24 sata

najčitanĳ i američki pisac trileraGREG

24 SATA

Roman

GREG

24 S

ATA

Toliko napet da ga ne možete ispustiti iz ruku.Publishers Weekly

Bestseler New York Timesa

24 sata - Greg Iles ZA TISAK.indd 4 9.6.2011. 9:29:18

Greg Iles

24 SATA


Naslov izvornika

24 Hours

Copyright © Greg Iles, 2000.

Copyright za hrvatsko izdanje © Mozaik knjiga d.o.o., Zagreb, 2011.

Urednica

Aleksandra Stella Škec

Nakladnik Mozaik knjiga

Za nakladnika Bojan Vidmar

Grafički urednik Marko Katičić

Lektorica Biserka Sinković

Tisak Radin print, Zagreb, lipanj 2011.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektronskom obliku, mehaničkim fotokopi-ranjem, snima njem ili dru ga čije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.

ISBN 978-953-14-0940-7CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 771346.


Greg Iles

24 sataS engleskoga prevela

Mirna Fumić Straka



ZAHVALE

Aaron Priest, Faca.

Phyllis Grann, jer je popločala put.

David Highfill, jer je podnosio piščevu opsesivnost.

Louise Burke, zbog vrijednog rada i potpore.

MEDICINSKI SAVJETI: dr. Jerry Iles, dr. William Daggett, dr. Noah Archer, dr. Michael Bourland

ZRAKOPLOVSTVO: Mike Thompson, Justin Cardneaux i Stephen Guido

RAZNO: Lisa Erbach-Vance, Glen Ballard, Jon Wood at Hodder, Michael MacInnis, Rush i Leslie Mosby, Ken and Beth Perry, Susan Cahmbliss, Simmons Iles, Robert Royal, Brent Bourland, Caroline Trefler, Carrie, Madeline i Mark.

ČITATELJI: Ed Stackler, Betty Iles, Michael Henry i Courtney Aldridge

Onima koje sam ispustio iskreno se ispričavam. Kao i uvijek, sve pogreške su moje.



Za Geoffa Ilesakoji je bio uz menegotovo od početka



Onaj tko ima ženu i djecudao je taoce sudbini.

FRANCIS BACON



11

JEDAN

Dijete se uvijek izvuče. Rekao sam ti.Margaret McDill nije, do jučer, nikada u svojem životu

vidjela tog muškarca, ali, otkad su se sreli, on je dominirao svakom sekundom njezina postojanja. Rekao joj je da ga zove Joe i tvrdio je da je to njegovo pravo ime, ali ona je pretpostavljala da mu je to lažno ime. Bio je to tamnokosi pedesetogodišnji muškarac svijetle puti s duboko usađenim očima i grubom jednodnevnom bradom. Margaret ga nije mogla dugo gledati u oči. One su bile kao tamni, nemirni bazeni koji su iz nje isisavali život, isušivali njezinu volju. A sada su o njoj znale nešto što ona nije mogla podnijeti.

– Ne vjerujem ti – rekla je tiho.Nešto se uzburkalo u dubini njegovih tamnih očiju, kao od

udarca ribljeg repa. – Jesam li ti lagao o bilo čemu drugome?– Ne, ali ... dopuštaš mi da ti gledam lice cijelu noć. Nakon to-

ga nećeš me pustiti.– Rekao sam ti da se dijete uvijek uspije spasiti. – Ubit ćeš me, a mog sina pustiti da ode.– Misliš da ću te ubiti usred bijela dana ispred prokletog

McDonaldsa?– Imaš nož u džepu.Pogledao ju je posprdno. – Isuse Bože.Margaret je spustila pogled na svoje ruke. Nije željela gleda-

ti u Joea i nije sebe željela vidjeti u jednom od zrcala. Ono kod kuće bilo je dovoljno. Izgledala je kao netko tko je upravo došao s operacije, još mamuran od anestezije. Oči su joj bile prekrive-ne nezdravom sjenom, a modricu na bradi nije uspjela sakriti ni debelim slojem šminke. Tijekom noći pukla su joj četiri pažljivo manikirana nokta, a na podlaktici je imala ogrebotine od prvot-ne borbe. Pokušala je sjetiti se kada se to točno dogodilo, ali nije


Greg Iles

12

mogla. Nije više imala osjećaj o vremenu. Nije mogla srediti misli. Nije mogla posložiti čak ni najjednostavnije misli.

Pokušala je vratiti kontrolu usredotočivši se na ono što joj je bilo u neposrednoj blizini. Sjedili su u njezinu BMW-u, na parkiralištu trgovačkog centra, oko pedeset metara od McDonaldsova restora-na. Često je kupovala u tom trgovačkom centru u velikoj knjižari Barnes & Noble i u trgovini kućnih ljubimaca za rijetke tropske ribice. Njezin je muž nedavno kupio televizor s velikim ekranom u trgovini Circuit City za edukaciju pacijenata u svojoj klinici. On je bio kardiovaskularni kirurg. Ali sada joj se sve to činilo kao dio nečijega tuđeg života. Daleko kao svijetla strana mjeseca nekome tko je ostavljen na tamnoj strani. A njezin sin, Peter… Samo Bog zna gdje je. Bog i čovjek pokraj nje.

– Nije me briga što ćeš sa mnom učiniti – rekla je odlučno. – Samo pusti Petera da preživi. Ubi mene ako moraš, ali pusti mog sina. On ima samo deset godina.

– Budeš li zašutjela, možda ću i prihvatiti tvoju ponudu – re-kao je Joe umorno.

Upalio je motor BMW-a i upalio klimu na najjače pa upalio ci-garetu marke Camel. Hladan je zrak raspršio dim po cijeloj unu-trašnjosti automobila. Margaret su pekle oči jer je satima plakala. Okrenula je glavu da izbjegne dim, ali neuspješno.

– Gdje je Peter sada?– pitala je šaptom.Joe je povukao dim Camela i ništa nije rekao.– Pitala sam..– Nisam li ti rekao da prestaneš govoriti?Margaret je bacila pogled na pištolj koji je ležao na upravljaču

između sjedala. Pripadao je njezinu suprugu. Joe joj ga je jučer oduzeo, ali tek nakon što je ona shvatila koliko joj je pištolj be-skoristan. Barem dok drže Petera. Neki primitivni dio mozga još ju je tjerao da ga zgrabi, ali sumnjala je da bi ga mogla dohvatiti prije njega. Vjerojatno je čekao da baš to pokuša. Joe je bio mršav, ali nevjerojatno jak. To je bila još jedna stvar koju je sinoć shvati-la. A njegovo grubo lice nije imalo milosti.

– Mrtav je, zar ne? – Margaret se čula kako govori. – Samo se igraš sa mnom. Mrtav je, a ubit ćeš i mene.


24 sata

13

– Isuse Bože – rekao je Joe kroz stisnute zube. Okrenuo je pod-lakticu i pogledao na sat. Nosio ga je s unutrašnje strane zgloba tako da Margaret ne može vidjeti koliko je sati.

– Mislim da će mi pozliti – rekla je. – Opet? Utipkao je broj u mobilni telefon u BMW-u. Dok je

čekao da se netko javi, promrmljao je. – Vjerujem da mi je ovo bilo najtežih dvadeset i četiri sata u životu. A to uključuje i našu malu zabavicu.

Ona se stresla.– Hej – rekao je u telefon. – Jesi li na položaju?…U redu. Čekaj

minutu i onda to učini.Margaret se ispravila, širom otvorila oči pretražujući pogledom

obližnje automobile. – O, Bože. Peter! Peter!Joe je uzeo pištolj i uperio joj cijev u vrat. – Do tuda si dospje-

la, Maggie. Nemoj sada to upropastiti. Samo se sjeti o čemu smo razgovarali.

Zatvorila je oči i kimnula glavom.– Nisam te čuo?Suze su joj klizile niz obraze. – Sjećam se.

