Francuska revolucija
Historija francuske revolucije
Desila se na prelazu 18. i 19. stoljea, u doba demokratskih
revolucija, to je sporan termin, a postavio ga je historiar Palmer.
Francuska revolucija ima sve elemente koje nosi jedna revolucija.
Nastala je u drutvu koje se razvija, ali ga koi feudalni poredak,
koji e revolucija razbiti. Revolucija je ubrzala razvoj drutva,
predstavljala je stvar cijelog drutva a ne samo dijela
naroda...
Revolucija ima tri faze:
Ustavna monarhija od juria na Bastilju 14. jula 1789. do 10.
augusta 1792, tj. do juria na kraljevski dvor u Parisu. To je
period borbe za donoenje ustava, ukidanje feudalizma i
demokratizaciju drutva.
Despotizam slobode ili jakobinska vlada od 10. augusta 1792. do
26. oktobra 1795., tj. pada jakobinske vlade
Degeneracija revolucije od 26. oktobra 1795. do 9. novembra
1799, tj. doba Direktorijuma, kada je izvren dravni udar od strane
Napoleona. Do 1804. godine traje doba Konzulata. Napoleon je te
1804. proglaen za cara.
Uzroci revolucije su prvenstveno bili socijalne prirode. Drutvo
se razvijalo u pravcu kapitalistikih odnosa, a smetali su mu
feudalni okviri, iako je francuski feudalizam napredovao pa nije
bio klasinog tipa. To pokazuje i broj parnih maina, a plemii su se
bavili trgovinom. Pred revoluciju Francuska nije imala jedinstvenu
naciju. Osim toga bila je podijeljena u 12 okruga. Postojale su i
cijele oblasti gdje su se govorili dijalekti, ali se postepeno
teilo ujednaavanju jezika i njegovoj integraciji. Jezik kancelarije
kraljevskog dvora je bio francuski knjievni jezik i jezik grada
Pariza. U doba revolucije je bio izdat dekret o zabrani upotrebe
dijalekata. Francuska je tada imala oko 25 miliona stanovnika,
podijeljenih u tri stalea: sveenstvo, plemstvo i ostali.
Na prva dva stalea je dolazilo oko 500.000 osoba. Procjene broja
sveenika kretale su se od 80.000 do 135.000, a plemia od 120.000 do
350.000. Seljaci su inili 22.000.000 stanovnika, dok je na gradove
otpadalo oko 3 miliona stanovnika.
Francuska je tada bila agrarna zemlja u feudalnom odnosu, a
poela se pretvarati u industrijsku. Paris je imao oko 720.000
stanovnika. Prva dva stalea su bila privilegovana. Apsolutizam koji
se izgraivao od 1614. u revoluciji se rui.
Druga grupa uzroka su bili ekonomske prirode. Postojala je
potreba za stvaranjem unutranjeg trita radne snage, a vezanost
seljaka za zemlju je to omoguavala, mada su francuski kmetovi imali
vie slobode u pravnom smislu, ali je zemlja bila vlasnitvo plemia.
Ona je inae bila slabo obraena, bilo je i sua, a tu su dolazile i
finansijske krize drave / npr. od 1715. 4,5 miliona livri, to je
bilo malo u odnosu na druge drave/. Nije postojala institucija
budeta. U Versaju se troilo strahovito mnogo. Tu se nalazilo mnogo
dvorana, pozorite, civilna i vojna administracija...
Trea grupa uzroka su bili duhovne prirode. Od 1751. do 1772.
godine objavljivala se Francuska enciklopedija, koja je donosila
nova saznanja. Data je definicija nacije koja ima pravo da stvori
demokratsku dravu, a u odnosu na vladu je jedna i govori jednim
jezikom. Po ovoj definiciji nacija nije poistovjeena sa narodom.
Nacija odreuje vladu i ima pravo da upravlja dravom. Dakle,
revolucija ima i duhovnu pripremu. tj. racionaliste XVIII stoljea.
Odbacivala je teologiju, srednjovjekovnu filozofiju i deduktivnu
logiku. Razvijala se historija, drutvene nauke i induktivna logika.
Umjetnost, posebno arhitektura je bila sekularizovana. Razvijala se
i filozofija. Monteskje 1748. pie Duh zakona, Ruseau 1755. Raspravu
o porijeklu i nejednakosti meu ljudima. Volter pie Ogled o obiajima
i duhu naroda, Helvecius Djelo o duhu, a Ruseau 1762. Drutveni
ugovor. Godine 1751. pokrenut je list Journal economique, organ
francuskih fiziokrata.
U sukobu oko budeta kralj je postepeno poputao. Sazvana je
skuptina notabla /njih 177/, koji su zasjedali u 7 sekcija i
raspravljali o novim zakonima koje bi oni predloili, a kralj
usvojio.
Ali, pariki parlament je odbio da potvrdi zakone, traei da se
sazovu dravni stalei koji nisu sazivani jo od 1614. Aristokratija
je eljela preureenje drutva po britanskom uzoru, bez apsolutizma. U
Versaju su se 5. maja 1789. godine sastali dravni stalei. Rasprave
ova tri doma vodile su se odvojeno. Glasalo se dva puta, jednom
pojedinano u domu, a onda su se sastajali predstavnici koji su
raspravljali o eventualnom usvajanju zakona. Svaki dom je imao
jedan glas pa se zakon mogao usvojiti sa jednim glasom veine. Teilo
se priznavanju ove skuptine kao narodne.
Bilo je dosta sveenika i plemia koji su bili slobodoumni i sami
su naginjali revoluciji. Stalei su se 17. juna 1789. proglasili
narodnom skuptinom. Sukobi politike prirode su se iz Versaja
prenijeli u Paris, gdje se smatralo da e se izvriti dravni udar, a
da e kralj poslati dobrovoljce protiv zavjerenika. Vladala je i
finansijska kriza koja se posebno osjetila na cijeni hljeba. U tim
okolnostima 14. jula u Parizu je dolo do narodne pobune i juria na
zatvor. Zatvorenici su osloboeni, a zatvor je sruen. Kasnije e se
donijeti dekret da se od sruenog zatvora napravi most na Seni.
Ruili su se i spomenici starih vladara. Revolucija je nosila
koncept umjetnosti, koji je naglaavao realistike crte, a bio protiv
crkvene umjetnosti. To je jo uvijek bila revolucija grada Pariza.
Aristokratija je radila na agrarnoj reformi. Stvorena je Nacionalna
garda, nova zastava... Zastava Pariza je bila crvene boje, pa je
preuzeta, postajui simbol revolucije. Bijela zastava je bila
zastava Bourbona, a plava je bila simbol simbol slobode.
Narodna skuptina je izglasala 27. augusta dokument Deklaracija o
pravima ovjeka i graanina, to je predstavljalo prvi korak ka
Ustavu, jer je stavljena u njegov uvodni dio.
Racionalistika filozofija, posebno Rusoa, imala je koncept o
razvoju ovjeka od ivotinje ka drutvenom biu. Razraeno je prirodno
pravo u smislu da ovjek ne moe biti zarobljen osim u smislu
ograniavanja slobode u procesu izrastanja u drutveno bie, kada
ovjeku vie nije dozvoljeno sve kao kad je bio na stepenu ivotinje.
ovjek vie svojom slobodom ne smije da narui slobodu drugog ovjeka,
pa je sloboda jednog ovjeka ograniena slobodom drugog. Prirodno
pravo nalae i ekonomsku jednakost, to predstavlja neku vrstu
primitivnog komunizma.
Ideologija revolucije nije obuhvatila i selo. Sama revolucija
imala je odjeka na selu, ali ne svuda. Dijelovi francuskog sela su
nastupili protiv revolucije, a 5. oktobra povorka ena krenula je iz
Parisa u Versaj, zbog pronoenja glasova u gradu o eventualnoj
kontrarevoluciji; da se oneomogui dravni udar Narodna skuptina je
prerasla u Ustavotvornu skuptinu. Da bi se sprijeio ustanak
seljaka, 4. augusta na nonoj skuptini plemii su odluili o ukidanju
feudalizma. Francuski seljak je do svoje zemlje doao besplatno, jer
otkup nije sproveden zbog jakobinske diktature, a Napoleon je to
kasnije potvrdio.
Francuska je bila nezadovoljna i crkvom. Proglaava se graanski
Ustav sveenstva. Od crkve je oduzimana zemlja, a uvodilo se plaanje
sveenika od strane drave. Crkva je veinom bila protiv revolucije,
ali je unutar nje bilo i onih koji su bili za revoluciju. Postojala
je i novana kriza. Papirni novac se nije mogao tampati zbog
nepostojanja zlatne podloge, a zlato se odlijevalo zbog
nesigurnosti. tampane su asignate, u vrijednosti 1/5 zemlje koja je
nekada pripadala crkvi.
Novi Ustav je doneen 18. septembra 1791. godine. Nije bilo
uvedeno ope birako pravo, nego je postojao imovinski cenzus. Kralj
je imao pravo veta na odreene zakone. Taj Ustav nije zadovoljio
sve. Vii slojevi su bili zadovoljni ovim, ali je ipak postojao
strah od ope socijalne revolucije. Kralj je pokuao paktirati sa
Austrijom, a politika emigracija na austrijskim i pruskim posjedima
se vezala za njihove vlade, smatrajui da e oni osloboditi kralja od
revolucije. Rat sa Austrijom je poeo 23. aprila 1791. Zbog straha
da e dvor napraviti dravni udar izvren je napad na dvorac Tiljeri.
Kralj je zarobljen a izvrena je ustavna izmjena. Umjesto
zakonodavnog tijela birao se konvent - Narodna skuptina koju ne
saziva kralj. To je istovremeno bila i sudska i izvrna vlast, koja
je i osudila kralja na smrt.
Jakobinska diktatura predstavlja fazu u kojoj je revolucija
produbljena ali za stepen nie. Za ovaj period je bila
karakteristina kriza i slom ustavne monarhije, a formiran je
Konvent. Socijalna kriza je podstaknuta ekonomskom a bila je praena
sukobima politikih struja. U takvim uvjetima ustavna monarhija nije
funkcionisala, pa je zbaena a vlast je preuzeta od strane Konventa,
koji ini izvrnu i sudsku vlast. Komitet javnog spasa od 12 lanova
se birao na kratko vrijeme. Mandat njegovih lanova je trajao jedan
mjesec, pa je stalno dolazilo do rotacije. Teilo se formiranju
vlasti koja nee biti predstavnitvo naroda, nego vlasti u kojoj e
narod direktno uestvovati.
Izvrna vlast je sprovodila ono to Konvent zakljui, bez mogunosti
da se jedan ministar uvrsti i da na taj nain pone sprovoditi odluke
nezavisno od njega. Zbog stalnog mijenjanja u Komitetu javnog spasa
nije bilo lako utvrditi pojedinanu odgovornost, jer je ona bila
kolektivna. Zbog pretjerane sumnjiavosti i mehanizam pravosua je
doveden u pitanje. Formiran je Komitet sigurnosti, koji je imao
ulogu slinu policiji. Konvent je imao zadatak da odbaci stari Ustav
koji nije dao jednakost Francuzima, pa ni jednakost prava glasa i
da pozove kralja na sud. Tu su bili prisutni i drugi problemi
(gladi, imovinske jednakosti, finansija, kako dobiti rat protiv
Austrije...). Austrijsko-pruska vojska je 20. septembra 1792.
krenula na Paris, a masa Pariana je krenula da ih susretne
uspijevajui da ih zadri kod Valenija.
Luj XVI je sasluan pred konventom i 21. januara 1793. na trgu
Conkord (Sloga) je pogubljen. To je i najznaajniji akt u francuskoj
historiji. Kasnije je u talasu terora koji je zavladao pogubljena i
njegova supruga.
U Konvent su ulazili montanjari, irondinci, i tzv bara. Oni su
se grupisali kao klubovi po izbornim srezovima. irondinci su u
poetku bili radikalna ljevica, da bi kasnije njihova gledita
postala umjerenija. I oni koji nisu bili iz podruja oko ironde
kasnije su nazivani irondincima, ako su bili uz njih. Bara je bila
ispoetka neopredjeljena. Do 2. juna 1793. trajala je tzv.
irondinska faza Konventa. Nakon ubistva kralja on se dijelio na
regicide i apelante.
Apelanti su traili da se plebiscitom odlui o krivici kralja.
Francuska je bila podijeljena vie nego ikada. Veina je bila za
republiku, pa su oni upravljali manjinom, ali su je otro kanjavali,
pa je postojala struja onih koji su htjeli da malo smire
revoluciju. I u vojsci su se generali sumnjiili, pa je smatrano da
general Dimurije eli da mu armija poslui kao sredstvo za borbu u
kojoj bi revoluciju vratio nazad. U takvoj situaciji 31. maja 1793.
izbila je revolucija, u kojoj je narod opkolio Konvent dok on nije
donio odluku o iskljuenju 29 irondinskih voa pod optubom da su oni
usporavali donoenje revolucionarnih zakona.
Desnica je pokuala da likvidira revoluciju ubijanjem jednog od
voa urednika Mara, to je raspalilo masu i to joj je posluilo kao
povod za pokolj irondinaca.
Jakobinska diktatura je trajala od 2. juna 1793. do 27. jula
1794. godine. Taj naziv joj je kasnije dat, a oni su svoju vladu
zvali despotizmom slobode. Htjeli su uvesti demokratske principe i
dravu ope jednakosti, ali su smatrali da prvo treba suzbiti
neprijatelja. Nazvani su jakobinci, po manastiru sv. Jakoba, gdje
su se skupljali, a oni e postati najznaajnija francuska politika
institucija. Iz kluba jakobinaca se izdvojio klub fajetinaca,
nazvan po generalu Lafajetu, klub 1789, udesno (monarhijski), klub
kondelijera... Jakobinci su smatrani komunistikom partijom XVIII
stoljea.
