-
živo vreloliturgijsko–pastoralni list
Hrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj
biskupskoj konferenciji • god. XXIII. • cijena: 13 kn
2006 UDK 282ISSN 1331-2170
111200612006111111
Naša tema:
Božja i ljudska riječ u liturgiji
od 2
2. si
ječn
ja d
o 18
. vel
jače
2006
.
-
urednikova riječ
Gori li nam srce...?
naša tema
Od Svetoga pisma do Lekcionara, P. Bašić
Slaviti riječ Riječju, I. Šaško
Čovjekov govor iz Božje Riječi, A. Crnčević
otajstvo i zbilja
Biblijska razmišljanja: I. Raguž, M. Šteko, I. Šaško, Ž. Tanjić,
A. Crnčević
Treća nedjelja kroz godinu
Četvrta nedjelja kroz godinu
Prikazanje Gospodinovo
Peta nedjelja kroz godinu
Šesta nedjelja kroz godinu
Riječ i Pismo
Dođite, kličimo Gospodinu, L. Marijanović
u duhu i istini
Glazbeni prilog
trenutak
Spajanje liturgije časova i slavlja euharistije
živo vrelo
2
16
36
1
živo vreživo vreživo vreživo vreživo vrelololololololou ovom
broju:
40
38
Zbiljnost Božje riječi
Liturgija ostvaruje savršenu aktualizaciju sveto-pisamske riječi
jer njezin navještaj smje šta u za jednicu vjernika okupljenih oko
Kri sta. Sam Krist, koji snagom Duha okuplja i oživljava
za-jednicu, daje snagu i spasenjsku djelotvornost riječi koja se
naviješta. Stoga samo slušanje, ra-zumijevanje i doživljavanje
riječi u liturgiji pret-postavlja vjeru u Krista, živog i
prisutnog.
Zbog otajstvene i spasenjske djelotvornosti Riječi u liturgiji,
slavljenje Riječi ne iscrplju je se samo čitanjem niza odabranih
svetopi samskih odlomaka. Otajstvena dinamika Ri ječi traži da
naviještena riječ bude praćena molitvom, pje-smom, poklicima,
šutnjom te drugim znakov-nim izričajima. Svi oni imaju zadaću
probuditi vjeru zajednice u Krista upri sutnjenog kroz riječ i
potaknuti na od go vor života u kojim se ostvaruje pravi di jalog
Bo žje i ljudske riječi.
Evanđelist Ivan u nadahnutostipreoblikovanja Riječi u Pismo.
(Ostatak ambona iz katedrale u Chartresu, 13. st.)
živo vreživo vre
-
živo vrelo 20061
1
URED
NIKO
VAriječriječ
URED
NIKO
VAriječU
REDN
IKOVA
UREDNIKOVAriječ
Gori li nam srce...?
rkva još od samih početaka, a na osobit način u svetoj
liturgiji, časti božanska Pisma nalazeći u njima kruh života (Dei
Verbum, 21). Već na dan svoga uskrsnuća Uskrsli krijepi prestrašene
učenike riječju ko-ja vraća život. Bijaše to životodajna riječ, do
mjere da priznaše: »Nije li gorjelo srce u nama dok nam je putem
govorio, dok nam je otkrivao Pisma?« (Lk 24,31). U tom iskustvu
susreta s Riječju zaslužiše i prije-
kor: »O bezumni i srca spora da vjerujete što god su proroci
navijestili!« (24,25). Srce zatvoreno i »sporo« pred Riječju koja
se objavljuje onespo-
sobljuje um za razumijevanje Pisma. Tek živi susret s Riječju, s
Kristom zaodje-venim u riječ, otvara vrata razumijevanju Svetoga
pisma. »Vjerujem da bih ra-zumio« (Credo ut intelligam), priznao je
sveti Augustin.
Iskustvo susreta s Bogom u njegovoj riječi nadahnulo je Crkvu da
u svakom slavljenju otajstava vjere naviješta Božju riječ – ne tek
radi pouke o otajstvima, ne go ponajprije iz žive svijesti da se
kroz naviještenu riječ uvijek iznova u zajed-nici vjernika
ostvaruje otajstvo spasenja. Krist je, podsjeća nas Drugi
vatikanski sabor, u Crkvi prisutan po svojoj riječi jer »On sam
govori kad se u Crkvi čita Sveto pismo« (SC 7). Kao nekoć onu
dvojicu učenika, tako Crkvu danas Gospo-din oživljava i krijepi
kroz slušanje njegove riječi.
Naviještanje i slušanje iziskuju obredne izričaje, obredu
dinamiku, koja će biti znakom otajstvene dinamike Riječi. Liturgija
tako posreduje da osluh na-viještenoga preraste u posluh
života.
Osvrćući se na naša liturgijska slavlja primijetit ćemo da smo
potrebni teme-ljitoga produbljenja vjere u Riječ kako bismo s više
svjetla mogli razumijeva ti Pisma koja u liturgiji čitamo. Možda
smo toliko puta Riječ zatvorili u »pismo«, u »tekst«, ne dopustivši
joj da nam sama progovori i prepuštajući se umijeću ljud-skoga
tumačenja Božje riječi. Zanimljivo je uočiti da se Crkva kod
tumačenja naviještene Božje riječi u liturgiji od samih početaka
najradije služila samom Božjom riječju, odabranom iz drugih
svetopisamskih knjiga. Na istome tragu valja i danas otkrivati
riječ što je Gospodin upućuje Crkvi kroz liturgijski navje-štaj
različitih biblijskih odlomaka.
Kroz ponuđene članke i razmišljanja želimo u našim čitateljima
potaknuti onaj »evanđeoski duh« kojim su prvi učenici u Gospodnjoj
riječi i svetim spisi-ma prepoznavali Gospodina i osjećali snagu
božanskoga života. Smijemo se kao vjernici pitati: »Gori« li nam
srce dok nam se u liturgijskome slavlju naviješta Božja riječ? Ili
smo možda osjetljiviji i pozorniji na ljudsku riječ i na ljudsku
mudrost – pa ćemo i sama slavlja »pamtiti« po ljudskoj riječi što
smo je ondje čuli? Crkva u liturgiji Božju riječ ne naviješta s
nakanom da bi se ona pamtila, nego s vjerom da je Riječ kadra
preobraziti zajednicu i dati joj Kristovo lice. Za-to neka i ove
naše blijede ljudske riječi budu poticaj za vjerom prožeto slušanje
Božje riječi.
Urednik
rkva još od samih početaka, a na osobit način u svetoj
liturgiji, časti božanska Pisma nalazeći u njima na dan svoga
uskrsnuća Uskrsli krijepi prestrašene učenike riječju ko-ja vraća
život. Bijaše to životodajna riječ, do mjere da priznaše: »Nije li
gorjelo srce u nama dok nam je putem govorio, dok nam je otkrivao
Pisma?« (
kor: »O bezumni i srca spora da vjerujete što god su proroci
navijestili!« (24,25). Srce zatvoreno i »sporo« pred Riječju koja
se objavljuje onespo-
-
2
NAŠAtemau
liturg
ijiu
liturg
ijiBO
ŽJA
I LJ
UD
SKA
RIJE
Č
Pod Svetim pismom ovdje podrazumijevamo jedinstvenu knjigu u
kojoj su sadržani svi tek stovi Staroga i Novoga zavjeta, a pod
lek-c i onarom knjigu u kojoj su odlomci Svetoga pis-ma posloženi
za liturgijsku uporabu, u prvom re-du za slavlje euharistije. Put
od Svetoga pisma do lekcionara razmotrit ćemo u dvije dionice: do
Dru-goga vatikanskog sabora i poslije Sabora.
Lekcionar do Drugoga vatikanskoga saboraU kršćanskoj starini
nije bilo lekcionara u današ-njem smislu. U liturgijskim se
slavljima čitalo iz-ravno iz Svetoga pisma. Možemo žaliti što tako
nije i ostalo, no ovdje su, kao i u mnogim drugim slučajevima,
prevladali tzv. praktični razlozi.
O prvim koracima prema lekcionaru znamo malo, više toga moramo
pretpostaviti. Čini se da se u starini Sveto pismo u liturgiji
čitalo susljed-no, u nastavcima, da su se čitale pojedine knjige po
redu te da je sam predsjedatelj određivao du-žinu odlomaka za
naviještanje.
U Rimu se na kraju 5. i u 6. st. dospjelo do određenoga reda
čitanja, u skladu s liturgij skom godinom koja je tada bila u punom
razvoju. Bib-lijski odlomci za pojedine dane najprije su
nazna-čivani na biblijskom kodeksu, a uskoro se počinju sastavljati
posebni popisi biblijskih tekstova za pojedina slavlja, s naznakom
početnih i završnih riječi (biblijski tekst još nije bio podijeljen
na gla-ve i retke; to je tek iz 13. st.).
Čitanje odlomaka iz Staroga zavjeta postup no se smanjuje, u
mnogim krajevima dotle da se izvan »jakih« vremena liturgijske
godine (do šaš-će, korizma, vazmeno vrijeme) Stari zavjet goto-vo
prestao čitati.
Sljedeći korak bit će prikupljanje tekstova bi-blijskih odlomaka
u zasebne knjige. Odlom ci evanđelja skupljaju se u knjigu zvanu
evanđe li -star, a ostali tekstovi u knjigu koja se najčešće zva-la
epistolar.
Od Svetoga pisma do LekcionaraPetar Bašić
S pojavom tzv. plenarnog misala (10.-11. st.) nestat će i tih
knjiga, epistolara i evanđelistara: bi-blijski će tekstovi, iz
‘praktičnih’ razloga, biti uklju-čeni u misal, zajedno sa svim
drugim tekstovima za slavlje euharistije. Takvo stanje potrajat će
sve do Drugoga vatikanskoga sabora.
Lekcionar poslije Drugoga vatikanskoga sabora
Saborska konstitucija o liturgiji donosi opće na če lo da u
liturgiji treba providjeti obilnije, razno-likije i prikladnije
čitanje Svetoga pisma, bilo Sta-roga bilo Novoga zavjeta, a
poslijesaborska obno-va izdvaja biblijska čitanja iz misala te
ponovno dobivamo lekcionar kao zasebnu knjigu.
Lekcionar nakon Drugoga vatikanskog sabora uređen je po
dvostrukom sustavu: nedjelje, svet-kovine i Gospodnji blagdani
dobili su tri čitanja, a ostali dani po dva. Ta su dva sustava
međusobno neovisna.
U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše kod Boga i Riječ bijaše
Bog. (Iluminacija uz Proslov Ivanova evanđelja; Evanđelistar
iz Helmarshausena, 1120.-1140.)
-
3
živo vrelo 200611u liturgijiu liturgiji
BOŽ
JA I LJUD
SKA RIJEČ
a) Nedjeljna i blagdanska čitanjaRed nedjeljnih i blagdanskih
čitanja ima ove zna-čajke: od tri čitanja prvo je iz Staroga
zavjeta, dru-go iz spisa apostola (to jest ili iz poslanicā ili iz
Knjige Otkrivenja, već prema različitim vremeni-ma godine), treće
iz evanđelja. Time se osvjetlju je jedinstvo obaju zavjeta i
povijesti spasenja kojoj je središte Krist, koji se slavi u svom
vazmenom otajstvu. Raspored je tih čitanja proveden po nače-lu
»usklađenja po temama« ili »polususljednog čita nja«. Jedno se ili
drugo načelo primjenjuje već prema različitim vremenima godine i
prema po sebnim oznakama liturgijskog vremena.
Najbolje su usklađena čitanja Starog i Novog za vjeta onda kad
već samo Pismo naznačuje ka-ko nauk i činjenice koje se izlažu u
Novom zavje tu imaju više-manje izričit odnos s naukom i činje
ni-cama Starog zavjeta. U ovom redu čitanja teksto-vi Starog
zavjeta odabrani su ponajpače zbog svo-ga odnosa s novozavjetnim
tekstovima koji se u toj misi čitaju, osobito s evanđeljem.
Drugi oblik tematskog slaganja tekstova poje-dinih misnih
čitanja proveden je u došašću, koriz-mi i vazmenom vremenu, to jest
u onim vremeni-ma koja imaju posebnu važnost ili obilježje.
Kako, naprotiv, nedjelje »kroz godinu« ne -ma ju posebnog
obilježja, njihovo se apostolsko i evanđeosko čitanje raspoređuje
po načelu polu su-sljednog čitanja, a čitanje iz Starog zavjeta
uskla-đeno je s evanđeljem.
b) Svagdanja čitanjaU rasporedu svagdanjih čitanja prvo je
čitanje iz Starog zavjeta ili iz apostola (to jest iz poslanicā ili
iz Otkrivenja, a u vazmeno vrijeme iz Djela apo-stolskih), a drugo
iz evanđelja.
Godišnji krug čitanja za korizmu raspoređen je po posebnim
načelima u skladu s obilježjem t oga vremena. U svagdane došašća,
božićnog i vazme-nog vremena čitanja su također raspoređena u
go-dišnjem krugu tako da su svake godine ista.
U svagdane u tjednima »kroz godinu« evan-đe o ska su čitanja
raspoređena u jednome krugu ko ji se ponavlja svake godine, a prvo
je čitanje ra-s poređeno u dva kruga što se naizmjence čitaju: prvi
krug u neparnim, drugi u parnima godinama.
