1živo vrelo - hilp.hr · PDF fileSveto vrijeme tako sačinjava prijelaz u onu najdu-blju dimenziju povijesti koja definira naš bitak: u otajstvo početaka. Iako upravljeno prema

živo vreloliturgijsko-pastoralni list

od 18. siječnja do 21. veljače 2009.

Hrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji • god. XXVI. • cijena: 13 kn112009

od 18. siječnja do 21. veljače 2009.

Gospodnji blagdani

1

VVVVVVVVVVVVV2009 1

VVVživo vrelo

ISSN 1331-2170 – UDK 282

urednikova riječ

Blagdani ispunjenog vremena

naša tema: Gospodnji blagdani

Nedjelja – slike dana Gospodnjega, I. Žižić

Liturgijska godina – Gospodin u vremenu,A. Crnčević

Gospodnja slavlja tijekom ‘vremena kroz godinu’,I. Šaško

otajstvo i zbilja

Biblijska razmišljanja: I. Šaško, A. Crnčević,S. Slišković, I. Raguž, Ž. Tanjić

Druga nedjelja kroz godinu

Treća nedjelja kroz godinu

Četvrta nedjelja kroz godinu

Peta nedjelja kroz godinu

Šesta nedjelja kroz godinu

symbolon

Amen ili kako biti dobar propovjednik

u duhu i istini

Glazbeni prilog

trenutak: pisma čitatelja

Pitanja o liturgijskim pitanjima

1

2

16

36

38

40

God. XXVI. (2009.)Liturgijsko-pastoralni list

za promicanje liturgijske obnove

Glavni i odgovorni urednik: Ante Crnčević

Uredničko vijeće:Petar Bašić, Ante Crnčević,

Ivan Ćurić, msgr. Ivan Šaško,msgr. Antun Škvorčević,

Ivica Žižić

Predsjednik uredničkog vijeća:msgr. Antun Škvorčević

Uredništvo:Ante Crnčević, Ivan Andrić,

Gabrijela Miličević

Gra� čka priprema:Tomislav Košćak

Izdavač i nakladnik:Hrvatski institut za liturgijski pastoralpri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Kaptol 2610000 ZAGREB

Telefon: 01 3097 117Faks: 01 3097 118

e-mail: [email protected]

Tisak:Gra� ka Markulin, Lukavec

Krist Svevladar,Đuro Seder, 2005.

UREDNIKOVA RIJEČ

1

ŽIVO VRELO 1-2009

SBlagdani ispunjenog vremena

S Kristom Gospodinom i njegovim silaskom u vrijeme, u ‘prola-zak’ kroz vrijeme svijeta, nastupila je punina vremena (pleni-

tudo temporis), »novo doba« u kojemu vjernik, prihvaćajući daro-vanu vječnost, više ne mjeri prolaznost nego ispunjenje vremena. Prohodeći kroz svijet naše se vrijeme ispunja, ‘zori’ do nove zrelosti – vječnosti. Vjera u Kristovu prisutnost, ‘očitovanu’ po nevidljivosti njegova Duha, briše svaku vremensku distancu između nas i Krista jer se sve zbiva u Kristu, u njegovoj neprolaznoj sadašnjosti. Stoga je kršćaninu strana svaka nostalgija za prošlim. Prihvaćajući vječ-nost kao svoj novi dom, koji nam je Krist pripravio (Iv 14,2), kršća-ninu pristaje nostalgija za budućim. Nostalgija je, u izvornosti zna-čenja, bol za povratkom (nostos) u domovinu, u svoj dom; kršćanin u vjeri žudi za povratkom (nostos) u ‘svoj’ dom, u vječnost.

Godišnji ciklus liturgijskih slavlja, nazvan »liturgijskom godi-nom«, uvodi naše vrijeme u otvorenu vječnost i daruje nam, već sa-da, iskustvo vječnosti. Tome ciklusu slavlja, gledamo li s vidika litur-gijske teologije, slabo pristaje nazivak »godina«. U liturgiji, naime, ne živimo dane i godine, nego vječnost. Liturgija preobražava mjer-ljive i prolazne dane i godine u nemjerljivu i neprolaznu vječnost.

Utemeljujući događaj svakome kršćanskom blagdanu jest Doga-đaj Krista: njegov silazak u vrijeme i povratak u vječnost. Povrat-kom u vječnost otvorio je vrata vječnosti čitavome ljudskom rodu. Stoga je liturgija u svim svojim vidicima slavlja – od svetkovanja ve-likih Gospodnjih djela do slavljenja svetaca i pokojničkih slavlja – uvijek slavljenje Gospodina koji po djelovanju Duha u jedno zdru-žuje obrednu vidljivost i zbilju nevidljivoga Otajstva.

Potrebno je kršćanskim slavljima, u njihovoj pojedinačnosti i cje-lokupnosti, vratiti njihovu utemeljujuću i određujuću kristolo šku di-menziju. U Kristu, u kojemu je punina vremena, puninu nalaze svi kršćanski blagdani. Od punine (pleroma) njegove svi mi primismo (Iv 1,16). Blagdani, svojim ritmom, rapoređuju Kristovu puninu na naše vrijeme. Stoga u njegovoj punini puninu značenja i smisla nala-zi i sam raspored vremenā i slavljā, nazvan liturgijskom godinom.

Urednik

NAŠA TEMA

2

Gospodnji blagdani

UU kršćanskoj kulturi, tradiciji i liturgiji nedjelja predstavlja dan svetko-vanja Kristova uskrsnuća kroz euharistijsko zajedništvo kojim se slavi i

slavljem nanovo proživljava iskustvo Saveza s Bogom Stvoriteljem i Otkupi-teljem. To je dan, tj. sveto vrijeme, euharistijskog svetkovanja Kristova Otaj-stva koje strukturira cjelokupni liturgijski krug Gospodnjih i drugih svetko-vina i blagdana te stoga sačinjava njihovu jezgru u kojoj se sabiru svi vidovi istinski kršćanskog identiteta blagdana. Taj paradigmatski položaj nedje-lje spram svih slavlja tijekom liturgijske godine i preko njezina euharistij-skog ishodišta spram temeljnoga odnosa prema događaju koji određuje či-tavu povijest i upisuje se u aktualno vrijeme našega življenja, posljednji je crkveni sabor nazvao prvotnim kršćanskim blagdanom (SC 106). Prven-stvo (primordialis dies festus) nedjeljnoga slavlja, međutim, dvosmjerno je upravljeno. Nedjelja je najmanja, ali strukturalno utemeljujuća vremenska forma kršćanskih blagdana koja određuje, povezuje i ustanovljuje sva druga slavlja Kristova Otajstva. Drugi je pak vid temeljeni položaj nedjelje spram ustroja kršćanskog identiteta. Nedjelja je prvotno vrijeme u čijem okrilju euharistijsko ponazočenje Kristova Otajstva tvori temeljnu formu vjernič-kog odnosa prema događaju Kristova Vazma. Nedjelja je, naime, sveto vri-jeme koje izranja iz aktualnosti Kristova uzbiljenja u povijesti, aktualnosti koja nas doseže i koja obuhvaća naše vrijeme uvodeći ga u njegovo izvori-šte i pružajući mu otvorenost prema njegovom konačnom ispunjenju. No, istodobno, nedjelja je vrijeme aktualizacije vjerničkoga prianjanja uz Krista i stoga vrijeme događaja vjere. S toga dvostrukog gledišta valja proniknuti one konstante koje nedjelju čine svetkovinom odnosa s Kristom i Crkvom.

Otajstvo u slikama ‘sedmoga dana’Nedvojbena je činjenica da se nedjelja smješta u red svetih vremena, tj. da je ona vrijeme svetoga, jer u svojem okrilju obredno ponazočuje sveto. Tu osnov-nu matricu na koju se oslanjaju svi drugi vidovi kršćanskog identiteta nedjelje ponajbolje izražava kategorija izvornoga vremena ili vremena početaka. U svojoj biti svaki je blagdan povratak na početke ili spomen početaka. Istinski blagdan ukida zakon kronološke sukcesije, »proizvodnje« trenutaka zato da bi se pronašao u gratuitnom otajstvu postanka, da bi posredovao bit vremena i povijesti. Blagdanski povratak na početak tako nije naivni nostalgični pogled unatrag prema zauvijek izgubljenom iskonu, nego proživljavanje njegove pre-obrazbene snage u sadašnjosti u kojoj ništa nije zaustavljeno u neprekidnom tijeku prema naprijed, ali je sve utemeljeno i opisano darom vremena.

U stvarnosti, za svakoga čovjeka vrijeme nije apstraktna formalna di-menzija, nego oblik življenja. U situaciji »iskorištavanja« vremena, nerijetko ostajemo upravo bez vremena. »Imati vremena« moguće je samo u ozračju povjerljivih odnosa, u odnosima dostojnih sjećanja, u odnosima koji obeća-

Nedjelja je najmanja,ali strukturalno ute-

meljujuća vremenska forma kršćanskih

blagdana, forma koja određuje, povezuje i

ustanovljuje sva druga slavlja Kristova Otaj-

stva. Nedjelja je, stoga, prvotno vrijeme u čije-mu okrilju euharistijsko

ponazočenje Kristova Otajstva tvori temeljnu

i utemeljujuću formu vjerničkog odnosa pre-ma događaju Kristova

Vazma.

Nedjelja – slike dana GospodnjegaIvica Žižić

3

11živo vrelo1živo vrelo12009

vaju budućnost, tj. u odnosima koji nas potvrđuju i utvrđuju u našem ljudskom dostojanstvu i iden-titetu. Kad je naše vrijeme stavljeno samo u odnos interesa i obveza i njima podčinjeno, ono ostaje ne-povratno rastvoreno u konačne ciljeve. Dobiveno vrijeme je pak otkupljeno uvjerljivim i povjerljivim odnosima. Naša nepresušna potreba za odnosima u velikoj mjeri ovisi i o potrebi »spasenja vreme-na«. Odnos prema ‘apsolutnome početku’ pak obe-ćava otkupljenje vremena i usmjerenje povijesti, tj. konačnu cjelinu, koja se očituje i ostvaruje upravo u blagdanskoj sferi svetoga doticaja s iskonom.

Da bismo pravilno razumjeli smisao nedjelje kao svetoga vremena, neizostavno je uočiti dinami-ku povratka na trenutak rađanja vremena i aktu-alnost odnosa s početcima. Institucija svetoga dana u univerzalnoj tradiciji svetoga nipošto nije izrasla iz socijalnih potreba počinka od rada, nego iz on-tološke upravljenosti čovječanstva prema iskonu i smislu povijesti. Odatle tolike mitološke pripovije-sti početaka. Ona je upisana u najdublje pore ljud-ske svijesti kao zahvalno uzdarje za dar stvorenosti u kojoj se zrcali istina prebivanja početaka u sva-kom trenutku naše povijesti. I nedjelja kao prvotni kršćanski blagdan sveto je vrijeme, jer je vremen-ski simbol posredovanja početaka. Ona se doduše oslanja na židovsku subotu i definira iz kristološkog središta, ali se u svakome pogledu otjelovljuje figu-rama očitovanja temelja i istine povijesti, ponajviše pod vidom zahvalnog sjećanja na stvaranje. Odatle nedjelja – sveti dan i simbol vremena – crpi svoju prvotnost. Ona je spona sadašnjosti i iskona, odnos kontinuiteta smisla koji se provlači kroz ljudsku po-vijest i u sebi čuva sjećanje na autoritet Saveza sklo-pljenog u početcima, a u Kristu ispunjenog i po Kri-stu upravljenog konačnoj preobrazbi »novoga neba i nove zemlje« (usp. Otk 21,1).

Kvalifikacija nedjelje kao svetoga vremena ne znači samo odvojenost ove vremenske forme od drugih, nego i uvedenost u drugi vid egzistencije. Sveto vrijeme tako sačinjava prijelaz u onu najdu-blju dimenziju povijesti koja definira naš bitak: u otajstvo početaka. Iako upravljeno prema prošlo-sti, slavlje početaka stvarno je smješteno u sadaš-njosti. Ono otkriva istinu da je naše vrijeme obu-hvaćeno i da ono biva nošeno snagom početka. Pre-porođenje vremena u figuri svetoga dana ka-

zuje da je naše vrijeme potrebno inicijacije u smi-sao povijesti i življenja, da je nužno potrebno po-vratka kako bi uskladilo svoje trenutke i povezalo događaje u harmoniju cjeline.

Biblijska pripovijest početaka kazuje da je Bog sedmi dan otpočinuo. No, ta naizgled antro-pomorfna figura zapravo kazuje da je Bog sed-mi dan podijelio s čovjekom ljepotu stvoreno-ga i da je sedmi dan vrijeme povratka na početke iskonskoga sklada i time preporađanje u odnosi-ma sa Stvoriteljem. Sedam je, uostalom, biblijski broj savršenstva, onog savršenoga djela koje Bog po stvaranju nije zadržao za sebe nego podijelio s čovjekom. Stoga sedmi dan nipošto ne može biti shvaćen kao isprazno čeznuće za otajstvom isko-na, nego kao počinak u okrilju odnosa sa Stvorite-ljem. Kao što znakovito kaže hebrejska riječ poči-nak (menuhá), ne radi se o odlaganju posla, nego o zajedništvu života. Počinak je stoga aktivni od-nos zajedništva i života, nipošto pasivno prepušta-nje dokolici. Naposljetku, zanimljivo je primijetiti

Nedjelja je, po euharistijskome spomenčinu Kristova vazma, utemeljujuće slavlje svakome blagdanu.(Trento Longaretti, 1950.)

NAŠA TEMA

4

Gospodnji blagdani

da sedmi dan nije vrijeme u kojem Bog stvara, ali jest upisan u ritam stvorenoga. Taj dan posvećen motrenju cjeline, kruna je svega stvorenoga. No, po Kristu sedmi će dan postati prvi, a ritam stvara-nja bit će otvoren otajstvu vječnosti te slikovito bi-ti nazvan osmim danom.

Nedjelja – euharistijsko vrijemeprvoga/osmoga danaPo Kristu blagdan početaka postaje svetkovina njegova Događaja. Za prvu Crkvu nedjelja je bi-la jedina Gospodnja svetkovina, jer je, kao i da-nas, najmanja, ali utemeljujuća svetkovina Kristova Uskrsnuća. Naime, tjedno slavljenje Kristove Pas-he središte je vremena, koje se postupno preslikava na druge Gospodnje blagdane i svetkovine, poglavi-to na svetkovinu Uskrsa. Iako je Uskrs najveći kr-šćanski blagdan, nedjelja je njegova izvorna forma i stoga ostaje prvi kršćanski blagdan. Ona crpi svoj najdublji identitet iz kristološkoga događaja Uskr-snuća, ali i njegova euharistijskog spomenčina. Sto-ga je opravdano govoriti o »tjednoj Pashi« u kojoj euharistijsko svetkovanje, tvori bit sudjelovanja na Otajstvu njegova Prijelaza. Liturgijska pak godina u Uskrsu doživljava svoj vrhunac, ali samo na temelju nedjeljnog ritma slavlja Kristova Otajstva.

Važno je napomenuti da je Novome zavjetu dan Isusova Uskrsnuća istodobno dan zajedništva vjere (Dj 20,7), odnosno, da je to »prvi dan nakon subote«. Njegova vremenska smještenost izranja iz teofanije Uskrsloga u zajednici učenika. Prvi dan je dan Gospodnji (Otk 1,10), budući da je to novi po-četak, nipošto rekapitulacija nečega prošlog. Stoga se nedjelja pruža i prema jednome novom kraju i otvara prema budućnosti. Ivanova će tradicija go-voriti o nedjelji kao osmome danu (Iv 20,26) izra-žavajući tako njegovu nad-vremensku dimenziju. Osmi je dan – veli Origen – »simbol budućega svi-jeta, jer u sebi krije dinamizam uskrsnuća«. Novost prvoga, odnosno, osmoga dana počiva u ovome: da svijet, ljude i povijest po Kristu unese u zajedniš-tvo s Bogom i da otkrije – već sada, u ovoj stvarno-sti i u ovome vremenu –jezgru novog početka.

»Sveto vrijeme za kršćanstvo«, tvrdi L. Bo-uyer, »euharistijsko je slavlje u kojem se događa ono ‘sada’ spasenja, u kojem je dana mogućnost sudjelovanja na spasiteljskom događaju.« Naime,

iako nedjelju nije moguće shvatiti bez odnosa pre-ma Uskrsnuću, nije ju moguće živjeti bez odnosa prema Euharistiji koja je eminentno kristološki događaj. Euharistijski identitet nedjelje tako bit-no utječe na razumijevanje dana Gospodnjega, jer je to vrijeme svetkovanja Gospodnje prisutno-sti u obredu njegova prinosa Ocu. »Upravo u ne-djeljnoj misi« – piše Ivan Pavao II. u enciklici Di-es Domini (33) – »kršćani na osobito intenzivan način ponovno žive iskustvo apostola koje su doži-vjeli na Uskrs uvečer kada im se okupljenima za-jedno ukazao Uskrsli (usp. Iv 20,19). U toj maloj jezgri učenika, prvini Crkve, bijaše na neki način nazočan narod Božji svih vremena. Njihovim svje-dočanstvom svim naraštajima vjernika odjeku-je Kristov pozdrav, bogat darom mesijanskog mi-ra, stečenoga njegovom krvlju i prinesena zajedno s njegovim Duhom: ‘Mir vama!’« Euharistijsko svetkovanje, naime, utjelovljuje odnos s Kristom i zato je ne samo mjesto povratka na njegov doga-đaj, nego forma prebivanja u njegovu okrilju.

Od trenutka Kristova uzašašća »s desne Ocu« Crkva u euharistiji živi kontinuitet između Isusova i našega. Vrijeme Crkve vrijeme je slušanja i mo-trenja Prisutnosti u sakramentima njegove prisut-nosti. Po tom svetkovanju ona prihvaća kristološki događaj u svoje vrijeme prinoseći ga prema iskonu i dovršetku spasenjske povijesti. Stoga, vrijeme u kojem Crkva susreće Uskrsloga sakramentalna je forma toga utemeljujućeg odnosa. U toj logici od-nosa nedjelja je stvarni izraz euharistije, a euhari-stija otajstveni sadržaj nedjelje. Duh koji obnavlja stvaranje i sazdaje Crkvu privlači svaki fragment (»dvoje« ili »troje« sabrani u njegovo ime) u sve-zu odnosa zajednice s Kristom koji je »početak i svršetak«. Taj eklezijalni simbol, koji se tvori u eu-haristijskom zajedništvu, čini da energija vjere po-jedinca živi iz svojega sakramentalnog središta. Euharistija je u tom kontekstu aktualizacija odno-sa s Gospodinom u svojoj povijesnoj realizaciji i u svojem eklezijalnom ozračju. Stoga Crkva, u euha-ristijskom bogoslužju »prima« vrijeme otjelovlju-jući odnose s Gospodinom u znaku Saveza njegove Pashe. I zato u nedjeljni dan ona nema što drugo ponuditi osim bogoslužja jer se u tom prvotnom blagdanu kršćanske vjere nalazi sve što Crkva vje-ruje i što ona u svojoj biti jest.

5


LLiturgijska slavlja raspoređena u tijek liturgijske godine tvore cjelinu ne-prekinutoga slavljenja nedjeljivoga Kristova otajstva i njegove spasenj-

ske prisutnosti u vremenu. Oslonjenost liturgijske godine na nedjelje, koje daju osnovni ritam Božjemu spasenjskome događanju u vremenu, pokazu-je nam da nije moguće na ispravan način govoriti o liturgijskoj godini kao zasebnome vremenu ili vremenu paralelnom s građanskom godinom. Živi-mo u vremenu spasenja. Eshatološkost vremena ne dopušta dijeljenje i raz-dvajanje, nego objedinjavanje svega u Kristu. Tako je i s vremenom: život u Kristovoj spasenjskoj prisutnosti preobražava sveukupno vrijeme u vrije-me spasenja. Na tome tragu razmišljanja raspravi, pa i kritici, podložan je i sam pojam liturgijska godina jer se njegovim isticanjem na neizravan na-čin pripušta misao o zasebnosti vremena slavlja ili kršćanskoga vremena u odnosu na ‘vrijeme svijeta’. Da bismo proniknuli u bit suodnosa vremena i slavlja, odnosno u nedjeljivost spasenja od ritma vremena u kojemu živi-mo, pokušat ćemo na početku ovoga razmišljanja uvidjeti ‘slabost’ pojma li-turgijska godina. U traganju za njegovim izvornim značenjem i u otkrivanju smisla koji bi tim pojmom trebao biti rasvijetljen dat ćemo se voditi mišlju uglednoga liturgičara Matiasa Augéa (Ecclesia orans, 2008., br. 2). Nakon tih uvodnih razjašnjenja približit ćemo se oblikovanju misli o Kristovoj spa-senjskoj prisutnosti, koja je ritmizirana (ali ne isprekidana) rasporedom ne-djelja i blagdana u vremenu.