U Konventu su postojala tri pravca: sasvim lijevi (andaeri)
(predstavnik Bebef, koji je u osnovi imao komunistika shvatanja-
ljeviar je ali umjereniji, pogubljen je u revolucionarnom teroru);
ebertovci (dobili su ime po ak Rene Ebertu), a skupljali su se oko
lista ia Dien; desni umjereni dantonovci- Danton je predvodio
Pariz, a u sredini su bili pravi jakobinci koje su vodili Robespjer
i Sen ist. Jakobinci su imali svoj centar (maticu), koji je brojao
oko 1300 lanova, a imali su i podrunice po okruzima (oko 300, sa
44.000 lanova). U Parisu se izdavao list koji se slao
podrunicama.
Jakobinci su eljeli uvesti jednakost ljudi, a baza za to je bila
jednakost vlasnitva. Oni su takoer eljeli uvesti direktnu vlast
naroda preko stalnog rotiranja, to je idejno bilo dobro zamiljeno
ali i nestabilno. Nije bila priznata vlast manjine nego veine, pa
se stvorila tzv. revolucionarna birokratija. Nije bilo ministara
niti ministarstava. Ipak je dolo do toga da manjina dalje vodi
Francusku.
Donesen je agrarni zakon po principu da zemlja pripada onom koji
je obrauje a njen viak je podijeljen seljacima; zatim, zakon o
maksimumu koji se odnosi na cijene. Sprovedena je pravilnija
distribucija ita, brana i sl..., ali je malo ostalo toga to je
trebalo podijeliti.
Jakobinski pokret se rairio po Evropi, pa tako u Utrehtu 1794.
ima 8.000 pristalica, u Milanu 600, u Amsterdamu oko 3.000. U
istonoj Evropi je dolazilo do jednog paradoksa a to je da su se
intelektualci plemikog porijekla, oni koji su poznavali Francusku i
vie bili pod njenim utjecajem zbog kolovanja u njoj ili putovanja
po njoj, proglaavali se jakobincima.
U Francuskoj su se uvodili opunomoeni komesari koji su sve
rjeavali na licu mjesta, bez mnogo pravne procedure. Postojali su i
revolucionarni sudovi koji su imali samo jednu kaznu ako je neko
kriv- smrt. Ispoetka se ta kazna razliito izvodila ( vjeanjem,
maem...) zavisno od osuenog, pa je tako vjeanje smatrano kao kazna
nedostojna pravog kanjenika, nego je ona samo za lopove... a onda
je uvedena giljotina kao jednaka kazna za sve. Egzekucija je vrena
na licu mjesta.
Jakobinska diktatura je bila i doba krize katolike crkve, koja
je gubila socijalnu podlogu a i sveenici su se plaali iz dravnih
sredstava. Jedno vrijeme su ruene i crkve, osim onih glavnih.
Jakobinci su pokuali uvesti neku novu vrstu vjerovanja, ne u Isusa
kao proroka nego u boga, ali bez teologije, sa odreenim ritualima,
procesijama...
Uvoene su nove mjere (metar, litar, kilogram..), ali su se one
teko probijale pored starih feudalnih. Ukinut je i stari kalendar a
mjeseci su nazivani po karakteristikama (kini, cvjetni...). Ubaeno
je i nekoliko dana umjesto prestupne godine i to su bile svetkovine
(santilotidi- 5 dana dravnih praznika).
Mjera ukidanja starog kalendara je najvie i uspjela. Takoer,
uvedena je i opa vojna obaveza a stvorena je i industrija
naoruanja, pa je Francuska godinje proizvodila 13.000 topova,
20.000 puaka...
Zbog revolucionarnog terora dio Francuske se pobunio, posebno
njen zapadni dio- Vandeja, zaostala oblast u kojoj su glavnu rije
imali lokalni sveenici. Jakobinska diktatura je organizovala vojne
kaznene ekspedicije, pa je dolo do masovnih ubistava po selima, uz
pretjerano krvoprolie. Smatra se da je oko 600.000 Francuza
poginulo po pobunjenim provincijama.
Postepeno su likvidirane i ostale struje, pa je zbog toga vlast
jakobinaca postala nestabilna. Narod je preko ulice vrio vlast. a
Konvent nije postao revolucionarna institucija. Konano je 27. jula
1794. izvren dravni udar protiv jakobinaca i revolucionarne
birokratije. Ali, to nije bila likvidacija revolucije.
Direktorijum
Ovaj period predstavlja stabilnu fazu revolucije u kojoj je
vlast reformisana. Donesen je 1795. novi Ustav, rasputen je
Konvent, a formirano je novo zakonodavno tijelo od dva doma i
izvrno tijelo od pet ministara direktora. Naputen je princip
direktnog utjecaja mase na izvrnu vlast. Dakle, dolo je do rascjepa
naroda i vlade. U izbornom mehanizmu je dolazilo do pogoranja u tom
smislu to iroki narodni slojevi vie nisu uestvovali u tome. Ovo je
i faza okonavanja revolucije, ali je formalno Direktorijum bio njen
produetak.
Nije donijet dekret da je revolucija zavrena, zbog tadanjeg
pravnog sistema po kojem se onda protivnici revolucije ne bi mogli
progoniti.
Ipak, vlast Direktorijuma je bila nesigurna, jer mnogi problemi
revolucije nisu bili rijeeni. Osim toga, sa jedne strane su bili
oni koji su teili okonanju revolucije i vraanju monarhije, a sa
druge su bili oni koji koji ele obnovu jakobinizma, ali sa nekim
novim ideolokim elementima. Monarhisti su poraeni 1795. a 10. maja
1796. i jakobinci.
Ti novi jakobinci bili su okupljeni oko jednog lista, a vodio ih
je Kajus Grahus Babef, pa su po njemu nazvani babuvisti. Oni
stvaraju tzv. zavjeru jednakih, elei da stvore odreenu formu budueg
komunizma na agrarnoj osnovi. Teili su ukidanju privatnog
vlasnitva, da bi se moglo stvoriti drutvo slobodnih ljudi. To je
ipak bio mali pokret koji je povezao jakobinizam sa buduim
socijalizmom. Pokuali su da neto urade preko ulinih demonstracija,
pri emu su i rojalisti izlazili na ulice. Rastjerani su
artiljerijom, a u tome je uestvovao i artiljerijski oficir Napoleon
Bonaparta.
Zakonodavno tijelo je bilo podijeljeno na dva dijela. To su bili
Vijee starijih- Senat i Vijee 500. Senat nije bio klasini gornji
dom koji se ne bira nego se imanuje. Ovih 500 poslanika je
predstavljalo cijelu Francusku, a formirani su na bazi visokog
poreskog cenzusa.
Novi ustanak rojalista je izbio 4. septembra 1797., dovodei do
pada Direktorijuma pa je formiran drugi, koji je vladao do juna
1799. Nastao je u pobuni desnih snaga pa je teio skretanju ulijevo,
dakle bio je demokratskiji od prvog. Ali, i on pada pa nakon novog
udara dolazi na vlast trei Direktorijum. U svemu tome u znatnoj
mjeri je rasla uloga vojske.
Od 1792. godine stvarala se moderna vojska i poinjala
regrutacija na masovnoj osnovi. Usavrena je ariljerija, taktika,
Francuska je bila podijeljena na vojne okruge. U ratu sa Austrijom
se istakao Napoleon Bonaparta, pa je u 24. godini postao general.
Francuska je 1798. zauzela Egipat, a 9/10 oktobar 1799, oboren je
Direktorijum od strane vojske a nakon toga je uspostavljen Konzulat
(18. brimera 8. godine republike).
lanovi Senata i vijea 500 su u Sen Kluu bili prisiljeni da se
odreknu vlasti. Konzulat je monarhijska vlast koja ipak nije bila
klasino monarhijska. Vlada konzulata je trajala do 2. decembra
1804., kada se Napoleon proglasio carem a njegova historija se
dijella u dva dijela, do 1802. i 1802-1804, tj. doba drugog
Konzulata, u kojem je poveana uloga Napoleona, jer je on postao
nasljedni konzul.
Napoleonovi ratovi
To su bili ratovi Francuske sa koalicijom evropskih drava i to
sa 7 koalicija. Prva 1793-1797 sa dva mira u Bazelu 1795 i
Kampoformiju 1797; druga 1799 sa mirom u Linevilu 1801. i u Amijenu
1802., trea 1805. sa mirom u Pounu 1805.; etvrta 1806. sa mirom u
Tilzitu 1807., i savezom sa Rusijom; peta 1809. sa mirom u enbrunu
1809; esta 1813 sa mirom u Fonteneblou i abdikacijom, sedma 1815.
sa mirom u Beu 1815., nakon Napoleonovog povratka, a onda je
uslijedila konana abdikacija.
Postojala su etiri tijela bitna za funkcionisanje
vlasti,konzulat, /sa tri konzula, od kojih je jedan ef, dok su
druga dva prilino beznaajni/, koji je nosilac izvrne vlasti i
suvereniteta; zatim skuptina iz dva dijela- Donji, izborni dom i
Senat, a postojao je i Sudski dom/Tribunal/. Ima i posebno izvrno
tijelo, a ministarstvo- vijee (savjet).
Izbori se vre po izbornom cenzusu. Jo jedna institucija je
formalno bila demokratska, a to je plebiscit. U kriznim situacijama
prvi konzul je bio dovoljno pametan da ga izbjegne.
Tako se uspostavio sistem vlasti nazvan bonapartizam- forma
diktature, autoritarne vlasti, koja je formalno sauvala demokratske
institucije.
Seljaci su oekivali da im drava da sve, pa su glasali za
Napoleona. To je revolucija odozgo. Napoleonov kodeks postaje model
za budue zakonike, a donesen je i Zakon o trgovini.
Sve evropske drave su manje-vie direktno ili indirektno bile
uesnice ovih koalicija, Velika Britanija i Austrija su stalno bile
protivnici Napoleona, a Velika Britanija je bila jedini protivnik
kojeg Mapoleon nije vojniki porazio. Velika Britanija ima veliko
bogatstvo, i vrlo jaku flotu, ali joj je kontinentalna vojska mala.
U V. B. nije bilo regrutacije sve do 1916.
Austrija je jedno vrijeme saveznik Napoleona, Rusija takoer, a
Pruska e nakon 1806. biti katastrofalno poraena, ali se onda
oporavila.
Ovo je vrijeme radikalnog francuskog nacionalizma, koji je
kasnije, oko 1870. postao masovni od elitnog.
MARSELJEZA, franc: La Marseillaise, franc. revolucionarna pjesma
i nacionalna himna. Rijei i melodiju napisao u Strasbourgu u noi
24-25. IV 1792. franc. oficir C. J. Rouget de Lisle kao bojni mar
francuske Rajnske armije (Chant de guerre pour l'arme du Rhin) u
ratu protiv prusko-austr. kraljevske koalicije. Poto su je
dobrovoljci iz Marseillea donijeli u Pariz, i juriali uz nju na
kraljevski dvorac Tuileries (10. VIII 1792), postala je popularna u
cijeloj Francuskoj, najprije kao Pjesma Marseljaca, a zatim kao
Marseljeza. Poinje rijeima: Naprijed, djeco domovine, dan je slave
stigao (Allons, enfants de la patrie, le jour de glorie est arriv).
U oktobru 1792. proglaena je himnom Republike, a 1795. francuskom
nacionalnom himnom. Zabranjena je nakon restauracije Burbonaca, a
ponovo priznata 1830; za Drugoga carstva takoer zabranjena; Narodna
skuptina Tree republike ponovo ju je 1879. proglasila nacionalnom
himnom. - Izraz revoluc. oduevljenja naroda koji, ponesen idealom
Slobode, Jednakosti i Bratstva, kida stoljetne okove
feudalno-kraljevskog apsolutizma, M. je u XIX st. prela granice
Francuske, postavi revolucionarnom pjesmom evropskih narod u borbi
protiv svih oblika tiranije, a njezini su zvukovi odzvanjali svuda
gdje se narod borio protiv tlaitelja. Stoga je i u XX st. esto bila
na indeksu reakcionarnih reima.
Veliku francusku armiju je vodio najvei vojnik u historiji.
Francuska je stalno teila da rat prebaci na stranu teritoriju. Tako
je Napoleon 1793. krenuo u Italiju, po principu da vojsku treba
nahraniti na tui raun.
Druga karakteristika svih ratova je da protivnik Francuske
nikada nije ujedinjen.
Napoleonovi ratovi su imali i vojne posljedice, jer je ratna
tehnika usavrena, a Napoleon je stabilizovao strategiju i taktiku.