Tako su i u redu svagdanjih čitanja, kao i u ne -djeljnom i
blagdanskom, primijenjena načela us-klađenog i polususljednog
čitanja, osobito kad su posrijedi vremena koja imaju posebna
obilježja.
c) Čitanja za druga slavlja tijekom godineZa svetačka je slavlja
predložen dvostruki niz či-tanja. Prvi je u Vlastitim slavljima: za
svetkovine, blagdane ili spomene, osobito ako su za svako od njih
predviđeni vlastiti tekstovi. Katkada se kao prikladniji naznačuje
koji drugi tekst između on-ih koji se nalaze u Općim slavljima.
Drugi pak niz, i to opširniji, nalazi u Općim slavljima svetaca. U
tom se dijelu predlažu najprije tekstovi prikladni za različite
redove svetaca (za mučenike, pastire, djevice itd.), a zatim mnogi
drugi tekstovi koji go-vore općenito o svetosti pa se mogu uzeti po
volji kad god se za izbor upućuje na Opća slavlja.
Jednak je raspored čitanja i za obredne mise, za mise za
različite prigode, za zavjetne i pokoj-ničke mise. Predloženo je
mnogo tekstova, kao i u Općim slavljima svetaca.
Osim tih načela po kojima je sastavljen raspo-red čitanja u
pojedinim dijelovima, postoje i dru-ga općenitija načela: neke su
knjige Svetoga pis-ma zbog svog nutarnjeg značaja i zbog liturgij
ske predaje dodijeljene određenim liturgijskim vre-me nima. Tako je
npr. sačuvana zapadna ambro-zijanska i hispanska te istočna predaja
da se Dje-la apostolska čitaju u vazmeno vrijeme. Time se izvrsno
očituje da cio život Crkve proistječe iz va-z menog otajstva. Isto
je tako sačuvana zapadna i istočna predaja da se Ivanovo evanđelje
čita u posljednjim korizmenim tjednima i u vazmeno vrijeme.
Čitanje iz Knjige Izaijine, osobito iz njezina prvog dijela, po
predaji dodjeljuje se došašću. Ne-ki se dijelovi te knjige ipak
čitaju u božićno vrije-me. Tom je istom vremenu dodijeljena i Prva
Iva-nova poslanica.
Kad god Crkva, Duhom Svetim okupljena na liturgijsko
slavlje,
naviješta i proglašava Božju riječ, prepoznaje se i priznaje
Božjim narodom.
(Opća načela o slavlju Božje riječi, 7.)
-
4
NAŠAtemau
liturg
ijiu
liturg
ijiBO
ŽJA
I LJ
UD
SKA
RIJE
Č
Novo iskustvo riječi BožjeNije dosta da lekcionar bude dobar,
potrebno je obnoviti i iskustvo i svijest o važnosti riječi Božje i
o autentičnoj uporabi Svetoga pisma u svakom li-turgijskom slavlju.
O tome je na Saboru izrečeno mnogo i izvrsnih misli. Rečeno je
ponajprije to da treba da bude jasno kako su u liturgiji »obred i
ri-ječ najtješnje povezani« (SC 35). Zato Sabor tra ži da se u
svetim slavljima obnovi »obilnije, raznovr-snije i prikladnije
čitanje Svetoga pisma« (SC 35). Govoreći o euharistiji,
Konstitucija u br. 51. traži: »Da bi se vjernicima pripravio što
bogatiji stol riječi Božje, neka se svestranije otvore bi blijske
ri-znice, tako da se kroz određeni broj godina naro-du pročita
istaknutiji dio Svetoga pisma.«
Prethodne napomene Reda misnih čitanja (1981.) potanje razlažu
odnos između riječi Božje i liturgijskog čina, govoreći na poseban
način o riječi Božjoj u misnom slavlju. Tu se između osta-loga
kaže: Liturgijsko se slavlje »najtješnje pri sla-nja uz Božju riječ
i od nje dobiva snagu, postaje no vim događajem« (3); »uvijek je u
svojoj riječi na zočan Krist«; »riječ Božja, što se trajno nudi u
li turgiji, stalno je živa i djelotvorna« (4).
Važna je novost isticanje jedinstva između Sta roga i Novoga
zavjeta te stavljanje u središte Kri sta i njegova otajstva,
odnosno slavljenje toga otajstva: »Crkva navješćuje jedno te isto
Kristovo otajstvo kad u liturgijskom slavlju proglašuje bilo Stari
bilo Novi zavjet. U Starom se naime zavje tu skriva Novi, a u
Novome se otkriva Stari«. I dalje: »I u liturgijskom slavlju i u
Božjoj riječi slavi se spomen Kristova otajstva i ono se u svakom
od njih na svoj način ovjekovječuje« (5).
Slušanje riječi iziskuje vjernički odgovor ži vo-ta: »Crkva u
liturgijskom činu vjerno odgovara onaj isti ‘Amen’ što ga je Krist,
posrednik između Boga i ljudi, izgovorio samo jedanput za sva
vre-mena prolijevši svoju krv da božanski potvrdi novi savez u Duhu
Svetom. Kada dakle Bog priopćuje svoju riječ, uvijek očekuje
odgovor koji je slušanje i klanjanje ‘u Duhu i istini’ (Iv 4, 23).
Duh Sveti čini taj odgovor djelotvornim kako bi se ono što se u
liturgijskom činu sluša provelo u život po onoj ‘Budite vršitelji
riječi, a ne samo slušatelji’ (Jak 1,22)« (Prethodne napomene,
6).
Slaviti RiječPremda govorimo o čitanjima, kad je u pitanju
ri-ječ Božja u liturgijskom slavlju, nije posrijedi puko čitanje,
nego slavljenje riječi. Okupljena zajedni-ca zajednički sluša onoga
koji govori. Ne smeta
Kad god Bog priopćava svoju riječ,uvijek očekuje odgovor koji se
sastoji
u osluhu i posluhu te u klanjanju»u Duhu i istini«.
(Opća načela o slavlju Božje riječi, 6.)
nam što iznova slušamo ono što nam je poznato, ono što smo i
više puta čuli. Štoviše, što nam je tekst poznatiji, postaje nam
bliži, draži. Jer biblij-ski nam tekst ne daje samo neke
obavijesti, nego nas uvodi u ozračje dijaloga, svojim pjesničkim i
sim boličnim govorom uvodi nas u otajstvo spase-nja. Stoga se Crkva
u liturgiji ne zadovoljava sa-mim čitanjem biblijskog teksta. Ona
ga svečano na viješta i mistagoški tumači te sve to unosi u obredni
okvir.
Posve je naravno što su u liturgiju postupno uvo đeni neki
elementi kojima se izražava dosto-jan stvo svetoga teksta. To se
posebno vidi po brizi koja se posvećuje služitelju naviještanja
(čitaču), mjestu odakle se naviješta, knjizi i popratnim ob-rednim
elementima.
U starini je sva čitanja, uključujući evanđelje, čitao jedan
čitač. Čini se da je za prvu Crkvu to bi-la ne samo praktična nego
i znakovita raspodjela službi: po službi jednoga (čitača) Bog se
uprisut-njuje u svojoj riječi, a po službi drugoga
(predsje-datelja) Crkva uzdiže Bogu svoju riječ, molitvu.
Danas se ponovno uviđa potreba različitih slu-ž bi i u
liturgiji, pa tako i službe čitača. Sadašnje liturgijske knjige
naglašavaju važnost priprave či-tača. Priprava mora biti ne samo
tehnička nego još više duhovna. »Duhovna priprava pretposta-vlja
barem dvostruku izobrazbu: biblijsku i litur-gijsku. Biblijska
izobrazba mora osposobiti čitače da mogu čitanja staviti u njihov
okvir i da mogu u svjetlu vjere razabrati središte objavljenoga
na-vještaja. Liturgijskom izobrazbom čitači moraju steći određenu
lakoću da shvate značenje i ustroj-
-
5
živo vrelo 200611u liturgijiu liturgiji
BOŽ
JA I LJUD
SKA RIJEČ
stvo službe riječi i povezanost između nje i euha-ristijske
službe. Tehnička priprava mora osposo-bljavati čitače za sve veće
umijeće čitanja pred na rodom, bilo prirodnim glasom bilo s pomoću
raz glasa.« (Red misnih čitanja, Uvodne napome-ne, 55). Čitač
vršenjem svoje zadaće nije samo u službi zajednice nego i u službi
Riječi.
Misal posvećuje potrebnu pozornost i m jestu odakle se naviješta
riječ Božja. Treba nastojati da to mjesto (ambon) bude samo za tu
svrhu. Za druge služitelje, kao što su tumač, voditelj pjeva-nja,
solist i slično, valja pripraviti običan stalak, različit od
ambona. Ambon nije mjesto ni za tu-mača, ni za voditelja pjevanja,
ali ni za predsjeda-telja. Predsjedatelj obavlja svoju
predsjedatelj-sku službu s posebnog sjedala pripravljena za tu
svrhu, a ne s ambona ili, još manje, s oltara.
U Redu misnih čitanja govori se vrlo iscrpno o knjigama za
naviještanje riječi Božje (35-37). Između ostaloga, kaže se da
»knjige iz kojih se uzimaju čitanja riječi Božje... moraju
vjernicima
produbljivati osjećaj prisutnosti Boga koji govo-ri svome
narodu. Stoga se valja pobrinuti da one, kao znakovi i simboli
nadnaravnih vrednota u bo-goslužju, budu doista dostojne, urešene i
lijepe« (RMČ 35). Na kraju, u skladu s time, donosi važnu
preporuku: »Neka se knjige čitanja određene za slavlja, zbog
poštovanja riječi Božje, ne zamjenju-ju drugim pomagalima, npr.
listovima namije-njenim vjernicima za pripremanje čitanja ili za o
sobno razmatranje« (RMČ 37).
U naše dane dolaze do izražaja neki novi obli-ci iskazivanja
časti riječi Božjoj koja se naviješta u slavlju. Tako npr. nastoji
se da izgovor bude pra-vilan i jasan, da razglas bude dobar i da se
dobro čuje na svakome mjestu u crkvi. Povećava se dak-le
osjetljivost za funkcionalnu stranu, i to je sva-kako dobro. No
isto tako treba njegovati i obred-ne elemente jer ne bi bilo dobro
da oni iščeznu upravo ondje gdje se čovjek najlakše obredno
iz-ražava.
Obredni izričaji slavljenja RiječiStvaranje obrednog okvira
počelo je vrlo rano. Nji me se htjelo stvoriti ozračje slavlja,
osjećaj dija loškog susreta Boga i njegova naroda. U sada-šnjem su
misalu zadržani mnogi obredi u službi riječi:
▪ Najava podrijetla teksta jednaka je u svim čitanjima. Za
evanđelje se ne kaže više ‘Slijedi’ ili ‘Početak’ (osim ako se radi
doista o njegovu po-četku), već ‘Čitanje…’.
▪ Početak čitanja sadrži u prvom redu uobi-čajene uvodne riječi:
‘U ono vrijeme’, ‘U one da-ne’, ‘Braćo’... Te se riječi
izostavljaju kad je već u samom tekstu dovoljno označeno vrijeme
ili osobe ili kad zbog naravi teksta nisu prikladne« (RMČ 124).
▪ Na kraju je čitanja završni poklik (»Riječ Gospodnja – Bogu
hvala; Slava tebi, Kriste«).
Navještaj evanđelja kao vrhunac liturgije rije-či opravdano je
okružen dodatnim znakovima po-štovanja: navjestitelj je đakon ili
prezbiter, poklik je i prije i poslije navještaja (»Slava tebi,
Gospodi-ne« i »Slava tebi, Kriste«); za vrijeme navještaja svi
stoje. Tu su i drugi znakovi: ophod, pozdrav, znakovi križa,
kađenje i poljubac knjige.
Knjiga biblijskih čitanja svojim uresom svjedoči o zbiljnosti
naviještene Riječi.
(Epistolar Ivana iz Gaibane, 1259; Biblioteca capitolare,
Padova)
-
6
NAŠAtemau
liturg
ijiu
liturg
ijiBO
ŽJA
I LJ
UD
SKA
RIJE
Č
Božja je riječ »živa i djelotvorna; oštrija je od svakoga
dvosjekla mača; prodire dotle da dijeli dušu i duh, zglobove i
moždinu te prosuđuje nakane i misli srca« (Heb 4,12). Pojam
djelotvoran, osobito u pavlovskim spisima, ozna-čuje Božju
svemoćnost koja obuhvaća sve u svo-me djelovanju i onda kada se
očituje s pomoću Duha (pneuma) (usp. 1Kor 12,2-11). Božja riječ,
dakle, ne donosi samo informacije, već i djeluje, oblikuje. S
pomoću te se premise može razumje-ti veza između Riječi i
slavljenja, kako u Starome, tako i u Novome zavjetu.
Teološka premisa: djelotvorna riječKljučan tekst Knjige Izlaska
12,1-13,16 pripovije-da spasenjski događaj, Gospodnji prolazak
(pas-hu, vazam). Taj će se događaj zatim slaviti trajnim obredom.
Pozorno iščitavanje iznosi na površinu da je događaj oblikovan
božanskim doga đajem (prolaskom Gospodnjim) i obrednim progra-mom,
koji je Bog odredio narodu po Moj siju. Go-spodnji prolazak je
smrtonosni do gađaj za one ko-ji ne izvršuju obredni program, a
životodajan za one koji ispunjavaju taj program. Spasenjsku
di-menziju božanskoga djelovanja mo gu dosegnuti samo oni koji
ostvaruju obredni pro gram.