Postoji li liturgijska godina?Ideja o stvaranju zajedničkoga naziva za ukupnost kršćanskih liturgijskih slavlja u tijeku jedne godine rađa se u doba renesanse, kad se osjeća potre-ba da se istakne vlastitost kršćanskoga slavljenja blagdana te njihova različi-tost od sadržaja koji su pripadali građanskome vidu slavljenja, npr. sadržaji vezani uz sajmove, običaje i javne priredbe priređivane na blagdanske da-ne (B. Kranemann). Prvotni pojam annus Domini, godina Gospodnja, ko-ji je – stavljan uz sve nadnevke – čvrsto združivao vrijeme slavlja sa sveu-kupnim tijekom vremena, u novim društvenim okolnostima nije više nosio izričaj homogeniziranja vremena i blagdana te je izgubio i značenje pripad-nosti vremena Gospodinu. Kršćanska je misao stoga u to doba zaokupljena brigom kako sačuvati vlastitost i dostojanstvo slavljenja u Crkvi (festa chori) te ne dopustiti da pučko i društveno obilježavanja blagdana (festa fori) za-sjeni liturgijsku bit blagdana.

Prvi je na te potrebe odgovorio luteranski pastor Johannes Pomarius predloživši u svojim Postilama (Wittenberg, 1589.) pojam crkvena godina (Kirchenjahr), koji se i danas rabi u njemačkome govoru, kako među kato-

Liturgijska godina: Gospodin u vremenuO liturgijskoj godini kao neprekinutome Gospodnjem slavlju

Ante Crnčević

Eshatološkost vremena u kojemu živimo ne dopu-šta dijeljenje i razdvaja-

nje, nego objedinjavanje svega u Kristu. Tako je i s vremenom: život u

Kristovoj spasenjskoj pri-sutnosti preobražava sve-ukupno vrijeme u vrijeme

spasenja. Na tome tragu razmišljanja raspravi, pa i kritici, podložan je i sam pojam liturgijska godina

jer se njegovim isticanjem na neizravan način pri-

pušta misao o zasebnosti vremena slavlja ili kršćan-skoga vremena u odnosu

na ‘vrijeme svijeta’.

NAŠA TEMA

6

Gospodnji blagdani

licima tako i među kršćanima proizašlima iz re-formacije. Promatrajući povijesne okvire nastan-ka toga pojma uočljivo je da on prvotno ne ističe teološke vidike kršćanskih blagdana nego samo njihovu crkvenu dimenziju, razlikujući je od one društvene. Štoviše, sintagmom »crkvena godina« ističe se anabatska (uzlazna) dimenzija vremena i slavlja, dakle ono što Crkva čini svojim obrednim blagdanskim programom u odnosu prema Bogu. Tako se smisao blagdanovanja svodi na ljudske čine vjere, na kult, a zapostavlja se posvetna snaga koja silazi po Božjemu spasenjskom djelovanju.

Na tragu spomenutih težnji za misaonim obli-kovanjem »kršćanskoga vremena« stvarani su i drugi nazivi koji su imali poslužiti kao zajednič-ki nazivnik godišnjemu nizu kršćanskih slavlja. U 17. st. Nicolas Letourneux, veoma blizak janse-nističkim idejama, rabi pojam kršćanska godina (année chrétienne, a paralelno će se na engleskom govornom području pojaviti naslov Christian Ye-ar). Takvom će se denominacijom jasnije istaknu-ti želja da se vremenu slavlja dade kristološka di-menzija te oslonjenost kršćanskoga slavljenja na Kristovo otajstvo, no pojam sugerira postojanje kršćanske godine uz onu građansku.

Bliskost slavljenja blagdana s Kristovim otajstvom bit će jasnije izraženau misli liturgijskoga pokreta 20. stoljeća. Veliki

oblikovatelj liturgijske misli Pius Parsch objavio je godine 1923. djelo s naslovom Das Jahr des Hei-les (Godina spasenja) kojim se ističe soteriološki (spasenjski) vidik liturgijskih slavlja tijekom so-larne godine. Uskoro će, godine 1934., Aemiliana Löhr u istome značenju rabiti naslov Godina Go-spodnja (Jahr des Herrn ili das Herrenjahr) čime se daje središnjost Kristovu Vazmu u ritmu godiš-njih slavlja, u analogiji s danom Gospodnjim kao »tjednim Vazmom«. Bilo je i drukčijih pokušaja, kao npr. izraz duhovna godina (nastao u Firenzi već 1784. god.), a s ciljem da se svjetovnim slavlji-ma dade opreka u onim »duhovnim« koja pripa-daju Crkvi i djelovanju Duha Svetoga u njoj.

Danas uvriježeni izraz liturgijska godina prvi je, čini se, uporabio preteča liturgijskoga pokreta dom Prosper Guéranger davši svome velebnome djelu naslov L’année liturgique (1841.-1846.) u kojemu o liturgijskoj godini govori kao »otajstvu Duha Svetoga koji trajno oplođuje djela Crkve s ciljem da posveti vrijeme dano ljudima«. U redo-vitome govoru pojam je, međutim, postao tehnič-kim terminom koji označava vremenski raspored slavlja, pri čemu se počesto zaboravlja na njiho-

Liturgija omogućuje istinitost slavlja jer svoje izvorno mjesto nalazi u zajednici ljudi. Blagdanovanje izvan zajednice niječeistinitost kršćanskoga slavljenja.

Polyk

arp

Uehl

ein

7


vu nutarnju povezanost. Liturgijska slavlja, prem-da zauzimaju vlastito mjesto u godišnjemu ritmu, nisu navezana na vrijeme i godinu nego na Krista koji se uprisutnjuje u vremenu.

Zaključujući ova pojmovna raščlanjenja po-trebno je spomenuti da je danas sve više auto-ra (npr. Marcel Metzger) koji ukazuju na nedo-rečenost pojma liturgijska godina, prije svega jer je nastao kao izraz želje da se dade ‘logična’ (ra-cionalistička) razdioba vremenu i jasna raspored-ba kršćanskim blagdanima u tijeku jedne godine. Tim se nazivom kanilo objediniti kršćanska slavlja u njihovoj ‘logičnoj’ kronologiji te u suprotstavlje-nosti »profanome« vremenu i građanskoj godini, naglašavajući specifičnost i posebnost (svetost) li-turgijskoga vremena. Takav pristup, međutim, ni-je moguće pomiriti s duhom obnovljene liturgije u kojoj se zbilja liturgijske godine ne može svesti na kronografiju i kalendarsku rasporedbu blagdana. Još je manje liturgijskome duhu blisko suprotstav-ljanje vremena slavlja i liturgije vremenu svijeta ili »redovitome tijeku stvari«. Ustanovom liturgijske godine želi se, naprotiv, približiti otajstvenu Kri-stovu prisutnost te pokazati da je Kristovim sila-skom u vrijeme samo vrijeme postalo ‘mjestom’ spasenja. Liturgija, dakle, ima zadaću protkati vri-jeme svojim ritmom spasenja, a ne oblikovati neko drugo ili paralelno vrijeme. Liturgijska godina nije neko drugo vrijeme nego milost koja daje drukči-jost vremenu, njegovu poimanju i življenju.

Pojašnjavajući ovaj suodnos vremena i liturgi-je pojedini autori, umjesto pojma »liturgijska go-dina« predlažu sintagmu »liturgija i vrijeme« ka-ko bi se naglasila neodvojivost i međuprožetost liturgije i vremena. No, ni taj izraz nije lišen neja-snoća i dvoznačnosti, ponajprije jer govori pogla-vito o odnosu vremena i liturgije, ali ne na jasan način i o značenjskoj specifičnosti zbilje koju nazi-vamo liturgijskom godinom. Moguće je reći, da li-turgijska godina ne postoji kao vrijeme, još manje kao zasebnost vremena. Ona je samo sustav ritmi-ziranja vremena, ovoga u kojemu živimo, Kristo-vim spasenjem koje se uprisutnjuje i aktualizira po liturgijskim činima Crkve. Liturgijska godina ne definira i ne omeđuje vrijeme, nego uzbiljuje spasenje koje se živi u vremenu. Subjekt liturgij-ske godine jest sam Krist. Stoga bi se stvarnost li-

turgijske godine, teološki promišljana, mogla na-zvati i sintagmom »Gospodin u vremenu«.

Predkršćanske su religije štovale vrijeme kao božanstvo (Aion, Hronos). Kršćanstvo pokazu-je da je Krist silaskom u vrijeme preobrazio vrije-me svojom božanskom i spasenjskom prisutno-šću. Vrijeme nije više neumoljivi tijek kojemu bi

Liturgijska godina ne prolazi zajedno s ‘protjeca-njem’ vremena. Ona, ritmizirajući vrijeme punine, ne govori o prolaznosti nego o ispunjenju, omogu-ćujući nam rast kroz vrijeme i poniranje u puninu,u vječnost koja ne poznaje ni dane ni godine.

čovjek bio podložan i s kojim bi zajedno ‘nesta-jao’. Čovjek, naprotiv, u vremenu susreće Boga i živi njegovu spasenjsku blizinu. Liturgijska godi-na, stoga, ne kategorizira razdoblje od tristo šez-deset i pet dana nego vječnost koja je skandirana i življena ritmom naših dana, tjedana i godina, pre-obraženih darovanom vječnošću.

Liturgija između godinâ i vječnostiPrethodno spomenute dvojbe o izrazu »liturgij-ska godina« nisu iznesene s ciljem da bismo pred-ložili neki novi ili prikladniji naslov Kristovoj zbi-lji spasenja u vremenu. Propitkivanja su donesena s ciljem da bismo uočili dublji teološki smisao stvarnosti koju nazivamo liturgijskom godinom. Logiku liturgijske godine nije moguće razumije-vati iz liturgijskoga kalendara niti iz rasporeda li-turgijskih dana i blagdana u tijeku jedne godine. Smisao liturgijske godine razumijeva se iz nove lo-gike vremena, vremena koje je nastupilo s Kristom i njegovim djelom spasenja. Božja spasenjska pri-sutnost u starozavjetnoj povijesti očitovala se »vi-še puta« (polymeros, multifariam, Heb 1,1), što će reći da je bila prigodimična i povremena, bez traj-nosti i vremenske povezanosti. Pisac Poslanice Hebrejima zato kaže da je Bog u svome Sinu pro-govorio konačno – ep’ eshátou. Ta konačnost go-vori o novoj zbilji vremena, o vremenu koje nije vi-še isprekidano povijesnim razdobljima i različitim mjerama trajanja, nego povezano upravo svojom konačnošću, dovršetkom, novošću iza koje nema novoga (novissima). U tom će duhu apostol Ivan

NAŠA TEMA

8

Gospodnji blagdani

reći da je posljednji čas (esháte hora, 1Iv 2,18), po-sljednji u smislu punine. Čini se da je u kršćan-skoj duhovnosti izblijedjela svijest o eshatološko-sti vremena u kojemu živimo, dakle o nedjeljivoj svezanosti našega vremena s vječnošću, s puni-nom Božjega očitovanja u njegovoj slavi. Liturgija kroz vjekove prenosi zbiljnost Božjega očitovanja i spasenja. Krist je, naime, po sakramentima Crkve svoju žrtvu učinio trajnim izvorom spasenja.

U gledanju koje liturgiju promatra kao zbilju Kristova ‘konačnoga’ očitovanja, liturgijska godi-na – svojim ritmom svagdana i blagdana – posta-je način kako vrijeme koje nam je darovano živje-ti kao »posljednji čas«, no ne posljednji u smislu vremenskoga tijeka nego u značenju punine spa-senja koje nam je u Kristu darovano. Stoga je li-turgijska godina shvaćena kao zbiljnost Božjega očitovanja. Najjednostavnija i najvjernija defini-cija liturgijske godine jest: Isus Krist. Liturgijski tijek dana i blagdana pruža nam otkrivanje Kri-stova lica i udioništvo u njegovu spasenju. Već je papa Pio XII. u enciklici Mediator Dei, dao takvo viđenje liturgijske godine: liturgicus annus (…) est Christus ipse, qui in sua Ecclesia perseverat – liturgijska godine je sam Krist, postojano prisu-tan u svojoj Crkvi.

Da bismo liturgijsku godinu razumijevali u toj dimenziji uprisutnjenja Kristova otajstva, očito-vanoga u njegovoj cjelovitosti – od utjelovljenja do Pedesetnice i iščekivanja Gospodinova dolaska (SC 102) – potreban je odmak od liturgijskoga ka-lendara i primisli na godišnji raspored blagdana i drugih slavlja. Umjesto heortološkoga potreban je teološki pristup liturgijskoj godini.

Nakon Kristova uzašašća povijest spasenja u Crkvi se nastavlja preko liturgije. Liturgija produ-žuje spasenjski kairos Kristova neponovljivoga djela otkupljenja i drži ga u neraskinutome vezu s vječnošću koja je ‘mjesto’ Božje slave. Zato li-turgija uvijek premošćuje naše vrijeme i vječnost. Ne odvaja nas od vremena nego nam u vremenu pruža mogućnost življenja vječnosti. Liturgijska godina, reći će Jordi Pinell, ima mistagošku za-daću: ona trajno uvodi Crkvu u život spasenja, u iskustvo vječnosti. Ne postoji zato liturgijska go-dina, kao vrijeme zasebno od građanske godine; postoji samo jedna godina, jedno vrijeme koje

po našemu slavljenju spasenja postaje »liturgij-skom godinom«, liturgijskim vremenom, vječno-šću življenom u danima i tjednima…

Gospodin u vremenuGovoreći o Gospodnjim blagdanima u ritmu litur-gijske godine te o nedjeljama, koje su »dani Gos-podnji«, važno je istaknuti potrebu promatranja njihove nutarnje povezanosti te nužnost razma-tranja »čitavoga Krista« i čitavoga njegova otaj-stva spasenja u svakome blagdanskome slavlju. Kao što godina postoji kao neprekinuti slijed da-na, tjedana i mjeseci, skandiranih gibanjem koz-mičkih tijela koja određuju naš kalendar, jedna-ka »neprekinutost« otajstvenoga gibanja postoji i u slavlju Gospodnjih blagdana, skandiranih dje-lovanjem Duha koji u Crkvi nastavlja djelo otku-pljenja. Sva su liturgijska slavlja u Crkvi slavljenje Gospodnjega otajstva spasenja. Zato su sve do 8. stoljeća sve nedjelje kao i svi blagdanski dani tije-kom godine bili nazivani »Danom Gospodnjim«. Liturgijska godina izrasta i tvori cjelinu iz slav-ljenja Gospodnjega otajstva, pa nedjelja, izvor-ni »Gospodnji dan« u koji proslavljamo Kristovo vazmeno otajstvo, ostaje jezgra liturgijske godi-ne (SC 102). Ta jezgra raspoređena jednakim ri-tmom kroz čitavu godinu daje vazmeni smisao sveukupnosti liturgijskih slavlja. Ne čudi, stoga, što početak liturgijske godine kroz povijest nije bio datumski ustaljen i važan. Liturgijska se mi-sao nije zaokupljala početkom i krajem godišnje-ga liturgijskoga ciklusa nego njegovim vazmenim ritmom. Nevažnost početka oblikovala je različi-te pristupe pa je u srednjemu vijeku početak litur-gijske godine bio gledan u proslavi Božića (što je očuvano u praksi otvaranja »jubilejskih godina« na Božić), ili pak u svetkovini Gospodinova navje-štenja (25. ožujka), dok je na Istoku početak smje-štan uz godišnje slavlje Vazma. Ni danas početak i završetak liturgijske godine ne predviđaju nika-kvu posebnost liturgijskih slavlja (ispraćaj i doček kako je to u življenju »građanske godine«), ali je znakovita činjenica da svečanost slavlja u najviše-mu stupnju pripada godišnjemu slavlju Vazma, koji je vrelo novoga vremena i začetak jedinstve-noga i nedjeljivoga ciklusa svih liturgijskih slavlja tijekom godine.

9


Kristova riječ »Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta« (Mt 20,20) ima prije svega vre-mensko značenje. Čini se da smo u tome Kristo-vu obećanju skloni dati važnost onomu »s vama« te tražiti »duhovna značenja« te Kristove blizine, a zanemariti njezinu vremensku odrednicu: u sve dane. Naše je vrijeme »praćeno vrijeme« (G. La-font), vrijeme vođeno preobražajnom snagom uskrsloga Krista – sve do svršetka svijeta. Litur-gijska je godina samo naša »mjera« kojom izriče-mo vjeru u Kristovu spasenjsku blizinu i njegovo spasenjsko vodstvo kroz vrijeme. Iskustvo spa-senjske blizine nuka nas da »godinu prisutnosti« živimo u slavlju svetih vremena, tjedana, blagda-na, dana… Idemo čak i dalje, do svakoga trenutka našega vremena. Stoga liturgija časova, koja mo-litvom ritmizira i Kristovim spasenjem posveću-je naš dan, govori o ucijepljenosti Kristova spase-nja u svaki trenutak. Tako naši trenutci, združeni Kristovim vodstvom i mjereni ritmom liturgijskih slavljā, postaju za nas povijest spasenja. Liturgijski su dani ritmizirani »molitvenim časovima«, godi-ne slijedom svagdana, spomendana, blagdana i svetkovina, a život ritmom liturgijskih godina. Ta-ko liturgija cjelokupni život vjernika prodahnjuje Kristovim vazmenim otajstvom, koje naše vrijeme preobražava u vječnost.

Dok smo u vremenu, liturgija nam omoguću-je da Božja djela spasenja proslavljamo i iskuša-mo svetim spomenom – sacra recordatione (SC 102). Latinski izraz recordatio naznačuje oživlja-vanje u srcu (cor) onoga što slavimo liturgijskim spomenom. Liturgijski spomen prodahnjuje čo-vjekovo srce, koje je sjedište života. Najživotni-je su one uspomene koje osjećamo srcem, u sr-cu. One zadiru u život, donose mu radost ili bol. Možda su naša liturgijska slavlja obavijena izvanj-skom ljepotom, svečanošću koja vrši spomen i izaziva sjećanja, ali im nerijetko nedostaje ona re-cordatio koja u srce i život usađuje Božje spasenje – kroz radost i bol.

Slaveći spomen Božjih spasenjskih djela litur-gija naglašava današnjost spasenjskoga djelova-nja: česti su, naime, izrazi koji ističu da se slavlje-no otajstvo zbiva danas (hodie, tj. hoc die), u ovaj dan. Ondje gdje je svaki dan življen i slavljen kao spasenjski hodie, u zahvalnosti za Kristovu prisut-nost, moguće je govoriti o liturgijskoj godini. Li-turgijska godina postoji ondje gdje liturgija, do-noseći nam Božju blizinu i spasenje, preobražava vrijeme. Zato liturgijska godina ne prolazi zajed-no s ‘protjecanjem’ vremena. Ona, ritmiziraju-ći vrijeme punine, ne govori o prolaznosti nego o ispunjenju, omogućujući nam rast kroz vrijeme i poniranje u puninu, u vječnost koja ne poznaje ni dane ni godine. Liturgijska nas godina oslobađa godinā i uvodi u vječnost.

Liturgijska godina, sa svojim ciklusima i dani-ma slavlja, jest sveto vrijeme, no ne zbog toga što bi bila prisjećanje na Božja djela spasenja, nego iz razloga što Bog, po djelovanju Duha u liturgiji oživ-ljava virtutes (snagu) tih spasenjskih djela. Nijedno se slavlje u Crkvi ne događa bez Božjega djelovanja. Liturgijska je godina, u svojoj godišnjoj komplek-snosti i pojedinačnosti svakoga slavlja, uvijek slav-ljenje Boga i njegova spasenjskoga djelovanja, Gos-podnji blagdan na najeminentniji način. Bez toga kristološkog pečata i bez prodahnutosti Kristovim Duhom, koji daje začetak i puninu svemu vreme-nu i svakome slavlju, blagdani i slavlja ostaju lišeni smisla i razložnosti slavljenja. Istina o Kristu s ko-jim je nastupila plenitudo temporum ima biti naj-sjajnije očitovana u poimanju vremena koje ‘po-svećujemo’ liturgijskome slavlju.

