2živovre...Kada je Rudolf Otto objavio djelo Sveto (1917.), odjek je bio golem. Otto je istraživanje pojmova o Bogu i religiji zamijenio istraživanjem religioznoga iskustva. Time

živo vreloHrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji • GOD. XXXII. • CIJENA: 13 KN22015

Liturgija u posvećenome životuod 22. veljače do 28. ožujka 2015.

liturgijsko-pastoralni list

živo vreloISSN 1331-2170 – UDK 282

živo vreloISSN 1331-2170 – UDK 282

God. XXXII. (2015.)Liturgijsko-pastoralni list

za promicanje liturgijske obnove

Glavni i odgovorni urednik: Ante Crnčević

Uredničko vijeće:mons. Ivan Šaško,

Ante Crnčević, Petar Bašić,Ivan Ćurić, Ivica Žižić

Predsjednik uredničkog vijeća:mons. Ivan Šaško

Uredništvo:Ante Crnčević, Ivan Andrić,

Lana Vuičić

Grafi čka priprema:Tomislav Košćak

Izdavač i nakladnik:Hrvatski institut za liturgijski pastoralpri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Ksaverska cesta 12a10000 ZAGREB

Telefon: 01 5635 050Faks: 01 5635 051

e-mail: [email protected]

Tisak:Grafi ka Markulin, Lukavec

urednikova riječ 1 Život iz Božjega htijenja

naša tema: Liturgija u posvećenome životu 2 Život i njegova posvećenost,

A. Vučković

Sakramentalnost posvećenoga života, A. Crnčević

otajstvo i zbilja 20 Biblijska razmišljanja:

A. Vučković, I. Raguž, S. Slišković, I. Bodrožić, I. Šaško,

Prva korizmena nedjelja

Druga korizmena nedjelja

Treća korizmena nedjelja

Četvrta korizmena nedjelja

Peta korizmena nedjelja

pisma čitatelja 40 Spomendani svetaca u »povlašteno« vrijeme

Motiv iz Samostana sv. Marije, L’Estany, Španjolska, 1100.-1150.

2015 2

1

UREDNIKOVA RIJEČŽIVO VRELO 2–2015.

GŽivot iz Božjega htijenja

Godina u kojoj je, prema nakani pape Franje, sva Crkva pozva-na prepoznati dar posvećenoga života – oblikovanoga u usta-novama posvećenoga života i družbama apostolskoga života –

prigo da je razmatrati značenja posvećenosti i predanja, kao »blistavoga znaka« koji upućuje onkraj zbilje svijeta, u ozračje obasjanosti Božjom blizinom. U doba koje od ljudi, pa i od Crkve, nametljivo traži konkretan odgovor na pitanja koja nameće životni trenutak, ranjen raznorodnim krizama, posvećene su osobe pozvane pružati odgovore koji nisu izazva-ni tek trenutkom, društvenim kontekstom ili suvremenošću, nego po-najprije »Isusovim časom« koji nadvisuje vrijeme i prostor. I premda se život u posvećenosti živi u zbilji vremena i prostora, on se ravna ritmom koji se opire ljudskoj logici vremena i odlučno izmiče usudu nametnutu »životom svijeta«. Ritam vremena zajednica posvećenoga života oslo-njen je prvenstveno na liturgijske molitvene trenutke, satkane od slavlja euharistije i liturgije časova, s nakanom da bi sva žurba života, ma ka-ko ona bila zahtjevna, bila ucijepljena u onaj duhovni ritam koji Crkvi i svijetu daje disati božanskim dahom i gledati božanskim pogledom. U tome smislu, redovničke zajednice pokazuju svoju blizinu svijetu upravo u mjeri u kojoj su otvorene Duhu koji ih čuva u posvećenosti, koja uvijek zahtijeva hrabrost odvojenosti. Čudesnost Božjega poziva i dara čini redovnike i sve posvećene osobe blize svijetu upravo po njiho-voj odvojenosti. Iskušenja »izravnoga približavanja« svijetu lako urode neprepoznatljivošću onoga na što su pozvane osobe posvećenoga života.

Propitivanje i istraživanje, koje kreće od otkrivanja i rasvjetljenja vlastite karizme i seže do brige za život Crkve i svijeta, kako zahtijeva-ju smjernice za življenje Godine posvećenoga života, ipak ne bi smjelo ostati ni u okviru izvornoga povijesnoga konteksta u kojemu je rođe-na karizma neke zajednice, niti u okviru suvremenosti koja bi, u nekim slučajevima, iziskivala prericanje i »prilagodbu« karizme. Vratimo li se liturgiji redovničkoga zavjetovanja, u kojoj je Crkva na divan način izrekla svoje razumijevanje dara posvećenoga života, otkrit ćemo pra-početak svakoga poziva i dara – Božje htijenje. Ono je razlog i snaga posvećenosti. U njemu je izvor svjetlu novim koracima kroz vrijeme i povijest. Riječ molitve iz liturgije redovničkoga zavjetovanja »Bože ti si htio…« preusmjerava brojna pitanja koja nam postavlja trenutak u kojemu živimo na temeljno pitanje našega odnosa prema Božjemu hti-jenju. Možda i ovu godinu ispunjavamo svojim planovima i htijenjima, zaboravljajući ono Htijenje koje stoji u temelju svake posvećenosti i da-rovanosti u Crkvi…

Urednik

NAŠA TEMA

2

Liturgija u posvećenome životu

P

PNAŠA TEMA

PNAŠA TEMA

Osim posvećivanja svojih snaga i svoje pozornosti

čovjek može posvetiti i samoga sebe odlučujući se za život koji će biti po-sve obilježen predanjem. Netko se tako posvećuje Bogu. Tko se posveti ne-

čemu, ne odlazi iz svijeta, ali se u svijetu kreće prema koordinatama onoga čemu se posvetio. Sva druga pod-ručja ljudskoga života odla-

ze u drugi plan. Tko nešto posveti i posvećeno smjesti

na izdvojeno mjesto, već vrednuje prostor. Tko sebe

posvećuje Bogu, ulazi u služenje Bogu i time svoj

život i svoje vrijeme obliku-je sukladno pozivu

i njegovim zahtjevima.

Posvetiti se nečemu u svakodnevnome govoru znači pokloniti nečemu svoje vrijeme i snage i staviti nešto u središte svoje pozornosti. Ljudi se tako posvećuju obitelji ili svome pozivu,

političkom djelovanju ili pisanju, bolesnom djetetu ili svojoj službi. Posvetiti nešto znači izdvojiti to nešto iz uobičajenog mjesta i dati mu neko drugo, posebno i značajno mjesto. Time prostor dobiva kva-litativno drukčije obilježje. Osim posvećivanja svojih snaga i svoje pozornosti čovjek može posvetiti i samoga sebe odlučujući se za život koji će biti posve obilježen predanjem. Netko se tako posvećuje Bo-gu. Tko se posveti nečemu, ne odlazi iz svijeta, ali se u svijetu kreće prema koordinatama onoga čemu se posvetio. Sva druga područja ljudskoga života odlaze u drugi plan. Tko nešto posveti i posvećeno smjesti na izdvojeno mjesto, već vrednuje prostor. Tko sebe posveću-je Bogu, ulazi u služenje Bogu i time svoj život i svoje vrijeme, odgo-varajući na poziv u kojem je prepoznao svrhu svoga života, oblikuje sukladno pozivu i njegovim zahtjevima.

U ovim značenjima opažamo kako posvetiti znači odvojiti, izdvoji-ti, razlučiti, probrati. Odvajanje ima prostorno i vremensko obilježje, ali može imati i moralno i egzistencijalno značenje. Posvetiti, tako, znači odvojiti posvećeno od onoga što ga drži daleko od Boga. To zna-či odvojiti (se) od grijeha, zarobljenosti, nečistoće, nesvetoga. Tko se posvećuje Bogu, najprije ulaže trud u odvajanje od onoga što ga uda-ljuje od Boga. Tako se proces posvećivanja odnosi na proces odvaja-nja i čišćenja od grijeha. Grijeh se shvaća kao nečistoća, ljaga i mrlja, a posvećivanje kao čistoća, jasnoća i razvidnost pri čemu se misli da po-svećenje Bogu znači način života kroz koji se nazire Božja prisutnost.

Proces čišćenja služi posvećenju života, a on prolazi kroz proces prosvjetljenja i dospijeva do sjedinjenja. To je klasični opis mističnoga puta. Tko se želi očistiti i spremiti za prosvjetljenje, treba početi žalcem savjesti. Savjest je tu istovremeno usmjerena na grijeh kao prepreku i na mudrost prema kojoj čovjek teži i s kojom se želi sjediniti. Mudrost je, naravno, Bog sami. Žalac savjesti čovjeka najprije probuđuje iz laž-noga mira. Čovjek najčešće ne počinje s probuđenom savješću. Ona najčešće drijema ili posve spava. Uspavana je pa nije oštra i nije u sta-nju čovjeka usmjeriti na prave odluke i pravi put. Kako savjest postaje budnom? Sjećanjem na grijehe. Čovjek probuđuje savjest tako da se prisjeti svojih višeslojnih propusta, požuda i zlih nakana.

Život i njegova posvećenostOd odvajanja do predanja

Ante Vučković

3

22živo vrelo 2015

Osim čišćenja, kao negativnoga dijela posvećivanja, postoji i druga, po-zitivna strana: predanje sebe, svoga vremena i svojih snaga u služenje Bogu pri čemu je ono najčešće vezano i uz neki oblik služenja čovjeku. Služenje čovjeku može biti vrlo različito: molitveno, karitativno, pastoralno i slično.

Razumijevanje svetogaKada je Rudolf Otto objavio djelo Sveto (1917.), odjek je bio golem. Otto je istraživanje pojmova o Bogu i religiji zamijenio istraživanjem religioznoga iskustva. Time se otvorilo novo područje koje je na vidjelo iznijelo poseb-nosti religioznoga iskustva naglašavajući onaj dio koji izmiče racionalnosti. Vjernik Boga ne susreće u pojmovima filozofâ. Bogu se ne dolazi tražeći ra-cionalne putove kojima čovjek osigurava Božju egzistenciju ili se uvjerava da je Bog dobar, sveznajući i svemoćan usprkos širokom iskustvu patnje, boli i zla u svijetu. Odnos je drukčiji. Vjernik najprije vjeruje, a tek potom traži racionalne argumente svojoj vjeri. Racionalna opravdanja vjere kao i teodicejska problematika nastali su unutar vjere, a ne izvan nje. Nisu mišlje-ni kao put u vjeru, nego kao racionalno osvjetljenje vjerovanoga. Najprije postoji vjera, a potom njezino razumijevanje. Odnos s Bogom, međutim, nije svediv samo na racionalno. Boga se susreće kao moć. Bog je tajna i nju se ne može probiti razumom. R. Otto promatra Boga kao tajnu iz dvojakosti ljudskog iskustva susretanja s moći: mysterimum tremendum, tajna uzviše-nosti, maiestas, Bog kao sila, moć i snaga koja u čovjeku izaziva osjećaj uža-sa, s jedne strane i, s druge, otkriva osjećaj straha pred Božjom tajnovitošću koju naziva mysterium fascinans, a u kojoj se objavljuje privlačna snaga sa-vršeno punog i uzvišenog bića. Numinozna strana Boga pokazuje da je Bog sasvim drukčiji od svega što jest i da je različit od ljudi. Bog nije poput čovjeka i Bog ne naliči kozmičkim silama. On je posve drukčiji. Pred njim je čo-vjek smrtan, ništavan, stvorenje,

Posvećenost u svijetu kao odvojenost od svijeta.

Martin Rainer: Sv. Bruno i subraća; spomen na protjerane kartuzijance. Glavni trg u Schnalstalu, Južni Tirol.vršeno punog i uzvišenog bića. Numinozna strana Boga pokazuje da je Bog

sasvim drukčiji od svega što jest i da je različit od ljudi. Bog nije poput čovjeka i Bog ne naliči kozmičkim silama. On je posve drukčiji. Pred njim je čo-vjek smrtan, ništavan, stvorenje,

Južni Tirol.

4

NAŠA TEMA Liturgija u posvećenome životu

prah i pepeo. Tako je Otto u govor o svetome uveo njegove iracio-nalne elemente pokazujući ujedno kako je o svetome iznimno teško govoriti, budući da ono izmiče i prirodnome i profanome.

Mircea Eliade će se, nešto manje od pola stoljeća nakon objav-ljivanja Svetoga, ponovno uhvatiti opisa fenomena svetoga, ali ovaj put tražeći kako opisati sveto u svojoj cjelini, a ne u razlici ra-cionalnih i iracionalnih elemenata. On će sveto suprotstaviti pro-fanome. Time će mu se otvoriti mogućnost opisa mitskih religija i opisa različitih hijerofanija, očitovanja svetoga.

Da u ovim pristupima svetome ima nešto što je posve nepri-mjereno objavljenom Svetomu upozorio je Emmanuel Levinas kada je i sveto i profano suprotstavio Svetomu. U odnosu prema Svetome sveto je u neprimjerenijem položaju od profanoga. Za-pravo je poželjno sve sveto desakralizirati jer svaka je sakralizacija neka vrsta uzurpacije i preuzetnosti u odnosu na Svetoga. Vješti-čarenje ili pretvaranje u sakralno nečega što je po sebi potpuno profano uvijek je suprotstavljeno Svetomu. Svetost se ne bi smjela brkati sa sakralnošću. Iz te je perspektive Levinas mislio kako je ateizam, potpuna desakralizacija svijeta, preduvjet klanjanju Sve-tome. Samo tamo gdje je kozmos stvorenje i gdje nema pretenzija na svetost moguće je izgraditi odnos sa Svetim koji nadilazi sva stvorenja. Sveto i posvećivanje nikada ne smiju stvoriti zabunu najvažnije razlike: Stvoritelja i stvorenja. Ta će se razlika u židov-stvu pokazati kao razlika prostora i vremena. Posvećivanje će se prvenstveno i nadasve odnositi na vrijeme, a tek drugotno i na ma-nje značajan način na prostor.

Prostor i svetoProstor i vrijeme su najprije neodvojivi. Ipak, kada je u pitanju od-nos prema svetome i Svetome postoji velika razlika u pristupu pro-storu i vremenu. Prostor dijelimo na kvalitetno drukčije prostore. Prostor tako može biti egzistencijalno značajan ili posve beznačajan. Mjesta na kojima se dogodilo nešto egzistencijalno značajnoga, po-staju naša važna mjesta. Neki su prostori, opet, obilježeni poviješću. Ukoliko su nacionalno značajni, najčešće ćemo na njima naići na spomenike ili spomen ploče, koji pomažu čuvanju sjećanja na važni povijesni događaj i oblikovanju zajedništva i pripadnosti istoj povi-jesti. Prostor u sekularnome svijetu dijelimo na javni i privatni, pri čemu se privatni nerijetko proglašava svetim, nedodirljivim. Prostor se može dijeliti i prema turistički privlačnim i turistički beznačajnim mjestima. Tko namjerava poći na hodočašće, promatra prostor iz perspektive cilja svog hodočasničkoga puta te, sukladno tome, gleda i na prostor koji valja prijeći kako bi stigao do cilja. Prostor dobiva drukčija obilježja ovisno o točki iz koje se promatra. Nije isti ako ga promatramo iz zraka, s kopna ili s mora. Možemo ga promatrati i iz ekonomske perspektive pa otkrivao da postoji skupi i jeftini prostor, gospodarski iskoristiv ili gospodarski nezanimljiv prostor.

Prostor posvećenosti. Samostanska crkva u Alcobaçi, Portugal.

5

22živo vrelo 2015

Najvažnija razlika prostora je ipak podjela na sveti i profani prostor. Samo su mali dijelovi prostora sveti i različiti od profanoga. Religije u pra-vilu imaju izdvojena, posebna, sveta mjesta. Židovstvo i kršćanstvo poznaju sveta mjesta, ali u ovim se biblijski oblikovanima načinima razumijevanja Boga i svijeta razvija svijest da mjesta po sebi nisu sveta, nego prisutnost Svetoga mjesta čini svetima. U židovstvu se izoštrila svijest o vremenu kao temeljnome odnosu s Bogom i o posvećivanju vremena kao ljudskom odgo-voru Bogu i oblikovanju odnosa sa Svetim.

Posvećivanje vremenaČovjek ne bi smio sebi dopustiti robovanje prostoru i stvarima. Prostor i stvari u njemu, međutim, imaju nagnuće zarobiti čovjeka i staviti ga pod svoje gospodstvo. Način kako čovjek sebe drži slobodnim od diktature stva-ri jest posvećivanje vremena. To je temeljni uvid Abrahama J. Heschela, istaknutoga židovskog mislioca u tekstu iz polovice prošlog stoljeća, pod naslovom Subota.

Čovjek je u religioznom smislu šest dana pod vlašću stvari, a sedmi dan je u proslavi vremena. Šabat je posvećeno vrijeme. Knjiga Postanka kaže da je Bog, nakon što je šest dana stvarao, posvetio sedmi dan. »I blagoslovi Bog sedmi dan i posveti« (Post 2, 3). Da Biblija govori i misli mitološki, kako je to slučaj s mitskim religijama, onda bi biblijski Bog nakon stvaranja neba i zemlje posvetio neki prostor za sebe. No, Bog to ne čini. On ne posve-ćuje neko mjesto. Biblijski Bog posvećuje vrijeme.

Božji odmor nakon stvaranja svijeta, sedmi dan, šabat, nije odmor na-kon umora. Bog se nije umorio stvarajući. To je vidljivo i po tome što Bog ne prestaje stvarati i održavati već stvoreno, ali nadasve po tome što sed-mi dan nije odmor od umora, nego je izričaj punine stvaranja. »I sedmoga dana Bog dovrši svoje djelo koje učini.« (Post 2, 2) Kad bi sedmi dan bio odmor od umora, onda bi Bog stvaranje završio u šest dana. No, Knjiga Po-stanka kaže da je Bog stvaranje završio sedmoga dana. Božje stvaranje nije podijeljeno na rad i odmor. Njegovo je stvaranje dovršeno sedmoga dana. To je razlog zašto šabat nije prvenstveno dan odmora, nego dan proslave, slavljenja. Šabat je dan kada pogled na stvorenje vidi da je sve dobro i da stvorenju ne treba ništa oduzimati i ništa dodavati. Šabat za čovjeka tako nije nadasve dan kada on treba ponovo skupiti izgubljene snage. Šabat je dan kada čovjek treba živjeti. To je dan za puninu života. Šabat nije tu da bi služio radnim danima. Posve suprotno, radni dani služe šabatu. On nije pa-uza u radu. On je vrhunac života. Sve što se radi preko tjedna, ulazi u službu punine života u šabatu. Naglasak je na blagoslovu i posvećenju vremena. Šabat je vrhunac vremena. U njemu čovjek pronalazi radost i mir. Šabat podsjeća na vječnost.

Naše sekularno društvo ne posvećuje vrijeme. Ono vrijeme ekonomi-zira. Ponovčuje ga. Pretvara vrijeme u novac. Tako se posvećeno vrijeme odvojeno za život pretvara u trgovačko vrijeme koje zarađuje novac.