Onda kad će Božji narod, slušajući Gospodi-novu zapovijed,
započeti kasnija slavljenja, ob-rednomu će programu pridružiti
pripovijeda-nje bo žanskoga djelovanja. Drugim bi se riječima moglo
reći da je na početku bio događaj (Božje djelovanje i obredni
program), a zatim kasnija slav ljenja (pripovijedanje i obredni
program), gdje je pripovijedanje zauzelo mjesto božanskoga
djelovanja. Time je ono baštinilo višeznačnu ka-rakteristiku
(pripovijedanje koje donosi smrt ili pak život). U pozadini se
nalazi živa riječ – hebrej-ski dabar – božansko djelovanje, događaj
koji je
Slaviti riječju RiječElementi za liturgijsku
hermeneutiku biblijskih čitanja
Ivan Šaško
Za pripravu đakon traži i dobiva blagoslov od predsjedatelja, a
ako evanđelje naviješta prez-biter, on tiho govori molitvu
»Svemogući Bože, očisti mi srce«. Red misnih čitanja preporučuje
ophod (usp. br. 17). To je još jedna mogućnost da se pokaže
dostojanstvo evanđeoskog teksta. Pret-postavlja se da je
evanđelistar već na početku u ophodu donesen na oltar.
Što se liturgijsko slavlje tješnje prislanja uz Božju riječ, to
na jasniji način i samo
postaje novim događajem Riječi.
Pozdrav prije evanđelja nije pozdrav u pra-vom smislu riječi već
uspostavljanje kontakta sa zajednicom i znak da slijedi nešto
osobito važno. Znak križa, najprije na knjizi, a zatim svih
sudio-nika na sebi – na čelu, na usnama i na prsima – znak su
prihvaćanja riječi i njezina blagoslova. Po ljubac knjizi jedan je
od jasnijih znakova po-štovanja knjige u kojoj je sadržana Kristova
riječ. Nije slučajno da se istim znakom pozdravlja »stol Kristove
riječi« kao i »stol Kristova tijela«.
* * *Sadašnji je lekcionar zacijelo najbolji od svih
koje je Crkva ikada imala. To se moglo i očekivati kad se ima na
umu da je izrađen uz suradnju ve li-koga broja ponajboljih
stručnjaka iz cijeloga svi je-ta: egzegeta, liturgičara,
katehetičara, pasto rali sta. Velika je zasluga i ondašnjega pape
Pavla VI., ko-ji je imao povjerenja u struku, što je ovdje oso bi
-to došlo do izražaja. Kada mu je nakon više go-di šnjega rada
dovršeni lekcionar podastrijet na odobrenje, papa je na koncu
kazao: »Nije nam mo guće, u ovom vrlo kratkom vremenu koje nam je
naznačeno, dobiti točan i potpun uvid u novi i opsežni Ordo
Lectionum Missae. Ali osigurani povjerenjem u stručne i duhovne
osobe koje su ga dugim istraživanjem pripravile i povjerenjem što
ga dugujemo Svetom zboru za bogoštovlje koji ga je s toliko
vještine i brižljivosti ispitao i sastavio, rado ga
odobravamo.«
Imati dobar lekcionar ipak je samo preduvjet za glavni cilj:
otkriti njegova istinska bogatstva i oživjeti u Crkvi osjećaj i
iskustvo riječi Božje na-viještane u liturgijskome slavlju.
-
7
živo vrelo 200611u liturgijiu liturgiji
BOŽ
JA I LJUD
SKA RIJEČ
u slavljima postao dabar-pripovijedanje. No, ono što pripušta
sadašnjemu spasenju u pripovijeda-nju još je jedanput obredni
program.
Odnos između Božje riječi i kulta u Novome zavjetu ponavlja iste
sastavnice koje se nalaze u po vezanosti Božje riječi i
pripovijedanja, te kulta u Starome zavjetu. U događaju židovske
pashe događaj i obredni program žive istodobno. U kršćanskome
događaju (Vazmenome otajstvu) božansko djelovanje (smrt-uskrsnuće)
događa se nakon iskustva obrednoga programa (Posljednja večera).
Taj obredni program proročki je predu-hitrio sāmo božansko
djelovanje. U dijakroniji po-sebne vrste primjećujemo hermeneutičku
spo-sobnost obrednoga programa. Bliska veza između obrednoga
programa i božanskog djelovanja pre-lazi u kasnija slavlja. To
znači da se u kršćanskim slavljima pripovijedanje koje se nalazi na
mjestu božanskoga djelovanja tumači iz obrednoga pro-grama. Sažeto
rečeno: Sveto pismo najveći stu-panj shvatljivosti, ali isto tako i
ostvarenja, ima u liturgiji. Hermeneutički odnos: Riječ – Sveto
pismo (protumačeno obrednim programom) ne smije zapostaviti još
jedan hermeneutički odnos koji kršćanska slavlja baštine od
starozavjetnih: slavlje nastavlja biti spomen i hermeneutika
iz-vornoga događaja.
Dok se čini da je u prapočetnim slavljima pri-povijedanje
muke-smrti-uskrsnuća tvorilo pripo-vijedanje koje zamjenjuje
božansko djelovanje kasnije su svi pojedini tekstovi (različita
identite-ta, podrijetla i funkcionalnosti) primili značenja
Vazmenoga otajstva. Svaki evanđeoski tekst na stanovit način
izražava poveznicu s Isusovim Vaz-menim otajstvom i svaki
evanđeoski odlomak po-staje fragmentom gdje je uvijek prisutno
cjelovito Kristovo otajstvo. Baš zbog toga čitanje Evanđelja
postaje vrhuncem liturgije riječi.
Ovo kratko razmišljanje o odnosu između do gađaja i slavlja
iznosi u prvi plan apsolutnu kristološku vrijednost svakoga
slavlja. Odatle se javlja hermeneutički kriterij koji liturgija
primje-njuje radi naviještanja i razumijevanja Riječi tije-kom
slavljenja. To je neosporno uvjerenje kako u svijetu biblijskih
istraživanja, tako i u liturgijskim pristupima.
Liturgijska hermeneutikabiblijskoga tekstaBez nastojanja i
pretenzije da se stvori potpuna sli-ka, može se reći da se
liturgijska hermeneutika bi-blijskoga teksta temelji na slijedećim
danostima:
1. Liturgija prihvaća sve ono što je u povijesti Crkve bilo
sredstvom razumijevanja Svetoga pis-ma, ne isključujući niti jedan
metodološki pristup, kako iz starine tako ni iz suvremenih gibanja,
ali liturgija ne usvaja isključivo ni jednu metodu. Ona se koristi
svim fragmentima koji dopuštaju kristološko čitanje biblijskih
tekstova.
2. Vjerna zakonitosti cjelovitoga ( Vazmeno otajstvo), liturgija
u fragmentima (svaka pojedi-na biblijska zbilja) daje specifične
naglaske i po-novno kontekstualizira biblijske perikope. Glede
prvoga, postoje zahvati koji mijenjaju tzv. inci-pit i explicit
(početak i završetak), ali i integritet
Pročitavši odlomak iz Knjige proroka IzaijeIsus reče: »Danas se
ispunilo ovo Pismo,
što vam još odzvanja u ušima«.Liturgijski navještaj Riječi
uvijek posreduje njezino ispunjenje i uzbiljenje u zajednici
koja slavi. (Metodistička crkva, Lakeland, Florida)
-
8
NAŠAtemau
liturg
ijiu
liturg
ijiBO
ŽJA
I LJ
UD
SKA
RIJE
Č
teksta. To znači da biblijsko-liturgijski tekstovi u knjigama
čitanja (lekcionarima) nisu sasvim po-dudarni s biblijskim
tekstovima Svetoga pisma.
Glede ponovne kontekstualizacije lako je pri-mijetiti da
liturgija biblijsko-liturgijski tekst smje-šta u književno-teološki
kontekst (oblikovan dru-gim biblijskim perikopama i molitvenim tek
sto vima) i u pragmatički kontekst (obredni pro-gram), koji nije
jednak kontekstu što ga je peri-kopa imala u svome biblijskome
‘staništu’. Svi znamo koliko je važan kontekst za razumijeva nje
teksta, jer promjena konteksta mijenja tematske odnose unutar same
perikope.
3. Liturgija iz temeljnoga teološkog r azloga slavljenja
(slavlje Kristova otajstva) or ganizira čitanje
biblijsko-liturgijskih tekstova u skladu s jas nim stupnjevanjem i
povezanostima. Hije rar - hizacija čitanja u liturgiji slijedi
četiri načela: posvemašnju povlaštenost mjesta evanđelja,
kri-stološko čitanje prvoga čitanja, odnos između pr-voga čitanja i
evanđelja te odnos između drugoga čitanja i evanđelja.
▪ Čitanje evanđelja, rekosmo, vrhunac je li-tur gije riječi.
Slušanje evanđelja pripremljeno je dru gim čitanjima, naviještenima
njihovim tradi-cionalnim redom (najprije starozavjetna a zatim no
vozavjetna). Svaki evanđeoski odlomak va lja shvatiti kao poseban
kut gledanja na Isusovo vaz-meno otajstvo, slavljeno u specifičnome
litur-gijskom trenutku. Budući da su druga dva
bib-lijsko-liturgijska teksta bitno usmjerena prema evanđelju,
jasno je da je njihovo čitanje uvjetova-no vezom s evanđeljem ili
kristološkim čitanjem. U tome smislu mogla bi postojati opasnost
radi-kalne apsolutizacije evanđelja, gdje bi izgledalo da Stari
zavjet nema nikakve vrijednosti u odno-su prema Novomu. Isus pak na
putu s učenicima u Emaus pokazuje da je Stari zavjet odlučujuć za
razumijevanje Kristova otajstva.
▪ Kristološko čitanje primjenjuje se djelomi-čno za perikope
Staroga zavjeta. Ta je perspektiva prisutna i u konstituciji Dei
Verbum (br. 15). Od-nos između prvoga čitanja i evanđelja redovito
je tematskoga tipa. Najbolji oblik tematske suklad-nosti čitanja
Staroga i Novoga zavjeta već je pri-sutan u samome Svetom pismu.
Spomenuti od-
nos ima više oblika: tematsko-proročki (shema
obećanje-ispunjenje), tipološki (anticipacija-pu-nina) i pedagoški
(kulturalna shema mentaliteta, mudrosti i dr.). No, osim te
tematske veze postoji još elementarnija. Nju izravno sugeriraju
naslovi koji se nalaze uz pojedina čitanja u lekcionaru.
▪ Poznato je da drugo čitanje vremena kroz go dinu nije uvijek u
izravnoj povezanosti s evan-đe ljem (oko desetak nedjelja). Tu je
primijenjen kriterij pod imenom lectio semicontinua, kriterij ko ji
je, čini se, na početcima Crkve vrijedio tije-kom cijele
liturgijske godine. U tzv. jakim vreme-ni ma (Božićni i Vazmeni
ciklus) u drugome se či t a nju može naći najbolje vrelo za
prevođenje sla-v ljenoga otajstva u svjedočanstvo života.
▪ Euhološki kontekst je književno-slavljenički kontekst unutar
kojega je smješten lekcionar. Či-tav molitveni obrazac nudi
usmjerenje za razu-mijevanje liturgijskih čitanja. Stoga svima koji
razmišljaju o čitanjima toplo preporučujem oso-bito analizu zbornih
molitava. Najčešće se u nji-ma nalazi ispravan ključ.
Snagom obrednoga znakanavještaj Riječi uprisutnjuje Otajstvo –
Krista:
Evanđelistar nad Isusovim grobom u Jeruzalemu.
-
9
živo vrelo 200611u liturgijiu liturgiji
BOŽ
JA I LJUD
SKA RIJEČ
▪ Konačno, važan je i kontekst liturgijskoga vremena. Nedjelje
jakih vremena zapravo su po-jedini elementi koji tvore cjelinu
jednoga ciklusa. Zbog toga svako evanđelje iz toga konteksta va lja
čitati u svjetlu odlomaka nedjelja cijeloga ciklu-sa. Cjelina
biblijsko-liturgijskih tekstova pridono-si razumijevanju pojedinih
nedjeljā. Ponekad mi izgleda da ni sami bibličari ne uzimaju
dostatno u obzir liturgijski kontekst, nego se u tumačenjima
liturgijskih čitanja drže isključivo biblijskih meto-da,
zanemarujući liturgijsku hermeneutiku. Slič-no bi se moglo
prigovoriti i liturgičarima koji bi za-nemarivali biblijsku baštinu
i pristupe, držeći se isključivo euhologije.
Nadilaženje starih stavovaBinom Biblija i liturgija izriče svu
svoju puninu obuhvaćajući ga kao jedan continuum. Takav stav koji
još uvijek nije do kraja istražen nadilazi stav sažet u izraze:
‘liturgija u Bibliji’ i ‘Biblija u liturgi-ji’, jer dopušta
otkrivanje i tematsko sučeljavanje i jer nudi mogućnost njihova
artikuliranja na nov način i na način koji je prikladniji slavlju.
Biblija i liturgija ne smiju se ispitivati kao dvije samostal-ne
zbilje (po nekim gledištima slične, a po drugim suprotstavljene
kako se često događa), već kao je-dincata zbilja, gdje je liturgija
u redu spasenja na-dopuna, dakle komplementarna Bibliji i
obrnuto.