On svoje lice otkriva u liturgiji Crkve. (Marko I. Rupnik)

NAŠA TEMA

10

Gospodnji blagdani

PPostoji skupina Gospodinovih blagdana, sa sadržajem otajstva koji je odraz Kristova vazma, a koja nije ušla u velike cikluse, nego je ostala po-

put ‘lutajućih’ blagdana. Neki su pomični, vezani uz vazmeni ciklus, dok su drugi ‘dio sanktorala’ (ne u strogome smislu), ciklusa svetih te tako datum-ski vezani (npr. Navještenje – 25. ožujka, Prikazanje Gospodinovo – 2. ve-ljače). Budući da je riječ o Gospodinovim blagdanima, neki od njih, padaju-ći u nedjelju, zamjenjuju nedjeljnu liturgiju.

U obnovi kalendara pokušalo se središnje mjesto dati vazmenomu otaj-stvu i naglasiti jedinstvo različitih vidika Kristova života. Po svojoj su nara-vi liturgijska slavlja spomen-činska (anamnetička): kršćanska slavlja treba-ju to poštovati. Svako je slavlje, na sebi svojstven način, vazmeni kristološki spomen. Po rasporedu i po smještaju u godišnjemu ciklusu, kao i u njihovoj raznolikosti, ta slavlja trebaju graditi bogatstvo i produbljivanje, a ne raz-mrvljenost u historicističkome smislu (trudeći se rekonstruirati Isusov ži-vot), niti nuditi apstraktnu teologiju.

Spomenčinska slavlja i slavlja iz pobožnostiIznimno je važno istaknuti da najstarija kristološka slavlja ne vode brigu o kronologiji Kristova života. Ta slavlja, ujedno i najvažnija pod vidikom po-vijesti spasenja, te stoga i autentično spomenčinska, zajednička su svim li-turgijskim obiteljima: Navještenje Gospodinovo, Prikazanje u Hramu, Pre-obraženje, Uzvišenje svetoga Križa, Posveta crkve. Dobro je napomenuti i dati na znanje, zbog mogućih pastoralnih nesporazuma da Navještenje, bu-dući da se nalazi u korizmenome vremenu, kad pada na nedjelju ne prevla-dava i po važnosti nije ‘jače’ od korizmene nedjelje. Tada se, kao i za neke druge svetkovine pribjegava premještanju.

Novija slavlja imaju svoje izvorište u pobožnosti i nose obilježenost ne-kom pobožnošću. Ta su slavlja vlastita rimskomu obredu: Presveto Trojstvo, Presveto Tijelo i Krv Kristova, Presveto Srce Isusovo, Krist Kralj. Kad se po-gleda i njihovo mjesto u Rimskome misalu, postaje jasnijom ta izvan-red-nost, jer su obrasci smješteni na kraju svih obrazaca koji se tiču liturgijskih ciklusa i ‘vremena kroz godinu’. Njihova nepripadnost, pomičnost, i ujedno stanovita ‘stalnost’, pokazatelj su specifične neodređene pripadnosti, odno-sno nepripadnosti.

U povijesti liturgije ne vraća se unatrag te je razumljivo da su tzv. glavna ‘slavlja ideja’ (dogmi) ostala sačuvana. Nadopunivši obrasce (pridruženo im je vlastito predslovlje) i pregledavši čitanja (lekcionar za ta slavlja obogaćen je čitanjem iz Staroga zavjeta i pojačan trogodišnjim ciklusom) pokušalo se – koliko je to bilo moguće – ublažiti njihovu dimenziju ‘ideje’ te u prvi plan staviti otajstvo, odnosno događaj. Obnova je i ta slavlja htjela integrirati u

Svako je slavlje, na sebi svojstven način, vazmeni

kristološki spomen. Po rasporedu i po smještaju

u godišnjemu ciklusu, kao i u svojoj raznoliko-sti, ta slavlja imaju zada-

ću graditi bogatstvo i produbljivanje, a ne

razmrvljenost u historici-stičkome smislu (trudeći

se rekonstruirati Isusov život), ili nuditi apstrakt-

nu teologiju. Najstarija kristološka slavlja ne

vode brigu o kronologiji Kristova života, nego

teže da budu spomenčin jedinstvenoga i nedjelji-

voga Kristova otajstva.

Gospodnja slavlja tijekom 'vremena kroz godinu’Ivan Šaško

11


povijest spasenja i ujednačiti ih do mjere dobro-ga odnosa s ciklusom Gospodnjim. Zbog toga se u ovome prilogu osvrćemo posebno na slavlja unu-tar ‘vremena kroz godinu’.

Dimenzija pobožnosti još je uvijek vidljiva u nekim slavljima (npr. Presveto Srce Isusovo), dok su neka od njih ponavljanja događaja koji se slave u drugim slavljima (npr. Presveto Tijelo i Krv Kri-stova koje na stanovit način ponavlja slavlje mise Večere Gospodnje na Veliki četvrtak). Među do-gmatsko-katehetska slavlja ubrajamo po svome izvorištu svetkovinu Presvetoga Trojstva.

Navještenje GospodinovoNavještenje Gospodinovo (Blagovijest) predmet je dvostrukoga slavlja (u prosincu i na 25. ožujka). U rimskome obredu postojao je spomen 20. pro-sinca sa srednjovjekovnim obrascem s naslovom: Missa aurea Beatae Mariae Virginis ili Solemni-tas domiciae Matris, ili pak Salutatio Mariae. Po imenima se vidi marijanska crta, ali usmjerena i prema Kristu. Tijekom došašća sve su zapadne li-turgije imale marijansko slavlje: hispanska kao

iščekivanje poroda; ambrozijanska je zadnju ne-djelju došašća vezala uz božansko materinstvo Blažene djevice Marije. Slijedeći milansku tradi-ciju rimska je liturgija u 5. stoljeću četvrtu nedje-lju došašća posvetila Mariji. Danas je osobito za-nimljivo pratiti čitanja od 18. do 22. prosinca.

Taj marijanski naglasak nije toliko prisutan u slavlju u ožujku. Naime, iako je zajednička preda-ja svih Crkava da se u korizmi ne dopuštaju blag-dani, iznimka je Navještenje. Ono se javilo u dru-goj polovini 7. st. kao Annuntiatio Domini, tj. kao kristološko slavlje. U srednjemu vijeku naslov se mijenja u marijanski, da bi danas ponovno imao snažniji kristološki karakter.

Popričesna molitva, poznata po početnim rije-čima Gratiam tuam, iznosi sažetak cijeloga otaj-stva Krista, od utjelovljenja do uskrsnuća, u skladu s karakteristikama svetkovine 25. ožujka. Tu moli-tvu molimo u svakome Anđeoskom pozdravljenju: »Milost svoju molimo te, Gospodine, ulij u duše na-še, da mi koji smo po anđelovu navještenju spozna-li utjelovljenje tvoga Sina, po njegovoj muci i križu k slavi uskrsnuća privedeni budemo.« (GrH 143)

Prikazanje Gospodinovo u HramuZavršetak ciklusa Gospodinova očitovanja doga-đa se četrdesetoga dana nakon Božića, tj. 2. velja-če. Prema Egeriji, krajem 4. st. u Jeruzalemu je Prikazanje bilo slavljeno kao četrdesetnica od Bo-gojavljenja (14. veljače). Oko 450. god. uvedena je procesija sa svijećama. U 6. st. u Siriji i Carigradu dobiva ime Ypapante (‘susret’), misleći na susret Krista sa Šimunom i Anom, kao predstavnicima izabranoga naroda. Tada se smješta na 2. veljače.

Grčki naziv ove svetkovine u gregorijanskoj tradiciji (Hypapanti), čitanja (Mal 3,1-4 i Lk 2, 28-40) i euharistijski molitveni tekstovi (GrH 124-127) pokazuju kako slavlje sa središtem na susretu Isusa i Šimuna u Hramu ima prevladavajući kri-stološki karakter. No, postaja u Svetoj Mariji Ve-likoj i crkveni napjevi (među kojima i Ave gratia plena Dei genetrix Virgo te Adorna thalamum tu-um Sion) koji prate procesiju od crkve svetoga Ha-drijana na rimskome Forumu do bazilike na Esqu-ilinu pokazuju kako je u središtu svetkovine bilo nošenje kipa Djevice Marije. U Gelazijevoj se tra-diciji (8. st.) ovakav način slavlja pojavljuje pod

Iskustvo Kristova vazma jest smisao svakoga kršćanskog blagdana. (M. Chagall, vitraj, crkva sv. Stjepana, Mainz)

NAŠA TEMA

12

Gospodnji blagdani

nazivom In purificatione sanctae Mariae (Oči-šćenje svete Marije), usprkos činjenici da nije bilo promjena u euharistijskoj molitvi (GeV 829- 831). Ovaj naziv ostao je u Rimskoj liturgiji do 1969. Vraćajući ime Prikazanja novi je Kalendar vratio i prevladavajuće kristološko obilježje.

Preobraženje GospodinovoU rimskome obredu otajstvo Božje objave na brdu već je prisutno u drugoj korizmenoj nedjelji. Slavlje se javlja u 5. i 6. st. u nestorijanskoj (istočno sirskoj) Crkvi, ali ga nalazimo i u Antiohijskoj (zapadno-sir-skoj) Crkvi. I na Istoku i na Zapadu slavi se 6. ko-lovoza, četrdeset dana prije Uzvišenja svetoga križa. Bizantska Crkva, koja je posebno gajila teologiju po-božanstvenjenja, ta je dva sla vlja snažno povezala.

Na Zapadu se javlja kasnije i prošireno je u doba križarskih pohoda, osobito zauzimanjem Clunya. Godine 1457. Kalikst III. uvrstio ga je u rimski ka-lendar nakon pobjede nad Turcima kod Beograda. Slavlje je zadobilo i vlastito predslovlje, a ako pada na nedjelju zamjenjuje njezinu liturgiju.

Uzvišenje svetoga KrižaU Jeruzalemu, u 5. st., na dan 13. rujna slavila se posveta konstantinovskih bazilika Martyrium i Anastasis (posvećene 335.). To je, prema Egeri-jinu spisu, bila obljetnica našašća svetoga Križa. Armenski lekcionar spominje i pokazivanje reli-

kvije. Čašćenje Križa poraslo je nakon perzijskoga osvajanja Jeruzalema 614. Car Heraklije prona-šao ju je 630. i, radi sigurnosti, odnio u Carigrad. Od 6. st. blagdan Našašća svetoga Križa slavio se 3. svibnja, ali otkako je Sergije I. (687.-701.) donio relikviju u vatikansku baziliku, blagdan se sveča-nije slavio i 14. rujna. Taj je datum zadržan, dok je onaj u svibnju dokinut 1960.

Uzvišenje je jedan od dvanaest velikih blag-dana Bizantske Crkve. U tipologiji i ikonografi-ji ‘proslavljeni križ’ je novo drvo rajskoga života. I taj blagdan, ako padne na nedjelju, zamjenjuje nedjeljnu liturgiju. Gospa žalosna je na stanovit način idućega dana produžetak toga slavlja.

Godišnjica posvete crkveŽidovi u prosincu, prije zime, slave blagdan Ha-nuka u spomen na obnovu Drugoga hrama, na-kon pobjede nad Antiohom Epifanom (165. pr. Kr.) koji je obeščastio Hram. Posveta bazilike na Golgoti smješta se u tu tradiciju. Vrlo rano, osim spomena pokojnika, osobito mučenika i biskupa, slavila se godišnjica posvete njihove crkve. Dan posvete često je postao danom određenoga sveca. Jeronimov martirologij sačuvao je datume po-svete bazilike svete Marije Velike i drugih rimskih bazilika. U početku su takva slavlja bila mjesnoga karaktera, ali vezana uz pojedine svece ili uz važ-ne crkve, šire se na cijeli Zapad.

Posvetu (prvo)stolne crkve slavi cijela (nad)biskupija, a ostale posvete pripadna zajednica. Kad nije poznat datum posvete, datum se određu-je za cijelu biskupiju ili redovničku zajednicu, ili pak za područje crkvene pokrajine. Budući da je riječ o Gospodnjemu slavlju, ako posveta pada na nedjelju, tada slavlje posvete zamjenjuje nedjelj-nu liturgiju. Obnavljanje toga slavlja može pota-knuti snažnije življenje zajedništva župnih i dru-gih zajednica, jačajući ekleziološku svijest.

Presveto TrojstvoOpćenito sporne kristološke postavke 4. i 5. st. te naročito širenje arijanizma doveli su do izražava-nja novim teološkim jezikom i načinom molitve. Radi se o »fides trinitatis«. Dok u staroj rimskoj liturgiji tri božanske osobe kao takve bivaju sa-mo rijetko stavljene u pojam Trinitas koji je bio

Blagdani, slavljeni u vremenu, daju

vjerniku zagledanostu vječnost.

(M. Metlikovič)

13


rijetko upotrebljavan, u miješanoj rimsko-franač-koj liturgiji iz karolinškoga vremena pojam ‘troj-stvenost’ počinje se širiti te prema kraju prvoga tisućljeća postoje cjelovite molitve, himni i po-sljednice Presvetomu Trojstvu.

Oko 800. godine nadopunjuje se Grgurovski sakramentar zavjetnim misama, među kojima je nedjelji pridana misa o Presvetomu Trosjtvu. To je bio početak pridavanja pojedinim danima u tjednu određenoga sveca ili otajstva. Od 10. st. taj se blagdan osamostaljuje, a 1334. papa Ivan XXII. stavlja ga na završetak osmine Pedesetnice. Tako je bio na čelu nedjelja kroz godinu koje su redovi-to imale predslovlje Presvetoga Trojstva (katehet-skoga obilježja). U pokušaju prevladavanja viđe-nja pojmovnoga (dogmatskog) otajstva, današnja čitanja nose povijesno-spasenjsku postavku: Pre-sveto Trojstvo nije viđeno samo kao otajstvo vje-re, nego kao otajstvo spasenja.

Gledajući teološko značenje iz molitvenih obra-zaca jasno proizlazi da je riječ prvenstveno o hvala-ma i ispovijedanju (confiteri). U tome se smislu ova svetkovina uvrštava u izvorni tip stare kršćanske svetkovine. No, pogled se ne okreće toliko na doga-đaj spasenja, koji je Otac izvršio u povijesti svoga Si-na po/u Duhu, nego više na otajstvo Trojstva i Je-dinstva u sebi. U povijesti liturgije time se razvio po prvi put jedan način sasvim nove kršćanske svetko-vine: svetkovina ideje.

Već su u prvoj Crkvi svetkovine povijesti spa-senja, najprije Božić, postale prilika za razmišlja-nje nad kristološkim i trinitarnim dogmama koje su poprimile svoje izričaje u nagovorima, homili-jama, molitvama i u liturgijskim pjesmama.

No, povijest razvoja ove svetkovine jasno po-kazuje da je svetkovina ideje izrasla na način usklađen s drugim dijelovima u iskustvu vjere u jednome određenom vremenu. Ona se slavi samo tamo gdje je iskustvo vjere živo. Svetkovina se ni-je razvila umjetno ili nametnuto. Ona jest svetko-vina ideje, ali ne svetkovina neke ideologije.

Presveto tijelo i krv KristovaSvetkovina Presvetoga tijela i krvi Kristove pojavila se 1247. u Liègeu i tvori sjećanje na niz euharistij-skih čuda koja su se dogodila u vrijeme rasprava o stvarnoj Kristovoj prisutnosti u euharistiji. Nakon

čuda u Bolseni bulom Urbana IV. Transitusrus ex hoc mundo god. 1264. biva određen kao datum svetkovine četvrtak nakon svetkovine Trojstva. U tome izboru dana čita se povezanost s Velikim če-tvrtkom, danom ustanovljenja euharistije.

U 13. st. u Srednjoj Europi javlja se i euhari-stijska procesija, promicana osobito u 14. i 15. st. Ona je tijekom protureformacije postala najvaž-nijom procesijom s apologetskom svrhom, a ujed-no je sebi sadržavala i euharistijski blagoslov gra-da. Liturgija i pučka pobožnost iz nje su izvlačile različite oblike euharistijskoga štovanja: euhari-stijski blagoslov, trajno klanjanje, svečano izlaga-nje Presvetoga, četrdesetosatno klanjanje i sl.

Ovo slavlje svoju interpretaciju dobiva u kon-tekstu u kojem je razvijeno, a to je srednjovjekov-na euharistijska pobožnost koja nije više življena kao dio euharistijskoga čina, nego je usredotoče-na na čašćenje nezavisno od svetkovanja. Ta po-božnost ne izvire iz davanja hvale, iz veličanja i klanjanja Bogu s pomoću slavljenja euharistije, nego iz čašćenja jednoga od euharistijskih eleme-nata – posvećenoga kruha.

Presveto Srce IsusovoIzraz ‘srce’ treba biti tumačen u biblijskome smislu, tj. kao središte osobe i života, a ne kao organ ljud-skoga tijela. Srce označuje samu osobu Isusa Kri-sta, njegovu intimu, središte i izvorište nutarnje-ga života (um, volju, osjećajnost), nepodijeljen duh kojim je Isus častio Boga i bližnje i kojim se potpu-no predao za spasenje.

Pobožnost Srcu Isusovu prisutna je već u nekih zapadnih mistika u srednjemu vijeku. Promicali su je osobito sv. Ivan Eudes (†1680.) i sv. Klaudije de la Colombière (†1682.), nakon viđenja sv. M. Mar-garete Alacoque (†1690.). Slavlje seže u 1672., a Pio IX. ga je 1856. protegnuo na cijelu Crkvu. Slavi se u petak nakon druge nedjelje po Pedesetnici (odno-sno u petak nakon osmine Corpus Domini), čime ga se htjelo dovesti u odnos s Velikim petkom. Li-turgijski se spomen promicao na prilično neujed-načen način, s preko trideset obrazaca od 1672. do 1970. To pokazuje poteškoću u određivanju sadr-žaja slavlja koji oscilira između sadržaja viđenja do biblijskoga utemeljenja, prisutnoga u povijesti spa-senja (davanje hvale zbog Kristove ljubavi).

NAŠA TEMA

14

Gospodnji blagdani

Ne radi se ponajprije o spasenjskome događa-ju, koji se želio slaviti kao spomen, nego kao iskaz vlastite duhovnosti jedne skupine koja je snažno isticala otkupljujuću ljubav i zadovoljštinu za gri-jehe. Točno je da je ta duhovnost spojena sa spo-menom muke i smrti Gospodinove na Veliki pe-tak, ali ovdje je odvojen jedan dio od cjeline i ne samo eventualno muka, nego jedan dio tijela ono-ga koji trpi, srce probodeno kopljem. Unatoč tvrd-

jima zanemareno da tada ‘društveno kršćanstvo’ u mnogočemu mole sua stat – opstoji po inerciji i da povijest traži nove iskorake. Što se tiče teološ-ke teme, ona je prisutna u raznim otajstvima Kri-stova života, slavljenima tijekom godine (došašće, Božić, Bogojavljenje, Vazam, Uzašašće). Za tu je svetkovinu prvotno bila određena zadnja nedjelja u listopadu, prije Svih svetih. Novi kalendar daje joj snažniju spomenčinsku dimenziju, osvjetljuju-ći eshatološko značenje Kristova kraljevanja, kao anticipaciju paruzije. Ime svetkovine se proširu-je – Krista, kralja svega stvorenoga, a premješta se na zadnju nedjelju liturgijske godine, kao za-ključak cijele povijesti spasenja, ali ujedno i kao otvaranje došašća koje u prvome dijelu tematizira Gospodinov dolazak u slavi.

Zaključne misliZa velik broj kršćana i općenito za žive zajedni-ce, na prvome mjestu za društvo srednje i sjever-ne Europe, život i ritam liturgijske godine u velikoj je mjeri postao neznakovit i nevažan. Kršćanska blagdanska godina u punome smislu riječi postoji još samo na papiru liturgijskih knjiga, u redovnič-kim i sličnim zajednicama te u zatvorenim krugo-vima i zajednicama animiranima na snažan litur-gijski način. Blagdani su u velikoj mjeri postali festa chori, slavlja čije se značenje traži poglavito u duštvenim dimenzijama slavljenja i javnoga 'obi-lježavanja'. Ipak, premda punoga življenja liturgij-ske godine više nema, ne znači da je taj ritam sa-svim izgubljen i da nema nikakva utjecaja.