Tehnička civilizacija je naučila kako se vrijeme može iskoristiti za osva-janje prostora. I upravo se na osvajanju prostora pokazuje sva moć tehničke civilizacije. S druge strane, opažamo kao je srce ljudske egzistencije zapravo

6


vrijeme. Prostor je usmjeren na imati, a vrijeme na biti. Prostor je posjed, a vrijeme je darivanje. Prostor kontroliramo, a vrije-me dijelimo, prostorom ovladavamo, s vre-menom se usklađujemo. Mi se, naravno, ne možemo odvojiti se od prostora, ali život dobije sasvim krivo usmjerenje ako dopu-stimo da njim ovladaju prostor i stvari.

Vremenom, pak, ne možemo ovlada-ti. Možemo se uskladiti s njime. Možemo ga posvetiti. Možemo neko vrijeme pretvoriti u sveto vrijeme. Nije sve vri-jeme isto. Postoje važni trenutci i postoje izdvojena vremena. Židovstvo i kršćanstvo oslanjaju se na Bibliju, sveti tekst koji pozornost usmjeruje na događaje, generacije i povijest puno više nego na stvari, zemlje i prostor. U židovstvu je šabat izdvojeno vrijeme posvećeno punini života. U kršćanstvu to mjesto zauzima nedjelja, proslava punine života u Kristu koji je prošavši kroz nepravdu, patnju i smrt uskrsnuo na novi, puni život koji nadilazi ljud-ski, prostorno i vremenski, ograničeni život.

Posvećeni život i prostorPosvećivanje vremena je proslava života koji se u šest dana odvija u profa-nome prostoru i vremenu stvorenoga, koje je otvoreno iskorištavanju. Po-svećeno vrijeme ne dokida ni profani prostor ni vrijeme rada. Čovjek koji sedmoga dana posvećuje vrijeme šest dana stavlja u službu sedmomu da-nu. Trudi se učiniti sve kako bi taj dan bio punina života. Koristi šest dana kako bi ih stavio u službu sedmomu, posvećenomu danu.

Posvetom vremena ne nestaje potreba za posvećenim prostorom, druk-čijim od prostora za iskorištavanje. Posvećeni je prostor otvoren susretu čovjeka s Bogom. On je oslobođen od interesa i iskorištavanja, zaštićen je od trgovine i društvenih razlika, oslobođen je od podjela na povlaštene i zakinute, slobodan je od robovanja tvarima i silama svijeta. Posvećeni pro-stor mjesto je boravka posvećenih osoba. Ne posvećuje prostor osobe niti osobe posvećuju prostor. I prostor i osobe posvećuje Bog, a posvećenje se događa posvećenjem vremena. Prostor je tako uvijek vezan uz neko važno i značajno vrijeme, a osobe su posvećene upravo posvećenjem svoga život-noga vremena.

Nekada je prostor još dodatno zaštićen. To su, primjerice, samostanske klauzure. Ima ih raznovrsnih po strogoći pravila. Benediktinsko pravilo, primjerice, nuka da sve potrebno za život bude unutar samostanskih zidova kako redovnici ne bi nepotrebno gubili sabranost napuštajući samostanski prostor. Monaške su ćelije još dodatno posvećeni prostor u koji nitko osim monaha ne zalazi. Posvećenost je prostora ovdje ujedno i zaštita. Redov-nice u strogo zatvorenim samostanima, primjerice, svoju zatvorenost ne shvaćaju kao zatvor i izoliranost od svijeta, nego kao zaštitu svoga prostora i vremena od profanoga svijeta kako bi njihov život uistinu mogao biti po-svećen jedinomu važnom i mjerodavnom odnosu s Bogom. Taj je prostor zamjena za pustinju u kojoj su boravili prvi monasi.

7

22živo vrelo 2015

Posvećene osobePosvećene osobe koje nisu vezane uz izdvojeni prostor svoj život i boravak u profanome svijetu razumijevaju kao posvećivanje vremena i rada. Osoba se posvećuje Bogu odvajanjem od svijeta i njegovih interesa, ali to se ne događa izlaskom iz svijeta. Čovjek može živjeti posvećenost načinom života u svijetu. Posvećenost se života u svijetu ne veže uz izdvojeni prostor niti se pokazuje posebnom odjećom. Moguće je imati posvećeni život u pot-puno profanome svijetu i prostoru. Tada se pojavljuje potreba da tjelesna prisutnost bude način Božje prisutnosti u svijetu. Odvojenost posvećenoga iz profanoga nije dokinuta, ali se više ne veže uz neki odvojeni prostor ili odvojeno vrijeme. Cijeli se život preobražava u posvećeni život.

Posvećeni odnosiPostoje odnosi koji se izdvajaju od uobičajenih, svakodnevnih ljudskih odnosa. Neki su od njih sakramentalno posvećeni. Bračni odnosi, pri-mjerice. U odnos muža i žene ne ulazi nitko osim Boga. Posvećenost nji-hova odnosa je zaštićenost od interesa i profanacije i ujedno najbliža i najdublja pozornost na drugoga. Potpuno predanje drugomu moguće je jedino potpunom jedincatošću i nezamjenjivošću odnosa.

Posvećeni odnosi su i roditeljski i obiteljski odnosi. Dok se u brač-ni odnos ulazi svojom voljom i sakramentalnim posvećenjem, obiteljski su nam odnosi dani bez nas i bez našega sudjelovanja te ne moraju biti posvećeni nekim obredom da bi bili posebni i izdvojeni. Odnosi braće, sestara, roditelja i djece već su po sebi izdvojeni i drukčiji od svih drugih ljudskih odnosa.

I prijateljstvo spada u posvećene odnose. Premda nije posvećeno sa-kramentom kao što je to bračni odnos, ono mu sliči po izboru, odluci da ga se gradi i da mu se posvećuje vrijeme, a nadasve po pozornosti na dru-goga. Prijateljstvo nije zadano kao što su nam zadani obiteljski odnosi, ali im može biti veoma blizu po intenzitetu, važnosti i trajanju.

Najdublji i najvažniji posvećeni odnos nedvojbeno je odnos s Bogom. On se ne tiče samo posvećenih osoba, nego svakoga krštenika. Sv. Pavao kaže: »…ali oprali ste se, ali posvetitli ste se, ali opravdali ste se u ime-nu Gospodina našega Isusa Krista i u Duhu Boga našega« (1Kor 6, 11). Tko god je krštenjem ušao u odnos s Kristom posvećen je i, premda živi u profanome svijetu, ravna se odnosom koji ga je posvetio i izdvojio iz profanoga.

Odraz božanskoga lica na ljudskome licu prvi je znak posvećenosti, »spomenik budućega vijeka«.

Alexej Javlenski: Spasiteljevo lice i lica milosti.

NAŠA TEMA

8

Liturgija u posvećenome životu

UUmirovljeni profesor dogmatike na teološkim učilištima u Tübingenu, Beču, Freiburgu i Rimu, Gisbert Greshake, u jednome razmišljanju progovara o svojim susretima sa stu-

dentima koji su se pripremali za svećeništvo. Znao bi ih zapitati zašto žele postati svećenicima. Odgovor bi se često svodio na priznanje: »Želim pomagati ljudima«, a Greshake bi dometnuo: »Ako je tako, imam bolji prijedlog: Budite zubar! Zubobolja znade biti užasna; čo-vjek s tom boli nije sposoban nizašto. Stoga ćete ljudima više pomoći ako budete zubni liječnik.« (G. Greshake, »Gott vollendet das gute Werk«, Anzeiger für die Seelsorge, 2001., br. 6., 5-9.) Tom anegdo-tom želim započeti razmišljanje o utemeljenju i motiviranosti redov-ničkoga – posvećenoga života.

Lako je primijetiti da je svećeničko i redovničko služenje u Crkvi danas sve više u težnji da bude oblikovano istančanom osjetljivošću za socijalne i općeljudske vrijednosti, brigom za one koji su ostali izvan brige društva te za one koji si sami ne mogu pomoći. Nametanje pa-radigme redovništva i svećeništva u pružanju »konkretnoga« i »ko-risnoga« odgovora na trenutne potrebe ugroženih i svih potrebitih u društvu, nosi opasnost zasjenjenja temeljnoga evanđeoskoga identite-ta poziva i poslanja u Crkvi te rađa nestalnošću i nesigurnošću smisla posvećenoga života i služenja. Razložnost i smisao svećeništva i redov-ništva, kao i Crkve općenito, sve više se traže u njihovoj »korisnosti« pa se čini da jedino »izravna korist« za društvo i za djelovanje Crkve može opravdati takav oblik života. Katkada zamarajuća lamentiranja o »krizi identiteta« proizlaze upravo iz pokušaja oblikovanja identiteta u vidljivoj i prepoznatljivoj korisnosti za dobro Crkve i društva.

U takvome pristupu sakramentalna i općenito duhovna dimen-zija života onih koji se posvećuju u službi Crkve postaje tek željenom nadgradnjom koja će unaprijediti korisnost i vjerodostojnost njiho-va služenja, zaboravljajući da sakramentalnost i posvećenost tvore temelj svakoga oblika života u Crkvi i sveukupnoga njezinoga dje-lovanja. Sakramentalnost prethodi svemu u životu Crkve. Crkva je rođena iz spasenjskoga susreta s Kristom, po snazi Božjega Duha. Ona sama jest »temeljni sakrament« iz kojega izrastaju svi sakra-menti, kao »mjesta« spasenjskoga susreta ljudi s Kristom. Iz istoga »sakramenta Crkve« izrasta i život posvećenosti po potpunome pri-

Sakramentalnost posvećenoga životaLik redovnika u svjetlu liturgije redovničkoga zavjetovanja

Ante Crnčević

U blagoslovnoj molitvi nad zavjetovanicima moli se:

»nek im život izgrađuje Crkvu, promiče spasenje

svijeta i bude blistav znak nebeskih dobara«. Redov-nički život u posvećenosti nije povlačenje, još manje bijeg od aktivnoga života

Crkve. Život u svetosti upravo svetošću života

izgrađuje Crkvu i i njezin apostolat. Redovništvo je pozvano, razumijevajući

mudrost nekorisnosti svijetu, biti »blistav znak

nebeskih dobara«.

9

22živo vrelo 2015

hvaćanju evanđeoskih savjeta čistoće, siromaštva i poslušno-sti te u pozivu da bude »sjajan znak nebeskoga kraljevstva« (praeclarum signum Regni ca-elestis). Posvećeni život, obliko-van u redovništvu i u družbama apostolskoga života, pronalazi svoj smisao i identitet u posve-ćenosti (consecratio) kao »te-meljnoj korisnosti« i osmišlje-nju toga oblika življenja, pa i onda kada on ostaje dalek druš-tvenoj korisnosti i pastoralnoj usmjerenosti Crkve. U svako-me obliku posvećenja ostaje, međutim, prostor za evanđeosku mudrost koja prihvaća »ludost križa« i »nekorisnost« toga oblika života. Gubitak osjetljivosti za posvećeni život neuspješno je pokušavati liječiti ili kompenzirati upregnućem, premda kat-kada i svesrdnim, u korisnost koja će biti prepoznata u potrebama ljudi ili u pastoralu crkvenih zajednica.

Ako je svećenički život potrebno izgrađivati u sakramentalnoj uteme-ljenosti i teologalnoj motiviranosti, to je još potrebnije i još opravdanije isticati u razumijevanju redovničkoga načina života. Redovnički život nije, naime, služba u Crkvi, nego oblik služenja, ili još određenije, oblik posveće-nja koje nije uvjetovano službom, život koji se naziva posvećenim.

Krsna i redovnička posvećenostPrva postaja našega razmišljanja posvećenosti života zaustavlja nas na ne-koliko odabranih motiva iz liturgije redovničkoga zavjetovanja. U liturgij-skoj je teologiji duboko poznata i razvijena ideja o procesu ulaska u redov-nički život kao presliku procesa kršćanske inicijacije. Ni sama terminologija koju susrećemo u obredu zavjetovanja nije slučajna: termin inicijacija u redovnički život, kako ističe Rimski pontifikal, nedvojbeno priziva na inici-jaciju u kršćanski život. Na temelju te bliskosti, koja se ne može protumačiti slučajnošću, možemo naime iščitavati teologiju redovničkoga života. Odakle ovakvo zbližavanje kršćanske inicijacije i redovničkoga zavjetovanja?

U početcima redovništva, odnosno antičkoga monaštva, Crkva nije po-znavala posebni obred zavjetovanja, a još manje proces formacije koji bi bio stupnjevito ustrojen kao naš današnji. Obraćenje (conversatio ili kasnije conversio morum) bio je jedini preduvjet za ulazak u cenobitsku zajednicu. Samom ulasku u zajednicu prethodilo je tek nekoliko dana pouke i provjere o prikladnosti kandidata, a obred primanja svodio se na odlaganje svjetov-noga i primanje monaškoga odijela te na popratnu molitvu nakon koje bi kandidat bio uveden u monašku zajednicu (usp. Pahomije, Praecepta, 49). Oblačenje je bilo ujedno i zavjetovanje. Tako tek od šestoga stoljeća, dakle od razdoblja svetoga Benedikta, možemo pratiti razvijeni i definirani red

Posvećeni život i dar Svjetla.

Motiv freske u opatiji Marienberg, Južni Tirol, 13. st.

10


zavjetovanja monaha. Zanimljivo je uočiti da se izvorni obred zavjetovanja monaha oblikovao kao preslika procesa kršćanske inicijacije, odnosno ka-tekumenata. Sami se obred počinje nazivati obredom inicijacije monaha, što priziva na kršćansku inicijaciju, ne samo s terminološkog i obrednoga nego i s teološkoga vidika. Na tu povezanost, u liturgijskoj znanosti dosta istraživanu (J. Leclercq, T. A. Krosnicki, C. Vuillaume), nedvojbeno upuću-ju i drevne interpretacije monaštva kao otajstvenog ili sakramentalnog ži-vota: mysterion monahikes teleioseos (»otajstvo monaškoga savršenstva«, usp. Pseudo-Dionizije, De ecclesiastica hierarchia, 6,3; PG 3, 533).

U pozadini stoji jedno duboko teološko promišljanje, razvijano kroz pr-va stoljeća. Krštenje je bez sumnje, od najranijih apostolskih dana, za sve kršćane sakrament spasenja, jedini put spasenja. Nastupom doba progon-stva koje je donijelo mnoge mučenike, mučeništvo se, kao »krštenje krv-lju«, počinje smatrati drugim krštenjem, koje ima jednako tako milosne i spasenjske učinke kao i sâmo krštenje vodom. Kod Tertulijana susreće-mo tako pojmove baptismus secundus, lavacrum secundum, secunda in-tinctio, aliud baptysma, secunda solacia, secunda regeneratio, uvijek u značenju kršćanskoga mučeništva. Mučeništvo radi Krista pere čovjeka od njegova grijeha i uvodi ga u zajedništvo s Bogom, u zajedništvo spašenih, te nosi značenje krštenja.

Nakon doba progonstva, od četvrtoga stoljeća, asketski i monaški život počinje se smatrati novim oblikom »mučeništva«, životno potvrđenoga svjedočanstva za Krista. Mučeništvo se u ranokršćansko doba ne shvaća prvenstveno kao žrtva života, kako to sugerira naš ne baš sretno odabra-ni termin, nego kao svjedočanstvo za Krista na što jasno upućuje grčko i latinsko pojmovlje (martyrion, martyrium). Mučeništvo se u onodobnom promišljanju poima u pozitivnom svjetlu, kao predanje do kraja. Tako će sv. Grgur Veliki monaški život nazvati holocaustum, bezpridržajnom žrtvom, žrtvovanjem svega sebe. Zbog takvog pristupa redovničkom životu, veoma će se rano samo redovničko zavjetovanje nazvati otajstvom (mysterium) ili sakramentom. Brojni crkveni oci, kada nabrajaju kršćanske »sakramente«,

uz krštenje i euharistiju redovito nabrajaju i redovničko posveće-nje, nazivajući ih istim naslovom mysterion, što bismo današnjim teološkim rječnikom mogli slo-bodno prevesti otajstvo (ne za-boravljajući da u ono vrijeme pojam sakrament nije imao spe-cifično značenje kasnije skola-stičke teologije). Logično ovom povijesnom razvoju: kao što se u doba progonstva mučeništvo nazivalo drugim krštenjem, u doba mira redovničko se posve-ćenje naziva drugim krštenjem. Ide se čak do te mjere da se sma-

Zajedništvo rasvijetljeno molitvom.

Giovanni Antonio Bazzi: Sv. Benedikt s braćom, 1505. Freska u klaustru opatije na

Monte Oliveto Maggiore, Italija.

11

22živo vrelo 2015

tra kako redovničko posvećenje ili zavjetovanje briše grijehe, jednako kao krštenje ili mučeništvo. Takve tvrdnje susrećemo u sv. Atanazija, sv. Ivana Damaščanskog, Teodora Studite, Šimuna Solunskog i drugih.

Kroz čitavo prvo tisućljeće jasno je isticana misterijska ili ‘sakramen-talna’ dimenzija redovničkoga života. Pozitivni vidik redovničkoga posve-ćenja, kao samodarivanja, bio je znatno očitiji nego u kasnome srednjem vijeku ili pak u moderno doba kad se naglašava vidik odricanja od svijeta. Na temelju kršćanske predaje može se govoriti o ‘sakramentalnoj’ ili otaj-stvenoj dimenziji redovničkoga života.

Krsni trag redovničke inicijacije Razvijeni obred redovničkoga zavjetovanja, prisjetimo se, susrećemo tek u šestome stoljeću, kada se redovničko posvećenje smatralo »drugim kršte-njem«. U svjetlu takvoga promatranja obred redovničkoga zavjetovanja se i razvio kao preslika reda krštenja, a cijeli proces redovničke inicijacije kao preslika puta kršćanske inicijacije, odnosno katekumenata. Da se ne bismo gubili u povijesnim zapletima, pokušat ću biti jasniji i navesti samo neke od zajedničkih elemenata kršćanske i redovničke inicijacije.