Sveto pismo čuva spomen utemeljujućega spasenjskog događaja. Taj
je događaj u bīti riječ. Autor pisma Poslanice Hebrejima otvara
svoj spis sažetkom koji pojednostavljuje postavljenje ove teme:
»Više puta i na više načina (polumerōs kai polutropōs) Bog nekoć
govoraše ocima po proro-cima (lalēsas); konačno, u ove dane
(ep’eshatou tōn hemerōn), progovori (elalēsen) nama u Si-nu.« (Heb
1,1-2a) Bog dakle govori ono što je oso-ba Sina, što ona čini i
govori (osoba kao riječ-događaj). Budući da postoji paralelizam
između Božje riječi »u ove dane« i riječi Božje »nekoć« »na više
načina«, postaje jasno da je i u staroza-vjetnome svijetu Božja
riječ (prije negoli govor) bila događaj. Biblija je dakle nadahnuto
jamstvo činjenice da se Bog želio priopćiti na način i u
po-vijesti, a to je u svojoj osobitosti i jedinstvenosti jučer,
danas i ubuduće istodobno ‘mjera’ i ‘mjesto’
spasenja za sve vjernike svih vremena i svih mje-sta; ‘mjera’ i
‘mjesto spasenja’ koji obvezuju Crk-vu, daju joj zadaću i određuju
je.
Zajednički elementi kontinuitetaPostoje neki zajednički elementi
koji pokazuju kontinuitet, posvjedočen u Svetome pismu kao
unutartekstualni continuum:
a) Sveto pismo prisutno je na početku praiz-vornoga spasenjskog
događaja, življenoga već kao slavlje jedne skupine osoba.
b) Postoji duboki odnos između utemeljuju-ćega spasenjskog
događaja koji živi skupina oso-ba, postala (kršćanskom)
prazajednicom i kasni-
jih slavlja koja slave iste osobe. Taj odnos ima dvije
dimenzije: prva dimenzija povezuje prasla-vlje ili prvotno slavlje
(utemeljujući spasenjski događaj) sa zajednicom koja slavi kao lik
(figu-ra) događaja, koja u vremenu slavi ne samo kao svjedok već i
kao čuvar spomena te kao prvi tu-mač događaja. Druga dimenzija
ujedinjuje pra-slavlje (utemeljujući spasenjski događaj) po
slavljeničkoj zajednici s kasnijim slavljima, pove-zanim s konačnim
i eshatološkim ispunjenjem spasenja, započetoga samim utemeljujućim
spa-senjskim događajem.
c) Vidljiva je također duboka veza između za-jednice povijesnoga
utemeljujućeg spasenjskog događaja i kasnijih zajednica koje se
razlikuju od prve po vremenskome i prostornom čimbeniku. Te kasnije
zajednice, proizišle iz prve zajednice, s jedne strane u vjernosti
prihvaćaju spomen do-gađaja, njegovo prvo tumačenje slavljeničke
za-konitosti, a s druge čuvajući nadilaze i obogaćuju prvo
tumačenje i u ljudskom slavljenju, tj. i po nutarnjim dinamikama –
koje se nalaze u ljud-skome slavlju (antropologija) – pojačavaju i
pro-širuju slavljeničke zakone, poštujući njihov po-četni duh.
Samo snagom Duha, koji je nadahnitelj Pismai temelj svake
liturgijske zajednice,
naviještena Riječ postaje živom i životodajnom za zajednicu koja
slavi.
-
10
NAŠAtemau
liturg
ijiu
liturg
ijiBO
ŽJA
I LJ
UD
SKA
RIJE
Č
d) Prva zajednica slavi slavlja, spominje se i tu-mači
utemeljujući spasenjski događaj. To je raz-doblje usmene predaje
spomena-tumačenja koja će naknadno postati pisanom. U napisanome
tek-stu naći će se: spomen spasenjskoga utemeljuju-ćeg događaj,
njegovo prvotno tumačenje, njego-ve temeljne slavljeničke
zakonitosti, bitno ob jašnjenje raznih veza (veza identiteta između
skupine protagonista i prve slavljeničke zajedni-ce; veza između
susljednosti-pripadnosti između prve slavljeničke zajednice i
kasnijih slavljeničkih zajednica; povezanost identiteta između ute
me -ljujućeg spasenjskog događaja i prvoga slavlja; povezanost
konačne napetosti između uteme-ljuju ćeg spasenjskog događaja i
kasnijih slavlja; reinterpretacije i kasnije slavljeničke
prilagodbe i promjene).
e) Biblijski je tekst spomen i tumačenje či nje-nice, bogat
božanskom snagom spasenja koja na-dilazi čisti spomen i čisto
tumačenje. Tekst je no-sitelj spasenja i on je za kršćansku
liturgiju bitan dio poslijebiblijskih slavlja.
f) Postoji, konačno, slavlje koje ne može biti nezavisno u
odnosu prema tekstu koji je stvoren, budući da se liturgija rađa iz
riječi i od nje je obli-kovano slavlje, iako postoji i doprinos
teološkoga i kulturalnoga razumijevanja različitih epoha i
različitih mjesta u kojima je slavljenička zajedni-ca živa. Pa
ipak, istodobno liturgija Bibliju vodi od situacije riječi-spomena
do situacije riječi-ostva-
riteljice spasenja, uzvišenoga izražaja identiteta po samoj
riječi. Valja se prisjetiti onoga što kaže Deuteroizaija u Knjizi
proroka Izaije (55,10-11).
Nije teško uočiti prisan odnos između: vje-rovati, slaviti i
prinositi; postoji veoma čvrst od-nos između liturgije i nastanka
biblijskoga teksta. Mnogi su biblijski tekstovi rođeni u liturgi
ji. No, mnogi drugi nastali su u drugim ozračjima kao
Božja riječ je zapisana i postala Pismo radi slavljene vjere. U
slavljenoj vjeri Biblija dose že
svoj najviši stupanj izražaja i razumijevanja.
što su kateheza, pravo, proroštvo, itd. U tim su istim ozračjima
nastavljena njihova prenoše nja. Ipak kada se došlo do redakcije
teksta nije dale-ko od istine ustvrditi da je biblijski tekst na
re-dakcijskoj razini mišljen za liturgiju. Da je za-mišljen
isključivo za nju nije održiva teza, ali da je zamišljen i za nju
trenutno je teza s dostatnom očitošću prema poznatim danostima.
Sveto pis-mo je za slavljenu vjeru; samo u slavljenoj vje-ri
Biblija doseže svoj najviši stupanj izražaja. Ta se činjenica
neposredno shvatila u starini: da bi se neki spis prihvatio u
biblijski kanon, osim apo-stolskoga očinstva trebao je imati
također odliku da je čitan u liturgijskome slavlju.
Izlazeći iz biblijskoga teksta i skrećući pozor-nost na slavlje
može se primijetiti da continuum između Biblije i liturgije poprima
dva različita gledišta. Prvi se odnosi na dubok ustroj slavlja, a
drugo se sastoji u preformulaciji Svetoga pisma u slavlju.
Tvrdnja iz konstiucije Sacrosanctum Concili-um (br. 24) da su
»Svetim pismom nadahnute i prožete molitve, zazivi i liturgijske
pjesme« govori mnogo više od onoga što bi se površnim čitanjem
moglo činiti. Tekstovi nisu sastavljeni samo od iz-raza, rečenica i
perikopa. Postoji također njihova konsekvencijalnost, tj.
susljednost koja poštuje od re đene logičnosti ili strukturalne
sheme. Sus-ljednosti tekstova podrazumijeva se »uzorak ko-ji se
vraća«, »arhetip«, »shema« ili »primjer koji treba oponašati«, koji
'zbija' i uređuje bilo pojedi-ne perikope euhologije bilo čitavo
slavlje. Subotom u 10:00 poslušajte emisiju
SUTRA JE DAN GOSPODNJIu kojoj nas za nedjeljno bogoslužje
pripremaju svećenici, teolozi, laici...
-
11
živo vrelo 200611u liturgijiu liturgiji
BOŽ
JA I LJUD
SKA RIJEČ
L iturgija je po svojoj naravi susret. Bog su-sreće čovjeka u
zajednici slaviteljā. Dimen-zija susreta očituje se i u slavlju
Božje rije-či: kroz navještaj riječi i kroz čovjekov odgovor na
primljenu riječ. Naviještena Božja riječ, koja se po navještaju
aktualizira (postaje actus), bu-di u čovjeku slavitelju njegovu
ljudsku riječ ko-ja također teži da bude actus, čin slavljenja i
čin života. Ni Božju ni ljudsku riječ nije u litur-giji moguće
svesti na dimenziju govora i dimen-ziju slušanja. Otajstvena
dijaloškost uzdiže se iz-nad upućivanja i primanja poruka.
Auditivnost riječi koja je otajstvena ne može se ograničiti na
sposobnost slušanja niti se (od)govor iscrpljuje kroz vještinu
preoblikovanja misli u riječ. Litur-gijski govor i liturgijsko
slušanje uvijek uključuju osobu, čovjeka u njegovoj cjelovitosti,
ali i vjeru u Božju prisutnost koja nadvisuje slušanje njegove
riječi. Slušanje (osluh) prerasta u posluh.
Razumijevajući ljudsku osobu u njezinoj cje-lovitosti spoznajemo
kako nije ispravno reći da čovjek »ima« tijelo ili da »jest«
tijelo. On samo živi u tijelu kroz koje se uprisutnjuje i ostvaruje
kao osoba i po kojemu komunicira s drugima. Zato su govor i
slušanje samo posebni izričaji čovjekova postojanja kroz koje se on
stavlja u životni suod-nos s drugima – i s Drugim. U ovom prikazu
nas-tojimo osvijetliti posebnost dijaloga Božje riječi s ljudskom
riječju u liturgiji Crkve te potom ukaza-ti na činjenicu da je
liturgija posebno mjesto u ko-jem se oživotvoruje i razumijeva
Božja riječ.
Liturgijski dijalog Riječi i riječiJedno od sržnih obilježja
kršćanske liturgije jest njezina dijaloškost. Liturgija komunicira
Boga i njegovo spasenje čovjeku, i ujedno komunicira čovjeka i
njegov odgovor Bogu. Teandrička (bogo-
čovječna) narav liturgije očituje se u dvosmjerno-sti govora, u
dijalogu koji nije samo izmjena rije čī, nego prožimanje zbiljom
koju se komunicira. Na-vještaj Riječi postaje spasenje zaodjeveno u
riječ. Riječ postaje zbiljskom, preobražavajućom.
Navještaj Božje riječi uvijek je Božji govor oku-pljenoj
zajednici. Iskustvo nam kazuje da »držati govor« uvijek
pretpostavlja slušatelje. Hrvatski pojam »govor« ne ukazuje na
takvu dvosmjer-nost komuniciranja. Pomisao na »govor« zausta-vlja
nas na ljudskoj sposobnosti i činu govorenja ne ukazujući pri tom
na dijaloškost govora. Kat-kad »držati govor« otkriva samo
govornikovo umijeće oblikovanja riječi, zapostavljajući i samu
riječ i samoga slušatelja. Liturgija ne traži navjes-titelja ili
čitača tko će biti prvenstveno orator, jer taj pojam naglašava
prije svega sposobnost jezi-ka i usana (od lat. os, usta), govoreći
o onome ko-
Čovjekov govor iz Božje riječiLiturgijski suodnos navještaja
Riječi i ljudskoga govora
Ante Crnčević
Riječi ove što ti ih danas dajem,neka ti se urežu u srce… (M.
Chagall)
-
12
NAŠAtemau
liturg
ijiu
liturg
ijiBO
ŽJA
I LJ
UD
SKA
RIJE
Č
ji pokazuje svoje umijeće govora. Pri tom, jasno, ne niječemo
liturgijsku potrebu retorske vještine koja će pomoći jasnijem i
prijemljivijem komuni-ciranju riječi. Liturgijski govor naglašava
Riječ ko-ja želi biti komunicirana, prihvaćena, uzvraćena, u
nastojanju da svojim dijalogom ujedini one ko-je riječ dotiče. Onaj
koji u liturgiji naviješta Riječ, tek posuđuje svoj glas Riječi.
Ona u liturgiji posta-je živa stvarnost, sposobna oživjeti i
preobraziti zajednicu. Navjestitelj je služitelj Riječi, služitelj
u osnovnome smislu riječi. Za govornika će se reći da se poslužio
riječju, vještinom riječi kako bi pri-dobio ili zainteresirao
slušateljstvo. Liturgijski na-vjestitelj, naprotiv, služi Riječi.
Njegovo služenje otvara mjesto oživotvorenju i učinkovitosti
Riječi. Riječ se služi njegovom službom da bi u liturgij-skoj
zajednici postala živom i živodajnom.