Oko sto metara od BMW-a Margaret McDill, Peter McDill sjedio je u starom, zelenom kamionetu zatvorenih očiju. Kamion je čud-no mirisao. Istovremeno dobro i loše, po svježe pokošenoj travi i starom motornom ulju i po vrlo staroj brzoj hrani.

– Sada možeš otvoriti oči.Peter je otvorio oči. Prvo što je vidio bio je McDonalds. To ga je malo utješilo na-

kon noći provedene u izolaciji. McDonalds je bio na sredini par-kirališta trgovačkog centra u predgrađu. Peter je pogledao po tr-govačkom centru i prepoznao trgovine: Office Depot, Barnes & Noble, Gateway 2000. U toj je trgovini provodio sate. Nalazila se samo nekoliko kilometara od njegove kuće. Pogledao je na svoje zglobove koji su bili zavezani ljepljivom vrpcom.

– Možete li ovo sada skinuti?Pitao je ne pogledavši gore. Nije mogao gledati čovjeka za

upravljačem. Peter nikada do jučer nije vidio Hueyja niti čuo za


Greg Iles

14

njega, ali posljednjih dvadeset i četiri sata nije vidio nikoga dru-goga. Huey je bio desetak centimetara viši od njegova oca i imao je barem 130 kilograma. Na sebi je imao prljav kombinezon i teš-ke plastične naočale, kakve je Peter viđao u starim filmovima, s debelim staklima koja su mu izobličavala oči. Podsjećao ga je na lik u filmu koji je jednu večer gledao na satelitskom programu kada se potajno ušuljao u dnevnu sobu. Film koji mu roditelji ni-su dopuštali da gleda. Lik se zvao Carl i dječak koji je bio Carlov prijatelj u filmu rekao je da on zvuči kao čamac s motorom. Carl je bio dobar, ali i on je ubijao ljude. Peter je mislio da je Huey vje-rojatno isto takav.

– Kad sam bio dječak – rekao je Huey gledajući zamišljeno kroz staklo kamioneta – oni su zlatni lukovi išli skroz preko krova re-storana. Cijeli restoran izgledao je kao svemirski brod. Opet je pogledao Petera i kroz debela stakla u očima mu se moglo vidjeti žaljenje. – Žao mi je što sam te morao zavezati. Ali nisi smio bje-žati. Rekao sam ti da ne bježiš.

– Ona će biti ovdje. Vjerojatno je već tu.Kroz vrućinu koja se odbijala od asfalta, Peter je pogledao na

more parkiranih automobila, oči su mu posvuda letjele tražeći majčin BMW. – Ne vidim njezin auto.

Huey je posegnuo duboko u džep kombinezona. Peter se instinktivno priljubio uz vrata kamioneta. – Slušaj, mali – rekao je Huey dubokim, ali dječačkim glasom.

– Nešto sam ti napravio.Golema ruka izronila je iz džepa i kada se otvorila u njoj je bila

izrezbarena lokomotiva. Peter je gledao Hueyja kako cijelo pro-teklo poslijepodne rezbari, ali nije mogao vidjeti što radi. Vlakić je na velikom dlanu izgledao kao igračka iz skupe trgovine. Huey je izrezbareni vlakić stavio u Peterove vezane ruke.

– Dovršio sam ga dok si spavao – rekao je. – Volim vlakove. Nekoć sam se u jednome vozio. Kada sam bio mali. Iz St. Loui-sa, kada je mama umrla. Joey je sam došao vlakom po mene i na-trag smo se vozili zajedno. Sjedio sam naprijed s bogatima. Nismo smjeli, ali Joey je smislio način. Joey je pametan. Rekao je jedno


24 sata

15

tako pošteno. Kaže da sam dobar kao i svi drugi. Ne postoje ljudi koji su bolji od drugih. To je dobro zapamtiti.

Peter je gledao u malu lokomotivu. U njoj je čak bio i mali vlakovođa.

– I rezbarenje je dobro – nastavio je Huey. – Pomaže mi da ne budem nervozan.

Peter je zatvorio oči. – Gdje je moja mama?– Bilo mi je lijepo s tobom razgovarati. Barem prije nego što si

pobjegao. Mislio sam da si mi prijatelj.Peter je pokrio lice dlanovima, ali kroz otvor između lijevog

obraza i dlana držao je Hueyja na oku. Sada kada je znao gdje se nalazi, pomišljao je da iskoči. Ali Huey je bio brži nego što se činilo.

Huey je opet prokopao po svojem kombinezonu i izvadio dže-pni nožić. Kada je otvorio veliku oštricu, Peter se stisnuo uz vra-ta suvozačeva sjedala.

– Što radiš?Huey je Petera zgrabio za zavezane zglobove ruku i povukao ih

od njegova tijela. Brzim pokretom stavio je nož između Peterovih podlaktica i prerezao ljepljivu vrpcu. Zatim je otključao vrata sa suvozačeve strane.

– Mama te čeka. Na igralištu. U McDonaldsu. Peter je pogledao diva u lice, bojeći se povjerovati mu.– Idi k njoj, dečko.Peter je gurnuo vrata kamioneta, iskočio na pločnik i počeo tr-

čati prema McDonaldsu.

Joey je preko krila Margaret McDill otvorio suvozačeva vrata BMW-a. Dok je to radio, po vratu ju je okrznuo svojom crnom kosom i ona se stresla. Preko noći vidjela mu je sijedi izrast.

– Dijete te čeka u McDonaldsovoj igraonici – rekao je.Margaret je srce zaigralo. Pogledala je prema otvorenim vratima

i onda opet prema Joeyu koji je gladio kožni upravljač BMW-a. – Kako bih rado zadržao ovaj automobil – rekao je s iskrenim

žaljenjem. – Naviknuo sam se na njega. Bome jesam. – Uzmi ga.


Greg Iles

16

– To nije dio plana. Ja se uvijek držim plana. Zato sam još živ.Kad je krenula van, on je otvorio vozačeva vrata, izašao, bacio

ključeve na sjedalo i krenuo.Margaret je na trenutak sjedila ne dišući i u nevjerici kao ozli-

jeđena životinja koja je puštena u divljinu. Zatim je izletjela iz au-tomobila. U grču od panike i iscrpljenosti, potrčala je prema Mc-Donaldsu šapćući očajničku molitvu: Bog je moj čuvar. Neću željeti… Bog je moj čuvar, neću željeti… Bog je moj čuvar…

Huey je svoj zeleni kamionet zaustavio pokraj svog rođaka Joey-ja uz škripu istrošenih kočnica. Dvojica muškaraca koja su stajala pod natkrivenim ulazom u Barnes & Noble okrenula su se kada su čula zvuk. Izgledali su kao skitnice koje su željele izgledati kao kupci i provesti jutro čitajući novine na kaučima(počivaljkama?) u knjižari. Joe Hickey u sebi im je poželio sreću. Već je bio u ta-kvoj situaciji.

Kada se popeo u kabinu, Huey ga je pogledao s olakšanjem kao dvogodišnjak koji je dočekao majku.

– Hej, Joey – rekao je Huey kimajući glavom od olakšanja i uzbuđenja.

– Dvadeseti i tri sata, deset minuta – rekao je Hickey lupkajući po satu. – Cheryl ima novac, nitko nije ozlijeđen i nije bilo FBI-ja na vidiku. Ja sam prokleti genije, sine. Gospodar svemira.

– Meni je samo drago da je gotovo – rekao je Huey – Ovaj sam put bio uplašen.

Hickey se nasmijao i razbarušio Hueyjevu neurednu kosu. – Slobodni smo još jednu godinu, praznoglavi.

Na licu diva polako se pojavio osmijeh. – Da. Ubacio je u prvu, polako krenuo i uključio se u rijeku automobila koji su izlazili s parkirališta trgovačkog centra.