Četiri različita razdoblja kršćanske inicijacije nedvojbeno se prepoznaju u četirima razdobljima redovničke inicijacije. Jasnu ustrojbenu i simbolič-ku paralelu povlačimo između razdoblja predkatekumenata i razdoblja po-stulature ili kandidature, između doba katekumenata i novicijata, između razdoblja bliže priprave za sakramente inicijacije i vremena povlačenja u duhovne vježbe prije (prvih) zavjeta te, na koncu, između razdoblja pokr-sne ili mistagoške kateheze i vremena privremenih zavjeta (Th. A. Krosnic-ki). Uvid u ta dva puta posvećenja upućuje na njihovu višestruku analo-gnost: obrednu, teološku, simboličku, onu što se tiče efekata samoga čina te onu misterijsku koja promatra redovničko zavjetovanje kao drugo krštenje. Što se tiče obrednih gesta mogli bismo navesti na desetke identičnosti. I u jednom i u drugom liturgijskom slavlju susrećemo trostruko odreknuće (u krštenju: od Sotone, njegovih djela i njegova sjaja; u zavjetovanju: od svi-jeta, od obitelji i sebe samoga) i trostruko obećanje (tri krsna uranjanja uz trostruku ispovijest »Vjerujem« odgovaraju u zavjetovanju trima obećanji-ma: stabilitas loci, conversatio morum, oboedientia, ili kasnije zavjetova-nju triju evanđeoskih savjeta). Tri skrutinija (provjere) za vrijeme kateku-menata odgovaraju trima provjerama za vrijeme novicijata. Zavjetovanje se poima kao odreknuće (apotaksis) od svijeta pristajanje uz (syntaksis) Krista (Bazilije Cezarejski, Pahomije). I u jednome i u drugome obredu su-srećemo polaganje ruku, šišanje kose (tonzura), egzorcizme, upis imena, bratski poljubac kao znak primanja u kršćansku odnosno monašku zajed-nicu. Kao što krštenik u znak su-umiranja s Kristom silazi u krsni zdenac, novozavjetovanik se u zavjetovanju prostire pred okupljenom zajednicom. Kao što novokrštenik prima krsnu haljinu tako i novozavjetovanik prima redovničko odijelo u znak novog života i suobličenja Kristu. Kao što su no-vokrštenici nosili krsnu haljinu odjevenu kroz cijelu vazmenu osminu, koja završava činom develatio capitis, na sličan je način i monah sedam dana nakon zavjetovanja nosio kapucu na glavi, a osmi dan opat bi mu otkrivao

12


glavu (develatio monachi). Konačno, kao što se kršćanska inicijacija dovr-šava u sakramentu euharistije, jednako se i redovničko zavjetovanje slavi u sklopu euharistijskoga slavlja, u povezanosti s donošenjem darova na oltar (offertorium), kako bi se samo zavjetovanje izrazilo kao trajni prinos te da bi euharistija bila kruna zavjetovanja. Osim toga, novozavjetovanik formu-lu zavjetovanja, koja sadrži obećanja, polaže na oltar. Taj čin, koga prati antifona iz Ps 119, 116 Podrži me po svom obećanju i poživjet ću, nemoj da se u svojoj nadi postidim, stavlja u bliski suodnos redovnikovo predanje Bogu s Kristovim predanjem na križu čega je euharistija spomen-čin. Zbog te blizine s oltarom i euharistijom, benediktinsko se zavjetovanje naziva professio super altare, čuvajući otajstvenu dimenziju monaškoga života. Ne čudi, stoga, da se redovničko zavjetovanje u zapadnoj predaji ne ozna-čava samo riječju professio (zavjetovanje, obećanje), nego i pojmovima ordinatio, benedictio i consecratio, što vodi k zaključku da se redovničko zavjetovanje ne može svesti na nekakav osobni voljni čin odricanja ili da-rivanja, nego se u njemu ocrtava i misterijska dimenzija (M. Augé), pa se zavjetovanje ima promatrati u svjetlu otajstva Krista i otajstva Crkve.

Bliskost redovničkoga zavjetovanja i slavlja kršćanske inicijacije, odno-sno otajstva euharistije, zamjetljiva je kroz čitavo prvo tisućljeće. Zavjeto-vanje se simbolički vezuje uz sakrament krštenja, a obredno (slavljenički) uz slavlje euharistije. Srž zavjetovanja prepoznaje se u pitanjima i odgo-vorima, čime zavjetovanik obećava doživotnu vjernost Bogu u monaškoj zajednici. Upravo taj oblik izricanja obećanja ili zavjeta, kroz pitanja i od-govore, navela je liturgičare da u pozadini prepoznaju nadahnuće na sti-pulatio koja je u rimskom pravu bila uvriježena forma sklapanja ugovora. Takva forma ugovora, poznata također i u sklapanju ženidbe, sastojala se u usmenim pitanjima i odgovorima na koja bi strana koja se obvezuje pri-stajala odgovorom Promitto (Obećajem). Kod složenijih i važnijih ugovora, sastavljao bi se tekst koji bi se zaključivao pitanjem Ea quae supra scripta sunt, promittis?, na što bi obveznik odgovarao Promitto. Iako je, dakle, u pozadini formule zavjetovanja u prvom tisućljeću pravna formulacija, ona misterijska dimenzija, vezana uz bogoslužje i simboliku inicijacije, bila je daleko izraženija i naglašenija, tako da se rijetko govorilo o professio, a go-tovo redovito o ordinatio, benedictio ili consecratio monastica.

Na početku drugoga tisućljeća bliskost zavjetovanja s bogoslužjem kr-šćanske inicijacije manje je zamjetljiva. S pojavom regularnih kanonika u 11. i 12. stoljeću, umjesto dotadašnjeg oblika obećanja kroz pitanja i odgo-vore, što podsjećaju na pitanja kandidatima za krštenje, pojavljuje se novi oblik pristupa posvećenom životu, tzv. professio in manibus. Karakteristi-ka toga obrednoga oblika jest polaganje ruku u ruke opata ili ordinarija. U tom obliku prepoznajemo utjecaje novoga uređenja europskoga društva, feudalizma, u kojemu immixtio manuum prati sklapanje ugovora vjernosti između feudalca i vazala: vazal (iunior), stupajući u službu nekog feudalca (senior) kleknuo bi preda nj i molio njegovu zaštitu (commendatio). Pri tome bi sklopljene ruke polagao u ruke feudalca (immixtio manuum) i obe-ćavao mu vjernost, a feudalac bi mu u znak prihvaćanja obećanja davao poljubac (osculum). Pod utjecajem takvog »ugovora« u kanoničkome obe-

13

22živo vrelo 2015

ćanju blijedi ona misterijska ili sakramentalna dimenzija te mu se pridaje, katkada i prenaglašeno, juridički i društveni vidik. Štoviše, gotovo da se više i ne može govoriti o liturgijskom slavlju obećanja nego o činu obećanja – pristup u novicijat ne slavi se u crkvi, pred oltarom, nego u kapitular-noj dvorani, dakle kao društveni čin zajednice kanonika, odnosno mona-ha. Uskoro se immixtio manuum susreće i u benediktinskim zajednicama. Ipak, ona bitna povezanost s kršćanskom inicijacijom nije zaboravljena jer je u obredu zavjetovanja sačuvana professio super altare.

Prosjački će redovi, franjevci i dominikanci, prihvatiti oblik obećanja in manibus, ali će ubrzo taj znak postati sastavni dio doživotnoga zavjeto-vanja pa slavlje zavjetovanja objedinjuje dvije tradicije: antičku monašku professio super altare i srednjovjekovnu kanoničku professio in mani-bus. Za franjevce je karakteristično da se u najstarijoj formuli franjevač-kog zavjetovanja, onoj koju nalazimo u Narbonskim konstitucijama iz god. 1260., prvi put u tradiciji zavjetovanja pojavljuje votum (»voveo et promitto Deo«): Ego frater N., voveo et promitto Deo et beatae Mariae Virgini et beato Francisco et omnibus sanctis et tibi, Pater, toto tempore vitae meae, servare regulam fratrum minorum per dominum Honorium papam confirmatam, vivendo in obedientia, sine proprio, et in castitate. U izričaju voveo čitamo skolastičko poimanje redovničkoga obećanja. Obe-ćanje (promissio), izrečeno javno, postaje zavjet (votum). Još je zanimlji-vija druga novost franjevačkoga zavjetovanja: spomenuta je formula prva koja na izravan način nabraja tri evanđeoska savjeta: in obedientia, sine proprio et in casti-tate. Evanđeoska se trijada, doduše, spominje već 1148. kod kanonikâ sv. Genoveve u Parizu, ali iz toga se svjedočanstva ne razaznaje je li formula eksplicitno sadržavala tri evanđeoska savjeta. Njihov opat Odon svjedoči: »In profe-ssione igitur nostra quam fecimus, tria, sicut bene nosti, promissimus, castitatem, commu-nionem, obedientiam.« (PL 196, 1399.)

U 16. st. u isusovačkom se redu pojavljuje novi oblik zavjetovanja: professio super ho-stiam. Čin zavjetovanja ne vrši se kao dio Služ-be riječi ili kao dio »ofertorija« u misi, nego pri-je primanja pričesti, odnosno dok svećenik drži podignutu hostiju. Taj će oblik zavjetovanja biti prihvaćen od brojnih kongregacija, osobito ženskih, nastalih u drugoj polovici tisućljeća. U tom obliku zavjetovanja prepoznajemo novi korak udaljavanja od posvećenosti u otajstvo Krista, a težište se stavlja na osobnu odluku i pobožnost. Tragovi misterijske povezanosti sa sakramentima i krsnom milošću ostaju i dalje sačuvani u bogoslužju zavjetovanja, ali je nji-hovo značenje uvelike zaboravljeno.

Riječ – hrana posvećenosti.

Motiv iz opatije u Eberbachu, Njemačka.

14


U 18. i 19. stoljeću udaljavanje se produbljuje. U zavjetovanju će sve više prevladavati asketski subjektivizam. Sam se čin zavjetovanja gubi u nizu popratnih elemenata koji na patetičan ili dramatičan način govore o posve-ćenom životu kao odricanju od svijeta. U tom duhu u obred zavjetovanja, osobito kod redovnica, uvode se dramatski elementi kojima se želi pokazati da je zavjetovanje prvenstveno umiranje svijetu: novozavjetovanik se pro-stire na pod i pokriva mrtvačkim velom, polaže se u lijes i uz njega se pale svijeće kao pored pokojnika… Drugi će pak novozavjetovaniku na glavu po-lagati trnovu krunu, predavati mu križ i slično. Jednom riječju, prevladava negativističko poimanje redovništva: redovnički je život odricanja i umira-nja svijetu, i to na najradikalniji način.

Sve do liturgijske obnove nakon Drugoga vatikanskog koncila u Crkvi nije postojao jedinstveni obred zavjetovanja, odnosno temeljni obred koji bi služio kao uzorak svim redovima i kongregacijama, nego je svaka zajed-nica imala svoj vlastiti obred zavjetovanja. U pokoncilskoj liturgijskoj ob-novi priređen je jedinstveni obred, Ordo professionis religiosae (objavljen 1972.), koji treba služiti kao »tipski« za sve redovničke zajednice, s tim da svaka pojedina zajednica može u taj temeljni obred unijeti svoje vlastitosti, ne mijenjajući mu bitni ustroj i teološki pristup zavjetovanju.

Bogoslužje zavjetovanja nadahnuće zavjetovanog života U novome obredu redovničkoga zavjetovanja zamjećujemo vjernost zapad-noj tradiciji te nastojanje da se obnovi bliska veza obreda s Božjom riječju i sakramentom krštenja jer, kako uči sam Koncil, redovničko posvećenje »ima svoje duboko korijenje u krsnoj posveti koju potpunije izražava« (PC, 5). Koncilski nauk, koji je nadahnjivao izradu novoga obrednika, ističe da je redovničko zavjetovanje (professio monastica ili religiosa) zapravo obnova i radikalnije zaživljenje krsnoga saveza (professio cristiana) i krsnih obećanja, a ne plod pobožnosti ili, još manje, izraz odreknuća od svijeta. U novome Redu zavjetovanja, kao i u čitavome procesu uvođenja u redovnički život, od primanja u postulaturu, do doživotnoga zavjetovanja i, kasnije, obnove živo-ta po zavjetima, iščitava se želja Crkve da se u redovničkom životu ponovo otkrije ona kristološka (misterijska) dimenzija koja je jedina kadra samom životu dati vrijednost i smisao. Sve drugo – naše obećanje, naše odricanje, naša volja i nakana – može biti samo slaba motivacija za redovnički život.

Prava motivacija proistječe iz onoga koji je izvor redovničko-ga posvećenja, iz Krista Gospo-dina kojemu se suobličujemo po sakramentu krštenja, a još radikalnije po redovničkom zavjetovanju, koje je novo pre-porođenje, novo krštenje.

O prvim dvjema postajama redovničke inicijacije – prima-nju u novicijat i privremenim zavjetima – recimo samo ne-

Prostiranje na pod u liturgiji zavjetovanja izriče izručenost Bogu,

kao nastavak i novi izrijek krsne uronjenosti u Krista.

15

22živo vrelo 2015

koliko riječi. Različitim oblikom slavlja i različitom »mjerom svečanosti« liturgija kani pokazati stupnjeviti proces inicijacije: prvi stupanj, ulazak u zajednicu, ne slavi se u slavlju euharistije. Obred primanja u novicijat »treba da bude posve jednostavan, ozbiljan, pridržan samo užoj bratskoj zajednici« (Obred redovničkoga zavjetovanja, 3). Obred se može na prikladan način uklopiti u Službu riječi, ali je u svakom slučaju potrebno sačuvati skromnost slavlja, jer riječ je o ulasku u vrijeme kušnje, o vremenu priprave za redov-nički život, a ne u redovnički život u punom smislu riječi. Zato se obred pri-manja u novicijat obavlja u okviru redovničke zajednice, u kapitularnoj ili kakvoj drugoj dvorani ili pak u samostanskoj kapeli. Osim toga, nije dopu-šteno slaviti dva različita obreda u istom slavlju: npr. primanje u novicijat i privremene zavjete, ili pak privremene zavjete zajedno s doživotnima. Pola-ganje prvih ili jednostavnih zavjeta slavi se pod misom, ali ne na tako svečan način kao doživotno zavjetovanje.

Za slavlje doživotnog zavjetovanja kaže se da je »hvalevrijedno« da se »odabere nedjelja ili koja svetkovina Gospodnja, Blažene Djevice Marije ili svetih koji su se odlikovali u redovničkom životu« (br. 40) te se napominje da je potrebno pravovremeno obavijestiti vjernike kako bi mogli sudjelovati »u što većem broju« (br. 42). Štoviše, propisuje se da se zavjetovanje slavi »u crkvi redovničke obitelji« ili, ako to savjetuju pastoralni motivi, »u stolnoj ili župnoj odnosno kakvoj drugoj odličnijoj crkvi« (br. 45). Takvim odredbama želi se pokazati da je redovničko zavjetovanje slavlje Crkve, odnosno želi ga se izvući iz ozračja osobnosti i privatnosti i staviti ga na razinu crkvenosti. Redovničko posvećenje nije privatan čin, nego čin u službi Crkve.

Zaustavit ćemo se na odabranim elementima iz bogoslužja zavjetova-nja. Nakon navještaja evanđelja obred zavjetovanja započinje prozivanjem kandidata, koji odgovaraju biblijskim i liturgijskim odgovorom Evo me. U njemu prepoznajemo odgovor Samuela na Gospodnji zov, odgovor Djevice Marije na pozdrav anđela, a to je neizostavni »liturgijski odgovor« na svako predstavljanje pristupnika, bilo za svete redove, bilo za redovničko posve-ćenje. U obredniku se na početku, već kod uvođenja u redovnički život, kaže da se iz slavlja isključi sve za što bi se moglo činiti da umanjuje slobodu osoba koje ulaze u redovnički život (br. 4). Prozivanje naglašava božansku inicijativu, a odgovor Evo me ističe čovjekovu slobodnu odluku da se oda-zove toj Božjoj inicijativi. Nakon prozivanja i molbe koju izriču kandidati slijedi homilija za koju obrednik kaže da na temelju biblijskih čitanja tre-ba osvijetliti »milosni dar i ulogu redovničkoga zavjetovanja za posvećenje izabranika, za dobro Crkve i cijelog čovječanstva« (br. 56). Zavjetovanje je najprije dar odozgor da bi se osoba, obogaćena darom odozgor, mogla darovati Bogu i ljudima.

Misterijska ili darovna dimenzija očituje se također u pitanjima koja predsjedatelj postavlja kandidatima o njihovoj pripravnosti na posvećenje. Prvo pitanje podsjeća ih da su Bogu već posvećeni sakramentom krštenja te ih pita hoće li se sada doživotnim zavjetima još većma njemu posvetiti. Kaže se: Vi ste već po krštenju umrli grijehu i posvetili se Gospodinu, ho-ćete li se sada doživotnim zavjetima još većma njemu posvetiti? Jedna te ista riječ uporabljena je za krsno i redovničko posvećenje, riječ consecratio.

16


Redovničko je, dakle, posvećenje nastavak i produbljenje onoga posveće-nja koje je u nama već zaživjelo po krsnoj milosti. Nigdje se u pitanjima ne spominje odricanje. I pitanja i obećanja sročena su u afirmativnom obliku i teme su općenito evanđeoske. Kandidate se pita hoće li prigrliti život sa-vršene čistoće, poslušnosti i siromaštva, hoće li težiti i zauzimati se služeći, ljubeći, klanjajući se Bogu, hoće li prihvatiti i uzljubiti braću koju im Gos-podin daje, hoće li prikazati svoj život kao svjedočanstvo za Gospodina, i na kraju, hoće li prigrliti potpuno siromaštvo. Ne govori se o odricanju od bogatstva nego o prihvaćanju siromaštva, ne govori se o odricanju od obiteljskoga života nego o grljenju savršene čistoće. Svratimo pozornost na neke glagole iz tih pitanja: prigrliti, težiti, prihvatiti, zauzimati se, prikazati.

Pitanja se zaključuju predsjedateljevom tvrdnjom: Bog koji u vama započe dobro djelo, neka ga i dovrši do dana Krista Gospodina. U tim se riječima još jednom potvrđuje božansko podrijetlo i nadahnuće redov-ničkoga posvećenja i naglašava njegova eshatološka dimenzija: do dana Krista Gospodina. Tu nas analogija ponovno vraća na slavlje sakramen-ta krštenja: predajom pokrsnih znakova novokrštenika se upravlja prema Eshatonu: Bila ti ova bijela haljina znakom toga dostojanstva. Donesi je neokaljanu u život vječni.

Slijedi litanijska molitva, u kojoj zazivamo zagovor Bl. Djevice i svih svetih: budući da je redovničko posvećenje djelo Crkve, a ne samo osobni zavjet pojedinca, moli se zagovor čitave Crkve, i zemaljske i nebeske. Oso-bito je govorljiv drugi dio litanijske molitve u kojem molimo Gospodina da se dostoji po predanju svojih službenika »Crkvi plodniji život udijeliti«, »redovnički život i djelovanje prema napretku ljudskog društva usmjeriti«, da se dostoji »ove službenike danomice Kristu suoblikovati«, da se dostoji »ovim službenicima krjepost ustrajnosti darovati«. Moli se i za roditelje novozavjetovanika da se Gospodin udostoji njihov roditeljski dar »što su ga prikazali nebeskim darovima obogatiti«. Redovnička darovanost i po-svećenje izrastaju, kao »slatki plod«, iz krsnoga posvećenja i suživljenosti s Kristom.

Vlastitom rukom ispisana formula zavjetovanja polaže se na oltar: nije riječ o »odlaganju« ili »arhiviranju« formule, o njezinu svečanom i javnom predavanju »na čuvanje«, nego je riječ o polaganju na oltar čime se uka-zuje na čin prinosa: novozavjetovanik činom zavjetovanja prinosi svoj život Gospodinu. Oltar, mjesto svagdanjeg prinosa jest sam redovnikov život, kako bi cijeli život postao duhovno bogoslužje, čisti prinos, bogoslužje »u duhu i istini«.

Nakon blagoslovne molitve slijedi znak primanja u redovničku zajednicu – bratski zagrljaj. Svi zavjetovani članovi bratstva (i samo oni!) pristupaju novozavjetovanicima te bratskim zagrljajem ili cjelovom izražavaju radost zbog novih članova. Nije riječ o »čestitanju« nego o liturgijskome izrazu pri-manja u zajednicu života. I ta je gesta preuzeta iz krsne službe: nakon kršte-nja i pomazanja krizmom cijela bi zajednica s novokrštenicima izmijenila sveti cjelov, u znak novoga zajedništva Crkve. Za vrijeme iskazivanja te geste u redovničkom zavjetovanju pjeva se antifona Ecce quam bonum et quam iucundum, habitare fratres in unum (Evo kako je dobro…) s Ps 133.

