132363659-huni

1

Edward Hallett Carr: TO JE POVIJEST?, srednja europa, Zagreb 2004. PREDGOVOR Knjiga koju imate u rukama napisana je prije vie od etrdeset godina. Napisao ju je poznati

britanski povjesniar Edward Hallett Carr, a prvi puta je objavljena 1961. godine. Dosad je doivjela tri izdanja u Velikoj Britaniji (posljednje je objavljeno prije nekoliko godina) te niz prijevoda na razliite jezike u cijelom svijetu. Ovaj hrvatski prijevod zasigurno nee biti posljednji.

Edward Hallet Carr rodio se 1892. godine u Londonu. Diplomirao je klasine jezike na Trinity Colledgeu u Cambridgeu 1916. godine. Potom je do 1936. godine bio slubenik britanskog Ministarstva vanjskih poslova (Foreign Offce). Sudjelovao je na Parikoj mirovnoj konferenciji 1919. godine i u dvadesetim godinama boravio kao diplomatski slubenik u Rigi. Upravo se u to vrijeme poeo zanimati za rusku kulturu i knjievnost, a u tridesetim je godinama objavljivao knjige o Dostojevskom, Marxu i Bakunjinu. Godine 1936. imenovari je za profesora medunarodnih odnosa na Velkom sveuiliu (Universiry of Wales) u Aberystwythu, dok je u vrijeme Drugoga svjetskog rata bio i pomoni urednik The Timesa. Tijekom tog razdoblja objavio je knjige 7he Twenty Years Crisis, 1919-1939 (1939), Conditions of Peace (1942) i Nationalism and After (1945). Nakon rata bio je profesor Balliol i Triniry Colledgea u Oxfordu sve do svoje smrti 1982. godine. Upravo su u to vrijeme nastale njegove najpoznatije knjige o ruskoj i sovjetskoj povijesti: monumentalno djelo A History of Soviet Russia (14 svezaka u razdoblju od 1950. do 1978.) i The Russian Revolution (1979., objavljena u Hrvatskoj pod naslovom Ruska revolucija od Lenjina do Staljina 1917-1929, Globus, Zagreb 1984). Carrovo je kapitalno djelo o povijesti SSSRa nailo na podijeljene kritike: neki su ga britanski povjesniari (poput A. J. P Taylora i Hugha Trevor-Ropera) doekali s odobravanjem, dok su drugi proglasili Carra Staljinovim apologetom.

Upravo je to golemo istraivako iskustvo Carr nastojao pretoiti u svoje najpopularnije djelo to je povijest?. Knjiga je nastala iz predavanja koja je odrao u razdoblju od sijenja do oujka 1961. godine na Sveuilitu u Cambridgeu i koja su potom emitirana preko Radija BBC.

Odgovor na pitanje to je povijest Carr je ponudio u est poglavlja: Povjesnar i injenice, Drutvo i pojedinac, Povijest, znanost i moral, Uzronost u povijesti, Povijest kao napredak i Obzorje koje se iri. Ustvrdio je da se taj odgovor nalazi negdje u sredini izmedu dva podjednako neodriva stava o povijesti - kao objektivnoj kompilaciji injenica i subjektivnom proizvodu povjesniareva uma. Ipak, knjiga je u doba svojeg objavljivanja potaknula veliku raspravu jer su kritiari tvrdili da se Carr zapravo pribliio drugom stavu, smatrajui njegova stanovita o povijesti opasnim relativizmom.

Carr je u svojoj knjizi nastojao potkopati vjerovanje da se povijest bavi iskljuivo objektivnim injenicama. Povijest je definirao kao pokuaj razumijevanja i interpretiranja prolosti, objanjavanja uzroka i podrijetla pojava. Upravo je objanjavanje i interpretiranje injenica smatrao najvanijim dijelom povjesniareva posla. Za Carra injenice postoje neovisno o povjesniaru, no "povijesnim injenicama" tek onda kada ih povjesniar u procesu selekcije i interpretacije ocijeni povijesno znaajnima. Povjesniari odabiru, interpretiraju i prezentiraju injenice u skladu sa svojim vlastitim interesima i iskustvima, ali ih i injenice koje prouavaju takoer mogu navesti na promjenu gledita. Zato su povjesniari ukljueni u ono to Carr naziva beskonanim dijalogom izmedu prolosti i sadanjosti. Ovaj je dijalog, smatra Carr, sam po sebi vrijedan prouavanja kao i pojave o kojima povjesniari piu. Taj stav potvrduje i ova knjiga, jer u njoj moemo prepoznati brojna suvremena pitanja koja su zaokupljala autora i njegove suvremenike.

Svoje je itatelje Carr savjetovao da prije prouavanja nekog povijesnog djela proue i samog povjesniara koji ga je napisao, jer su knjige, kao i ljudi koji ih piu, proizvod svojeg vlastitog doba. Tvrdnja da je neki prikaz objektivan za njega ne znai da odraava apsolutnu istinu o prolosti, ve da je u skladu sa drutveno prihvaenim nainima promatranja prolosti koji odraavaju volju i ciljeve povjesniareva doba. Ako se volja i ciljevi drutva mijenjaju, mijenjat e se i stav o onome to se smatra objektivnim; stoga isti povjesniar ne moe dvaput napisati istu knjigu. Ovdje bismo se moda najbolje mogli posluiti upravo Carrovim rijeima: Ne postoji bolji pokazatelj karaktera nekog drutva od historiografije koju to drutvo pie ili ne uspijeva napisati.

Raspravu je takoder potaknuo i Carrov odnos prema vrijednosnim prosudbama u povijesti. Ustvrdio je da ne postoje univerzalno vaei standardi po kojima bi se mogla prosudivati ljudska djela. Za njega je sama potraga za takvim standardima nepovijesna i proturjei samoj biti povijesti. Ako povjesniar eli prosuivati djela pojedinaca, on to mora uiniti u skladu s moralnim normama koje su prevladavale u doba o kojemu se pie. Iako se ini da njegovi stavovi o prirodi injenica i moralnih prosudbi u povijesti podupiru zakljuak o relativizmu, Carr je ipak vjerovao da povjesniari mogu biti objektivni u funkcionalnom smislu. Uzrocima je dodijelio sredinje mjesto u povijeesnom istraivanju, smatrajui da bi povjesniari zapravo trebali tragati za racionalnim uzrocima, tj. onima koji se mogu primijeniti na druga razdoblja i mjesta te koji slue da bi poveali nae razumijevanje prolosti u svjetlu sadanjosti i sadanjosti u svjetlu prolosti. Stoga neki autori smatraju da Carrov prikaz

2

povjesniareva odabira racionalnih uzroka sugerira konvencionalan stav o objektivnosti, a ne skeptini relativizam koji mu pripisuju njegovi kritiari.