Ubaen je jo jedan operacijski faktor, po kojem glavna bitka nije
morala biti odluujua, nego se teilo obnovi te bitke i
prestrojavanju snaga. Sintezu iskustva Napoleonovih ratova dao je
von Klausewitz, a general omini je formulisao 10 principa
Napoleonovog voenja rata 1811. godine
drati inicijativu
pokrenuti se prema najslabijem poloaju protivnika
usmjeriti ofanzivu u jednom pravcu
koncentrisati snage u pripremama, a ne poeti rat sa malim i
razbijenim snagama
pjeadija mora kombinovati mobilnost i dubinu prodora
navesti protivnika da razvue front
stalno se informisati slanjem pijuna
u toku napada angaovati sve snage, osim rezerve
poraena armija se mora nastaviti proganjati i ne dozvoliti joj
da zauzme bolji poloaj
voditi rauna o visokom moralu svojih trupa
Sam Napoleon je dao odreene principe voenja rata:
davati unapreenje sposobnima - drati maralsku palicu u torbi
svakog vojnika
rat se dobiva artiljerijom
u maru treba podijeliti jedinicu
treba manevrisati ofanzivno, a boriti se defanzivno
rezerva je masa koja se uredno uva do trenutka krize i mora se
pravovremeno upotrijebiti. Prvo treba osigurati velike rezerve, pa
onda ui u rat
armija jelena (kukavica) kojom komanduje lav, bolja je od armije
lavova kojom komanduje jelen.
ne ekati napad u ancu, nego treba biti mobilan
u toku bitke nastupa momenat kada vojnici zaele da pobjegnu, a
onda je zapovjednik duan da ih zaustavi jednom snanom rijei (ne kae
kojom)
starjeina mora uvijek sauvati zdrav razum
Bilo je jo nekih tekovina Fridricha Pruskog o zbijenoj konjici,
da se konjanici dodiruju konjenima, a pjeadija ramenima, zatim o
uvjebavanju radnji sa pukom, koja ispaljuje tri metka u minuti, to
je bila velika brzina. Napoleonov top lgreboval je ispaljiva 2
uleta u minuti.
Prvu koaliciju su inili Austrija, Pruska, Nizozemska, Velika
Britanija, panija.
U toku 1794. francuska vojska je prela u Nizozemsku, gdje je
stvorila batavijsku republiku, koja je 1795. sklopila mir i savez
sa Francuskom. Zatim, Prusija i panija istupaju iz rata. Napoleon
je u dvadesetak bitaka u sjevernoj Italiji potukao Austriju i
Sardiniju, kod Rivolija, pa je 1797. sklopljen mir u Kampoformiju.
Usput, Napoleon je ukinuo Mletaku republiku. Francuska je dobila
Veneciju i Istru. Savoja i Nica su oduzete od Sardinije i pripojene
su Francuskoj.
Napoleon 1797. zauzima Egipat, gdje formira vojsku od sudanskih
crnaca i Egipana. Uveo je i inove oficira po francuskom uzoru, pa
je tako Egipat postao prva islamska drava koja je reformisala
vojsku na evropski nain.
Francuska flota je poraena kod Abukira 1798., a Napoleon kree
preko Sirije u borbu protiv Osmanlija. U pregovorima sa Velikom
Britanijom je prepustio Egipat.
Drugu koaliciju su inili Velika Britanija, Rusija, Austrija,
Pruska, Portugal, Napuljska kraljevina. Kod Marenga su Austrijsanci
poraeni, a Rusi, sa generalovm Suvorovom kod Ciriha.
Rusi istupaju iz rata i sa Danskom i vedskom osnivaju ligu
neutralnih. Sa Austrijom je zakljuen mir 1801. u Linevilu, a sa
Velikom Britanijom 1802. u Amijenu. Egipat i Malta su postale
slobodne drave, a priznate su odredbe kampoformijskog mira. U toku
1801. je sklopljen konkordat sa papom, a Napoleon od Francuske
stvara jedinstveno tijelo koje vodi prema carstvu.
U Parizu, Napoleon nije dozvolio papi Piju VII da ga krunie,
nego je sam sebi stavio krunu na glavu.
Kod Kadiza admiral Nelson je blokirao francusku flotu i zarobio
oko 20 laa, a u toj trafalgarskoj bici 21. X 1805.. zarobljen je i
komandant saveznike flote (francusko-panske), admiral Vilnev.
Poginuo je i admiral Nelson, ali je ipak osigurana dugotrajna
prevlast Velike Britanije na moru.
Uslijedio je Napoleonov pohod na Be, koji je pao 13. novembra
1805. Slijedio je savezniki poraz kod Austerlica, 2. decembra 1805.
Prusija je u Pounu zakljuila mir, tj. savez kojim je dobila Hanover
za neke dijelove koje je ustupila Bavarskoj i Francuskoj.
esnaest njemakih drava, sa Bavarskom i Vitembergom na elu,
formiralo je Rajnski savez, koji se obavezao da u sluaju rata stavi
na raspolaganje Napoleonu 63.000 vojnika. Time je Sveto rimsko
carstvo njemakog naroda zavrilo svoju egzistenciju. Na vijest da e
Napoleon ustupiti Velikoj Britaniji Hanover, pruski kralj je poeo
mobilizaciju. Prusi ulaze u Saksoniju. Napoleon 8. oktobra 1806.
kree sa 160.000 vojnika na Pruse, ija se vojska podijelila u dva
dijela, pa je tako dolo do dvostruke bitke kod Jene i Auerteta, u
kojima se pruska vojska u cjelini raspala. Napoleon je 27. oktobra
1807. uao u Berlin, gdje je potpisao i dekret o kontinentalnoj
blokadi Velike Britanije. Izdravanje vojske najveim dijelom je
plaala Pruska. Napoleon je uspio nagovoriti Osmansko carstvo da
pone rat sa Rusijom, a sa Persijom je zakljuen savez. Da bi mogao
prezimiti kod Varave, odluio je i uspio da rusku vojsku na istok.
Bitka kod Preusisch Ajlana je bila neodluna, iako su se Rusi
povukli. Napoleon je zauzeo i Danzig. Nakon bitke kod Fridlanda 14.
jula 1807. Rusi su odstupili na svoju teritoriju. Slijedei je,
Napoleon je uao u Tilzit. Zakljuen je tilzitski mir, Francuske i
Rusije 9. jula 1807. Rusija je ustupila Francuskoj Jonska ostrva sa
Krfom i Boku Kotorsku, a dobila je slobodu akcije prema vedskoj,
zbog otimanja Finske 1809. i oblast Bjalistok. Posjedi zapadno od
Labe e postati Vestfalska kraljevina, pod upravom Napoleonovog
brata eroma, dok e u Poljskoj biti formirano Varavsko vojvodstvo
pod saksonskim kraljem. Tako je mirom u Tilzitu Napoleon dostigao
vrhunac slave.
Za upad u Portugal Napoleon je osigurao saradnju panije i
poetkom 1808. on je uglavnom okupiran. U novembru 1807. Napoleon je
uao u paniju pod izgovorom da eli osigurati komunikacije za rat
protiv Portugala, da bi 23. marta 1808. uao u Madrid. Na prijesto
je doveo svog brata ozefa, do tada napuljskog kralja. panci su
digli ustanak u Madridu, ali je on uskoro uguen. Ipak, revolt se
proirio na ostale dijelove panije a poeo je i u Ovijediu i
Valensiji. Francuska vojska gubi bitke, a nakon poraza kod Bajlena
Napoleon je odluio da se lino angauje. I pored jake francuske
vojske gerilski rat je Francusima nanosio velike gubitke. U odbrani
Saragose palo je ili bilo ranjeno 50.000 panaca, a francuske
represalije su samo pojaavale otpor.
Austrija se spremala za rat i upadom u Bavarsku 10. aprila 1809.
rat je i poeo. Napoleon je krenuo kroz Bavarsku i porazio
Austrijance kod Egmila, ali je i on poraen kod Asperna. Rusi se
nisu angaovali protiv Austrije. Poraz Austrije kod Vagrama natjerao
ju je da trai mir. enbrunski mir potpisan je 14. oktobra 1809.
Trst, dio Kranjske, dio Koruke, Istra, Rijeka, Hrvatska do Save
pripojeni su Francuskoj i sa Dalmacijom su obrazovali Ilirske
provincije.
Admiral Velington je elio da Portugal organizira kao bazu Velike
Britanije, pa obrazuje vojsku koja je u septembru imala 25.000
osoba u regularnim jedinicama. Napoleon odluuje da prvo skri otpor
u Andaluziji, pa da zatim krene u Portugal. Zauzete su Katalonija i
Valensija. U bici kod Salamanke Francuzi su poraeni 12. januara
1812. Poslije katastrofe u Rusiji Napoleon je iz panije izvukao jo
trupa, a Velington je krenuo u napad i natjerao Francuze da se
povuku iza Pirineja. Poetkom oktobra Velington je upao u
Francusku.
U razdoblju 1809-12. Napoleon I je dosegao vrhunac svoje moi;
njegovo je Carstvo obuhvatalo gotovo polovicu stanovnitva Evrope.
Meutim, on je htio zagospodariti svijetom. Na putu mu je stajala
Rusija, preko koje je mislio prodrijeti u Indiju i tu zadati odluan
udarac Velikoj Britaniji.
Slabost Napoleona je bila da on nije znao gdje treba stati, mada
se kasnije pravdao da je htio ujediniti Evropu, ali je on htio da
to bude pod francuskim vostvom. Smatrao je da e njegova vlast
prestati kada drugi prestanu da ga se plae. Rusija je bila jedan od
njegovih opasnijih protivnika. Prekinula je saveznike odnose sa
Francuskom. Jo ranije je dobila Finsku i Besarabiju, a nije se
pridrava suvie ni kontinentalne blokade. Rusi 1810. uvode i zatitne
carine na robu iz Francuske. Ali, oni smatraju da se Napoleon nee
usuditi da krene u rat.
Napoleon se za njega pripremao vojniki i diplomatski, savezom sa
Pruskom i Austrijom. Njegova armija od 500.000 osoba 23/24 juna
1812. prelazi rijeku Njemen. Kree u pravcu Moskve, a ne prema
prijestonici Petersburgu, smatrajui da je ona prava prijestonica, i
da e njen pad biti pravi udarac za Ruse. Rusi se povlae, pokuavajui
da iscrpe Francuze irinom prostora, a i zbog straha od borbi sa
francuskom vojskom.
Kod Smolenska i Borodina su poraeni, iako se u Rusiji smatra da
je bitka bila neodluna. Nakon toga pada Moskva. Kutuzov se povukao
i ekao. Ve u oktobru doli su veliki snjegovi, pa je trebalo dugo
ekati da doe vijest iz Petersburga o eventualnom miru. Napoleon
odluuje da se povue, a veliki mrazevi unitavaju francuske konje.
Nema odakle da dobije i to je bio njegov veliki poraz. Njegova mona
armija je u rasulu. Od pola miliona, ostalo je 25.000 osoba, to je
i protivnicima bila dobra prilika da se organizuju. Na taj neuspjeh
nadovezala se akcija este koalicije, u koju su se udruile Pruska,
Austrija, panija Portugal, Velika Britanija, Rusija i vedska
(1813-15). Nakon poetnih uspjeha, pobijeen je od Saveznika u
trodnevnoj bitki naroda kod Leipziga (16-19. X 1813). Pad je bio
neminovan. Dana 31. III 1814. Saveznici su zauzeli Pariz, a on je
nakon abdikacije (11. aprila) prognan na otok Elbu. Na francuski
prijesto vratili su se Burbonci, a Beki kongres 1814- 15,
restaurirao je legitimistiki poredak. Napoleonovim iskrcavanjem u
Francuskoj 1. III 1815. Zapoelo je razdoblje njegovih sto dana. U
trijumfu se vratio u Paris i preuzeo vlast u zemlji. Ali, snage
Velike Britanije i Pruske, udruene u Sedmu protunapoleonsku
koaliciju, u bitki kod Waterlooa 18. VI 1815. razbile su njegovu
vojsku. Poslije ponovne abdikacije (22. VI) predaje se Britancima,
koji ga interniraju na otok Svetu Helenu. Ondje, odrezan od
svijeta, on provodi posljednje godine ivota u diktiranju svojih
memoara.
U historijskim razmjerama Napoleon je bio izuzetna pojava. Na
raznovrsnim podrujima svoje djelatnosti (vojne, diplomatske,
zakonodavno-upravne) isticao se velikom energijom, neobinim
pamenjem i velikom radnom sposobnou. Na polju ratne vjetine pokazao
je svojstva velikog vojskovoe originalnih zamisli. Njegove
koncepcije o strategiji i taktici izvrile su veliki utjecaj na
razvoj vojne znanosti XIX st. Po rijeima Engelsa, ori je znao na
jedinstveno pravilan nain pronai primjenu za velike oruane mase,
koje su se mogle pojaviti samo zahvaljujui Revoluciji.
Nezavisno od njegovih osvajako-diktatorskih ambicija, veliko
historijsko znaenje njegove epohe lei u tome to je ona pokrenula
kapitalne drutvene promjene u svim zemljama koje su se nale pod
francuskom okupacijom. Stari evropski poredak iz vremena prije
Revolucije i Napoleona nije se vie mogao uspostaviti. Graanski duh
Graanskog zakonika, formalna ravnopravnost graana, zamijenili su
stare feudalno-apsolutistike institucije. Meutim, Napoleonova
ekonomska politika odreena dekretom o Kontinentalnoj blokadi
izazvala je nagli porast cijena (osebno prehrambenih proizvoda), to
je teko pogodilo najire slojeve i omelo normalni razvoj i
djelovanje graanstva. Probueni nacionalni osjeaj u okupiranim
zemljama teko je podnosio prisutnost osvajaevih armija. Sve je to
zbliavalo plemiku aristokraciju i graanstvo i poveavalo nacionalni
otporopskih zemalja protiv osvajaa. Vlade aristokratske reakcije
nastojale su nai saveznike u irokim graansko-nacionalnim i
patriotskim pokretima, tj. upravo kod onih snaga koje su na
prijelomu stoljea bile nosioci antifeudalne revolucije.