U našoj kulturalnoj sredini i dalje postoje dani blagdana nastali tradicijom, ali uglavnom bez nu-tarnje veze s religijskim ili crkvenim sadržajem: kraj tjedna, produženi vikend (bank holidays) oko Božića i Uskrsa te marginalno oko Uzašašća i Du-hova (u povezanosti s necrkvenim događanjima). Osim toga, u ozračju sjeverozapadne Europe stva-raju se potpuno nova »vremena blagdana«, kao ljetni i kao zimski praznici (usporedna slavlja Bo-žića/Nove Godine; ‘skijaški praznici’). Oni se na-dopunjavaju karnevalskim praznicima u veljači/ožujku te jesenskim danima odmora (‘postsezo-na’). Taj se razvoj može uzeti kao posvjetovljeni tijek kršćanske blagdanske godine, ali ga se može vidjeti i kao priliku za suvremeno kršćansko shva-

nji da je srce na mjestu cijele osobe, ipak se, oso-bito likovno, u prvi plan smjestilo odvajanje od cjeline. Neke nevrijedne reprodukcije, ponekad sladunjave, neprikladne su da bi izrazile snažan teološki sadržaj te ne omogućuju pristup vjernikā otajstvu Spasiteljeva Srca.

Sadašnja liturgija pomoću čitanja pokazuje Očevu ljubav, objavljenu u vazmenomu otajstvu, ljubav koja provire iz Kristova srca i na koju smo pozvani odgovoriti.

Krist, kralj svega stvorenogaSlavlje Krista Kralja uveo je Pio XI. 1925. (enci-klikom Quas primas) u prigodi tisuću šeststote obljetnice Efeškoga koncila. U ondašnjemu men-talitetu tražilo se sredstvo za jačanje katoličkoga identiteta pred naletima ateizma i sekularizacije građanskih institucija (vrijeme je to progonstava u Meksiku i predvečerja građanskoga rata u Špa-njolskoj). Iako je ta svetkovina u mnogim krajevi-ma bila prihvaćena s oduševljenjem, bilo je isto-dobno i puno pitanja.

Neki su u tome promatrali pokušaj obno-ve društvenoga kraljevanja Krista kralja, projekt ‘sakralnoga kršćanstva’ u sukobljenosti s profa-nim društvom; to je nastojanje posvećivanja svi-jeta Kristu Gospodinu kako bi bio poslušan njego-voj suverenosti i vladavini. To je perspektiva koja se može iščitati u Divini Redemtoris Pija XI. i u Summi Pontificatus Pija XII. No, u tim je pokuša-

Pretvaranje slavlja u pobožnost izgrađuje pobožne ljude koji su crkveno nepokretnii koji sebe baš ne vide u društvu koje se kroz ‘blagdane ideja’ želi učiniti kršćanskijim.

15


ćanje blagdana ili blagdanske godine i kao pozi-tivnu provokaciju.

Za kršćanstvo je izazovna činjenica da se u na-šemu društvu više ne može govoriti o cjelovitoj kulturi blagdana. Danas postoji velik broj supkul-turalnih događanja koja svaki blagdan ima, tako da kršćanska blagdanska godina izgleda samo kao jedan sastavni dio cjelokupne supkulture.

I dok se, naizgled, treba svim silama trudi-ti kršćanskim sadržajima ispuniti slavlja građan-ske godine, ispravan put nije taj da umjesto dina-mike kršćanskoga kalendara gradimo liturgijsku godinu na temelju pojedinih svjetovnih, pa ni cr-kvenih dana (misijska nedjelja, dani kruha, maj-čin dan i sl.). Naime, to je i dalje problem blag-dana ideja, kojih su sadržaji već prisutni tijekom

SIJEČANJ18 N DRUGA NEDJELJA KROZ GODINU19 P Svagdan: Heb 5,1-10; Ps 110,1-4; Mk 2,18-2220 U Svagdan; ili: Sv. Fabijan; Sv. Sebastijan Heb 6,10-20; Ps 111,1-2.4-5.9.10c; Mk 2,23-2821 S Sv. Agneza, djevica i mučenica, spomendan Heb 7,1-3.15-17; Ps 110,1-4; Mk 3,1-622 Č Svagdan; ili: Sv. Vinko, đakon i mučenik Heb 7,25 – 8,6; Ps 40,7-10.17; Mk 3,7-1223 P Svagdan: Heb 8,6-13; Ps 85,8.10-14; Mk 3,13-1924 S Sv. Franjo Saleški, biskup i crkveni naučitelj, spom. Heb 9,2-3.11-14; Ps 47,2-3.6-9; Mk 3,20-2125 N TREĆA NEDJELJA KROZ GODINU26 P Sv. Timotej i Tito, biskupi, spomendan vl.: 2Tim 1,1-8 ili Tit 1,1-5; Ps 96,1-3.7-8a.10; Lk 10,1-927 U Svagdan; ili: Sv. Anđela Merici, djevica Heb 10,1-10; Ps 40,2-4b.7-8a.10-11; Mk 3,31-3528 S Sv. Toma Akvinski, prezbiter i crkveni naučitelj, spom. Heb 10,11-18; Ps 110,1-4; Mk 4,1-2029 Č Svagdan: Heb 10,19-25; Ps 24,1-6; Mk 4,21-2530 P Svagdan: Heb 10,32-39; Ps 37,3-6.23-24; Mk 4,26-3431 S Sv. Ivan Bosco, prezbiter, spomendan Heb 11,1-2.8-19; Otpj. ps.: Lk 1,69-75; Mk 4,35-41VELJAČA1 N ČETVRTA NEDJELJA KROZ GODINU2 P PRIKAZANJE GOSPODINOVO. SVIJEĆNICA, blagdan Mal 3,1-4 ili Heb 2,14-18; Ps 24,7-10; Lk 2,22-40

liturgijske godine, ali se na štetu dinamike slav-lja izdvojio neki vidik kršćanskoga otajstva, da bi ga se promicalo na ljestvici pobožnosti ili društve-nih vrijednosti. Drugim riječima, nikakva instru-mentalizacija liturgijskih slavlja ne može uroditi kršćanskim plodovima.

Ne zaboravimo da kršćanski liturgijski kalen-dar sam za sebe ima svoju vrijednost. On je kao takav pastoralno sredstvo, a kada su u pitanju Gospodinovi blagdani, sve ih više treba smješta-ti u dinamiku događanja povijesti spasenja koja se tiče svakoga od nas, ali ponajprije zajednice Cr-kve. Pretvaranje slavlja u pobožnost izgrađuje po-božne ljude koji su crkveno nepokretni i koji se ne vide baš u onome društvu koje se blagdanima ide-ja željelo učiniti kršćanskijim.

3 U Svagdan; ili: Sv. Blaž (Vlaho); Sv. Oskar Heb 12,1-4; Ps 22,26b-28.30-32; Mk 5,21-434 S Svagdan: Heb 12,4-7.11-15; Ps 103, 1-2.13-14; Mk 6,1-65 Č Sv. Agata, djevica i mučenica, spomendan Heb 12,18-19.21-24; Ps 48,2-4.9-11; Mk 6,7-136 P Sv. Pavao Miki i drugovi, mučenici, spomendan Heb 13,1-8; Ps 27,1.3.5.8b-9; Mk 6,14-297 S Svagdan: Heb 13,15-17.20-21; Ps 23,1-6; Mk 6,30-348 N PETA NEDJELJA KROZ GODINU9 P Sv. Skolastika, djevica, spomendan Post 1,1-19; Ps 104,1-2a.5-6.10.12.24.35c; Mk 6,53-5610 U Bl. Alojzije Stepinac, biskup i mučenik, spomendan Post 1,20 – 2,4a; Ps 8,4-9; Mk 7,1-1311 S Svagdan; ili: Blažena Djevica Marija Lurdska Post 2,4b-9.15-17; Ps 104,1-2a.27-28.29b-30; Mk 7,14-2312 Č Svagdan: Post 2,18-25; Ps 128,1-5; Mk 7,24-3013 P Svagdan: Post 3,1-8; Ps 32,1-2.5-7; Mk 7,31-3714 S Svagdan: Post 3,9-24; Ps 90,2-6.12-13; Mk 8,1-1015 N ŠESTA NEDJELJA KROZ GODINU16 P Svagdan: Post 4,1-15.25; Ps 50,1.8.16b-17.20-21; Mk 8,11-1317 U Svagdan; ili: Sedam svetih osnivača Reda slugu Marijinih Post 6,5-8; 7,1-5.10; Ps 29,1-4.9c-10; Mk 8,14-2118 S Svagdan: Post 8,6-13.20-22; Ps 116,12-15; Mk 8,22-2619 Č Svagdan: Post 9,1-13; Ps 102,16-21.29.22-23; Mk 8,27-3320 P Svagdan: Post 11,1-9; Ps 33,10-15; Mk 8,34 – 9,121 S Svagdan; ili: Sv. Petar Damjani, biskup i crkveni naučitelj Heb 11,1-7; Ps 145,2-5.10-11; Mk 9,2-13

Liturgijski kalendar

OTAJSTVO I ZBILJAOTAJSTVO I ZBILJA

16

Prvo čitanje (1Sam 3,3b-10.19)Govori, Gospodine, sluga tvoj sluša!

Čitanje Prve knjige o SamueluU one dane: Samuel je spavao u svetištu Gospodnjem, ondje gdje je bio Kovčeg Božji. Tada Gospodin zovnu Samuela. On odgovori: »Evo me!« I otrča k Eliju i reče: »Evo me!Ti si me zvao!« A Eli reče: »Ja te nisam zvao. Vrati se i spavaj!« On ode i leže. I Gospodin opet zovnu Samuela. Samuel usta, odek Eliju i reče: »Evo me! Zvao si me!« A Eli odgovori: »Ja te nisam zvao, sine moj! Vrati se i spavaj!« Samuel još nije poznavao Gospodina, još mu ne bijaše objavljena riječ Gospodnja. I Gospodin zovnu Samuela treći put. On usta, ode k Eliju i reče: »Evo me! Zvao si me!« Sada Eli razumje da je Gospo-din zvao dječaka. Zato reče Samuelu: »Idii lezi; ako te zovne, ti reci: ’Govori, Gospodi-ne, sluga tvoj sluša.’« Samuel ode i leže na svoje mjesto. I dođe Gospodin i stade i zovnu kao prije: »Samuele! Samuele!« A Samuel odgovori: »Govori, sluga tvoj sluša.«Samuel je rastao, a Gospodin je bio s njimi nije pustio da ijedna od njegovih riječipadne na zemlju.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam (Ps 40,2.4ab.7-10)Pripjev: Evo dolazim, Gospodine, vršiti volju tvoju!

Uzdah se u Gospodina uzdanjem silnimi on se k meni prignu i usliša vapaj moj.U usta mi stavi pjesmu novu,slavopoj Bogu našemu.

Žrtve i prinosi ne mile ti se,nego si mi uši otvorio:paljenicâ ni okajnicâ ne tražiš.Tada rekoh: »Evo dolazim!

U svitku knjige piše za mene:Milje mi je, Bože moj, vršit volju tvoju,Zakon tvoj duboko u srcu ja nosim.«

Pravdu ću tvoju naviještatu zboru velikomi usta svojih zatvoriti neću,Gospodine, sve ti je znano.

Drugo čitanje (1Kor 6,13c-15a.17-20)Tijela vaša udovi su Kristovi.

Čitanje Prve poslanice svetoga Pavla apostola Korinćanima

Braćo! Ne tijelo bludnosti, nego Gospodinu, i Gospodin tijelu! Tâ Bog koji je Gospodina uskrisio i nas će uskrisiti snagom njegovom. Ne znate li da su tijela vaša udovi Kristovi? Tko prione uz Gospodina, jedan je duh. Bježite od bludnosti! Svaki grijeh koji učini čovjek, izvan tijela je, a bludnik griješi protiv svojega tijela. Ili zar ne znate? Tijelo vaše hram je Duha Svetoga koji je u vama, koga imate od Boga, te niste svoji. Jer kupljeni ste otkupninom. Proslavite dakle Boga u tijelu svojem!Riječ Gospodnja

Pjesma prije evanđelja (Iv 1,41.17b)

Našli smo Mesiju, koji je Krist:po njemu nasta milost i istina.

Ulazna pjesmaSva zemlja, Bože,nek ti se klanjai nek ti pjeva,neka pjeva tvom imenu!

(Ps 66,4)

Zborna molitvaSvemogući vječni Bože, u tvojoj su ruci i svemirska prostranstva i srca ljudi:usliši molitve svoga narodai udijeli mir našem vremenu.Po Gospodinu.

Darovna molitvaGospodine, daj da ovim otajstvima pristupamo s doličnim poštovanjem. Kad god se slavi spomen Kristove žrtve, vrši se u nama djelo otkupljenja. Po Kristu Gospodinu našemu.


18. siječnja 2009.

živo vreloživo vreloživo vrelo 200920092009111111živo vrelo1živo vreloživo vreloživo vrelo1živo vrelo1živo vrelo1živo vreloživo vreloživo vrelo1živo vrelo111

17

Prijedlozi za pjevanje

Evanđelje (Iv 1,35-42)Vidješe gdje stanuje i ostadoše kod njega.

Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu

U ono vrijeme: Stajaše Ivan s dvojicom svojih učenika. Ugleda Isusa koji je onuda prolazio i reče: »Evo Jaganjca Božjega!« Te njegove riječi čula ona dva njegova učenika pa pođoše za Isusom. Isus se obazre i vidjevši da idu za njim, upita ih: »Što tražite?« Oni mu rekoše: »Rabbi« – što znači: Učitelju – gdje stanuješ?« Reče im: »Dođite i vidjet ćete.« Pođoše dakle i vidješe gdje stanuje i ostadoše kod njega onaj dan. Bila je otprilike deseta ura.Jedan od one dvojice koji su čuvši Ivana pošli za Isusom bijaše Andrija, brat Šimuna Petra. On najprije nađe svoga brata Šimuna te će mu: »Našli smo Mesiju!« – što znači »Krist – Pomazanik«. Dovede ga Isusu,a Isus ga pogleda i reče: »Ti si Šimun, sin Ivanov! Zvat ćeš se Kefa!« – što znači »Petar – Stijena«.

Riječ Gospodnja.

Pričesna pjesmaMi smo upoznali ljubav koju Bog ima u nama i povjerovali joj.

(Iv, 4,16)

Popričesna molitvaUdijeli nam, Gospodine,Duha svoje ljubavi. Nahra-nio si nas jednim kruhom s neba, daj da tvojom milošću živimo u bratskoj slozi.Po Kristu.

Braćo i sestre, Bog nas je po svome Sinu,po zvao da budemo nasljedovatelji njegova puta. S pouzdanjem u njega, uputimo mu svoje prošnje. 1. Pohodi svojom milošću Crkvu, zajednicu

tvojih vjernika, da živeći u svijetu ne bude utopljenau brige svijeta nego da se predanjem putu evanđelja svim ljudima očituje kao tvoje boravište, molimo te.

2. Obnovi u svim svojim krštenicima žudnju za vječnošću koju si nam po Kristu pripravio te uvijek žive životom koji je tebe dostojan, molimo te.

3. Rasvijetli svojim Duhom sve koji traže put spasenja: daj im razaznati tvoj glas i prigrliti put evanđelja, molimo te.

4. Probudi u svima nama odgovornost za vjeru naših bližnjih: daj nam odvažnosti za svjedočanski život vjere kako bismo svojim životom bili drugima znak tvoje blizine, molimo te.

5. Braću i sestre koji su po smrti napustili dom ovozemnog boravka primi u svoj nebeski dom, molimo te.

Gospodine, Bože naš, na početku našega puta vjerestoji tvoj poziv i tvoj dar spasenja. Krijepi nas svojom milošću da otvorna srca slušamo tvoju Riječte budemo postojani na putu evanđelja. Po Kristu.

Molitva vjernika

Ulazna: 108 Kliči Bogu

Otpjevni ps.: 102 Evo dolazim, Gospodine ili: vidi glazbeni prilog str. 38-39.

Prinosna: 233 Punina kad dođe vremena

Pričesna: 243 Sakramentu veličajnom

Završetak: 260 O da bude radost

Onaj koji boravi u Svjetlu zove vjerneda u njemu pronađu svoje boravište.

M. M

etlik

ovič


18

Dođe trenutak da – poput Samuela – izađe-mo na otvoreno i prihvatimo odgovornost. Možda se čini da je ljepše imati predstavni-

ke i zastupnike; lakše je prorocima i misionarima, župnicima i vjeroučiteljima dati zadaću da govore jasno i da umjesto nas navješćuju i žive evanđelje. Lakše je ostaviti drugima brigu za potrebne i stare, dobrovoljcima prepustiti služenje i izazove vreme-na, na koje se nerado odgovara, ili pak druge optu-živati zašto stanje u Crkvi nije bolje. No, ipak, dođe trenutak kada nas nitko ne može zamijeniti i kada u našemu životu ne postoji izraz umjesto nas.

Samuelova je sreća bila što je imao mudro vod-stvo i savjetništvo u osobi svećenika Elija. On ni-je za sebe izmislio ulogu glasnogovornika i znao je da glas koji zove Samuela ne pripada njemu. Po-štovao je Božji poziv i bez imalo oklijevanja odgo-varao: »Ja te nisam zvao.« Znao je da taj poziv ovi-si o Drugome. Želio je reći: Poziv je tvoj i nemam se pravo miješati. Povukao se u drugi plan, kao i Ivan Krstitelj. Sam trebaš vidjeti što Bog od tebe že-li; njega trebaš slušati, ne mene. Vođa, nakon što je pokazao put, treba imati dovoljno poniznosti da ustukne i makne se u stranu. Eli je osoba koja zna poticati na odgovornost. Jasno mu je da od drugih ne smije tražiti da hodaju njegovim nogama, gleda-ju njegovim očima i misle baš kao i on – njegovom glavom. Eli je izvrstan savjetnik, jer daje jedini mu-dar savjet: ne trebaš slušati mene, već Boga.

Spasenje u slici domaU evanđelju je također riječ o upoznavanju, upo-znavanju Boga. U prvoj su Crkvi jednoga pobož-nog čovjeka upitali: »Što vi činite, kako biste neko-ga čovjeka obratili na kršćanstvo?« Odgovorio je: »Ništa osobito. Dajem mu mogućnost da bude sa mnom i da živi sa mnom godinu dana.«

Ponajprije jak dojam ostavlja Ivan Krstitelj. On nije učitelj koji ljubomorno veže učenike uz se-be, jer zna da njegov nauk ima smisla samo ako ide dalje od njegovih riječi. Njegovo se naviještanje is-punilo i učenike šalje Isusu.

Dvije odrednice pozvanosti: slušati i boraviti

U tome njihovu koraku prema njemu Isus ne ostaje ravnodušan. Pita učenike: Što želite; zašto idete za mnom? Obično pitanje slijedi neobičan odgovor: Učitelju, gdje stanuješ? (grč. pou mene-is) Učitelju, koje je tvoje ozračje, gdje se ti osjećaš kod kuće i doslovno: gdje ostaješ, gdje boraviš? Život nas uči kako u čovjeku postoji uvijek jedno mjesto koje zove i osjeća domom, mjesto na koje se vraćamo i gdje nalazimo utočište. Ipak, premda žele vidjeti Isusov dom, učenici ga žele pitati: Kako živiš? Učitelju, kakav je tvoj dom, što ti nudiš ljudi-ma kao sigurnost; kakav život propovijedaš svojim boravištem, svojim trajnim ostajanjem? Učitelju, što je za tebe spasenje prevedeno u obične dane?

Isus im je mogao pripovijedati kako izgleda mje-sto na kojemu boravi, mogao je naglasiti glavne toč-ke svojega naučavanja, ali njegov odgovor nije ništa drugo doli poziv. Čini se da je najvažniji Božji posao zvati čovjeka. No, ne zaboravimo da je ovo evanđelje zapisao pisac koji poziv često prevodi u Božji izazov i to onaj koji je u trajnom dolaženju i ujedno izazov za ljudski pogled. Današnje evanđelje ostaje nerazu-mljivo, ako se ne poveže s otajstvom utjelovljene Ri-ječi. Kada Ivan govori o Riječi, govori pomoću bino-ma doći i vidjeti, govori o svjetlu koje dođe na svijet; o onomu koji dođe k svojima. I o onomu čiju slavu vidjesmo. Ivan voli te dvije riječi: doći i vidjeti. I sada ih stavlja u Isusov odgovor: Dođite i vidjet ćete.


Život vjere je hod u Božjoj prisutnosti.


19

Dolaženje i gledanjeTemeljna istina kršćanstva jest boravljenje Božje među ljudima. Riječ se nastanila među nama: Ver-bum habitavit in nobis. - Riječ je boravila, udomi-la se među nama. Učenici pitaju: a gdje? Ivanu je, osim dolaska, osim boravka, važno i vidjeti. Svoju Prvu poslanicu započinje riječima: »Što bijaše od početka, što smo čuli, što smo vidjeli očima svojim što razmotrismo i ruke naše opipaše – navješćuje-mo i vama.«

Evanđelje nastavlja: Pođoše i vidješe gdje sta-nuje. Ne kaže nam što su to učenici vidjeli. Kaže nam samo da su bili s njim i da ih je taj susret po-krenuo, premda su s njim bili samo jedan dan. Našli su nekoga tko ispunja njihovo traženje, koga su susreli. Opis nedostaje: nisu pronašli ni kuću ni stan, nisu našli nešto što se treba opisivati, već pri-je svega put do njega i život s njim. To dvoje, to ići ili doći i gledati zahvaća prostor vjere. Započeti put na kojem će im postati jasno zašto ga je Ivan poka-zao kao Jaganjca Božjeg znači početi gledati tra-gove koji su natopljeni Vazmom – njegovom mu-kom, smrću i uskrsnućem, našim hodom životnih pitanja i oduševljenja.