Peter McDill stajao je u igraonici McDonaldsa kao kip usred ura-gana. Mala i velika djeca bezbrižno su trčala oko njega u čarapa-ma, skačući gore-dolje po spužvom obloženim spravama u igra-onici. Vrištanje i smijeh bili su zaglušujući. Peter je suznih oči-ju među njima tražio svoju majku. U desnoj je ruci čvrsto držao


24 sata

17

izrezbarenu lokomotivu koju mu je dao Huey potpuno nesvjestan da je drži.

Staklena vrata restorana su se otvorila i na njima se pojavila žena s pramenovima na kosi i divljih očiju. Sličila je njegovoj majci, ali nije bila ista. Žena je nekako bila drugačija. Izgledala je prestara, a odjeća joj je bila potrgana. Odgurnula je dvoje djece s vrata, što njegova majka nikada ne bi učinila, i počela je panično gledati po igraonici. Njezin pogled lutao je s djeteta na dijete, stao na Peteru, nastavio i onda se vratio.

– Mama? – rekao je nesigurno.Činilo se da se ženino lice urušilo. Pojurila je prema Peteru i

stisnula ga uz sebe, a zatim ga dignula u naručje. Njegova majka to dugo nije učinila. Iz njezina je grla izletio strašan jecaj od kojeg je utihnula dječja vika.

– Oh, dragi Bože – jadikovala je Margaret. – Moje dijete, moje dijete, moje najdraže dijete…

Peter je osjetio kako mu niz obraze teku tople suze. Dok ga je majka stiskala, mali drveni vlak ispao mu je iz ruke na betonski pod. Prišao je dvogodišnjak, uzeo ga, nasmijao se i odnio ga.


18

DVA

GODINU DANA POSLIJE

Will Jenings svojim je automobilom marke Ford Expedition zaobišao spori teretnjak i vratio se u desni trak na cesti pre-

ma zračnoj luci. Pista je bila udaljena manje od 2 kilometra i ni-je si mogao pomoći da ne gleda zrakoplove kako se uzdižu iznad drveća nakon uzlijetanja. Prošlo je gotovo mjesec dana otkako je bio u zraku i jedva je čekao da poleti.

– Gledaj cestu – rekla je njegova supruga sa sjedala pokraj njega.

Karen Jennings imala je trideset i devet godina, godinu manje od supruga, ali na neki je način bila mnogo starija.

– Tata gleda avione! – pjevušila je Abby iz dječje sjedalice na stražnjem sjedalu. Iako je imala samo pet i pol godina, njihova kći nikada nije oklijevala ubaciti svoje komentare u bilo koji razgovor. Will je pogledao u retrovizor i nasmijao se Abby. U licu je izgle-dala kao umanjena verzija Karen s plavim kovrčama, prodornim zelenim očima i svijetlim pjegama na nosu. Dok ju je gledao, ona je pokazala prema majčinu zatiljku.

Will je stavio ruku na Karenino koljeno. – Bilo bi mi drago da moje cure mogu s taticom.

Kada je Abby bila u blizini, često je sebe nazivao »tata«, a Karen »mama«, kao što je radio i njegov otac. – Samo uskočite u avion i tri dana zaboravite na sve.

– Možemo li, mama? – povikala je Abby. – Možemo li? – A otkud nam odjeća? – pitala je Karen strogim glasom.– Kupit ću vam novu odjeću na obali.– Jupi!!!! – viknula je Abby. – Evo zračne luke!


24 sata

19

U vidokrugu se pojavio bijeli kontrolni toranj terminala.– Nemamo inzulina – napomenula je Karen.– Tata mi može napisati recepciju!– Recept, dušo! – ispravio ju je Will. – Ona zna koja je točna riječ.– Želim ići na plažu!– Ne mogu vjerovati da si opet počeo s tim – rekla je Karen

tiho. – Tata neće uopće stići do plaže, dušo. Bit će nervozan kao mačak dok ne održi predavanje svim tim drugim liječnicima. Za-tim će provesti sate razgovarajući o tome kako je bilo na medicini. A onda će iščašiti zglobove pokušavajući igrati golf po cijeli dan tri dana za redom.

– Ako pođete sa mnom – rekao je Will – možemo do Ocean Springsa u muzej Waltera Andersona.

– Neeee – rekla je Abby molećivim glasom. Mrzila je kada su htjeli kupovati umjetnine jer je to obično značilo provoditi sate hodajući po uličicama u malim gradovima, a ponekad i čekati u automobilu. – Ti, mama, nećeš igrati golf. Možeš me voditi na plažu.

– Da, mama – ponovio je Will. Karen ga je strogo pogledala. Pune potisnutog bijesa, oči su

joj bljesnule kao zeleni svjetionici. – Prije dvije godine prista-la sam predsjedati ovom izložbom cvijeća. Radi se o šezdesetoj godišnjici Male lige i ne znam čija je pametna ideja bila održati izložbu cvijeća, ali sada je to službeno moj problem. Odgađa-la sam sve do posljednjeg trenutka, a ima više od četiri stotine izlagača.

– Sve si prekjučer riješila – rekao joj je Will. Nije bilo smisla in-zistirati, ali mislio je da vrijedi pokušati. Posljednjih šest mjeseci bilo je napeto i ovo će biti prvo putovanje na koje ide sam nakon dugo vremena. To mu se nekako činilo simboličnim. – Samo ćeš se mučiti dok cijeli cirkus ne počne u ponedjeljak. Četiri noći u paklu. Zašto se ne bi dotad malo ispuhala?

– Ne mogu – rekla je odlučnim glasom. – Prestani. Will je uzdahnuo i pogledao 727 koji se uzdignuo iznad drvo-

reda s njegove lijeve strane.


Greg Iles

20

Karen se nagnula naprijed i upalila CD čitač koji je počeo svi-rati tinejdžersku glazbu Britney Spears. Abby je odmah počela pjevati – Hit me baby one more time…

– Ako želiš povesti samo Abby – rekla je Karen – možeš to slo-bodno učiniti.

– Što si rekla, mama?– Znaš da ne mogu – rekao je Will ljutito.– Misliš da ne možeš učiniti to i istovremeno igrati golf sa svo-

jim prijateljima liječnicima. Zar ne?Will je osjetio kako mu se oko srca steže stari teret. – To je je-

danput na godinu, Karen. Održat ću glavni govor i sve je to vrlo politički važno. Dobro to znaš. Zbog pothvata s novim lijekom, morat ću sate provesti s ljudima iz Klein-Adamsa.

– Ne moraš objašnjavati – rekla je zadovoljno.– Samo me ne-moj tjerati da propustim svoje obveze kada ti nisi spreman učini-ti isto.

Will je skrenuo sa svojim Expeditionom na područje zračne lu-ke. Mnogo jednomotoraca i dvomotoraca čekalo je na uzletištu, privezani za prstenove u cementu s kotačima okrenutima suprotno vjetru. Od samog pogleda na njih srce mu je zaigralo.

– Ti si me ohrabrivao da se više družim – rekla je Karen nape-tim glasom otprije.

– Kada narastem, neću se pridružiti Maloj lizi – rekla je Abby sa stražnjeg sjedala. – Bit ću pilot.

– Mislio sam da ćeš biti liječnica – rekao je Will.– Leteća liječnica, šašavko.– Bolje biti leteći liječnik nego kućanica – rekla je Karen tiho.Will je primio ženu za ruku dok se zaustavljao pokraj svojeg

Beechcraft Barona 58. – Ima samo pet godina, draga. Jednog će dana razumjeti što si žrtvovala.

– Još malo pa će imati šest godina. A ponekad ni sama to ne razumijem.

Stisnuo je Kareninu ruku i pogledao je s razumijevanjem. Zatim je izašao iz auta, izvukao Abby iz stolice i spustio je na tlo.