Katastrofalni neuspjeh pohoda na Rusiju konano je okupio sve te
snage u sveopem napadu na Napoleona 1813-14. i doveo do njegova
poraza kod Leipziga. Padom Napoleona zapoinje vladavina udruene
evropske kontrarevolucije. Sveta alijansa evropskih monarha
nastojala je restaurirati stari poredak, koliko god je to mogue,
uguiti evropsku demokratsku revoluciju bez obzira u kojoj se zemlji
ona pojavila.-Junoslav. narodi doli su u dodir s vladavinom
Napoleona poslije mira u Pounu 1805. i mira u Schnbrunnu 1809, kada
su osnovane Ilirske provincije.
Lik Napoleona bezbroj je puta bio predmet obradbe u knjievnosti
i lik. umjetnostima, a revoluc. poecima njegove polit. i vojnike
karijere bio je inspiriran i Beethoven prilikom komponiranja svoje
III simfonije; prvotno nazvane Bonaparte, kasnije Eroica.
Historijska literatura o njemu je ogromna.
Bonapartizam je postao osnovna poruka francuske revolucije, sa
svojim idejama o slobodnom tritu, jezikoj integraciji, ukidanju
feudalizma, priznanju principa suvereniteta naroda, sa ciljem da se
onemogui revolucija odozgo, a da se ona da odozdo. Graanstvo ne tei
potpunoj demokraciji, jer bi to bila jakobinizacija, nego eli da
zadri konzervativni nivo. Izborni mehanizam je kontrolisan od
strane drave, a s vremena na vrijeme sprovodi se plebiscit.
Francuska revolucija imala je odjeka i u Evropi i u ostalim
dijelovima svijeta.
Beki kongres je trajao od 1. novembra 1814. do 9. juna 1815. Na
kongresu je uestvovalo 216 predstavnika, koji se nikada nisu skupa
sastali, nego su pregovori voeni po komisijama i manjim grupama. To
nije bio mirovni kongres jer su sile pobjednice ve zakljuile mir sa
Francuskom 30. maja 1814. u Parizu, ve se bavio problemima koji su
Parikim ugovorom ostali nerijeeni. Odluke su donosile velike sile u
svojstvu neke vrste direktorijuma.
U poetku to su bile samo Austrija, Rusija, Velika Britanija i
Pruska, odnosno njihovi glavni predstavnici, Meternich, Alexandar I
Hardenber i lord Kaslrej a kasnije i Francuska iji se predstavnik
arl Moris Taleran vjeto koristio suprotnostima izmeu pobjednika.
Glavni pregovarai su Rusija na jednoj i Velika Britanija na drugoj
strani. Preureene su geografske karte, a usavrena je metodologija
sporazumijevanja i to preko kongresa i konferenciija. Konferencija
bi bila susret ovlatenih predstavnika u kongresu- susret efova
drava. Data je i definicija velike sile (ekonomija, broj
stanovnika, strateki poloaj), koja se kao takva treba potvrditi u
velikim dogaajima, kao to je to odluujua bitka u ratu. U zavrnom
aktu kongresa data su tri principa prema kojima se treba voditi
spoljna politika
legitimnost- pravo starih monarhija i monarha da vode dravu na
stari nain
solidarnost- da na miran nain rjeavaju diplomatske poslove i
zajedniki istupaju protiv revolucija
restauracija- po principu legitimnosti izvriti restauraciju
starih drava, ali uz odreene modifikacije i to ne obnavljati
republike /Venecija, Dubrovnik, enova/ i napraviti teritorijalnu
raspodjelu iz tog razloga to se smatra da e novi rat poeti
Francuska.
Velika Britanija je dobila Maltu, Cejlon i Jonska ostrva,
Austrija je dobila Mletaku republiku i Ilirske provincije, zatim
dio Bavarske, Lombardiju to je bila zamjena za teritorijalni
gubitak Belgije, koja je ujedinjena sa Nizozemskom, ime je tvorila
tampon zonu izmeu Francuske i Evrope.
Sardinija je dobila enovu, a Norveka je pripala vedskoj, a
Poljska Rusiji. Njemake drave, njih 38, ule su u ujedinjeni njemaki
savez sa sjeditem u Frankfurtu, a predsjedavao mu je austrijski
car.
Sveta alijansa, koja je stvorena 26. septembra 1815. trajala je
do 1830, kada izbija revolucija u Parizu, a zatim i u Poljskoj, pa
Rusija nije mogla intervenisati u Francuskoj, to je prouzrokovalo
raspad alijanse.
Najznaajnije linosti Francuske revolucije MARAT [mar'a], Jean
Paul, franc. revolucionar; r. 1743, u. 1793. Lijenik, fiziar i
publicist. Boravei u Londonu, 1773. objavio Filozofski esej o
ovjeku (Philosophical Essay of Man) u kojem tvrdi da jedino
fiziologija moe razjasniti povezanost due i tijela. Kritiku dr.
ureenja Engleske objavio je 1774. u djelu Okovi ropstva. Vrativi se
u Francusku (1776), bio je lijenik tjelesne strae grofa d'Artaisa
(kasnije Karla X). Trai ukidanje torture i smrtne kazne, prevenciju
zloina odgojem itd. Revolucija ga posve uvlai u politiku. Nakon
pada Bastille zbliava se s jakobincima. Od septembra 1789. izdaje
nekoliko novina, od kojih su najpoznatije L'Ami du peuple; u njima
trai neogranienu slobodu tampe, igoe aristokratsko drutvo i ostatke
ancien rgimea. Stekao je veliku popularnost u irokim slojevima
naroda. God. 1792. u Parizu postaje lan kluba Cordeliers. Poslije
juria na Tuileries (10. VIII 1792) M. je biran u Konvent, gdje se
nije vezao ni uz jednu stranku. Poto je kralj giljotiniran u
januaru 1793, M. je doao u sukob sa irondincima. Smatrajui ga i
suvie crvenim republikancem, Marata su optuili zbog veleizdaje i
predali Revolucionarnom tribunalu, koji ga je u aprilu 1793.
oslobodio od optube. M. je bio jedan od organizatora ustanka 31.
V-2. VI 1793. kojim je bila zbaena vladavina irondinaca. 13. VII
1793. ubila ga je Charlotte Corday.
LA FAYETTE [la faj't], Marie Joseph du Motier, markiz, franc.
general i politiar; r. 1757, u. 1834. Od 1777. dobrovoljac u amer.
ratu za nezavisnost, u kojem surauje s G. Washingtonom i stie in
generalmajora. Vrativi se u Francusku kao predstavnik plemstva u
Generalnim staleima predlae 11. VII 1789. Deklaraciju o pravima
ovjeka i graanina po ugledu na Jeffersonovu Deklaraciju o
nezavisnosti. U julu 1789. postaje komandant Narodne garde. Nakon
juria na Bastilleu predlae da plavo- bijelo-crvena trikolorka
postane zastavom nove Francuske. U Ustavotvornoj skuptini zalae se
za vjersku toleranciju, osloboenje kmetova, ukidanje plemikih
titula. ivo sudjeluje u radu konzervativno-liberalnog kluba
Feuillants. Lavirajui izmeu ultramonarhista i revolucionara,
izaziva negodovanje i jednih i drugih. Kao komandant Narodne garde
dao je na Martovoj poljani u Parizu 1791. pucati na pobunjene
sankilote. U ratu protiv Austrije 1792, kao komandant jedne armije,
ustao je protiv svrgavanja kralja pa je proglaen izdajicom.
Prebjegao je u Austriju, ali je vraen u Francusku, gdje je
utamnien. Osloboen 1800. na inicijativu Napoleona; do restauracije
Burbona ivi u provinciji. Od 1818. ponovno poslanik Skuptine, u
kojoj zastupa liberalne ideje. U julskoj revoluciji 1830. postaje
komandant Narodne garde i pomae Orleancima do prijestolja, ali
doskora prelazi u opoziciju.
ROBESPIRRE [robespj'e:r], Maximilien, franc. revolucionar i
politiar, najistaknutija linost Francuske revolucije; r. 6. V 1758.
u Arrasu, u. 28. VII 1974. u Parizu. Ve kao advokat u rodnom gradu,
zadojen idejama J. J. Rousseaua, istupao je protiv zastarjelog
feudalno-apsolutistikog reima u Francuskoj. God. 1789. na
zasjedanjima generalnih stalea i Ustavotvorne skuptine trai ope
pravo glasa, ukidanje imovnoga cenzusa, ravnopravnost Jevreja i
domorodaca u kolonijama, ukidanje ropstva. Bitnim problemom smatra
drutveno pitanje; on nije za imovnu nivelaciju, no smatra da se
blagostanje naroda ne moe osigurati bez obaranja plutokracije. Od
1791. borio se protiv nastojanja feuillantsa da onemogue dalji
razvoj Revolucije i sauvaju ustavnu monarhiju. U periodu
Zakonodavne skuptine (1. X 1791-20. IX 1792) preko tribine
Jakobinskog kluba, te najutjecajnije polit. snage Revolucije, R. se
suprotstavlja irondincima. Vanu ulogu odigrao je i u pripremanju
nar. ustanka i pohodu pariskog puka na Tuilerije (10. VIII 1792),
pa je u januaru 1793. traio pogubljenje kralja. Nakon ustanka
izabran je za lana revoluc. Pariske komune a zatim i Konventa (20.
IX 1792-31. V 1793) u kojem kao voa montanjara (lijevo krilo
jakobinaca) pridonosi padu irondinaca. Velika je njegova uloga u
izradbi novog ustava. U svojem nacrtu Deklaracije prava ovjeka R.
ograniava pravo vlasnitva, zahtijeva da se uvede progresivni porez
prema imutku, proglauje pravo na ope kolovanje, na rad i na
socijalnu pomo najpotrebnijima. Uz to ozakonjuje revoluc. akciju
(l. 17): Kada vlada nasiljem kri prava naroda, ustanak je njegov
najsvetiji zadatak. R. se zalae za solidarnost svih naroda
povezanih u univerzalnoj tenji za slobodom: 1. Ljudi svih zemalja
su braa. Razliiti narodi treba da se meu sobom pomau koliko god
mogu, kao graani jedne drave. - 2. Tko tlai jednu naciju,
neprijatelj je svih ostalih nacija: - 3. One koji vode rat protiv
jednoga naroda da bi zaustavili napredak slobode i unitili prava
ovjeka treba svi da progone, i to ne kao obine neprijatelje ve kao
ubojice i buntovne razbojnike. Tu deklaraciju Konvent je smatrao
odvie smionom i mnoge je lanove njezina projekta osakatio ili uope
odbacio.
Pobjedom montanjara (2. VI 1793) vodstvo u Revoluciji preuzeli
su jakobinci. Izabran u Komitet javnog spasa (27. VII 1793). R.
uvodi reim terora i dovodi Francusku revoluciju do njezinog
vrhunca. Svojim ugledom i bespogovornim autoritetom, kako u
krugovima jakobinaca tako i u irokim narodnim masama, svojom
fanatinom odanou Revoluciji i odbijanjem unosnih poloaja i poasti,
R. je stekao nadimak Nepotkupljivi. Iako bez diktatorskih ovlasti,
R. je svojim golemim moralnim ugledom davao smjer jakobinskoj
diktaturi a istupao je i kao njezin teoretik: Vlada Revolucije je
despotizam slobode protiv tiranije... Do kada e se nasilje tirana
nazivati pravdom a pravda naroda barbarstvom ili buntovnitvom?
Istupajui protiv pokreta dekristijanizacije R. istovremeno odbija
kontrarevoluc. katolicizam, ali ne prihvaa niti ateistiki kult
razuma Hebertovih sljedbenika. Kao rousseauovski deist on je
Francuskoj pokuao dati novu duhovnu bazu zasnovanu na kultu
Vrhovnog bia. Pod njegovim utjecajem revoluc. Francuska uspjela je
odbiti organizirani napad evropske koalicije i zatititi svoje
tekovine od neprijatelja izvan drave. Od jeseni 1793, kad poinje
raskol u stranci montanjara, R. se dri srednje linije nastojei
odrati revoluc. savez izmeu jakobinske buroazije i nar. masa. U tom
smislu on se isprva bori protiv ultrarevolucionarnih bijesnih J.
Rouxa (likvidirao ih u februaru 1794), obraunava s hebertistima
(mart, 1794), a u aprilu prekida i s desnim krilom tzv.
pomirljivih, s Dantonom na elu, iza kojih se kriju interesi novih
bogataa i ljudi povezanih s emigrantima. Time je u znatnoj mjeri
suzio drutvenu osnovicu Revolucije i oslabio svoj poloaj. Savez
izmeu buroazije i sankilota slabio je meutim sve vie. Mnoge mjere
terora nisu donijele rezultata. U situaciji sve jaeg tajnog,
organiziranog otpora prema jakobinskoj diktaturi izvren je 9.
thermidora (27. VII) 1794. prevrat u Konventu. R. je zbaen, uhapen
i ve sutradan giljotiniran zajedno sa svojim najbliim suradnicima
Saint-Justom i Couthonom.