Takav služiteljski (misterijski i ministerijal-ni) odnos
navjestitelja i Božje riječi u l iturgiji uvijek je poziv na
promišljanje i preispitiva nje našega liturgijskoga služenja Riječi
– u njezinu naviještanju kao i njezinu tumačenje, razglaba-nju i
razlama nju u liturgijskoj homiliji. Čini se da i danas više
cijenimo i radije slušamo one navjes-titelje i »propo vjednike«
koji će se sa zavidnom vještinom i darovitošću poslužiti Riječju
koja će biti potkrjepa poruci koju žele prenijeti, a koja se dotiče
aktualnosti trenutka, nego one navjestitelje koje će se truditi
služiti Riječi razumijevajući nje-zinu otajstvenu životnost i
aktualnost. Potrebno je hrabro se suočiti s istinom da neka slavlja
Božje riječi (euharistijska ili druga) pamtimo po navjes-titelju a
ne po Riječi koja je naviještana i slavljena. Katkad mnoštvo
okuplja propovjednik a ne želja za Riječju. Ne niječući snagu
ljudskoga elementa u liturgiji, kao ni važnost navjestiteljeva
umijeća i znanja, smijemo se dobronamjerno pitati jesu li
najposjećeniji liturgijski skupovi uvijek i najviše otvoreni Božjoj
riječi.
Potrebno je zato ukazati na značenje latin-ske riječi discursus
(govor) čije značenje tražimo u glagolu discurrere (optrčavati,
rastrkati se, razbjeći se). Božji govor, ne niječući nipošto
vlas-titost grčkoga pojma logos, u liturgiji se očituje kao diskurs
u temeljnome značenju jer Riječ Božja snagom navještaja »trči«,
želeći se dota-
knuti svakoga, želeći zahvatiti svakoga zbiljom koju komunicira.
Starozavjetnik u molitvi pri-znaje snagu i dinamičnost Božje
riječi: »Gospo-din besjedu svoju šalje na zemlju, brzo trči riječ
njegova« (Ps 147,15). Knjiga mudrosti najavlju-je Mesijin konačni
dolazak kao Riječ koja se iz-nenada pojavljuje – doslovno »skače« –
s ne-
ba: »Dok je mirna tišina svime vladala… jurnula je tvoja
svemoguća riječ s nebesa, kao žestok rat-nik u sredinu zemlje«
(Mudr 18,14-15). S istim razumijevanjem apostol Pavao shvaća svoje
dje-lo naviještanja evanđelja: djelo misionarenja sta-vlja u službu
»trčanja Božje riječi« pa upravo tim izričajem i moli zagovor
zajednice u Solunu: »Mo-lite, braćo, za nas da riječ Gospodnja trči
i prosla-vlja se.« (2Sol 3,1).
Takva dinamika Božje riječi, oslikana figurom »trčanja«, svoj
poseban izričaj pronalazi u litur-giji Crkve. U liturgiji
naviještena Riječ trči, pris-tupa svakom slušatelju i dotiče ga, s
ciljem da bu-de proslavljena u svakom komu je naviještena. To
»trčanje Riječi« potiče i uspostavlja dijalog Riječi i riječi.
Liturgija nipošto ne smije Riječ ograničiti na poruku, ma kako ona
bila aktualna; liturgijsko je slavlje otajstveni ambijent koji
omogućuje da Riječ zahvati zajednicu i u njoj probudi i produ-bi
životni odgovor, kako bi život zajednice bio svje-dočanstvo Riječi,
njezino oživotvorenje u svijetu.
Kad Božja riječ, naviještena u liturgiji, ne teče rijekom
dijaloga (diskursa), kad »ne trči« i ne do-tiče ljude, nego se
utapa u jednostranosti poru-ke, s pravom se govori o odumiranju
Riječi. Za-to Gospodin preko glasa proroka opominje narod da ne
bude poput otaca koji se oglušiše na riječ njegovu te »trčahu za
tuđim bogovima da im slu-že« (Jr 11,10).
Grješnik je u Starome zavjetu nazvan čovje-kom što »riječi Božje
baca iza leđa« (Ps 50,17). Smisao navještaja jest da se naviještena
riječ lju-dima »ureže u srce« (Pnz 6,6; 30,14) i da po nji-
Dok se govornik služi riječju i vještinom riječī kako bi
zainteresirao slušatelje, liturgijski navjestitelj služi Riječi.
Njegovo služenje otvara mjesto živoj i djelotvornoj Riječi.
-
13
živo vrelo 200611u liturgijiu liturgiji
BOŽ
JA I LJUD
SKA RIJEČ
hovu životu bude odjelotvorena (Ps 119,42.74). Naviještena riječ
uspostavlja dijalog (dia-logos), iziskujući logos čovjeka, odgovor
koji može biti zaodjeven u molitvu, u poklik, u radost
razumije-vanja, u otajstvenost šutnje, u odlučnost za djela
nadahnuta primljenom riječju… To prihvaćanje naviještene riječi
omogućuje riječi da i dalje »trči« i živi po životu i svjedočanstvu
vjernika.
Vrijedno je stoga istaknuti i današnju aktual-nost
ranokršćanskoga uvjerenja da S criptura cum legente crescit – Pismo
raste i na nov se na čin doživljava kroz navještaj u l iturgijskome
sla vlju (sv. Grgur Veliki). Liturgijsko slavlje, kao okvir
otajstvenoga događanja, postaje povlaštenim mje stom razumijevanja
Riječi. Nudeći istin-sko zajedništvo Boga i okupljene zajednice,
za-jedništvo koje se dotiče čovjekove nutrine – pre-o bražavajući
je – liturgija nudi »razumijevanje iznutra«. Augustinov izričaj
Credo ut intelligam (Vjerujem da bih razumio) u liturgiji zadobiva
svoje posebno osvjedočenje jer je liturgijska za-jednica zajednica
vjere, ne zajednica znanja ili umijeća tumačenja svetoga teksta.
Intimnost za-
jednice s naviještenom Riječju nudi istinsko razu-mijevanje
Riječi. Latinski pojam intellegentia (ra-zumijevanje, sposobnost
razumijevanja) počiva na izričaju intus legere, s osnovnim
značenjem »iznutra ‘prikupljati’«, »iznutra čitati«, a što
či-tatelja ili slušatelja uvodi u novi tješnji odnos s naviještenom
riječju, na način da se iznutra veže (intus ligari) uz Riječ koja
se naviješta (I. Garga-no). Liturgija tako nudi posebno produbljenu
in-teligenciju Riječi, njezino razumijevanje na način da biva
razumljena i prihvaćena kroz otvorenost njezinoj snazi prožimanja.
Zato je liturgijska za-jednica najsvečanija i najurešenija »knjiga
Božje riječi«, sa zadaćom da čuva i vjerno prenosi po-vjerenu
Riječ.
I druga latinska riječ, sermo, na jasan način pokazuje
dijaloškost liturgijskoga govora: pojam sermo, koji redovito
prevodimo kao »govor«, ot-kriva svoje osnovno značenje kroz glagol
sere-re: vezati u snop, stavljati zajedno, objedinjavati, slagati.
Govor ima zadaću vezivati misli i(li) riječi, dajući im smisao, ali
govor ujedno vezuje govor-nika i slušatelja ujedinjujući ih istim
‘smislom’. Liturgijski govor tako daje život riječi koju zbo-ri.
Riječ postaje živom jer uspostavlja živi odnos između Onoga koji
zbori i onoga komu je riječ upućena. Riječ ne živi u »eteru« nego u
životu on-ih koji je primaju.
Liturgijski dijalog, kao mjesto otajstvene ko-mu nikacije između
Boga i čovjeka, mjesto je u ko-jem se na najjasniji način
razumijeva Božja riječ. U liturgiji ona postaje actus, zadobiva
obličje te se kao takva ne samo razumijeva nego i susreće,
prihvaća, doživljava, osjeća – postaje zbiljskom. No, liturgija
nije samo mjesto susreta s Božjom riječju. Liturgija je, gledajući
povijeno, mjesto nastanka zapisane Božje riječi. Riječ koja je
litur-gijskoj zajednici naviještana (proročka ili apos-tolska),
naknadno je zapisana, oblikovana u »Pi-smo«, da bi ta »zapisana
riječ« uvijek iznova bila oživljavana kroz slavljenje u liturgij
skoj zajedni-ci. Potrebno je nešto više reći o tom početnom od-nosu
Riječi i liturgije.
Po svakom navještaju Riječi rijeka milosti Očeveoblijeva
zajednicu koja slavi.(Kapela Apostolske nuncijature u
Damasku;mozaik: Centro Aletti, Rim 2004.)
-
14
NAŠAtemau
liturg
ijiu
liturg
ijiBO
ŽJA
I LJ
UD
SKA
RIJE
Č
Liturgijski ambijent Svetoga pismaGovoreći o povijesnom suodnosu
Svetoga pisma i liturgije i ističući činjenicu da pojedini dijelovi
Svetoga pisma svoj povijesni nastanak imaju u li-turgiji vjerničke
zajednice (starozavjetne ili no-vozavjetne), nije nam nakana
tvrditi da bi litur-gija bila okvir nastanka čitavoga Svetoga
pisma. U oblikovanju i konačnom redigiranju svetopisam-skih knjiga,
koje čuvaju Božju riječ, prevažnu su ulogu odigrale različite
povijesne, društvene, kul-turalne, pa i političke okolnosti
starozavjetnoga naroda, odnosno novozavjetne zajednice. Osim toga,
povijest liturgijskih oblika razvijala se neo-visno od nastanka i
konačnoga redigira nja svetpi-samskih tekstova. Ipak nastanak (ili
tzv. »Sitz im Leben«) pojedinih dijelova Pisma nalazimo u
li-turgijskome slavlju Božjega naroda. Takav suod-nos Pisma i
liturgije lako je uočiti u dijelovima nekih novozavjetnih knjiga: u
poslanicama sveto-ga Pavla, Četvrtom evanđelju i Knjizi
Otkrivenja.
Najstariji novozavjetni spis, Prva poslanica So lunjanima,
završava pozdravom i željom: »Bra-ćo, molite i za nas! Pozdravite
svu braću cjelovom svetim. Zaklinjem vas u Gospodinu: neka se ova
poslanica pročita svoj braći.« (1Sol 5,26-27). Pa-vao, zacijelo,
pišući svoje pismo ima pred očima zajednicu Solunjana okupljenu na
liturgijskome zborovanju i pritiješnjenu specifičnim teškoćama.
Pavao podlaže svoj način pisanja zajednici koja slavi te stoga
liturgija postaje okvirom nastanka same poslanice, pa je neosporno
da takav liturgij-ski okvir daje i vlastiti liturgijski pečat samoj
po-slanici.
Na sličan se način liturgijski oslonac može prepoznati u riječi
upućenoj zajednici u Rimu: »Ta ne primiste duh robovanja da se opet
bojite, nego primiste Duha posinstva u kojem kličemo: ‘Abba! Oče!’«
(Rim 8,15; usp. Gal 4,5-6). U pozi-vu na klicanje ‘Abba! Oče!’
egzegete prepoznaju nadahnuće nad stvarnim liturgijskim poklikom
(krazein) ranokršćanske liturgijske zajednice. Još jasnija bliskost
Apostola s liturgijom otkriva se u kristološkome himnu što ga
čitamo u Posla-nici Filipljanima: »Krist, trajni lik Božji…« (Fil
2,6-11). Opće je prihvaćeno mišljenje da je u tome odlomku
poslanice Pavao preuzeo ili preradio već
postojeći kristološki himan koji je bio rabljen u ne-koj
liturgijskoj zajednici. Niz takvih ‘liturgijskih’ odlomaka moguće
je naći i u drugim Pavlovim po-slanicama.
Bliskost liturgije i Pisma otkriva se i u četvr-tome evanđelju:
u njemu susrećemo eminentne liturgijske teme: krštenje,
euharistiju, pomirenje, prerastanje hramskoga kulta u žrtvu Isusa
Kris-ta, novi kult »u Duhu i istini«, himničke dijelove (osobito u
Proslovu).
Još je uočljiviji suodnos liturgije i Pisma u Knjizi otkrivenja.
Cijela se knjiga predstavlja kao knjiga namijenjena za čitanje i
razmatranje u li-turgijskim okupljanjima kršćanske zajednice,
od-nosno u sedmerim Crkvama kojima pisac upućuje opis svojih
viđenja. Sam autor na početku Knjige zbori: »Blago onomu koji čita
i onima što slušaju riječi ovog proroštva te čuvaju što je u njem
napi-sano« (Otk 1,3).
»Blago onomu koji čita i onima koji slušaju ove riječi...«Knjiga
Otkrivenja nastala je kao liturgijska knjiga –
– za navještaj u liturgijskoj zajednici .(Rukopis Apokalipse,
Westminster, oko 1270.)
-
15
živo vrelo 200611u liturgijiu liturgiji
BOŽ
JA I LJUD
SKA RIJEČ
LITURGIJSKIkalendar
SIJEČANJ 22. N TREĆA NEDJELJA KROZ GODINU 23. P Svagdan: 2Sam
5,1-7.10; Ps 89; Mk 3,22-30 24. U Sv. Franjo Saleški, spomendan
2Sam 6,12b-15.17-19; Ps 24,7-10; Mk 3,31-35 25. S OBRAĆENJE SV.