Baron je bio star deset godina, ali bio je odličan stroj i to u Willovu vlasništvu. Od dvaju motora Continental do vrhunske


24 sata

21

opreme, učinio je sve da letjelica bude sigurna kao Gulfstream IV. koji inače posjeduju milijarderi. Bila je bijele boje s plavim crtama i na repu je pisalo N-2WJ. WJ je bilo posljedica taštine, ali Abby je voljela preko radija slušati kontrolore. Kada su zajedno letjeli, ponekad ga je tražila da je zove Alfa Julia.

Dok je Abby trčala prema Baronu, Will je uzeo torbu za odijela i veliku kožnu torbu s uzorcima iz prtljažnika svog Expeditiona i spustio ih na tlo. Dovezao se tijekom odmora za ručak i provje-rio zrakoplov od nosa do repa i čak je utovario palice za golf. Ka-da je posegnuo natrag u auto po torbu s prijenosnim računalom, Karen je uzela torbu s uzorcima i torbu s odijelima i odnijela ih do zrakoplova. U Baron su stala četiri putnika izvan pilotske ka-bine tako da je bilo dovoljno mjesta. Dok su utovarivali prtljagu, Karen je rekla:

– Danas te boli, zar ne? – Ne – lagao je zatvarajući vrata kabine kao da ne osjeća vatru

u svojim rukama. U normalnim okolnostima bi bio otkazao let i išao automobilom, ali sada je bilo prekasno i nije mogao stići ni-kako drugačije nego zrakoplovom.

Karen ga je pogledala u oči, naumila nešto reći i onda odluči-la šutjeti. Prošetala je uz krilo i pomogla Abby da ga odveže dok je Will prošetao oko zrakoplova. Dok je provjeravao zrakoplov, pogledao je Abby kako radi. Od vrata na gore bila je mamina kći, ali imala je Willovu građu. Voljela je pomagati oko zrakoplova i sudjelovati.

– Koliko se leti do obale? – pitala je Karen pridruživši mu se iza krila. – Pedeset minuta?

– Trideset i pet minuta do zračne luke, ako dodam gas. Will je trebao održati predavanje u Beau Rivage Casino hotelu u Biloxi-ju u 19 sati i tako otvoriti godišnju skupštinu Udruženja liječni-ka Mississippija.

– U stisci sam s vremenom – priznao je. – Ta aneurizma oduzela je previše vremena. Nazvat ću te nakon prezentacije. Pokazao je na dojavljivač za remenom. – Ako me trebaš tijekom leta, upotrijebi SkyTel. Novi je. Digitalni. Gotovo nema mrtvih točaka.


Greg Iles

22

– Gospodin Tehnologija – rekla je Karen jasno pokazujući da je ne zadivljuju te igračke za dječake. – Samo natipkam poruku kod kuće i pošaljem je kao e-mail?

– Tako je. Postoji posebna internetska stranica za to. Ali ako se ne želiš s tim zamarati, samo nazovi tajnicu. Oni će mi prenije-ti poruku.

Abby ga je povukla za ruku. – Hoćeš li mahati krilima kada poletiš?

– Misliš pomicati ih naprijed-natrag. Naravno. Samo za tebe. Nego… tko će prvi dobiti poljubac?

– Ja! Ja! – vikala je Abby.Kada se sagnuo, ona se okrenula i šapnula mu nešto u uho. Ki-

mnuo je glavom, ustao i došao do Karen. – Rekla je da danas ma-mi treba prvi poljubac.

– Kad bi barem tata imao takvu moć zapažanja. Nježno ju je uhvatio oko struka. – Hvala ti što si mi sinoć dala

vremena da završim videoprojekciju. Inače bi me ismijali i izba-cili s konferencije.

– Nikada ti se u životu nisu smijali. Lice joj se smekšalo. – Ka-ko tvoje ruke? Ozbiljno te pitam, Will.

– Ukočeno – priznao je. – Ali nije jako loše.– Piješ li nešto?– Samo metotreksat. To je kemoterapijsko sredstvo razvijeno za

borbu protiv raka, ali se, u mnogo manjim dozama, koristi protiv Willova oblika artritisa. Čak i male doze mogle bi oštetiti jetra.

– Ma daj – inzistirala je.– Dobro, četiri tablete protiv bolova. Ali to je sve. Dobro sam.

Spreman za put. Stavio je ruku oko Karenina ramena. – Nemoj zaboraviti uključiti alarm kad dođeš kući.

Odmahnula je glavom na način koji je istovremeno prenosio ne-koliko osjećaja: brigu, ljutnju i, negdje u dubini, ljubav. – Nikad to ne zaboravim. Pozdravi tatu, Abby. Zakasnit će.

Abby ga je grlila oko pasa dok je na kraju nije podignuo. Njego-vi bolni zglobovi su se pobunili, ali uspio je izvući osmijeh.

– Vraćam se u subotu navečer – rekao je i poljubio u čelo. – Pazi na mamu. I nemoj joj raditi probleme zbog injekcija.


24 sata

23

– Ali manje boli kada mi ih ti daješ.– To je laž. Mama ih je dala mnogo više nego ja. Spustio ju je uz prigušen bolan jauk i nježno je gurnuo prema

majci. Abby je hodala unatrag gledajući Willa dok ju Karen ni-je uhvatila.

– Oh – rekla je Karen – zaboravila sam ti reći. Microsoft će se opet podijeliti. Narastao je dvanaest bodova kada sam izlazila iz kuće.

Nasmijao se. – Zaboravi Microsoft. Večeras kreće Restorase. To je ime novog lijeka u čijem je razvoju Will sudjelovao i koji je bio predmet večerašnjeg predstavljanja. – Za trideset dana Abby će biti osigurana za Harvard, a ti možeš početi nositi skupocje-nu odjeću.

– Mislim da će to biti Brown – rekla je Karen nevoljko se nasmije-šivši.

Bila je to stara šala među njima koja je počela u doba kada su imali toliko malo novca da je odlazak u restoran brze hrane Wendy’s Hamburgers bio velik izlazak. Sada si čak mogu priu-štiti te škole, ali šale su ih vraćale u vremena koja su nekako bila sretnija.

– Vidimo se u nedjelju – rekao je Will. Popeo se u Barona, po-krenuo motore i provjerio uvjete za letenje pomoću ATIS-a na radiju. Nakon što je kontaktirao s kontrolom leta, mahnuo im je kroz pleksiglas i krenuo prema pisti.

Vani se Karen vratila do Expeditiona s Abby na rukama. – Ide-mo, dušo. Vruće je. Možemo ga iz auta gledati kako će uzletjeti.

– Ali želim da me vidi!Karen je uzdahnula. – Dobro!U Baronu je Will potvrdio da je iz kontrolnog tornja dobio za-

dnje dopuštenje, pustio kočnice i zaletio se niz sunčanu pistu. Ba-ron je uzletio u nebo kao orao koji je pušten na slobodu. Umjesto da jednostavno skrene prema jugu, okrenuo se tako da bude toč-no iznad crnog Expeditiona na tlu. Vidio je Karen i Abby kako stoje pokraj njega. Dok je prolazio iznad njih na dvjesto metara, mahao je krilima kao bojni pilot koji daje znakove prijateljskim postrojbama na tlu.


Greg Iles

24

Dolje na betonu Abby je skakala od sreće. – Učinio je to, ma-ma! Učinio je.

– Žao mi je, dušo, što ovaj put nismo mogle ići – rekla je Karen stišćući je za ramena.

– U redu je. – Abby je primila majku za ruke. – Znaš što?– Što?– Volim raditi i cvjetne aranžmane.Karen se nasmijala i stavila Abby u njezinu stolicu te je zagrli-

la oko vrata. – Mislim da možemo osvojiti trobojnu vrpcu ako se samo malo potrudimo.

– Znam da možemo! – složila se Abby.Karen je sjela za upravljač, upalila Expedition i odvezla se pre-

ma izlazu uz nekoliko zrakoplova.