Carr je takoder mnogo spremniji od svojih suvremenika smatrati povijest znanou. Ustvrdio je da nijedan od pet razloga koji se openito navode protiv ukljuivanja povijesti medu znanosti - ne donosi nikakve generalizacije, iz nje se ne mogu izvui nikakve pouke, nije sposobna predviati, subjektivna je i ukljuuje pitanja religije i morala - ne bi proao paljivo ispitivanje. Istovremeno, ustvrdivi da prouavanje prolosti odraava progresivni razvoj ljudskih potencijala, Carr je iskazao optimistian stav koji je netipian za povjesniare druge polovice 20. stoljea.

U studenom 2001. godine u Institutu za povijesna istraivanja u Londonu odrana je dvodnevna konferencija povodom etrdesete obljetnice objavljivanja prvog izdanja knjige to je povijest?. Deset povjesniara iz razliitih zemalja raspravljalo je o Carrovu pitanju i njegovu znaenju za novu generaciju povjesniara - to je povijest i emu slue povijesna istraivanja na pragu dvadeset i prvog stoljea. Njihovi su radovi objavljeni 2002. godine u knjizi What is history now?. Ue i sama ta injenica govori u prilog tvrdnji da je Carrovo djelo jo uvijek vano i aktualno u obrazovanju povjesniara: ako njegovu vrijednost mjerimo brojem poticajnih i intrigantnih pitanja koja pred nas postavlja, onda svakako zavrjeduje nau pozornost, ak i ako odgovori do kojih dodemo budu drugaiji od onih koje je svojedobno ponudio E. H. Carr. Nadam se da e hrvatski prijevod ove vane knjige, makar i nakon skoro pola stoljea, pridonijeti metodolokom jaanju hrvatske historiografije.

Snjeana Koren Predavanja u ast Georgea Maculaya Trevelyana odrana na sveuilitu u Cambridgeu, sijeanj - o.ujak 1961. godine esto pomislim kako je udno to je tako dosadna, budui da je vei njezin dio zasigurno izmiljen. Catherine Morland o povijesti (Northanger Abby, poglavlje XIV) POVJESNIAR I INJENICE to je povijest? Kako netko ne bi pomislio da je ovo pitanje besmisleno ili suvino, svojem u

tekstu dodati dva ulomka koji se, svaki zasebno, odnose na prvo i drugo izdanje The Cambridge Modern History. Evo, dakle, Actona koji u listopadu 1896. godine podnosi izvjetaj Senatu Sveuilita u Cambridgeu u vezi s uredivanjem navedene knjige:

Ovo je jedinstvena prilika da se u interesu to veeg broja judi zabiljei ukupnost znanja koje e devetnaesto stoljee ostaviti u nasljedstvo... Mudrom podjelom posla trebali bismo biti u stanju to napraviti i tako svima ponuditi na uvid sve dokumente i najzrelije zakljuke kao plod meunarodnih istraivanja.

Ova generacija nee doekati konanu povijest; no mi se moemo rijeiti konvencionalne povijesti i pokazat do koje smo toke stigli na putu to jednu razdvaja od druge, sada, kada su nam sve informacije dostupne i svaki problem rjeiv.

Gotovo ezdeset godina kasnije profesor Sir George Clark u predgovoru drugom izdanju Cambridge Modern History tumaio je navedeno uvjerenje Actona i njegovih suradnika da e jednoga dana biti mogue napisati "konanu povijest" te zatim nastavio:

Povjesniari novije generacije to ne smatraju ostvarivim. Oni oekuju da e njihovi rezultati neprestano biti potiskivani novijima. Oni smatraju da je znanje o prolosti prenoeno posredstvom jednog ili vie ljudskih umova, njihovim posredstvom "obraivano", i zbog toga se ne moe sastojati od elementarnih i bezlinih atoma koje nita ne moe promijenti.... Istraivanje se moe initi beskrajnim i neki nestrpljivi znanstvenici pribjegavaju skepticizmu li barem doktrini prema kojoj, budui da svi povijesni sudovi obuhvaaju osobe i stavove, jedan je dobar koliko i drugi, a "objektivna" povijesna istina ne postoji.

Tamo gdje obrazovani ljudi tako estoko proturjee jedan drugome, znanstveno polje ostaje otvoreno za istraivanje. Nadam se da sam osoba dovoljno modernih stavova da priznam kako sve to je napisano 1890-ih mora predstavljati besmislicu. No, ipak nisam dovoljno napredan za uvjerenje da sve to je napisano 1950-ih nuno mora imati smisla. Uistinu, vjerojatno ste i sami primijetili kako ovom istraivanju prijeti da zaluta na podruje koje je ire ak i od prirode povijesti. Sukob izmedu Actona i Sir Georga Clarka tek je odraz promjene naeg cjelokupnog pogleda na drutvo do kojeg je dolo u razdoblju izmedu ovih dviju izjava. Acton govori s pozitivnog, jasnog i samouvjerenog gledita kasnog viktorijanskog doba; rijei Sir Georga Clarka odraavaju zbunjeni i rastreseni skepticizam beat-generacije. Kada pokuamo odgovoriti na pitanje to je povijest?, na odgovor - svjesno ili nesvjesno - odraava na vlastiti poloaj u vremenu i oblikuje dijelove naeg odgovora na ire pitanje o tome koji je na stav o drutvu u kojem ivimo. Ne pribojavam se toga da se moja tema pri

3

pozornijem itanju uini trivijalnom. Pribojavam se jedino toga da ne ostavim dojam preuzetnosti jer sam naeo tako krupno i znaajno pitanje.