SAINT JUST [sen ist], Louis Antoine de, francuski revolucionar;
r. 1767, u. 1794. Studirao pravo u Reimsu, 1789. pristao uz
Revoluciju; 1792. izabran je u Konvent, gdje se prikljuuje
montanjarima. Idue godine postaje lan Komiteta javnog spasa, u
kojem je s Robespierreom i Couthonom vodea linost. U tom svojstvu
on je jedan od redaktora ustava 1793. Znaajna je njegova uloga kao
izvjestitelja u Konventu o nizu mjera za uvrenje Revolucije: o
organizaciji revolucionarne vlade, o konfiskaciji imanja nar.
neprijatelja, o tzv. Ventoseovskim dekretima, o borbi protiv
hebertista i Dantonove grupe i dr. Proslavio se kao komesar
Konventa kod Rajnske i Sjeverne armije (1793-94), gdje je, sa Le
Basom, proveo reorganizaciju vojske, osobnim primjerom podigao
revolucionarni elan trupa i tako pridonio nizu pobjeda nad austr.
koalicijom. Zajedno s Robespierreom, kojemu je ostao do kraja
privren, pao je kao rtva Termidorskog prevrata (27. VII 1794) i bio
pogubljen na giljotini. - Postojan, hladnokrvan, za osobni probitak
nezainteresiran, S.-J. je spartanac Revolucije; pod njegovom
suzdrljivom, nepominom vanjtinom plamti idealna predodba o novom
svijetu: Le bonheur est une ide neuve en Europe (Srea je nova misao
u Evropi). O toj viziji sretnijega drutva svjedoe njegovi posmrtno
objavljeni zapisi Fragmenti institucija (Fragments des
Institutions). S.-J. predvia ekon. osiguranje ljudi u starosti,
drutvenu pomo porodicama s vie djece i svima koji nastradaju od
elementarnih nepogoda ili rata, besplatno kolsko obrazovanje, brak
koji se temelji na ljubavi... ne na ugovoru, zatitu ene, kaznenu
reformu. Jedan od najboljih organizatora i govornika jakobinske
diktature, S.-J. je, kao to to pokazuju i njegovi Fragmenti bio i
teoretiar revolucije, originalnih ideja.
NAPOLEON I, franc. car; r. 15. VIII 1769. u Ajacciu, Korzika, u.
5. V 1821. u Longwoodu, Sveta Helena. Roen u korzikanskoj plemikoj
obitelji Carla Buonapartea (franc. Bonaparte), stupa kao franc.
stipendist u kraljevsku vojnu akademiju u Brienne-le-Chteauu, a
zavrava kolovanje u cole Militaire u Parizu (1784-55). Za Francuske
revolucije pristao je uz jakobince i Robespierrea. U 24. godini, za
uspjelu akciju protiv pobunjenog Toulona, unaprijeen je 1793. u
brigadnog generala, a ve u februaru 1794. postao je komandant
artiljerije franc. Talijanske armije. Kad je 1795. u Parizu izbila
rojalistika pobuna protiv Konventa, Barras ga je pozvao u pomo, i
Napoleon je 13. vendmiairea, tj. 5. oktobra 1795, upotrijebivi
artiljeriju, za nekoliko sati krvavo razbio pobunu. U martu 1796.
povjereno mu je gl. zapovjednitvo u pohodu na Italiju. Izvojevavi
nekoliko sjajnih pobjeda (kod Millesima, Lodija, Castiglionea,
Arcolea, Rivolija i Mantove), pribliio se Beu na sto kilometara, to
je prisililo Austriju da sklopi mir u Campoformiju (1797). U
namjeri da zada udarac Engleskoj i presijee njezine komunikacije s
Indijom, N. poduzima 1798. vojnu protiv Egipta i svladava njegov
otpor za tri tjedna. Meutim, plan mu je poremetio admiral Nelson
nanijevi 1798. franc. floti teak poraz u tzv. bitki za Nil kod
Abukira. Kriza Direktorija, izazvana neuspjesima na bojitima izvan
zemlje, a i nesreenim prilikama u samoj zemlji, potakla je
Bonapartea da se 8. X 1799. vrati u Francusku i da, uz pomo
buroazije, koja eli osigurati svoju prevlast vladom vrste ruke,
provede dr. udar 18. brumairea, tj. 9. novembra 1799. Na osnovi
ustava objavljenog u decembru 1798. N. je kao prvi konzul postao
stvarni gospodar Francuske. Franc. buroazija konano je osigurala
svoj poloaj, a N. je represivnim mjerama protiv ostataka
republikanskog jakobinizma uvrstio svoju vlast. Iako sam ravnoduan
prema religiji, on shvaa njenu ulogu u buroaskom klasnom poretku pa
1801. sklapa konkordat s rimskom crkvom. God. 1802. dao se je, na
osnovi plebiscita, izabrati za doivotnog konzula, a 1804. - i opet
plebiscitom, a na osnovi novog ustava - proglaen je za cara. N. je
izgradio novi buroaski dr. aparat s jakim, centraliziranim upravnim
sistemom, koji se oslanjao na mreu policijskih prefektura:
Centraliziravi financije, stvorio je dr. banku (Banque de France),
a kao nagradu za vjernu slubu utemeljio je instituciju Legije asti.
Vano zakonodavno djelo doneseno pod njegovom vlau jest Graanski
zakonik (Code civil ili Code Napolon), kojim je bilo posebno
zatieno pravo burujskog vlasnitva. Prosperitet koji je Napoleonova
Francuska ostvarila na svim poljima (u industriji, poljoprivredi,
financijama i znanosti), a kojim se nadasve koristila krupna
buroazija, bio je uvjetovan i dravno-administrativnim mjerama
protiv trajkova i radnikog udruivanja (uvedene su tzv. radnike
knjiice, koje su potvrivali policijski komesarijati ili opinski
naelnici). Napoleonova je vladavina obiljeena stalnim ratovanjem.
Nakon rata protiv Prve koalicije (u koju su se 1792-95. udruile
Austrija i Pruska), niu se jedna za drugom jo est protufranc., odn.
protunapoleonskih koalicija evr. sila. S Drugom koalicijom (1799-
1802), koju ine Engleska, Rusija, Austrija, Portugal, Kraljevstvo
Obiju Sicilija i Turska, ostvarivi 1800. slavne pobjede kod Marenga
i Hohelindena, N. sklapa mir s Austrijom u Lunevilleu (1801) i s
Engleskom u Amiensu (1802). U ratu 1805. s Treom koalicijom, koju
su sastavile Engleska, Rusija, Austrija, Kraljevstvo Obiju Sicilija
i vedska, on je trijumfirao na kopnu kod Ulma i Austerlitza, ali je
morao uzmaknuti pred engl. flotom u glasovitoj pomor. bici kod
Trafalgara (21. X 1805). Rezultat toga rata bio je 26. XII 1805.
sklopljen mir s Austrijom u Pounu (Bratislavi), prema kojem je od
junoslav. zemalja N. dobio Dalmaciju i Boku kotorsku. I u ratu
1806-07. protiv etvrte koalicije (Pruska, Rusija, V. Britanija i
vedska) Napoleonova armija izvojevala je pobjede kod Jene,
Auerstdta, Eylaua i Friedlanda, pa je 9. VII 1807. bio sklopljen
mir u Tilsitu. Osvojivi Berlin, N. je 21. XI 1806. objavio dekret o
tzv. Kontinentalnoj blokadi, kojim je Velikoj Britaniji zatvorio
evropsko trite. Rat s Petom koalicijom, koju su 1809. organizirale
Austrija i Engleska, takoer je bio pobjedonosan za Napoleona.
Pretrpjevi poraz kod Wagrama (5-6. VII 1809) Austrija je Francuskoj
mirom u Schnbrunnu (14. X 1809), morala odstupiti Veneciju, Trst,
dio Kranjske, Istru, Rijeku i Hrvatsku do Save. Nakon ovog mira, N.
I je sklopio brak s austr. princezom Marijom Lujzom, kerkom austr.
cara Franje II. Tim brakom elio je osigurati nasljednika i polit.
uvrstiti svoju dinastiju. Da bi Englezima zatvorio pristup na evr.
kontinent, N. je odluio osvojiti Pirenejski poluotok. God. 1807.
francuske trupe osvojile su Portugal, a 1808. izvrile su invaziju
panije. Ferdinand VII je svrgnut, a na panski prijesto Napoleon je
postavio svog brata Josepha. Meutim, panci su se gerilskim
ratovanjem suprotstavili francuskim okupacionim snagama, koje sve
do Napoleonova pada nisu uspjele pokoriti cijelu zemlju.
U razdoblju 1809-12. Napoleon I je dosegao vrhunac svoje moi;
njegovo je carstvo obuhvaalo gotovo polovicu stanovnitva Evrope.
Meutim, on je htio zagospodariti svijetom. Na putu mu je stajala
Rusija, preko koje je mislio prodrijeti u Indiju i tu zadati odluan
udarac Velikoj Britaniji. Meutim, 1812. u velikom pohodu na Rusiju,
nakon to je na elu Grande Arme od oko pola miliona ljudi poslije
bitke kod Borodina dopro sve do Moskve, N. je u stranim uvjetima
rus. zime, izgubljen u velikom prostranstvu Rusije, pretrpio
katastrofu od koje se vie nije oporavio. Na taj neuspjeh nadovezala
se akcija este koalicije, u koju su se udruile Pruska, Austrija,
panija Portugal, Velika Britanija, Rusija i vedska (1813-15). Nakon
poetnih uspjeha, pobijeen je od Saveznika u trodnevnoj bitki naroda
kod Leipziga (16-19. X 1813). Pad je bio neminovan. Dana 31. III
1814. Saveznici su zauzeli Pariz, a on je nakon abdikacije (11.
aprila) prognan na otok Elbu. Na francuski prijesto vratili su se
Burbonci, a Beki kongres 1814- 15, restaurirao je legitimistiki
poredak. Napoleonovim iskrcavanjem u Francuskoj 1. III 1815.
zapoinje razdoblje njegovih sto dana. U trijumfu se vraa u Pariz i
preuzima vlast u zemlji. Ali, snage Velike Britanije i Pruske,
udruene u Sedmu protunapoleonsku koaliciju, u bitki kod Waterlooa
18. VI 1815. razbile su njegovu vojsku. Poslije ponovne abdikacije
(22. VI) predaje se Britancima, koji ga interniraju na otok Svetu
Helenu. Ondje, odrezan od svijeta, on provodi posljednje godine
ivota u diktiranju svojih memoara.
U historijskim razmjerama Napoleon je bio izuzetna pojava. Na
raznovrsnim podrujima svoje djelatnosti (vojne, diplomatske,
zakonodavno-upravne) isticao se velikom energijom, neobinim
pamenjem i velikom radnom sposobnou. Na polju ratne vjetine pokazao
je svojstva velikog vojskovoe originalnih zamisli. Njegove
koncepcije o strategiji i taktici izvrile su veliki utjecaj na
razvoj vojne znanosti XIX st. Po rijeima Engelsa, ori je znao na
jedinstveno pravilan nain pronai primjenu za velike oruane mase,
koje su se mogle pojaviti samo zahvaljujui Revoluciji.
Nezavisno od njegovih osvajako-diktatorskih ambicija, veliko
historijsko znaenje njegove epohe lei u tome to je ona pokrenula
kapitalne drutvene promjene u svim zemljama koje su se nale pod
francuskom okupacijom. Stari evropski poredak iz vremena prije
Revolucije i Napoleona nije se vie mogao uspostaviti. Graanski duh
Graanskog zakonika, formalna ravnopravnost graana, zamijenili su
stare feudalno-apsolutistike institucije. Meutim, Napoleonova
ekonomska politika odreena dekretom o Kontinentalnoj blokadi
izazvala je nagli porast cijena (osebno prehrambenih proizvoda), to
je teko pogodilo najire slojeve i omelo normalni razvoj i
djelovanje graanstva. Probueni nacionalni osjeaj u okupiranim
zemljama teko je podnosio prisutnost osvajaevih armija. Sve je to
zbliavalo plemiku aristokraciju i graanstvo i poveavalo nacionalni
otporopskih zemalja protiv osvajaa. Vlade aristokratske reakcije
nastojale su nai saveznike u irokim graansko-nacionalnim i
patriotskim pokretima, tj. upravo kod onih snaga koje su na
prijelomu stoljea bile nosioci antifeudalne revolucije.
Katastrofalni neuspjeh pohoda na Rusiju konano je okupio sve te
snage u sveopem napadu na Napoleona 1813-14. i doveo do njegova
poraza kod Leipziga. Padom Napoleona zapoinje vladavina udruene
evropske kontrarevolucije. Sveta alijansa evropskih monarha
nastojala je restaurirati stari poredak, koliko god je to mogue,
uguiti evropsku demokratsku revoluciju bez obzira u kojoj se zemlji
ona pojavila.-Junoslav. narodi doli su u dodir s vladavinom
Napoleona poslije mira u Pounu 1805. i mira u Schnbrunnu 1809, kada
su osnovane Ilirske provincije.
Lik Napoleona bezbroj je puta bio predmet obradbe u knjievnosti
i lik. umjetnostima, a revoluc. poecima njegove polit. i vojnike
karijere bio je inspiriran i Beethoven prilikom komponiranja svoje
III simfonije; prvotno nazvane Bonaparte, kasnije Eroica.
Historijska literatura o njemu je ogromna.
Francuska revolucija Za Luja XV (1715-74) plemstvo je pored
sveenstva - i nadalje ostalo prva politika klasa zadravi
inicijativu i snagu kao nosilac vojnikog i inovnikog aparata
apsolutistike monarhije, temeljei svoju ekonomsku mo na
zemljovlasnitvu i poreznim povlasticama.