Dvadeset kilometara sjeverno od zračne luke, istrošeni zeleni ka-mionet s kosilicom za travu i dva stroja za istrebljivanje korova u prikolici vozio je niz vijugavu cestu koja je već stotinu godina bila poznata kao Iskrivljena cesta. Kamionet je usporio pa stao pokraj željeznog poštanskog sandučića u podnožju brežuljka. Ukrasni dvokrilac iz Drugoga svjetskog rata stajao je na vrhu sandučića, a ispod njega je zlatnim slovima pisalo: Jennings, #100. Kamionet je skrenuo lijevo i polako se penjao uz strmi prilaz.

Na vrhu, na stražnjem dijelu brijega, stajala je viktorijanska ku-ća koja je oduzimala dah. Plava s bijelim obrubima boje đumbira i oslikanim prozorima na drugome katu, činilo se da gleda na ši-roka polja u okolici s namjerom da ih sve prisvoji.

Kada je kamionet stigao do vrha prilaza, nije stao nego je na-stavio oko 100 metara po travi dok nije došao do ukrašene kuće za igranje. Bila je to replika glavne kuće smještena u hladu boro-va i hrastova poredanih uz rub travnjaka. Kamionet se zaustavio pokraj njih. Kada je motor stao, čule su se samo ptice i lupkanje motora.

Vozačeva vrata naglo su se otvorila i izašao je Huey Cotton. U smeđem kombinezonu i teškim crnim naočalama, gledao je s divljenjem u kućicu za igranje. Vrh kućice bio je tik iznad njego-ve glave.


24 sata

25

– Vidiš li koga? – povikao je glas kroz suvozačev prozor.Huey nije mogao maknuti pogled s prekrasne kućice. – Kao da

smo u Disneylandu, Joey.– Bože, pogledaj glavnu kuću, hoćeš li?Huey je zaobišao kućicu za igranje i pogledao preko blještavoga

plavog bazena do glavne kuće. Iz dviju od četiriju garaža proviri-vala je srebrna Toyota Avalon i bijeli vrh čamca.

– U garaži je lijep čamac – rekao je odsutno. Vratio se do ku-ćice, sagnuo se i bolje je pogledao. – Pitam se postoji li čamac u ovoj garaži?

Dok je Huey proučavao kućicu, Joe Hickey izašao je iz kami-oneta. Bio je u novoj majici Ralph Lauren s kragnom i hlačama marke Tommy Hilfiger, ali nije izgledao prirodno ili ugodno u toj odjeći. Donja polovica tetovaže orla vidjela mu se na bicepsu ispod ruba lijevog rukava majice.

– Pogledaj pravu kuću, praznoglavi. Vidiš li treći prozor od kraja na prvome katu? To je to.

Huey se ispravio i pogledao na glavnu kuću. – Vidim ga. Sta-vio je svoju golemu ruku na krov trijema kuće za igranje. – Da barem mogu stati u ovu kuću? Kladim se da svijet odavde izgle-da drugačije.

– Nikada nećeš znati koliko drugačije. Hickey je iz kamioneta izvadio hrđavu kutiju s alatom. – Idemo riješiti alarm.

Odveo je Hueyja prema otvorenoj garaži.Nakon dvadeset minuta došli su kroz stražnja vrata kuće i sta-

jali na trijemu.– Vrati alat u kamionet – rekao je Hickey. – Zatim čekaj iza ku-

ćice za igranje. Čim uđu u kuću, dotrči do prozora. Kužiš?– Kao i prošli put. – Prošli put nije bilo proklete kućice iz Di-

sneylanda. I to je bilo prije godinu dana. Ne želim da se tamo glu-piraš. Čim čuješ da se zatvaraju vrata garaže, dovuci guzicu do prozora. Ako se u međuvremenu proveze neki znatiželjan susjed, reci da si s ovima što kose travu. Ponašaj se kao da si retardiran. To ti ne bi trebalo biti teško.

Huey se ukočio. – Nemoj to govoriti, Joey.


Greg Iles

26

– Ako budeš čekao pokraj prozora gdje bi i trebao biti, ispri-čat ću se.

Huey se nasmijao pokazujući žute zube. – Nadam se da je ova dobra. Nadam se da je nije lako uplašiti. To me čini nervoznim.

– Baš si pravi gangster. Isuse Bože. Pođi iza kućice.Huey je slegnuo ramenima i doteturao preko trijema do drvo-

reda. Kada je došao do kućice, blijedo je pogledao Hickeya i on-da čučnuo.

Hickey je odmahnuo glavom, okrenuo se i ušao u kuću kroz stražnja vrata.

Karen i Abby pjevale su iz svega glasa dok su se vozile autocestom 55 uz pjesmu iz Abbyina omiljenog mjuzikla, Moje pjesme, moji snovi. Obitelj Jennings živjela je zapadno od Annandalea u okru-gu Madison, u državi Mississipi. Annandale je bio najbolji golfski teren u državi, ali njih tu nije privukao golf. Strah od zločina i ra-sni problemi u glavnome gradu, potjerali su mnoge mlade ljude u ograđena naselja u okrugu Madison, ali Karen i Will preselili su se zbog nečega drugog. Ako želiš zemlju, moraš se preseliti sje-verno. Kuća obitelji Jennings bila je na dvadeset jutara borovine i hrastovine, trideset kilometara od Jacksona i navečer im je do ta-mo trebalo dvadeset i pet minuta.

To će nas vratiti do srne, o,o,o…Abby je pljeskala i prasnula u smijeh. Teško dišući od pjevanja,

Karen je utipkala broj u svoj mobitel. Osjećala se krivom zbog načina na koji je razgovarala s Willom u zračnoj luci. – Aneste-ziologija. – javila se žena, a glas joj je imao metalni prizvuk na zvučniku mobitela.

– Je li to tajnica? – pitala je Karen. – Da, gospođo. A1 - odgovara svima. Klinika je zatvorena. – Željela bih ostaviti poruku za doktora Jenningsa. Ovdje nje-

gova supruga.– Izvolite.– Već nam nedostaješ. Sretno večeras. Volimo te, Karen i Abby.– Sa šećernim poljupcima na vrhu – vikala je Abby sa stražnjeg

sjedala.


24 sata

27

– Jeste li čuli ovaj zadnji dio? – pitala je Karen.– Sa šećerom i poljupcima na vrhu – ponovio je glas koji se

dosađivao.– Hvala.Karen je prekinula poziv i pogledala u retrovizor koji je bio ta-

ko namješten da je vidjela Abbyino lice.– Tata voli kad dobije naše poruke – rekla je Abby s osmijehom.– Tako je, dušo.

Osamdeset kilometara južno od Jacksona, Will je smirio Baron na dvadeset i pet tisuća metara. Ispod njega bio je lepršavi, bijeli te-pih od oblaka, kumulusa, a ispred njega nebo plavo kao Arktičko jezero. Vidljivost je bila odlična. Kada je savio zglob da provjeri primarnu GPS jedinicu, snažan bol prošao je kroz radijalni živac u njegovoj desnoj ruci. Bilo je lošije nego što je priznao Karen i ona je to znala. Ništa joj nije moglo promaknuti. Istina je bila da više nije željela da leti. Prije mjesec dana je zaprijetila kako će re-ći inspekciji da je »varao« na liječničkom za pilota. On je mislio da ona to neće učiniti, ali nije mogao biti siguran. Ako bude sma-trala da Willov artritis dovodi njega – a tako i cijelu obitelj – u opasnost dok lete, ne bi oklijevala da učini sve što je potrebno da ga spriječi.

Bude li to učinila, Will nije bio siguran da će to moći podnijeti. Sama pomisao na to da neće moći letjeti, oneraspoložila bi ga. Le-tenje mu je bila rekreacija. Bio je to fizički izraz toga što je ostva-rio u životu, simbol onoga što je postigao i načina života koji je omogućio svojoj obitelji. Njegov otac nikada nije mogao sanjati da ima zrakoplov od tri stotine tisuća dolara. Tom Jennings ni-kada se nije niti vozio u zrakoplovu. Njegov je sin svoj zrakoplov platio u gotovini.