17

Bože, ti si htio…U zbornoj molitvi mise doživotnoga zavjeto-vanja molimo: »Bože, ti si htio da se u ovoj našoj braći krsna milost tolikom snagom razbuja da su se odvažili izbližega ići stopama tvoga Sina: daj da, držeći ne-prestano pred očima evanđeosko savr-šenstvo, uvećaju svetost Crkve i jačaju moć njezina apostolata.« Zaustavi-mo se najprije nad prvom tvrdnjom te molitve: Bože, ti si htio... Osnovna tvrdnja za svako zdravo prihvaćanje i življenje redovničkoga života. Re-dovnički je život Božje htijenje.

Riječ je o Božjem pozivu u kojem se izražava njegova volja upućena baš tebi, meni, ovakvom kakav jesam. Znademo govoriti o pozivu, redovničkom i svećeničkom, ali pri tom i zaboraviti da je Božji poziv trajan i neopoziv. Božji je poziv neopoziv. Zato tvrdnje da je netko »izgubio poziv« pokazuju površnost u pristupu pozivu kao istinskome daru. Čovjek ne može izgubiti poziv jer poziv nije u njegovim, nego u Božjim rukama. Čovjek može izgubi-ti samo odaziv, ne odazvati se, prestati odazivati se. Božji je poziv neopoziv jer je Božji. On stoji pred nama uvijek nov, uvijek ponovno izrečen za svaki novi dan, za svaku novu životnu priliku i nepriliku. Reći da smo izgubili po-ziv, znači prati ruke od vlastite odgovornosti pred Božjim pozivom. Lakše je reći da smo izgubili poziv, nego da nismo odgovorili pozivu koji nam je upućen ili da smo se prestali odazivati na njegovu riječ.

U začetku našega redovništva stoji poziv, Božje htijenje. I djelo na koje smo pozvani može se ispuniti i dovršiti jedino po onomu koji nas pozva. Sveti Pavao kaže: Bog koji je u vama započeo dobro djelo, neka ga i dovrši. Tim se riječima predsjedatelj slavlja obraća novozavjetovanicima nakon iskaza-nih obećanja. Bog u nama započe dobro djelo. On nas pozva u život, on nas preporodi milošću krštenja, on nas pozva u ovaj novi oblik posvećenja s na-kanom da, kako kaže liturgija, krsna milost u nama »razbuja«. Stoga jedino on može u nama dovršiti djelo što ga započe. Ne niječemo ni našu ljudsku ulogu: naše je djelo da smo se, kaže molitva, odvažili krenuti stopama njego-va Sina. Odvažnost je ljudska vrlina, ali nije dostatna da se poduzeto djelo do kraja ispuni. Onaj koji je djelo započeo jedino ga on može i dovršiti.

U svijesti o pozvanosti krije se snaga uspjeha. Ta svijest ujedno je i naj-veća motivacija za ustrajnost i rast u redovničkom posvećenju. Kao redov-nici, a još više kao svećenici, motiviranost i zadovoljstvo u životu tražimo nerijetko u onome što činimo; priznanje i zahvalnost što nam dolaze od ljudi, uspjesi koje vidimo u ljudima s kojima radimo, priznanje koje do-bivamo, ‘pozitivna slika’ koju drugi o nama imaju – sve nam to stvara za-dovoljstvo koje znade uljuljati i stvoriti dojam uspjeha. No, može li se od toga živjeti? Mogu li ljudsko priznanje i ugled biti toliko snažni da u nama ispune ono čega se kao redovnici odričemo? Takva su zadovoljstva plitka i kratka daha. Rađaju umorom od života.

U zbornoj molitvi mise doživotnoga zavjeto-vanja molimo: »Bože, ti si htio da se u ovoj našoj braći krsna milost tolikom snagom

»Contemplari et contemplata aliis tradere.« Razmatrati i raz-matrano drugima prenijeti.

Fra Angelico: Sv. Petar iz Verone, Samostan sv. Marka, Firenze, 1438.

18


Odvojenost radi novoga oblika prisutnosti.

Životu duha, kakav je redovnički, potreb-na je motiviranost koja izvire iz Boga i njegove milosti. Prva je motivacija odgovoriti neopozi-vom pozivu Božjem, Božjem htijenju da živi-mo ovim načinom života. Ne radi se o našem nego o Božjem izboru: Ne izabraste vi mene nego ja izabrah vas, kaže Krist. Odgovor tom pozivu važniji je od svakog drugog humanog, socijalnog ili pastoralnog motiva.

Drugi stupanj motivacije posvećenog živo-ta jest plodnost takvoga života. Vratimo se po-novno zbornoj molitvi: Daj da, držeći nepre-stano pred očima evanđeosko savršenstvo, uvećaju svetost Crkve i jačaju moć njezina apostolata. U molitvi se ne moli za ustrajnost u evanđeoskom savršenstvu (premda naš hr-vatski misal baš tako prevodi). U latinskome izvorniku i novom prijevodu Pontifikala susre-

ćemo jasnije i teološki ispravnije shvaćanje redovničkoga života. Ne moli se za ustrajnost kao da bi ustrajnost u redovničkom životu bila jedini cilj živo-ta. Takav bi život bio prazan, jer ako je besplodan, on je bezvrijedan. Zato molitva kaže ovako: Bože udijeli im da po ustrajnosti u evanđeoskom savr-šenstvu uvećaju svetost Crkve i jačaju moć njezina apostolata. Ustrajnost je samo put do ostvarenja višeg cilja radi kojega su zavjetovanici pozvani. Sebično bi bilo, i prema Crkvi kojoj trebamo služiti i prema Bogu kojem se posvećujemo, redovničko posvećenje promatrati samo kao osobno posve-ćenje, kao put samo osobnoga spasenja.

Zavjetovanje nije samo sebi svrhom, niti posvećenje nalazi svoj smisao u samim zavjetovanicima, pa niti samo u njihovu osobnome spasenju, jer toliko je drugih puteva spasenja. Liturgija nad kojom se ovdje nadahnjujemo motivira naše redovničko posvećenje na ovaj način: Bog nas poziva na posve-ćenje da svojim posvećenjem uvećamo svetost Crkve i ojačamo moć njezina apostolata. Naša svetost, ako se još uvijek ne bojimo izustiti tu riječ, potpo-maže rast Crkve i njezina apostolata. Zamijetimo da se ne kaže da redovnički apostolat jača moć apostolata Crkve, nego da redovnikova svetost jača moć apostolata Crkve. Možda u tim mislima treba tražiti i neke za nas nove, a za liturgiju Crkve tako drevne, oblike redovničkoga apostolata. Redovništvu vlastiti i prvi oblik apostolata jest svetost, svetost redovničkih zajednica.

U našoj svetosti, a to je život evanđelja, očituje se plodnost našega živo-ta. Cilj zavjeta nije da budu doživotni, nego da budu životni. Doista, lakše je ustrajati u vršenju zavjeta do konca života, tj. živeći u čistoći/djevičan-stvu, siromaštvu i poslušnosti, nego učiniti da naše posvećenje u celiba-tu i poslušnosti budu plodni, životni. Redovnički život ne nalazi smisao u odricanju od nečega, nego, recimo to riječima bogoslužja, u grljenju onoga izvrsnijeg i uzvišenijeg, u većoj plodnosti vlastitoga života.

Darovna molitva u misi zavjetovanja poima zavjete kao dar dostojan oltara Gospodnjeg: Gospodine, primi darove i zavjete svojih službenika…

19

22živo vrelo 2015

Liturgijski kalendarV E L J A Č A 22 N PRVA KORIZMENA NEDJELJA 23 P Svagdan: Lev 19,1-2.11-18; Ps 19,8-10.15; Mt 25,31-46 24 U Svagdan: Iz 55,10-11; Ps 34,4-7.16-19; Mt 6,7-15 25 S Svagdan: Jon 3,1-10; Ps 51,3-4.12-13.18-19; Lk 11,29-32 26 Č Svagdan: Est 4,17k-m.r-t; Ps 138,1-3.7c-8; Mt 7,7-12; 27 P Svagdan: Ez 18,21-28; Ps 130,1-8; Mt 5,20-26 28 S Liturgija kvatri: iz Prigod. čitanja: za oproštenje grijeha

(str. 190-203): Lk 7,36-50

O Ž U J A K 1 N DRUGA KORIZMENA NEDJELJA 2 P Svagdan: Dn 9,4b-10; Ps 79,8-9.11.13; Lk 6,36-38 3 U Svagdan: Iz 1,10.16-20; Ps 50,8-9.16bc-17.21.23;

Mt 23,1-12 4 S Svagdan: Jr 18,18-20; Ps 31,5-6.14-16; Mt 20,17-28 5 Č Svagdan: Jr 17,5-10; Ps 1,1-4.6; Lk 16,19-31 6 P Svagdan: Post 37,3-4.12-13a.17b-28; Ps 105,16-21;

Mt 21,33-43.45-46 7 S Svagdan: Mih 7,14-15.18-20; Ps 103,1-4.9-12;

Lk 15,1-3.11-32 8 N TREĆA KORIZMENA NEDJELJA 9 P Svagdan: 2Kr 5,1-15a; Ps 42,2-3; 43,3-4; Lk 4,24-30. 10 U Svagdan: Dn 3,25.34-43; Ps 25,4-9; Mt 18,21-35 11 S Svagdan: Pnz 4,1.5-9; Ps 147,12-13.15-16.19-20;

Mt 5,17-19

12 Č Svagdan: Jr 7,23-28; Ps 95,1-2.6-9; Lk 11,14-23 13 P Svagdan: Hoš 14,2-10; Ps 81,7-11.14.17; Mk 12,28b-34 14 S Svagdan: Hoš 6,1-6; Ps 51,3-4.18-21b; Lk 18,9-14 15 N ČETVRTA KORIZMENA NEDJELJA 16 P Svagdan: Iz 65,17-21; Ps 30,2.4.5-6.11-12a.13b;

Iv 4,43-54 17 U Svagdan: Ez 47,1-9.12; Ps 46,2-3.5-6.8-9; Iv 5,1-3a.5-16 18 S Svagdan: Iz 49,8-15; Ps 145,8-9.13cd-14.17-18; Iv 5,17-30 19 Č SVETI JOSIP, zaručnik Bl. Dj. Marije, svetkovina

2Sam 7,4-5a.12-14a.16; Ps 89,2-5.27.29; Rim 4,13.16-18.22; Mt 1,16.18-21.24a ili Lk 2,41-51a

20 P Svagdan: Mudr 2,1a.12-22; Ps 34,17-21.23; Iv 7,1-2.10.25-30

21 S Svagdan: Jr 11,18-20; Ps 7,2-3.9b-12; Iv 7,40-53 22 N PETA KORIZMENA NEDJELJA 23 P Svagdan: Dn 13,1-9.15-18a.19-30.33-62;

Ps 23,1-6; Iv 8,1-11 24 U Svagdan: Br 21,4-9; Ps 102,2-3.16-21; Iv 8,21-30 25 S NAVJEŠTENJE GOSPODINOVO. BLAGOVIJEST

Iz 7,10-14; Ps 40,7-11; Heb 10,4-10; Lk 1,26-38 26 Č Svagdan: Post 17,3-9; Ps 105,4-9; Iv 8,51-59 27 P Svagdan: Jr 20,10-13; Ps 18,2-7; Iv 10,31-42 28 S Svagdan: Ez 37,21-28; Otpj. pj.: Jr 31,10-13; Iv 11,45-56

Obredno i značenjski oblikovano kao professio super altare, zavjetovanje crpi snagu posvećenja iz euharistijskoga spomen-čina Kristove žrtve. To je putokaz da svekoliko redovničko življenje i djelovanje treba imati svoj izvor i vrhunac u bogoslužju Crkve, navlastito u euharistiji (SC 10).

Zaustavimo se, nakratko, i na svečanoj blagoslovnoj molitvi koju pred-sjedatelj slavlja moli nad novozavjetovanicima u misi zavjetovanja. Ta mo-litva na najjasniji način sažimlje teologiju redovništva. Započinje riječima: »Bože, izvore i začetniče svake svetosti…« i misao vraća na iskon, izvor sva-koga dobra, na Božju svetost u koju ljudi bivaju pozvani i milosno unese-ni. U središtu je zaziv kojim se moli »Duha svetosti« (Spiritus sanctitatis). Ima li većeg dara koji bi nam se u ovom životu mogao dati? On nije vezan uz dostojanstvo (dignitas) službe u Crkvi, nego uz formu života, uz život zaodjeven u svetost. Stoga se moli: nek im život izgrađuje Crkvu, promiče spasenje svijeta i bude blistav znak nebeskih dobara. Redovnički život u posvećenosti nije povlačenje, još manje bijeg od aktivnoga života Crkve. Ono što se moli u zbornoj molitvi, ovdje se preriče pod drukčijim svjetlom: život u svetosti može i treba izgrađivati Crkvu i promicati spasenje svijeta. U protivnom, redovničko je posvećenje besplodno i time lišeno smisla, jer ne može biti samo sebi svrhom. Pozvano je, razumijevajući mudrost neko-risnosti svijetu, biti »blistav znak nebeskih dobara«.

OTAJSTVO I ZBILJAOTAJSTVO I ZBILJA

20

Ulazna: Zazvat će me (ŽV 2/2012) ili: 447 Spasi, Kriste, svoje djeloOtpj. ps.: Sve su staze tvoje, Gospodine (ŽV 2/2009)Prinosna: 237 Mir svoj, o Bože Pričesna: 449 Ne živi čovjek ili: 199 ili 200 O Kruše živi, milosni Završna: 440 Posveti post naš korizmen

22. veljače 2015.

Prva korizmena nedjeljaUlazna pjesma Zazvat će me a ja ću ga uslišiti, spasit ću ga i proslaviti, nasitit ću ga danima mnogim.

Ps 91, 15-16

Zborna molitvaSvemogući Bože, udijeli da godišnjom proslavom korizme napredujemo u spoznaji Isusa Krista i u životu slijedimo njegov primjer. Po Kristu.

Darovna molitvaGospodine, prinosimo ti kruh i vino za žrtvu što je slavimo na početku korizme. S tim darovima uključi i nas u predanje svoga Sina Isusa Krista.Po Kristu.

Prvo čitanje Post 9, 8-15Savez Božji s Noom, izbavljenim od voda potopa.

Čitanje Knjige PostankaOvo reče Bog Noi i njegovim sinovima s njim: »Evo, sklapam savez svoj s vama i s vašim potomstvom poslije vas i sa svim živim stvo-rovima što su s vama: s pticama, sa stokom, sa svim zvijerima, sa svime što je s vama iziš-lo iz korablje – sa svim živim stvorovima na zemlji. Uspostavljam savez svoj s vama te ni-kad više vode potopne neće uništiti živa bića niti će ikad više potop zemlju opustošiti.«I reče Bog: »A ovo znamen je saveza koji sta-vljam između sebe i vas i svih živih bića što su s vama za naraštaje dovijeka: Dugu svoju u oblak stavljam, da znamenom bude saveza između mene i zemlje. Kad oblake nad zemlju navučem i dúga se u oblaku pokaže, spome-nut ću se saveza svoga, saveza između mene i vas i stvorenja svakoga živog: potopa više neće biti da uništi svako biće.«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 25, 4bc-5ab.6 -7bc.8-9 Pripjev: Sve su staze tvoje, Gospodine,

ljubav i istina za one koji čuvaju savez tvoj.

Pokaži mi, Gospodine, putove svoje,nauči me svojim stazama!Istinom me svojom vodi i pouči mejer ti si Bog, moj Spasitelj.

Spomeni se, Gospodine, svoje nježnostii ljubavi svoje dovijeka.Spomeni me se po svojoj ljubavi –radi dobrote svoje, Gospodine!

Gospodin je sama dobrota i pravednost:grešnike on na put privodi.On ponizne u pravdi vodii uči malene putu svome.

Drugo čitanje 1Pt 3, 18-22Vas sada spasava protulik korablje – krštenje.

Čitanje Prve poslanice svetoga Petra apostolaLjubljeni: Krist jednom za grijehe umrije, pravedan za nepravedne, da vas privede k Bogu – ubijen doduše u tijelu, ali oživljen u duhu. U njemu otiđe i propovijedati duhovima u tamnici koji bijahu nekoć nepokorni, kad ih ono Božja strpljivost iščekivaše, u vrijeme Noino, dok se gradila korablja u kojoj nekolicina, to jest osam duša, bî spašena vodom. Njezin protulik, krštenje – ne odlaganje tjelesne nečistoće, nego molitva za dobru savjest upravljena Bogu – i vas sada spasava po uskrsnuću

21

22živo vrelo 2015

Braćo i sestre, s pouzdanjem se utecimo svemo-gućemu Bogu, moleći da nas put obraćenja, kojim smo krenuli, obnovi u zajedništvu s njim i u ljubavi prema braći ljudima. Recimo zajedno:

Okrijepi nas svojom milošću, Gospodine.

1. Rasvijetli, Gospodine, put svoje Crkve da u kušnjama svijeta uvijek iznova prianja uz tebe te ostane vjerna poslanju koje si joj povjerio, molimo te.

2. Vodi, Gospodine, svojim Duhom papu našega Franju, (nad)biskupa našega I. i sve pastire Crkve da primjerom života i mudrošću vodstva usmjeruju život vjernikâ prema konačnome susretu s tobom, molimo te.

3. Obnovi, Gospodine, u svim krštenicima dar vjere da poslušnošću tebi nadvladaju sva iskušenja zla, molimo te.

4. Nas ovdje sabrane prodahni duhom istinske obnove; daj nam željeti ono što je dobro u tvojim očima i pomozi da naša vjera bude u ljubavi djelotvorna prema braći i sestrama koji su u potrebi, molimo te.

5. Primi, Gospodine, naše pokojne i uvedi ih u radost svoga kraljevstva, molimo te.

Svemogući vječni Bože, daješ nam korizmeno vrijeme kao put obraćenja i milosti. Smjerno te molimo, prati nas svojim Duhom da umijemo radosno nasljedovati poniznost tvoga Sina, Isusa Krista. Koji živi i kraljuje u vijeke vjekova.

Molitva vjernika

Kušan u pustinji.

Detalj vitraja u katedrali u Chartresu.

Popričesna molitva Gospodine, nasitio si nas kruhom s neba. Njime se vjera hrani, nada krijepi, ljubav jači. Nauči nas, molimo te, gladovati za Isusom Kristom, kruhom živim i pravim, i živjeti od svake riječi što izlazi iz tvojih usta. Po Kristu.

Isusa Krista koji, uzašavši na nebo, jest zdesna Bogu, pošto mu bijahu pokoreni anđeli, vlasti i sile.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije Evanđelja Mt 4, 4bNe živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta.

Evanđelje Mk 1, 12-15Iskušavao ga Sotona, a anđeli mu služahu.

Čitanje svetog Evanđelja po MarkuU ono vrijeme: Duh nagna Isusa u pustinju. I bijaše u pustinji četrdeset dana, gdje ga je iskušavao Sotona; bijaše sa zvijerima, a anđeli mu služahu.A pošto Ivan bijaše predan, otiđe Isus u Galileju. Propovijedao je evanđelje Božje: »Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju!«Riječ Gospodnja.