Svijet u kojemu živimo omogućuje da nam sve bude tu, blizu, pri ruci. Svijet tehnike pruža mo-gućnost stvoriti kontakte, posebnost dojma blizi-ne, ali ne stvara nužno i susrete. Kontakt ne mi-jenja, susret da! Jer susret je izazov čovjekovoj nutarnjosti, izazov koji ne ostavlja ravnodušnim ni prema Bogu, niti prema čovjeku.

Pred pragom Kristova boravištaDanas Isusov odgovor postaje ili barem treba po-stati i naš odgovor, odgovor svima koji će tražiti Crkvu. Dođite i vidite... Roditelji govore vama dje-co i mladi: Dođite i vidjet ćete, mi ne možemo biti konačno ispunjenje vašega života. Želimo zajedno tražiti Boga. Djeca istim riječima odgovaraju rodi-teljima: Dođite i vidjet ćete čime mi još možemo biti oduševljeni, čemu se možemo radovati, s ko-liko povjerenja možemo vjerovati, kako možemo opraštati. Starci govore mladima: Dođite i vidjet ćete kako naša vjera može nositi bolest i tugu, ka-ko naša molitva pobjeđuje samoću.

I liturgijska zajednica želi ponavljati iste riječi: Dođite i vidjet ćete, živite s nama u našoj proslavi Vazma. To je put Crkve. Na tom ćete putu gleda-ti Crkvu umornih i tužnih, obeshrabrenih i palih, gledat ćete Crkvu koja se bori sa svojom nevjerom i svojim grijesima. Prstom će vam pokazivati nje-zine rane, nedosljednosti; možda će govoriti lažno o nečemu što osjećate da vam pripada. Naglašavat će nesposobnosti, nesnalaženja, prozivati je, budi-ti sumnje, zatvarati vas u razočaranja i trajno ćete hitati za Bogom koji će vas još ustrajnije pozivati da krenete u potragu za gledanjem.

Bitno je krenuti, da bi se moglo doći; bitno je doći, da bi se vidjelo; bitno je vjerovati, da bismo se mogli obratiti i biti kršćani. Učitelju, gdje stanu-ješ i kako te možemo susresti? Boravimo s njim, a opet se u životu često osjećamo kao da nismo pre-koračili prag njegova boravišta…

Ivan Šaško

Odjeci RiječiTijelo i egzistencijalna liturgija uz: 1Kor 6,13c-15a.17-20U perikopi kojoj pripadaju redci današnjeg čitanja, Pavao podsjeća Korinćane da su njihova tijela hram Duha Svetoga. Naime, onaj ko-ji prione uz Gospodina s njim oblikuje »jedan Duh« . Odatle proizlazi dvostruki odnos, prema Kristu Gospodinu i prema Duhu Svetom. Taj odnos daje »tijelu« krštenika posebnu kvalifikaciju koju kompro-mitira bludničenje. Pavao zato opominje. Na metaforu tijelo-hramDuha Svetoga upućuje i ono što nalazimo u Rim 14,7: »Nitko od nas sebi ne živi, nitko sebi ne umire.« To je stjecanje koje definira identi-tet vjernika na temelju naše pripadnosti. Mi smo legitimno vlasništvo Božje za koje je on platio otkupninu (usp. 1Kor 7,23). Završni poticaj, oblikovan u terminima kulta, »proslavite Boga« oslanja se na taj novi odnos vjernika s Bogom. Naše tijelo je hram egzistencijalne liturgije.

Mario Cifrak

»Dođite i vidjet ćete!« Kroz odmak od svijeta Isus uvodi učenike u novu

zbilju. Nju se može ‘vidjeti’ očima zagledanim u vječnost koja je naš

istinski dom. Današnja traganja za vidljivošću Božjega očitovanja u

‘novim čudotvorcima’ pokazatelj su da nismo krenuli za Isusovim »Dođite«, nego da smo ostali u svijetu. (A. C.)

Zrnj

e


20

Ulazna pjesmaPjevajte Gospodinu pjesmu novu! Pjevaj Gospodinu, sva zemljo! Slava je i veličanstvo pred njim, sila i sjaj u svetištu njegovu.

(Ps 96,1.6)

Zborna molitvaSvemogući vječni Bože, ravnaj našim životomda vršimo tvoju volju:da u ime tvoga ljubljenoga Sina obilujemo dobrimdjelima. Po Gospodinu.

Darovna molitvaGospodine, pomiri nassa sobom i primi ove darove:posveti ih snagom svoga Duhada nam budu na spasenje.Po Kristu, Gospodinu našemu.

Prvo čitanje (Jon 3,1-5.10)Obratiše se Ninivljani od svojega zlog puta.

Čitanje Knjige proroka JoneRiječ Gospodnja dođe Joni drugi put: »Ustani«, reče mu, »idi u Ninivu, grad veliki, i propovijedaj u njemu što ću ti reći.« Jona ustade i ode u Ninivu, kako mu Gospodin zapovjedi. Niniva bijaše grad velik pred Bogom – tri dana hoda. Jona prođe gradom dan hoda, propovijedajući: »Još četrdeset dana i Niniva će biti razorena.«Ninivljani povjerovaše Bogu; oglasiše post i obukoše se u kostrijet, svi od najvećega do najmanjega.Bog vidje što su činili: da se obratiše od svojega zlog puta. I sažali se Bog zbog nesreće kojom im bijaše zaprijetio, i ne učini.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam (Ps 25,4-9)Pripjev: Pokaži mi, Gospodine, putove svoje!

Pokaži mi, Gospodine, putove svoje,nauči me svojim stazama!Istinom me svojom vodi i pouči mejer ti si Bog, moj Spasitelj!

Spomeni se, Gospodine, svoje nježnostii ljubavi svoje dovijeka.Spomeni me se po svojoj ljubavi –radi dobrote svoje, Gospodine!

Gospodin je sama dobrota i pravednost:grešnike on na put privodi.On ponizne u pravdi vodii uči malene putu svome.

Drugo čitanje (1Kor 7,29-31)Prolazi obličje ovoga svijeta.

Čitanje Prve poslanice svetoga Pavla apostola KorinćanimaOvo hoću reći, braćo: Vrijeme je kratko! Odsada i koji imaju žene, neka budu kao da ih nemaju; i koji plaču, kao da ne plaču; i koji se vesele, kao da se ne vesele; i koji kupuju, kao da ne posjeduju; i koji uživaju ovaj svijet, kao da ga ne uživaju, jer – prolazi obličje ovoga svijeta. Riječ Gospodnja.


Ulazna: 82 Pjevajte Gospodu (ili br. 152) ili: 704 Saberi nas Gospodine

(ant. 3.+3-4. Ps 133)Otpjevni. ps.: 96 Pokaži mi, GospodinePrinosna: 508 Gdje je ljubav, prijateljstvoPričesna: 247 Uzmite, jediteZavršetak: 183 Ti Kriste kralj si vjekova

25. siječnja 2009.


21

Pričesna pjesmaPristupite ka Gospo-dinu i razveselite seda se ne postidelica vaša.

(Ps, 34,6)

Popričesna molitvaSvemogući Bože, ovom svetom gozbom dao si nam udio u svom božanskom životu: daj da u tom daru uživamo svu vječnost.Po Kristu.

Pjesma prije Evanđelja (Mk 1,15)

Približilo se kraljevstvo Božje; obratite se i vjerujte evanđelju!

Evanđelje (Mk 1,14-20)Obratite se i vjerujte evanđelju.

Čitanje svetog Evanđelja po MarkuPošto Ivan bijaše predan, otiđe Isus u Galileju. Propovijedao je evanđelje Božje: »Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje!Obratite se i vjerujte evanđelju!«I prolazeći uz Galilejsko more, ugleda Šimuna i Andriju, brata Šimunova, gdje ribare na moru; bijahu ribari. I reče im Isus: »Hajdete za mnom i učinit ću vas ribarima ljudi!« Oni odmah ostaviše mreže i pođoše za njim.Pošavši malo naprijed, ugleda Jakova Zebedejeva i njegova brata Ivana: u lađi su krpali mreže. Odmah pozvai njih. Oni ostave oca Zebedeja u lađi s nadničarima i otiđu za njim.Riječ Gospodnja.

Pred nebeskoga Oca, koji nas je u Kristu pozvao na novost života, iznesimo svoje usrdne prošnje zajedno moleći:

Vodi nas, Gospodine, putem spasenja.1. Za tvoju Crkvu: da vjerno hodi putem Krista Učitelja

te živeći zajedništvo vjere bude dom za sve ljude, molimo te.

2. Za sve koji se staviše u službu Crkvi i Gospodinu:okrijepi ih vjernošću u nasljedovanju tvoga putai radošću služenja svim potrebnimau kojima pokazuješ svoje lice, molimo te.

3. Za mlade koji se nalaze pred izazovima života:rasvijetli ih Duhom mudrosti da u svome životnom zvanju i u okružju u kojemu žive umiju razaznatiput vjere, molimo te.

4. Za ovu zajednicu pozvanih: daj nam spoznati sve onošto je u našemu životu potrebno obraćenja i tvoje milosne obnove kako bismo mogli iskusiti radost Kraljevstva koje si nam u Kristu darovao, molimo te.

5. Daruj nam odvažnosti da ostavimo sve što naszarobljava i veže uz svijet i prolaznost i pomozi namu slobodi živjeti tvoju Riječ, molimo te.

Svemogući Bože, i danas je po snazi tvoje Riječi u nama odjeknuo poziv na obraćenje i nasljedovanje tvoga puta. Usliši nam smjerne molitve i potakni nas da se životom zauzimamo za sve što te s vjerom molimo. Po Kristu.

Molitva vjernika

Isus traži da učenik »ostavi mreže«, sigurnost svoga života,i krene za njim. (V. Blažanović, 2002.)

Prema Naputku Kongregacije za bogoštovlje, a iz razloga što se ove godine proslavlja 2000. obljetnica rođenja sv. Pa vla Apostola,

dopušteno je danas u zajednici slaviti jednu misu prema vlastitom obrascu blagdana Obraćenja sv. Pavla. U tome slučaju drugo se čitanje

uzima od nedjelje, a prvo čitanje s psalmom i evanđelje od Blagdana.


22

Početak Isusova propovijedanja i javnoga dje-lovanja obilježen je pozivom: »Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje. Obra-

tite se i vjerujte evanđelju!« Isusov proglas Božjega kraljevstva, koje je s njime nastupilo, upućen je svi-ma. Evanđelist jednostavno kaže da Isus odlazi u Galileju i ondje započinje svoje propovijedanje. Ni-je naznačeno komu se obraća. Govori svima. Jav-no. Važno je to uočiti da bismo razumjeli kontekst i značenje pojedinačnih poziva upućenih prvim Isu-sovim učenicima. Proglas Božjega kraljevstva i po-ziv na obraćenje stoje na početku svakoga vjerni-čkog poziva, pojedinačnoga i skupnoga. Samo je jedan put na koji Isus poziva: put evanđelja.

Pojedinačne pozive kojima Isus sabire zajed-nicu prvih učenika počesto se pokušava shvatiti kao izvanredne pozive, upućene »nekima«, poje-dincima, onima kojima će biti povjerene posebne zadaće u Crkvi. Evanđelje, međutim, čuva tijesnu povezanost pojedinačnih poziva s proglasom Kra-ljevstva i s općim pozivom na obraćenje. Stoga po-jedinačni pozivi, opisani u evanđeljima, iziskuju radikalno stajanje uz Isusa i hod za njim te postaju slikom svakoga vjerničkoga poziva. Kao što je po-ziv »Obratite se i vjerujte evanđelju« nedvojbeno upućen svima, na isti se način poziv upućen Šimu-nu, Andriji, Jakovu ili Ivanu, satkan u riječi »Haj-

Hajdete za mnom dete za mnom«, tiče svih ljudi. Pojedinačni pozi-vi pretaču opći poziv na obraćenje u osobni život i osobno nasljedovanje. Osobni pozivi radikalno po-svješćuju pojedincima istinu o punini vremena.

Mjesto za IsusomEvanđeoski opis poziva prvih učenika nosi neko-liko važnih detalja. Redovito značenje toga poziva vežemo uz značenje Isusova imperativa »Hajdete«, dok se zaboravlja onaj drugi, određujući dio poziva – za mnom. Isus susreće ljude, zaokupljene njiho-vim poslom, i poziva ih da ostave sve i idu za njim. Ići za nekim slika je učeništva. Tako oblikovanim i sažetim pozivom Isus im se predstavlja kao Učitelj, kao onaj koga se prihvaća nasljedovanjem, hodom za njim. Njegov »za mnom« (opiso mou) u evan-đeoskome je govoru bremenit značenjem. Isus će mu dati i tumačenje: »Hoće li tko za mnom (opi-so mou), neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka me slijedi.« (Mk 8,34) Znakovito je da će svoga prvog učenika, Šimuna, koga je pozvao da ide za njim, Isus kasnije oštro ukoriti upravo zbog iskušenja da ne živi učeništvo u hodu za njim. Prisjećamo se naime perikope u kojoj Petar, razu-mjevši da Isus kani poći u Jeruzalem gdje mu prije-ti osuda i umiranje, staje ispred Isusa i nagovara ga da odustane od svoga nauma. Umjesto da bude iza Isusa, Petar je Isusu htio prepriječiti put. Isus će ga tada ukoriti i ponovno ga pozvati da stane onamo gdje mu je mjesto – iza Učitelja: »Odmakni se i sta-

ni iza mene (opiso mou), Sotono, jer ti nije na pameti što je Božje nego što je ljudsko«.

Isus određuje logiku evanđeoskoga učeništva: zajedništvo s Kristom je u na-sljedovanju. Hod za njim slika je nasljedo-vanja, življenja njegovoga puta i njegovih riječi. I na kraju, nakon uskrsnuća, on će i dalje ostati Onaj koji ide ispred i koga tre-ba nasljedovati, življenjem njegovoga puta: u uskrsno jutro anđeo se na grobu objavlju-je ženama s porukom – »Idite, recite nje-govim učenicima i Petru: Ide pred vama u Galileju! Ondje ćete ga vidjeti.« (Mk 16,7) Uskrsli ostaje Učitelj svojih učenika. Smrt ih ne rastavlja. A njihov se put ne mijenja: i dalje im je ići za Isusom. Uskrsli je Onaj koji ide pred nama.

»Hajdete za mnom i učinit ću vas ribarima ljudi.« (P. Uehlein)



23

Ostaviti mrežeOdgovor na Isusov poziv ima uvijek dva dijela: ostaviti i ići za. Prvi zahtjev uređuje odnos s proš-lošću, s onim što je iza nas, što ostavljamo ili od če-ga se obraćamo; drugi nas usmjerava prema bu-dućnosti, prema onome što prihvaćamo, prema Onome za kojim hodimo. Primjeri prvih učenika oslikavaju radikalnost koju zahtijeva Isusov poziv. Isus svoj poziv upućuje ljudima koji su zauzeti svo-jim poslovima i brigama. Ne obraća se onima koji »ne znaju što bi sa sobom« ili onima koji stoje »na raskrižju života« čekajući ili tražeći svoj put. Obra-ća se onima koji imaju svoj put i »svoj život«. Prvu dvojicu vidi u lađi kako ribare; drugu dvojicu su-sreće na obali dok, nakon ribolova, čiste i krpaju mreže spremajući ih za novi izlazak na jezero; Ma-teja pronalazi za njegovim stolom u carinarnici…

Odabir ljudi koji imaju svoj posao i život ra-dikalizira smisao Isusova poziva: nasljedovanje Krista preobražava život pozvanih. Njegov jedno-stavni »Hajdete za mnom«, koji prekida ljude u njihovoj ‘sigurnosti života’, bit će pojašnjen u jed-noj drugoj zgodi: »Zaista, kažem vam, nema ga tko ostavi kuću, ili braću, ili sestre, ili majku, ili oca, ili djecu, ili polja poradi mene i poradi evan-đelja, a da ne bi sada, u ovom vremenu, s progon-stvima primio stostruko, a u budućem vijeku život vječni.« (Mk 10,29-30) Život evanđelja pretpo-stavlja slobodu od navezanosti na svijet, na ljude,

na posao, na sigurnost života. Isus dobro poznaje vrjednote života. Razumije što siromašnome Ga-lilejcu znači posao, ili što u tome siromaštvu zna-či imati lađu i mreže. Znade što podjarmljenome narodu, koji živi pod vlašću drugoga naroda, zna-či vlastiti dom i sigurnost obitelji. Upravo zato što to znade, Isus kaže da je pravi nasljedovatelj onaj koji je spreman ostaviti sve – i posao, i lađu i mre-že, i obitelj, sigurnost doma! Je li to moguće? Za-htijeva li Isus nemoguće?

Isus samo želi reći koja je vrijednost nasljedo-vanja Učitelja i koja je vrijednost življenja evanđe-lja. Ništa ne smije biti zaprjekom pozivu spasenja. Učenik ne smije nikomu robovati. Onaj tko je spre-man sve to »ostaviti« poradi Krista, bit će nagra-đen novim odnosom slobode prema životu, poslu, imetku, ljudima, obitelji… Služenje Kristu osloba-đa za novi odnos, za novu ljubav prema svima. Za-to im kaže: »Odsada ćete ljude loviti!« Potrebno je prepustiti se tome Kristovu oslobođenju.

Isus ne traži bijeg od života, nego novi odnos prema životu. Ostaviti mreže (koje nose simboli-zam navezanosti i neslobode) znači predati se pu-tu evanđelja i životu Božjega kraljevstva. Važno je prepoznati gdje je naša lađa, čime smo zaoku-pljeni, što su naše mreže. Tu, na našoj lađi, s ko-je ne vidimo drugoga puta, potrebno je odgovoriti na Isusov poziv, ostaviti mreže i krenuti za njim. Životom njegove riječi.

Ante Crnčević

Zrnj

e

Odjeci RiječiNova sloboda uz: 1Kor 7,29-31Vrijeme je kratko. Riječ je o kvaliteti vremena. Zgodna prilika ( kairos) izbora se smanjila. Prolazi obličje ovoga svijeta. U taj apokaliptički okvir smješteno je pet antitetičkih rečenica koje izražavaju kršćan-ski stav u povijesti i svijetu. Prva se odnosi na oženjene i na neposre-dni kontekst: »Odsada i koji imaju žene, neka budu kao da ih nema-ju«. Druga i treća odnose se na dvije suprotstavljene ljudske situacije: plakati/veseliti se. A četvrta i peta zaokružuju cjelokupnu ljudsku ak-tivnost: kupovati/uživati. Upravo ova posljednja – »koji uživaju ovaj svijet, kao da ga ne uživaju« – priprema završnu izjavu o prolaznoj di-menziji sadašnjega svijeta. Kršćanima u Korintu Pavao nalaže da žive u svakoj situaciji sa slobodom koja proizlazi iz eshatološke perspektive koju je započeo Isus Krist svojom smrću i uskrsnućem.

Mario Cifrak

»Hajdete za mnom.« Bog nas ne pušta da idemo ijednim putem

kojim sâm nije prošao. U hodu za njim nalazi se radost života, pa i

onda kad hod »za njim« nosi križ i umiranje. Hod bez njega traži bezuvjetnu radost i očituje se u

nespremnosti da ostavimo ono što nam pruža ‘sigurnost’, radost života.

Koliko li je ‘mreža’ koje želimo ponijeti sa sobom, misleći da idemo

za Isusom? (T. C.)


24

Ulazna pjesmaSpasi nas, Gospodine, Bože naš, i saberi nas iz naroda, da slavimo tvoje sveto ime, da se tvojom slavom ponosimo.

(Ps 106,47)

Zborna molitvaGospodine, Bože naš, tvoja Crkva počinje svetu službu: daj da te štujemo svom dušom te u tvom Duhu ljubimo i prihvaćamo sve ljude. Po Gospodinu.

Darovna molitvaGospodine, donosimo na oltar darove u znak svoga služenjai predanja: primi ih i pretvoriu otajstvo našeg otkupljenja,po Kristu, Gospodinu našemu.

Prvo čitanje (Pnz 18,15-20)Podignut ću proroka i stavit ću riječi svojeu njegova usta.