PAVLA AP., blagdan Dj 22,3-16 ili Dj 9,1-22; Ps 117; Mk 16,15-18
26. Č SV. TIMOTEJ I TITO, blagdan 2Tim 1,1-8 ili Tit 1,1-5; Ps 96;
Lk 10,1-9 27. P Svagdan; ili: Sv. Anđela Merici 2Sam
11,1-4a.5-10a.13-17; Ps 51; Mk 4,26-34 28. S Sv. Toma Akvinski,
spomendan 2Sam 12,1-7a.10-17; Ps 51,12-17; Mk 4,35-41 29. N ČETVRTA
NEDJELJA KROZ GODINU 30. P Svagdan: 2Sam 15,13-14.30; 16,5-13a; Ps
3; Mk 5,1-20 31. U Sv. Ivan Bosco, spomendan: 2Sam
18,9-10.14b.24-25a.30-32–19,3; Ps 86,1-6; Mk 5,21-43
VELJAČA 1. S Svagdan: 2Sam 24,2.9-17; Ps 32; Mk 6,1-6 2. Č
PRIKAZANJE GOSPODINOVO, blagdan 3. P Svagdan; ili: Sv. Blaž
(Vlaho); sv. Oskar Sir 47,2-11; Ps 18,31.47.50-51; Mk 6,14-29 4. S
Svagdan: 1Kr 3,4-13; Ps 119,9-14; Mk 6,30-34 5. N PETA NEDJELJA
KROZ GODINU 6. P Sv. Petar Krstitelj, Pavao Miki i drugovi,
spomendan: 1Kr 8,1-13; Ps 132; Mk 6,53-56 7. U Svagdan: 1Kr
8,22-23.27-30; Ps 84; Mk 7,1-13 8. S Svagdan; ili: Sv. Jeronim Em.;
Sv. Jozefina B. 1Kr 10,1-10; Ps 37; Mk 7,14-23 9. Č Sv. Skolastika,
djevica, spomendan 1Kr 11,4-13; Ps 106,3-4.35-37.40; Mk 7,24-30 10.
P Bl. Alojzije Stepinac, spomendan 1Kr 11,29-32;12,19; Ps 81; Mk
7,31-37 11. S Svagdan; ili: Bl. Dj. Marija Lurdska 1Kor 12,26-32;
13,33-34; Ps 106; Mk 8,1-10 12. N ŠESTA NEDJELJA KROZ GODINU 13. P
Svagdan: Jak 1,1-11; Ps 119; Mk 8,11-13 14. U Svagdan: Jak 1,12-18;
Ps 94; Mk 8,14-21 15. S Svagdan: Jak 1,19-27; Ps 15, 2-5; Mk
8,22-26 16. Č Svagdan: Jak 2,1-9; Ps 34,2-7; Mk 8,27-33 17. P
Svagdan; ili: Sedam sv. Osniv. Reda slugu BDM Jak 2,14-24.26; Ps
112,1-6; Mk 8,34–9,1 18. S Svagdan: Jak 3,1-10; Ps 12, 2-8; Mk
9,2-13
Odnos između liturgijskoga slavlja i Svetoga Pisma u
novozavjetnim je spisima recipročan: li-turgijska praksa i život
Crkve utkan u slavlje litur-gije nadahnjuju svetoga pisca da bi,
potom, samo Pismo osnaženo i pročišćeno nadahnućem Duha,
nadahnjivalo život i liturgijsko slavlje zajednice.
Naznake o suodnosu liturgije i Pisma kroz ne-koliko navedenih
primjera nemaju za cilj zalaziti u egzegetsku ili tekstualnu
analizu biblijskih od-lomaka. Odabrani su odlomci oko kojih su
biblij-ski stručnjaci postigli općenitu suglasnost glede njihove
liturgijske obojenosti, l iturgijskoga na da-hnuća ili liturgijske
namjene. Naznačili smo ih s ciljem da bismo pokazali kako je
liturgija i danas povlašteno mjesto razumijevanja Božje riječi. U
li-turgiji se naime Krist uprisutnjuje po naviještanju Riječi: u
liturgiji, podsjeća nas D rugi vatikanski sabor, »sam Krist govori
(loquitur) kad se u Crkvi čita (leguntur) Sveto pismo« (SC 7).
Posebnost liturgijskoga razumijevanja Božje riječi posvjedočena
je i kroz višestoljetno isku stvo Crkve. Primjeri svetaca pokazuju
da je Božja riječ kroz liturgijski navještaj bila svjetlom koje je
os-vijetlilo put obraćenja i put svetosti: dovoljno je, između
tolikih velikih obraćenja u krilu Crkve, prisjetiti se svetoga
Augustina i svetoga Franje Asiškoga i njihova otkrivanja »Božje
volje« baš u liturgijskom slavlju Božje riječi.
Pristup liturgijskim čitanjima na način da se u njima prepoznaje
i osluškuje Božji govor oku-pljenoj zajednici urodit će većom
otvorenošću na viještenoj Riječi, novim poštovanjem prema Riječi
koja se naviješta, obrednim izrazima ko-ji će na dostojanstven
način izricati prepoznava-nje Krista u naviještenoj riječi, te
odgovorom ko-ji će (u homiliji, u pjesmi, u šutnji) svjedočiti o
otajstvenom dijalogu ljudske i Božje riječi. Litur-gija riječi
uvijek je komunikacijski i životni dijalog Riječi i riječi.
Život Crkve, utkan u slavlje liturgije, bio je nadahnućem
svetome piscu da bi,
potom, samo Pismo – osnaženo i pročišćeno snagom Duha –
nadahnjivalo život
i liturgijsko slavlje kršćanske zajednice.
-
16
OTAJSTVO i zbilja
Prijedlozi za pjevanjeUlazna: 82 Pjevajte Gospodu ili: 704.3
Saberi nas GospodinePripj. ps.: 96 Pokaži mi, GospodinePrinosna:
508 Gdje je ljubav, prijateljstvoPričesna: 247 Uzmite,
jediteZavršetak: 183 Ti Kriste, kralj si vjekova
Prvo čitanjeJon 3,1-5.10
Obratiše se Ninivljani od svojega zlog puta.
Čitanje Knjige proroka JoneRiječ Gospodnja dođe Joni drugi
put:»Ustani«, reče mu, »idi u Ninivu,grad veliki, i propovijedaj u
njemušto ću ti reći.« Jona ustade i ode u Ninivu, kako mu Gospodin
zapovjedi. Niniva bijaše grad velik pred Bogom – tri dana hoda.
Jona prođe gradom dan hoda, propovijedajući: »Još četrdeset dana i
Niniva će biti razorena.«Ninivljani povjerovaše Bogu;oglasiše post
i obukoše se u kostrijet, svi od najvećega do najmanjega.Bog vidje
što su činili: da se obratiše od svojega zlog puta. I sažali se Bog
zbog nesreće kojom im bijaše zaprijetio,i ne učini. Riječ je
Gospodnja.
Pripjevni psalamPs 25,4-9
Pripjev: Pokaži mi, Gospodine, putove svoje!Pokaži mi,
Gospodine, putove svoje,nauči me svojim stazama!Istinom me svojom
vodi i pouči mejer ti si Bog, moj Spasitelj!
Spomeni se, Gospodine, svoje nježnostii ljubavi svoje
dovijeka.Spomeni me se po svojoj ljubavi –radi dobrote svoje,
Gospodine!
Gospodin je sama dobrota i pravednost:grešnike on na put
privodi.On ponizne u pravdi vodii uči malene putu svome.
Treća nedjelja kroz godinu 22. siječnja 2006.
Ulazna pjesmaPs 96,1.6
Pjevajte Gospodinu pjesmu novu!Pjevaj Gospodinu sva zemljo!Slava
je i veličanstvo pred njim,sila i sjaj u svetištu njegovu.
Zborna molitva
Svemogući vječni Bože, ravnaj našim životom da vršimo tvoju
volju:da u ime tvoga ljubljenoga Sinaobilujemo dobrim djelima.Po
Gospodinu.
Darovna molitva
Gospodine, pomiri na sa sobomi primi ove darove:posveti ih
snagom svoga Duhada nam budu na spasenje,po Kristu, Gospodinu
našemu.
Pričesna pjesmaPs 34,6
Pristupite ka Gospodinu i razveselite seda se ne postide lica
vaša.
Popričesna molitva
Svemogući vječni Bože, ovom svetom gozbomdao si nam udio u svome
božanskom životu:daj da u tom daru uživamo svu vječnost,po Kristu,
Gospodinu našemu.
TREĆ
A N
EDJE
LJA k
roz
godi
nukr
oz g
odin
u
-
17
živo vrelo 200611111
Drugo čitanje1Kor 7,29-31
Prolazi obličje ovoga svijeta.
Čitanje Prve poslanice svetoga Pavla apostola KorinćanimaOvo
hoću reći, braćo: Vrijeme je kratko! Odsada i koji imaju žene, neka
budu kao da ih nemaju; i koji plaču, kao da ne plaču; i koji se
vesele, kao da se ne vesele; i koji kupuju, kao da ne posjeduju; i
koji uživaju ovaj svijet, kao da ga ne uživaju, jer – prolazi
obličje ovoga svijeta. Riječ je Gospodnja.
Pjesma prije EvanđeljaMk 1,15
Približilo se kraljevstvo Božje; obratite se i vjerujte
evanđelju!
EvanđeljeMk 1, 14-20
Obratite se i vjerujte evanđelju.
Čitanje svetog Evanđelja po MarkuPošto Ivan bijaše predan, otiđe
Isus u Galileju. Propovijedao je evanđelje Božje: »Ispunilo se
vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte
evanđelju!« I prolazeći uz Galilejsko more, ugleda Šimuna i
Andriju, brata Šimunova, gdje ribare na moru; bijahu ribari. I reče
im Isus: »Hajdete za mnom i učinit ću vas ribarima ljudi!« Oni
odmah ostaviše mreže i pođoše za njim.Pošavši malo naprijed, ugleda
Jakova Zebedejeva i njegova brata Ivana: u lađi su krpali mreže.
Odmah pozva i njih. Oni ostave oca Zebedeja u lađi s nadničarima i
otiđu za njim.Riječ je Gospodnja.
Molitva vjernikaPred nebeskoga Oca, koji nas je u Kristu na novi
život pozvao, iznesimo svoje usrdne prošnje:1. Za tvoju Crkvu:
da vjerno hodi putem Krista Učiteljai svojim životom svjedoči
radosnu vijest spasenja, molimo te.
2. Za sve koji se staviše u službu Crkvii Gospodinu: okrijepi ih
snagom vjerodostojnoga života da uvijek radosno služe tebi i braći
ljudima, molimo te.
3. Za mlade koji se nalaze pred izborom životnoga poziva:
rasvijetli ih Duhom mudrosti da u svakom životnom zvanjuumiju
pronaći put vjere, molimo te.
4. Za ovu zajednicu pozvanih:daj nam iznova spoznati da si nas
na novi život pozvao, molimo te.
5. Obdari nas ustrajnošću na putu vjere,a tvoja riječ nek uvijek
budesvjetlo koracima našim, molimo te.
Daruj, Gospodine, ovoj svojoj obitelji mudrost slušanja i
razumijevanja tvoje riječida uvijek spoznajemo tvoju volju i
životom je izvršimo, po Kristu Gospodinu našemu.
TREĆA N
EDJELJAkroz godinu
kroz godinuNa njegovu riječ ostaviše mreže i pođoše za njim.
(Kapela Apostolske nuncijature u Parizu, mozaik: Centro Aletti,
Roma 2004.)
-
18
OTAJSTVO i zbiljaTR
EĆA
NED
JELJ
A kro
z go
dinu
kroz
god
inu
Današnja nas biblijska čitanja pozivaju na razmišljanje o logici
kršćanskoga poziva. Razmišljanje o toj temi posebno je aktual-no
danas kad je ideja poziva gotovo u potpunosti izblijedjela ili
jednostavno iščezla iz svijesti većine naših suvremenika. Umjesto
poziva sada se poja-vila druga riječ: zvanje. Tako danas nitko više
ne govori o pozivu, jer je sve postalo zvanje, pa čak se i
svećenički poziv shvaća kao zvanje. No, sama zamjena jedne riječi
drugom po sebi ne bi imala nikakvoga značenja da se iza toga ne
krije snažna promjena u poimanju čovjeka. Tako se nameće pitanje:
što to znači da se čovjek danas isključivo poima zvanjem?
Pojednostavljeno rečeno, zvanje pretpostavlja vlastiti izbor
određenoga područja zemaljskoga djelovanja, koje se obično naziva
posao, a koji treba ponajprije zadovoljiti potrebu za samoodržanjem
i održanjem vlastite obitelji. Uz samoodržanje i održanje obitelji,
zvanje, shva-ćeno kao posao, treba omogućiti čovjeku osobno
samoostvarenje, društvenu uspješnost, a ako je moguće i moć. Tako
je zvanje izričaj samoga čo-vjeka, njegove slobode, njegova
slobodnog izbo-ra po kojemu se on ostvaruje ovdje na zemlji.
Zva-njem se moderni čovjek u punom smislu osjeća zemljaninom koji
raspolaže svojim životom ovd-je i sada: on je poslovni čovjek
(zvanje = posao) ili to želi postati.
Sada nam vjerojatno postaje jasnije zašto je kršćanski govor o
pozivu teško prihvatljiv i pojm-ljiv. Čitavo obzorje modernoga
čovjeka prekrive-no je zvanjima, u kojima, čini se, nema mjesta za
bilo kakvu primisao na poziv. Ali, u toj pustinji ipak još odjekuje
i jedna drukčija riječ, Božja sve-topisamska riječ o pozivu.
Jona između poziva i zvanjaU središtu prvoga čitanja iz Staroga
zavjeta nalazi se Jona i povijest njegova poziva. Knjiga o Joni
započinje riječima: »Riječ Jahvina dođe Joni, si-nu Amitajevu:
‘Ustani, reče mu, idi u Ninivu, grad veliki, i propovijedaj…’«
(Jona 1,1). Već te
Božji poziv i ideologija zvanja
je d nostavne rečenice ocrtavaju značenje poziva spram zvanja.