22


Isus je po volji Duha u pustinji. Riječ je o Duhu koji je sišao na njega pri izlasku iz Jordana nakon što je primio Ivanovo

krštenje. Isus je na obali Jordana čuo riječi iz otvorenih nebesa: Ti si Sin moj, Ljubljeni! U tebi mi sva milina! (Mk 1, 11). Odmah po-tom, nagnan Duhom, nalazi se u pustinji. Boravak će trajati četrdeset dana. U pusti-nji je izložen kušnjama Sotone. Druži se sa zvijerima, a anđeli mu služe. Markov tekst o Isusovoj kušnji u pustinji pun je suprot-nosti. Isus stoji između apsolutne potvrde s neba i krajnje izloženosti neprijatelj-stvima, sumnjama i životnim krajnosti-ma. Sâma pustinja mjesto je krajnosti. Tko se nađe u pustinji, kuša dnevnu vrućinu i noćnu hladnoću. Sunce ne daje samo svjetlo, nego se ujutro pojav-ljuje i kao jaki izvor topline koji uvečer, pri zalasku, u trenu nestaje. Pustinjske su biljke, isto kao i životinje, obilježene istim krajnostima. Žive u veoma nepovolj-nim uvjetima za život, a ipak preživljavaju. To ih čini oštrima, bodljikavima, otrovnima i opa-snima. Isus je sa zvijerima, a služe mu anđeli. U blizini je životnih opasnosti koje dolaze od zvi-jeri i nebeske blagosti koja se sluti u anđelima. Smješten je između prijetnje smrću i blizine punine života.

Pustinja se tako pokazuje kao mjesto u kojem čovjek kuša i najveću prijetnju životu i najveću blizinu najuzvišenijega. Upravo zbog tih krajnosti pustinja je i privilegirano mje-sto Božje blizine. Bog je život, a pokazuje se upravo tamo gdje su uvjeti za život oskudni.

Kada iziđe iz pustinje, Isus će naviještati radosnu Božju vijest. Ne će govoriti o svome pustinjskom iskustvu. Ne će pričati svoje do-življaje i svoju izloženost pustinji, zvijerima, gladi, žeđi i napastima Sotone. Nije prošao pustinju da bi o njoj pričao niti je svoje isku-stvo pustinje pretvorio u sadržaj svoga pro-povijedanja. Prošao je kušnju da bi, iskušan na svome tijelu i u svome duhu, znao kroz što

Korizma kao pustinjsko iskustvo

ljudi prolaze i čemu su sve izloženi. No, nada-sve je prošao kušnju pustinje kako bi svima koji budu prolazili istim putem pokazao gdje je izlaz i kako se pobjeđuje napasnika, sumnje i zvijeri. Govorio je slušateljima o kraljevstvu nebeskom iz pozadine pustinjskoga iskustva i krajnjih izloženosti koje su na slušateljima već ostavile traga. Isus je bio među zvijerima, ali nije postao njima sličan. Nije ga pustinja pretvorila u zvijer. Sotona ga je iskušavao, ali on nije preuzeo njegov način ophođenja s lju-dima. Bio je izložen krajnostima pustinje, ali neće izlagati druge istim krajnostima. Prošao je kroz kušnje kroz koje najveći dio ljudi prola-zi, ali je otkrio što većina ne otkrije. Zvijeri ne moraju čovjeka pretvoriti u zvijer, Sotona ga ne mora učiniti sebi sličnim, a pustinja ga ne mora učiniti bodljikavim, surovim i otrovnim.

Bi kušan u pustinji da bi bio dionikom kušnjâ kojima su ljudi izloženi. ( Đuro Seder ).


sus je po volji Duha u pustinji. Riječ je o Duhu koji je sišao na njega pri izlasku iz Jordana nakon što je primio Ivanovo

krštenje. Isus je na obali Jordana čuo riječi Ti si Sin moj, Ljubljeni!

1, 11). Odmah po-tom, nagnan Duhom, nalazi se u pustinji. Boravak će trajati četrdeset dana. U pusti-nji je izložen kušnjama Sotone. Druži se sa zvijerima, a anđeli mu služe. Markov tekst

istim krajnostima. Žive u veoma nepovolj-

Korizma kao pustinjsko iskustvo

23

22živo vrelo 2015

Početak propovijedanjaIsus počinje propovijedati nakon što je Ivan bio uhićen i zatvoren. Nastavlja činiti ono što je činio Ivan. Govori o Bogu kako još nitko ni-kada prije njega nije govorio. Govori o punini vremena. Nije više riječ o najavi dolaska ne-kog drugoga niti o iščekivanju njegova dola-ska onako kako je to propovijedao Ivan. Isus govori o punini vremena. On je ispunjenje očekivanoga. On je blizina Božjega kraljev-stva. Blizina koju je on iskusio na Jordanu sa-da je prisutna svima koji se susreću s njime. Poziva ljude da se obrate i vjeruju evanđelju. Poziv je sasvim jednostavan, ali se tiče cijeloga čovjeka i njegova načina života. Obraćenje nije promjena mišljenja. Ono je promjena načina života. Od sada se život organizira oko blizine Božjega kraljevstva i njegove radosne vijesti.

Korizma i pustinjsko iskustvoNa početku korizme ovaj tekst krije neke upu-te za dobro organiziranje vremena i životne prakse kroz četrdeset dana korizme.

Prva uputa je pustinja. Ona najprije ozna-čava vrijeme odvojeno za Boga. Četrdeset da-na odvojenih samo za taj važni odnos. Koriz-ma je ujedno i izloženost temeljnim životnim

prijetnjama i Božjoj blizini. Ona je susret s na-pastima i napasnikom u vremenu kada čovjek traži Božju blizinu, posvećuje joj svoje vrijeme i iza sebe ima iskustvo snažnog susreta sa ži-vim Bogom. Korizma nije mišljena samo kao priprema za susret s Bogom. Ona je potrebno vrijeme sabranosti i pozornosti na Boga na-kon susreta s njim. Čovjeku je potrebno dugo vrijeme da se iskustvo Božje blizine smjesti u konkretni život i odnose. Uz to, iskustvo Božje blizine učvršćuje se i bistri kroz iskustva pusti-nje koja se zrcale u korizmenome oblikovanju vremena i svakodnevnoga života.

Evanđelist Marko kratko je opisao Isusov boravak u pustinji. U malo riječi sažeo je važ-ne upute kršćanima koji svake godine kroz vrijeme korizme otkrivaju i kušnje s kojima se neizbježno susreću i način kako se s njima ophoditi. Marko nije samo opisao što se dogo-dilo s Isusom nakon krštenja u Jordanu. On je usmjerio kršćane kako će oblikovati svoj sva-kodnevni život u njegovim najtežim trenucima raznovrsnih kušnji. Tko u njegovom kratkom tekstu otkrije snagu Isusova odnosa s Ocem nebeskim prepoznaje i u svome životu izlaze iz kušnji i korizmu kao put u puninu života.

Ante Vučković

Obećanje spasenja Post 9, 8-15Odlomak pripada prapovijesti Staroga zavjeta (Post 1-11). Prapovijest je »prastara«, ali samo naizgled govori o prošlosti; zapravo se misli na sadašnjost. Ona nema namjeru predstaviti prošli događaj, nego značenje čovjeka i svijeta do danas. Pripovijedanje o potopu uzima još stariju predaju, babilonski ep o Gilgamešu (3000 godina pr. Kr.) i preoblikuje ga. Tema svih starih orijentalnih pripovijedanja o po-topu jest ugrožavanje svijeta, uništenje mnogih i pošteda pojedinca. Tjeskobno čovjekovo pitanje ovdje postavljeno tipično je za mitsko pripovijedanje: »Hoće li doći kraj svijeta i čovječanstva?« U babilon-skome epu na to pitanje dan je pozitivan odgovor. U biblijskoj inačici čovjek je krivac za potop. Ugroženost je opisana: zbog svoga nasilnog egoizma čovječanstvo ide prema vlastitoj propasti. Taj scenarij pro-pasti prati spasenjska poruka u r. 9.: »nikada više vode potopne neće uništiti živa bića niti će ikad više potop zemlju opustošiti«.

Mario Cifrak

Zrnj

e Odjeci Riječi

Pustinjaci su odlazili u pustinju jer su je smatrali područjem u kojemu ne prebi-

va grijeh. Grijeha nema ondje gdje nema života. Odlazili su onamo da bi

na beživotnome mjestu otkrili Život. Ondje ne prebiva riječ – ostaje samo

misao – ali se može čuti Riječ koja pre-obražava misao. Ondje se ne vidi ni-

šta doli prostranstvo pijeska, ali se proči-šćuje pogled da bi se u istini vidio svijet. »Pustinja« je svima prijeko potrebna da bi se gradio ispravan odnos prema pro-

storu života i da bi se živio Život.

uz Prvo čitanje:


24

1. ožujka 2015.

Druga korizmena nedjeljaUlazna pjesma Moje mi srce govori: »Traži lice njegovo!«Da, lice tvoje, Gospodine, ja tražim. Ne skrivaj lica svoga od mene.

Ps 27, 8-9

Zborna molitvaBože, ti nam zapovijedašda slušamo tvoga ljubljenog Sina. Krijepi nas svojom riječi i čisti nam pogled duha, da se radujemo s gledanja tvoje slave. Po Gospodinu.

Prvo čitanje Post 22, 1-2.9a.10-13.15-18Žrtva praoca našega Abrahama.

Čitanje Knjige PostankaU one dane: Bog stavi Abrahama na kušnju. Zovnu ga: »Abrahame!« On odgovori: »Evo me!« Bog nastavi: »Uzmi svoga sina, jedinca svoga Izaka koga ljubiš, i pođiu krajinu Moriju pa ga ondje prinesi kao žrtvu paljenicu na brdu koje ću ti pokazati.« I stignu na mjesto o kojemu je Bog govorio. Ondje Abraham podigne žrtvenik i naslaže drva. Pruži sad Abraham ruku i uzme nož da zakolje svog sina. Uto ga zovne s neba anđeo Gospodnji i poviče: »Abrahame! Abrahame!« »Evo me!« odgovori on. »Ne spuštaj ruku na dječaka« – reče – »niti mu što čini! Sad, evo, znam da se Boga bojiš jer nisi uskratio ni svog sina, jedinca svoga«. Podiže Abraham oči i pogleda, i gle – za njim ovan, rogovima se zapleo u grmu. Tada Abraham ode, uzme ovna i prinese ga za žrtvu paljenicu mjesto svog sina. Anđeo Gospodnji zovne Abrahama s neba drugi put i reče: »Kunem se samim sobom, izjavljuje Gospodin: Kad si to učinio i nisi mi uskratio svog jedinca sina, svoj ću blagoslov na te izliti i učiniti tvoje potomstvo brojnim poput zvijezda na nebu i pijeska na obali morskoj! A tvoji će potomci osvajati vrata svojih neprijatelja. Budući da si poslušao glas moj, svi će se narodi zemlje blagoslivljati tvojim potomstvom.«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 116, 10.15-19Pripjev: Hodit ću pred Gospodinom

u zemlji živih.Ja vjerujem i kada kažem:»Nesretan sam veoma.«Dragocjena je u očima Gospodnjimsmrt pobožnika njegovih.

Gospodine, tvoj sam sluga,tvoj sluga, sin službenice tvoje:ti si razriješio okove moje.Tebi ću prinijeti žrtve zahvalne,zazvat ću ime Gospodnje.

Izvršit ću Gospodinu zavjete svojepred svim pukom njegovim,u predvorjima doma Gospodnjega,posred tebe, Jeruzaleme!

Drugo čitanje Rim 8, 31b-34Bog ni svog Sina nije poštedio.

Čitanje Poslanicesvetoga Pavla apostola RimljanimaBraćo: Ako je Bog za nas, tko će protiv nas? Ta on ni svojega Sina nije poštedio, nego ga je za sve nas predao! Kako nam onda s njime neće sve darovati?Tko će optužiti izabranike Božje? Bog opravdava! Tko će osuditi? Krist Isus umrije, štoviše i uskrsnu, on je i zdesna Bogu – on se baš zauzima za nas!

Riječ Gospodnja.

Pjesma prije Evanđelja usp. Mk 9, 7Iz sjajnog oblaka začu se Očev glas:Ovo je Sin moj ljubljeni! Slušajte ga!

Darovna molitvaMolimo te, Gospodine,da ova žrtva izbriše naše krivice, te nam dušui tijelo posveti za slavljevazmenih blagdana.Po Kristu.

25

22živo vrelo 2015

Braćo i sestre, Krist Gospodin okupio nas je na ovoj liturgijskoj gori da nas povede u novi – preobraženi život. Potaknuti njegovom riječju, utecimo se nebeskom Ocu moleći zajedno:

Gospodine, prosvijetli nas svojim svjetlom!1. Za Crkvu, zajednicu vjernika: da po vjernosti

tvojoj Riječi bude mjesto istinskoga susreta s tobom za sve koji te traže, molimo te.

2. Za pastire kojima si povjerio brigu za svoj narod: prodahni ih svojom mudrošću te budu ustrajni navjestitelji Istine koja preobražava svijet, molimo te.

3. Za sve kršćane: daj da u Kristu uvijek prepo-znaju Učitelja života te, vjerni njegovu putu, ljepotu evanđelja ugrađuju u svijet u kojemu žive, molimo te.

4. Za ovu (župnu) zajednicu: učvrsti nas u pouzdanju u tebe i pomozi da križeve života prihvaćamo kao put rasta u ljubavi prema tebi i svojim bližnjima, molimo te.

5. Za preminulu braću i sestre: podari im radost vječnosti koju si nam u Kristu pripravio, molimo te.

Svemogući vječni Bože, po ovoj nam svetoj službi daješ osjetiti sjaj vječnoga života. Korizmenim obraćenjem privuci nas k sebi da naš život bude jasan znak tvoje blizine svima koje susrećemo. Po Kristu Gospodinu našemu.

Povede ih na goru, u osamu, i preobrazi se pred njima.

Oslikana Biblija iz opatije Saint Bertin, Francuska, 1190.-1200.

Ulazna: Moje mi srce govori (ŽV 2/2012)Otpj. ps.: X Hodit ću pred Gospodinom ili: Hodit ću pred Gospodinom (ŽV 2/2009)Prinosna: 437 Bog ni svog Sina ne poštedjePričesna: 201 O svjetlo duša, Isuse ili: 246 Ovdje je sada Završna: 445 O Sunce spasa, Isuse

Evanđelje Mk 9, 2-10Ovo je Sin moj ljubljeni.

Čitanje svetog Evanđelja po MarkuU ono vrijeme: Uze Isus sa sobom Petra, Jakova i Ivana i povede ih na goru visoku, u osamu, same, i preobrazi se pred njima. I haljine mu postadoše sjajne, bijele veoma – nijedan ih bjelilac na zemlji ne bi mogao tako izbijeliti. I ukaza im se Ilija s Mojsijemte razgovarahu s Isusom. A Petar prihvati i reče Isusu: »Učitelju, do-bro nam je ovdje biti! Načinimo tri sjenice: tebi jednu, Mojsiju jednu i Iliji jednu.« Doista nije znao što da kaže jer bijahu prestrašeni. I pojavi se oblak i zasjeni ih, a iz oblaka se začu glas: »Ovo je Sin moj ljubljeni! Slušajte ga!« I odjednom, obazrev-ši se uokolo, nikoga uza se ne vidješe doli Isusa sama. Dok su silazili s gore, naloži im da nikomu ne pripovijedaju što su vidjeli dok Sin Čovječji od mrtvih ne ustane. Oni održaše tu riječ, ali se među sobom pitahu što znači to njegovo »od mrtvih ustati«.Riječ Gospodnja.

Pričesna pjesmaOvo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina.

Mt 17, 5

Popričesna molitva Gospodine, primili smo otajstva proslave tvoga Sina.Primi našu hvalu što nam već na zemlji daješ dijela s nebesnicima. Po Kristu.

Molitva vjernika


26

Druga korizmena nedjelja

Odakle ta duboka jasnoća? Vrlo je jednosta-van odgovor: iz duše. Duša je jasna dobrotom i istinom i ta se jasnoća duše prelijeva na tije-lo te tijelo čini jasnim. Tako cijeli čovjek biva obliven jasnoćom dobrote i istine. Nažalost, te osobe mnogi ne zamjećuju, jer su previše sami mračni i plitki, nije im stalo ni do dobrote, ni do istine. Mnogi ih također ne vide, jer je skro-vitost način postojanja jasnih osoba. One se ne žele nametati, žele da ih drugi takvima slobodno prepoznaju. A onda se ponekad dogodi da se u milosnim trenutcima određenim osobama, koje su sposobne primiti tu jasnoću, takvima očituju.

Skočiti u Kristovu duboku jasnoćuUpravo ovaj govor o dubokoj jasnoći dovodi nas do današnjega evanđelja o Kristovu preobraženju. U središtu je, kako su već primijetili crkveni oci i srednjovjekovni duhovni pisci, claritas, jasnoća. Evanđelist Marko navodi da je Isusu Kristu odje-ća bila »sjajna«, Matej pak da mu je lice bilo »kao sunce«, a odjeća »bijela kao svjetlost«. Krist je svojom neobično dubokom jasnoćom privlačio i osvajao mnoge sljedbenike, napose one koji su ga slijedili izbliza, apostole i druge učenike. U Isusu Kristu ta je jasnoća bila neusporedivo duboka, ne-usporediva s bilo kojom dubinom drugih osoba. To je duboka jasnoća samoga Boga, jasnoća ljuba-vi Oca i Sina: »Ovo je Sin moj, Ljubljeni!« Isus je odlučio svojim najdražim učenicima – Petru, Iva-nu i Jakovu – na trenutak objaviti svoju božansku jasnoću. Oni su mogli vidjeti kako se božanska

Ne znam jeste li ikad susreli osobu koja vas je odmah osvojila neobičnom ja-snoćom. Ja jesam. Cjelokupna osoba

zrači jasnoćom, sve je tako jasno, njezino dr-žanje tijela, riječi, misli, djela, odjeća, ama baš sve. Posebno njezine oči osvajaju jasnoćom, otimlju vas k sebi, nepodnošljive su, a upra-vo u toj nepodnošljivosti tako su privlačne. Ta neobična jasnoća nije ni mračna, ni plitka. Ona je duboka, neizmjerno duboka, poput ja-sna, bistra, duboka mora te zato odiše tajan-stvenošću, skrivenošću.

Osobe duboke jasnoćePostoje također duboke osobe, ali čija je dubina mračna, mutna. Nikad ne znate što misle i što kane; uvijek se iza svega krije nešto drugo, uvi-jek »postoji neka druga priča«, kako se to veli. S pravom se plašimo te mračne dubine, bojimo se da ne propadnemo u mračni ponor tih osoba.

Ili pak, postoje osobe koje su »prozirne«, bez dubine, osobe plitkih misli, riječi i djela. Ne pada vam na pamet da u tu pličinu zagazite. Ali, jasna dubina i duboka jasnoća, to je ono što tražimo, jer je jasnoća temeljno svojstvo istinske osobno-sti. Stoga, ne bojimo se te jasnoće, ona je tako čista i nevina, a opet tako duboka da želite, ba-rem ja želim, poput onoga naslikanog »skakača« u vodu, na grobu iz Pompeja, baciti se svom si-linom u tu jasnu, bistru dubinu, zaroniti u nju, nestati i ponovno izroniti kao novi čovjek. I tako se bacati ne samo jednom, nego uvijek iznova.