Devetnaesto stoljee bilo je zlatno doba injenica. "... Ono to ja traim...", rekao je gospodin Gradgrind u Tekim vremenima, "...su injenice... u ivotu se trae jedino injenice...". Povjesniari devetnaestog stoljea u potpunosti su se slagali s njime. Kada je Ranke u 1830-im, u opravdanom protestu protiv moraliziranja u povijesti, primijetio da je zadaa povjesniara "... jednostavno prikazati kako je zapravo bilo... (wie es eigentlch gewesen)", taj ne previe dubokouman aforizam stekao je zauujuu popularnost. Tri generacije njemakih, britanskih i ak francuskih povjesniara koraale su u bitku izgovarajui arobne rijei "wie es eigentlich gewesen" kao vradbinu - namijenjenu, kao veina vradbina, da ih potedi zamorne obveze razmiljanja svojom glavom. Pozitivisti, gorljivi zastupnici ideje povijesti kao znanosti, svojim su ugledom doprinijeli ustolienju kulta injenica. Prvo ustanovite injenice, kau pozitivisti, a tada iz njih izvucite zakljuke. U Velikoj Britaniji ovakav je pristup povijesti savreno odgovarao empirijskoj tradiciji koja je predstavljala dominantnu britansku filozofsku struju od Lockea do Bertranda Rusella. Empirijska teorija spoznaje pretpostavlja potpunu odvojenost izmedu subjekta i objekta. injenice, poput osjetilnih utisaka djeluju izvana na promatraa i neovisno od njegove svijesti. Proces njihova prihvaanja je pasivan: nakon primanja podataka promatra ih naknadno ispituje. The Oxford Shorter English Dictionary - korisno, ali tendenciozno djelo empirijske kole - jasno oznaava odvojenost dvaju procesa definirajui injenicu kao "iskustveni podatak, nezavisan od zakljuka". Ovo je neto to bi se u povijesti moglo nazvati zdravorazumskim pogledom. Povijest se sastoji od zbirke utvrdenih injenica. injenice su povjesniarima vidljive u dokumentima; apisima itd., kao ribe na ribarskom tandu. Povjesniar ih skuplja, odnosi ih kui, kuha i servira onako kako mu se najvie svia. Acton, iji je kulinarski ukus bio vrlo strog, servira ih bez zaina. U uputama suradnicima na prvom izdanju Cambridge Modern History istaknuo je zahtjev "da na Waterloo mora biti jednako zadovoljavajui za Francuze i Britance, Nijemce i Nizozemce; tako da nitko ne moe ustvrditi bez gledanja kazala autora, gdje je oxfordski biskup odloio svoje pero, a gdje su ga preuzeli Fairbairn ili Gasquet, Liebermann ili Harison". ak je i Sir George Clark, unato kritinosti prema Actonovim stavovima, "tvrdu jezgru povijesnih injenica" suprotstavio "sonom dijelu sumnjivih interpretacija" - moda zaboravljajui da je mesnatiji dio ploda daleko ukusniji od tvrde jezgre. Prvo utvrdite injenice, a potom se na osobni rizik upustite u ivi pijesak interpretacija- to je osnovna mudrost empirijske, zdravorazumske historiografske kole. Ona podsjea na omiljenu uzreicu velikog liberalnog novinara C. P. Scotta: "injenice su svete, uvjerenja su slobodna".

Danas to, oito, ne moe proi. Neu se uputati u filozofsko razmatranje prirode naeg znanja o prolosti. Pretpostavimo naas kako su injenica da je Cezar preao Rubikon i injenica da se stol nalazi u sredini sobe injenice istog ili usporedivog reda, te da obje ulaze u nau svijest na isti ili slian nain i imaju isti objektivan karakter u odnosu na osobu koja ih spoznaje. ak i u ovoj smionoj i ne potpuno uvjerljivoj pretpostavci, na se argument odmah suoava s tekoama jer nisu sve injenice o prolosti ujedno i povijesne injenice, niti ih povjesniari takvima smatraju. Kakav je kriterij koji razdvaja povijesne injenice od ostalih injenica o prolosti?

to je povijesna injenica? Ovo je kljuno pitanje koje moramo poblie razmotriti. U skladu sa zdravorazumskim gleditem, postoje odredene temeljne injenice koje su jednake za sve povjesniare i koje su, tako govorei, kraljenica povijesti - injenica je, primjerice, bitka kod Hastingsa koja je bila l066. godine. No, ovakvo gledite zahtijeva dvije primjedbe. Prvo, povjesniar se primarno ne bavi ovakvim injenicama. Nema sumnje da je vano znati kako je velika bitka vodena l066. godine, a ne 1065. ili 1067. godine, kao i to da se vodila nedaleko od Hastingsa, a ne u Easterbournu ili Brightonu. Povjesniar ne smije pomijeati takve stvari. Ipak, kada se povede rasprava o ovoj temi, sjetim se Housmanove primjedbe da je "tonost dunost, a ne vrlina". Hvaliti povjesniarevu tonost jednako je kao i hvaliti arhitektov odabir kvalitetnog drva ili pravilno zamijeanog betona u izgradnji. To je nuan preduvjet za njegov posao, ali nije njegov glavni zadatak. Upravo zbog navedenoga, povjesniar se mora osloniti na ono to se naziva "pomonim povijesnim znanostima" - na arheologiju, epigrafiku, numizmatiku, kronologiju i tome slino. Povjesniar nema obvezu da posjedovati posebne vjetine koje strunjaku omoguavaju utvrdivanje podrijetla ili razdoblja izrade nekog fragmenta keramike ili mramora, deifriranje nejasnog natpisa ili pomne izrade astronomskih izrauna potrebnih za odredivanje tonog datuma. Ove takozvane temeljne injenice, koje su jednake za sve povjesniare, prije ulaze u kategoriju sirovog materijala za povjesniara, nego u povijest kao takvu. Druga se primjedba odnosi na potrebu utvrdivanja ovih temeljnih injenica koja ne poiva na bilo kakvoj kvaliteti samih injenica, nego a priori na odluci povjesniara. Unato krilatici C. P Scotta, svaki novinar danas shvaa da odabir i svrstavanje odgovarajuih injenica jest najefikasniji nain utjecanja na javno mnijenje. Nekada se govorilo da injenice govore same. To je, naravno, netono. injenice govore jedino kada se povjesniar pozove na njih: on je taj koji odluuje s kojim e nas injenicama upoznati, kojim redom i u kojem kontekstu: Mislim da je jedan od Pirandellovih likova rekao da su injenice