Ali Willu nije bio važan novac nego ono što može njime ku-piti. Sigurnost. Tu je lekciju naučio tisuću puta dok je odrastao: novac je izolator, kao oklop. Štitio je ljude koji ga imaju od sva-kodnevnih problema koji su opsjedali, pa čak i uništavali, ostale. Ali ipak nisi bio nedodirljiv. To ga je naučio artritis. A slijedile su i druge lekcije.


Greg Iles

28

Godine 1986. diplomirao je na medicini i počeo specijalizirati porodništvo u bolnici Sveučilišta u Mississipiju u Jacksonu. Ta-mo je upoznao medicinsku sestru prekrasnih zelenih očiju i svi-jetle crvenkaste kose koju je pratio glas da ne pristaje na izlaske s liječnicima ili studentima medicine. Nakon tri mjeseca strpljenja i osvajanja, Will je nagovorio Karen da ode s njim na ručak, da-leko od bolnice. Tamo je otkrio da ona ima jednostavan razlog za svoju politiku izlazaka: vidjela je previše medicinskih sestara koje su odškolovale studente medicine i oni su ih poslije odbacili kao i one koje su se upetljale u ljubavne trokute s liječnicima i njihovim ženama. Unatoč svojoj politici, sljedeće je dvije godine izlazila s Willom – prvo u tajnosti, a zatim otvoreno – i nakon godinu da-na zaruka, vjenčali su se. Will je počeo privatnu praksu u polikli-nici za ginekologiju i porodništvo u Jacksonu dan nakon bračnog putovanja i njihov život počeo se razvijati kao priča.

Međutim, tijekom druge godine stažiranja, počeo je osjećati bo-love u rukama, nogama i donjem dijelu leđa. Pokušao ih je zane-mariti, ali ubrzo su mu počeli smetati u radu i otišao je do prijate-lja u reumatološki odjel. Tjedan dana poslije dijagnosticiran mu je psorijatični artritis, opasna bolest koja često izaziva nepokretnost. Nije se mogao dalje baviti porodništvom i počeo je istraživati fi-zički manje zahtjevna polja kao što su dermatologija i radiologija. Njegov stari cimer s fakulteta predložio je anesteziologiju – koju je i on specijalizirao - program od tri godine ako mu fakultet pri-zna iskustvo iz porodništva i dopusti mu da preskoči godinu dana pripravništva. Tako je i bilo i 1993. godine počeo je specijalizaciju na Sveučilištu u Jacksonu.

Isti taj mjesec Karen je napustila posao medicinske sestre i upi-sala se na obližnji koledž Millsaps s dvadeset i dva sata osnovnih predmeta iz medicine. Karen je uvijek smatrala da joj je biti me-dicinska sestra premalo i Will se slagao, ali njezina ga je odluka iznenadila. To je značilo da će morati odgoditi djecu još nekoliko godina i da moraju uzeti još jedan zajam zbog čega se Will nije osjećao ugodno. Ali želio je da Karen bude sretna. Dok je bio na novoj specijalizaciji i učio nositi se s bolovima, ona je rasturila če-tiri semestra sa savršenim ocjenama i dobila devedeset i šest posto


24 sata

29

na testu za upis na medicinu. Will je bio istovremeno ponosan i iznenađen, a Karen je blistala od sreće. Činilo se kao da je Willo-va bolest bila dar.

Onda je, tijekom prve godine na fakultetu – i treće godine Wil-love specijalizacije – Karen zatrudnjela. Nikada nije mogla piti pilule, a određene manje sigurne kontracepcijske metode su ih, na kraju, iznevjerile. Will je bio iznenađen, ali sretan. Ona je vje-rovala da će se, bude li zadržala dijete, morati odreći svog sna da postane liječnica. Will je morao priznati da vjerojatno ima pravo. Tri se tjedna mučila razmišljajući o pobačaju. Činjenica da ima tri-deset i tri godine na kraju ju je uvjerila da zadrži dijete. Uspjela je završiti prvu godinu medicine, ali, nakon što se Abby rodila, vi-še nije bilo izgleda da nastavi. Povukla se s fakulteta na dan kada je Will dovršio specijalizaciju i dok se pridružio privatnoj prak-si anesteziologa, koju je vodio njegov stari cimer, Karen je otišla kući pripremiti se za majčinstvo.

Obvezali su se nastaviti živjeti bez žaljenja, ali to nije tako funk-cioniralo. Will je bio vrlo uspješan u poslu i Abby im je razvese-ljavala živote na načine koje on nikada nije mogao niti zamisliti. Međutim, Karen je proganjalo to što nije završila medicinu. Slje-dećih nekoliko godina njezino je nezadovoljstvo preuzimalo nji-hov brak, od razgovora za večerom do seksualnog života. To jest, nedostatka seksualnog života. Will je pokušao s njom razgovarati, ali njegovi su pokušaji samo pogoršavali situaciju. On je reagirao tako da se usredotočio na posao i na Abby, a ono malo energije što mu je ostalo iskoristio je za borbu protiv artritisa koji je pola-ko napredovao.

Liječio je sam sebe, što su svi smatrali ludošću, ali on je svoje sta-nje proučavao dok o njemu nije znao više od većine reumatologa. Isto je učinio i s Abbyinim dječjim dijabetesom. Budući da je sam sebe liječio, mogao je raditi neke stvari koje inače ne bi mogao, kao letjeti, na primjer. Kada se dobro osjećao, bol nije utjecao na njego-vu mogućnost da upravlja zrakoplovom, a Will je letio samo kada se osjećao dobro. Svojom logikom nakljukao se lijekovima toliko da može proći liječnički pregled za pilota, a zbog toga što je vrlo slabo dokumentirao svoju bolest postojala je mala vjerojatnost da


Greg Iles

30

će njegova prijevara biti otkrivena. Želio je samo da se problemi u njegovu braku mogu tako lako riješiti.

Odjednom je kabinu Barona ispunio zvuk visoke frekvencije. Will se ljutio što si je dopustio da mu pozornost popusti. Proma-trajući kontrolnu ploču da vidi koji je uzrok alarma, osjetio je bol tjeskobe u rukama. Nije vidio što nije u redu pa je osjećao dvo-struko jaču tjeskobu, siguran da je propustio nešto što mu je stal-no pred očima. Zatim ga je preplavio osjećaj olakšanja. Posegnuo je prema struku, otkvačio novi SkyTel s remena i stisnuo dugme za slušanje poruka. Alfanumerički dojavljivač pokazao je poruku zelenim slovima:

VEĆ NAM NEDOSTAJEŠ. PUNO SREĆE VEČERAS.

VOLIMO TE, KAREN I ABBY.

SA ŠEĆEROM I POLJUPCIMA NA VRHU.

Will se nasmijao i mahnuo krilima gore-dolje po plavome nebu.

Karen je zaustavila Expedition pokraj poštanskog sandučića i od-mahnula glavom na brončani dvokrilac na vrhu. Uvijek je smatra-la tu zračnu dekoraciju djetinjastom. Uvukla je ruku u sandučić i izvadila kup omotnica i časopisa te bacila kratko na njih pogled. Tu su bile bankovni izvadci, pozivi na zabave, primjerci časopisa Architectural Digest, Mississippi Magazine i The New England Journal of Medicine.

– Jesam li ja dobila neko pismo? – pitala je Abby sa stražnjeg sjedala.

– Naravno da jesi. – Karen joj je dodala plavu omotnicu preko prednjeg sjedala. – Mislim da je to pozivnica na Sethovu rođen-dansku proslavu?

Dok se Karen penjala uz dugačku uzbrdicu prilaza, Abby je otva-rala pozivnicu. – Koliko još vremena ima do mog rođendana?

– Još tri mjeseca. Žao mi je, Charlie.– Ne volim imati pet i pol godina. Želim imati šest.– Nemoj se previše žuriti. Imat ćeš trideset i šest prije nego što

se okreneš.