O Kristovoj jasnoćiA. Javlenski.

27

22živo vrelo 2015

jasnoća silovito razlila po njegovoj ljudskoj duši i prelila na njegovo tijelo, na njegovu odjeću. Kao što sunce iznenada zasja među tmurnim oblaci-ma i sve osvijetli, tako je i Krist iznenada zasjao u božanskoj jasnoći i osvijetlio učenike.

Uz njega su Mojsije i Ilija, mogli bismo reći, dvojica najvećih jasnih osoba Staroga zavjeta. Mojsije je jasna osoba u svojemu od-nosu s Bogom, ali i spram izraelskoga naroda kojemu treba uvijek iznova donositi Božju po-ruku, jer se narod njoj odupire. Za Mojsija ta je jasnoća mučna i teška, on je razapet izme-đu Boga, njegove poruke, i izraelskoga naro-da, njegove tvrdoće. On ljubi Boga, ali i ljubi i takav tvrdi, zatvoreni narod te se zauzima za nj. Tugaljivo i zamišljeno Mojsijevo lice, kako ga je dočarao Michelangelo u rimskoj crkvi sv. Petra u okovima, izriče svu muku, ali i čovje-kovu ograničenost, bezuspješnost vjernosti Bogu i vjernosti i ovomu svijetu. Mojsije zato ne ulazi u obećanu zemlju. Premda tako velik u svojemu poslanju, ipak zastaje na samom ulazu i ostaje izvan. Ilija je pak jasan u svo-joj strasti za Boga, jasan u svojoj borbi protiv zla, protiv Ahaba. Ali Ilija osjeća ograničenost i bezuspješnost čovjekove patnje i napora u borbi protiv zla, o čemu svjedoči njegova želja da jednom zauvijek zaspe, nestane i umre.

Upravo nas Mojsije i Ilija u svojoj nedo-statnoj jasnoći dovode do jasnoće Isusa Krista. Isus Krist svojom božanskom jasnoćom ostva-ruje ono što je bilo neostvarivo i Mojsiju, i Iliji. Kristovo posredništvo između Boga i čovjeka mučno je i teško, ali Isus ne propada u svo-jemu poslanju, poput Mojsija. On nas svojom patnjom i smrću dovodi u Obećanu zemlju, u zajedništvo s Bogom. Krist također pobjeđuje zlo, ukoliko je u njemu čovještvo sasvim jasno, neoskvrnjeno i nedirnuto utjecajem zla, izuze-to iz đavolske moći. Zato on ne uzlazi samo na nebo, kao Ilija, nego on uzlazi k samom Ocu i sjeda njemu s desna.

Mojsije i Ilija »razgovarahu s Isusom«, piše evanđelist. Kako je to morao biti čudesno jasan razgovor. I mi smo danas pozvani razgovarati s Isusom, razgovarati i slušati ga: »Njega slu-šajte.« I za nas bi razgovor s Isusom trebao biti čudesno jasan, jasan u slušanju i poslušnosti Isusu. Ako među nama ljudima istinskoga raz-govora nema bez slušanja i poslušnosti, koli-ko li to tek onda vrijedi za Isusa. Slušajmo ga i onda se bacimo, poput onoga pompejskoga skakača, u dubine njegove božanske jasnoće, duboko zaronimo u njega i izronimo preobra-ženi kao jasne, Isusove osobe.

Ivica Raguž

Snaga vjere i pouzdanja Post 22, 1-2.9a.10-13.15-18Izakovo je žrtvovanje dubokoumna pripovijest. Abraham treba žrtvovati svoje najdraže, Izaka – dugo iščekivano dijete obećanja, budućnost Izraela, pojam Božjega prijateljstva s čovjekom. Sam je Bog darovao tu budućnost. Sada se čini da ju oduzima. Abraham se mora odreći Izaka, ali i prijateljske slike o Bogu. Bog odjedanput postaje tuđ, proturječan, posve drukčiji. Ipak, na Božji poziv odgovara: »Evo me!« Bog ga zove imenom, a on odgovara vjerničkom poslušnošću. Bog ne traži nešto, nego Izaka, sina, životnu nadu. Jedina nada je u svemu tome: mjesto žrtvovanja odredit će sam Bog (rr. 1-2). Redci 9-10 donose nam strašan i nerazumljiv prizor, koji se odvija kao da Abraham svakoga časa očekuje da sve prestane. Ponovni poziv zadržava Abrahama. Tek kada je oslobođen strašnog zadatka, ugleda ovna kojega će umjesto sina prinijeti kao žrtvu paljenicu. Obnovom blagoslova za njega i njegov rod završava pripovijedanje.

Mario Cifrak

Zrnj

e Odjeci Riječi uz Prvo čitanje:

»Haljine mu postadoše sjajne…« U antičkoj književnosti bijele haljine

znak su nebeskih bića. Vlastite su anđelima. Isus tako, na početku svoga

»puta«, očituje svoju »slavu«. Kršćanin na početku svojega »puta«, u krštenju,

biva odjenut u bijelu haljinu, u Kristovu slavu, i biva pozvan da sjaj Kristove slave

vjerno čuva i životom odražava. Život vjere jest očitovanje jasnoće Kristove

slave. Ona rasvjetljuje i najskriveniju tamu grijeha i zla.


28

Ulazna: 426.2 Kada na vama pokažem ili: 460 Ja se kajemOtpj. ps.: 91 ili XI Gospodine, ti imaš riječi

života vječnoga (ili ŽV 3/2006) Prinosna: 442 Bog oprosnik nam darovaPričesna: 438 Čuj, Stvoritelju milostivZavršna: 465 Bože, ljubiš

8. ožujka 2015.

Treća korizmena nedjeljaZborna molitvaBože, izvore milosrđa i sve dobrote, odredio si lijek našim grijesima: post, molitvu i djela ljubavi. Priznajemo da smo grešni. Savjest nas optužuje. Molimo te: iskazuj nam uvijek svoje milosrđe. Po Gospodinu.

Prvo čitanje Izl 20,1-3.7-8.12-17Zakon bijaše dan po Mojsiju.

Čitanje Knjige IzlaskaU one dane: Bog izgovori sve ove riječi: »Ja sam Gospodin, Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva.Nemoj imati drugih bogova uz mene. Ne uzimaj uzalud imena Gospodina, Boga svoga, jer Gospodin ne oprašta onome koji uzalud izgovara ime njegovo. Sjeti se da svetkuješ dan subotni. Poštuj oca svoga i majku svoju da imadneš dug život na zemlji koju ti daje Gospodin, Bog tvoj. Ne ubij! Ne učini preljuba! Ne ukradi! Ne svjedoči lažno na bližnjega svoga! Ne poželi kuće bližnjega svoga! Ne poželi žene bližnjega svoga; ni sluge njegova, ni sluškinje njegove, ni vola njegova, ni magarca njegova, niti išta što je bližnjega tvoga!«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 19, 8-11Pripjev: Gospodine, ti imaš riječi

života vječnoga!Savršen je zakon Gospodnji, dušu krijepi;pouzdano je svjedočanstvo Gospodnje,neuka uči.

Prava je naredba Gospodnja, srce sladi;čista je zapovijed Gospodnja,oči prosvjetljuje.

Neokaljan strah Gospodnji, ostaje svagda;istiniti sudovi Gospodnji,svi jednako pravedni.

Dragocjeniji od zlata, zlata čistoga;slađi od meda, meda samotoka.

Drugo čitanje 1Kor 1, 22-25Propovijedamo Krista raspetoga: ljudima sablazan, a pozvanicima Božjima mudrost.

Čitanje Prve poslanice svetoga Pavla apostola KorinćanimaBraćo: Židovi znake ištu i Grci mudrost traže, a mi propovijedamo Krista raspetoga: Židovima sablazan, poganima ludost, pozvanima pak – i Židovima i Grcima – Krista, Božju snagu i Božju mudrost. Jer lu�do Božje mudrije je od ljudi i slabo Božje jače je od ljudi.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije Evanđelja Iv 3, 16Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca; tko god u njega vjeruje, ima život vječni.

Darovna molitvaGospodine,po ovoj nam žrtvi oprosti grijehe i pomozi da i mi praštamo svojoj braći. Po Kristu.

Popričesna molitva Gospodine, već na zemlji nahranio si nas kruhom s neba i dao nam zalog onoga što još ne vidimo.Smjerno te molimo: što sada u otajstvu slavimo,nek se ostvari u punoj istini. Po Kristu.

29

22živo vrelo 2015

»Izjeda me revnost za dom tvoj.« ( Alexander Andrejevich Ivanov, 1824.)

Okupljeni oko Gospodina u njegovu hramu, uputimo mu svoje skrušene molitve: 1. Čuvaj, Gospodine, svoju Crkvu u svetosti

u kojoj si je sazdao; ukloni s njezina lica sve što je ranjeno nevjernošću i grijehom te svi ljudi prepoznaju u njoj put spasenja, molimo te.

2. Obnovi, Gospodine, svoje vjerne u predanju tebi; ispuni ih duhom prave pobožnosti i svjedočanstva za tebe te njihov život bude hram tvoje prisutnosti u svijetu, molimo te.

3. Sve odgovorne u politici i javnome životu usmjeri odgovornošću za opće dobro i brigom za braću i sestre koji nose teret osamljenosti, siromaštva i obespravljenosti, molimo te.

4. Nas ovdje sabrane obnovi u vjernosti evanđelju da po radosnom življenju vjere i po djelatnoj ljubavi budemo bližnji svim potrebitima, molimo te.

5. Pokojnu našu braću i sestre, koji završiše svoj zemaljski hod, uvedi u radost nebeskoga kraljevstva, molimo te.

Gospodine, Bože naš, usliši nam smjerne molitve i pročisti sve naše želje i nadanja da sav naš život bude usmjeren k vječnosti koju si nam pripravio po muci i smrti svoga Sina. Koji živi i kraljuje u vijeke vjekova.

Molitva vjernikaEvanđelje Iv 2, 13-25Razvalite ovaj hram i ja ću ga u tri dana podići.

Čitanje svetog Evanđelja po IvanuBlizu bijaše židovska Pasha. Stoga Isus uzi-đe u Jeruzalem. U Hramu nađe prodava-če volova, ovaca i golubova i mjenjače gdje sjede. I načini bič od užeta te ih sve istje-ra iz Hrama zajedno s ovcama i volovima. Mjenjačima rasu novac i stolove isprevr-ta, a prodavačima golubova reče: »Nosite to odavde i ne činite od kuće Oca mojega kuću trgovačku.« Prisjetiše se njegovi učenici da je pisano: Izjeda me revnost za dom tvoj.Nato se umiješaju Židovi i upitaju ga: »Ko-je nam znamenje možeš pokazati da to smi-ješ činiti?« Odgovori im Isus: »Razvalite ovaj hram i ja ću ga u tri dana podići.« Reko-še mu nato Židovi: »Četrdeset i šest godina gradio se ovaj hram, a ti da ćeš ga u tri da-na podići?« No on je govorio o hramu svoga tijela. Pošto uskrsnu od mrtvih, prisjetiše se njegovi učenici da je to htio reći te povjero-vaše Pismu i besjedi koju Isus reče. Dok je boravio u Jeruzalemu o blagdanu Pashe, mnogi povjerovaše u njegovo ime promatrajući znamenja koja je činio. No sam se Isus njima nije povjeravao jer ih je sve dobro poznavao i nije trebalo da mu tko da-je svjedočanstvo o čovjeku: ta sam je dobro znao što je u čovjeku.Riječ Gospodnja.


30

Treća korizmena nedjelja

Čovjek je hram Božji

Vjerujem da bismo događaj opisan u današnjem evanđelju najradije prešu-tjeli. Nije nam ugodno čitati o Isusu

kada njegovo ponašanje izlazi izvan kategorija pristojnosti. Međutim, ovu scenu opisuju svi evanđelisti. Očito se Isusov postupak dojmio učenikâ koji su ga slijedili. Nisu ga razumjeli te su dugo o tome razmišljali i događaj prepri-čavali. Trgovci i mjenjači bili su, naime, ondje potrebni kako bi se mogli obavljati propisani hramski obredi. Čak su Marija i Josip prika-zujući Isusa od istih trgovaca kupili žrtveni prinos. Usto, hram je bio sastavljen od više odvojenih prostora pa se posao nije odvijao u samome Svetištu niti je narušavao hramsku svetost, a nakon ovog incidenta zasigurno se nastavilo jednako raditi. Odgovor na pitanje što je Isus želio postići učenici su dobili tek »pošto uskrsnu od mrtvih«, a i mi o tome raz-mišljamo u svjetlu njegova uskrsnuća.

Služba hramuTim svojim postupkom Isus se usudio dirnuti u vrijednu i svetu instituciju koja je vremenom, u mnogim segmentima, postala sama sebi svr-hom. Ljudi su bili u službi hramu, a ne hram ljudima. Nagomilali su se posrednici između Boga i čovjeka. Oni su, istina, potrebni, ali ne

Bogu, nego čovjeku. Ne treba čovjeka pred-stavljati pred Bogom, nego Boga pred ljudima. Evanđelist ističe: »Nije trebalo da mu tko daje svjedočanstvo o čovjeku: ta sam je dobro znao što je u čovjeku.« Vrlo lako i Crkva može upasti u sličnu zamku preuzimajući zadaću posredo-vanja čovjeka pred Bogom, umjesto svjedo-čenja Boga pred ljudima. Prvo joj daje moć, a drugo obvezu i odgovornost. Ona je toga sve svjesnija. Osobito se to lijepo vidi u euharistij-skoj službi. Ranije je svećenik za vrijeme mise stajao ispred vjernika pred oltarom. Bio je svo-jevrsni zagovornik ljudî pred Bogom. Danas je s druge strane oltara, okrenut k narodu, u želji da bude svjedok Božji pred ljudima. Nažalost, još ima onih kojima je vlast draža od služenja. Boga predstavljaju kao onoga tko naređuje, a ne osloboditelja. Takav im onda omogućuje vlast kontrolirati provedbu zapovijedî, dok bi se, u suprotnome, trebali žrtvovati za oslobo-đenje osobâ zarobljenih bilo čime.

Znakovito je da u našim katekizmima, u onome što smo nazvali »Deset zapovijedi«, nema dijela rečenice iz Knjige Izlaska o Bogu koji je svoj narod »izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva«. Naglašena je moć zapovijeda-nja, a izbačena odgovornost oslobađanja. Me-đutim, Dekalog se temelji na oslobođenju. Tek nakon što ga je oslobodio od ropstva, Bog ure-đuje društveni i moralni život naroda. Najpri-je oslobađa, a onda daje smjernice za ispravne odnose s njime i međusobno. Biblijski moral proizlazi iz događaja spasenja. Spasenje pret-hodi moralu. Dobro se čini radi spasenja; ne da bi ga se postiglo, nego jer ga je Bog već da-rovao. Ono se ne kupuje od Boga dobrim dje-lima, nego mu se njima zahvaljuje.

Isus je istjerao trgovce iz Hrama, ali je po-trebno iz nas istjerati trgovački mentalitet. Bog Osloboditelj daje ploče Saveza jer ne želi da na-rod iznova padne u bilo kakvo ropstvo, pa čak ni da robuje ovim zapovijedima. One traže slobo-du prihvaćanja koja izvire iz vjere u darivatelja. Zato je na početku podsjetnik na Boga oslobo-Jean Marie Pirot.

31

22živo vrelo 2015

ditelja. »Ja sam Gospodin Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva.« Izabrani narod ni ne naziva ovo zapovijedima, nego riječima; niti ih promatra juridički, nego pedagoški, u vidu pouke. Stoga su vrlo humane, čak i svojim izgledom. Dvije ploče poput dvije ruke, a deset zapovijedi kao prsti tih ruku, obgr-ljuju i zahvaćaju sav čovjekov život. One, istina, u Starome zavjetu nisu posve originalne. Slične odredbe nalazile su se i u drugim tekstovima onoga vremena. Međutim, jedinstvenost ovih deset riječi je u tome što pokazuju da se ne mo-že odvojiti ljubav prema Bogu od ljubavi prema bližnjima. Nije moguće voljeti Boga, a ne voljeti ljude. Onaj tko se udaljuje od jednoga, udaljuje se i od drugoga. Da bi se dobro živjelo s Bogom, mora se dobro živjeti s bližnjima.

To poručuje i Isus svojim činom u hramu. On govori o sebi, ali svojom identifikacijom s cijelim čovječanstvom on govori i o svakoj osobi kao Božjem hramu. Čovjek je mjesto Božje nazočnosti u svijetu. Zato više nisu po-trebne materijalne žrtve, nego duhovne. Kod evanđeliste Ivana ovaj govor pripada Isusovu propovijedanju o prvoj Pashi od početka nje-gova javnog djelovanja. O drugoj će nahraniti veliki broj ljudi s malo kruha i riba, dok će o trećoj blagovati posljednju večeru. Ivan na-mjerno ističe židovske blagdane kako bi poka-

zao kako s Isusom nastupa njihov novi smi-sao, a stare riječi dobivaju novo značenje. U tome treba gledati i nerazumijevanje Isusa od strane njegovih sugovornika. Dok on govori o svome tijelu, oni govore o hramu od kamena. Sam Isus, a preko njega i cijelo čovječanstvo, postaje duhovni Božji hram. Ne može se Boga pronaći u bilo kojoj građevini ako ga se ne pre-pozna u drugoj osobi. Ne može mu se služiti bilo kojim kultom, znacima i mudrošću, ako mu se ne služi u bližnjima. Sveto Pavao u Pr-voj poslanici Korinćanima poručuje da to slu-ženje ide do križa. To je prava duhovna žrtva.

Vjera i djelaIsus se stavio u niz proroka koji su naviještali da je Bogu »milosrđe milo, a ne žrtva« te usta-jali protiv nesklada između onoga što vjernici u Hramu čine i u svakodnevici žive. Izabirući ovo evanđelje za sredinu korizmenoga vre-mena Crkva nas želi pozvati da uskladimo ono što živimo s onim što vjerujemo. Darova-na nam je milost življenja u svjetlu Kristova uskrsnuća. Međutim, ne možemo slaviti Kri-sta Uskrsloga, a bezosjećajno gledati sestre i braću pored sebe kako umiru, niti se klanjati Tijelu Kristovu, a biti neosjetljivi za njegovo trpljenje i ponižavanje u našim bližnjima.

Slavko Slišković

Odjeci RiječiGospodin je jedan Izl 20, 1-17Bog se predstavlja kao onaj koji je Izraelce »izveo iz zemlje egipatske«. To je nešto poput Božje iskaznice pred narodom, zbog čega će i narod odgovoriti poslušnošću i prianjanjem uz riječi Saveza (usp. Izl 19, 4-5; 24, 3). Gospodin postaje za Izraelce jedini Bog, a njegov se narod time počinje razlikovati od svih okolnih naroda. Ova će zapovijed štovanja jedino Boga koji ih je izveo iz Egipta kasnije kroz povijest rezultirati i nijekanjem opstojnosti drugih bogova (usp. Pnz 4, 35). Na sličan način i zabrana izrađivanja kumira, idola koji bi služili kultu (Izl 20, 4-5), odvaja izabrani narod od njegova kanaanskog okruženja, gdje su takvi likovi bili vrlo rašireni. Bog se predstavlja kao »ljubomoran Bog« (Izl 20, 5-6), koji ne tolerira nevjeru. Iz te njegove ljubomore razvit će se, osobito u proročkoj književnosti, tema o Savezu kao zaručničkom odnosu Boga i naroda. Vršenje zapovijedi odgovor je na Božju ljubav, pravi zaručnički čin.

