna li to Tiresija? SFINGA: Sigurno da zna. DEAK: Ima piskav glas i
govori nerazumljive stvari. Kau da je on filozof. ta je to filozof?
SFINGA: Tiresija je filozof. DEAK: Zato to govori nerazumljive
stvari? SFINGA: Zato to ga ti ne razume. Ostavi me ve jednom na
miru, moram da razmiljam. DEAK: Ti postavlja uvek isto pitanje
svima koji nailaze. O emu onda mora da razmilja? Pusti me da
odvedem kui jednu ovcu. SFINGA: Rekla sam ti da ne sme. DEAK: Oni
Tiresijini dobri znaci, znai li to da e uskoro da ode? SFINGA: Ne
znam ta je Tiresija mislio. Dobri znaci to moe da znai mnogo tota.
DEAK: Da e jo danas da ode? Ako dobri znaci znae mnogo tota, mogu
li oni i da znae da e jo danas da ode? SFINGA: Moda. DEAK: Zato me
onda ne lusti da uzmem jednu ovcu? Ja u je i onako uzeti kadati
ode. Kad e da ode? SFINGA: Svakoga puta kada neko naie uini mi se
da e ee ovo zavriti. Ali onda dolaze uvek ista lica, uvek isti
strah, uvek isti opusteli pogled ovce koju kolju. Svi ljudi imaju
istu smrt - iskolaene oi, otvorena usta, greve. ovek bi morao da
ima svoju smrt kao to ima svoj ivot. ta vi moete da mislite o ivotu
kada niste ni u stanju da umrete? Kakav je va ivot kada umirete kao
svaka ivotinja? DEAK: Nee da me pusti da uzmem jednu ovcu? SFINGA:
Rekla sam ti da ne sme. DEAK: Ko je zabranio? SFINGA: Ne sme. Zar
ne ume da misli ni o emu pametnijem? Vi mislite da eu glad i smrt
dovoljno dobri izgovori da biste bili osrednji, dosadni i glupi. Ti
si jedan dosadan deak. DEAK: A ti? Ti si uobraena. Dolazi Hor. HOR:
Isterali smo Laja. - Jesi li siguran da je to dovoljno? - Moda bi
bilo bolje da smo ga ubili? HOROVOA: Bolje je da njegova krv ne
padne na nae ruke. Ako je Laj grenik zato to je naredio da se
njegov sin ubije, hoemo li se mi spasti tog greha time to emo i
sami postati ubice? HOR: Bili bismo sigurniji. - Plaim se da ipak
nismo uradili sve to je trebalo. - Mre da se vrati. - ta li e
Sfinga da kae? - Hoe li joj to biti dovoljno? HOROVOA: Ko bi od vas
pristao da ubije Laja? Ko bi od vas svojim grehovima pridruio jo
jedan? Ko od vas osea da bi mogao da bude orue boanske pravde? Ti,
Trazibule? Ti, Trazimae? Ti, Harmide? Ti, Damoe? Ti? Ti? Ti? HOR:
Najzad, ne vidim zato bismo ba mi morali da ga kanjavamo? -
Dovoljno je to omo ga proterali. - Tiresija je rekao da je to
dovoljno. - Mi sluamo Tiresiju. - Tiresija poznaje sve nebeske
znake. HOROVOA: Doli smo da govorimo Sfingi, graani. HOR (tiho):
Govori! HOROVOA: Mona Sfingo... Sfinga uti i ne okree se. HOROVOA:
Mona Sfingo, mi, graani Tebe, grada koji... DEAK: Ne vredi da joj
govori. Ona nikoga ne slua. HOROVOA: ta se ti mea, balave! Postoji
li neto to bi bilo u stanju da ublai gnev bogova, i tvoj gnev, mona
Sfingo? Jutros smo isterali Laja iz grada, poto nam je Tiresija
rekao da je on grenik koji je na Tebu navukao gnev bogova, i tvoj
gnev, mona Sfingo. ta jo da uinimo kako bismo ublaili gnev bogova,
i tvoj gnev, mona Sfingo? HOR: Mi smo se pokajali. - Mi smo uvideli
greh. - Vreme je da bogovi nagrade nae kajanje. - Mi smo se
pokajali. - Isterali smo grenika iz grada. DEAK: To vam sve nita ne
vredi. HOR: Kazna je kazna. - Svaka kazna mora da ima svoj kraj. -
Kazna nije kazna ako nema svoj kraj. HOROVOA: Isterali smo Laja, o
Sfingo, zar to nije dovoljno? On je bio kriv i njega vie nema. Nije
lepo da itav grad pati zbog greha jednog oveka koga vie nema. HOR:
Mi smo uvideli da je on grenik. - Mi smo to uvideli. HOROVOA: Zato
bogovi nee da uvide da smo mi uvideli? SFINGA: Zar ste tolike
kukavice da niste u stanju da izdrite greh jednog jedinog oveka? Ja
ne znam ta misle bogovi, ali za mene ste vi gori od Laja. Vi niste
ni grenici, vi ste kukavice. Greh, to znai ovek, a ja ne vidim
nijedno ljudsko lice meu vama. Samo iste one oi koje gledam svakog
dana, oi iste ivotinje. HOR: Mi smo sluali volju bogova. - Samo smo
zamolili Laja da ode iz grada. - Iupali smo greh kao to se upa
korov. - Naa deca su umirala od gladi zbog njegovog greha. DEAK:
Ona ne zna ta je to glad. HOROVOA: Sve mora da ima svoj kraj, pa i
nae patnje. HOR: Sve mora da ima ovoj kraj. - Ova patnja je i suvie
duga za nae ivote. HOROVOA: Tiresija nam svako jutro govori o
dobrim znacima, ali se nikad nita ne dogaa. JEDAN GRAANIN: Imaj
milosti prema nama! SFINGA: Onaj koji zna svoju smrt ne moe da bude
milostiv prema drugima. Idite, ostavi te me sa mojom smru. Mi ne
govorimo istim jezikom. HOROVOA: A ko moe da nam da ivot? SFINGA:
Onaj koji ga je dobio kao poklon. HOR: Reci nam! SFINGA: Ja govorim
jezikom smrti. Hor odlazi. DEAK: U gradu je strana vruina. Voleo
bih da padne malo kie, pa da putam brodove. SFINGA: Oseam da e jo
danas doi. On e biti lep u svojoj nevinosti i nevin u svome
neznanju. Zar je samo nevinima i onima koji ne znaju nita dato da
odgovore na sva pitanja? Zato samo oni ive u svetu gotovih
odgovora, ne znajui ak ni pravo pitanje? Deae, koliko je dva i dva?
DEAK: etiri. Je li to tvoje pitanje? SFINGA: Vidi, ide li ko putem?
DEAK: Ne ide. SFINGA: Znai da ima jo vremena. ini mi se da sada vie
ne znam ta je moje pitanje. Ima toliko pitanja, a svaki odgovor
znai po jednu smrt. DEAK: A ta e biti kada neko odgovori na tvoje
pitanje? SFINGA: Umreu. DEAK: Umree? A zato? SFINGA: Odgovori nisu
ono to ini jedan ivot. Od njih se ivi samo u koli. Reci mi, koliko
je dva i dva? DEAK: etiri, rekao sam ti ve. SFINGA: To nije
dovoljno. Ali onaj koji treba da doe znae manje i od tebe. Koliko
je tri puta tri? DEAK: Pa etiri, rekao sam ti!
SFINGA: Tri puta tri? DEAK: A, da. Devet. Zar ne zna? Uh, kakva
si! (Skakue.) SFINGA: Zato ide tako? DEAK: Tako. Idem. Ulazi Edip.
DEAK (spazi Edipa): Sluaj, imam da ti pokaem neto dole kod potoka.
Strano zanimljivo. Hajde, poi sa mnom, ionako sada nema nikakva
posla. SFINGA: Neko dolazi? DEAK: Nemoj da ga zaustavlja. Reci da
ga nisi videla. SFINGA: Pre nego to doe onaj koji ne zna nita, hou
da vidim jo jednu obinu smrt. Moram da znam kako ne smem da umrem.
DEAK: Nemoj. On je tako lep. SFINGA: Kao dan koji zna samo za
svetlost. Sigurno misli da mu je ceo svet poklonjen, im tako hoda.
Prolaznie... EDIP: Idem u Tebu i plaim se da sam zalutao. Jesu li
ono gradska vrata? DEAK: To su gradska vrata. Idi samo pravo ovim
putem. SFINGA: ekaj malo. EDIP: Ti hoe neto od mene? DEAK: Ne, ne,
nee ona nita! Samo ti idi. SFINGA: ekaj, prolaznie. Pre nego to
krene dalje mora da mi odgovori na jedno pitanje. DEAK: Nikakvo
pitanje! To ona samo pria! Idi! Tri! EDIP: ta znai sve ovo? DEAK:
Ma nita! Bei kad ti kaem! Bei! (Uhvati Sfingu za haljinu.) SFINGA:
Ostavi me na miru, ti mali bezobraznie, ostavi me na miru! (Edipu)
Ja sam Sfinga. Nikad nisi uo za mene? EDIP: Oprosti, nisam. Ja se
malo kreem meu svetom. ivim sa ocem na jednoj planini i uvam ovce.
Poao sam u Tebu da kupim jednog ovarskog psa. Na stari je ve sasvim
oslepeo, a bio je moj najbolji prijatelj. Kada sam polazio gledao
me je tako tuno kao da zna zato idem. Mislim, moraemo najzad da ga
ubijemo. Teko je na planini hraniti nekoga ko ne moe da radi.
SFINGA: Plaim se da u Tebi nee nai ono to ti treba. EDIP: Videu.
Nikada jo nisam bio u Tebi. DEAK: Nee nai nijednog psa u Tebi! Sve
smo ih pojeli. Vrati se natrag na svoju planinu! Posluaj me i vrati
se! EDIP: Budi miran, deae. SFINGA: Bojim se da Teba nije ono to se
pria o njoj. EDIP: Ti si htela neto od mene? Hoe li da ti pomognem
da odnese neto u grad? Uiniu sve to mogu. Jak sam. SFINGA: Zato
posmatra svet takvim oima? ini mi se da je on strano jednostavan
dok gledam tvoj pogled kako krui po njemu. Zato sam ja u tvojim
oima samo jedna ena, a ti samo jedan mukarac nestrpljiv od svoje
snage? Ti gleda svet kao da ga hvata rukama. EDIP: Kada gledam
stvari po dnevnoj svetlosti, ini mi se kako mogu sve da ih dohvatim
rukama. Dan mi daje sve svoje stvari. Ti si lepa kao dan. SFINGA:
Ti misli samo nou? EDIP: Pre nego to zaspim, uini mi se da su
stvari otile daleko od mene. Nou se pojavljuju velike senke koje
otimaju stvari. Ali otkud ti zna sve to? SFINGA: Mislim da znam i
ko si ti. Oseam neku stranu prazninu u sebi, kao da sama sebe
naputam. Da, znam ko si ti. EDIP: Zna? Ko sam ja onda? SFINGA: Ti
si pastir koji je poao u Tebu da kupi jednog ovarskog psa. EDIP:
Jesi li sigurna da se mi ranije nismo nikada videli? Prole godine
prodavao sam ovce u Eleuzisu. Tamo je bilo mnogo ena, pun grad ena.
Da nisi i ti sluajno bila tamo? DEAK: Ona? Ona ve godinama stoji
ovde i saekuje prolaznike! Zar ne vidi kako je spremna da skoi na
tebe? EDIP: ta to govori, deae! SFINGA: Nisam bila u Eleuzisu. Ti
si voleo sve te ene tamo? Voleo si da ih gleda? Vodio si ljubav sa
njima? EDIP: Bile su jako lepe. Ali ja nisam znao kako sa njima da
razgovaram. Plaile su me njihove krupne, sjajne oi. I tvoje oi su
takve. SFINGA: Plai se? EDIP: Ne znam. SFINGA: Kako samo divno radi
sve napamet! Skoro se oseam obezoruana pred tvojom nevinou. Ali
nemoj da misli kako e time neto da postigne. EDIP: Kako to misli?
Ne razumem te. SFINGA: Treba da odgovori na jedno pitanje ako eli
da nastavi put do Tebe. Jesi li spreman? EDIP: Ne razumem ta ti hoe
od mene. SFINGA: Jednu lepu smrt. Jesi li spreman da odgovori na
pitanje? EDIP: Ne razumem. Zato bih morao da odgovorim na tvoje
pitanje ako elim da idem u Tebu? SFINGA: Zato to drugije ne moe da
krene dalje. EDIP: Ni u jednom gradu me nisu nita pitali. Jeli to
neki tebanski obiaj? DEAK: Ona hoe da te ubije! Zar ti nisam rekao
da bei! SFINGA: Dakle? DEAK: Ako ne odgovori ona e te ubiti!
SFINGA: Dakle? DEAK: Bei, ta eka! Ona je strana, hoe samo da ubija,
ubija, ubija! Ne jede, ne pije, ne spava, samo eka nekog koga bi
ubila. EDIP: Ne razumem te, deae. Ne znam ta vi hoete od mene.