4

sline vrei - nee stajati sve dok neto u nju ne stavite. Jedini razlog zbog kojega smo mi zainteresirani znati da se bitka kod Hastingsa vodila 1066. godine jest taj to ju povjesniari smatraju velikim povijesnim dogadajem. Povjesniar je onaj koji zakljuuje iz svojih osobnih razloga kako je Cezarov prelazak malenog potoka Rubikona povijesna injenica, dok prelazak milijuna drugih ljudi preko Rubikona prije ili poslije toga nikoga ne zanima. injenica da ste stigli u ovu zgradu prije pola sata pjeice, biciklom ili automobilom jest injenica iz prolosti u tolikoj mjeri koliko je injenica i Cezarov prelazak Rubikona. No, nju e povjesniari uglavnom ignorirati. Profesor Talcott Parsons jednom je znanost nazvao "selektivnim sustavom kognitivne orijentacije prema zbilji". To se moda moglo izrei i jednostavnije. No, povijest je, izmedu ostaloga, i to. Povjesniar je nuno selektivan. Vjerovanje u neku vrstu jezgru povijesnih injenica koje postoje objektivno i nezavisno od interpretacije povjesniara besmislena je zabluda, ali se takve zablude vrlo teko osloboditi.

Pogledajmo poblie proces transformacije obine injenice iz prolosti u povijesnu injenicu. Nakon sitne prepirke kod Stalybridge Walkesa 1850. godine, razljuena je masa namjerno pretukla na smrt prodavaa paprenjaka. Je li to povijesna injenica? Do prije godinu dana bez oklijevanja bih odgovorio: "Ne, nije". Taj je dogadaj zabiljeio jedan svjedok u nekim manje poznatim memoarima~ koje povjesniari nisu smatrali vrijednim spomena. No, prije godinu dana spomenuo ga je dr. Kitson Clark u svojim predavanjima na Sveuilitu u Oxfordu. ini li ju to povijesnom injenicom? Ja mislim, jo ne. Rekao bih da se njezin trenutni status moe opisati kao da je predloena za lanstvo u odabranom krugu povijesnih injenica. Ona sada eka zastupnike i sponzore. Mogue je da emo za nekoliko godina tu injenicu vidjeti kako se prvo pojavljuje u nekoj biljeci, potom u tekstu nekog lanka i knjige o devetnaestostoljetnoj Engleskoj, a za dvadeset ili trideset godina mogla bi postati posve priznata povijesna injenica. U drugom sluaju, mogue je da ju nitko nee koristiti, pa e tada doi u istilite nepovijesnih injenica iz prolosti odakle ju je dr. Kitson Clark tako galantno pokuavao spasiti. to e biti presudno u odabiru izmedu ovih dviju mogunosti? To ovisi, mislim, o tome hoe li drugi povjesniari prihvatiti tezu ili interpretaciju zbog koje je dr. Kitson Clark citirao ovaj incident kao utemeljenu i znaajnu. Njezin status povijesne injenice ovisit e o piranju njezine interpretacije. Ovaj element interpretacije sastavni je dio svake povijesne injenice.

Doputate li mi jednu osobnu reminiscenciju? Kada sam prije mnogo godina studirao antiku povijest na ovom sveuilitu, imao sam poseban predmet "Grka u razdoblju perzijskih ratova". Prikupio sam petnaestak ili dvadesetak knjiga na svojim policama i uzeo sam zdravo za gotovo da su u njima zabiljeene sve injenice koje se odnose na moju temu. Pretpostavimo, a to nije bilo daleko od istine, da su ove knjige sadravale sve injenice o zadanoj temi koje su tada bile ili su mogle biti poznate. Nikada mi nije palo na pamet istraiti kojom su se igrom sluaja ili postupkom eliminacije iz golemog broja nekad poznatih injenica odrale i postale povijesnim injenicama. Pretpostavljam da je ak i danas jedna od privlanosti antike i srednjovjekovne povijesti u tome to nam daju iluziju da raspolaemo sa svim dostupnim injenicama; nelagodna razlika izmeu povijesnih injenica i drugih injenica u prolosti nestaje jer su sve one malobrojne poznate injenice ujedno i povijesne. Kako je rekao Bury, koji se bavio prouavanjem oba razdoblja, "povijesni zapisi antike i srednjovjekovne povijesti prepuni su praznina". Povijest se nazivala divovskom slagalicom kojoj nedostaju mnogi dijelovi. No, glavni problem ne sastoji se od postojanja tih praznina. Naa slika o Grkoj u petom stoljeu prije nae ere nepotpuna je, ne toliko zbog sluajnog gubljenja mnogih njezinih djelia, nego stoga to je rije o slici koju je oblikovala mala skupina ljudi u gradu Ateni. Nama je prilino poznato kako je Grka u petom stoljeu izgledala jednom atenskom gradaninu; no, vrlo malo znamo kako je izgledala Spartancu ili Korinaninu ili Tebancu - a da ne spominjemo Perzijanca ili roba ili nekog drugog stanovnika Atene koji nije bio punopravni gradanin. Naa je slika unaprijed odabrana i odredena, ne toliko sluajem, koliko ljudima koji su, svjesno ili nesvjesno nadahnuti odredenim gleditima, odluili sauvati od zaborava injenice koje su podravale ta gledita. Na isti nain, kada itam u suvremenoj povijesti srednjeg vijeka da su srednjovjekovni Ijudi pridavali veliki znaaj religiji, pitam se kako to znamo i je li to istina. Ono to je nama poznato kao injenice o srednjovjekovnoj povijesti gotovo su u potpunosti odabrale za nas generacije kroniara koji su bili profesionalno zaokupljeni teorijom i praksom religije. Stoga su je smatrali nadasve vanom i biljeili sve u vezi s time, a malo to drugo. Sliku duboko religioznog ruskog seljaka unitila je revolucija iz 1917. godine. Slika o duboko religioznom srednjovjekovnom ovjeku, bila istinita ili ne, neunitiva je jer su gotovo sve poznate injenice o njoj odabrali Ijudi koji su u to vjerovali i eljeli da drugi vjeruju, dok je masa ostalih injenica u kojima bi se mogli nai dokazi za suprotnu tvrdnju nepovratno izgubljena. Mrtva ruka iezlih generacija povjesniara, pisara i kroniara nepovratno je odredila model prolosti. "Povijest koju mi itamo", pie profesor Barraclough, i sam kolovani medievist, "premda se temelji na injenicama, strogo govorei nije injenina, ve se sastoji od niza preuzetih sudova".