Darko Tepert

Zrnj

e uz Prvo čitanje:

Isusova srdžba pred trgovcima u hra-mu osuda je svakoga trgovačkog odnosa pred Bogom. Bog ne trguje. Ne prodaje i ne kupuje. On dijeli – do mjere da daru-

je i razdaje samoga sebe. Boga spozna-jemo u njegovu Daru, Kristu. Spoznaje-mo ga tek kada ga prihvatimo kao dar.

On nije naša zasluga i ne stječemo ga svojom pravednošću jer dar nema cijenu i ne dobiva se po zasluzi nego iz ljubavi. Tako Isus, Očev dar, svemu daje ljepotu darovanosti, koja gradi odnose ljubavi.


32

Ulazna: 463 Sretnih li vasOtpj. ps.: Nek mi se jezik (ŽV 3/2006)Prinosna: 427 Ti, GospodinePričesna: 135.3 Bog je tako ljubio svijet ili: 442 Bog oprosnik nam darovaZavršna: 464 Milosti je čas

15. ožujka 2015.

Četvrta korizmena nedjeljaUlazna pjesma Veseli se Jeruzaleme! Kličite zbog njega svi koji ga ljubite! Radujte se, radujte s njime, svi koji ste nad njim tugovali!Nadojite se i nasitite na dojkama utjehe njegove.

Usp: Iz 66, 10-11

Zborna molitvaBože, ti si nas sa sobom pomirio po Riječi svojoj, Isusu Kristu. Pomozi nam da odanošću i živom vjerom idemo u susret skorim vazmenim blagdanima.Po Gospodinu.

Prvo čitanje 2Ljet 36, 14-16.19-23Čitanje Druge knjige LjetopisaU one dane: Svi su svećenički poglavari i narod gomilali nevjeru na nevjeru slijedeći gnusna djela krivobožačkih naroda, oskvrnjujući dom Gospodnji, posvećen u Jeruzalemu. Gospodin, Bog njihovih otaca, slao je k njima zarana svoje glasnike, slao ih svejednako, jer mu bijaše žao svojega naroda i svojega prebivališta. Ali su se oni rugali Božjim glasnicima, prezirući njegove riječi i podsmjehujući se njegovim prorocima, dok se nije podigla Gospodnja jarost na njegov narod te više nije bilo lijeka. Spalili su Božji dom, oborili jeruzalemski zid i sve utvrde njegove vatrom spalili. One što izbjegoše maču odvede Nabukodonozor u Babilon u sužanjstvo. Postali su robovi njemu i njegovim sinovima, dokle nije nastalo perzijsko kraljevstvo. Da bi se ispunila riječ koju Gospodin reče na Jeremijina usta: »Dokle se zemlja ne oduži svojim subotama, počivat će za sve vrijeme u pustoši dok se ne ispuni sedamdeset godina.« Ali prve godine perzijskoga kralja Kira, da bi se ispunila riječ Gospodinova objavljena na Jeremijina usta, podiže Gospodin duh perzijskoga kralja

Kira te on oglasi po svemu svojem kraljevstvu usmeno i pismeno: »Ovako veli perzijski kralj Kir: ’Sva zemaljska kraljevstva dade mi Gospodin, Bog nebeski. On mi naloži da mu sagradim dom u Jeruzalemu, u Judeji. Tko je god među vama od svega njegova naroda, Bog njegov bio s njim, pa neka ide onamo!’«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 137, 1-6Pripjev: Nek mi se jezik za nepce prilijepi

ako spomen tvoj smetnem ja ikada.Na obali rijeka babilonskihsjeđasmo i plakasmospominjući se Siona;o vrbe naokoloharfe svoje bijasmo povješali.

I tada porobljivači našizaiskaše od nas da pjevamo,mučitelji naši – da se veselimo:»Pjevajte nam pjesmu sionsku!«

Kako da pjesmu Gospodnju pjevamou zemlji tuđinskoj!Nek se osuši desnica moja,Jeruzaleme, ako tebe zaboravim!

Drugo čitanje Ef 2, 4-10Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola EfežanimaBraćo: Bog, bogat milosrđem, zbog velike ljubavi kojom nas uzljubi, nas koji bijasmo mrtvi zbog prijestupa, oživi zajedno s Kristom – milošću ste spašeni! – te nas zajedno s njim uskrisi i posadi na nebesima u Kristu Isusu: da u dobrohotnosti prema nama u Kristu Isusu pokaže budućim

Darovna molitvaGospodine,s radošću ti prinosimo ovu žrtvu, koja nam daje lijek protiv smrti. Molimo te da je s vjerom slavimo i dostojno prikažemo za spas svijeta. Po Kristu.

33

Braćo i sestre, pogleda upravljena prema Kristu Raspetome, uputimo svoje molitve Ocu nebeskom, zajedno govoreći:

Ozdravi nas od grijeha, Gospodine.

1. Za tvoju svetu Crkvu: da, slobodna od svake navezanosti na svijet, u svome življenju i naviještanju bude uvijek otvorena tvome vodstvu, molimo te.

2. Za sve krštenike: rasvijetli ih svojim Duhom da u iskušenjima svijeta i svojim slabostima uvijek umiju živjeti mudrost Kristova križa, molimo te.

3. Za braću i sestre koji nose križ bolesti: ispuni ih darom strpljivosti da im trpljenje ne oduzme radost pouzdanja u tebe, molimo te.

4. Za nas pred tvojim licem sabrane: da naša vjera bude plodna u iskrenosti molitve i u svjedočanstvu tvoje ljubavi prema svima koje stavljaš na naš životni put, molimo te.

5. Za preminulu braću i sestre: po bogatstvu svoga milosrđa uvedi ih u radost nebeskoga kraljevstva, molimo te.

Primi, svemogući Bože, naše usrdne prošnje. Ozdravi u nama sve što je ranjeno grijehom i nevjerom i daj nam nasljedovati mudrost križa kako bismo jednom zavrijedili biti dionici tvoje vječnosti. Po Kristu Gospodinu našemu.

Molitva vjernika

Kao što je Mosije podigao zmiju u pustinji…

Vincenzo Danti, 1559.; Museo Nazionale del Bargello, Firenze.

vjekovima preobilno bogatstvo milosti svoje. Ta milošću ste spašeni po vjeri! I to ne po sebi! Božji je to dar! Ne po djelima, da se ne bi tko hvastao. Njegovo smo djelo, stvoreni u Kristu Isusu za dobra djela, koja Bog unaprijed pripravi da u njima živimo.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije Evanđelja Iv 3, 16Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca; tko god u njega vjeruje, ima život vječni.

Evanđelje Iv 3, 14-21Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu U ono vrijeme: Reče Isus Nikodemu: »Kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji, tako ima biti podignut Sin Čovječji da svaki koji vjeruje u njemu ima život vječni. Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni. Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu. Tko vjeruje u njega, ne osuđuje se; a tko ne vjeruje, već je osuđen što nije vjerovao u ime jedinorođenoga Sina Božjega. A ovo je taj sud: Svjetlost je došla na svijet, ali ljudi su više ljubili tamu nego svjetlost jer djela im bijahu zla. Uistinu, tko god čini zlo, mrzi svjetlost i ne dolazi k svjetlosti da se ne razotkriju djela njegova; a tko čini istinu, dolazi k svjetlosti nek bude bjelodano da su djela njegova u Bogu učinjena.«Riječ Gospodnja.

Pričesna pjesmaJeruzaleme, grade čvrsto sazdani i kao u jedno saliveni!Onamo uzlaze plemena, plemena Gospodnja,da slave ime Gospodnje.

Ps 122, 3-4

Popričesna molitva Bože, ti prosvjetljuješ svakog čovjeka koji dolazi na ovaj svijet; molimo te, izliječi nam sljepoću srcada spoznamo što je pravoi tebe iskreno ljubimo.Po Kristu.


Pričesna pjesmaJeruzaleme, grade čvrsto sazdani i kao u jedno saliveni!Onamo uzlaze plemena, plemena Gospodnja,da slave ime Gospodnje.

Ps 122, 3-4



34

U današnjemu evanđeoskom od-lomku sveti nam Ivan prenosi dio Isusovih riječi upućenih učenom i

uglednom Židovu farizejske sljedbe Niko-demu, koji je došao po noći razgovarati s Isusom kako bi saznao nešto više o njegovu nauku i uvjerio se je li Isus obećani Mesija. Cijeli njihov razgovor ticao se navještaja ro-đenja za nebo i Isusova povratka Ocu u ne-besku slavu. Kako bi što zornije predočio na koji je način Bog odlučio iskazati svoju lju-bav prema svijetu i ljudima, proslavljajući ujedno svoga Sina, Isus se poslužio slikom jednoga starozavjetnog događaja. Povezao je otajstvo spasenja, koje se imalo izvršiti njegovim pribijanjem na križ, s podizanjem na stup zmije u pustinji u vrijeme kada je izraelski narod hodio prema obećanoj ze-mlji: Kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji, tako ima biti podignut Sin Čovječ-ji da svaki koji vjeruje, u njemu ima život vječni. Isus je taj događaj smatrao dovoljno znakovitim da bi Nikodemu nagovijestio svoju smrt na križu, premda se slikovitost starozavjetnoga događaja ne može u cijelo-sti usporediti s Isusom.

Znak zmije na stupuIsus, naime, u prvi plan ne stavlja simboliku zmije, nego ističe da je njezino podizanje na stup u pustinji bilo ljekovito za Izraelce. Po-gotovo jer taj događaj nagoviješta njegovo ozdraviteljsko podizanje, to jest njegovo uz-dignuće na križ. Kao što je Mojsije napravio

Znakovitost Isusova spasenjskog djelaneobičnu, ali spasonosnu gestu stavljajući na stup zmiju, tako je i Isus imao biti pribi-jen i uzdignut na križ te u svome tijelu pobi-jediti smrt, zlo i grijeh. Dopustivši smrti da ga ‘ugrize’, prikovao ju je na križ i pobijedio ju obeskrijepivši njezin otrov. Uzeo je ono tijelo koje je bilo izvor neposluha i slabosti i zbog kojega je čovjek trpio ugrize otrovnica, kako bi u svome tijelu, poradi nas, primio ujede i bio uzdignut na križ.

Ujed zmije bio je Izraelcima kazna za grijeh i neposluh, a postavljanje zmije na stup bilo je ljekovit potez i zaštita od otrov-nicâ. No, zbog ljudskoga grijeha i neposlu-ha, rečeno u duhu spomenute usporedbe, zmije su i dalje nastavile ujedati ljude, pa i samoga Božjeg Sina. A da bi ljude oslobo-dio grijeha i kazne, on je prihvatio i izabrao put uzdizanja na križ kao put uzvišenja u nebesku slavu. Premda nije ugrožavao ljud-ski rod, ipak je bio podignut poput zmije u pustinji da izmiri i izliječi ljude od svakoga smrtonosnog otrova. Prihvatio je tu ulogu, pa čak i neobičnu usporedbu s uzdizanjem zmije na stup. Premda nije poput nje tro-vao ljudski rod, nego ga samo liječio, bio je odbačen poput zmije iz svoga naroda. Nije, stoga, suvišno napomenuti da i danas odre-đeni krugovi odbacuju Isusa i njegov nauk kao otrov čovječanstva i bore se svim silama protiv njega trudeći se izvrgnuti ga na stup srama. Međutim, kao i nekoć, on u tome proturječju pobjeđuje. Osuđuju ga na smrt i sramotu, a on osudu koristi kao znakovi-

35

22živo vrelo 2015

to uzdignuće kojim liječi ljudski rod. Samo on, podignut na križ, ostaje jedini znak koji čovjeku može vratiti zdravlje u hodu pusti-njom zemaljskog života i dati konačno spa-senje u nebu.

Kršćanin znak svijetuUpravo time Isus nama vjernicima provido-nosno označuje put pobjede. Nama koji smo na putu prema konačnom ostvarenju u nebe-skoj slavi neophodna je ova etapa zemaljsko-ga uzvišenja koju naviješta Isus. Neophodan je i neizbježan ovaj korizmeni hod, hod kroz pustinju ljudskoga, poput hoda Izraelaca na putu prema obećanoj zemlji. Pun je opasno-sti i izazovâ, pun je ‘zmija ljutica’ koje nas najprije ugrizu kako ne bismo bili poslušni Božjoj riječi, a onda nas grizu i za kaznu, koju nosimo kao posljedicu grijeha.

Kamo sreće kad bismo istinski oboljeli od ljubavi prema Bogu i od želje za njim! Kad bismo shvatili koliko smo bolesni jer naš pogled, misli i riječi, želje i srce nisu do kraja upravljeni prema Raspetome! Kamo sreće da ove korizme osjetimo bol jer ne lju-bimo dovoljno križ Gospodinov. Kamo sre-

će da dodirom križa otkrijemo koliko smo bolesni i koliko nas liječi pogled na Gospo-dina pribijena na križ. Jer i mi smo svojim grijesima, poput zmija ljutica, ‘izgrizli’ svo-ga Boga. I zbog našega života i prijestupâ on se dragovoljno dao razapeti na drvo križa, kako bismo ozdravili mi, zaraženi prijeno-snici zaraze.

Neka nam korizma, stoga, bude vježba-nje u čišćenju od otrova i ujeda zmije zla i grijeha. Neka potom bude vrijeme pustinje u kojoj prihvaćamo znakovitost Isusova odgoja. Kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji i kao što je bio podignut Sin Čovječ-ji, tako je potrebno da i mi vjernici budemo podignuti za znak našem vremenu, tako da svaki koji pogleda u nas vidi istinsko svjedo-čanstvo i povjeruje u Sina Božjega. Dajmo se podići na križ autentičnog svjedočanstva za raspetoga Gospodina i božanski život što struji našim bićem. Ako je njemu križ bio neophodna etapa uzvišenja u nebesku sla-vu, onda je on i nama prava ‘odskočna da-ska’ za put do neba. I ne zaboravimo: samo pribijen na križ, poput svoga Gospodina, kršćanin je valjan znak ovomu svijetu.

Ivan Bodrožić

Gospodin će obnoviti hram 2 Ljet 36, 14-16.19-23Nakon što je sveti pisac prikazao kako su kraljevi činili »što je zlo u očima Gospodnjim« i nisu slušali riječi prorokâ (2Ljet 36, 5-13), sada tumači da je isto činio i narod, predvođen svećeničkim po gla-varima (2Ljet 36, 14). Nije Bog iznevjerio svoj Savez, nego je narod bio nevjeran, slijedeći božanstva okolnih naroda. Nevjera naroda očitovala se i time što, poput svojih kraljeva, nisu slušali Božje »glasnike«, koji su ih trebali potaći na obraćenje i na pravu službu u hramu, Božjem »Prebivalištu«. Ipak, sveti pisac vodi či tatelja do prve godine perzijskoga kralja Kira, čiji su postupci pred stavljeni kao ostvarenje Božje riječi izrečene »na Jeremijina usta« (2Ljet 36, 22). Kir je predstavljen kao Božji poslanik, štovatelj jedinoga Boga. Premda to ne odgovara povijesnoj istini, pisac se time služi kao sredstvom kojim dokazuje da su povratak naroda i ponovna gradnja Hrama djelo Božje (2Ljet 36, 23).

Darko Tepert

Zrnj

e Odjeci Riječi uz Prvo čitanje:

Zmija i križ. Dva znaka koja u sebi po-miruju suprotnost značenjâ. Zmija je nositelj smrtnoga otrova, ali i ozdrav-

ljenja, lijeka. Križ je znak trpljenja, ali i spasenja. Uzdizanje na stup ili križ daje vidjeti razloge trpljenja i umiranja. Ra-

zlog je u grijehu. On je poput zmije. Ona ujeda, ali opasnost nije samo u ugrizu.

Ona truje. I onda kada nije vidljiva, ka-da je skrivena, neprimjetna. Grijeh unosi otrov, razara život i donosi umiranje, če-sto neprimjetno. S Kristom je na križ po-

dignut i raspet grijeh.


36

Ulazna: 428 Smiluj mi se, Gospodine ili: 456 Prosti, moj BožeOtpj. ps.: 429 Čisto srce (strofe: 1.,3. i 4.)Prinosna: 447 Spasi, Kriste, svoje djeloPričesna: 436.1 Ako pšenično zrnoZavršna: 455 O Isuse, ja spoznajem

Prvo čitanje Jr 31, 31-34Sklopit ću novi savez i grijeha se više neću spominjati.

Čitanje Knjige proroka Jeremije»Evo dolaze dani – govori Gospodin – kad ću s domom Izraelovim i s domom Judinim sklopiti novi savez. Ne savez kakav sam sklopio s ocima njihovim u dan kad ih uzeh za ruku da ih izvedem iz zemlje egipatske, savez što ga oni razvrgoše premda sam ja gospodar njihov – govori Gospodin. Nego, ovo je savez što ću ga sklopiti s domom Izraelovim poslije onih dana – govori Gospodin: Zakon ću svoj staviti u dušu njihovu i upisati ga u njihovo srce. I bit ću Bog njihov, a oni narod moj. I neće više učiti drug druga ni brat brata govoreći: ’Spoznajte Gospodina!’ jer svi će me poznavati, i malo i veliko – govori Gospodin – jer ću oprostiti bezakonje njihovo i grijeha se njihovih neću više spominjati.«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 51, 3-4.12-15

Pripjev: Čisto srce stvori mi, Bože!

Smiluj mi se, Bože, po milosrđu svome,po velikom smilovanju izbriši moje bezakonje!Operi me svega od moje krivice,od grijeha me mojeg očisti!

Čisto srce stvori mi, Bože,i duh postojan obnovi u meni!Ne odbaci me od lica svojegai svoga svetog duha ne uzmi od mene!

Vrati mi radost svoga spasenjai učvrsti me duhom spremnim!Učit ću bezakonike tvojim stazama,i grešnici tebi će se obraćati.

Drugo čitanje Heb 5, 7-9Naviknu slušati, te posta začetnik vječnoga spasenja.

Čitanje poslanice HebrejimaBraćo: Krist je u dane svoga zemaljskog života sa silnim vapajem i suzama prikazivao molitve i prošnje Onomu koji ga je mogao spasiti od smrti. I bî uslišan zbog svoje predanosti: premda je Sin, iz onoga što prepati naviknu slušati i, postigavši savršenstvo, posta svima koji ga slušaju začetnik vječnoga spasenja.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije Evanđelja Iv 12, 26Ako tko hoće služiti mi, neka ide za mnom, govori Gospodin;i gdje sam ja, ondje će biti i moj služitelj.

Ulazna pjesma Dosudi mi pravo, i povedi parbu moju protiv čeljadi bezbožne, izbavi me od čovjeka prijevarna i opaka, jer ti si, Bože, zaklon moj!

Ps 43, 1-2

Zborna molitvaGospodine, Bože naš,tvoj se Sin iz ljubavi za svijet predao u smrt. Daj da i mi tvojom pomoću odvažno stupamo putem njegove ljubavi. Po Gospodinu.