Pustite me da mirno produim svojim putem. Hajde, eno, skloni se.
SFINGA: Ja u se skloniti, ako hoe, ali ti nee nastaviti put. EDIP:
Od jutros mi se dogaaju sve neke udne stvari. Prvo sam sreo jednog
starca koji me je molio da ga ubijem. Nikada jo nisam zideo oveka
koji je toliko eleo da umre. Uvek sam mislio da je smrt strana, i
kako je se svi ljudi boje. Ali on je klekao pred mene i molio me da
ga ubijem. Plakao je i molio me. SFINGA: I, ti si ga ubio? EDIP:
Poznaje ga? SFINGA: Onako. Iz vienja. EDIP: Govorio mi je kako je
grenik i kako mora da ispata svoj greh. Dugo me je ispitivao ko
sam, ta sam, ko su mi otac i majka, ta radim, gde ivim, i takve
stvari. Hteo je po svaku cenu da ga ba ja ubijem. SFINGA: I ta si
ti uradio? EDIP: Nisam mogao da shvatim zato da ubijem oveka koji
mi nije nita uradio. Uostalom, kako bi mogao da bude grenik ovek
koji je sa mnom tako lepo razgovarao o cenama ovaca i o psima?
Mislim da se on prilino razumevao u pse. SFINGA: I ta si ti uradio?
EDIP: Sigurno da ga nisam ubio. Nikada mi ni na um ne bi palo da
ubijem jednog oveka. To je strana stvar. SFINGA: Uinio bi dobro
delo, oslobodio bi svet jednog grenika. EDIP: Ubistvo je greh.
SFINGA: Svet bi bio bolji bez jednog grenika. EDIP: Moda bi svet
bio bolji, ali ja ne bih. SFINGA: Ti misli samo na svoju nevinost.
EDIP: ovek se raa nevin, i treba da umre nevin. To je ono to nam
daju bogovi. Grehove zaraujemo mi sami. Otac me je uio da se klonim
greha. Ako drugi gree, to ne znai da i ja treba da greim. Ja imam
iste ruke, hteo bih da one i ostanu iste. To je ivot. SFINGA: Kada
ti govori o ivotu, on postaje izlian. Dobro, jesi li spreman da
odgovori na moje pitanje? EDIP: ekaj malo. Mogu li da sednem? Peaio
sam celo jutro i noge su me zabolele. Imam neke stare oiljke na
nogama, uvek me bole kada mnogo hodam. Zato su mi i dali takvo ime.
SFINGA: Kakvo ime? EDIP: Edip, zar ti nisam rekao? Oprosti, nisam.
A ti si meni rekla svoje, Sfinga, je li? Vidi, to je veliki oiljak.
I na drugoj nozi imam isti takav. Kada sam bio mali drugovi su mi
se smejali, nisam mogao da trim kao oni. Govorili su mi da sam bio
obeen o klin, kao jagnje u kasapnici. DEAK: Proboli su ti noge? Hoe
da ti zavijem ranu? EDIP: Hvala, mome, proi e. DEAK: Idem da
donesem malo vode i da ti stavim oblog. Ima jedan potok tu blizu.
(Otri.) SFINGA: Hajde da zavrimo. Odgovori mi na pitanje - ta
ujutro ide na etiri, u podne na dve, a uvee na tri noge? EDIP: A ta
e biti ako ne odgovorim? SFINGA: Ti uvek hoe da bude siguran.
Umree. EDIP: A ako odgovorim? SFINGA: Ja u umreti. Ali moram neto
da ti kaem pre toga. Ako se dogodi da odgovori na moje pitanje, i
ja umrem, nemoj nikome u Tebi da kae kako nisi ubio onog starca
jutros. Pokuaj bar jednom u ivotu da shvati kako i la moe da bude
dobra, a ubistvo korisno. Nemoj da me pita zato je tako. To niko
nikome ne moe da objasni. To su one stvari koje ti rhzmiu u mraku
pre nego to zaspi. Hajde sada, odgovori mi na pitanje. Smrt je
nestrpljiva. EDIP: Ali zato da ti umre? SFINGA: Biti tako divno
siguran u samog sebe, to je ve greh. Hajde, misli sad. Tvoja pamet
je tako jasna i kratka. EDIP: Zar ne bi bilo bolje da svako od nas
ide svojim putem? Zato moram da odgovorim na tvoje pitanje? Recimo
da mi ga nisi ni postavila. Idemo svojim putevima, zato ba smrt
mora da ih ukrsti? SFINGA: Tako mora da bude. ta je to to ujutro
ide na etiri, u podne na dve... EDIP:... a uvee na tri noge?
Zapamtio sam. Zapamtio sam sve to si mi rekla od kako smo se sreli.
Ali, to je veoma glupo pitanje, osim ako odgovor nije neka
smicalica. SFINGA: Pitanje nije zato da bi bilo glupo ili ne, ono
je zato da bi ti na njega mogao da odgovori. Ne moe da se seti?
EDIP: Ne to. Jasno da je to ovek, dete, odrastao ovek i starac.
Samo ja ne razumem emu sve to? Sfinga umire. EDIP: Hej, ta je to?
Mrtva je. Dolazi Deak. DEAK: ta, mrtva je? Odgovorio si na njeno
pitanje? Ura, imaemo mesa za veeru, imaemo svega! EDIP: ta pria,
kakva veera? Ja nisam hteo da ona umre, nisam nita kriv to je ona
umrla. Nisam je ni dodirnuo. ta vi svi hoete od mene? DEAK: Pa ti
ne zna! Vano je da je ona mrtva. Ti si nas oslobodio, razume li? Je
li, ta te je pitala? EDIP: Pitanje. To je najprostije pitanje na
svetu. Vi mora da ste prilino glup narod. Zar niko od vas nije
mogao da odgovori? DEAK: Ja imam dvanaest godina. EDIP: Ne mislim
ti, ali odrasli ljudi. DEAK: Kod nas ima mnogo pametnih ljudi.
Tiresija, naprimer. EDIP: Ko je to? DEAK: Vra. Kau da je on i
filozof. Slep je, sve zna i govori nerazumljive stvari. EDIP: Onda
sigurno nije mogao da odgovori. DEAK: On nam je rekao da na
Sfingino pitanje samo najmudriji moe da odgovori. Je li, ti si
najmudriji? EDIP: Ne znam. DEAK: Zamiljao sam da to mora da bude
neko sa dugakom bradom, i da je slep, kao Tiresija. Svejedno,
imaemo mleka, mesa, veeraemo, ruaemo... (otri) EDIP: Hej, kuda e?
(Malo posle) Neko dolazi. Edip se sakrije. Dolaze Jokasta i
Tiresija. TIRESIJA: Istina je skromna, kraljice, i uvek izgleda
manja nego to u stvari jeste. Ona treba da dolazi kao trenutno
otkrovenje, jer obini ljudi nemaju mnogo smisla za spori i naporni
rad istine. To je stari trik filozofa kojim su ubeivali ljude u
svoju izuzetnu pamet, i mala tajna uspeha koju sam otkrio tek u
kasnijim godinama. Zato nikada nisam mogao da budem popularan kao
filozof. Kao vra, da. Ali to je ve sasvim druga stvar. Nadahnue ima
udesnu mo nad duama iji se horizont ne protee dalje od sopstvenog
nosa. Uvek sam se pitao treba li ovek u tom poloaju da se osea kao
hulja, ili kao izabranik istine. U svakom sluaju, ja dajem svakome
ono to mu je potrebno, i nisam nimalo kriv to ukus ljudi ume
ponekad tako nisko da padne. JOKASTA: Vi govorite, Tiresija, kao da
nekoga elr1te da opinite svojim reima. Ja vas sluam, ne razumem
nita od onoga to govorite, ali oseam da ste me ubedili. TIRESIJA:
Mislim da se uskoro moemo nadati srenom zavretku naih patnji i
ostvarivanju naih nada, kraljice. Danas su predznaci bili
iznenaujue dobri, to sam i saoptio gradu u svojoj jutarnjoj poruci.
Vi ete mi oprostiti to sam - da tako kaem - iz politikih razloga,
bio prinuen da malo uveliam greh naeg biveg kralja Laja.
Uostalom... ali ja se nadam da e na spasilac doi jo danas, i mislio
sam kako ne bi bilo dobro da se dva kralja sretnu u gradu. To bi
moglo da izazove podvojenost u javnosti. Plaio sam se da Lajevo
progonstvo ne bude za graane grom iz vedra neba, ali sve u svemu
oni su to dobro primili. ak i zakletvu bogovima. Divio sam se
samoportvovanju sa kojim ste vi obeali sebe onome ko nas oslobodi,
to je zaista bio najplemenitiji izliv kraljevske vrline. JOKASTA:
Ostavimo sada to, Tiresija. Gledala sam se jutros u ogledalu i
videla da imam bore oko oiju. Znate li vi ta to znai? Jedna
kraljica koja eka mua to sebi ne bi smela da dopusti. Pogotovu ako
to treba da bude mladi, kao to vi kaete. Ovo treba da se to pre
zavri, inae u ostariti. Vidi li se on u utrobi vae ptice? TIRESIJA:
Moje znanje ne ide tako daleko, kraljice. Ali ja ipak znam ta je
potrebno oveku da bi mogao da odgovori na Sfingino pitanje,
dovoljno nevinosti da bi njome mogao da snabde itav svet. JOKASTA:
Nikada jo nisam drala nevinost u svojim rukama. Imati nevinot mua,
to je biti i ena i majka u isto vreme. Ja nikada nisam mogla da
budem ni jedno, ni drugo, Tiresija. Kada sam se udala za Laja on je
ve bio stari razvratnik, i ja sam se u njegovim rukama oseala kao
stvar. Kada biste vi samo znali... Ja hou tog mladia koji poznaje
ene samo svojim oima. Tiresija, jeste li vi sigurni da e graani
tako lako pristati na novog kralja? Hoe li oni moi da i dalje
potuju kraljicu koja nije ekala ni da se slegne praina iz
poslednjih koraka svoga mua, a ve uzima novog? TIRESIJA: To je
obeanje bogovima, kraljice, ne smete to da zaboravite. Uostalom,
kada jednom budu osloboeni, graani nee vie misliti ni na ta, a
najmanje na to ko im je kralj. Svaki kralj je dobar ako sve ostalo
ide dobro, a pun stomak je jedini sudija koji sve oprata. JOKASTA:
Kada biste vi samo znali kako ja sada elim da uzimam i da dajem u
isti mah! Tiresija, on mora da bude strahovito lep, znate li?
TIRESIJA: On je dar bogova, kraljice. Jeste li ikada videli neki
dar bogova koji bi bio ruan? JOKASTA: On mora da mi vrati sve to
sam izgubila. Tiresija. vi nikada niste rekli kakvo je bilo ono
proroanstvo koga se Laj toliko plaio i zbog koga je naredio da se
moj sin ubije. TIRESIJA: Rune misli kode lepoti, kraljice. One vam
izboraju lice i potamne oi. Mislite na ono to vas oekuje. JOKASTA:
Jeste li ba sigurni da e sve biti kako treba? TIRESIJA: Ja vas
molim da mi verujete do kraja, kraljice. JOKASTA: Nisam mislila
nita ravo, Tiresija. Samo me ponekad uplai vae ogromno znanje.
TIRESIJA: Meni je samo dato da u putevima zvezda proitam izvesne
stvari, kraljice. JOKASTA: De, de, Tiresija. Neete da kaete kako
verujete u sve to? TIRESIJA: Govorimo metaforino, kraljice. Vi se
seate mojih predavanja o Anaksagorinoj filozofiji? Zvezde su
usijano kamenje, i tako dalje. JOKASTA: Mene on ipak brine. Da nije
to neki prostak koji podriguje posle jela i ima velike crvene ake -
ako je pastir kao to vi kaete? Hou li mu se dopasti? Mogu li ja
ikome da se dopadnem, Tiresija? Stara sam da bih ponovo mogla da
budem ena. TIRESIJA: Ne smete tako da govorite, kraljice. Vazduh
koji treperi oko vaeg tela govori sasvim suprotne stvari. JOKASTA:
Ali ako je on ipak samo jedan pastir koji mirie na ovetinu i beli
luk? TIRESIJA: Moraemo se malo brinuti o njemu, ali to nee trajati
dugo, uveravam vas. Ali ta je to? Oseam neku udnu tiinu u vazduhu?
JOKASTA: Tiinu? TIRESIJA: Gde je Sfinga? JOKASTA: Sfinga? Nema je.
Blagi bogovi! Ona je mrtva! Imali ste pravo, Tiresija! Ona je
mrtva! On je doao! Gde je Tiresija, gde je on? TIRESIJA: Gde ste,
kraljice? Brzo, doite ovamo! JOKASTA: Nema ga. Da nije otiao?