Čitanje Knjige Ponovljenog zakonaMojsije reče narodu: »Proroka kao što sam ja, iz tvoje sredine, od tvoje braće, podignut će ti Gospodin, Bog tvoj: njega slušajte! Posve onako kako si i tražio od Gospodina, Boga svoga, na Horebu, na dan zbora, kad si govorio: ’Neću više da slušam glas Gospodina, Boga svoga, niti želim više gledati taj silni oganj da ne poginem!’ Nato mi reče Gospodin: ’Pravo su rekli. Podignut ću im proroka između njihove braće, kao što si ti. Stavit ću svoje riječi u njegova usta da im kaže sve što mu zapovjedim. A ne bude li tko poslušao mojih riječi što ih prorok bude govorio u moje ime, taj će odgovarati preda mnom. A prorok koji bi se usuđivao govoriti što u moje ime što ja ne budem zapovjedio da govori i koji bi govorio u ime drugih bogova, takav prorok neka se pogubi.’« Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam (Ps 95,1-2.6-9)Pripjev: O da danas glas Gospodnji poslušate:

»Ne budite srca tvrda!«

Dođite, kličimo Gospodinu,uzvikujmo Hridi, Spasitelju svome!Pred lice mu stupimo s hvalama,kličimo mu u pjesmama!

Dođite, prignimo koljena i padnimo nice,poklonimo se Gospodinu koji nas stvori!Jer on je Bog naš,a mi narod paše njegove, ovce što on ih čuva.

O da danas glas mu poslušate:»Ne budite srca tvrda kao u Meribi,kao u dan Mase u pustinjigdje me iskušavahu očevi vaši,iskušavahu me premda vidješe djela moja.«

Drugo čitanje (1Kor 7,32-35)Djevica se brine za Gospodnje, da bude sveta.

Čitanje Prve poslanice svetoga Pavla apostola KorinćanimaBraćo! Rado bih da budete bezbrižni. Neoženjen se brine za Gospodnje, kako da ugodi Gospodinu. A oženjen se brine za svjetovno, kako da ugodi ženi, pa je razdijeljen. I žena neudana i djevica brine se za Gospodnje, da bude sveta i tijelom i duhom; a udana se brine za svjetovno, kako da ugodi mužu. Ovo pak govorim vama na korist, ne da vam postavim zamku, nego da primjerno i nesmetano budete privrženi Gospodinu.Riječ Gospodnja.


Ulazna: 79 Spasi nas, Gospodine(ant. 1.+1. Ps 106)

ili: 220 Gdje god su dvojicaOtpjevni ps.: 111 Ako danasPrinosna: VI Izvore vode živePričesna: 278 Blaženstva (gl. prilog ŽV 11/2005.)Završetak: 590-591 Slavna Majko Spasitelja (1., 3.)

1. veljače 2009.



25

Pričesna pjesmaRasvijetli lice nad slugom svojim,po svojoj me dobroti spasi! Gospodine,ne bilo me stidšto te zazvah!

(Ps 31,17-18)

Popričesna molitvaGospodine, ova pričest obnovila je u nama božanski život. Molimo da po tom sredstvu spasenja neprestano rastemo u vjeri. Po Kristu.

Pjesma prije Evanđelja (Mt 4,16)

Narod što je sjedio u tmini svjetlost vidje veliku,onima što mrkli kraj smrti obitavahu svjetlost jarka osvanu.

Evanđelje (Mk 1,21-28)Učio ih je kao onaj koji ima vlast.

Čitanje svetog Evanđelja po Marku

U gradu Kafarnaumu Isus u subotu uđe u sinagogu i poče naučavati. Bijahu zaneseni njegovim naukom. Tâ učio ih je kao onaj koji ima vlast, a ne kao pismoznanci.A u njihovoj se sinagogi upravo zatekao čovjek opsjednut nečistim duhom. On povika: »Što ti imaš s nama, Isuse Nazarećanine? Došao si da nas uništiš? Znam tko si: Svetac Božji!« Isus mu zaprijeti: »Umukni i iziđi iz njega!« Nato nečisti duh potrese njime pa povika iz svega glasa i iziđe iz njega. Svi se zaprepastiše te se zapitkivahu: »Što li je ovo? Nova li i snažna nauka! Pa i samim nečistim dusima zapovijeda, i pokoravaju mu se.«I pročulo se odmah o njemu posvuda, po svoj okolici galilejskoj.

Riječ Gospodnja.

S vjerom i pouzdanjem izrecimo pred Ocem nebeskimsvoje prošnje povjeravajući njegovoj dobroti svoje potrebe i život Crkve. 1. Rasvijetli, Gospodine, put koji hodi tvoja Crkva:

daj da u snazi tvoga Duha bude uvijek zanesenanaukom evanđelja i s radosnom ljubavlju zauzetau služenju svim potrebnima, molimo te.

2. Obnovi, Gospodine, u svojim krštenicima dar vjere: nadhanjuj ih da uvijek rastu u spoznaji tvoje dobrote te svojim životom budu svjedoci tvoje blizine i ljubavi prema svakom čovjeku, molimo te.

3. Pohodi, Gospodine, svojom milošću braću i sestrekoje je obuzela snaga zla: potakni ih da spremno odgovore tvome pozivu na obraćenje i u srcu osjete radost života u vjeri, molimo te.

4. Prodahni, Gospodine, nas ovdje okupljene kršćanskom odgovornošću za svijet u kojemu živimo: ohrabri nas da se riječju i svjedočanskim životom zauzimamo za vrjednote evanđelja te tako evanđeljem preobražavamo društvo u kojemu živimo, molimo te.

5. Pokojnu našu braću i sestre obdari radošću vječnoga života, molimo te.

Primi Gospodine naše smjerne prošnje. Ono što nam danas zboriš snagom svoje riječi neka bude naš život, u radosnom svjedočenju tvoje dobrote i ljubavi prema svim ljudima.Po Kristu Gospodinu našemu.

111111111

Molitva vjernika

Ozdraviteljska i oslobađajuća Isusova prisutnost.(V. Blažanović, 2001.)


26

Teško se oteti dojmu da brojni katolički me-diji, udruge i pojedinci, smatrajući se je-dinim autentičnim tumačima Božje vo-

lje i braniteljima njegovih prava, vrlo često troše snagu i silnu energiju na prokazivanje zla u druš-tvu. Nerijetko ga vide u svemu što se ne uklapa u njihove mentalne, intelektualne, ritualne i druge okvire ili ih nadilazi. Postavljaju pitanja koja go-tovo nikoga ne zanimaju i nude odgovore koji ri-jetkima mogu pomoći. Mora im se priznati da se do iznemoglosti bore i ulažu iznimne napore kako bi pobijedili. Vjeruju da će tako pridonijeti trijum-fu dobra, koje za njih potpuno neovisno egzistira u odnosu na zlo. Kod nas se tomu uglavnom do-daje i nacio nalni predznak, kao da je etnička pri-padnost jamac ispravnog opredjeljenja. Pri tome iz ‘naftalina’ izvlače odavno nerabljene uniforme i vode već desetljećima završene ratove. Čini se da smo već naviknuti na takvo stanje. Stoga nas izne-nađuje današnje evanđelje.

Nevjerojatnom nam izgleda Isusova mirno-ća u susretu s opsjednutim. Zasigurno je Isusu bi-la poznata njegova nazočnost, no ponaša se kao da ga nema. Moli, čita Sveto pismo i tumači ga. Evanđelist nam jasno poručuje da svijet nije po-dijeljen na dobro i zlo, tamu i svjetlo, pozitivno i negativno. Oni su međusobno izmiješani kako u prostoru tako i u osobama, pri čemu zlo ne pre-že ući u područje dobra kao što je sinagoga, ali je-dnako tako cilj ne smije biti pronaći zlo i ukazati na njega, nego nadvladati ga dobrom.

Proročka zadaća Isus ne napada zlo; ono se samo otkriva i biva po-raženo njegovom dobrotom u jednostavnim ge-stama. Naime, Isus nije učinio ništa posebno. Ušao je u sinagogu, čitao i komentirao čitanje. Pod dojmom naše liturgije ovaj nam Isusov čin može izgledati revolucionarnim, no u on to u stvarnosti nije bio. Za Isusove suvremenike bilo je to sasvim obično ponašanje. Činio je samo ono što je mogao učiniti svaki odrasli židovski muškarac. Isus tada, nalazeći se na samome početku svoga javnog dje-lovanja i poučavanja, čak još nije bio poznat kao

Dobro za zlo

»učitelj«. U Markovu evanđelju ovo je prvo Isu-sovo čudo. No, ono je vrlo znakovito. Poručuje da življenje Kristova nauka znači činjenje čudesa. Gdje god se živi ono što Isus naučava, čuda su sa-stavni dio života, Bog je na djelu i zlo mora odstu-piti. To je »snažan nauk«.

Evanđelist naglašava da se to dogodilo u sina-gogi kako bi pokazao kako se u Isusu iz Nazareta ostvarilo obećanje koje je Bog dao Mojsiju u današ-njem prvom čitanju: »Podignut ću proroka između njihove braće«. Prorok je glas Božji, kolektivna sa-vjest i podsjetnik da vršenje Božjeg Zakona omogu-ćuje sreću i blagoslov. Njegova je zadaća u teškim trenutcima tješiti, a u trenutcima blagostanja i sre-će podsjećati na Boga koji je izvor dobra. Bog na-značuje kakav treba biti prorok.

Ponajprije, prorok je onaj tko sam sluša riječ Božju pa je onda prenosi narodu i tumači. Isus upravo to čini čitajući Sveto pismo i naučavajući. Nadalje, prorok je osoba «između braće», dio na-

Isus ne osuđuje obuzete zlim duhom. On ih oslobađa da sami budu kadri »osuditi zlo« i vratiti se u zajedništvo Oca.

M. M

etlik

ovič



27

roda. Kao takav zna što narodu treba, poznata mu je njegova situacija te može na nju primijeniti ri-ječ Božju. Isus rješava konkretan problem opsjed-nutoga. Na koncu, prorok je onaj koji ne govori svoje riječi i ne propovijeda sebe proglašavaju-ći voljom Božjom svoje vlastite želje i htijenja ka-ko bi Boga iskoristio za vlastite probitke. Ne služi se Bogom, nego služi Bogu. On propovijeda riječ Božju prenoseći njezine vječne vrijednosti u no-vo vrijeme i nove uvjete, koje ipak ne prihvaća bez rezerve i s odobravanjem. Sve ove proročke ozna-ke našle su svoje ostvarenje u Isusu Kristu pa je na koncu onaj čovjek bio oslobođen zla koje ga je op-terećivalo. Evanđelist spominje da se to dogodilo u subotu, dan kad se Boga slavi, kako bi prenio te-meljnu Kristovu poruku da je Božja slava slobo-dan i sretan čovjek.

Proročku zadaću Krist je ostavio svojoj Crkvi. Njezina je služba čitati i poučavati Sveto Pismo te iščitavajući znakove vremena u svako doba i na svako mjesto donositi i svjedočiti vječne vrijedno-sti čovjekove sreće i slobode. Sveti Irenej je opisuje riječima: »cjelovitost bez dodavanja i oduzimanja, naučavanje bez prijevare te, u skladu s Pismom, njegovo zakonito i prikladno tumačenje, izuzeto od opasnosti i blasfemije; i na kraju, najizvrsniji dar ljubavi koji je dragocjeniji od spoznaje, slavniji od prorokovanje i viši od svih ostalih karizmi«.

Dar ljubaviDok su Isusovi suvremenici vjerovali da je bolest pojedinca plod zloga duha, mi možemo sa sigur-nošću kazati da su brojne ‘bolesti’ društva u koje-mu živimo siguran znak prisutnosti zla u svijetu. Tu je potreban »snažan nauk« koji ne dopušta da se mirimo sa zlom, glumimo da ga ne vidimo i la-žemo da ne postoji. Današnja nas čitanja pozivaju da na zlo ne odgovaramo zlom i ne trošimo snagu u njegovo pronalaženje, nego da uporno oslušku-jemo Božju riječ u svojoj savjesti, Svetome pismu i zajednici Crkve te budemo njezin glas, oslobađaju-ći ljude od zla siromaštva, nepravde, bolesti, usa-mljenosti i raznih robovanja kojima su izloženi.

Sveti nas Pavao uči da to možemo činiti na svakom mjestu, u svako vrijeme i u bilo kojem stanju. Iako na prvi pogled izgleda kao stanovi-ti prijezir braka, ulomak iz Poslanice Korinćani-ma, naprotiv, naglašava vrijednost braka i obite-lji. To nisu vremenite i prolazne institucije, nego od Boga željene i stalne ustanove. »Što Bog zdru-ži čovjek neka ne rastavlja.« Osobe svoju vjernost Bogu dokazuju brigom za svoju obitelj. Tek u tom kontekstu možemo shvatiti Apostolovo učenje da onaj tko nema vlastitu obitelj može služiti većem broju ljudi i tako se približiti Bogu. No, i ovdje je naglasak na služenju bližnjima kao »najizvr-snijem daru ljubavi«, a ne nekakvoj neodgovor-noj »bezbrižnosti«. Svako mjesto, vrijeme i sta-nje prikladno je da se konkretnu osobu oslobodi i usreći i na taj način Boga proslavi.

Slavko Slišković

Zrnj

e

Odjeci RiječiEvanđeoska bezbrižnost uz: 1Kor 7,32-35Pavao nastavlja svoj pastoralni dijalog s Korinćanima. Kao što se već obratio oženjenima, sada predlaže svoj ideal i mladim zaručnicima:»Neoženjenima pak i udovicama velim: dobro im je ako ostanu kao i ja.« (1Kor 7,8). S motivom: »A rado bih da budete bezbrižni.« Riječ je o pote-škoćama koje su bračne naravi i koje su u eshatološkoj krizi označene kao »muka u tijelu«. Ovdje nalazimo dvije suprotstavljene situacije: ono-ga koji nije oženjen i onoga koji je oženjen. Onaj koji je oženjen, razdijeljen je. Pavao zatim govori o neudanoj i udanoj. Neudana i djevica brinu se za Gospodnje da budu svete tijelom i duhom. Riječ je o njihovoj posvećeno-sti i pripadnosti Gospodinu. No, Pavao poziva na kraju svakoga da prema svom statusu, tj. kao oženjen, kao udana ili kao neoženjen, neudana da odgovori na Gospodinov poziv živeći zauzeto svoju povezanost s njim.

Mario Cifrak

Isusu se u sinagogi protivi čovjek opsjednut zloduhom.

Isus ga ne proziva niti prokazuje. Čovjek podjarmljen

zlu sām ustaje protiv Isusa. Prvi ustaje onaj koji je slabiji, koji je ugrožen, koji se boji za

sebe. Zlo je najjače kad šuti, kad nema potrebe ustajati, kad Božja prisutnost nije ‘prijeteća’ jer nije posvjedočena životima

vjernika. (A.C.)


28

Ulazna pjesmaDođite, prignimo koljenai padnimo nice pred Gospodinom koji nas stvori, jer on je Gospodin, Bog naš.

(Ps 95,6-7)

Zborna molitvaGospodine, tvoja nam je milost jedina nada, a tvoja zaštita jedina sigurnost. Molimo te: snaži svoju obitelj neprestanim obročinstvima. Po Gospodinu

Darovna molitvaGospodine, ti nam jelo i pićedaješ za održanje vremenitog života. Molimo te da nam postanui otajstvo vječnoga spasenja.Po Kristu, Gospodinu našemu.

Prvo čitanje (Job 7,1-4.6-7)Kinjim se dok se ne smrkne.

Čitanje Knjige o Jobu

Job progovori:»Nije li vojnikovanje život čovjekov na zemljii dani mu kao dani nadničara?Kao što trudan rob za hladom žudii kao nadničar štono plaću čeka,mjeseci jada tako me zapadošei noći su mučne meni dosuđene.Liježuć pomišljam: ’Kad li ću ustati?’A dižuć se: ’Kad ću večer dočekati!’I tako se kinjim sve dok se ne smrkne.Dani moji brže od čunka prođoše,promakoše hitro bez ikakve nade.Spomeni se: život moj samo je lahori oči mi neće više vidjeti sreće!«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam (Ps 147,1-6)Pripjev: Hvalite Gospodina:

on liječi one koji su srca skršena!

Hvalite Gospodina jer je dobar,pjevajte Bogu našem jer je sladak;svake hvale on je dostojan!Gospodin gradi Jeruzalem,sabire raspršene Izraelce.

On liječi one koji su srca skršenai povija rane njihove.On određuje broj zvijezda,svaku njezinim imenom naziva.

Velik je naš Gospodin i svesilan,nema mjere mudrosti njegovoj.Gospodin pridiže ponizne,zlotvore do zemlje snizuje.

Drugo čitanje (1Kor 9,16-19.22-23)Jao meni ako evanđelja ne navješćujem.

Čitanje Prve poslanice svetoga Pavla apostola KorinćanimaBraćo: Što navješćujem evanđelje, nije mi na hvalu, tâ dužnost mi je. Doista, jao meni ako evanđelja ne navješćujem. Jer ako to činim iz vlastite pobude, ide me plaća; ako li ne iz vlastite pobude –– služba je to koja mi je povjerena. Koja mi je dakle plaća? Da propovijedajući pružam evanđelje besplatno ne služeći se svojim pravom u evanđelju. Jer premda slobodan od sviju, sâm sebe svima učinih slugom da ih što više steknem. Bijah nejakima nejak da nejake steknem.


Ulazna: 78 Dođite, prignimo koljena(ant. 2.+2. Ps 95)

ili: 207 Prigni se, svako koljeno Otpjevni ps.: 127 Hvalite GospodinaPrinosna: 325 Evo, Bože Pričesna: 186 Sva ljubavi mi, IsuseZavršetak: 175 O Srce Sina Božjega

8. veljače 2009.

Peta nedjelja kroz godinu On joj pristupi, prihvati je za ruku i podiže. (Giuseppe Abramini)


29

Pričesna pjesmaNeka hvale Gospodina za dobrotu njegovu,za čudesa njegova sinovima ljudskim!Jer gladnu dušu on nasiti, dušu izgladnjelu on napuni dobrima.

(Ps, 107,8-9)

Popričesna molitvaBože, htio si da jedemo od jednog kruha i pije mo iz jedne čaše. Daj da životom budemo jedno u Kristu i u rado sti plodni za spasenje svijeta. Po Kristu.

Svima bijah sve da pošto-poto neke spasim. A sve činim poradi evanđelja da bih i ja bio suzajedničar u njemu.

Riječ Gospodnja.

Pjesma prije Evanđelja (Mt 8,17)

Krist slabosti naše uze i boli ponese.

Evanđelje (Mk 1,29-39)Ozdravi mnoge koje su mučile razne bolesti.

Čitanje svetog Evanđelja po MarkuU ono vrijeme: Pošto Isus iziđe iz sinagoge, uđe s Jakovom i Ivanom u kuću Šimunovu i Andrijinu. A punica Šimunova ležala u ognjici. I odmah mu kažu za nju. On pristupi, prihvati je za ruku i podiže. I pusti je ognjica. I posluživaše im.Uvečer, kad sunce zađe, donošahu preda nj sve bolesne i opsjednute. I sav je grad nagrnuo k vratima. I on ozdravi bolesnike – a bijahu mnogi i razne im bolesti – zloduhe mnoge izagna. I ne dopusti zlodusima govoriti jer su ga znali. Rano ujutro, još za mraka, ustane, iziđe i povuče se na samotno mjesto i ondje se moljaše. Potražiše ga Šimun i njegovi drugovi. Kad ga nađoše, rekoše mu: »Svi te traže.« Kaže im: »Hajdemo drugamo, u obližnja mjesta, da i ondje propovijedam! Ta zato sam došao.« I prođe svom Galilejom: propovijedao je u njihovim sinagogama i zloduhe izgonio.Riječ Gospodnja.

Braćo i sestre, zajedničkom se molitvom obratimo Ocu nebeskome da nas snagom Kristova otkupljenja oslobodi od svakoga zla i robovanja grijehu.

Za tvoju Crkvu: da vjernim življenjem tvoje riječi 1. pobjeđuje svako zlo i donosi tvoj mir svim ljudima, molimo te. Za roditelje, znanstvenike, liječnike i sve2. kojima je povjerena briga za život čovjeka: da radosno prihvaćaju dar života i poštuju dostojanstvo ljudske osobe, molimo te. Za sve koji se brinu za stare, bolesne i nemoćne: 3. nadahni ih Kristovom ljubavlju prema bolesnimai njegovom radošću služenja, molimo te. Za ovu zajednicu tvojih vjernika:4. po ovoj nas euharistiji oslobodi od svake tjeskobei ispuni nadom koja pobjeđuje zlo, molimo te. Svima što umriješe zemaljskome životu5. daruj vječni mir, molimo te.