Opi ekonomski razvoj Francuske (koji se oituje u brzom usponu
trgovine, industrije; pomorstva) dolazi u toku XVIII st. u sve veu
suprotnost s feudalno-apsolutistikim sistemom. Graanstvo posjeduje
vei dio ekonomskih dobara, ali je politiki bespravna i podvrgnuta
samovolji reima koji parazitskom plemstvu i visokom kleru daje sve
beneficije privilegovane klase. U najgorem je poloaju teko
eksploatisano seljatvo. Poremeena ravnotea izmeu ekonomske
stvarnosti i politikih institucija, proturjeje izmeu poveanih
proizvodnih snaga i preivjelih proizvodnih odnosa bili su osnovni
uzroci Francuske revolucije. Ideoloki obraun graanstva s ancien
rgimeom pripremao se pola stoljea. U
racionalistiko-prosvjetiteljskoj filozofiji, u spisima
Montesquieua, Voltairea, Rousseaua i enciklopedista postavljeni su
ve decenijima prije revolucije principi nove konstitucionalne
drave, u kojoj boanska prava kralja treba da ustupe mjesto
prirodnim pravima ovjeka. Prosvjetiteljske ideje prihvatio je i dio
plemstva (Lafayette, Mirabeau, Condorcet i dr.), dok je nie
sveenstvo uoi revolucije u veini na strani Treeg stalea.
Rasipniki dvor, visoko plemstvo koje vue novanu pripomo iz
dravne blagajne, trokovi rata s Velikom Britanijom su poveali
draavni dug u 1789. na vie od 4,5 milijarde franaka. Osnovni
problem reima: kako napuniti dravnu blagajnu i pokriti deficit,
pokazao se nerjeiv. Prijedlog ministra financija Ch. A. Calonnea
(1787) da se novano oporezuju svi posjedi, naiao je na otpor
parlamenta i plemstva. Nasljednik Calonneov, . Ch. Lomnie de
Brienne, osniva provincijalne skuptine, u kojima Trei stale ima
isti broj predstavnika kao i plemstvo i kler; protestantima vraa
graanska prava; kuluk pretvara u novani doprinos i nastoji provesti
ope oporezovanje na zemlju. Od pariskog parlamenta trai
registraciju edikta o reformi oporezovanja, to ovaj odbija i
zahtijeva saziv Generalnih stalea (tats gnraux). Poto je kralj
prognao nepokorni parlament iz Pariza, otpor protiv dvora proirio
se na cijelu zemlju. Pokoleban tim otporom, kralj poputa i
parlament se vraa u Pariz. Na taj je nain revolt plemstva dao
poetni impuls koji je na kraju, protiv njegove volje, doveo do
obaranja ancien rgimea. Novi ministar financija, enevski bankar J.
Necker, postavljao je kao uvjet za svoj rad saziv Generalnih
stalea, u kojima e Trei stale imati isti broj predstavnika kao
ostala dva stalea zajedno, a glasanje treba da bude pojedinano.
Osim pojedinanog glasanja, kralj prihvaa sve zahtjeve, to je
izazvalo uzbunu meu plemstvom. U nizu gradova dolazi do sukoba
izmeu plemia i graana. U isto vrijeme narod je, zbog nestaice kruha
(slaba etva 1788. i izuzetno otra zima 1788/89), poeo napadati
transporte ita i pekarnice. U prvoj pol. 1789. u brojnim lokalnim
pobunama narod trai kruh i slobodu i otvoreno kritizira vladu. -
Dana 5. V 1789. kralj Luj XVI otvara u Versaillesu zasjedanje
Generalnih stalea. Poslanici Treeg stalea donose rezoluciju kojom
ne priznaju staleku razdiobu te se 17. juna proglaava Narodnom
skuptinom (Assemble nationale) ; dva dana kasnije prikljuuje im se
dio sveenstva, a 20. juna poslanici polau zakletvu da se nee razii
dok ne donesu novi ustav. Luj XVI na zajednikoj sjednici ponitava
odluku Treeg stalea, te nareuje poslanicima da se raziu, to ovi
odbijaju. Stavljen pred gotovu injenicu, kralj odobrava zajedniko
zasjedanje stalea, koji se 9. jula proglaava Narodnom ustavotvornom
skuptinom (Assemble nationale constituante), ali istovremeno poziva
vojna pojaanja u Pariz. Skuptina trai povlaenje trupa, kralj odbija
taj zahtjev i otputa Neckera. Mase u Parizu demonstriraju, a
pariska opina organizira nacionalnu gardu. Ujutro 14. VII 1789.
narod provaljuje u Dme des Invalides te, naoruavi se pukama i
topovima, kree na Bastillu, simbol kraljevog apsolutizma, koju
osvaja juriem. Na vijest o padu Bastille graanstvo organizuje u
cijeloj zemlji nacionalnu gardu i preuzima u gradovima upravu, dok
se seljaci obraunavaju s vlastelom. Krupno graanstvo koje se ve za
ancien rgimea domoglo dijela plemikih posjeda, uzalud pokuava
zadrati revoltirane seljake. U kritinoj situaciji 4. VIII 1789.
plemstvo u Skuptini pristaje na ukidanje feudalnih prava, ali uz
novanu odtetu. Nemiri se, meutim, nastavljaju usprkos dekretu od
11. VIII 1789. kojim se ukida feudalni sistem. Ubrzo zatim, 26.
avgusta Skuptina donosi Deklaraciju prava ovjeka i graanina,
proglaujui slobodu, jednakost i vlasnitvo neotuivim pravima ovjeka.
Kralj tek 5. oktobra pod pritiskom sankcionie dekrete Skuptine, a
dan kasnije narod provaljuje u Versailles i odvodi kraljevu
porodicu u Pariz, kuda seli i Skuptina, a s njome i klub
jakobinaca. Da bi se pokrio dravni dug, Skuptina dekretira
nacionalizaciju crkvenih posjeda. Niz zakona iz temelja mijenja
ureenje Francuske. Nova administrativna podjela drave na departmane
razbija feudalni partikularizam, a cehovi i sve lokalne trgovake
barijere su ukinute. Luj XVI postaje kralj Francuza milou Bojom i
(milou) Ustava); on ne moe donositi nikakvu odluku bez suglasnosti
ministara, koji su za svoj rad odgovorni Skuptini. Pravo glasa
dobivaju samo graani koji plaaju odreeni godinji porez (na 26
miliona stanovnika svega neto vie od 4 mil.). Za poslanike
kandidate odreen je visok porezni cenzus, koji je uvjet ispunjavalo
samo oko 43.000 osoba.
Francuska je postala graanska monarhija, a privilegije po roenju
zamijenjene su privilegijama po imetku - Posljedice krize,
obezvreivanje asignata i skupoa padaju na iroke slojeve naroda.
Seljaci se odupiru novanoj odteti za vlastelinska prava, a u
gradovima dolazi do trajkova. Skuptina donosi tzv. Le Chapelierov
zakon kojim se kanjava svako radniko udruivanje. Luj XVI, u namjeri
da ugui revoluciju pomou strane intervencije, kradom naputa Pariz
(20. juna 1791), ali je uhvaen u bijegu i interniran u dvorcu
Tuileries i primoran da 14. septembra 1791. sankcionie ustav.
Ustavotvorna skuptina nije mogla povezati suprotne oprene
politiko-ekon. interese u zemlji. U neprijateljskom taboru, osim
velikog dijela sveenstva, nalaze se i brojni bivi oficiri, propali
plemii i monarhisti, koji masovno odlaze u emigraciju i pridruuju
se evropskpj kontrarevoluciji. Prema reimu krupnog graanstva
neprijateljski je raspoloeno i politiki bespravno siromano
graanstvo koje eli republiku. Sljedbenici revolucije okupljeni oko
klubova jakobinaca, kordeljera ( CORDELIERS) i fejana ( FEUILLANTS)
takoer nisu jedinstveni u svom politikom programu. Zbog nesreenih
ekonomskih prilika u zemlji jakobinci najprije ele savladati
kontrarevoluciju u Francuskoj, a tek onda ratovati protiv evropske
koalicije. Radikalniji kordeljeri zastupaju interese sitnog
graanstva i trae nastavak revolucije, dok fejani krupno graanstvo i
dio plemstva - ele sauvati ustavnu monarhiju. - U periodu
Zakonodavne skuptine (1. oktobra 1791 - 20. septembra 1792)
prevladava utjecaj fejana, a u krugu jakobinaca osim kordeljera
istiu se predstavnici trgovakog i industrijskog graanstva, kasnije
irondinci (Girondins). Da kanalie revolt narodnih masa, Skuptina
objavljuje rat Austriji (20. aprila 1792) kojoj se ubrzo pridruuje
i Pruska. Vojni neuspjesi (Prusi pred Verdunom) te sumnje u
izdajstvo kralja, koga podravaju La Fayette i Narodna garda,
rezultiraju poveanim utjecajem lijevih jakobinaca. Pod vodstvom
Robespierrea, Dantona i Marata jakobinci u Parizu organizuju tajni
ustaniki komitet. Nakon ponovog kraljevog pokuaja bijega, Pariska
komuna preuzima vlast u gradu, osvaja Tuileries (10. avgusta 1792)
i hapsi kraljevsku porodicu. Zalaganjem Pariske komune stvorena je
francuska revolucionarna vojska, koja je porazila Pruse kod Valmyja
(20. septembra 1792). Kralj je suspendovan, a Skuptina donosi
odluku o sazivu Konventa sa zadatkom da izradi novi ustav.
Konvent (20. IX 1792 - 31. V 1793) prvo je predstavnitvo birano
od irih slojeva naroda (uz ogranienje imovinskog cenzusa). Veinu u
njemu imaju irondinci. Protiv njih istupaju montanjari (lijevo
krilo jakobinaca). Pod njihovim pritiskom Konvent je izglasao
smrtnu osudu Luju XVI koji je pogubljen 21. I 1793. Teak poloaj
najirih gradskih slojeva, uzrokovan nestaicom i skupoom hrane
uslijed spekulacija graanstva, pogoduje irenju radikalnih pokreta
(bijesni Jacquesa Rouxa); niz neuspjeha na bojitima u ratu protiv
kralj. koalicije (povlaenje s ranije osvojenih podruja u Belgiji i
na lijevoj obali Rajne), pobuna rojalista u Vandeji - sve to dovodi
do jaanja utjecaja montanjara u Konventu. Formiran je
Revolucionarni sud, Komitet javnog nadzora i zatim Komitet javnog
spasa. U Parizu je 31. V 1793. izbio ustanak pariske Komune protiv
irondinaca. Nou 1-2. VI F. Hanriot, komandant njenih oruanih snaga,
opkolio je s 80000 sankilota Konvent i diktirao mjere koje treba
poduzeti radi zatite tekovina Revolucije.
Konvent je naredio hapenje istaknutih irondinaca. Kad su 2. VI
1793. jakobinci doli na vlast, ukinuli su svaku odtetu za feudalna
prava likvidiravi time potpuno feud. sistem, a seljaka uinili
vlasnikom zemlje, te tako osigurali sebi iroku podrku grada i sela.
Novim ustavom od 24. VI 1793. deklarisan je princip narodnog
suvereniteta, opeg prava glasa, jednakosti graana, prava na rad i
obrazovanje, slobode tampe i nepovredivosti privatnog vlasnitva;
izvrna vlast je podreena skuptini. Ustav je meutim trebao da stupi
na snagu nakon pobjede nad vanjskim i unutranjim neprijateljem. U
prvoj etapi tog razdoblja pretee utjecaj desnog, umjerenog
jakobinskog kruga okupljenog oko Dantona. Meutim, ustanak
irondinaca u unutranjosti zemlje, koji je zahvatio vei dio
pokrajina, izazvao je reakciju lijevog krila jakobinaca. Njihov
prvak Robespierre izabran je u Komitet javnog Spasa (27. VII 1793).
Ozbiljna situacija u zemlji i prijetnja vanjskog neprijatelja
dovodi do usredotoenja vlasti u Komitetu javnog spasa koji u cilju
zatite revolucije uvodi reim terora. Osnovana su specijalna tijela
za rekviziciju ivenih namirnica, cijene se maksimiraju, sumnjiva
lica se hapse i izvode pred Revolucionarni sud; imovina
neprijatelja republike se konfiscira i dijeli sankilotima (dekret
od februara 1794). Armija Republike, predvoena mladim revoluc.
generalima odbacila je vojsku kralj. koalicije na svim frontovima,
a ustanici kontrarevolucije u zemlji (Vandeja) su ugueni. No, ti
uspjesi nisu osigurali jedinstvo u redovima jakobinaca. U martu
1794. likvidirani su lijevi ekstremisti pod vodstvom J. R. Hberta,
a u aprilu umjerenjaci na elu s Dantonom i Desmoulinsom koji su
traili obustavu terora. Obraunavi s lijevim i desnim krilom
jakobinaca, Robespierre je suzbio masovnu bazu revolucije, to je
pridonijelo uspjehu zavjere njegovih protivnika, koji su ga oborili
prevratom 9. thermidora godine III, tj. 27. jula 1794. Pokuaj
Pariske komune da ga spasi nije uspio, i on je zajedno sa
Saint-Justom i drugima giljotiniran ve slijedeeg dana. Termidorski
prevrat obiljeuje kraj jakobinske diktature i stvarno okonanje
revolucije. Termidorski konvent (27. VII 1794 - 26. VIII 1795)
postepeno je likvidirao sve tekovine jakobinske diktature.