Razmotrimo sada drugaiju, ali jednako vanu tekou s kojom se susree povjesniar modernog doba. Povjesniar antike ili srednjeg vijeka moda je zahvalan na postupnom procesu

5

prosijavanja koji mu je tijekom godina stavio na raspolaganje zbirku povijesnih injenica pogodnu za baratanje. Prema rijeima Lyttona Stracheyila, u njegovom zajedljivom stilu, "neznanje je osnovni preduvjet za povjesniara, neznanje koje pojednostavljuje i pojanjava, koje odabire i izostavlja". Katkad sam u iskuenju da zavidim kolegama koji su se upustili u prouavanje antike i srednjovjekovne povijesti na njihovoj iznimnoj kompetenciji. Tada se tjeim razmiljanjem da su oni toliko kompetentni jer malo znaju o svojem podruju istraivanja. Povjesniar modernog doba ne uiva niti jednu prednost koju nudi takav oblik neznanja. On mora sam usavriti to neophodno neznanje - pogotovo to se vie pribliava prouavanju vlastitog razdoblja. Pred njim je dvostruki zadatak otkrivanja nekoliko znaajnih injenica i njihova pretvaranja u povijesne injenice te odbacivanja mnogih nevanih injenica kao nepovijesnih. Upravo ovo protivno je devetnaestostoljetnoj herezi koja je shvaala povijest kao kompilaciju maksimalnog broja neoborivih i objektivnih injenica. Svatko tko podlegne ovoj herezi morat e ili dii ruke od povijesti kao uzaludnog posla i prihvatiti se filatelije ili nekog drugog oblika antikvarizma, ili zavriti u ludnici. Upravo je ova hereza tijekom prolih stotinu godina imala poguban utjecaj na djelovanje povjesniara modernog doba u Njemakoj, Velikoj Britaniji i u Sjedinjenim Dravama, tako da je nastao golem i nepregledan broj suhoparnih djela punih injenica i krajnje specijaliziranih monografija tobonjih povjesniara koji sve vie znaju o sve manje toga, gubei se bez traga u oceanu injenica. Pretpostavljam da je upravo ova hereza - a ne navodni sukob izmedu liberala i katolikih lojalista - frustrirala Actona kao povjesniara. U jednom od ranijih eseja rekao je za svoga uitelja Dollingera: "On ne eli pisati na temelju nepotpune grae, a za njega je svaka graa uvijek nepotpuna".1z Ovdje je Acton izrekao proroansku presudu samome sebi i tom neobinom fenomenu kod povjesniara kojeg mnogi smatraju jednim od najcjenjenijih voditelja Katedre za modernu povijest ovog sveuilita - a koji nije napisao nijednu povijesnu knjigu. Acton je napisao vlastiti epitaf u uvodu prvog izdanja Cambridge Modern History, objavljenoj nedugo nakon njegove smrti, gdje se alio na zahtjeve koje se postavljaju pred povjesniara "prijetei ga pretvoriti iz knjievnika u enciklopedijskog kompilatora". Neto je krenulo u pogrenom smjeru. Ono to je krenulo u pogrenom smjeru jest vjerovanje u neumorno i beskrajno prikupljanje vrstih injenica kao povijesnog temelja, vjerovanje da injenice govore same za sebe i da ih nikad ne moemo imati previe, vjerovanje koje je tada bilo tako neupitno da su samo malobrojni povjesniari smatrali potrebnim - a neki to i danas smatraju nepotrebnim - upitati se "to je povijest?".

Devetnaestostoljetni fetiizam injenica bio je upotpunjen i opravdavan fetiizmom dokumenata. Dokumenti su bili Zavjetni koveg u hramu injenica. Ponizni povjesniar pristupao im je pognute glave i govorio o njima sa strahopotovanjem. Ako neto otkrije u dokumentima, onda je to tako. Ali, kad malo bolje razmislimo, to nam ti dokumenti - dekreti, ugovori; popisi dohodaka, parlamentarni izvjetaji, slubena korespondencija, privatna pisma i dnevnici - govore? Nijedan dokument ne moe nam rei vie od onoga to je autor dokumenta mislio - da se dogodilo, da se trebalo ili moglo dogoditi ili moda samo ono to je htio da drugi misle da je on sam mislio, ili ak samo ono to je smatrao da sam misli. Nita od svega ovoga nema smisla dok povjesniar nije poeo raditi na grai i tumaiti je. injenice koje je pronaao ili nije pronaao u dokumentima povjesniar prije koritenja prvo mora obraditi: nain na koji ih koristi, ako tako mogu rei, jest proces obrade.