Poziv nije ljudski izbor, već Božji izbor, Božji zov koji dolazi
čovjeku (»dođe Joni«), tjera ga da iziđe (»idi«) iz svoga
uobičajenoga načina življenja. Da, Božji poziv preokreće i mije-nja
Jonino zvanje.
Dobro znamo kako je Jona nastojao pobjeći od Božjega poziva,
kako se pokušao sakriti od Bo-ga. Mogli bismo reći da je Jona
pokušao prečuti Božji poziv, bježeći u sigurnost vlastitoga zvanja:
želi i dalje biti samo »poslovni čovjek«. No, Jonin nas bijeg u
zvanje ne smije čuditi, jer je poziv, Bo-žji poziv, nešto što njemu
ne pripada te je zahtije-van i velik. Zapravo Jonin bijeg nije
jedini bijeg u povijesti izraelskoga naroda. Dovoljno je sjetiti se
poziva drugih starozavjetnih velikih osoba, npr. Moj sija, Izaije,
Jeremije, Hošee. Svi su oni nasto-jali ostati u svome zvanju,
raspolagati sobom i svojim samoostvarenjem. No, Bog ulazi u
njiho-ve živote, u njihova zvanja i pokazuje da je čovjek puno više
od zvanja.
Preko Jone Bog pokazuje Ninivljanima da su se njihova zvanja
pretvorila u puku borbu za pre življavanje i za samoodržanje. Da,
bez logike poziva logika zvanja prije ili kasnije postaje logika
egoizma, sebičnoga zadovoljenja vlastitih potre-ba. Jednom riječju,
bijedan je i isprazan život u jednoj jedinoj perspektivi zvanja. U
logici pozi-va, naprotiv, upisan je izlazak iz sebe, obraćenje,
upućenost prema Bogu i drugomu, prema nebu, jer Bog stalno
zove.
Napustite okove svoga zvanja i otvorite se Pozivu.
-
19
živo vrelo 200611111
Pozvani na životRiječ tvoga poziva, Gospodine,odjekuje obalama
Genezareta.Ne dolaziš ljudima u snu, u viđenju,niti u trenucima
bezbrižnoga odmora.Zoveš ih u sredini dana njihovih,u njihovoj
predanosti poslu i brigama,o podne.Zoveš ih da ostave i oca i
mreže,i brige i dom, i krenu za tobompredani Kraljevstvu
tvom.Oslobodi nas, Gospodine, sigurnostikoju gradimo utaboreni u
svoja zanimanjauzdajuć se u moć ljudi i moć svijeta,u svoj ugled i
u ono što postigosmo.Slobodni od svega,i od ugleda i od
uspjeha,želimo živjeti s tobomu radosti što ti nas pozva.
ZRnjenjenjenjeSvaka vjernost treba proći kroz najzahtjevniju
kušnju – kušnju postojanosti.
Ivan Pavao II.
Čovjek današnjice mogao bi se nazvati »čovjekom bez poziva«,
lutaocem. Doživljava se kao suvremeni »nomad« ko ji neprestano
traga i pokušava. Ne osjeća se pozvanim u život, nego traga za
životom. Ne os-jeća se pozvanim od Boga nego traga za Bogom. A
Krist je došao pozvavši nas »Pođi za mnom!« – da ne budemo lutaoci,
nego nasljedovatelji.
N. N.
TREĆA N
EDJELJAkroz godinu
kroz godinu
Apostoli napuštaju zvanjeO logici poziva govori također i
odlomak iz Marko-va evanđelja. U središtu evanđeoskoga teksta sada
su Kristovi učenici Šimun, Andrija, Jakov i Ivan. Evanđelist nas
izvještava da ih je Isus pozvao dok su ribarili na moru ili krpali
svoje mreže. Dru-gim riječima, Isus zove apostole u trenutku
njiho-ve potpune zaokupljenosti zvanjem (ribarenje na moru) da
napuste to isto zvanje. Gotovo identične Jahvine riječi, koje su
bile upućene Joni, sad odje-kuju i apostolima: »Hajdete sa mnom i
učinit ću vas ribarima ljudi!’ (Mk 1, 17)«. No, sad se događa bitna
promjena Božjega poziva. Božji poziv posta-je intenzivniji. Bog
više ne zove kao što je zvao Jo-nu i ostale starozavjetne velikane
»Idi«, već sada u Isusu Kristu zove »Hajdete za mnom«. Božji poziv
sada dobiva konkretno obličje, lice čovjeka iz Nazareta, Isusa
Krista. Zato nas ne treba čuditi puno radikalnija reakcija
Kristovih učenika: oni u potpunosti ostavljaju svoja zvanja,
napuštaju mreže, lađe, oca Zebedeja.
Ponovno se ovdje očituje, doduše u radikalni-jem obliku, logika
Božjega poziva: izlazak i na pu-štanje ideologije zvanja. Važno je
primijetiti da prva dvojica apostola ostavljaju mreže, dok dru-ga
dvojica ostavljaju oca Zebedeja. Time nam evanđelist Marko želi
istaknuti dvije osnovne di-menzije svakoga kršćanskog poziva.
Odgovorom na Kristov zov napuštaju se stvari (»mreže«) i osobe
(»otac Zebedej«). To znači da nije moguće biti Kristov učenik bez
napuštanja stvari i oso-
ba, stvarnosti koje sačinjavaju bit logike zvanja. Napuštanje
može značiti realno ostavljanje odre-đenih stvari i osoba, posebno
tamo gdje nas od-ređene osobe i stvari odvraćaju od Boga. No,
bi-blij ska čitanja naglašavaju da je puno važnije napustiti
moderni »duh zvanja«, koji se promatra apsolutnim i jedino
mjerodavnim, o čemu je bilo govora na početku ovoga razmišljanja.
Kršćani i dalje ostvaruju sebe u određenim zvanjima, ali ih logika
Božjega poziva oslobađa od ideologije zva-nja, od logike
samoodržanja i od logike potreba.
Sv. Pavao u poslanici Korinćanima tu nutar-nju slobodu spram
svega stvorenoga, pa tako i spram logike zvanja, izriče kratkim
izrazom »kao da«: »Koji imaju žene, neka bude kao da ih ne-maju; i
koji plaču, kao da ne plaču; i koji se ve-sele, kao da se ne
vesele; i koji kupuju, kao da ne posjeduju; i koji uživaju ovaj
svijet, kao da ga ne uživaju« (1Kor 7, 29-31). Za kraj bismo još
doda-li: i oni koji su »u zvanju«, u Božjemu pozivu, kao da nisu u
njemu…
Ivica Raguž
MOLITIs Crkvoms Crkvoms CrkvomMOLITIs CrkvomMOLITI
-
20
OTAJSTVO i zbilja
Prvo čitanjePnz 18,15-20
Podignut ću proroka i stavit ću riječi svoje u njegova usta.
Čitanje Knjige Ponovljenog zakonaMojsije reče narodu: »Proroka
kao što sam ja, iz tvoje sredine, od tvoje braće, podig-nut će ti
Gospodin, Bog tvoj: njega slušajte! Posve onako kako si i tražio od
Gospodina, Boga svoga, na Horebu, na dan zbora, kad si govorio:
’Neću više slušati glas Gospo-dina, Boga svoga, niti želim više
gledati taj silni oganj da ne poginem!’ Nato mi reče Gospodin:
’Pravo su rekli. Podignut ću im proroka između njihove braće, kao
što si ti. Stavit ću svoje riječi u njegova usta da im kaže sve što
mu zapovjedim. A ne bude li tko poslušao mojih riječi što ih prorok
bude govorio u moje ime, taj će odgovarati preda mnom. A prorok
koji bi se usuđivao govoriti što u moje ime što ja ne budem
zapovjedio da govori i koji bi govorio u ime drugih bogova, takav
prorok neka se pogubi.’«Riječ je Gospodnja.
Pripjevni psalamPs 105, 1b.2-6.8-9
Pripjev: O da danas glas Gospodnji poslušate:»Ne budite srca
tvrda!«
Dođite, kličimo Gospodinu,uzvikujmo Hridi, Spasitelju svome!Pred
lice mu stupimo s hvalama,kličimo mu u pjesmama!
Dođite, prignimo koljena i padnimo nice,poklonimo se Gospodinu
koji nas stvori!Jer on je Bog naš, a mi narod paše njegove, ovce
što on ih čuva.
O da danas glas mu poslušate:»Ne budite srca tvrda kao u
Meribi,kao u dan Mase u pustinjigdje me iskušavahu očevi
vaši,iskušavahu me premda vidješe djela moja.«
Četvrta nedjelja kroz godinu 29. siječnja 2006.
Ulazna pjesmaPs 106,47
Spasi nas, Gospodine, Bože naš,i saberi nas iz narodada slavimo
tvoje sveto ime,da se tvojom slavom ponosimo.
Zborna molitva
Gospodine, Bože naš, tvoja Crkva počinje svetu službu: daj da te
štujemo svom dušomte u tvom Duhu ljubimo i prihvaćamo sve ljude. Po
Gospodinu.
Darovna molitva
Gospodine, donosimo na oltar daroveu znak svoga služenja i
predanja: primi ih i pretvori u otajstvo našeg otkupljenja, po
Kristu, Gospodinu našemu.
Pričesna pjesmaPs 31,17-18
Rasvijetli lice nad slugom svojim,po svojoj me dobroti
spasi!Gospodine, ne bilo me stid što te zazvah!
Popričesna molitva
Gospodine, ova pričest obnovila je u nama božanski život.Molimo
da po tom sredstvu spasenjaneprestano rastemo u vjeri,po Kristu,
Gospodinu našemu.
Prijedlozi za pjevanjeUlazna: 79.1 Spasi nas, Gospodine ili: 220
Gdje god su dvojicaPripj. ps.: 111 Ako danasPrinosna: 229 Od Božje
snagePričesna: 278 Blaženstva (ili gl. prilog u ŽV
11/2005.)Završetak: 599 Zdravo budi, Marijo
ČET
VRTA
NED
JELJ
A kro
z go
dinu
kroz
god
inu
ČET
VRTA
NED
JELJ
A kro
z go
dinu
ČET
VRTA
NED
JELJ
A
-
21
živo vrelo 200611111
Drugo čitanje1Kor 7,32-35
Djevica se brine za Gospodnje, da bude sveta.
Čitanje Prve poslanice svetoga Pavla apostola KorinćanimaBraćo!
Rado bih da budete bezbrižni. Neoženjen se brine za Gospodnje, kako
da ugodi Gospodinu. A oženjen se brine za svjetovno, kako da ugodi
ženi, pa je razdijeljen. I žena neudana i djevica brine se za
Gospodnje, da bude sveta i tijelom i duhom; a udana se brine za
svjetovno, kako da ugodi mužu. Ovo pak govorim vama na korist, ne
da vam postavim zamku, nego da primjerno i nesmetano budete
privrženi Gospodinu.Riječ je Gospodnja.
Pjesma prije EvanđeljaMt 4,16
Narod što je sjedio u tmini svjetlost vidje veliku, onima što
mrkli kraj obitavahu svjetlost jarka osvanu.
EvanđeljeMk 1,21-28
Učio ih je kao onaj koji ima vlast.
Čitanje svetog Evanđelja po MarkuU gradu Kafarnaumu Isus u
subotu uđe u sinagogu i poče naučavati. Bijahu zaneseni njegovim
naukom. Tà učio ih je kao onaj koji ima vlast, a ne kao
pismoznanci.A u njihovoj se sinagogi upravo zatekao čovjek
opsjednut nečistim duhom. On povika: »Što ti imaš s nama, Isuse
Nazarećanine? Došao si da nas uništiš? Znam tko si: Svetac Božji!«
Isus mu zaprijeti: »Umukni i iziđi iz njega!« Nato nečisti duh
potrese njime pa povika iz svega glasa i iziđe iz njega. Svi se
zaprepastiše te se zapitkivahu: »Što li je ovo? Nova li i snažna
nauka! Pa i samim nečistim dusima zapovijeda, i pokoravaju mu se.«I
pročulo se odmah o njemu posvuda,po svoj okolici galilejskoj.Riječ
je Gospodnja.
Molitva vjernikaS vjerom i pouzdanjem izrecimo pred Ocem
nebeskim svoje prošnje zajedno moleći:
Tebe molimo, usliši nas!1. Prati, Gospodine, svoju Crkvu
snagom Duha Svetoga da uvijek osluškuje tvoju riječ i životom je
vrši, molimo te.
2. Za sve tvoje vjernike: da umiju uvijek prepoznati one koji su
potrebni ljudske dobrote i evanđeoske utjehe, molimo te.
3. Za sve koji obuzeti snagom zla: oslobodi ih robovanja grijehu
i obraduj svjetlom vjere, molimo te.
4. Za nas ovdje okupljene: da nas ovo zajedništvo vjere i
molitve nadahneza istinski život evanđelja, molimo te.
5. Pokojnu našu braću i sestre obdari radošću vječnoga života,
molimo te.
Primi Gospodine naše smjerne prošnje.Daj nam životom se
zauzimati za ovo što te molimo i za sve što je tvoja volja, po
Kristu, Gospodinu našemu.