Tiresija, ta znai sve ovo? On je otiao. Kako je to moglo da se
dogodi? Objasnite mi to, Tiresija. To ne sme da se dogodi. Ako ga
ne naemo, vi ete odgovarati. Vi ste me prevarili! Vikau, ta
mislite? Moda je negde u blizini? TIRESIJA: Vi to ne smete da
uinite! Jedna kraljica da vie! JOKASTA: Pa viite onda vi, ta ekate?
TIRESIJA: Umirite se, kraljice. O moni bogovi! Usliili ste nau
molbu! Naa muiteljka je mrtva! Srea dolazi u na napaeni grad! Hvala
vam, o moni bogovi! Vidite li ga, kraljice? JOKASTA: Ne. Viite jo.
TIRESIJA: Hvala vam, o moni bogovi, to ste nam poslali oslobodioca!
JOKASTA: Jo! TIRESIJA: Nepoznati junae, najmudriji meu mudrima, doi
da padnemo pred tvoje noge i zahvalimo ti! JOKASTA: Jo! Jo!
TIRESIJA: Doi, pojavi ee, o najhrabriji meu hrabrima, da tvoje lice
osvetli suzu zahvalnicu u naem oku! JOKASTA: Dosta, Tiresija, eno
ga. Kako je samo lep! Kakva ramena. Kakve ruke! Bie uivanje imati
ga za mua, kada se okupa, razume se. Pojavljuje se Edip. TIRESIJA:
Pst, kraljice, ne smemo da ga uplaimo. Gde je on? Okrenite me ka
njemu. Tako. O veliki oslobodioe! Hodi da ti padnemo pred noge i
zahvalimo ti za ono to si za nas uinio! Snaga tvoga uma uinila je
da ponovo moemo da gledamo svetlost sunca i radujemo joj se! Ja
oseam kako sunce ponovo daje svoj blagoslov mojim oslepelim oima.
JOKASTA: Dosta, Tiresija, dolazi. TIRESIJA: Kraljice, gde ste? ta
radite to? Za ime sveta, vi ete sve pokvariti! Otila je. U redu. Ti
si prva ena kojoj se daje da proivi itavu jednu filozofiju, a ja
prvi ovek kome je dato da je sprovede u delo. Sudbino, budi ponosna
to te u delo sprovodi jedan filozof. U rukama drugog oveka, bila bi
samo banalna pria. (Glasno) O oslobodioe na! O junae koga su nam
besmrtni bogovi poslali! O najmudriji meu premudrima! EDIP: Vi to
meni govorite? Oprostite, ali ovde nema vie nikoga. ujem vas dobro.
JOKASTA: Oslobodioe moj! TIRESIJA: Ja sam slep, mladiu, i moj glas
mora da govori i u ime mojih oiju. Oiju, iz kojih sada jedino mogu
da poteku suze zahvalnosti. Ti si nas oslobodio, i mi padamo pred
tobom na kolena da ti zahvalimo. Naa muiteljka je mrtva! EDIP:
Verujte mi, ja nisam hteo da ona umre. Dogodilo se sasvim sluajno.
Bio sam zbunjen. Plaio sam se. Bila je tako lepa. JOKASTA: On se
usuuje da preda mnom govori o lepoti neke druge ene! Tiresija, ta e
biti sa mnom? TIRESIJA: Vi ste ivi, kraljice, a ona je mrtva. Zar
vam to nije dovoljna prednost? EDIP: Nisam mislio nita zlo. Nisam
je ni dotakao, verujte mi. Pitanje je bilo tako prosto, da sam
mislio kako je to neka smicalica. Nisam mislio nita zlo, verujte
mi. JOKASTA: Ali je ona mislila mnogo zla. Misli li da je stvarno
bila lepa? Bila je samo mlada, da, ta me gleda, bila je mlada,
uinilo ti se samo da je bila lepa... Ona je bila na muitelj, nemoj
nam govoriti o njenoj lepoti, ona je bila udovite za nas. TIRESIJA:
Mi smo u njoj videli samo uas, smrt i suze. Lepota, to znai ivot, a
ona je donosila samo smrt. EDIP: Oprostite mi, ja nisam hteo da vas
uvredim. Zaista mi je ao ako sam to uinio. Nisam hteo. TIRESIJA: O
vidim ve! Tvoje herojsko delo dalo ti je skromnost i plemenitost
heroja. Ti svet posmatra sa veih visina nego mi, obini, slepi
ljudi. Ti ga posmatra iz nepromenljive venosti svoga dela i
neogranienosti svoga uma. Ali pokuaj da se spusti do nas, do naih
ogranienih umova koji misle od dana do dana, od asa do asa. Pokuaj
da naim patnjama izmeri nau sadanju radost i zahvalnost koju oseamo
prema tebi. Pokuaj... JOKASTA: Dosta, Tiresija, uplaiete ga. On
nije navikao na toliko rei odjednom. TIRESIJA: Rekli ste malopre da
vam se ini kako ja elim nekoga da opinim svojim reima. Ba sada to
pokuavam. (Glasno) Vidim, oseam, venost govori iz tebe. Neogranieno
se ne moe ograniiti ogranienim. Ali neogranieno moe da bude srea
ogranienog. Srea, to je oseanje neogranienog u ogranienom. Moj
skromni um ne moe dalje. Prosvetli nas veliinom i neogranienou
svoga dela, o ti najmudriji i najsmeliji! EDIP: To je jako lepo to
to govorite, ali ja bih vas molio da mi objasnite o emu je re. Da
li ste vi sigurni da sam ja zaista taj kome vae rei treba da budu
upuene? JOKASTA: Ti si nas oslobodio, o najhrabriji meu hrabrima!
Hodi, oslobodioe na, da ponovo osetim svu radost ivota koji poinje!
EDIP: Zovem se Edip, gospoo. TIRESIJA: Zato su ti dali takvo ime,
mladiu? EDIP: Imam neke stare oiljke na nogama. JOKASTA: A ja sam
Jokasta, kraljica grada kome si ti doneo spas i ivot. (Edip naglo
klekne i ljubi joj skut haljine.) Ustani, ustani, nemoj sada...
Tiresija, pomozite mi... ne sada, nemoj sada... ustani, Edipe,
ustani... TIRESIJA: Kraljice, vi se zaboravljate. Niste ga ni
okupali! EDIP: Nikada u ivotu nisam video nijednu kraljicu. Nisam
mogao ni da pomislim kako e ona i razgovarati sa mnom. JOKASTA:
Nadam se da te nisam razoarala, Edipe. EDIP: Kako moete tako da
govorite, gospoo! Ono to sam zamiljao samo je prebleda slika onoga
to vidim. JOKASTA: ujete li, Tiresija, on zna! On sve zna! To su
rei koje treba govoriti jednoj eni! Tvoje rei, Edipe, vraaju mi
elju za ivotom koja je skoro bila iezla iz moje due. TIRESIJA:
Poimo u grad i odnesimo graanima srenu vest. Srea kraljice pretapa
se u sreu itavog grada. Pomozi mi, mladiu. Pozajmi mi svoje oi za
jedan trenutak kao to si svima nama pozajmio bistrinu i beskonanost
svoga uma. Oseam blagoslov sunca u mojim slepim oima. Srea nam uvek
vraa ula koja smo izgubili. O tome u napisati jednu raspravu, kada
budem imao vremena. Reci mi, mladiu, kada si dolazio ovamo, da nisi
na putu sreo jednog starca? EDIP: Sa kovrdavom bradom, mislite?
TIRESIJA: Da, na njega mislim. Da li ti se dogodilo neto... malo
neobino s njim? EDIP (za sebe): Da li da je posluam? (Glasno)
Neobino? Pa, mislim da jeste. TIRESIJA: ta? EDIP (za sebe) Bila je
i suvie lepa da bi me lagala... (Glasno) Ne znam... ne znam kako da
vam kaem... TIRESIJA: Ne plai se niega. Sve to ti uradi, dobro je.
EDIP (za sebe): I suvie lepa... TIRESIJA: ta? EDIP: Ne znam kako da
vam kaem TIRESIJA: ta? EDIP: Ubio sam ga. Ali... TIRESIJA: ta -
ali? EDIP: Ubio sam ga. ZAVESA DRUGI IN
Dvorana u kraljevskoj palati u Tebi. Na jednoj strani rtvenik.
HOR: Toliko vremena nismo jeli nita estito, a sada odjednom ovaj
ruak. - Moram priznati da me je smlavio. - Kakvo peenje! - Kakvo
vino! - Kakva riba! - Ne ini li vam se da je bila malo i suvie
zainjena belim lukom? - Kojeta! Ba koliko treba. - Zar iije udno da
kraljiin kuvar nije zaboravio svoju plemenitu vetinu tokom svih
godina gladovanja? - Kako to misli? - Plaim se da sve ovo zreme
kraljiina trpeza nije bila prazna, kao nae. HOROVOA: To vie nije
vano. Od danas, sve su trpeze pune. HOR: Na svim se trgovima danas
daje besplatno ovije peenje. - Govori se da su to ovce poslednje
Sfingine rtve. - Na oslobodilac ih je oslobodio, prema tome one su
nae. - Ko je on? IJON: Nepoznati junak. ivi mit koji je siao na
zemlju. Vena lepota, mudrost i slava otelovljeni u jednom ovaru.
Moda mala gre ka venosti u izboru tela za svoje uzviene kvalitete?
HOROVOA: Nikad u ivotu nisam video tako lepog mladia. IJON: Ne ini
li vam se da je on jo jutros dorukovao u drutvu bogova? HOR: Ti
huli! - Hoe da ponovo navue gnev bogova na nas? IJON: Gnev bogova
bie ublaen pred onakvom lepotom. Nisam poznavao nijednog boga koji
bi bio u stanju da kazni onako lepog mladia. HOR: Ti si odvratni
bogohulnik, Ijone. - Bogohulnik. IJON: Ja samo govorim o sudbini i
lepoti. Sudbina nas sve baca u istu jamu i zato proseni pesnici
pokazuju toliko ukusa za stvari sudbine. Ali ta znai sudbina za
onog koji se blistavom slavom svoga dela uzdie do venog? Samo, nas
plai samoa uzvienosti, svi bismo hteli da budemo obini, jednostavni
i pristupani. Konformizam intelektualne klase. HOR: Dosta sa tvojim
glupim priama, Ijone! - Da danas nije danas, ja bih znao ta bi
trebalo uraditi sa tobom i sa tvojim pesmama. IJON: Hoete da kaete
kako i bogovi treba da se odmaraju posle ruka? HOR: Jo uvek mislim
na onu ribu. - Kao da su nam je sami bogovi poslali sa svoje
trpeze. IJON: Vi znate samo da li je u ribi bilo malo ili mnogo
belog luka. Mene zanima ljudska priroda. Zanima me do koje mere
jedna ena od, recimo, etrdeset godina moe da se dopadne jednom
mladiu od dvadeset? Razume se, ona moe da mu prui dosta, ali ko je
od nas spreman da jede svarenu hranu? HOR: Nije lepo to to radi
,kraljica. - Kako ga je samo gledala za vreme ruka! HOROVOA:
Kraljica od jutros nema mua. HOR: Misli li da je stari Laj mogao da
bude mu? - Osim u matinim knjigama, razume se. - Noj su sigurno
dosadili oficiri. - Ulaze li oni na komandu i u postelju? IJON: Vi
ste sami jutros obeali da e onaj ko oslobodi grad od Sfinge postati
va kralj, a njen mu. Ona se samo trudi da ispuni obeanje. HOR:
Lepota uvek deli svet na lepo i runo, pa se svi mi oseamo pomalo
nelagodno u njenom prisustvu, poto smo vie runi nego lepi. U
najboljem sluaju, ni runi, ni lepi. Ali, pst! Dolaze Edip i Josta.
Hor, Horovoa i Ijon povlae se. JOKASTA: Priaj mi o sebi, Edipe.
elim da znam sve o tebi, svaki tvoj pokret, svaku tvoju misao. Mrti
se? ini ti se mnogo? EDIP: To je tako malo, kraljice. JOKASTA: Zovi
me Jokasta. EDIP: Ja sam ipak samo jedan obian pastir. Pastir koji
je uvao ovce na jednoj planini. Dani su prolazili, jedan nalik na
drugi. Ustajali smo, odvodili ovce na pau, vraali ih uvee. Loili
smo vatru, sedeli ogso nje i utali. Sve to nam je bilo potrebno,
znali smo. Znali smo gde sunce izlazi, gde zalazi. Znali smo koja
ovca jede dobro, koja e se ojagnjiti, koja nee. Znali smo ta treba,
a ta ne treba raditi. Znali smo ta je dobro, a ta zlo. To je
dovoljno za jedan ivot. JOKASTA: Kada te sluam kako govori, ini mi
se da nikada nisam ivela. EDIP: Voleo bih da je moj pas sada pored
mene. Danas me je toliko mnogo ljudi gledalo, i svi oni kao da su
traili neto na meni. Prole godine, u Eleuzisu, ene su prolazile i
gledale me. Plaio sam se njihovih oiju koje su bile kao neki
kladenci u kojima gori tamna vatra. I Sfinga je imala takve oi.