Dopustite mi da to to govorim ilustriram primjerom koji dobro poznajem. Kada je 1929. godine umro Gustav Stresemann, ministar vanjskih poslova Vajmarske Republike, ostavio je golemu zbirku - 300 kutija punih dokumenata - slubenih, poluslubenih i privatnih, koji se uglavnom odnose na estogodinji mandat u Ministarstvu vanjskih poslova. Njegovi prijatelji i rodbina su, sasvim razumljivo, smatrali da tako velikom ovjeku treba odati duno tovanje. Njegov odani tajnik Bernhard primio se posla; u roku od tri godine izale su tri velike knjige odabranih dokumenta iz 300 kutija, svaka od njih na 600 stranica, s impresivnim naslovom Stresemanns Vermchtnis [Stresemannova oporuka]. U normalnim okolnostima dokumenti bi trunuli u nekom podrumu ili na tavanu i zauvijek nestali; ili bi ih moda, stotinu godina kasnije, pronaao neki znatieljni povjesniar i usporedio s Bernhardovim tekstom. Ono to se dogodilo bilo je puno dramatinije. Dokumenti su 1945. godine zavrili u rukama britanskih i amerikih vlasti koje su ih snimile i stavile na raspolaganje znanstvenicima u dravnim arhivima u Londonu i Washingtonu (Public Record Office i National Archives). I tako, ako imamo dovoljno strpljenja i znatielje, moemo tono vidjeti to je Bernhard napravio. Ono to je uinio nije nita neuobiajeno ili iznenadujue. U trenutku Stresemannove smrti, inilo se da je njegova zapadna politika okrunjena nizom uspjeha - Locarno, prijem Njemake u Ligu naroda, Dawsov i Jungov plan i ameriki zajmovi, povlaenje saveznike okupacijske vojske iz Porajnja. Sve ovo inilo se vanim i uspjenim dijelom Stresemannove vanjske politike; stoga ne udi i nije neprirodno to je taj dio bio prenaglaen u Bernhardovom odabiru dokumenata. S druge strane, inilo se da Stresemannova istona politika i njegovi odnosi sa Sovjetskim Savezom ne pokazuju naroite rezultate. Budui da velik broj dokumenata o pregovorima koji su dali trivijalne rezultate nije bio zanimljiv, niti je dodavao Stresemannovu ugledu, proces odabira dokumenta mogao je biti stroi. U

6

stvari, Stresemann je posveivao daleko postojaniju i ozbiljniju panju odnosima sa Sovjetskim Savezom, to je bio daleko znaajniji dio njegove vanjske politike u cjelini nego to bi itatelj Bernhardovog djela pomislio. Unato tome, Bernhardove knjige su bolje od mnogih drugih zbirki dokumenta na koje se prosjeni povjesniar bezuvjetno oslanja.

Ovo nije kraj moje prie. Nedugo nakon izlaska Bernhardovih knjiga Hitler je doao na vlast. U Njemakoj je Stresemannovo ime potisnuto u zaborav, a knjige su povuene iz prodaje; mnogi su primjerci, moda veina, bili uniteni. Danas je knjiga Stresemanns Vermchtnis izuzetno rijetka. No, na Zapadu Stresemannov ugled nije bio poljuljan. Engleski izdava je 1935. godine donio skraeni prijevod Bernhardovih knjiga - odabir Bernhardova odabira; izbaena je moda treina originalnog djela. Sutton, cijenjeni prevoditelj s njemakog, obavio je svoj posao kompetentno i dobro. Engleska verzija, objasnio je u predgovoru, "poneto je skraena, ali je iz nje izbaen samo odreeni dio za koji se smatralo, da nije toliko znaajan... i nije toliko zanimljiv za engleske itatelje i studente". I to je sasvim razumljivo. No, posljedica toga jest da je Stresemannova istona politika, ve samo donekle zastupljena u Bernhardovom djelu, sada postala jo manje vidljiva, a Sovjetski Savez se u Suttonovoj knjizi pojavljuje tek kao povremeni i prilino nepoeljni uljez u Stresemannovoj predominantno zapadnoj vanjskoj politici. Ipak se sa sigurnou moe rei da za sve u zapadnom svijetu, osim za nekolicinu strunjaka, Sutton, a ne Bernhard - a jo manje sami dokumenti - predstavlja autentini Stresemannov glas. Da su u kojem sluaju dokumenti nestali u bombardiranju 1945. godine, i da su nestale sve Bernhardove knjige, Suttonova autentinost i autoritet nikada ne bi bili dovedeni u pitanje. Mnoge tiskane zbirke dokumenata koje mnogi povjesniari sa zahvalnou prihvaaju u nedostatku originala, ne stoje na mnogo sigurnijim temeljima.

elio bih ii korak dalje u razmatranju ove prie. Zaboravimo na Bernharda i Suttona i budimo zahvalni to moemo, ako elimo, konzultirati autentine dokumente jednog od vodeih sudionika u nekim vanim dogadajima novije europske povijesti. to nam ti dokumenti govore? Izmedu ostalog oni sadre zapise o nekih stotinjak Stresemannovih razgovora sa sovjetskim ambasadorom u Berlinu i dvadesetak razgovora s ierinom. Ovi zapisi imaju jednu zajedniku crtu. Oni prikazuju Stresemanna kao dominantnog sudionika u razgovorima i pokazuju njegove argumente kao dobro sroene i uvjerljive, dok su argumenti njegovog sugovornika oskudni, konfuzni i neuvjerljivi. Ovo je zajednika karakteristika svih zapisa diplomatskih razgovora. Dokumenti nam ne govore to se dogodilo, nego samo ono to je Stresemann mislio da se dogodilo ili ono to je htio da drugi misle ili moda to je sam htio misliti da se dogodilo. Proces odabira dokumenta zapoeo je sam Stresemann, a ne Sutton ili Bernhard. Kad bismo kojim sluajem posjedovali ierinove zapise istih razgovora, saznali bismo samo ierinove misli, a ono to se uistinu dogodilo jo uvijek treba rekonstruirati povjesniar. Naravno, injenice i dokumenti vrlo su vani za povjesniara. No, od njih ne bi trebalo raditi fetie. Oni sami ne ine povijest, niti sami po sebi daju gotov odgovor na ono zamorno pitanje "to je povijest?".