Darovna molitvaSvemogući Bože, usliši nam prošnje. Ti si nas obasjao svjetlom kršćanske vjere:djelovanjem ove žrtve očisti nas od grijeha. Po Kristu.


22. ožujka 2015.

37

22živo vrelo 2015

Tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni.

Charles J. Connick, 1928.

Popričesna molitva Svemogući Bože, pričestili smo se tijelom i krvlju tvoga Sina.Molimo te da uvijek ostanemo njegovi udovi. Po Kristu.

Evanđelje Iv 12, 20-33Ako pšenično zrno, pavši na zemlju, umre,donosi obilat rod.

Čitanje svetog Evanđelja po IvanuU ono vrijeme:Među onima koji su se došli klanjati na blagdan bijahu i neki Grci. Oni pristupe Filipu iz Betsaide galilejske pa ga zamole: »Gospodine, htjeli bismo vidjeti Isusa.« Filip ode i kaže to Andriji pa Andrija i Filip odu i kažu Isusu. Isus im odgovori: »Došao je čas da se proslavi Sin Čovječji. Zaista, zaista, kažem vam: ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo;ako li umre, donosi obilat rod. Tko ljubi svoj život, izgubit će ga. A tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni. Ako mi tko hoće služiti, neka ide za mnom. I gdje sam ja, ondje će biti i moj služitelj. Ako mi tko hoće služiti, počastit će ga moj Otac. Duša mi je sada potresena i što da kažem? Oče, izbavi me iz ovoga časa? No, zato dođoh u ovaj čas!Oče, proslavi ime svoje!« Uto dođe glass neba: »Proslavio sam i opet ću proslaviti!« Mnoštvo koje je ondje stajalo i slušalo govoraše: »Zagrmjelo je!« Drugi govorahu: »Anđeo mu je zborio.« Isus na to reče:»Ovaj glas nije bio poradi mene, nego poradi vas. Sada je sud ovomu svijetu,sada će knez ovoga svijeta biti izbačen.A ja kad budem uzdignut sa zemlje,sve ću privući k sebi.« To reče da označi kakvom će smrću umrijeti.Riječ Gospodnja.

Pričesna pjesma Zaista, zaista kažem vam:ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre,ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod.

Iv 12, 24-25

Molitva vjernika

Braćo i sestre, s pouzdanjem u Božju dobrotu i milosrđe, izrecimo pred njegovim licem svoje molitve:

1. Čuvaj svoju Crkvu u vjernosti tvojoj riječi; daj da njezin život bude svima znak spasenja na koje zoveš sve ljude, molimo te.

2. Prodahni svojom mudrošću papu našega Franju i sve pastire Crkve da njihovo služenje izgrađuje Crkvu u zajedništvu vjere i u raznolikosti njezinoga poslanja, molimo te.

3. Nas ovdje sabrane učvrsti u vjeri da imamo hrabrosti ostaviti sve što nas odvaja od tebe i živjeti radost novoga života koji si u nama začeo, molimo te.

4. Molimo te za ljude s kojima dijelimo život i za one koje svakodnevno susrećemo: daj da naše zajedništvo bude rasvijetljeno tvojim Duhom i ljepotom služenja u iskrenoj ljubavi, molimo te.

5. Darom vječnoga života obdari našu pokojnu braću i sestre, molimo te.

Bože, izvore života, utječemo se tvojoj dobroti. Nadahni nas za ono što je plemenito i dobro da naše življenje bude dostojno dara vječnoga života. Po Kristu Gospodinu našemu.


38

Dvije perspektive gledanja IsusaU traženju Grka izražena je želja za osobnim susretom. Žele ‘vidjeti’. Ta je molba prenesena Isusu. Iz toga vidimo da susret s Gospodinom nije neko pojedinačno improviziranje. On se može živjeti i slaviti samo zahvaljujući posred-ništvu zajednice. Zanimljivo je da se Isus svo-jim odgovorom ne obraća Grcima, nego uče-nicima. Njegova je zajednica primila poslanje da naviješta Radosnu vijest do nakraj zemlje.

Isusov odgovor odražava njegovu raspoloži-vost da se ‘pokaže’, da se očituje na dva načina, u dva smjera. Prvi je silazni: sjeme koje pada u zemlju; drugi uzlazni: podizanje sa zemlje. Oba su načina plod sebedarne ljubavi koja donosi plod. ‘Vidjeti Isusa’ znači dohvatiti bit njegove osobe koja vodi do posvemašnjega darivanja. Plod započinje svoj život u istome zrnu koje umire. I uzdizanje (križem) sa zemlje objavit će sjaj ljubavi Boga prema čovjeku i dara života.

To je kršćanski paradoks da svaki put kada smo navezani na život, kada ga odveć ljubimo, zapravo gubimo život (ovdje se koristi grčka riječ psihé, što znači dušu, našu nutarnjost); a kada nismo grčevito navezani na zemaljsko ili kako kaže Evanđelje »kada mrzimo svoj život«, tada ga čuvamo za vječni život (valja uočiti da grčki izvornik donosi razliku u pojmu zoé ai-onos). Glagol ‘mrziti’ je dio semitskoga načina naglašavanja prednosti vječnoga pred zemalj-skim. Proslava u vječnosti veže se uz predanje vlastita života. Onaj tko ljude nauči umirati iz ljubavi, žrtvovati se iz dana u dan za drugoga, taj će ih uistinu naučiti živjeti jer ako spustimo pogled, vidjet ćemo doduše grob, ali ako ga po-dignemo, susrest ćemo pogled nebeskoga Oca.

Biti bačen pod zemlju ili biti uzdignut na križ ne govori tek o umiranju, već o preobraža-ju života koji smrti nije dostupan. Tako će ljudi, ovdje predstavljeni skupinom Grka, moći ‘vi-djeti’ Oca, Boga koji je ljubav i život za čovjeka.

Sigurno se i vama do-godilo da ste zaustavili nekoga na ulici i zatra-

žili da vam pomogne prona-ći neko mjesto, da vas uputi prema nečemu, da vam ne-što objasni. Jednako tako ne dvojim da ste u takvim prili-kama naišli i na osobu koja vam nije mogla pomoći te se vaša briga nastavila.

U ovonedjeljnom Evan-đelju neodređena skupina Grka pokušava dobiti upute što trebaju učiniti da bi vi-djeli, da bi upoznali Isusa. U svome su traženju ili tek znatiželji, naišli na dvojicu koja su im uistinu mogla

pomoći. Rekli bismo: pravi ljudi na pravome mjestu. Predivno je u ključnim životnim tre-nutcima, pred važnim odlukama, imati ljude koji znaju usmjeriti, postaviti ili učvrstiti te-melje za rast u budućnosti ili pak dopustiti da veliki životni snovi imaju radosnu pučinu.

Ova dvojica apostola nisu slučajni vodiči. Andrija, koga je Ivan Krstitelj uputio k Isusu, naviješta svomu bratu Šimunu da su našli Me-siju. Malo kasnije, Filip, pozvan od Isusa da ga slijedi, susreće prijatelja Natanaela i govori o pronađenom čovjeku o kojemu pišu Mojsije i proroci, o Isusu, sinu Josipa iz Nazareta (usp. Iv 1, 40-42). Odatle Filipov poziv: Dođi i vidi!

Ta su dvojica ‘ljudi predaje, tradicije’. Ne samo da ne mogu za sebe zadržati doživljeno iskustvo, nego su istinski učitelji u pripovije-danju onoga što su pronašli: navješćuju, pove-zuju, iznenađuju i uvjeravaju. Očito uspješno (ne zanemarujući djelovanje Duha koje je na prvome mjestu), jer i oni kojima se obraćaju postaju Isusovim učenicima.

Vidjeti Boga iz perspektive rastvo re-noga zrna ili uzdignuta križa


I. Meštrović

39

22živo vrelo 2015

Bilo u tišini zrna koje klija, bilo u boli koja raz-dire na križu, navještaj svijetu zvuči jednako: Bog je ljubav! Darivanje vlastitoga života nije izdvojen čin. To je vrhunac procesa sebedarja i pečat koji pokazuje u što se vjeruje, što se slije-di, koje su vrijednosti u svakodnevici. Premda u pojedinim životima ta zadnja karika u može djelovati pomalo spektakularno, za one koji žive kršćanski (samozatajno, nesebično) i taj je zadnji pokazatelj neumrlosti života sasvim prirodan. On nije odstupanje, nego zahvalno pristupanje. To čine ljudi posvećeni svomu pozivu, iz dana u dan, od roditeljske ljubavi do vršenja povjerenih (profesionalnih) dužnosti. Oni za medije, za ‘stvaranje vijesti’ nisu zani-mljivi, ali time nisu manje istiniti i važni.

Osim toga, očito je da se ne radi o nekome gubitku. Isus govori da je to dovođenje života do najvećega uspjeha, do ostvarenosti. Strah od gubljenja (recimo jasno: od istinskoga življenja) života velika je zaprjeka za radost. Isus nas oslo-bađa od zagledanosti u strah, odmiče nam po-gled od onoga što plaši – da bismo vidjeli.

Poslušnost – još jedan način ‘gledanja’Vidjeti Isusa znači vidjeti Oca. U Isusovim rije-čima osjeća se njegova nerazdvojiva povezanost s Ocem, što je osobito snažno u stavu poslušno-sti. I naša riječ, koja odslikava latinsku složeni-

cu (oboedientia: ob = ispred; udire = slušati), upućuje na prihvaćanje zacrtanoga, onoga što je ispred nas na putu. Poslušnost je istinsko osluš-kivanje osobe koja je pred nama. U našemu se kršćanskom životu to tiče svih kršćana. Iako u kršćanstvu više volimo polaziti od kategorija slobode i ljubavi, dok se u drugim religijama naglašava podvrgavanje Bogu (na primjer u islamu, kojemu već samo ime govori o posluš-nosti Bogu), važno je te kategorije ne odvojiti od poslušnosti zapovijedima jer ta poslušnost nije u suprotnosti sa slobodom i ljubavlju.

Vi ste prijatelji moji, ako činite/slušate što vam zapovijedam – govori Isus (usp. Iv 15, 14) – jer nam je priopćio sve što je čuo od Oca svoga. U civilizaciji koja stavlja naglasak na individualnost i u duhu vremena ‘osobne autonomije’ kojoj je odbojna svaka pomisao na podvrgavanje drugima, poslušnost je shva-ćena kao ograničavanje slobode pojedinca i njegove osobnosti. No, postoje životne prilike u kojima nije moguće biti na pola puta: između svoga uvjerenja da se povjeravanjem i podvr-gavanjem drugima, makar i slobodnim, zapra-vo gubi sloboda i Isusove ponude koja govori o zadobivanju slobode: »Ako ostanete u mojoj riječi, uistinu, moji ste učenici; upoznat ćete istinu i istina će vas osloboditi.« (Iv 8, 31-32)

Ivan Šaško

uz Prvo čitanje:

Zakon urezan u srce Jr 31, 31-34Zakon Novoga saveza ponovno će biti zapisan »prstom Božjim«, ali ovaj put ne na kamene ploče, nego on će ga »staviti u dušu njihovu i upisati ga u njihovo srce«. U semitskome mentalitetu duša i srce predstavljaju čitavoga čovjeka, te će Zakon Novoga saveza biti upisan u čovjekovo biće. Srž Novoga saveza bit će nerazdvojnost Boga i naroda. On će biti »Bog nji-hov, a oni narod« njegov. U tome prorok prati nauk Ponovljenoga zakona koji, nakon opisa predavanja Deset zapovijedi, progovara Izraelcima: »Ti si narod posvećen Gospodinu Bogu svome; tebe je Gospodin Bog tvoj izabrao da među svim narodima koji su na zemlji budeš njegov predragi vla stiti narod« (Pnz 6, 6). Narod je pozvan da te Božje riječi utisne »u svo-je srce i svoju dušu«, a Bog im jamči sigurnost (Pnz 11, 18-25). Ovdje sâm Bog utiskuje Zakon u srce i dušu ljudi, poput milosnoga dara koji se očitu-je u opraštanju grijeha.

Darko Tepert

Odjeci Riječi uz Prvo čitanje:

Zrnj

e

Zrno koje umire, donosi plod. Umire u zemlji, gdje je bačeno. Zemlja je mjesto

umiranja, nestanka, ali i mjesto rađanja. Život se rađa ondje gdje prethodi umi-ranje, nesebično davanje sebe. Zato ni-

je dostatno biti zrno. Potrebno je prihva-titi »zemlju«, njezinu razornost, da bi se služilo životu. U nas je pohranjeno zrno. Možda samo bježimo od »zemlje«, boje-

ći se umiranja.

40

OTAJSTVO I ZBILJATRENUTAK Pisma čitatelja

Korizmeno vrijeme i drugi dio doša-šća (od 17. do 24. prosinca) u obnovljenome li-turgijskome kalendaru ustrojeni su i vrjednovani kao razdoblja intenzivne priprave na slavljenje Kristova otajstva Utjelovljenja, odnosno Vazma te je u njima sva pozornost usmjerena na litur-gijski ritam priprave koji se, osim u izuzetcima, ne prekida slavljem svetaca ili Blažene Djevice Marije. Pozornost dana slavlju Kristova otajstva u redovitome govoru stvorila je pojam »povlašte-nih vremena« liturgijske godine. Iz toga razloga ta su razdoblja liturgijske godine u Općemu rim-skom kalendaru oslobođena slavljâ koja bi bila u stupnju blagdanâ i svetkovinâ; izuzetak su blag-dan Katedre sv. Petra (22. veljače) te svetkovine svetoga Josipa (19. ožujka) i Naviještenja Gospo-dinova (25. ožujka). Načela poslijekoncilske ob-nove liturgijskoga kalendara pozivaju da blagdani svetaca »ne prevladaju nad blagdanima u kojima se svetkuju otajstva spasenja« (SC 111), što je na-lagalo ostavljanje u općemu kalendaru spomen-dana samo onih svetaca koji su za Crkvu doista od sveopće važnosti te onih koji pokazuju razgra-natost svetosti u svim krajevima Crkve, u svim staležima i svim povijesnim razdobljima. Stoga su brojna svetačka slavlja izostavljena iz Općega rimskog kalendara te prepuštena partikularnim kalendarima (nacionalnim, krajevnim, biskupij-skim ili kalendarima redovničkih zajednica).

Da bi se jasnije očuvao duh pojedinih vre-mena u liturgijskoj godini, osobito došašća i korizme, dio važnijih svetačkih spomendana premješten je u vrijeme kroz godinu. Tako su novi nadnevak dobili: blagdan sv. Tome apo-stola (3. srpnja umjesto dotadašnjeg 21. pro-sinca), sv. Matije (14. svibnja umjesto 24. ve-ljače), spomendan sv. Tome Akvinskoga (28. siječnja umjesto 7. ožujka), sv. Grgura Veliko-ga (3. rujna umjesto 12. ožujka), sv. Benedikta

Spomendani svetaca u »povlašteno« vrijeme

(11. srpnja umjesto 21. ožujka). Za nove nad-nevke tih slavlja nastojalo se pronaći dan koji čuva važnu povezanost sa životom svetca ili s njegovim čašćenjem.

U povlaštenim vremenima korizme i dru-goga dijela došašća ostavljeni su, ipak, manje važni spomeni svetaca, a njihovo slavljenje uređeno je posebnim odredbama. U redu pred-nosti slavlja svagdani u drugome dijelu došašća i u korizmi imaju prednost pred slavljenjem spomendana, iz čega proizlazi da se spomen-dani koji padnu u to vrijeme svode na razinu »neobvezatnoga spomendana« te se redovito izostavljaju. Ipak, ukoliko postoji opravdan razlog za slavljenje spomendana koji padne u neki od »povlaštenih« dana, postupa se na slje-deći način: za slavlje euharistije može se uzeti zborna molitva vlastita svetcu koji se slavi, a svi drugi dijelovi euhologije (molitva nad darovi-ma, predslovlje i propričesna molitva) uzimaju se od redovitoga dana u tjednu (OURM 355); svetopisamska se čitanja uzimaju, također, od dana u tjednu. U liturgiji časova, pak, vrijede sljedeće odredbe: u Službi čitanja, nakon otač-koga (drugoga) čitanja, koje se nalazi u »vla-stitome vremenu«, dodaje se vlastito svetačko čitanje (kao treće čitanje) s vlastitim otpjevom, a slavlje se završi molitvom svetcu koji se časti. U Jutarnjoj i Večernjoj može se nakon završ-ne molitve dodati svečev pretpjev i vlastita mu molitva. Te odredbe, pak, ne odnose se na dan Pepelnice i na svagdane u Velikome tjednu, ka-da se slavlja svetaca u potpunosti izostavljaju.

Duh ovih odredbi očituje kršćansku pozor-nost na »sveto vrijeme« kao iznimno snažan oblik življenja vjere i slavljenja Boga u njego-vim otajstvima. Misao o vremenu, življenu u posvećenosti, daje smisao svakom obliku slav-ljenja, kao i čašćenju svetaca.

U liturgijskim kalendarima katkada pronalazimo naznaku da se slavlje nekog svetačko-ga spomendana ispušta ili pak da se može slaviti kao »spomendan u povlašteno vrijeme«. Molio bih pojašnjenje: koja su vremena »povlaštena« u liturgijskoj godini i kako se isprav-no uređuju svetačka slavlja u njima?

M. T., Osijek

Mape za liturgijska slavlja

Namijenjene svećenicimai drugim liturgijskim služiteljima.

A4 – bijela, plava i crvena • A5 – crvena

Mape su izrađene od visoko kvalitetnoga skinplastai podstavljene spužvom sa satenskom razdjelnom trakom

u boji mape. Boje su usklađene s bojama liturgijskih slavlja. Za veće količine odobravamo popust!

NARUDŽBE

e-mail: [email protected]: +385 (0)1 5635 050 faks: +385 (0)1 5635 051

više

na

ww

w.h

ilp.h

r

3500

5500

5500

4500

Preporučujemo i naša ostala izdanja:

INFORMACIJE I NARUDŽBE:HRVATSKI INSTITUT ZA LITURGIJSKI PASTORALKsaverska cesta 12a, 10000 Zagreb • tel.: +385 (0)1 5635 050 • faks: +385 (0)1 5635 051e-mail: [email protected] • www.hilp.hr

živo vreloList izlazi 13 puta godišnje. Cijena pojedinog primjerka: 13,00 kn. Inozemstvo: 3,70 EUR; 4,50 CHF; 6,20 USD; 6,20 CAD; 7,50 AUDGodišnja pretplata: 169,00 kn. Inozemstvo: 48 EUR; 58 CHF; 80 USD; 80 CAD; 97 AUD • BiH, SRB, MNE: 36 EURZa pretplatnike s deset i više primjeraka odobravamo popust od 10%. Uplate za Hrvatsku: Privredna banka Zagreb, d.d. – IBAN: HR8823400091110174994

model plaćanja: 02 – poziv na broj: upisati pretplatnički broj Uplate za inozemstvo: Privredna banka Zagreb, d.d. – 703000-012769

SWIFT: PBZGHR2X – IBAN: HR8823400091110174994

Kate

dral

a u

Mon

real

eu, S

icili

ja.

2živovre...Kada je Rudolf Otto objavio djelo Sveto (1917.), odjek je bio golem. Otto je istraživanje pojmova o Bogu i religiji zamijenio istraživanjem religioznoga iskustva. Time

Documents