Dobri Bože, tvoj je Sin među ljudima živio kao liječnik duše i tijela. Daj nam vjerno nasljedovati evanđelje koje nam je on navijestio te osjetimo radost njegova spasenja. Po Kristu, Gospodinu našemu.

Molitva vjernika

On joj pristupi, prihvati je za ruku i podiže. (Giuseppe Abramini)


30

Nec minus solum, quam cum solus esset. – »Nikad nisam manje sam nego kad sam sām.« Ove poznate rečenice veliko-

ga rimskog vojskovođe Scipiona Afričkog (2.-3. st. pr. Krista) progovaraju o važnosti samoće te nam mogu poslužiti kao izvrstan uvod u razu-mijevanje naviještenoga odlomka iz Markova evanđelja. Oslanjajući se na Scipionove misli, rimski filozofi Ciceron i Seneka u svojim djeli-ma pokušavaju objasniti zašto je samoća važ-na. Prema njima, čovjek je najmanje sām kad je sām, dakle onda kada njeguje samoću. Obič-no se misli da je čovjek manje ili najmanje sām kad je u društvu, kad komunicira. Ali upravo je suprotno istina, a to nam potvrđuje i današnje iskustvo svakodnevnoga komuniciranja: čovjek koji je prestao njegovati samoću, koji se u pot-punosti iscrpljuje u komuniciranju, zapravo je jako osamljen. Drugim riječima, osamljenost se može prevladati jedino samoćom, i to ne bi-lo kakvom samoćom, nego samoćom koju mo-žemo nazvati duhovnom. Duhovna samoća je intenzivno druženje, prijateljevanje s onim što jedino može ispuniti i odnjegovati čovjekovu dušu, a to je Bog. Primjerice, za Seneku filozof-ska samoća jest druženje s mudrim osobama današnjice i prošlosti, a ako ne s njima, filozof opet razgovara, i to s Bogom.

Budi sām s Bogom i nećeš biti osamljenDuhovnu samoću, kao prijateljevanje s Bogom, njegovao je i sam Isus Krist. Sva četiri evan-đelja potvrđuju Isusovu ljubav prema samoći, a današnji odlomak donosi: »Rano ujutro, još za mraka, ustane, iziđe i povuče se na samotno mjesto i ondje se moljaše.« Isus se povlači na samotno mjesto kako bi molio. Za njega molitva nije obveza koju je trebao izvršiti, ili izričaj nje-gove osobnosti koja je možda zbog svoje intro-vertiranosti sklona molitvi. Molitva je za njega puno više od toga, molitva jest on sām. U moli-tvi on jest ono što jest: Božji Sin, jedno s Ocem u Duhu Svetomu. On, dakako, jest ono što jest u ljubavi i predanosti čovjeku, ali odnos prema

O duhovnoj samoći ili kako ne biti osamljen

čovjeku njega ne ostvaruje; on jest ostvaren, se-be ostvaruje jedino u odnosu prema Ocu: u mo-litvi. Upravo zbog toga što je njegovao duhovnu samoću, što je molio, Isus Krist nikada nije bio osamljen. Znao je biti sām s Bogom i zato nika-da nije bio osamljen.

Za nas smrtnike, za nas vjernike, molitva ima nešto drukčije značenje. Mi nismo Bog, a to znači da nismo molitva. Mi molimo da bismo tek postali ono što još nismo, da bismo prona-šli sebe, sebe u Bogu. Sveti Augustin naziva mo-litvu vriskom srca (clamor cordis). To znači da u molitvi naše srce treba ‘vriskati’ za onim ko-ji ga jedini može ispuniti, a to je Bog. S Bogom smo najmanje sami, s Bogom sebe pronalazi-mo. Tko ne moli, sebe ne pronalazi, jer ništa i nitko u ovomu svijetu ne može ispuniti čovjeko-vo srce. Stoga tko ne moli, osamljen je ma koli-ko komunicirao. Zapravo, nerijetko mnoštvo ri-ječi, gomila komunikacijskih aparata dokazuje duboku osamljenost.

Osama ispunjena molitvom oslobađa nas samoće i uvodiu zajedništvo s Nevidljivim. (Hildegard Ehrle)

Peta nedjelja kroz godinu


31

I ne samo to. Čovjekov život jedan je veliki te-ret, velika muka, o čemu progovara prvo čitanje, odlomak iz Knjige o Jobu koji je bio vrlo drag cr-kvenim ocima: »Nije li vojnikovaje (crkveni oci: borba, napast) život čovjekov na zemlji, ne pro-vodi li dane poput najamnika?... Život je moj sa-mo lahor i oči mi neće vidjeti sreće.« Onoga koji ne moli, život će slomiti, sa svim svojim izazovi-ma i nesrećama, učinit će ga osamljenim. Zato njegujmo samoću da ne budemo osamljeni, nje-gujmo samoću s Bogom da nas »jadi« i »mučne noći« ovoga svijeta ne slome.

Budi sam s Bogom i ljubit ćeš drugogaNetko bi na temelju dosad rečenoga mogao po-misliti da duhovna samoća čovjeka čini nedru-štvenim bićem, da ga, kršćanski rečeno, udalju-je od ljubavi prema bližnjemu. No, već je Seneka pisao da ne postoje suprotnosti između samo-će i društvenosti. Samoća, prema njemu, »liječi od odvratnosti prema ljudima« te tako omogu-ćuje ljubav prema njima. Drukčije rečeno, nije društvenost uvijek pokazatelj ljubavi prema bli-žnjima. Naprotiv, nerijetko je ona dokaz mržnje prema njima.

O duhovnoj samoći, koja je usmjerena pre-ma bližnjima, govori i današnje evanđelje. Ono izvještava o Isusovoj samoći u kontekstu njego-va javnoga djelovanja. Isus se povlači u osamu nakon što je ozdravio Petrovu punicu, a nakon molitve u osami ponovno počinje djelovati, obi-laziti mjesta i propovijedati. Duhovna samoća, molitva, bila je Isusu nadahnuće i osnaženje za ljubav prema bližnjemu. »Rano ujutro, još za mraka, ustane, iziđe i povuče se na samotno mjesto i ondje se moljaše.«

Taj suodnos između samoće i društvenosti može se pojasniti i jednim od najstarijih kršćan-skih umjetničkih prikaza molitelja: »orante« (lat. orans). »Orante« se obično prikazivao u stavu raširenih ruku. Raširene ruke označa-vaju sve ono što bi molitva trebala biti: nutar-nja otvorenost, potpuna predanost cijeloga bića Bogu, žudnja da se zagrli Boga. Raširene ruke također oslikavaju i čovjekovu spremnost da Bog posveti naše ruke, a po našim rukama naša djela. To znači da se ispravno Bogu moli samo ‘raširenih ruku’, sa željom da Bog posveti naše ruke, okrijepi ih i ojača da možemo nositi, pod-nositi, milovati i grliti bližnjega.

Ivica Raguž

Odjeci RiječiDužnost naviještanja evanđelja uz: 1Kor 9,16-19.22-23Apostol u današnjem odlomku promišlja o svome apostolskom poslanju. Naviještanje evanđelja za njega je dužnost, koju nije sam preuzeo, nego mu je to Bog naložio. Stoga Pavao širenje evanđelja vidi kao »svoju plaću« (9,18). U svojoj slobodi on je htio svima postati slugom, kako bi mogao svima navijestiti evanđe-lje, prilagođujući se svakome. Biti »sluga«, zapravo »rob« (grč. doulos), obilježje je Pavlova poslanja i on će sâm naglašavati da je, kao apostol, sluga Kristov (usp. Rim 1,1), jer Krist ga je kao i sve vjernike oslobodio od ropstva grijehu i Zakonu. Kršćanin je slobodan (1Kor 9,1), no ta ga sloboda upućuje na služenje novome gospodaru – Gospodinu. Razlog Pavlova djelovanja kao sluge Kristova i sluge braće stoji u njegovoj želji da bude »suzajedničar« u evanđelju. On u to svjesno ulaže svoju slobodu, jer ne želi sam uživati u evanđelju, nego ga želi predati drugima.

Darko Tepert

Povuče se na samotno mjesto… Tu Isus nalazi hrabrost slijediti

Božju volju umjesto svoje, govoriti Božje riječi umjesto

svojih, vršiti Božja djela umjesto svojih. Time nas neprestano

podsjeća: »Ja sam od sebe ne mogu ništa… Otac koji je u meni čini svoja djela.« Bez te samoće, ostajemo sami,

prepušteni svojim djelima. Bez samoće i tišine koja preobražava

naša djela postaju prazna, a riječi bez značenja.

(H. Nouwen)

Zrnj

e


32

Ulazna pjesmaBudi mi, Gospodine, hrid zaštite, tvrđava spasenja.Jer ti si hrid moja, tvrđava moja, radi imena svoga vodi me i ravnaj!

(Ps 31,3-4)

Zborna molitvaBože, rekao si da boraviš u pravednu i iskrenu srcu.Daj da mi budemo takvi te se trajno nastaniš u nama.Po Gospodinu.

Darovna molitvaGospodine, nek nas ovaj prinos očisti i obnovi na sliku Kristovu,da vršimo tvoju voljui postignemo obećanu nagradu.Po Gospodinu..

Prvo čitanje (Lev 13,1-2.45-46)Neka je gubavcu stan izvan tabora.

Čitanje Levitskog zakonika

Reče Gospodin Mojsiju i Aronu: »Ako se kome na koži pojavi oteklina ili lišaj ili bjelkasta pjega što bi bila nagovještaj gube na koži njegova tijela, neka se takav dovede svećeniku Aronu ili kojemu od njegovih sinova svećenika. Onaj koji se bude ogubavio, neka nosi rasparanu odjeću; kosa neka mu je raščupana; gornju usnu neka prekrije i viče: ’Nečist! Nečist!’ Sve dok na njemu bude bolest,neka nečistim ostane, a kako je nečist, neka stanuje nasamo: neka mu je stan izvan tabora.«

Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam (Ps 32,1-2.5.11)Pripjev: Utočište ti si moje,

radošću me spasenja okružuješ.

Blažen onaj kome je grijeh otpušten,kome je zločin pokriven!Blago čovjeku kome Gospodinne ubraja krivnjui u čijem duhu nema prijevare!

Grijeh svoj tebi priznahi krivnju svoju više ne skrivah.Rekoh: »Priznat ću Gospodinuprijestup svoj«,i ti si mi krivnju grijeha oprostio.

Radujte se Gospodinu i kličite, pravedni,kličite svi koji ste srca čestita!

Drugo čitanje (1Kor 10,31–11,1)Nasljedovatelji moji budite,kao što sam i ja Kristov.

Čitanje Prve poslanice svetoga Pavla apostola Korinćanima

Braćo: Ili jeli, ili pili, ili drugo što činili, sve na slavu Božju činite. Ne budite na sablazan ni Židovima, ni Grcima, ni Crkvi Božjoj, kao što i ja svima u svemu ugađam ne tražeći svoju korist, nego što koristi mnogima na spasenje.Nasljedovatelji moji budite,kao što sam i ja Kristov.

Riječ Gospodnja.

15. veljače 2009.



Ulazna: 97 Budi mi, Gospodine ili: 238 Dan GospodnjiOtpjevni ps.: 98 Prosti, GospodePrinosna: 229 Od Božje snagePričesna: 850 Klanjam ti se smjernoZavršetak: 616 Ljiljane bijeli


33

Pričesna pjesmaBog je tako ljubio svijet da je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni.

(Iv 3,16)

Popričesna molitvaGospodine, uživali smo kruh s neba. Daj da ga uvijek budemo gladnijer nam daje pravi život.Po Kristu.

Pjesma prije Evanđelja (Lk 7,16)

Prorok velik usta među vama!Pohodi Bog narod svoj!

Evanđelje (Mk 1,40-45)I odmah nesta s njega gube i očisti se.

Čitanje svetog Evanđelja po Marku

U ono vrijeme: Dođe k Isusu neki gubavac, klekne i zamoli: »Ako hoćeš, možeš me očistiti!« Isus ganut pruži ruku,dotače ga se pa će mu: »Hoću, budi čist!« I odmah nesta s njega gubei očisti se. Isus se otrese na nji odmah ga otpravi riječima: »Pazi, nikomu ništa ne kazuj, nego idi, pokaži se svećeniku i prinesi za svoje očišćenje što propisa Mojsije, njima za svjedočanstvo.« Ali čim iziđe, stane on uvelike pripovijedati i razglašavati događaj tako da Isus više nije mogao javno ući u grad, nego se zadržavao vani na samotnim mjestima. I dolažahu k njemu odasvud.

Riječ Gospodnja.

U molitvi združeni uputimo svoje prošnje Ocu nebeskom da budemo vjerni nasljedovatelji njegova Sina te iskusimo puninu njegova otkupljenja.Kličimo zajedno:

Tebe molimo, usliši nas. Da Crkva, vjerna evanđelju, uvijek pronađe put1. do svih koji su odbačeni i koji gladujuza duhovnom i materijalnom pomoći,molimo Gospodina. Da svi nositelji društvene vlasti promiču i grade 2. istinsku pravednost i solidarnost sa svimakoji su u potrebi, molimo Gospodina. Da svi koji nose teret grijeha i osamljenosti3. kroz obraćenje postignu očišćenje i snagu unutarnjega mira, molimo Gospodina. Da ova okupljena zajednica bude zajednica4. žive vjere i bratske ljubavi, molimo Gospodina. Da svi koji su prešli prag tjelesne smrti prispiju5. u vječno blaženstvo, molimo Gospodina.

Bože, izvore života i vrelo milosrđa, usliši nam molitve i prožmi nas ljubavlju kojom je tvoj ljubljeni Sin ljubio svakoga čovjeka te tako među svojim bližnjima pronosimo snagu darovanog spasenja.Po Kristu, Gospodinu našemu.

Molitva vjernika

On, »božanski liječnik«, pristupa bolesnima i grješnimada svakoga očisti. (Polykarp Uehlein)


34

Bolest nije samo bol tijela. Bolest nerijetko sa sobom donosi i bol odnosā, ranjenost zajed-ništva s drugima. U bolesti se rađa potreba

za ozdravljenjem pod vidom obnovljenoga zajed-ništva i odnosa s drugima. »Bol apsolutno izdvaja i iz toga apsolutnoga izdvajanja rađa se poziv dru-gome, zazivanje drugoga... Nije ljudsko mnoštvo ono koje tvori društvenost, nego je ovaj neobični odnos koji počinje u boli, u mojoj boli u kojoj pozi-vam drugoga i u njegovoj boli koja me uznemiru-je, u boli drugoga prema kojoj nisam ravnodušan. To je sućut... Patiti nema smisla, (...) ali patnja ko-ja vodi do smanjenja patnje drugoga jedina oprav-dava patnju, ona je moje najveće dostojanstvo. (...) Sućut, tj. etimološki ćutjeti, osjećati s drugim, su-patiti, ima etičkog smisla. To je ono što u redu svi-jeta ima najviše smisla.« (E. Lévinas)

Bol izdvojenostiBol i patnja apsolutno izdvajaju, izoliraju. Čine nas izdvojenima, izoliranima od ostalih. Čitajući odlo-

Sućutnost u boli mak iz Levitskoga zakona ne možemo vjerovati da je tako nešto bilo moguće ili je i danas moguće. Od-bijamo svaku pomisao o takvome izdvajanju, ali stvarnost nas uvijek iznova opovrgava. I danas po-stoji mnoštvo razloga zbog kojih izdvajamo i izoli-ramo one koji pate i žive bol na različite načine. Na to nas trajno podsjećaju psihijatrijske ustanove te one u koje smještamo »terminalne« bolesnike. Na tu izdvojenost boli iz života podsjećaju nas i neke druge bolesti pred kojima osjećamo strah i najra-dije bismo sve one koji su takvom bolešću obilježe-ni izolirali i izdvojili iz redovitosti života te ih pre-pustili samo ‘profesionalcima’ da se njima bave. Samo je takvim profesionalcima, pomišljamo, do-pušteno »prelaziti granicu« i baviti se onima koji su rubni ili izvan društva. Policajci se tako trebaju baviti kriminalcima, liječnici bolesnicima, a sveće-nici grješnicima. A mi i dalje možemo mirno živje-ti i povremeno se zgražati nad stanjem u kojem se nalaze ljudi s ruba ili onkraj društva.

Isus je bio supatnik i suputnik, pun sućuti. Ta-ko je pomicao i mijenjao granice društva. Ne revo-lucijama i nasiljem, ne ni ravnodušnošću, nego su-ćutnošću koja odbacuje zlo i koja odbija prepustiti

Izlazi izvan grada i traži sve »izgubljene« da ih vrati u Očev dom.



35

drugoga samoći vlastite patnje. No, to je činio na neobičan način. Prije svega, dopuštao je da ljudi koji su bili bez glasa, bez lica, bez društvenog ugle-da i statusa dobiju glas, lice, ime i mjesto u zajed-nici. Ali kako? Zacijelo ne tako što bi im omoguća-vao da postanu isti kao oni koji su ih isključivali, a koje je često obilježivala samodostatnost i goto-vo silničko ponašanje. ‘Silnost’ i samodostatnost, međutim, nisu obilježje samo onih ljudi koji imaju društvenu i ekonomsku moć. Takvo držanje susre-ćemo kod ljudi svih društvenih slojeva. U silnosti i samodostatnosti može živjeti i siromašni, ‘malen’ čovjek koji stalno traži prava koja mu pripadaju, ali ih sam ne bi dao drugima.

Isus se približava onima koji u boli i patnji osta-ju ponizni, priznajući da nisu gospodari vlastitoga života. On odgovara na poziv čovjeka koji prizna-je i vjeruje da ga Isus može ozdraviti. To je čovjek koji se klanja Gospodinu, molitvom mu se obraća, s vjerom da Bog to može učiniti te je spreman ići onkraj granica koje mu društvo nameće. Takav se čovjek ne prepušta samosažaljenju i statusu žrtve. Ozdravljenje počinje kada bolesnik priznaje da po-stoji jedan »Ti« na kojega može računati, koji ga prihvaća i želi njegovo dobro. Ozdravljenje nije pr-venstveno nestanak simptoma bolesti, nego je ob-nova raskinutih odnosa, ponovno otkrivanje važ-nosti u očima druge osobe.

Ozdravljenje po supatnji sa slabimaIsus je često u kršćanskoj tradiciji predstavljan kao liječnik i kao terapeut. Ozdravljenja koja je činio bila su znak Božje nadmoći nad silama zla. Ta su ozdravljenja iziskivala vjeru koja ne teži jednostav-no za fizičkim ozdravljenjem i vlastitim dobrom nego je znak prihvaćanja Božje milosti koja je spo-sobna mijenjati živote i odnose. To je vjera koja us-postavljala drukčije odnose. Zbog tih je ozdravlje-nja i sam Isus, premda je bio tražen, zapravo bio gurnut u samoću, u izgnanstvo i izolaciju – situ-aciju u kojoj su se nalazili oni koje je ozdravljao. Na sebe je preuzeo njihove boli, patnje i slabosti. Učinio se patničkim slugom sve do smrti na križu. Snaga ozdravljenja očituje se po cijenu poniženja i predanja u smrt na križu. I tu se krije osnovna ra-zlika između Krista i mnogih drugih koji tvrde i za koje mnogi tvrde da imaju moć ozdravljanja i ko-jima mnogi hrle u nadi ostvarenja čuda. Mnogi ih slave i oni sami sebe slave. Imaju potrebu objaš-njavati sebe, Boga i svijet. Ponašaju se kao »zvi-jezde«. A ne kao Krist kojega jedinoga trebamo nasljedovati i koji jedini ima moć koja proizlazi iz njegove smrti na križu.

Željko Tanjić

Odjeci RiječiSve činiti na slavu Božju uz: 1Kor 10,31 – 11,1Pavao zaključuje svoj govor o slobodi kršćana izjavom da su kršćani u svemu slobodni, ali upozorava da ta sloboda mora imati na umu Boga. »Jeli ili pili, ili drugo što činili« kršćani moraju paziti da sve to bude na »slavu Božju« (10,31), pri čemu se misli kako na molitvu i zahvalu upućenu Bogu pri svakome činu što ga vjernik vrši (usp. Kol 3,17), tako i na obavezu koju ima prema širenju evanđelja (usp. 1Kor 9,19-23), a to znači prema ljudima. Stoga Apostol potiče svoje slušatelje da ne budu ni Židovima, ni Grcima, ni Crkvi Božjoj »na sablazan« (1Kor 10,32). Grčki pridjev aproskopos ne označuje toliko nekoga tko nije na sablazan, koliko nekoga tko ne vrijeđa. Stoga kršćani, iako slobodni, moraju paziti da njihovi postupci ne bi povrijedili osjećaje drugih. Na drugom mjestu kaže: »Svaki od nas neka ugađa bližnjemu na dobro, na izgrađivanje«, jer »ni Krist nije sebi ugađao« (Rim 15,2-3). Na taj je način Pavao nasljedovatelj Kristov, a korintske kršćane poziva da budu »nasljedovatelji«, zapravo »oponašatelji« (grč. mimetai) njegovi (1Kor 11,1), ne ugađajući sebi i svojim uvjerenjima, nego drugima.