Vladavina trg. i industr. buroazije obiljeena je irondistikom
veinom u Konventu. Crkve su ponovno otvorene, jakobinski klub
zabranjen, emigranti su mogli da se opet vrate u zemlju. Svu teinu
pogoranog ekon. poloaja snose iroki slojevi stanovnitva. U Parizu
Babeuf organizira svoje Udruenje jednakih s ciljem da se revoluc.
putem ukine privatna svojina. Masovni nemiri i ustanci sankilota
slijevaju se u revoluc. pokret za obnovu demokratskog ustava 1793:
1. IV i 20. V 1795. graani i naoruani radnici prodiru u Konvent,
ali ih je vojska rastjerala. Rat s Prvom koalicijom zavren je mirom
u Baselu 5-6. IV 1795, kojim F. dobiva lijevu obalu Rajne. Novim
ustavom (22. VIII 1795) krupna buroazija osigurala je svoje
pozicije, a izborni cenzus ponovo je uveden; zakonodavnu vlast
dobiva Vijee starijih i Vijee pet stotina a izvrnu Direktorij (od
pet lanova).
Reim Direktorija (28. X 1795 - 9. XI 1799) istupa kako protiv
tenja demokratskih masa (Babeufova zavjera 1796) tako i protiv
rojalista; njihov pokuaj oruanog prevrata, koji je ozbiljno ugrozio
republiku, razbio je u Parizu 4. X 1795. dotada nepoznati general:
Napoleon Bonaparte. Rat protiv koalicije evr. monarhija nastavio se
1795. Osvajanjem Nizozemske stvorena je Batavijska republika.
Baselskim ugovorom o miru (5. IV 1795) Pruska je istupila iz rata,
a F. zadrala lijevu obalu Rajne. Novi komandant franc. trupa
general Bonaparte, ratujui u Italiji (179697), pobijedio je
Austrijance u nekoliko bitaka (Lodi, Castiglio, Rivoli, Arcole) i
formirao republike: Cisalpinsku, Ligursku (1797) i Rimsku (1798),
te internirao i papu Pija VI. Iste godine formirana je u vicarskoj
Helvetska Republika. Mirom u Campoformiju 1797. Austrija je
priznala Belgiju i lijevu obalu Rajne kao francuski posjed, a za
uzvrat dobila teritorij bive Mletake Republike. Bonapartina
egipatska ekspedicija (1798-99), kojoj je bio cilj da ugrozi
britanski kolonijalni imperij, usprkos uspjesima na kopnu (pobjeda
kod piramida, osvajanje Kaira 1798), propala je zbog nadmoi
britanske mornarice (Nelson razbio francusku flotu kod Abukira 1.
avgusta 1798). U borbi (1799-1802) protiv Druge koalicije (Velika
Britanija, Rusija, Austrija, Portugal, Napulj, Osmansko carstvo)
Francuzi su osvojili Napuljsku Kraljevinu i prozvali je
Partenopejskom Republikom (1799), ali ih je u junoj Njemakoj
potukao nadvojvoda Karlo, a u Italiji ruski vojskovoa A. V.
Suvorov.
Ovi porazi produbili su unutranju krizu u Francuskoj. Vrativi se
u zemlju, Bonaparte je vojnim udarom 9. novembra (8. brumairea)
1799. sruio vladu Direktorija, te je kao prvi konzul preuzeo svu
vlast. Rusija je istupila iz rata decembra 1799, a Austrija,
poraena kod Marenga i Hohenlindena (1800), prinuena je da sklopi
mir u Lunevilleu (9. februara 1801) kojim su Francuskoj potvrene
tekovine mira u Campoformiju (lijeva obala Rajne i prevlast u
Italiji). Mirovnim ugovorom u Amiensu (27. marta 1802) Britanci su
Francuzima vratili veinu osvojenih kolonija. Bonaparte, kao jaka
ruka graanstva, dao se plebiscitom, decembra 1802, izabrati za
doivotnog konzula, a 18. maja 1804. za nasljednog cara Francuza kao
Napoleon I. Uvrena vlast graanstva dobila je svoj izraz u graanskom
zakoniku Code Civil 1804; odnosi s katolikom crkvom sreeni su ve
ranije konkordatom (1801), a razvitak industrije osiguran je
protekcionistikim mjerama.
U Treem koalicionom ratu (Velika Britanija, Rusija, Austrija i
vedska) protiv Francuske 1805. Austrijanci su poraeni kod Ulma (17.
oktobra 1805), a zajedno s Rusima kod Austerlitza 2. XII 1805, dok
su Britanci, porazivi francusku flotu kod Trafalgara 21. oktobra
1805, zadrali prevlast na moru. Mirovnim ugovorom u Pounu
(Bratislavi) 25. decembra 1805. Austrija je morala uiniti
teritorijalne ustupke u korist Kraljevine Italije i Bavarske.
Napoleon je 1806. postavio svoju brau Josepha i Louisa za kraljeve
u Napulju odnosno u Nizozemskoj, te od brojnih njemakih dravica
stvorio Rajnski savez pod protektoratom Francuske; rimsko-njemako
carstvo bilo je zbrisano.
U etvrtom koalicionom ratu (Pruska i Rusija) protiv Francuske
(1806-07) Napoleon je Pruse porazio kod Jene i Auerstadta (14. X
1806), a Ruse kod Friedlanda (14. VI 1807). Mirovnim ugovorom u
Tilsitu (9. VII 1807) usvojena je Napoleonova koncepcija o
kontinentalnoj blokadi evropskih luka u koje nije smjela dolaziti
britanska roba. Pruska je izgubila oblasti zapadno od Labe;
Napoleonov brat Jrome postaje kralj Vestfalije, dok Poljaci
dobivaju svoju dravu: Varavsko vojvodstvo na elu sa saskim kraljem
Fridrikom Augustom. Tokom 1807-08. okupirani su Portugal i panija
jer nisu potovali kontinentalnu blokadu, a za panskog kralja
postavljen je Napoleonov brat Joseph, dotada kralj Napulja.
Ustankom u paniji 1808. poinju oslobodilaki ratovi evropskih naroda
protiv Napoleonova diktata. Meutim, Austrija, poraena kod Wagrama
(5-6. jula 1809) morala je Schnbrunnskim mirom (14. X 1809)
Napoleonu odstupiti Ilirske provincije i Galiciju.
God. 1812. Napoleon je zaratio sa Rusijom. Nakon bitke kod
Borodina 7. IX 1812, Francuzi su osvojili Moskvu, ali je nakon
poara grada (19. X 1812) poelo povlaenje Velike armade iz Rusije,
koje je zavrilo katastrofalno po Napoleona. Rusiji su se prikljuile
Austrija, Pruska i ostale njemakre drave (1813-14); Napoleon je
poraen u Bitki naroda kod Leipziga (16-19. X 1813), a vojske este
protufrancuske koalicije ule su 31. marta 1814. u Pariz. Napoleon
je abdicirao I1. avgusta 1814. u Fontainebleauu, a za stalno
boravite odreen mu je otok Elba.
Prvu restauraciju Bourbona s Lujem XVIII prekinuo je Napoleon.
Iskrcavi se 1. III 1815. u Francuskoj, uao je 20. III u Pariz.
Njegova vladavina (sto dana) definitivno je dokrajena porazom kod
Waterlooa (18. VI 1815). Luj XVIII je ponovo stupio na prijesto
(Druga restauracija), a s njim je zavladala
aristokratsko-klerikalna reakcija. Po Pariskom mirovnom ugovoru od
30. V 1814, F. je umjenou ministra vanjskih poslova Talleyranda
zadrala granice od 1792. Nakon svrgavanja Napoleona I morala je,
meutim, Pariskim mirovnim ugovorom od 20. XI 1815. odstupiti neke
teritorije Nizozemskoj, Pruskoj i Austriji, platiti ratnu tetu od
700 mil. franaka i prihvatiti strane posade na 5 godina u
pograninim oblastima. F. je 1818. pristupila vladajuoj grupi
velikih sila ( SVETA ALIJANSA) i intervenirala (1822-23) u korist
apsolutistikog reima Ferdinanda VII u panjolskoj. Luja XVIII
naslijedio je njegov brat Karlo X (1824-30), koji se u jo veoj
mjeri oslanjao na crkvu i ultrarojaliste; potkraj njegove vladavine
franc. vojska osvojila je Alir (1830). Kada je 26. VII 1830. ukinuo
slobodu tampe, raspustio tek izabranu skuptinu, te promijenio
izborni zakon, izbila je Julska revolucija, 27-29. VII 1830, koja
je oborila Bourbone a na prijesto je doao Luj Filip iz dinastije
Orlans (1830-48;Latinoamerike revolucije
U XVIII stoljeu od svojih kolonija u Junoj Americi panci su
stvorili tri vicekraljevstva: Peru, koji je obuhvatao dananju
teritoriju Perua i ilea, Novu Granadu (osnovanu 1739. koja obuhvata
podruje dananje Kolumbije, Paname, Venecuele i Ekvadora), i Rio de
la Plata, osnovano 1776. koja je obuhvatala dananje podruje
Urugvaja, Paragvaja, Bolivije i Argentine.
Ova vicekraljevstva su bila podijeljena na provincije, kojima su
upravljali generalni kapetani i namjesnici.
Na podruju pod vlau panije bilo je oko 16 miliona stanovnika, od
ega polovina Indijanaca, dok su ostali bili melezi, crnci i kreolci
(tj. bijeli domoroci).
Portugalu je pripadao Brazil, sa oko 3 miliona stanovnika, i
juni dio Argentine.
Drutveno ekonomski odnosi u panskim kolonijama zasnivali su se
feudalizmu, sa specifinim uvjetima kolonijalnog ropstva.
Zemljoradnja je bila glavno zanimanje, a najvei dio zemlje je
pripadao kruni, crkvi i velikim posjednicima. Privreda se nalazila
u rukama kreolaca, a uprava u rukama inovnika upuenih iz
metropole.
Krupni monopolizam u trgovini, ekonomska i politika potinjenost
sprjeavali su ekonomski i politiki razvoj zemalja June Amerike.
U kolonijama je esto dolazilo do pobuna, ali su tek u XIX
stoljeu sazreli uvjeti da doe do oruane borbe za osloboenje.
Utjecaj francuske revolucije i amerikog rata za nezavisnost
omoguili su stvaranje uvjeta za njen poetak.
Upad Napoleonovih trupa u paniju bio je neposredan povod za
izbijanje niza ustanaka u zemljama June Amerike. Napoleon je tada
primorao panskog kralja Fernanda VII da se odrekne prijestolja u
korist njegovog brata ozefa Bonaparte.
Tada u kolonijama dolazi do nesuglasica oko pitanja priznanja
francuskog suvereniteta. Veina kolonija ga priznaje, nadajui se da
e to predstavljati znaajan korak u emancipaciji od metropole.
Na elu revolucija u junoamerikim kolonijama su bili veliki
latifundisti. Revolucija ide od 1808.-1826. Poele su u Meksiku, a
zavrile u Brazilu. Do 1824. su voene velike bitke. Od 1820. se
manje-vie sve drave oslobaaju.
Revolucije su imale dvije faze: 1808-1810., su pobune za
odravanje panske kolonijalne vlasti, a od 1810. protiv nje.
Uzroci revolucija u Latinskoj Americi su bili u sazrijevanju
nacionalne svijesti, ekonomskim razlozima, kao i utjecajima
prosvjetiteljstva iz Francuske i Velike Britanije.
Latinska Amerika je bila podijeljena na panski i portugalski
dio. panski je imao 4 vicekraljevstva, a ona su se opet dijelila na
audijencije /prezidencije/, prema sudskim okruzima. Latinska
Amerika je 1800. imala 24,6 miliona stanovnika. Asimilacija rasa
nije bila izvrena. Postojali su indiosi, mestizosi, kreolci, afriki
robovi, evropski doseljenici- peninsularas. Mali zemljini posjedi
su se zvali minifundije. Dominirala je katolika crkva, koja nije
dozvolila da se prave rasni sukobi. Od druge polovine XVIII stoljea
jezuiti su zabranjivani po Evropi. pa su odlazili u kolonije. Oni
su se bavili racionalizmom, pa su pokuali da pomire crkvu sa
socijalnim nemirima. U Latinskoj Americi oni su ubrzali izbijanje
revolucije.
Latifundije su dominirale, a broj robova je bio veliki.
Postojali su i gradovi kao centri socijalne elite. Buenos Aires je
imao 40. 000 stanovnika, Karakas 20.000. U drugoj polovini XVIII
stoljea enkomijende se pretvaraju u hacijende, a ukidaju se i
crkveni posjedi. Stvarala se zemljoposjednika elita visokog ranga.
Na tim posjedima su radili i indiosi, a i afriki robovi. U
gradovima su postojale institucije koje e imati znaajnu ulogu u
revoluciji. To su kabildo- gradska vijea i konzulado-trgovaki sud.
U vrijeme revolucije kabildo je postao otvoreno vijee u koje su
pozivani i velikai koji su onda inili vladu-huntu. Ove hunte su se
zvale i upravne hunte, a preuzet e funkciju provizornih vlada dok
se ne formiraju legalne vlade, a one su formirane i obarane. U
Brazilu je revolucija zakasnila iz razloga to se nakon Napoleonovog
ulaska u Portugal portugalski kralj sklonio u Brazil. Ponovno
proglaenje Ferdinanda VII za panskog kralja izazvalo je pobunu u
Latinskoj Americi u korist panaca, a 1820. u Madridu i Lisabonu na
vlast su doli liberali koji su poeli pomagati latinsko-amerike
revolucije.
Pobune u Latinskoj Americi deavale su se i u II polovini XVIII
stoljea. U Peruu se 1780. pobunio posljednji predstavnik Inka,
Tupakhamaru, na Haitiju 1789. pobunu je vodio Tusen Luverta, 1788.
u brazilskoj pokrajini Minas pobunu je vodio zubar Hoahim Hose, a
pobunu u Karakasu je vodio Francisko Miranda.