Sada bih htio nekoliko rijei posvetiti pitanju zato su povjesniari devetnaestog stoljea veinom bili indiferentni prema filozofiji povijesti. Termin je iskovao Voltaire i otada se razliito upotrebljavao; ja u se njime posluiti, ako u ga uope i koristiti, kako bih odgovorio na pitanje "to je povijest?". Za intelektualce Zapadne / Europe devetnaesto je stoljee bilo ugodno razdoblje koje je zrailo samouvjerenou i optimizmom. injenice su ih uglavnom zadovoljavale, a sklonost postavljanju neugodnih pitanja bila je razmjerno rijetka. Ranke je pobono vjerovao da e se boanska providnost pobrinuti za smisao povijesti, ako se on pobrine za injenice; Burckhardt je s veom dozom modernog cinizma primijetio da "jo nismo upoznati s namjerama boanske providnosti". Profesor Butterfield primijetio je jo 1931. godine, s vidljivim zadovoljstvom, kako su "povjesniari malo razmiljali o prirodi stvari, pa ak i prirodi vlastitog predmeta".15 Ipak je moj prethodnik u ovim predavanjima, dr. A. L. Rowse, bio s pravom neto kritiniji piui o knjizi Sir Winstona Churchilla World Crisis [Svjetska kriza] o Prvome svjetskom ratu. Smatrao je da je Churchillova knjiga, iako osobnou, slikovitou i ivotnou jednaka History of the Russian Revolution [Povijesti Ruske revolucije] Trockog, inferiorna u jednom pogledu: "iza nje ne stoji filozofija povijesti". Britanski povjesniari odbili su polemizirati, ne zato to su vjerovali da povijest nema smisla, ve zato to su vjerovali da je smisao implicitan i oit. Liberalni devetnaestostoljetni pogled na povijest bio je blizak ekonomskoj doktrini laissez faire koja je takoder bila rezultat smirenog i samouvjerenog pogleda na svijet. Neka svatko radi svoj posao, a skrivena ruka upravljat e opom harmonijom. Povijesne injenice bile su same za sebe demonstracija najuzvienije injenice blagotvornog i naizgled beskrajnog napretka. Bilo je to doba nevinosti, a povjesniari su hodali Edenskim vrtom bez trunke filozofije na sebi, goli i bez srama pred bogom povijesti. Otada smo upoznali Grijeh i iskusili Pad; oni povjesniari koji se danas pokuavaju osloboditi filozofije povijesti, tek se trude, bezuspjeno i bojaljivo, kao lanovi neke nudistike kolonije, stvoriti vlastiti Edenski vrt u svojem predgradu. Danas se neugodna pitanja vie ne mogu izbjegavati.

7

Proteklih pedesetak godina velika se pozornost pridavala pitanju "to je povijest?". Upravo iz Njemake, zemlje koja je toliko doprinijela okonanju lagodne vladavine devetnaestostoljetnog liberalizma, potekla su u 1880-im i 1890-im godinama prva osporavanja doktrine primata i autonomije povijesnih injenica. O filozofima koji su uputili ta osporavanja danas se malo zna, izuzev njihovih imena: Dilthey je jedini kojemu je nedavno odano zakanjelo priznanje u Uelikoj Britaniji. Prije kraja stoljea, u ovoj su zemlji prosperitet i samopouzdanje jo bili prejaki da bi se posvetila bilo kakva pozornost hereticima koji su napadali kult injenica. No, poetkom novog stoljea baklja je predana Italiji, gdje je Croce poeo predlagati filozofiju povijesti koja je oito mnogo dugovala njemakim uiteljima. Cjelokupna povijest je "suvremena povijest", izjavio je Croce, mislei time da se povijest primarno sastoji od promatranja prolosti kroz oi sadanjosti i u svjetlu sadanjih problema. Glavna zadaa povjesniara nije biljeenje, ve vrednovanje; jer, ako on ne vrednuje, kako emo znati to je vrijedno zapisivanja? Ameriki povjesniar Carl Backer ustvrdio je 1910. godine, u namjerno provokativnom stilu, da "povijesne injenice ne postoje ni za jednog povjesniara, dok ih sam ne stvori". Ovakvi izazovi su se u poetku slabo zamjeivali. Tek je nakon 1920. godine Croce poeo stjecati zamjetnu popularnost u Francuskoj i Uelikoj Britaniji. Do toga vjerojatno nije dolo zbog toga to je Croce bio otroumniji mislilac ili bolji stilist od njemakih prethodnika, ve zato to su se nakon Prvoga svjetskog rata injenice poele smijeiti manje blagonaklono nego u godinama prije 1914., ime smo postali otvoreniji filozofiji koja im je nastojala umanjiti ugled. Croce je imao vaan utjecaj na oksfordskog filozofa i povjesniara Collingwooda, jedinog britanskog mislioca u prolom stoljeu koji je dao ozbiljan obol filozofiji povijesti. Collingwood nije doivio izdavanje sistematizirane rasprave koju je planirao, no njegovi objavljeni i neobjavljeni radovi o toj temi sakupljeni su nakon njegove smrti te izali u knjizi pod naslovom The Idea of History (1945.).

Collingwoodovi stavovi mogu se saeti na sljedei nain. Filozofija povijesti ne bavi se "prolou kao takvom" niti "miljenjem povjesniara o njoj kao takvoj" ve s "dvijema stvarima koje su u uzajamnom odnosu". (Ova tvrdnja upuuje na dva aktualna znaenja rijei "povijest" - na istraivanje koje obavlja povjesniar i na niz prolih dogadaja koje istrauje). "Prolost koju povjesniar istrauje nije mrtva prolost, ve je to prolost koja na neki nain jo ivi u sadanjosti". No, proli in je mrtav, tj. on je beznaajan povjesniaru ako ne razumije misao koja stoji iza njega. Stoga je "cjelokupna povijest ustvari povijest ideja" i "rekonstruiranje u povjesniarevu umu one misli iju povijest prouava". Rekonstrukcija prolosti u povjesniarevom umu ovisi o empirijskim dokazima. No, to nije samo po sebi empirijski proces i ne sastoji se od obinog nabrajanja injenica. Naprotiv, proces rekonstrukcije ovisi o odabiru i interpretaciji injenica: to je, svakako, ono to ih ini povijesnim injenicama. "Povijest", kae profesor Oakeshott, koji se u ovom pitanju slae s Collingwoodom, "jest povjesniarevo iskustvo. Nju ne `stvara' nitko osim povjesniara: pisati povijest jedini je nain njezina nastanka".

Ova pronicljiva kritika, iako trai ozbiljno ogradivanje, donosi na svjetlo dana neke zanemarene istine.