JOKASTA: A moje oi? ta vidi u njima? EDIP: Ne znam. Ne znam ta
vidim u njima. JOKASTA: Pogledaj ih dobro. EDIP: Ne znam. One me
seaju na neto. Vidim sebe u njima. Tamo, negde u dubini zenice.
Kako je ona tamna! Ne, ne vidim se vie, nestajem. Kraljice, ta je
to? JOKASTA: To je ivot kakvog ga ja znam. Ali tvoje oi su svetle
kao sunani predeo i prazne kao obeanje. Hoe li ivot ikada ui u
njih? EDIP: Mi ne govorimo isto, kraljice. Vi kaete ivot i ja kaem
ivot, ali to su razliite stvari. Evo, kreem se, govorim, sluam,
gledam, moje srce kuca. Ali kada biste me sada pitali da li ivim,
ja ne bih umeo da vam odgovorim. JOKASTA: Ni ja ne bih umela da te
pitam. Ti si kao odjek - nikad ne znam da li je to neki drugi glas,
ili se samo moj sopstveni vraa. Ja ne znam vie ta sam. EDIP: Mislim
da e najbolje biti da se vratim na svoju planinu, kraljice.
JOKASTA: Hoe li da kleim pred tobom i molim te da ostane? EDIP:
Kraljice, ja nisam hteo da vam uinim nita naao, oprostite mi. Ja
samo elim da se vratim na svoju planinu. JOKASTA: Tebe eka neka ena
tamo? Je li ona lepa od mene? Ima li lepu kosu? Vrat? Grudi? Da li
su njene ruke lepe od mojih? NJene ruke ogrubele od zemlje,
kopanja, tapa kojim se ovce gone na pau. eli li te ona vie od mene?
eli li te ovom istom bezimenom eljom, ovom pustinjom? EDIP: Samo
moj otac i moj pas, kraljice. Oni e ga ubiti, ako se ne vratim.
Znate li vi kako je to kada ubiju nekoga koga ste vi najvie voleli?
JOKASTA: Meni su ubili sina im se rodio. EDIP: Kraljice... JOKASTA:
Ja sam ti govorila o svojoj ljubavi, a ti mi govori o svome psu. Ja
sam ti govorila kako sam te ekala, a ti mi govori o svojim ovcama.
Ja sam ti rekla kako te elim, a ti mi govori o svojoj planini. Zato
hoe da mi ponovo uzme sve ono to su mi uzeli pre mnogo godina?
EDIP: Ali ja ne znam va ivot, kraljice. Ja bih samo eleo da znam
kako ovek treba da proivi ivot a da se nikada ne zastidi samog
sebe. JOKASTA: Ti misli samo na svoju nevinost. Jesi li siguran da
ona vredi toliko? EDIP: Ja sam sam, gospoo, a vas je mnogo.
JOKASTA: Ti si dete, ali deca su gora od ubica. Ona ne znaju ta je
ivot, ve samo ta je dobro, a ta zlo. Ja se plaim neega to vidim u
tebi. Hajdemo odavde. EDIP: Moda bi bolje bilo da se pomolimo
bogovima zajedno sa svima ostalima. JOKASTA: Ne bih elela da ikoga
sada sretnem. EDIP: Ne znam ta je to to vi vidite u meni. JOKASTA:
Ne moe se i znati i imati u isto vreme. Hajdemo. Odlaze. Ulaze
Tiresija, Horovoa, Hor i Ijon. TIRESIJA: Graani, doao je sveani
trenutak! Prinosimo rtve u znak zahvalnosti bogovima to su nam
poslali naeg oslobodioca. Graani! U ovom uzvienom trenutku ja vas
pozivam da se svi zahvalimo bogovima na milosti koju su nam
ukazali. Pozivam vas da ispunimo obeanje koje smo im dali u
trenutku najvee nevolje, molei ih da nas ne zaborave. Graani! Kada
prinesemo rtve zahvalnice, svi emo mi, radosna srca, pouriti da to
obeanje i ispunimo. Graani, doekali smo svog oslobodioca, imamo
svoga kralja! HOR: Da ne naglimo, Tiresija? - On je tako mlad. -
Suvie je lep za kralja. TIRESIJA: Boanska milost stigla je donas
tek kada smo dali obeanje, zaboravljate li to? Bogovi ele da on
bude kralj. HOR: Nismo tako mislili. - Nismo oekivali nedoraslot
mladia. HOROVOA: Zar hoete da prekrite obeanje bogovima? HOR: Ipak,
on je tako mlad. - Nema iskustva za kralja. HOROVOA: On je ve
pokazao svoje iskustvo i svoju mudrost, graani. TIRESIJA: Ko je od
vas bio u stanju da odgovori na Sfingino pitanje? Zato ga onda,
kada je stao pred Sfingu, niste pitali da li je mlad ili star? Zar
hoete da postavljate uslove bogovima? HOROVOA: Obeanje se ne daje
sa pola srca. ovek koji je umeo da nam donese slobodu, umee i da
ivi sa nama tu slobodu. Najzad, vi ste tu, i ja sam tu. Moje
iskustvo i moja mudrost dopunie njegovu blistavu nevinost i
bistrinu. Zar svojim oklevanjem da navuemo gnev bogova na sebe?
TIRESIJA: rtve, graani! Prinesimo rtve! Plamen lizne i ugasi se.
HOR: A! Plamen ponovo lizne i ugasi se. HOR: A! Plamen lizne i
ugasi se. HOR: Bogovi, zar neete da primite molitvu nae
zahvalnosti? HOROVOA: ta smo zgreili, o moni bogovi? HOR: Recite
nam svoju volju, o moni bogovi! TIRESIJA: Vidim! Vidim! HOR: Reci
nam! TIRESIJA: Greni smo pred bogovima, graani! Vidim! Vidim! HOR:
Reci nam! TIRESIJA: Vidim! Vidim! HOR: Reci nam! TIRESIJA: Greni
smo pred bogovima, graani! Nismo ispunili obeanje! Moramo ispuniti
obeanje ako elimo milost bogova! Vidim! Vidim! Naeg spasioca za
kralja! Naeg spasioca za kralja, graani! Vidim! Vidim! HOROVOA:
Graani, zar hoete da gnev bogova ponovo padne na nae glave?
TIRESIJA: Vidim! Vidim! HOROVOA: Opomenuli su nas, graani. Moramo
ispuniti obeanje, graani! Moramo ga proglasiti! TIRESIJA: Vidim!
Vidim! HOR: Naeg spasioca za kralja! - Proglasimo ga! - Proglasimo
ga! - Kralj! Kralj! - Proglasimo ga! IJON: Oslonite se na mene,
Tiresija, bar u zemaljskim stvarima. TIRESIJA: Ja umem da koraam i
meu zemaljskim stvarima, dragi Ijone, sve dok one ne ponu da mi se
pletu u noge. Tiresija i Ijon polako odlaze. HOR: Na spasilac je ba
mogao da bude sa nama. - Ni kraljice nema. - Zanima me samo zato je
Tiresiji toliko stalo do toga? - On nas opinjava svojim reima. -
Kaem vam da je on arobnjak. - On govori sa nama kao da smo svi mi
budale. - Dosadila su mi njegova predavanja iz filozofije! - Umemo
i mi da mislimo! HOROVOA: Mi smo sami dali obeanje, graani.
Tiresija samo eli da ga ispunimo. HOR: Mi emo ga ispuniti, ali ne
kada njemu padne napamet! - ta on ima nama da pria! - Umemo i mi da
mislimo! HOROVOA: Tiresija zna zato bogovi nisu hteli da prime nae
rtve. HOR: To on kae da zna. - On sve tumai kako hoe! - Kada ovek
dobro razmisli, ni bogovi ne mogu da trae od nas da izaberemo za
kralja nekoga koga dobro ne poznajemo. - Oni moraju da nam dopuste
da ga upoznamo! - Najzad, i on nas treba da upozna. HOROVOA:
Graani, moramo ispuniti obeanje. Bogovi su nas opomenuli. HOR: Ko
zna zbog ega bogovi nisu hteli da prime nae rtve. - Ovde ima
dovoljno grehova. - Ne elimo novi greh. - Sasvim je dovoljno
grehova koje gledamo. - Greh je da jedna ena voli tako mladog
oveka. - Greh je! HOROVOA: Nije greh kada jedna ena voli nekog
oveka. Ja razumem kraljicu, graani. Nekad je iz dana u dan bivala
sve blea. Jutros sam prvi put video rumenilo na njenim obrazima.
HOR: Jokasta je danas bila najlepa od kada je ja znam. - Moda zbog
toga to je stari Laj otiao? - Ipak, on je naredio da se ubije njen
sin. - Horovoo, zato je on naredio da se ubije njen sin? HOROVOA:
To je bilo jako davno. Neko staro proroanstvo, ini mi se. Ima tome
vie od dvadeset godina. Proboli su mu noge, vezali ga, i bacili na
jednu planinu. Da ste samo zideli Jokastu tada! Kako je ona plakala
pred svima nama. Da sam smeo priao bih joj... Ali ja sam tada bio
samo obian lan hora. NJene suze gorele su u mojoj dui kao iva rana.
Mrzeo sam tada Laja. Jokasta je danima ila potpuno oslepela od suza
i bola. Posle sam ove zaboravio osim njenih oiju. Jednom mi je
prila i rekla mi: Nije mogue da se on dugo muio, sigurno da nije".
Bio sam srean to je ba mene izabrala da mi to kae. Hteo sam mnogo
stvari da joj kaem, ali nisam mogao. Plaio sam se da u zaplakati.
Bila je tako lepa, i tako mlada, i tako tuna. ini mi se da sam tu
istu mladost video danas na njenom licu. Kao da je ponovo oivela.
HOR: Proboli mu noge, kae? - A to proroanstvo, ta je bilo ono?
HOROVOA: Mislim da se toga vie niko ne sea. Ali bolje da ne
govorimo o tome. Hteo oam samo da vam objasnim zato ja razumem
Jokastu. Ne bi trebalo da govorite runo o njoj. ena koja je toliko
propatila ima prava i na malo ivota. HOR: Ali ipak, on je tako
mlad. - Ne bi trebalo... - Edip? Zato su mu dali to ime? HOROVOA:
ta hoe time da kae? Zato su tebe nazvali Trazibulom, tebe
Trazimahom, tebe Damokom, tebe Harmidom, tebe... HOR: Edip znai
hrom. - ta mu je s nogama? - Moramo da znamo ko je on. - Ko je on i
odakle je? - Moramo da znamo staro proroanstvo. - Ne elimo da grad
ponovo padne u greh. - Zato se on zove Edip? - Kakvo je bilo staro
proroanstvo? HOROVOA: Graani, pa zar je u lepoti ikada bilo neeg
grenog? HOR: Niko od nas ne kae da je to mogue. - Ali niko i ne kae
da je nemogue. - Koga da pitamo? - Ko to zna? - ini mi se dolazi
Ijon. - On pretura po starim rukopisima. - I pie istoriju Tebe. -
Pitaemo njega! Dolazi Ijon. IJON: Na ulicama je strana guva. Svi
oni koji dosada nisu smeli da dou u Tebu, skupili su se. Nae vrle
devojke imae veeras pune postelje posla. HOR: Ijone... -... zato se
Edip zove Edip? IJON: Edip? Ko je to? A, na oslobodilac. HOR: Zato
se on... -... zove Edip? IJON: Zato se lepota zove lepota? Zato se
smrt zove smrt? LJubav ljubav? Pesnike ne treba pitati o stvarima
matiara. HOR: Ijone... -... ti zna istoriju Tebe. IJON: Pomalo.
Brinem se za tradiciju koliko mogu. HOR: Reci nam zato je Laj
naredio da se njegov sin ubije? - Da, zato je naredio? IJON: Niste
videli Tiresiju negde? On me je zvao. HOROVOA: Ijone, potrai
Tiresiju, ako te je zvao. IJON: Treba pevati pesme u ast naeg
oslobodioca. HOROVOA: Danas e nam biti potrebne tvoje pesme. IJON:
Moje prave pesme niko ne slua. A to je delo koje u ostaviti
potomstvu. Kad umrem, videete kakvog ste pesnika imali. HOR: Ijone,
zato je Laj naredio da se njegov sin ubije? IJON: Kako vi zamiljate
da se pie istorija? Ja sam napisao tek hiljadu strana, ali dotle jo
nisam doao. HOROVOA: Vidite da niko ne zna! Kao da je to vano!
IJON: Doite k meni jednog dana, ako hoete. Samo nemojte odmah posle
ruka, tada obino stvaram. Ali ako doete predvee, kada zalivam cvee,
lopiemo malo vina i razgovarati o poeziji. Kada ova guva proe,
prelistau svoju malu arhivu, i rei u vam. Ali sada sam suvie
zauzet. HOR: Ijone, mi to moramo sada da znamo. - Ti to zna, Ijone.