Darko Tepert

»Isus pruži ruku i dotače se gubavca.« Isus može ozdraviti i

samom riječju. No, on se prigiba i dotiče bolesnika pokazujući da su oni koji su bolesni i odbačeni

potrebni ozdravljenja, ali i ozdravljenoga odnosa, zajedništva

s ljudima. Mnoge možemo »ozdraviti« pružanjem ruke i

darivanjem svoje blizine. (A. C.)

Zrnj

e

OTAJSTVO I ZBILJASYMBOLON

36

Jedna od najkraćih riječi koje vjernici izgo-varaju u slavlju euharistije jest »Amen«. Riječ ‘Amen’ izvedena je imenice aman ko-

ja znači sigurnost, čvrstinu i stalnost. Doslovno bi se ‘Amen’ mogao prevesti kao »Tako neka bu-de«, »Potpuno se slažem«, »Čvrsto pristajem«. Tako u Staromu zavjetu židovski vjernici ‘ame-nom’ izražavaju svoje potpuno prihvaćanje i potvrdu Božje objave, njegovih riječi i djela (Jr 11,5). Još više, ‘Amen’ je za njih kratka vrsta dok-sologije, njime se hvali i slavi Boga (Neh 5,13).

U Novome zavjetu poklik ‘Amen’ zadobiva novo značenje. Stari zavjet pokazao je svu krh-kost i slabost čovjekova ‘Amena’, zapravo ne-mogućnost čovjeka da u potpunosti izrekne svoj Amen Bogu. Sada, u Isusu iz Nazareta, do-gađa se radikalna novost o kojoj sv. Pavao piše: »Sin Božji, Isus Krist, koga mi … vama navije-stismo nije bio ‘Da’ i ‘Ne’, nego u njemu bija-še ‘Da’. Doista, sva obećanja Božja u njemu su ‘Da!’. Stoga po njemu i naš ‘Amen’! Bogu na slavu.« (2Kor 1,19-20; usp. Otk 3, 14) Dvije su misli važne iz toga teksta. Prvo, u Isusu Kristu čovjek izgovara savršeni ‘Amen’ Bogu, ali i Bog svoj konačni ‘Amen’ čovjeku. Drugo, kršća-ni sada konačno znaju kako trebaju izgovara-ti svoj ‘Amen’. Ne moraju više mučno tragati za nekim drugim ‘Amenom’ ili se očajnički osla-njati na svoj vlastiti slabi i grješni ‘Amen’. Sa-da je dovoljno pridružiti se Kristovu ‘Amenu’. U tom smislu kršćanski ‘Amen’ nikad nije i ne smije biti samo naš ‘Amen’, nego uvijek, kako piše sv. Pavao, ‘Amen’ po Kristu, ‘Amen’ koji je pridružen, sjedinjen s Kristovim ‘Amenom’.

Iz svega navedenoga slijedi da čitav kršćan-ski život treba promatrati u svjetlu ‘Amena’. Kr-šćanski život jest amen, odnosno amen koji se sjedinio s Amenom, Isusom Kristom. To znači da kršćani nikada ne smiju izgovarati svoj ‘Amen’ samostalno, neovisno o Isusu Kristu. Jedino po Kristu njihov ‘Amen’ postaje Kristov istinski ‘Amen’. Ne želimo ovdje dalje razvijati teologi-

Amen ili kako biti dobar propovjednik

ju te riječi ili poklika. Nas ovdje zanima važnost jednoga ‘Amena’ koji se rijetko primjećuje ili se čak ispušta, a to je ‘Amen’ kojim propovjednik završava svoju propovijed. Stoga ćemo pokuša-ti ukratko predstaviti teologiju propovijedi pola-zeći od toga zaboravljenog ‘Amena’.

Iz osobnoga iskustva moram priznati da kao propovjednik taj ‘Amen’ uopće nisam primjeći-vao. Zapravo, znajući da Amen ne pripada nužno završetku homilije, često sam homiliju završavao bez njega. No, sasvim slučajno, slušajući propo-vijed jednoga svećenika, pogodila me činjenica da je propovijed završila upravo s ‘Amen’. U tom trenutku postalo mi je kristalno jasno što bi pro-povijed trebala biti, u čemu sam osobno griješio i što bih trebao promijeniti. Amen ne mora zaklju-čiti homiliju, ali on kazuje što homilija jest. Ta ri-ječ ‘Amen’ bila je, a i sada jest, najžešća kritika svih mojih propovijedi. Kako?

Vidjeli smo da kršćanski ‘Amen’ nikad ne smije biti samostalni ‘Amen’, nego uvijek ‘Amen’ s Isusom Kristom. To znači da sve riječi kršćani-na, a napose riječi propovjednikove, trebaju biti riječi Isusa Krista. Obično se tvrdi da propovijed treba biti prvenstveno egzistencijalna, svjedo-čanstvo vlastite osobnosti. Ali, upravo to proma-šuje temeljni smisao propovijedi. Propovijed tre-ba prvenstveno biti objektivna, odnosno izričaj, odjek Božjih riječi. Drugim riječima, propovjed-nik treba tako propovijedati da na kraju može odgovorno reći vjernicima ‘Amen’: »Tako ka-ko sam vam upravo propovijedao, tako treba bi-ti.« Koje li odgovornosti! Kojega li straha i drh-tanja pred mogućnošću da sebe propovijedamo, a ne Boga, da uzaludno izgovaramo ‘Amen’! Da se to ne dogodi, propovijedi moraju biti što vi-še biblijske. Biblijske, jer je Biblija svjedočanstvo Božje Riječi. Stoga propovijed može biti najbolje »amenovana« ako je slijed, odjek, »promišljaju-će citiranje« Božjih riječi u Svetome pismu.

Sve je ostalo sekundarno. Sekundarno je na-prije moje ja koje propovijeda. U središtu mo-


37

je propovijedi ne mogu biti ja, moje riječi, moje afektiranje (koliko je samo glumaca, i to bučnih glumaca za propovjedaonicama), uporaba takvih riječi i izraza da mi se drugi dive (propovijedanje kao pametovanje), dnevne brbljarije, itd. Sekun-darne su također i tematske propovijedi, propo-vijedi o politici i drugim dnevnim zbivanjima. Da, sve je to sekundarno, i to jako sekundarno.

Dakako, time se ne želi reći da je sekundar-no nebitno, nevažno, nego se time samo upozo-rava da ono ne smije biti na prvom mjestu. Se-kundarno treba uvijek kasniti, biti na drugom mjestu, odnosno sekundarno treba biti samo ponizno nasljedovanje onoga primarnog, a to je Božja riječ. O istovremenoj relativnosti i važnosti sekundarnoga lijepo piše sveti Augustin. Ono pri-marno u propovijedi on naziva mudrošću, a se-kundarno govorništvom, odnosno, kako on piše, govorništvo može biti samo služavka mudrosti, Božjoj Riječi. Stoga u slučaju da propovjednik ni-je dobar govornik, nije elokventan, on se ne tre-ba zbog toga previše brinuti. Dovoljno mu je da mudro govori, a ako ni to ne zna, bit će dovoljno i svjedočanstvo njegova života. No, kao služavka mudrosti, govorništvo može ipak dobro posluži-ti propovijedi. Augustin razlikuje tri funkcije go-vorništva: naučavati, ugoditi i uvjeravati. Svakoj funkciji odgovara određeni stil: naučavanju (ar-gumentiranju) jednostavan stil; stvaranju ugode ili divljenju odmjeren stil; uvjeravanju (obraćenje vjernika) uzvišen stil (glasno i emotivno propovi-jedanje). Za Augustina, propovjednik se treba po mogućnosti služiti svim trima funkcijama, odno-sno stilovima. Nije dobro da u propovijedi pre-vladava samo jedan stil: isključivo jednostavan ne stvara ugodu i ne potiče na obraćenje; isklju-čivo odmjeren stil ne razlaže istinu i ne potiče na obraćenje; isključivo uzvišen stil ne razlaže istinu i ne stvara ugodu. Bilo bi dobro kada bi i današ-nji propovjednici uzeli ozbiljno u obzir ove Augu-stinove prijedloge da propovijed bude ponajprije mudra, ali po mogućnosti i ljupka.

No, vratimo se našoj početnoj temi, odnosno zastrašujućoj činjenici da se nakon svoga govo-ra ‘usuđujemo’ reći: Amen. Sada bi možda net-

ko pomislio da zbog tako velikoga zahtjeva uopće više ne može propovijedati. No, ta je misao samo pokazatelj istinskoga propovjednika. Jer, samo onaj tko je osjetio koliko je slab, koliko je »nemo-guće« propovijedati ‘Amenom’, samo onaj ko-ji pristupa propovijedi »u strahu i trepetu« (Fil 2,12), tko moli prije propovijedi (sv. Augustin: Orator antequam dictor – prvo molitelj, a on-

Obično se tvrdi da propovijed treba biti prvenstveno egzistencijalna, svjedočanstvo vlastite osobnosti. Ali, upravo to promašuje temeljni smisao propovijedi. Propovijed prije svega treba biti objektivna, odnosno izričaj, odjek Božjih riječi tako da propovjednik nakraju može odgovorno reći vjernicima ‘Amen’.

da propovjednik), može pravo i istinski propovi-jedati. Tada može biti siguran da će ga ohrabriti sam Krist koji je hrabrio i velikog propovjedni-ka i uzora svim propovjednicima, svetoga Pavla: »Dosta ti je moja milost jer snaga se u slabosti usavršuje.« (2Kor 12,9) I ne samo to. Dobra pro-povijed ovisi i o samim vjernicima.

Vjernici se trebaju moliti za propovjednike da im mogu dobro propovijedati, a potom moliti i za sebe da i sami mogu postati dobri propovjed-nici. Tako bi na kraju svi vjernici trebali posta-ti propovjednici, propovjednici koji ne polaze od svoga amena, nego od Amena, od Isusa Krista. O važnosti takve uzajamne molitve, kao uvje-ta dobre propovijedi, ponovno nam progovara sveti Augustin. Njegovim mislima završit ćemo ovo naše promišljanje: »Prije nego što progovori pred narodom, neka propovjednik moli Boga da mu stavi u usta ispravnu riječ. A vjernici koji će naviještati ono što su primili od propovjednika, prije nego li prime, neka mole za propovjedni-ke da im Bog daruje ono što oni kao vjernici žele primiti od njih. A kada budu primili, vjernici ne-ka mole da i oni sami mogu dobro naviještati i da oni kojima se naviješta prime isto što i oni.«

Ivica Raguž

OTAJSTVO I ZBILJAU DUHU I ISTINI

38

Liturgijska glazba

Evo dolazim, GospodineOtpjevni psalam za Drugu nedjelju kroz godinu – B

Stipica Grgat


39

OTAJSTVO I ZBILJATRENUTAK

40

Pitanja i odgovori nisu uvijek najbolji put za razumijevanje smisla ‘pitane’ stvarnosti. Kao što se u katehezi metoda pitanja i odgovora smatra nedovoljno prikladnom za uvođenje katehizanata u život vjere te se ponovno želi otkriti mistagogiju koja će uvoditi u otajstva vjere i u kristoliki život, tako i na području liturgijskoga života, na još oče-vidniji način, sâmo razjašnjenje pojedinih »litur-gijskih pitanja« ne može bito dostatno za istinsko liturgijsko iskustvo. Stoga je uz traženje odgovora na pojedina liturgijska pitanja i uz brigu za pozna-vanje liturgije potrebno dopustiti liturgiji da nas sama uvodi u otajstvo koje uprisutnjuje. Najbolji tumač liturgije jest sama liturgija jer iskustvo po-niranja u slavljeno otajstvo, koje se u liturgiji uz-biljuje, ne može biti zamijenjeno ili nadoknađeno ikakvim znanjem o značenju obreda.

Počesto u Uredništvu razmišljamo o pitanji-ma koja nam pristižu i koja traže jednoznačan odgovor. U dvojbi smo hoće li možda netko od či-tatelja za svoje liturgijsko ‘obrazovanje’ odabrati »logiku pitanja i odgovora«, a zaboraviti da pra-vo ‘znanje’ dolazi iz ‘od-govora’ što ga nudi sama liturgija, življena i slavljena u otvorenosti Doga-đaju koji se po njoj uprisutnjuje.

Temeljno ‘pravilo’ kršćanske liturgije nije tu-mačiti ili »govoriti ono što se u liturgiji čini« nego »činiti ono što liturgija govori« (L.-M. Chauvet). U liturgiji se događa, uzbiljuje, ono što njezini obre-di označavaju govorom riječi i govorom znaka. Sto-ga je za razumijevanje liturgije, njezinoga značenja i smisla, daleko važniji govor liturgije nego govor o liturgiji. Samo ondje gdje liturgija govori, govor o liturgiji može biti shvaćen i prihvaćen te može po-moći za dublje poniranje u slavljeno otajstvo vjere.

Otvorenost govoru liturgije otkriva njezinu ži-votnu snagu i njezinu fontalnost – izvornost za ži-vot vjere. Smijemo se pitati kakva bi to bila vjera

Pitanja o liturgijskim pitanjimaPoštovano uredništvo, zahvaljujući na vašim odgovorima i tumačenjima u rubrici ‘Trenutak’, želim postaviti nekoliko pitanja koja ne traže izravne od-govore nego promišljanje koje bi trebalo propitivati odgovorne za liturgijski život u našim zajednicama: zašto je liturgija u našoj crkvenoj praksi tako malo poznata?, zašto se o njoj malo govori?, zašto se premalo važnosti daje estetici i smislu liturgijskih slavlja?

s. Ana

koja ne bi bila slavljena i koja ne bi bila hranjena Božjim očitovanjem njegove prisutnosti i njego-vim spasenjskim djelovanjem. Odgovori na »litur-gijska pitanja« mogu nam razjasniti da se to oči-tovanje i aktualiziranje spasenja događa u liturgiji, ali samo življena liturgija, u obrednoj dinamici ljudskoga i božanskoga govora, može doprijeti do zbiljnosti toga očitovanja i djelovanja. Zato je od presudne važnosti kakva su nam liturgijska slav-lja. Jesu li od-govorna za život vjere?

Drevno načelo »lex orandi statuat legem cre-dendi« pokazuje se danas u svoj istinitosti: naša su liturgijska slavlja slika našega življenja (ili ne-življenja) vjere. Stoga, postavljena pitanja o ne-dostatnomu poznavanju liturgije te stanovitome nemaru za obrednu jasnoću i dostojanstvo litur-gije, zadiru daleko dublje od poznavanja i razu-mijevanja obrednosti – u pitanje životnosti vjere i autentičnosti liturgijskih čina.

Uzajamnost odnosa življene i slavljene vjere preutemeljuje i preusmjerava djelo liturgijske ob-nove, kazujući nam da liturgijska obnova, o ko-joj se često govori, ne može biti zatvorena u sferu obrednosti i svedena na naše obnavljanje forme obreda i na proučavanje njegova osnovnoga (bi-blijskoga i crkveno-povijesnoga) značenja. Li-turgijska je obnova djelo koje liturgijski čini, kao nositelji Božjega spasenjskoga djelovanja, vrše u životu Crkve, nad nama. Po toj obnoviteljskoj snazi liturgija postaje fons, vrelo življenja vjere i sveukupnoga poslanja Crkve. Čini se da je suvišno tražiti odgovore na pitanje zašto liturgija još nije započela svoje djelo obnove. Važnije je zamijetiti njezinu obnoviteljsku snagu i dopustiti joj da bu-de obnoviteljska. Ondje gdje se liturgiju tako po-ima, neće nedostajati govora o njoj, poniranja u smisao slavlja i brige za njezinu ljepotu i auten-tičnost.

Pisma čitatelja

živo vreloISSN 1331-2170 – UDK 282

Liturgijski kalendar za 2009.Rokovnik džepnog formata, tvrdi uvezDvije stranice za svaki tjedan128 str. � 25 kn

Božanski časoslovLiturgijski molitvenik za puk1110 str. � 120 kn

BMensa Verbi, 6

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 0 7

ISBN 978-953-7377-00-7

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 1 4

ISBN 978-953-7377-01-4

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 2 1

ISBN 978-953-7377-02-1

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 3 8

ISBN 978-953-7377-03-8

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 4 5

ISBN 978-953-7377-04-5

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 4 5

ISBN 978-953-7377-04-5

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 5 2

ISBN 978-953-7377-05-2

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 7 6

ISBN 978-953-7377-07-6

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 8 3

ISBN 978-953-7377-08-3

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 9 0

ISBN 978-953-7377-09-0

1

2

3

4

5

6

7

8

9

10

OB

ASJ

A I

H S

VJE

TL

OM

OBASJA IH SVJETLOM

Ad tet wismolo rerosto cortie magnis dolore doloborero delit iure mincipsusto doloree tummod tin utpat vendre estrud tin utatinim amcore tio dolore magna faccum quat, quatinim in utpatum ver aliqui et ut wisis num vercilla faci blam, cons del ex ex eum in ut lutat. Isisi.Hendreet la acil ullum et luptat dolenisis at.

Essi et ipsum alismolor sustinis nos ecte tie delit at. Ut velit lorperilit acil eu facilit accummo dolortie faciliscilit lortis nons nummy nis auguero consequat, quamcon sequatum zzriure et alis nonsenim autpatem volor senisisis augue feum adigna facilis do estrud delis er sum nibh elis acillaore consenis nis nim quat ad deliquat, quismod tat.

Met lute magna alit ad eu feum inis nummolortin eumsan utet alis et, vullamet praessis nim nullam ea consenit velesecte te duipit aliscil luptatu erilis delit dit la feum in ulluptatet, consenit, velent luptat wis adit, sum ad modip et, volendionse dolore tetum etue tat prat.

Lore faccumm odolestrud tio consequ ismodolore vel ut dolortisi enim zzriure facipit prat.

Ipsusto et lutatin ulla facipisse et inis dolobore dolut acidui blan ut lum ate ming ex ero dit aliquat. Duismolobor

A. Crnčević

C SIĐOŠE S GOREA POVEDE IH NA GORU

Autori tekstova:

Ante AkrapAnte Crnčević

Vlado Košić Josip Kuhtić

Nenad Malović Tonči Matulić

Ivica Raguž Miron Sikirić

Ivan ŠarčevićIvan Šaško

Miljenko ŠtekoIvan Štengl

Željko TanjićTomislav Zdenko Tenšek

Dario TokićMarinko Vidović

Ante Vučković

BIBLIJSKA RAZMIŠLJANJA ZA LITURGIJSKU GODINU B

\uro Seder:Kristov slavni dolazak 2004.

Obasja ih svjetlomZbirka homilija za liturgijsku godinu B

Autori: suradnici Živoga vrela320 str. � 75 kn

I. DugandžićOsluškujući Riječ

Zbirka homilija za liturgijsku godinu B252 str. � 65 kn

List izlazi 13 puta godišnje. Cijena pojedinog primjerka: 13,00 kn. Inozemstvo: 3 EUR; 5 CHF; 6 USD; 6 CAD; 7 AUDGodišnja pretplata: 169,00 kn. Inozemstvo: 39 EUR; 65 CHF; 78 USD; 78 CAD; 97.50 AUD – BiH, SRB, MNE: 30 EURZa pretplatnike s deset i više primjeraka odobravamo popust od 10%. Uplate za Hrvatsku: Privredna banka Zagreb, d.d. – 2340009-1110174994

model plaćanja: 02 – poziv na broj: upisati pretplatnički broj Uplate za inozemstvo: Privredna banka Zagreb, d.d. – 703000-012769

SWIFT: PBZGHR2X – IBAN: HR88 2340 0091 1101 7499 4

Hrvatski institut za liturgijski pastoralpri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Naša izdanja potražite: Hrvatski institut za liturgijski pastoralKaptol 26, 10000 Zagrebtel.: 01 3097 117faks: 01 3097 118e-mail: [email protected]

1živo vrelo - hilp.hr · PDF fileSveto vrijeme tako sačinjava prijelaz u onu najdu-blju dimenziju povijesti koja definira naš bitak: u otajstvo početaka. Iako upravljeno prema

Documents