24 sata

31

Kada se na vidiku pojavila kuća, Karen je osjetila podvojenost ko-ja ju je uvijek mučila kada bi vidjela tu kuću. Prvo što je osjetila bio je ponos. Ona i Will osmislili su kuću i ona je sve ugovorila sama. Unatoč upozorenjima prijatelja, uživala je u tome, ali kada su se konačno uselili, osjetila je pad entuzijazma umjesto osjeća-ja postignuća. Nije mogla pobjeći od osjećaja da je sama izgradi-la svoj zatvor, zlatom obrubljen kavez kao i drugi na Iskrivljenoj ulici koji žive u vlastitoj verziji Marthe Stewart, novom tisućljeću stepfordskih supruga.

Karen je parkirala u garažu najbližu ulazu u praonicu rublja. Abby je sama otkopčala svoj pojas, ali je čekala majku da otvo-ri vrata.

– Idemo uzeti malo ledenog čaja – rekla je Karen spustivši Abby na tlo. – Kako si?

– Dobro.– Jesi li piškila sada poslijepodne?– Ne. Ali sad moram.– U redu. Nakon toga ćemo ti provjeriti šećer. Zatim ćemo uze-

ti čaj. Zabavit ćemo se danas, mala. Samo mi cure.Abby se nasmijala sa sjajem u očima. – Samo mi cure!Karen je otvorila vrata koja su vodila iz praonice do smočnice

i kuhinje. Abby se progurala uz nju i ušla unutra. Karen ju je sli-jedila, ali zastala je uz kontrolnu ploču alarma na zidu praonice i utipkala sigurnosni kod.

– Sve je spremno! - viknula je hodajući kroz smočnicu do bli-stavo bijele kuhinje. – Hoćeš li krekere uz čaj?

– Hoću kekse!Karen ju je stisnula za ramena. – Znaš da ne smiješ.– Još samo malo do injekcije, mama. Ili mi možda odmah sada

možeš dati onu novu injekciju. Zar ne?Abby je bila prepametna. Uobičajen oblik inzulina morao se

ubrizgati trideset minuta do jedan sat prije obroka zbog čega je bilo teško kontrolirati dječji dijabetes. Ako dijete nakon injekcije izgubi apetit i ne želi jesti, što se kod djece često događa, šećer u krvi može narasti na opasnu razinu. Kako bi se riješio taj problem,


Greg Iles

32

stvoren je novi oblik inzulina pod nazivom Humalog koji ljudske stanice gotovo odmah apsorbiraju. Može se ubrizgati neposred-no prije obroka, tijekom obroka ili odmah nakon njega. Liječni-ci kao što je Will bili su među prvima koji su mogli doći do toga lijeka čija je prikladnost promijenila živote obitelji s djecom koja imaju dijabetes. Međutim, zbog Humaloga djeca su isto tako bila u iskušenju da mijenjaju prehrambena pravila jer su znali da je u blizini »protuotrov«.

– Ništa od keksića, mala – odlučno je rekla Karen.– U redu – Abby je gunđala. – Ledeni čaj s limunom. Idem

piškiti.– Čekat će te kada se vratiš.Abby je zastala na vratima hodnika. – Hoćeš li ići sa mnom? – Pa ti si velika cura. Znaš gdje je svjetlo. Ja ću pripremiti čaj

dok se vratiš.– Dobro.Dok je Abby umorno hodala po hodniku, Karen je pogledala na

The New England Journal of Medicine i osjetila ljutnju i žaljenje kao i uvijek kada bi se susrela s opipljivim simbolima zanimanja koje je morala napustiti. Potajno joj je bilo drago što joj je izložba cvijeća dala izgovor da propusti tu liječničku konvenciju gdje bi je muš-karci, koji joj se na kemiji nisu mogli približiti za petnaest bodova, nazivali »suprugom«. Sljedeći mjesec će u tom istom časopisu bi-ti objavljeno Willovo istraživanje o lijeku, a ona će biti zaposlena na sljedećem projektu Male lige. Gurnula je časopis preko pulta s ostatkom pošte i otvorila hladnjak od nehrđajućeg čelika.

Svaki aparat u kuhinji bio je marke Viking. Ti su se kućanski aparati proizvodili u Greenwoodu u Mississippiju i kako je Will davao epiduralne dvjema trudnicama iz »korporacijske obitelji«, kuća Jenningsovih mogla se pohvaliti kuhinjom koja bi mogla biti objavljena i u časopisu AD koji je stigao u pošti – naravno, dobili su ih po nižoj cijeni. Karen je odrasla uz bučan Coldspot iz lan-ca Sears i konopac za sušenje rublja. Cijenila je luksuz, ali znala je da je život puno više od kuće za pokazivanje i izložaba cvije-ća. Izvadila je vrč za čaj iz Vikinga i stavila ga na pult, te počela sjeckati limun.


24 sata

33

Abby je usporila korak dok se kretala mračnim hodnikom. Dok je prolazila pokraj svoje spavaće sobe, pogledala je kroz poluotvo-rena vrata. Lutke su joj bile složene uz uzglavlje kreveta kao što ih je ujutro i ostavila, barbike, zečići Beatrix Potter i plišane igračke. Svi su bili zajedno kao velika obitelj. Baš kao što je voljela.

Još pet koraka i stigla je do kupaonice u hodniku te se morala podići na prste da upali svjetlo. Digla je haljinu i iskoristila ko-modu, sretna što joj se nije jako piškilo. To je značilo da joj je ra-zina šećera u redu. Kada je popravila odjeću, popela se na klupicu pokraj umivaonika i pažljivo oprala i osušila ruke. Zatim je kre-nula prema kuhinji ostavivši svjetlo u kupaonici za slučaj da se mora vratiti.

Dok je prolazila pokraj svoje sobe, primijetila je čudan miris. Lutke su joj sve izgledale sretne, ali nešto nije bilo u redu. Namje-ravala je ući i provjeriti, ali majčin je glas odzvanjao hodnikom govoreći da je čaj spreman.

Kad se Abby okrenula od sobe, nešto sivo joj je proletjelo pred očima. Instinktivno je mahnula po zraku kao da miče paukovu mrežu, ali ruka joj je udarila u nešto tvrdo iza toga sivoga. Siva stvar bila je ručnik, ali u njemu je bila ruka. Ruka je stavila ruč-nik preko njezina nosa, usta i jednog oka i čudan miris koji je prije osjetila sa svakim je udahom ulazio u njezina pluća.

Od straha nije mogla vikati. Pokušala se boriti, ali druga ju je ruka uhvatila oko struka i dignula u zrak tako da su joj noge bespomoćno lamatale po zraku između širokih zidova hodnika. Ručnik na njezinu licu bio je hladan. Abby se na trenutak pita-la je li se možda tata ranije vratio i šalio se s njom. Ali to nije bilo moguće. On je bio u svom zrakoplovu. I nikada je ne bi namjer-no uplašio. Ne zapravo. A bila je uplašena. Uplašena kao i jednom kada je dobila ketoacidozu. Misli bi joj letjele van kroz uši čim bi se toga sjetila, a glas joj je izgovarao riječi koje nitko nikada prije nije čuo. Pokušala se boriti protiv čudovišta koje ju je držalo, ali što se više borila, to je postajala slabija. Odjednom je sve postalo mračno, čak i ispred oka koje je bilo otkriveno. Pokušala se kon-centrirati da kaže jednu riječ, jedinu koja bi joj tada pomogla. Uz


Greg Iles

34

velik osjećaj pobjede rekla je – Mama – ali riječ je odmah zamrla u mokrome ručniku.