- Ijone, zato se Edip zove Edip? IJON: Obesili su ga u kasapnici
kada je bio mali. Pastiri esto od deaka pomisle da je jagnje. HOR:
Ti zna neto to ne eli da nam kae. - Ako bude greha, Ijone... -...
pae na tvoju glavu. IJON: Znate li kada se bacaju mree? Uvee. Uvee
riba ispliva blie povrini. Danju se krije od sunca. Ali uvee ona
ispliva i tada se bacaju odree, Sve ima svoje vreme. Ja jo ne znam
nita o onome to me vi pitate. Rekao sam vam da se to dogaa u
poglavljima koja tek treba da napiem. HOR: Ti krije neto od nas. -
Ti si isti kao Tiresija. IJON: Tiresija? Nikada mi ni na kraj
pameti nije bilo da budem isto to i on. On ita i suvie mnogo knjiga
koje posle prepriava. Ja sam stvaralac. HOR: Ijone, ne podsmevaj
nam se! - Briga njega. - Mi moramo da znamo. - Ijone, ne podsmevaj
nam se! IJON: Uopte vam se ne podsmevam. Samo kaem: sve u svoje
vreme i na svome mestu. Prvo ga proglasite za kralja, i onda
ispitujte njegovu prolost. Uostalom, zar nam ga sami bogovi nisu
poslali? Moda je on jo jutros dorukovao sa njima? HOR: Ako bude
greha... -... on e pasti na tvoju glavu, Ijone. IJON: Greh je
zanimljiv za jednog pesnika. HOR: Ijone, ti zna ko je on. - Razume
li da mora da nam kae ko je on? - Ijone, ko je on? IJON: Kako ja to
mogu da znam? Mene zanima istorija, a on jo nije uao u nju. Kada
postane kralj, postae istorija, i ja u poeti da tragam po njegovoj
prolosti da bih video kako je jedan pastir otkrio u sebi kraljevske
vrline. Ali za sada, on i suvie mirie na ovije mleko. Nikada nisam
voleo ovije mleko, iako kau da je ono vrlo hranljivo. HOR: Ijone,
mi znamo da ti zna. - Mi znamo da ti zna ko je Edip. - Mi znamo da
ti zna staro lroroanstvo. IJON: Ja znam samo kako lepota postaje
sudbina, i pitam se ne raaju li se i ljudi slepi, kao maii. Vi
volite maie? HOR: Maie? - On govori o maiima! IJON: Sada zaista
moram da potraim Tiresiju. HOR: Ali ko zna staro proroanstvo? -
Tiresija to sigurno zna. - Da, ali nam on nee rei. - On govori samo
ono to njemu koristi. - Ali mi moramo da znamo. - Sinovi se ne
ubijaju ni zbog ega. IJON: Pa, mislim da e to prvosvetenik sigurno
morati da zna. On je stariji od Tiresije, i sigurno se sea toga.
Ili je bar zapisao neto o tome. HOR: Prvosvetenik? - On zna! - On e
nam rei! HOROVOA: Ali on je star i bolestan, graani, i ne moe da
izlazi iz kue. HOR: To kae Tiresija! - Zato niko od nas ne moe da
ga poseti? - Neka nam on kae! HOROVOA: Ostavimo na ,miru bolesnog
oveka, graani! HOR: Niko ga od nas nije video bolesnog! - Samo
Tiresija kae da je on bolestan! - Neka nam on kae treba li onog
mladia da proglasimo za kralja! - Neka nam on kae staro
proroanstvo! - Neka nam on kae zbog ega bogovi nisu hteli da prime
nae rtve! - Neka nam on kae gde je greh! - Neka nam on kae ko je
grenik! HOROVOA: Vi oseate samo greh, graani! HOR: Mora da bude
greha! - Bogovi nisu hteli da prime rtve! - Sinovi se ne ubijaju ni
zbog ega! - Ko je Edip? - Neka nam prvosvetenik kae! - Moramo da
znamo na emu smo! HOROVOA: Graani! Graani! HOR odlazi, i Horovoa za
njima. IJON (sam): Greh, greh. Lepo zvui ta re. Jedan intelektualac
ne bi smeo olako da joj podlegne, ali ona privlai pesnika. Ig.ra je
suvie lepa, Tiresija suvie samouveren, graani suvie ogranieni,
Jokasta suvie ena. Uvek sam voleo da gledam mleko kako kipi. Dolaze
Tiresija i Glasnik. TIRESIJA: Edip e biti proglaen za kralja jo
danas posle podne. Ti zna ta treba da uradi? GLASNIK: Pripremiti
trg ispred palate. Pozvati ugledne graane. Izvriti potrebna
obezbeenja. TIRESIJA: Zna koga treba pozvati na sveanost? GLASNIK:
Po spisku za dananji ruak? TIRESIJA: Ti vie nisu pouzdani. Potrebni
su mi novi izvetaji. GLASNIK: Dobiu ih za koji as. TIRESIJA:
Sastavi spisak prema njima. Samo brzo. Sve mora da bude gotovo pre
zalaska sunca. Hou specijalna obezbeenja. GLASNIK: Razumem,
Tiresija. Odlazi. TIRESIJA (za sebe): Dok sam palio rtve, uinilo mi
se da ujem Jokastin krik. Osetio sam neku udnu slabost kada su mi
dali baklu u ruke. Postajem star, ruka poinje da mi drhti. Ali,
ipak, Edipe, imaemo jo dosta posla, ti i ja. Kada bi ljudi samo
znali kako je njihova sudbina grozna kada se zna unapred! Ali oi ne
mogu da podnesu pogled u budunost. Edip. On mora da je sav od oiju.
ta on ima da vidi u svom svetlom svetu koji tako poudno grabi oko
sebe? Ja mu pomaem da prati svoju sudbinu, korak po korak, dan po
dan, da nita ne izostavi, nita ne propusti, da nikada ne dozna
suvie. Krug je najstranija klopka na svetu, ali on predstavlja
sudbinu koja se ponavlja, ivot koji je uvek isti. Ja ga se grozim,
zato to ponovo poinje, im se zavri. IJON (za sebe) O emu li
Tiresija razmilja tako duboko? Plaim se da on ovoga puta nije dobro
zatvorio svoj krug sudbine, i ja se nadam da u videti kako taj
divni obru prska na slabom mestu. Uostalom, ta je to ovek? Ide na
dve noge, ume da sabira, razume silogizme. Raa se slep, umire slep.
Mislite jo malo, Tiresija, mi znamo dovoljno da bismo mogli da
uivamo, svaki na svoj nain. TIRESIJA: Ko je to? IJON: Vi ste me
zvali, Tiresija. TIRESIJA: Sastavie pesmu o Edipovom podvigu.
Veeras, pre nego to pone sveanost, pevae je na trgu. Hou da opini
ljude kao to ih je Orfej opinjavao. Ja znam da si ti nadahnut
pesnik, Ijone. IJON: Smem li da se osvrnem? TIRESIJA: ta hoe time
da kae? IJON: Orfej nije smeo da se osvrne dok je izlazio iz pakla.
Pevao je, ali nije smeo da vidi ono to se nalazilo iza njega. Ne
morate to da shvatite bukvalno. TIRESIJA: Tvoja pesma mora da bude
pristupana i razumljiva. Ona mora da nadahnjuje ljude plemenitim
oseanjima i optimizmom. IJON: U gradu mirie na smrt, niste osetili?
TIRESIJA: Bila je strana vruina jutros. IJON: U gradu mirie na
greh, Tiresija. TIRESIJA: Grenik je tek jutros otiao. IJON: Sigurni
ste da je u pitanju samo jedan greh? TIRESIJA: Zavisi od toga ta
smatramo grehom. IJON: Nikada nisam pridavao neko naroito znaenje
toj rei. Ali ini mi se da znam ta drugi misle o tome. TIRESIJA:
Nije dobro misliti umesto drugih. IJON: Sem ako se ne misli bre od
drugih. TIRESIJA: ta hoe time da kae? IJON: Mi mislimo na sasvim
razliite naine. Vi ste filozof, imate smisla za apstrakciju, za vas
je svet samo jedna kategorija. Ja sam pesnik, i mislim o istoriji,
to e rei mislim svojim ulima. Ono to se dogaa za mene je ono to se
dogaa. Ne znam koliko je to sudbina, a koliko nije, Tiresija.
TIRESIJA: Prestani sa .svojim metaforama, Ijone! IJON: Vi nikada
niste razumevali pravu poeziju, to je va veliki nedostatak. Imali
ste neku vrstu razumevanja samo za one pesme koje ste poruivali od
mene. TIRESIJA: Hoe da kae kako ne eli da peva onako kako ja mislim
da treba pevati? IJON: Zanima me ta biste uradili kada biste uli
moje prave pesme. Ali ako elite da moja pesma uspe, uinite neto pre
nego to ljudi u svome seanju lrelistaju izvesne dogaaje i izvesna
miljenja - da, poto vi ne verujete u proroanstva. Heroj je ovek o
kome se malo zna. Ako ljudi znaju o njemu vie nego to se u mojoj
pesmi nalazi, ona ne bi uspela, Tiresija. TIRESIJA: Ako mislimo na
razliite naine, onda je opasno meati te dve misli. To je pravilo
logike. IJON: Onda bi bilo dobro da graanima ponovite svoje
predavanje o logikim grekama pre nego to oni uine jednu od njih.
Ali, evo ih. TIRESIJA: Ko? IJON: Naa kraljica i na oslobodilac u
razgovoru o vanim dravnim poslovima. Dolaze Edip i Jokasta.
JOKASTA: Nikada jo nisam videla takvu vrevu u Tebi. Kao da su svi
izali na ulice. Nadajmo se da nee biti izgreda. IJON: Kakav divan
drhtaj prolazi kroz masu danas! Kao pesnik, ja oseam puls istorije.
TIRESIJA: Edipe, dozvoli da ti predstavim Ijona, naeg prvog
pesnika. On e pevati o tvome junakom podvigu. IJON: Koliko to moje,
vie nego skromne, sposobnosti doputaju. Znam mnogo pesnika iji je
pogled i obuhvatniji i prodorniji od moga, ali mogu da priznam sebi
kako imam jedan mali plamen koji bih tako rado ustupio nekom veem
od sebe. TIRESIJA: Tvoja skromnost je ve poslovina, Ijone. Koje si
mesto zauzeo na poslednjem takmienju? IJON: Bio sam drugi.
TIRESIJA: Ali ko je bio prvi? IJON: Simonid. TIRESIJA: Simonid je
ve davno klasik, to znai da si ti prvi ivi pesnik. EDIP: Uvek se
uzbudim kad sluam pesme, jednom su mi ak i suze pole na oi.
TIRESIJA: Ijon e skovati u besmrtne heksametre tvoj podvig, Edipe.
Ali i ja imam jedan mali zadatak da ispunim, ovde, pred svima nama.
Graani naeg grada naloili su mi da ti neto kaem. Priznajem da je to
prijatna dunost, ak vie nego prijatna dunost, to je izuzetna ast,
veoma uzviena dunost i ast, ako tako mogu da kaem. Dok smo patili
od otranog udovita, obeali smo bogovima da e onaj ko nas oslobodi
postati na kralj. I kao to je grad obeao sebe onome ko ga oslobodi,
tako je naa kraljica obeala sebe onome ko oslobodi njen grad.
Sudbina i dobrobit grada bili su uvek njena prava briga. Moda ti je
ona ve neto govorila o tome? JOKASTA: Samo sam nagovestila,
Tiresija. Na vama je da to sada zvanino objavite. TIRESIJA: To mi
ini izuzetnu ast, kraljice. Tvoje herojsko delo, Edipe, koje nam je
donelo slobodu, poziva nas i na ispunjenje obeanja bogovima. U ime
itavog grada ije srce danas treperi od radosti, u ime itavog grada
ozarenog slavom i uzvienou tvoga dela, ja ti predajem ovaj grad. Od
danas, ti si na kralj, Edipe, i ja sam srean to mogu prvi od svih
graana da kliknem - iveo kralj! I ja ti kliem - iveo! JOKASTA: iveo
na kralj! IJON: Pa, iveo. Graja. EDIP: Plaim se da ja ne bih bio
dobar kralj, Tiresija. Ja sam samo obian pastir. IJON: Pastir i
kralj! Nema na svetu dva slinija zanimanja! Kao pastir, vi ete biti
najbolji kralj koga je Teba ikada imala. JOKASTA: Kao pobedilac
Sfinge, ti e biti najhrabriji kralj koga je Teba ikada imala.
TIRESIJA: Kao onaj koji je odgovorio na pitanje, ti e biti
najmudriji kralj koga je Teba ikada imala. EDIP: Ali ja ne poznajem
va grad. Kada bih sam iziao na ulicu, izgubio bih se. Kako mogu da
budem kralj gradu koji ne poznajem, gra-anima koje ne znam? IJON:
Onaj ko da ivot drugome poznaje ga kao samog sebe. Vi ste kralj
Tebe i ivot Tebe! TIRESIJA: Onaj ko da slobodu drugome poznaje ga
kao samog sebe. Ti si kralj Tebe i sloboda Tebe! JOKASTA: Onaj ko
da mladost drugome, poznaje ga kao samog sebe. Ti si kralj Tebe i
mladost Jokastina. EDIP: Plaim se da sam ja to sve sluajno uradio.