Latinoamerike revolucije obuhvatale su 4 podruja: u Meksiku,
Velikoj Kolumbiji, La Plati i Brazilu. Ne zna se tano koliko je
Meksiko imao stanovnika u vrijeme revolucije. Kada je Napoleon
oborio kralja Ferdinanda VII, u Meksiku je 1808. dolo do pobune u
korist panskog kralja, ali 1810. u rudarskim oblastimaje dolo do
pobune u korist Francuza, koju je vodio Miguel Hidalgo-i- Kastilja
iz sela Dolores. On je zajedno pokrenuo i rudare i seljake, koji su
zajedno brojali oko 50.000 osoba. Iako su oslobodili dobar dio
teritorija, nisu zauzeli centar kolonijalne administracije-Siudad
Meksiko, to je i bilo velika greka. Ipak, dolo je do pada
entuzijazma u vojsci, pa je Hidalgo strijeljan 31. juna 1811.
Prethodno nije prihvatio Ustav donesen 7. juna. Borbu je nastavio
Hose Maria Marelos, koji je uspio osloboditi vei dio junog Meksika.
Ipak, kongres je uspio 1813. proglasiti nezavisnost i Ustav. Nakom
ubistva Morelosa 1815. borbu je do 1820. godine vodio Gvadalupa
Viktorija, a problem je izbio oko naina uspostavljanja vlasti. SAD
su predlagale da se proglasi republika, a u Meksiku su postojale i
snage koje su bile za to da se uspostavi monarhija. Godine 1821.
zauzet je Siudad Meksiko, a Iturbide se proglasio carem. On je
proirio vlast nad Salvadorom, Hondurasom, Nikaragvom. Budui da je
bio veleposjednik, nije proveo socijalne reforme. Nakon izbijanja
pobune protiv njega, 1823. godine je bila proglaena republika. Na
vlast je doao general Santa Ana. Od Meksika se 1836. godine odvojio
Teksas.
Druga revolucija je izbila u Velikoj Kolumbiji, tj. u Venecueli,
u Karakasu. koji je bio i stjecite najbogatijih. Rauna se da je
poetkom XIX stoljea Venecuela imala oko 1 milion stanovnika, od
toga 400.000 mjeanaca, veinom kreolaca. U revoluciji je uestvovala
gornja klasa. Izmeu nje i seljaka je postojao odreeni jaz, to je
utjecalo na revoluciju vie nego u Meksiku. Revolucija je dala i
jednu linost, vou i simbol revolucije, Simona Bolivara. Revolucija
je poela poslije krize u paniji 1808., a trajala je do 1824. da bi
bitkom kod Ajakua poela da jenjava. Imala je odreena
uporita-kabilda, gradske skuptine, koje su teile da se proiruju
elitom, a ona sama nikoga ije predstavljala. Svrgnut je generalni
kapetan a formirala se hunta u cilju ouvanja panske vlasti u
Latinskoj Americi.
Hunta u Karakasu oduzela je 19. aprila 1810. vlast od generalnog
kapetana i proglasila Venezuelu nezavisnom republikom. Za
komandanta oruanih snaga nove republike, postavljen je Francisko
Miranda. U toku 1812. godine panska vojska je intervenisala u
Venezueli zarobila Mirandu i oslobodila Karakas. Oslobodilaki rat
je nastavio Simon Bolivar, koji se kolovao u Karakasu, a mnogo je
putovao po Evropi odakle je donio republikanske ideje. Britanci su
podravali revoluciju u cilju prekidanja veze Velike Kolumbije sa
panskim dvorom. Godine 1812. Bolivar je postao diktator, a prvo je
bio ef vojske. Nakon jednog zemljotresa u Venecueli dolo je do
odreenog zastoja revolucije, jer je zemljotres protumaen kao lo
predznak. U junu 1812. Bolivar je poraen kod Puerto Kabala, a zatim
bjei na nizozemsko ostrvo Kurasao. Nakon toga odlazi u Kolumbiju,
gdje je takoer izbila revolucija pa se vraa u Venecuelu gdje u
martu 1813. die novu revoluciju. Oslobodio je Karakas i bio
proglaen libertadorom a 1814. diktatorom republike. Nakon toga
ponovo je vojniki poraen pa odlazi na Jamajku, gdje je 8 mjeseci
bio pasivan. U svom Pismu sa Jamajke 1815. dao je program budue
revolucije i traio uzroke propasti one prve. Smatra da treba teiti
savezu malih republika a da ne treba usvajati najbolji sistem vlade
nego onaj koji ima najvie izgleda na uspjeh. Ipak, to je bilo tee
ostvariti i zbog kaudiljizma, tj. mnotva voa koji su nezavisno
djelovali.
Sa Jamajke, gdje je skupio neto dobrovoljaca, meu kojima je bilo
oko 250 oficira, prebacio se u Venecuelu i zauzeo je, kao i Novu
Granadu. Uskoro je u Venecueli izbio novi ustanak. Pohod Bolivara
na Karakas nije uspio, ali se on uz pomo Haitija 1817. ponovo
iskrcao u Venecueli, gdje je uspio da oslobodi niz rejona u basenu
rijeke Orinoko. Bolivar, koji se 1817. godine proglasio diktatorom,
porazio je panske snage kod Kalabosoa. Nakon to je uspio da porazi
opoziciju, Bolivar je 16. februara 1819. postao predsjednik
Republike Venezuele. Njegovim vojnim uspjesima je doprinijela
podrka irokih slojeva stanovnitva, zbog oslobaanja crnaca-robova,
podjela zemlje i druge napredne socijalne reforme. Dobrom platom
Bolivar je uspio da u svoju vojsku uvrsti i vie stotina dobro
obuenih evropskih, naroito Britanskih i irskih vojnika, pa je 25.
maja 1819., krenuo u dalje oslobaanje Nove Granade. Uz velike
napore izgubivi skoro cijelu konjicu, preao je sa 2.600 vojnika
Ande i razbio pansku vojsku u bici na mostu kod Bojake, nakon ega
se vicekralj sa ostacima svoje vojske povukao. Revolucionari su 10.
avgusta uli u Bogotu i ponovo uspostavili nezavisnost Nove
Granade.
U maju 1810 u Buenos Airesu se obrazovala privremena hunta. Voa
je bio Hose de San Martin, a uz njega su bili Kornelius Saveda i
Marijano Mureno, koji je bio urednik jednog lista. Javljale su se
dvije struje unitaristi koji su eljeli da se Paragvaj, Urugvaj i
ile ujedine u junolatinskoameriku republiku i federalisti. Od 1814.
trijumvirat postaje diktatura a velika unija se raspada. Godine
1816. proglaena je nezavisnost od panaca, a vlast je preuzeo
diktator Martin Pueredon. Paragvaj se odvojio od Argentine, a i
Urugvaj je teio odvajanju. to je i uspio 1828. U sukobe oko
Urugvaja umijeao se i Brazil,
I vojska od oko 4.000 Britanaca, Iraca i kotlanana proiruje
revoluciju na Kolumbiju i stvara prestolnicu Ciudad de Angostura,
gdje je kongres 1819. proglasio nezavisnost.
Krajem 1819. Bolivar je otiao u Bogotu, sa planom o Velikoj
Kolumbiji, koja bi obuhvatila Venecuelu, Kolumbiju i Ekvador. Nakon
dolaska liberala na vlast u paniji 1820. latinoamerikim
revolucijama se davala podrka. Uskoro su izbile revolucije u Peruu
i ileu a postojali su kontakti sa onima u Argentini.
Revoluciju u ileu je vodio Bernardo O Higins, Hose de San Martin
je porazio pansku vojsku, preao Ande i osigurao nezavisnost
ilea.
U julu 1822. je dolo do ustanka San Martina i Bolivara u
Gvajakvilu, kako bi se rijeio problem posjedovanja ove oblasti. San
Martin je smatrao da je na elo trebalo da doe neki evropski princ,
ali je Bolivar to odbio jer je smatrao da je nezavisnost jako vana.
Na sastanku nita definitivno nije bilo rijeeno.
U amerikom kongresu predsjednik Dems Monro se suprostavio
namjeri sila Svete alijanse da interveniu protiv revolucija pa je
uputio 1823 godine poruku u kojoj je formulisao tzv. Monroovu
doktrinu- Ameriki kontinenti poto su izvojevali svoju nezavisnost i
ele da je ouvaju, ne smiju se nikada u budunosti smatrati
potencijalnim kolonijama neke evropske drave
Nakon toga odigrala se najvea bitka kod Ajakua, 9. decembra
1824., koja je bila i posljednja velika bitka revolucije. Velika
Kolumbija se raspala a Kaudilji se proglaavaju diktatorima. Do
1830. zavren je proces latinoamerikih revolucija, na taj nain da je
osloboeno onoliko nacija koliko je bilo kolonija u kojima su
revolucije izbile.
Razoaran, Bolivar je napustio Venecuelu, jer nije uspio da
stvori jedinstvenu latinoameriku naciju. Umro je 17. decembra
1830.
Za razliku od ostalih oblasti Latinske Amerike, Brazil je uspio
da se izbori za nezavisnost mirnom revolucijom, bez nasilja.
Brazilsku je obalu 1500. otkrio panac Vicente Pinzn, ali ju je
iste godine za Portugal zaposjeo Pedro lvares Cabral i nazvao Ilha
da Vera Cruz (Otok pravog kria); poslije je dobio dananje ime po
drvu brazil. Za Jooa III (152157) osnivale su se prve naseobine i
poela se organizovati vlast. Kralj je obalni pojas podijelio u 15
capitanias i razdijelio ih meu 12 donatrios, koji su na posjedu
imali velika prava i bili odgovorni za populaciju, obranu i
napredak posjeda. Prvi guverner Thom de Souza je 1549. u Bahiji
(danas Salvador) organizovao sjedite kolonijalne uprave. Postepeno
se poveavao broj bijelih naseljenika, a doli su i isusovci, koji su
poeli pokrtavati Indijance. Francuzi su pokuali podignuti svoje
naseobine u zaljevu Rio de Janeiro (1555), ali su ih Portugalci
potukli i 1567. utemeljili bivi glavni grad. Francuzi su sline
pokuaje ponovili 171011, ali bez uspjeha. Bogatstvo zemlje
privlailo je emigrante iz zapadnoevropskih zemalja, mnoge gusare pa
i neke drave. Kad je Portugal bio u personalnoj uniji sa panijom
(15801640), panski su neprijatelji, posebno Nizozemci, napadali i
portugalske kolonije i 1630. zauzeli Pernambuco. Protiv Nizozemaca
izbio je (1645) ustanak i konano su Portugalci uspjeli ponovo
zavladati Brazilom (1654). Oni su uzeli najvanije poloaje u upravi,
vojsci i ekonomiji, koju su monopolizirale dvije velike portugalske
trgovake kompanije. Do pojaanog priliva stanovnitva i unutranjih
sukoba dovelo je otkrie zlata (1693) u podruju dananje savezne
drave Minas Gerais. God. 1714. Brazil je postao vicekraljevstvo sa
sjeditem u gradu Bahia (do 1763), zatim u Rio de Janeiru.
Portugalski prvi ministar Sebastio Pombal (I75677) izjedanaio je
Indijance s bijelcima, pojaao imigraciju, prava donatriosa prenio
na kralja i iz zemlje protjerao jezuite.
Republikanske ideje i prvi pokreti za nezavisnou Brazila
javljaju se krajem XVIII st. kao posljedica proglaenja nezavisnosti
SAD i zamaha ideja Francuske revolucije.
Brazil je 1817. godine imao oko 3,6 miliona stanovnika, od ega
su 2/3 bili afriki robovi. Obrazovani dio stanovnitva inilo je oko
200.000 osoba. Oko 628.000 su bili mjeanci, a 843.000 su bili
bjelci, koji su veinom pripadali gornjoj klasi. Vlasnici plantaa su
se zvali fazendeiros, a bili su koncentrisani u Rio de aneiru.
Brazil je bio vrlo zaputena kolonija. Do 1808. nije imao tampariju,
a do 1830. ni univerzitet.
God. 1815. Brazil je postao kraljevina u realnoj uniji s
Portugalom, iji je kralj Joo VI potraio u Brazilu utoite pred
Napoleonovom invazijom 1808. Borba za nezavisnost i dalje se
rasplamsavala pod utjecajem ustanka u panskim kolonijama. God.
1817. dolo je do republikanskog ustanka u Pernambucu; 1821, poto
Portugal nije htio Brazilu dati ustavne slobode, Joo VI je napustio
zemlju. Novi ustanak prisilio je potkralja Dom Pedra (sina Jooa VI)
da sazove 1822. narodnu skuptinu koja je proglasila nezavisnost
Brazila kao ustavnog carstva na elu s carem Dom Pedrom I (182231
[dinastija Braganza]). Nakon neuspjeha u ratu protiv Argentine
(zbog Urugvaja) 182628, Pedro I morao je abdicirati u korist svoga
maloljetnog sina Dom Pedra II (183189). God. 1834. je dolo do
ustanka Crnaca-robova u Bahiji, 183544. do republikanskih ustanaka
na jugu zemlje, 184849. u sjev. provincijama, 1851. do rata s
Argentinom i 186570. s Paragvajem. U drugoj polovini XIX st.,
uporedo s razvojem privrede, rastao je i broj useljenika iz Evrope.
Kada je 1888. ukinuto ropstvo, nezadovoljni veleposjednici
pridruili su se repu