Huey Cottons stajao je ispred kuće Jenningsovih nervozno trljaju-ći dlanove po nogavicama dok je virio kroz prozor Abbyine sobe. Za razliku od drugih imena, ovo je uspio zapamtiti bez problema. Majka mu je znala čitati pisma naslovljena na Abby. Draga Abby, govorila bi hroptavim glasom od cigareta sjedeći za kuhinjskim stolom u kućnom ogrtaču i s uvijačima na glavi. Ljudi koji su pi-sali toj Abby nikada se ne bi potpisivali pravim imenom. Sramili su se, govorila je njegova majka. Potpisivali su se velikim riječima umjesto imenima, a ponekad bi napisali i naziv mjesta, kao, na pri-mjer, Zbunjena iz Omahe. Toga će se zauvijek sjećati.

Huey je čuo udarac pete na drvetu. Pogledao je i vidio ro-đaka kako kroz ružičastu spavaću sobu nosi malu Abby u ru-kama. Ona se borila lamatajući mršavim nožicama. Joey ju je držao nasred sobe tako da joj noge ne udaraju u namještaj ili vi-soke stupove oko kreveta. Udarala je sve slabije i slabije dok se udarci na kraju nisu pretvorili u slabe trzaje kao kad se trza pas koji sanja da lovi.

Djevojčica je izgledala kao jedna od stotinu lutaka koje su ležale po sobi kao uspavani stanovnici neke zemlje iz bajke, samo je bi-la malo veća. Joey je došao do otvorenog prozora i pružio je kroz prozor. Huey je primio Abby što je nježnije mogao kao da prima ranjenu pticu, a usta su mu bila otvorena od čuda.

– Ti si genije. – rekao je Joey, iskrivljenog osmijeha. – Ispričavam se, dobro. Bit će u nesvijesti dva sata. To je dovoljno vremena.

– Nazvat ćeš me, zar ne? – pitao je Huey.– Svakih trideset minuta. Nemoj reći ništa osim »halo«, osim

ako ti postavim pitanje. I ugasi telefon kada dođeš tamo. Upali ga samo prije poziva. Znaš koji je rezervni plan?

– Znam.– Dobro. Idemo.Huey se okrenuo i počeo hodati, zatim je stao i okrenuo se.– Što je sad? – pitao je Joey.– Može li dobiti jednu od svojih lutaka?


24 sata

35

Joey se sagnuo, uzeo barbiku u haljini s kreveta i dao mu je. Huey ju je primio između Abbyina boka i svoga malog prsta.

– Nemoj paliti motor dok ne dođeš do ceste – rekao je Joey.– Znam.Noseći Abby s majčinskom brižnošću, Huey se okrenuo i tetu-

rao prema kući za igranje i skrivenom kamionetu dok je barbikina zlatna haljina lepršala iza njega kao zastavica.

Karen je stajala uz kuhinjski pult listajući kroz časopis unatoč žaljenju. Na pultu pokraj nje stajale su dvije čaše ledenog čaja, a na rubu čaše ležale su svijetložute kriške limuna. Uz čaše je bio pripremljen plastični pribor kojim se ubode Abbyin prst. Izgledao je kao kemijska olovka. Ne maknuvši pogled s časopisa, Karen je pitala: – Abby, dušo, jesi dobro?

Nije bilo odgovora.Popila je gutljaj čaja i nastavila čitati zahvalna na nekoliko tre-

nutaka tišine prije nego što se uhvati rješavanja posljednjih poje-dinosti u vezi s izložbom cvijeća.

Iza visokih, mirisnih borova iza kuće za igranje, Huey je otvorio vrata s vozačeve strane kamioneta i stavio Abbyino nesvjesno tijelo na suvozačevu stranu. Ona je ležala kao uspavani anđeo! Huey ju je neko vrijeme gledao. Volio je stajati na borovim iglicama. Bile su mekane, kao debeli tepih. Poželio je da je bos.

Odjednom se prisjetio rođaka. Joey će biti jako ljutit ako za-brlja. Rukom je posegnuo prema mjenjaču, ubacio u ler i gurao auto unatrag oko kuće za igranje kao što čovjek prosječne gra-đe gura motor. Kada se kamionet odmaknuo od kućice, stao je, prebacio težinu naprijed i počeo opet gurati usmjeravajući ka-mionet preko dvorišta prema strmom prilazu. Dvorište je bilo nagnuto, radi slijevanja kišnice, i ubrzo mu je počela pomagati sila teža.

Kada su kotači dotaknuli beton, kamion je dobio brzinu i Huey je nespretno pokušao uskočiti. Jednu je nogu stavio na stubu, ali kada se pokušao uvući kroz otvorena vrata, noga mu se poskli-znula. Spotaknuo se pokušavajući se zadržati na nogama dok je stari Chevy pojurio niz brijeg. Samo zahvaljujući svojim snažnim


Greg Iles

36

rukama uspio se držati uz kamion dok je ovaj jurio niz Iskrivlje-nu cestu.

Tri četvrtine puta do dna, Huey je savio zglobove sa snagom koja bi slomila tetive prosječnog muškarca i uvukao se u kabinu. Stisnuo je kočnicu neposredno prije nego što je kamion došao do ceste i vozilo se zaustavilo poskakakujući. Abby je poletjela prema kontrolnoj ploči, ali nije se probudila. Huey ju je povukao natrag preko sjedala, glavu naslonio na svoje bedro i stavio joj ruku na usta kako bi se uvjerio da diše.

Kada su mu se živci malo smirili, zatvorio je vrata, upalio mo-tor i skrenuo na Iskrivljenu cestu koja je vodila do autoceste 463 i zatim do autoceste 55. Čekala ga je duga noć.

Karen je čula buku paljenja motora. To joj se u ovo doba dana či-nilo čudnim. Susjedne kuće bile su predaleko da bi to mogla čuti. Pogledala je kroz kuhinjski prozor i ništa nije vidjela, kao što je i očekivala. Iz kuće se vidio samo zavoj Iskrivljene ceste, a visok brijeg skrivao je raskrižje ceste i prilaza. Možda je to poštanski kamion koji kasni i skreće na prilaz.

Pogledala je prema vratima hodnika i pozvala: – Abby? Treba li ti pomoć, dušo?

Još nije bilo odgovora.Karen je u trbuhu osjetila strah. Kompulzivno je kontrolirala

Abbyin dijabetes i, iako to nije voljela priznati, panika je uvijek bila na pomolu. Spustila je časopis i krenula prema hodniku. Pre-plavilo ju je olakšanje kada je čula korake na parketu. Smijala se sama sebi kada je kroz vrata hodnika ušao crnokos pedesetogo-dišnji muškarac i dignuo obje ruke.

Ruka joj je poletjela na srce, a u manje od sekunde, usta su joj se osušila, grlo stisnulo i oblio ju je znoj. Jednakom brzinom joj se u mozgu pojavila nada. Nada da je pojava toga stranca pogreška, neka čudna pogreška, da je on radnik kojem je Will dao ključ.

Ali on to nije bio. Znala je to kao što se zna za kvržicu u gru-dima, strano tijelo koje ne smije biti tamo i koje se neće maknuti osim ako ga ne izvadimo neugodnim sredstvima. Karen je tako izgubila sestru. A njezin otac – ratni veteran iz Koreje – naučio ju


24 sata

37

je dok je bila jako mlada da sudbina dolazi k tebi: iznenada, bez upozorenja, najgore u životu pojavljuje se sa zlobnim osmijehom i satom koji otkucava.

– Ostanite mirni, gospođo Jennings – rekao je muškarac umi-rujućim glasom. – Abby je dobro. Slušajte me. Sve je u redu.

Kada je čula riječ »Abby«, oči su joj se ispunile suzama. Panika koja je živjela ispod njezine kože izašla je na površinu i paralizi-rala je. Brada joj se počela tresti. Pokušala je vrištati, ali iz grla joj nije izlazio nikakav zvuk.


najčitanĳ i američki pisac trileraGREG

24 SATARoman

GREG

24 S

ATA

Toliko napet da ga ne možete ispustiti iz ruku.Publishers Weekly

Bestseler New York Timesa

24 sata

Documents