TIRESIJA: Sluajnosti nam uvek pokazuju ono to zaista jesmo. U
jednom blistavom trenutku mi sagledavamo itav svoj ivot i
odmeravamo pravi zamah svojih mogunosti. ta je anonimnost
svakodnevnih asova prema blesku jednog uzvienog trenutka? U svakom
oveku eka neslueni broj mogunosti. NJegova je ljudska dunost da ih
otkrije do kraja. JOKASTA: Jedan blistavi trenutak otkrio je nau
sreu. Hoe li da nam je sada oduzme? Dolazi Glasnik. IJON: Tiresija,
vas trae. TIRESIJA: Oprostite, gospodaru. Samo trenutak. IJON: Da
li biste sada hteli da ujete moju pesmu? JOKASTA: Sve se priprema
za sveanost, kralju moj. GLASNIK: Tiresija, Stari Laj se vratio.
TIRESIJA: Nemogue, Laj je mrtav. Edip mi je sam rekao. GLASNIK: Ali
ja sam ga video svojim oima, Tiresija. To je on, siguran sam.
TIRESIJA: Znai, lagao je. Nisam mislio da je njegova nevinost tako
potpuna. Ali ve oseam upljinu kako raste u toj divnoj voci tako
punoj sunca. NJegova nevinost poinje da ga naputa kao pacovi brod
koji tone. Dolazi moj as. EDIP: ta se to dogaa, Tiresija? TIRESIJA:
Samo pripreme za sveanost, gospodaru. IJON: Glasovi istorije,
gospodaru. Istorije koja se ukrta sa sudbinom ili filozofijom, ako
hoete. EDIP: Ne razumem vas. Okruili ste me poluglasnim razgovorima
. .. JOKASTA: Vidim te u kraljevskoj odori, Edipe. Ti si najlepi
kralj koga je Teba ika-da imala. TIRESIJA (Glasniku): Dakle, stari
Laj se vratio. Uhvatite ga smesta i dovedite u dvor. Potrebno je da
i on bude sa nama. Stvari moraju da se razjasne pre nego to sunce
zae. GLASNIK: Razumem, Tiresija. Odlazi. TIRESIJA: Sve je spremno
za sveanost, gospodaru. JOKASTA: Morate me saekati, Tiresija. Ja se
nisam presvukla. Plaim se da neu znati ta da obuem. Srea dolazi
tako sa svih strana da ja ne znam na koju da se okrenem. Kralju
moj, ekam te! EDIP: ta je bilo u oima graana danas za rukom,
Tiresija? NJihove oi bile su oi nepoverenja. To su bile zle oi.
TIRESIJA: Obina ljudska radoznalost koja eli da u jednom heroju nae
ono to ga izjednaava sa obinim ljudima. EDIGG: Nije bilo sree u tim
oima. TIRESIJA: Srea nikada ne osea da je srena. Graja. EDIP: ta je
to? IJON: Da li biste sada hteli da ujete moju pesmu? Vi ete mi rei
ako sam negde pogreio, ja va podvig znam samo iz pria. EDIP: Plaim
se da je istina o mom podvigu s^vie prosta za pesmu. IJON: A ja se
plaim da je ovoga puta pesma i suvie prosta za istinu. EDIP: ta
hoete time da kaete? IJON: Istina je kao mozaik. Ona se sastavlja
deo po deo, pesma po pesma. Ja sam napisao samo jednu pesmu, i
bojim se da ona nee biti dovoljna. EDIP: Kako to mislite? Graja.
Vojnici. EDIP: ta je to? IJON: Druga pesma, gospodaru. Ona je manje
skladna od moje, doputam sebi tu neskromnost. TIRESIJA: Istorija
vas eka da zauzmete svoje mesto u prolosti i budunosti, gospodaru.
Graja se naglo utia. EDIP: Ne volim tu tiinu. Kada se kod nas na
planini utia, onda je sve puno zvukova koji ekaju da granu. Ali ova
tiina je mrtva, oseam kako ona preti. IJON: Mogli bismo... EDIP:
Tiresija, ja odlazim. Ali hou neto da vam kaem pre toga. Jutros ste
me pitali ta sam uradio sa starcem koga sam sreo na putu. Rekao sam
vam da sam ga ubio. Sfinga me je molila da to kaem, i ja sam je
posluao. Ali sada hou da vam kaem istinu. Ja ga nisam ubio. Nisam
ga ni dotakao rukom. Nisam ubio onog starca jutros, shvatate li to,
Tiresija? Moje ruke su iste. Moje ruke su iste, ujete li me,
Tiresija? Mi vie nemamo ta da kaemo jedan drugome. Odlazim. Ja neu
da budem va kralj, Tiresija, neu! TIRESIJA: Ti e biti kralj ovoga
grada makar samo za jedan dan, i mu Jokastin makar samo za jednu
no, mladiu. Ijone, koliko je sunce? IJON: Jedno koplje, Tiresija.
TIRESIJA: Ima pola koplja vremena, mladiu. EDIP: Ja neu... IJON: I
tako Edip slavni, Slobodu to nam donese...
TREI IN
Ista dvorana kao i u II inu. Neto kasnije. IJON: I tako Edip
slavni, Slobodu to nam donese... EDIP: Umukni! IJON: Ne svia vam se
ritam? Da promenim? Mogao bih sve da prebacim u trohejske stope,
ali mi se ini da je jamb uzvieniji i dostojanstvenije!. Tako hrabri
Edip..." Vidite i sami da to ne ide. Suvie lii na obinu prozu. Ne
nadahnjuje llemenitim oseanjima. Ali jamb, jamb je neto sasvim
drugo. On vas odmah stavlja u srce, da tako kaem, smisla stvari. Ne
slaete se sa mnom? EDIP: Ostavite me na miru. IJON: Priznajem da je
poetak malo prozaian. Moda bi trebalo poeti obraanjem muzama, to bi
bilo nadahnutije. Ali to je Homerov manir. Pevaj, o Muzo, delo
Edipa slavnog..." Ne zvui loe, ta mislite? Opet vam se ne svia. Da
izbacim epitete? Ali ja sam ve pokuao da izbegnem Homerove
dvostruke, iako su oni veoma na ceni danas. Edip slavnomudri". Ne,
to vam se sigurno ne bi dopalo. EDIP: Ostavi me na miru sa tom
tvojom pesmom, vidi da razmiljam o ozbiljnim stvarima. Slavni,
hrabri, mudri, a uhvatili ste me ovde kao u miolovku. IJON: A, to!
Pa ovde se ne radi uopte o vama. EDIP: Nego o kome? IJON: To je ep.
Vi ste tu samo da popunite jedno prazno mesto. Vie kao jedan
primer, da tako kaem. EDIP: Bolje bi bilo da me ostavi na miru. Ako
ve hoe da peva, onda promeni ime i pevaj I tako Ijon slavni" ili
,,I tako Tiresija mudri". IJON: Ipak bi trebalo da ujete moju pesmu
do kraja. Pesme nas objanjavaju nama samima. EDIP: Ne zanima me.
IJON: Ali ovo je jedna od mojih najistinitijih pesama, iako je
poruena. Dozvolio sam sebi da se umeam u istinu. Kada jednom
uskoite u sudbinu, onda ste postali njen deo, i ona se dalje odvija
sama za sebe. Ja ne volim sudbinu, ali je tako. EDIP: Samo to ja
nisam hteo da uskoim. IJON: To ve nije vaa briga. Ja uivam da
gledam kako se borite. ta mislite, hoete li uspeti da se izvuete iz
svoje sudbine? EDIP: Sluaj, nastavi li da govori kao Tiresija,
udariu te. Postoji li neki tajni izlaz odavde? IJOK: Svakako. To je
prvo to se predvidi u jednoj kraljevskoj palati. EDIP: Pokai mi ga.
IJON: To ne bi bio lep zavretak za moju pesmu. Prepoznali bi vas i
odmah ubili. ta mislite, da se to prata hteti ne biti heroj? EDIP:
Ne priaj. Daj mi svoje odelo i svoj instrument! IJON: Heroj koji
bei preobuen u literatu! Zar ne shvatate kako to ne bi bilo nimalo
dramatino, nimalo estetski? EDIP: Svlai se! (Skoi na Ijona.) IJON:
Pustite me. Zar hoete da me posle ubiju kao izdajnika? Da budete
krivi za moju smrt? EDIP: Vezau te. Kai da sam te ja napao. Ti nisi
kriv to sam ja jai od tebe. Broji do trista i vii u pomo. IJON: Da
vas pretvorim u prozu? Nikako! EDIP (puta Ijona): Ali zar ne vidi
da moram da odem odavde? Pa ta sam vam skrivio? Zato me ne ostavite
na miru? IJON: Pukla mi je jedna ica kad ste skoili na mene. EDIP:
ta sam vam ja uinio? IJON: To litajte Tiresiju. On je filozof.
EDIP: Tiresija je hulja, a ti si njegov plaenik. IJON: Ja. samo
posmatram ljudsku prirodu, a ovako mogu da je posmatram izbliza.
NJene krivice i nevinosti, njene iste i prljave ruke. Kada biste vi
samo znali kako sve to ne znai nita, stideli biste se da upotrebite
re ,,kriv". EDIP: Ali za ta sam ja kriv? Moje ruke su iste. IJON:
Kako je sve to apstraktno? Gore od Tiresijine filozofije. iste
ruke, prljave ruke, kriv, nije kriv. Igra se igra do kraja, i samo
onaj ko igra moe da kae da ima ruke - iste ili prljave. Vi biste
hteli da imate ruke? iste? Pogledate svoje ruke, a one iste. Ili,
pogledate svoje ruke, a ono ruku nema. Samo prazna istota. Nema ih.
Nikada ih nije ni bilo. Samo istota, Prazna. Prazna. Dolazi
Tiresija. TIRESIJA: ini mi se da polako zalazi sunce. Veernja
sveina uvlai mi se u kosti. Ti je ne osea, mlad si jo. Ali osetie.
Danas sunce zalazi, rekli su mi, kao veliki krvavi krug. Razume se,
moje poreenje je prosto i nepesniko, ja sam slep i nisam pesnik,
ali odgovara onome to bih hteo da kaem. Divan trenutak mira, taj as
u kome se sunce koleba na horizontu, kao da se itav svet koleba
izmeu ivota i smrti, izmeu postojanja i nitavila. Nijednog zvuka.
Zvuci dana zamrli su. Za koji as poee muzika veeri. Zar se ti ne
divi zalasku sunca, Edipe? Nisi ga posmatrao? Stajao sam pred
lalatom dok je sunce zalazilo. Pokuavao sam da zamislim kako njegov
zalazak izgleda u tvojim oima. EDIP: Hoete da kaete kako je najzad
dolo vreme da odluim hou li postati va kralj ili ne? TIRESIJA:
Napravio sam jednu malu pesniku (izvini, Ijone) digresiju, ali ti
si vidim, dobro razumeo njen smisao. Raspoloeniji sam nego obino.
Tokom popodneva razjasnio sam neke stvari koje nisu bile sasvim
jasne. A kada sam se vraao ovamo, uinilo mi se da vidim tebe i
Jokastu u kraljevskim odorama. I bio sam vrlo spokojan. Vi ste
najlepi par glasova koje sam ikada uo. EDIP: Onda sluajte jo malo
te glasove, Tiresija. Bojim se da ih vie nikada neete uti.
TIRESIJA: Ti govori kao lice u ravom komadu. Ali hajdemo, Edipe.
Jokasta nas ve eka. EDIP: Vi jo uvek mislite da u ja pristati da
budem mu one postarije tospoe koja eli da se igra sa mnom kao sa
ovojim makama? TIRESIJA: ene nemaju godina, Edipe. To je jedno od
pravila lepog ponaanja koje treba da naui. EDIP: Ja sam obian
pastir. Za mene ne vae ta pravila, poto nikada neu biti va kralj.