ČETVRTA N
EDJELJAkroz godinu
kroz godinuČ
ETVRTA NED
JELJAkroz godinuČ
ETVRTA NED
JELJA
O da danas glas Gospodnji poslušate: »Ne budite srca tvrda!«
O da danas glas Gospodnji poslušate: »Ne budite srca tvrda!«
-
22
OTAJSTVO i zbiljaČ
ETVR
TA N
EDJE
LJA k
roz
godi
nukr
oz g
odin
uČ
ETVR
TA N
EDJE
LJA k
roz
godi
nuČ
ETVR
TA N
EDJE
LJA
Koliko li je samo riječi izgovoreno i strani-ca ispisano da bi
se definirao čovjek? Ne-ma znanosti koja ne bi progovarala i o
čo-vjeku – najčešće kao svom objektu. Poteškoća na staje kad taj
govor postane sasvim određen, a onda i omeđen – čitaj konačan. A
mi, ljudi, u svoj svojoj slojevitosti i jedincatosti osjećamo da
nam je izvorište neizmjerno, da se ne da ograničiti. Zapravo snažno
i poticajno proživljavamo vlas-titu okrenutost i potrebu blizine
Onome koji se očituje kao temelj naše stvorenosti – Bogu
Stvo-ritelju!
Gospodin podiže prorokaBog kroz čitavu spasenjsku povijest
izabire one koji će Njegovu poruku priopćiti, prenijeti. Tako
nositelj poruke, milosnim i jedincatim pozivom odabran, ujedno
prelama granicu dotadašnje is-kustvene i spoznajne vlastitosti.
Mojsije, jedan od izabranih, u današnjem prvom čitanju navješ-ćuje
budući zahvat spasenjske stvarnosti u naj uz-višenijem smislu
proroštva, kojeg Crkva prepo-znaje u Isusu Kristu, utjelovljenoj
Božjoj Riječi! U njemu bi i po njemu, uči nas sv. Pavao, treba-lo
sve pre-vrednovati: što je to u ljudima veli-ko, moćno, slobodno;
što li je, s druge strane, ma leno, poniženo, okovano? Gdje se
susreće vje-čno i vremensko? Pavao ne želi postaviti zam-ku, nego
nas pripraviti na doličnu i nesmetanu privrženost Gospodinu (usp.
1Kor 7, 35). Uisti-nu, sve ono što je u Starom zavjetu
pripravljeno, ponuđeno i proživljeno iskustvom vjere, u Isusu
Kristu je konačno očitovano. Gledano u odnosu na stvaranje i
spasenje, punina vremenā sažima sve ono na nebu i na zemlji u
Kristu, kao Gla-vi (usp. Ef 1, 4.9). Po njegovim riječima, djelu i
oso bi, kao vrelu, živomu vrelu, darovana nam je mogućnost spoznaje
stvarne uzvišenosti ljudsko-ga života. Jer, Bog je s nama da nas iz
tmina grijeha i smrti oslobodi i na vječni život uskrisi (usp. Dei
Verbum, 4). Pozvani smo na puninu ži-vota koja nadilazi obzorja
našega zemnog posto-janja, na sudjelovanje u samom Božjem
životu.
Privrženi Gospodinu
Nismo, dakle, puka ‘kombinatorika’ razlučivih ele-menata,
objašnjiva sastavnicama i izrastanjima, nego osobe s Božjim dahom,
sposobni za Boga. Osim činjenice, mi smo bitno i tajna (H. Urs von
Balthasar) koja pomaže spoznati vlastito dosto-janstvo, a nikako
upitnik stiješnjen između dva ni-štavila, kako je čovjeka
predstavljao Nietzsche.
Nastanio se u KafarnaumuI dok smo u božićnom vremenu u
evanđeoskim iz vješćima otkrivali veliku radost zbog rođenja Spa
sitelja, Krista Gospodina, u gradu Davidovu (usp. Lk 2, 10-11),
postajali smo sve svjesniji da je započeo i kairos (Rim 13,11), a s
njim i vrijeme krize onima koji se nevjerom zatvoriše. A trebali su
ispuniti svoju (bitnu) zadaću u vlastitoj povi-jesti.
Današnje evanđeoski odlomak predstavlja nam Isusa koji s onu
stranu jezera ulazi u Kafar-naum, te svoju mesijansku poruku
prenosi – ne kao pismoznanci, nego kao onaj koji ima vlast. Nazočni
su naviknuti slušati kafarnaumske pis-moznance, učitelje i
poznavatelje zakona, ali ovaj im novi Učitelj pokazuje stvarnu
novost. Zapravo su se našli pred zagonetkom njegove osobe koja
pogađa bit, a ne izlaže zamorne i često apstrakt-ne pojmove
rabinske literature. Upravo spome-nuta vlast nadilazi ono dotad
viđeno u Kafarnau-mu: čovjek opsjednut nečistim duhom, govoreći
U Kristu od zla osolobođen, čovjek otkriva i dostiže Nebo.
-
23
živo vrelo 200611111
Očisti me od čistoće mojeOnima što bijahu bremeniti
bolešću,grijehom, i shrvani pod vlašću Zloga,ti, Gospodine,
pristupaškao Onaj koji ima vlast – nad svim.Na tvoju riječ, ustuknu
svaka sila.Riječ tvoja ozdraviteljska, životvornanek prožme i naše
biće,ozdravi nas i život nam povrati.Oslobodi nas od zloduhašto se
u nam skriva pod licem nemira, nevoljkosti,neodlučnosti i otporada
cijelim žićem budemo vjerna slika tvoja.
MOLITIs Crkvoms Crkvoms Crkvoms Crkvoms CrkvomMOLITIs
CrkvomMOLITI
ZRnjenjenjenjePoniznost je majka velikih. Doista, samo se iz do
line mogu vidjeti velika djela. S vrhova se sve stvari či ne
malenima.
G. K. ChestertonNišta nije istinitije od posmrtnoga govora. On
uvijek kaže što je pokojnik trebao biti.
N. N.
ČETVRTA N
EDJELJAkroz godinu
kroz godinuČ
ETVRTA NED
JELJAkroz godinuČ
ETVRTA NED
JELJA
u množini, zna tko je on, štoviše, prepoznaje i nje-govo
unutarnje svojstvo božanske svetosti: Svetac Božji!
Silina agresivnosti opsjednutoga još zornije uvjerava nazočne u
Isusovu moćnu vlast i odvoje-nost od onog što nije sveto. I onda,
bijaše dostatna samo jedna Njegova riječ da se Kraljevstvo Božje
vrati na ruševine ljudske zalutalosti, u zlo! Kako snažna i kako
izražajna riječ! To će biti i prvi dar Uskrsloga učenicima, na sam
dan uskrsnuća, kad je dahnuo u njih i predao im Duha za opraštanje
grijeha (usp. Iv 20,22-23).
I nama nadahnute porukePrvo. Valja u sebi prepoznati nutarnje i
vanjsko, svoju tjelesnost, duhovnost, lepezu osjeta, a sve u
jedinstvenoj i neponovljivoj cjelovitosti osobe kao odrazu i slici
Stvoritelja. Utjelovljenjem se Sin Bo-žji na neki način sjedinio sa
svakim čovjekom i ta-ko, razlamajući preuske horizonte našim
godina-ma, danima, obasjao ugroženi smisao ljudskoga. Upravo smo
vjerom u Krista pozvani oblikovati i hraniti svoju egzistenciju,
postajući tako svjesniji milosti, ali i odgovornosti pred živo
tom.
Drugo. Mogućnost slobodnog stvorenja, čo-vjeka da zaluta i
pristane uz zlo (mysterium ini-quitatis) – dogođeno već u prvom
čovjeku – te se stavi nasuprot Stvoritelju, ocrtava temeljnu
od-rednicu zla. A tajnu zla može se promatrati je-dino u tajni
ljubavi i u njoj nijansiranu smionost slobode. Nestanak moći zla,
najavljen i započeo u ovom svijetu izgradnjom Kraljevstva Božjega,
pokazao se u Isusu Kristu zorno predstavljen nje-govom vlašću u
današnjem evanđeoskom odlom-ku. Nadalje: On, Sin Očev, postajući i
sam s nama
jednak u svemu osim u grijehu (Heb 2,17; 4,15), zauzimajući se
posebno za one slabe, naučio nas je govoriti Ocu nebeskom Neka bude
volja Tvoja! Ako bude Božja volja, i ako se mi u našim životima
radosno budemo zalagali za tu volju, značit će da smo na putu
Kraljevstva čije ispunjenje zdušno očekujemo. A ima li išta u našim
životima i našem svijetu za što bi htjeli da se ne dogodi po Božjoj
volji? Prepustimo li drugima da umjesto nas od-govore i odgovaraju,
kad dođe onaj nezaobilazni trenutak neposrednog prispijeća na
razdjelnici vremena i vječnosti, i drugih ne bude, naš od-govor bit
će zacijelo bjelodan! Hoćemo li tada s Pavlom moći tvrditi da nam
je Krist značio život, a smrt dobitak (Fil 1,21)?
Miljenko Šteko
Pristupi svakom čovjeku tražeći što je dobro u nje-mu. Valja u
čovjeku gledati dobro – prije svega. No, još je bolje u čovjeku
gledati dobro – poslije svega.
N. N.Najstarije i najkraće riječi »Da« i »Ne« zahtijevaju
naj-više razmišljanja.
Pitagora
-
24
OTAJSTVO i zbilja
Prvo čitanjeMal 3, 1-4
Doći će u Hram svoj Gospodin, koga vi tražite.
Čitanje Knjige proroka MalahijeOvo govori Gospodin Bog:Evo
šaljem glasnika da put preda mnom pripravi. I doći će iznenada u
Hram svoj Gospodin koga vi tražitei Anđeo Saveza koga žudite.Evo
ga, dolazi već –govori Gospodin nad Vojskama.Ali tko će podnijeti
dan njegova dolaskai tko će opstati kad se on pojavi? Jer on je kao
oganj ljevačev i kao lužina bjeliočeva.I zasjest će kao onaj što
topi srebro i pročišćava. Očistit će sinove Levijevei pročistit će
ih kao zlato i srebro,da prinose Gospodinu žrtvu u pravednosti.Tad
će biti draga Gospodinužrtva Judina i jeruzalemskakao u drevne dane
i kao prvih godina.Riječ je Gospodnja.
Pripjevni psalamPs 24, 7-10
Pripjev: Tko je taj Kralj slave? To je sâm Gospodin.Podignite,
vrata, nadvratnike svoje,dižite se, dveri vječne,da uniđe Kralj
slave!
Tko je taj Kralj slave?Gospodin silan i junačan,Gospodin silan u
boju!
Podignite, vrata, nadvratnike svojedižite se, dveri vječne,da
uniđe Kralj slave!
Tko je taj Kralj slave?Jahve nad Vojskama – on je Kralj
slave!
Pjesma prije EvanđeljaLk 2, 32
Svjetlo na prosvjetljenje naroda,slava puka tvoga
izraelskoga.
Prikazanje Gospodinovo 2. veljače 2006.
Ulazna pjesmaPs 48,10-11
Spominjemo se, Bože, tvoje dobrote usred hrama tvojega. Kao ime
tvoje, Bože, tako i slava tvoja do na kraj zemlje doseže;puna je
pravde desnica tvoja.
Zborna molitva
Svemogući vječni Bože, na današnji je dan Sin tvoj u našem
ljudskom tijelu prikazan u hramu. Smjerno te molimo: daj da se i mi
čiste duše prikažemo tebi. Po Gospodinu.
Darovna molitva
Gospodine, ti si htio da se tvoj jedinorođeni Sin tebi prinese
kao nekaljani Jaganjac za život svijeta. Primi, molimo te, ove
darovešto ti ih Crkva u radosti prikazuje,po Kristu, Gospodinu
našemu.
Popričesna molitva
Po ovoj pričesti, Gospodine, nastavi u nama svoje milosno djelo.
Ti si ispunio Šimunovi nadu da neće umrijeti dok ne primi Krista u
naručaj: daj da i mi idemo u susret Gospodinui postignemo vječni
život,po Kristu Gospodinu našemu.
Prijedlozi za pjevanjekod paljenja svijeća: 184 Ti divni Kralj
si nebesnikOphodna: 138 Svjetlost na prosvjetljenje narodaUlazna:
75.1 Spominjemo se (Ps 48)Pripj. ps.: XII Tko je taj kralj
slavePrinosna: 233 Punina kad dođe vremenaPričesna: 201 O svjetlo
duša IsuseZavršetak: 228 Odbaci, dušo, sumnje sve (u pjesmarici
Slavimo Boga) ili: 769.3 Svi u glas
PRIK
AZAN
JEG
ospo
dino
voG
ospo
dino
voPR
IKAZ
ANJEG
ospo
dino
voPR
IKAZ
ANJE
-
25
živo vrelo 200611111
EvanđeljeLk 2,16-21
Vidješe oči moje spasenje tvoje.
Čitanje svetog Evanđelja po LukiKad se po Mojsijevu Zakonu
navršiše dani njihova čišćenja, poniješe Isusa u Jeruzalem da ga
prikažu Gospodinu – kao što piše u Zakonu Gospodnjem: Svako muško
prvorođenče neka se posveti Gospodinu! – i da prinesu žrtvu kako je
rečeno u Zakonu Gospodnjem: dvije grlice ili dva golubića.Živio
tada u J