Ja odlazim. TIRESIJA: Svakako. (Udari tapom o pod.) Robovi unose
Lajev le. TIRESIJA: Rekao sam da sam razjasnio neke stvari danas
posle podne. EDIP: Starac od jutros! Ko je on? IJON: Laj! EDIP: Ko
ga je ubio? TIRESIJA: Ti, mladiu. EDIP: To je la! Ja ga nisam ni
dotakao rukom! IJON: Krug sudbine ipak e se zatvoriti. Kakav divan
lanac! Zar sam mogao i da predpostavim kako u njemu moe da
nedostaje jedna karika? Tiresija, recite mi ta bi se dogodilo sa
tim lancem da nije bilo vas? TIRESIJA: I sudbina i ja slepi smo,
Ijone. EDIP: Ali zato? emu je potrebno sve to? TIRESIJA: U tvojoj
sudbini je bilo zapisano kako e ubiti kralja ovoga grada i sam
iostati njegov kralj. Ja sam ti samo malo pomogao. Pridrao sam
tvoju ruku, tako rei. EDIP: Tiresija, ja znam da nisam ubio ovog
oveka. TIRESIJA: Ti si samo orue nunosti. EDIP: Zato me ne ostavite
da idem svojim putem? Ne oseam se dobro meu vama, Tiresija. Vazduh
mirie na rave stvari kao pokvareno meso. Pustite me da idem ovojim
putem. TIRESIJA: Ti si nas oslobodio, i od tog trenutka tvoj put je
postao na put, na put je postao tvoj put. Oslobodilac ima dunosti
prema onome koga je oslobodio. Od toga se ne moe pobei. EDIP: Ja
znam da vi uvek imate dobre razooge, Tiresija. Ovoga puta ja nemam
razloga, ali znam da nisam ubio ovoga oveka. Moje ruke su iste. Vi
ste ubica, Tiresija. IJON: Ovo je najlepi as dijalektike koji sam u
ivotu uo. Jedan prepredeni sofistiki razum i jedna primitivna snaga
i prosto rasuivanje. Verujem u prirodne darove. Ovaj ovek ima dara
za dijalektiku, iako ni ne zna ta je to. TIRESIJA: Mislim da je as
zavren, Ijone. EDIP: Ali ja ga nisam ubio! Ja sam nevin! TIRESIJA:
Nevinost nije u tome da se ne radi nita i ne mea ni u ta. Ja bih
pre bio sklon da to nazovem ubistvom. EDIP: Ja nisam ubica,
Tiresija. TIRESIJA: Mogu da ti pokaem dokumenta o tome koliko je
ljudi, ena i dece pomrlo u Tebi zahvaljujui Laju. Kako naziva te
smrti? Jedini nain da se jedan rav kralj zameni dobrim kraljem
jeste da se onaj prvi ubije. Najbolje je ako to uini njegov
naslednik. Postane li kralj, ti nisi ubica ovog oveka ovde. Ti si
samo orue nunosti. Ne postane li kralj, njegova smrt pada na tvoju
glavu. Jedino je kraljevska vlast u stanju da od ubistva naini
nunost. EDIP: Neto mi je govorilo da ne dolazim ovamo. Ali ja sam
ipak doao. Hteo sam da budem slobodan pred samim sobom. IJON: Znam
to oseanje. Koliko puta sam gledao sebe u ogledalu mislei - ti si
slobodan, ali sam ve bio u ogledalu, u strogom zlatnom okviru.
TIRESIJA: Nikada nisam razumevao neke rei koje ljudi vole da
upotrebljavaju. Greh, krivica, nevinost, sloboda. Ustvari, te rei
ne znae nita. Vi se samo ponaate tako kao da one neto znae. To su
rei sa dva lica i sa dva zvuka. One zavise od toga koje njihovo
lice posmatramo, i koji zvuk sluamo. Ali onda odjednom one dobiju
stotinu lica i mi se sa njima vrtimo u krug. EDIP: Vi me uvlaite u
strane mree, Tiresija. Posle svake vae reenice ja se trgnem i kaem
sebi - ne, on nema pravo". Kada ne bih tako govorio, poludeo bih.
Ipak, ja u otii i rei sve graanima. Neka oni odlue. Oni najbolje
znaju ta ]e za njih dobro, a ta nije. TIRESIJA: Ide li kao kralj
ili kao ubica? EDIP: Idem kao Edip, obian pastir. Obian pastir koji
e govoriti obinim ljudima. Oni e me razumeti isto onako kao to bih
i ja njih razumeo. IJON: Vi znate ne samo dijalektiku, nego i
sofistiku vladalaca, Edipe. Prava je teta to ne elite da postanete
kralj. Posle jednog vaeg govora graani ne bi vie znali ta je crno,
a ta belo. Videli bi svuda sivo, ili neku drugu boju koju vi elite
da oni vide. To je najvie to jedan vladalac moe da postigne.
TIRESIJA: Ne znam kako e se obian pastir provesti meu obinim
ljudima. Ako im njihov kralj, ili njihov heroj govori kao obian
pastir, to je vladalaka vetina. Ali ako im pastir govori kao
pastir, nisam sasvim siguran u ishod tog pokuaja. EDIP: Ja znam da
nisam ubio ovog oveka. Moje ruke su iste. TIRESIJA: Ti si jedini
koji moe da bude kralj ovoga grada, i mi od tebe samo traimo da
izvri dunost oslobodioca. Misli li da je osloboditi jedan grad isto
to i podii dom za posrnule devojke? Zamisli sve te kue, ulice,
trgove, koji ekaju tebe da bi poeli da ive. Zamisli te ljude koji
ekaju tebe da bi poeli da vole jedni druge. Zamisli tu slobodu koja
eka tvoju re da bi poela da postoji. Jesi li u stanju da ostavi sve
to? EDIP: Poinje da mi se vrti u glavi. Ja vie ne vidim krajeve tog
konca u koji me upliete. Ali zato, emu sve to? TIRESIJA: Da bi se
napisala jedna pesma, kao to bi rekao Ijon. Da bi se videla jo
jedna ljudska sudbina. Moe da nae hiljadu razloga. Ali pre nego to
pone da razmilja, uini neto. Hoe li da veno stoji nasred ove
dvorane i eka? ta eka? Da te neko povede? Da te neko naui? Ko je
dovoljno dobar da bi mogao da mu veruje? eka li nekog ko e sve to
da uradi umesto tebe? EDIP: Znai da sam bio u pravu. Radi se o
nekoj spletki sa laima, ubistvima i klevetama. TIRESIJA: Ti si
isuvie mlad, isuvie brz da pohvali ili pokudi, da podeli svet na
crne i bele. Ti ne vidi ni dobro ni zlo, poto misli da je dobro
dobro, a zlo zlo. Ti govori o reima, a misli da su one stvari.
Dragi moj, igra je mnogo sloenija. Stvari menjaju mesta mnogo bre
od rei. U tvom glasu oseam kako si izgubio stvari i kako sada reima
pokuava da ih vrati natrag. EDIP: Na svakom koraku se sapliem o
neke rei. Vi stalno govorite o imenima, razlozima, odnosima. Ja vie
ne mogu da se borim sa duhovima. Kada bih samo znao kuda da se
okrenem, koga da udarim! TIRESIJA: Ako misli da je podvig oboriti
jednog starog slepca, onda izvoli. IJON: Ako hoete da se borite,
ekaju vas napolju. Borite se sa graanima i njima pokaite da li ste
heroj ili ubica. EDIP: Rekao sam vam da su moje ruke iste!
TIRESIJA: Tvoje ruke nisu iste, one samo nisu imale priliku ni da
se uprljaju ni da se oiste. EDIP: Ja ih vidim iste, i to je za mene
dovoljno. TIRESIJA: Ti hoe da ima neto to tek treba da stekne. ovek
se raa sa praznim, a ne sa istim rukama. iste ruke to nije poklon,
to je pravo koje se stie. EDIP: Ja hou da sauvam svoje ruke
onakvima kakve su one sada. TIRESIJA: Pogledaj dobro to to ti visi
sa ramena. Jesu li to ruke? Dve prazne zastave iza kojih ne stoji
ak ni jedan ovek. Misli da se moe provesti ivot a da se stalno
ostane sam sa svojim ovcama? Ti stalno govori ,,ne, ne, ne" i misli
da si slobodan. Hoe li jednom shvatiti kako se sloboda ne sastoji
ni u ,,da" ni u ,,ne". Ja te zovem da poe meu ljude, podseam te da
ima izvesne dunosti prema njima, a ti mi govori kako si slobodan.
Kome treba tvoja prazna sloboda? ta ona znai za tebe? Znai stalno
mahati svojim rukama za koje kae da su iste, a ne raditi nita to bi
moglo da uveri ljude u njihovu istou. Ti mora da pokae ljudima da
ima iste ruke, a ti im to samo tovori, ne dozvoljavajui im ni da
dodirnu te tvoje divne, iste, blistave i nevine ruke koje tek treba
da postanu ruke! Kai jo jednom ne", a ja u ti rei da", ali sve dok
stojimo ovde i ne radimo nita, mi nismo rekli nita! IJON: Tiresija,
vaa dijalektika je vie nego zanimljiva. Mogu li i ja da okuam svoje
skromne sposobnosti? Edipe, vi sada hoete da odete od nas poto
mislite da ste slobodni. EDIP: Neu dopustiti da me uvuete u neku
spletku koja se mene nita ne tie. IJON: Ali kada bismo vam rekli -
idite, Edipe", ta biste onda uradili? EDIP: Kada biste mi rekli -
idi, Edipe", ta bih uradio? TIRESIJA: Ti ,me zadivljuje, Ijone.
teta to peva pesme. IJON: To sam nauio na vaim predavanjima,
Tiresija. Uostalom, ja samo kraj svoje pesme inim to je mogue
zanimljivijim. EDIP: To bi opet bila neka vaa spletka. IJON: I
jedno i drugo? I ostani" i idi"? I da" i ne"? TIRESIJA: Ti si
slobodan, Edipe. Nisi ubio Laja. ist si. Mi ti kaemo - idi.
Odgovori svojim da" i ne". EDIP: Pitaemo Laja. On sve zna. On zna
sve vae planove. On zna zato me je jutros molio da ga ubijem. IJON:
Samo je kod Homera Odisej mogao da razgovara sa mrtvima. EDIP: Ovde
samo mrtvi znaju istinu. TIRESIJA: Ti misli da se istina daje
ljudima kao to ti sjaj jutarnjeg sunca daje itav svet? Vara se,
deae. Ja pokuavam da ti govorim o ivotu koji traje, o istini koja
se otkriva polako deo po deo, kao to ja pipajui otkrivam deo po deo
stvari koju drim u rukama. Vama, koji imate oi, svet se ini kao
poklonjen, vi ga vidite odjednom. Ali, ja, slepac, sastavio sam
svet deo po deo, zaradio sam ga. Ja znam ta je ivot. On je ponekad
straan, ja se uplaim, ali to su trenuci slabosti. Vano je zaraditi
istinu, stei ivot. EDIP: Ali ako je taj ivot tako straan, zato
hoete da me bacite u njega? Zato me ne ostavite na miru? Ostavite
mi moj ivot. TIRESIJA: Ko sam ja da neto ostavim? Star sam, slep.
Ja sam samo jedno moda" kroz koje svi vi morate ,da proete da biste
stekli pravo da kaete ,,da" ili ne". EDIP: Ja sam rekao ne".
TIRESIJA: Ti nisi rekao npta, deae, poto jo nita nisi uradio. Ti
samo brani svoj strah koji zove nevinou, svoje male inate koje zove
slobodom, svoje nepostojee ruke koje zove istim, svoje neiokustvo
koje zove znanjem o dobru i zlu. EDIP (Laju): Ti koji si me molio
da te ubijem, ti sigurno zna emu sve to vodi. Ti sigurno zna ta mi
se sprema. Ja vie nita ne znam i ne razumem. Oseam samo da me
bacaju iz ruke u ruku i da njihove ruke ostavljaju tratove po mome
telu. Reci mi kakve su to ruke koje ostavljaju krvave tragove po
meni? Reci mi kakva je ovo krv to se lepi za mene? Reci mi kakva je
ovo no to dolazi, i kakav je dan to me eka? Reci mi gde sam, ta sam
i ta treba da postanem? Reci mi ta da radim da svoje ruke pronesem
iste kroz mrak koji nailazi kao to se pronosi plamen? Zatiti moje
ruke od krvi, moje oi od uasa. Reci mi, ti jedini zna sve to! PRVI
ROB: Moramo da idemo, gospodaru. EDIP: To je sve to ima da mi kae?
Ostavlja me? Ja sam sam, imam samo svoj ivot. Pomozi mi sada da
ivim. Kako iveti sa toliko mnogo rei oko sebe? Kako nai put dobra u
ovom uasu razloga? Ja od teoe traim svoj ivot. DRUGI ROB:
Oprostite, gospodaru, ali moramo da idemo. Skoro e no. EDIP: No. To
je sve to ima da mi obea? PRVI ROB: Pae mrak, gospodaru. Neemo vie
nita videti. EDIP: Znam da vie nita neemo videti. Zatvoriu svoje oi
i ekau da me uhvate. Ali ipak, dobro je to te nisam ubio. U svojim
zatvorenim oima sada mogu da vidim samo svetlost dobra. Ono to me
eka ne pripada mi vie. Dolazi Glasnik. GLASNIK: Sve je spremno za
sveanost, goopodaru. TIRESIJA: A kraljica? GLASNIK: Odmah e doi.
EDIP: Ja nisam niiji gospodar. GLASNIK: Vi ste nam dali slobodu,
gospodaru. EDIP: Krv ovog oveka pala je na moje ruke. GLASNIK: Vi
ste nam dali ivot, gospodaru. EDIP: Kako smrt moe da bude neiji
ivot? GLASNIK: Kraljica dolazi, gospodaru. Dolazi Jokasta. JOKASTA:
Gospodaru, za najsveaniji trenutak u svom ivotu morala sam... ta je
to? TIRESIJA: Poslovica kralj je mrtav, iveo kralj" u svom
najkonkretnijem obliku, kraljice. JOKASTA: Laj? Zato ste donosili
taj le ovamo? Sada treba da poemo na sveanost. Hajdemo, kralju moj.
EDIP: Kralj? iji sam ja kralj? TIRESIJA: Osloboene Tebe, gospodaru.
EDIP: Nije me se do jutros ticao ni va grad, ni vae nevolje. Zato
nisam odmah otiao? Zato sam morao da vidim Sfingu mrtvu i
skamenjenu? Od jutros do sada nakupilo se u meni gorine dovoljne za
itav jedan ivot. Postao sam star, ne znajui to. JOKASTA: Edipe, ti
si moja mladost. Nemoj mi je oduzimati. EDIP: Zato nisam odmah
otiao? JOKASTA: Edipe, gde si? Ne vidi me? Drau te, ako hoe, drau
te vrsto. (Pripije se uz Edipa) TIRESIJA: Graani Tebe ekaju svoga
kralja, gospodaru. EDIP: Zovu li oni kralja ili proklinju ubicu?
JOKASTA: Ti ne sme sada da me napusti, Edipe! uje li me? Edipe, uje
li me? EDIP: Jeste li ikad uli zvuk roga u prolee? JOKASTA: ta to
govori, Edipe! Evo, vidim malo tvoje krvi na svojim noktima. Ti si
moj! Ja te se plaim, ali ti si moj! Poznajem tu krv. Kao da je ona
nekada strujala u mojim ilama. IJON: Jedna ena, Tiresija, pronie u
tajne vae filozofije bez iije pomoi. Verujete li jo uvek u razum?
TIRESIJA: Imaemo divnu sveanost, ini mi ee. Reci mi, kako je obuena
kraljica? GLASNIK: Gospodaru, grad vas eka. EDIP: Imam samo svoje
iste ruke koje niko ne vidi i svoju istu eavest koju niko ne slua.
Svet je danas postao slep i gluv. JOKASTA: Ja te vidim i ujem,
Edipe. Zar mi ne veruje? Evo, stavljam tvoje ruke na svoje oi, na
svoje usne. ivim njihovim ivotom. Kako je on ist! Osea li moje srce
pod svojom rukom? Ja oseam tvoje. Graja. JOKASTA: Edipe, ne
ostavljaj me samu! Oseam kako se sva prolost odjednom otvorila
preda mnom. Ne ostavljaj me. Strah me je, Edipe! Edipe, gde si!
Graja. IJON: ini mi se da je logika greka uinjena, Tiresija. Bie
bolje da ja odem. Ionako nisam ovek od akcije. Odlazi. TIRESIJA:
Grei to ide, Ijone. Sada prestaje filozofija a poinje poezija. Gde
si? udno kako pesnici ne mogu da podnesu da ivot pie poeziju umesto
njih. JOKASTA: Edipe! EDIP: Mrak tutnji pod naim nogama. Dolaze
Hor, Horovoa, Prvosvetenik i Deak. HOR: Straan greh nadneo se nad
na grad! PRVOSVETENIK: Moj ogrta, zato niste poneli moj ogrta?
HOROVOA: Ja sam vas alio, kraljice, kada ste izgubili sina i
plakali. Bio sam mlad, i dirnuo me je va bol. Ali sada vidim da iz
vaih oiju nisu tekle suze, nego greh. Bilo bi dobro da se dogodilo
ono to smo svi mislili da se dogodilo. Ja se kajem zbog svojih suza
koje vi niste videli, kraljice, kajem se. HOR: Straan greh nadneo
se nad na grad! JOKASTA: Edipe, ja te volim, i to je sav moj greh.
Hajdemo nekuda, Edipe, hajdemo! Bojim se ovog sveta oko nas,
hajdemo! HOR: Straan greh. JOKASTA: Edipe, volim te! HOR: Straan
greh. HOROVOA: Vidim le tgaeg kralja i vidim njegovu enu kako grli
onoga koji nas je oslobodio. HOR: Oslobodio da padnemo u jo
straniji greh! EDIP: ta hoete od mene, graani? HOR: Doli smo da
kaznimo grenike. - Grad odie grehom. - U naem gradu vie ne sme da
bude greha! JOKASTA: ta hoe ovi ljudi od nas? Tiresija, vi ste mi
obeali sreu, a oni hoe da me ubiju! Ja ga volim, Tiresija, ja ga
zaista volim. To nije obina elja, ne, to je nego sasvim drugo,
shvatate li? Vi to morate da shvatite, Tiresija! HOROVOA: Deae, ti
si rekao da on ima oiljke. DEAK: Hteo sam da mu stavim oblog. Poao
sam po vodu, i... HOR: Neka nam pokae svoje noge! EDIP: Pokazau vam
svoje ruke, traani. HOR: Neka nam pokae svoje noge! EDIP: Pokazau
vam svoje ruke, graani. HOR: Hoemo da vidimo njegove noge! - U naem
gradu vie ne sme da bude greha! EDIP: Pokazau vam svoje noge,
graani. HOR: On je. - On je. - On je. - On je. - On je.
PRVOSVETENIK: Rekao sam vam da je on. JOKASTA: Znam. Znam ko je on.
Bogovi, zato ste me ostavili tako samu, da mi se vraa samo onaj
ivot koji sam ja dala? Edipe, gde su ti rane od mojih noktiju? Hou
da jo jednom okusim tu krv koja se vraa svome izvoru. HOROVOA: Kada
si dolazio ovamo, Edipe, sreo si na putu jednog starca i ubio si
ga. On sada lei ovde. Zna li ko je on bio? EDIP: Va kralj Laj,
ali... HOROVOA: Doekali smo te kao oslobodioca, a ti si postao mu
ove ene. Zna li ko je ona? EDIP: Vaa kraljica Jokasta, ali...
HOROVOA: Kako sam samo mogao da pomislim da si lepa! JOKASTA: Ko
moe da izmeri dubinu ljubavi i da kae - ovde prestaje ljubav, a
poinje greh? Ja sam ga volela, ali sada je ena umrla u meni. Ko moe
da mi vrati onu ljubav kojom sam te nekada volela, Edipe, i onu
ljubav kojom sam te ekala? Bila sam isuvie sebina, volela sam u
tebi samo Svoju mladost koja mi se vraala. elela sam da ivim, elela
sam samo svoj ivot. I sada je on tu, ivot koji sam ja dala. HOR:
Izvor pored moje kue presuio je danas poslepodne. To je bilo u
trenutku u kome su ovaj ovek i ova ena... - Ne usuujem se da kaem!
- Crni oblak preao je preko moje kue, danas poslepodne. To je bilo
u trenutku u kome su ovaj ovek i ova ena... - Ne usuujem se da
kaem! - Zmija je prela stazu u mom vrtu danas poslepodne. To je
bilo u trenutku u kome su ovaj ovek i ova ena... - Ne usuujem se da
kaem! - Groznica je zatresla moje kosti danas poslepodne. To je
bilo u trenutku u kome su ovaj ovek i ova ena... - Ne usuujem se da
kaem! HOROVOA: Edipe, zna li ti ko si? EDIP: Ja sam Edip, pastir
koji stoji pred vama istih ruku i iste savesti. Ja sam Edip, pastir
koji je hteo da proivi svoj ivot a da ga nijedan greh ne okalja. Ja
sam Edip, pastir koji... HOR: Recite mu! HOROVOA: Prvosvetenie,
recite mu. PRVOSVETENIK: Staro proroanetvo, objavljujem staro
proroanstvo. Ovaj ovek je sin Lajev i Jokastin. On je ubio svoga
oca i postao mu svoje majke. Donesite mi sada moj ogrta. HOR: O
uasa! Zapuiu ui da ne sluam! EDIP: Vi ste to znali, Tiresija?
TIRESIJA: Znao sam. EDIP: Hou neto da vam kaem, graani. Ja nisam
ubica svoga oca, ni mu svoje majke. Nisam ubio Laja, iako me je on
molio da to uinim. Nisam postao mu Jokastin, iako je ona sve uinila
da to postanem. Stojim pred vama istih ruku. Moje ruke su iete,
graani! TIRESIJA: Deak govori istinu. HOROVOA: On nije ubio Laja?
TIRESIJA: Ja sam naredio da se ubije Laj. Ali vi ste i sami eleli
njegovu smrt. Hteo sam da ovaj grad pree u sigurne ruke. Bio vam je
potreban kralj i heroj. Imate ga sada! ta ekate? Vi koji sudite
ovde, vi koji govorite o pravednosti i o grehu, uzmite ga. On je
nevin. NJegove ruke su iste. Uzmite ga to pre, inae e se njegova
nevinost raspaeti kao plod od svoje zreline i od svoga crva. HOR:
On je pravedan. - NJegove ruke su iste. EDIP: Ako uopte imam ruku.
HOROVOA: Pravedni Edipe, pomozi nam! JOKASTA: Moja ljubav nema vie
imena, ali je ostala samo ljubav. Edipe, ne ostavljaj me sada! HOR:
Ti si nam dao slobodu... -... pomozi nam da se spasemo greha. -
Tvoje ruke su iste... ... pomozi nam da ivimo. - Tvoje ruke su
iste... -... pomozi nam da se spasemo greha. HOROVOA: Edipe ietih
ruku... HOR:... pomozi nam da ivimo! HOROVOA: Edipe istih ruku...
HOR:... pokai nam put dobra! TIRESIJA: Dobro i zlo, crni i beli, tu
su. Moe da bira, deae. EDIP: ini mi se da oede nema ni dobra, ni
zla. ta hoete od mene? Ja imam samo svoje iste ruke. TIRESIJA: Samo
ovde moe da postoji dobro, i samo ovde moe da postoji zlo. Izvan
nas je prazan prostor. Ti si razbio obru svoje sudbine, ali sada
mora da plati svoju nevinost. EDIP: Imam samo svoje iste ruke. ta
vi hoete od mene? TIRESIJA: Da odlui. Ako sada ne odlui, nikada vie
nee moi da odluuje. Hoe li da ubije grenike? Tu su. Ili hoe da
ubije one koji misle da su u pravu. Tu su. Biraj svoja ubistva.
HOR: Pomozi nam jo jednom, pravedni Edipe! - Pomozi nam da ivimo u
milosti bogova. - Ti si nam dao slobodu... -... pomozi nam da se
spasemo greha. - Tvoje ruke su iste... -... pomozi nam da ivimo.
JOKASTA: ta hoete od njega? On je moj, on je sav moj. On je moja
ljubav koje vie nema. On je moja mladost koje vie nema. On je moj
ivot koga vie kema. Ostavite ga. On pripada menn. HOR: Svoju
slobodu stavljamo u tvoje ruke, Edipe! - One su iste! - NJih nije
uprljao nijedan greh! - Mi verujemo u njih! - Pomozi nam, ti jedini
zna gde je dobro a gde zlo! - Pomozi nam! JOKASTA: Hodi kod dene,
bie onaj mali deak kome su onako divljaki proboli noge. Hodi, ja u
ti dati sve to sam izgubila, mali moj. Ne mogu vie nita da ti dam,
ali ti e meni vratiti ono to ja nisam mogla tebi da dam. Hodi, deae
moj. HOR: Edipe istih ruku... -... pomozi nam da ivimo. - Edipe
istih ruku... -... pokai nam put dobra. HOROVOA: Pravedni Edipe,
pomozi nam! HOR: Pomozi nam! JOKASTA: Oni hoe da mi te ponovo uzmu,
ali ja te neu dati. Ti e ostati moj mali Edip koga niko nije mogao
da mi oduzme. Hodi. HOROVOA: Pravedni Edipe... HOR: Ti koji vidi
dobro i zlo... -... pomozi nam da ivimo. - Tvoje ruke su iste...
-... pomozi nam da ivimo. EDIP: Moje oi ne vide ni dobro ni zlo,
one su prazne. Moje ruke nisu iste, ja ih nemam. ta ste mi vi dali
da bih mogao da vidim, da bih mogao da znam? Svet je pobegao u svoj
mrak, i u meni je ostao samo mrak. Stojim pred vama kao prazan mrak
u mraku. Hor: Ti koji vidi dobro i zlo... -... pomozi nam. JOKASTA:
Sine moj mali... EDIP: Imao sam svoj svet i vi ste mi ga oduzeli.
Kako mogu da vam dam neto kada vie nita nemam? HOR: Ti koji vidi
dobro i zlo... EDIP: Govorite jo malo, hou da vas potpuno
zaboravim. TIRESIJA: Moe da iezne sada. Ni vazduh vie ne treperi
oko tvoga tela. Niko vie ne uje tvoj glas, kao to ni ti vie ne moe
da uje glasove sveta. Ostao si ist kao prostor i prazan kao
prostor. Ni iv, ki mrtav, ni postojanje, ni nepostojanje. Iezni
sada, slepi i nevidljivi, Edipe, iezni u praznini svoje istote.
ZAVESA
Dolazi Ijon. IJON: Mogu li sada da nastavim svoju pesmu,
Tiresija? ta nam je jo ostalo? TIRESIJA: Ostalo nam je da
ivimo.
Mrak
4