Prvo, povijesne injenice nikad ne dolaze do nas "iste", jer one ne postoje, niti mogu postojati, u istoj formi: one su uvijek odraz svijesti onoga koji ih zapisuje. Iz toga proizlazi da prilikom itanja nekog historiografskog teksta naom glavnom preokupacijom ne bi trebale biti injenice koje to djelo sadri ve povjesniar koji ga je napisao. Dopustite mi da za primjer uzmem velikog povjesniara kojem su ova predavanja i posveena. G. M. Trevelyan, kao to sam govori u svojoj autobiografiji, "odgojen je u kui s pomalo prenaglaenom vigovskom tradicijom", pa se nadam da me ne bi demantirao ako bih ga opisao kao posljednjeg, no ne i najbeznaajnijeg, medu velikim liberalnim engleskim povjesniarima vigovske tradicije. Ne prati bez razloga svoje podrijetlo preko velikog vigovskog povjesniara Georgea Otta Trevelyana do sebe, bez sumnje najznaajnijeg od svih vigovskih povjesniara. Trevelyanovo najbolje i najzrelije djelo, England under Queen Anne [Engleska u doba kraljice Ane], pisano je u okviru takve tradicije te e itatelj shvatiti njegovo puno znaenje i smisao tek uzimajui u obzir tu tradiciju. Uostalom, autor ne doputa itatelju nikakvu nedoumicu o tome. Ukoliko primijenite taktiku poznavatelja detektivskih pria i prvo proitate kraj, na zadnje ete dvije stranice tree knjige nai najbolji meni poznati zakljuak onoga to se danas naziva vigovskom interpretacijom povijesti. Vidjet ete da Trevelyan pokuava istraiti podrijetlo i razvoj vigovske tradicije, te pritom otvoreno i poteno smjestiti njezine poetke u godine nakon smrti njezinog osnivaa, Vilima III. Premda ovo nije jedina mogua interpretacija dogaaja iz razdoblja vladavine kraljice Ane, ipak je~to vrijedna, a u Trevelyanovim rukama i korisna interpretacija. No, kako bismo mogli u potpunosti procijeniti njezine vrijednosti, neophodno je shvatiti postupke povjesniara. Ako se, prema Collingwoodovim rijeima, povjesniar mora uivjeti u um svojih dramatis personae, onda se i itatelj mora uivjeti u um povjesniara. Prouite povjesniara prije nego prouite injenice. Na kraju krajeva to i nije toliko zahtjevno. To je ono to ini svaki inteligentniji student kada dobije zadatak da proita djelo velikog znanstvenika Jonesa s koleda St Jude's. Odlazi do svog prijatelja u St Jude's

8

kako bi ga pitao kakva je osoba taj Jones i kakve muice ima u glavi. Kada itate povijesno djelo, uvijek oslukujte zujanje tih muica. Ako nita ne moete uti, onda ste ili potpuno gluhi ili je va povjesniar strano dosadan. injenice u stvari uope nisu poput riba na ribarskom tandu. One su poput riba koje plivaju u golemom i katkad nepristupanom oceanu; ono to povjesniar ulovi ovisi dijelom o sluajnosti, no veinom o mjestu na kojem je odluio pecati i o ribikom tapu koji e upotrijebiti - oba faktora uvjetovana su, naravno, i vrstom ribe koju eli uloviti. Uglavnom, povjesniar e dobiti onakve injenice kakve eli. Povijest znai interpretaciju. U stvari, ako obrnem tezu Sir Georgea naglavake i povijest definiram kao "tvrdu jezgru interpretacija okruenu mesnatim dijelom dvojbenih injenica", moja e izjava bez sumnje biti jednostrana i pogrena, ali nimalo vie, usudujem se rei, od izvorne tvrdnje.

Druga stvar od velikog znaaja za povjesniara jest njegova potreba imaginativnog razumijevanja umova ljudi koje prouava, zbog naina razmiljanja koji stoji u pozadini njihovih postupaka: kaem "imaginativno razumijevanje", a ne "simpatija" jer bi simpatija podrazumijevala suglasnost miljenja. Povjesniari devetnaestog stoljea slabo su se bavili prouavanjem srednjovjekovne povijesti jer ih je previe odbijalo praznovjerje srednjeg vijeka i barbarstvo koje je to razdoblje nadahnulo, pa uope nisu imali imaginativno razumijevanje za srednjovjekovne Ijude. Uzmimo Burckhardtovu kritiku opasku o Tridesetogodinjem ratu: "Skandalozno je za vjeru, bila ona katolika ili protestantska, postaviti svoje spasenje iznad integriteta nacije." Za liberalnog povjesniara devetnaestog stoljea, odgojenog u uvjerenju da je opravdano i hvalevrijedno ubijati u obrani vlastite zemlje, a izopaeno i pogreno ubijati u obrani svoje vjere, bilo je izuzetno teko uivjeti se u nain razmiljanja Ijudi koji su se borili u Tridesetogodinjem ratu. Ovaj je problem posebno vidljiv na podruju kojim se trenutno bavim. Velik dio onoga to je napisano u proteklom desetljeu u zemljama engleskog govornog podruja o Sovjetskom Savezu i u Sovjetskom Savezu o zemljama engleskog govornog podruja, obezvrijedeno je nesposobnou postizanja ak i elementarne razine imaginativnog razumijevanja naina na koji razmilja druga strana. Tako su rijei i postupci druge strane uvijek prikazivani kao zlonamjerni, besmisleni ili licemjerni. Povijest se ne moe pisati ukoliko povjesniar ne ostvari barem nekakav kontakt s nainom razmiljanja onih o kojima pie.

Trei je zakljuak da prolost moemo promatrati i razumjeti samo oima sadanjosti. Povjesniar pripada vlastitom vremenu i vezan je za njega uvjetovanou Ijudskog postojanja. Same rijei koje koristi - primjerice demokracija, carstvo, rat, revolucija - imaju sadanje znaenje od kojeg ih ne moe odvojiti. Povjesniari antikog razdoblja obiavaju se koristiti rijeima poput polis i plebs u izvornom znaenju da pokau kako nisu upali u ovu zamku. No, to im ne pomae. Oni takoder ive u sadanjosti i ne mogu se prebaciti u prolost uporabom rijetkih i zastarjelih rijei, kao to ne bi bili nimalo bolji povjesniari grke i rimske povijesti ako bi svoja predavanja drali odjeveni u hlamidu ili togu. Nazivi kojima su uspjeni francuski povjesniari opisivali pariku svjetinu koja je odigrala tako vanu ulogu u Francuskoj revoluciji - les sans-culottes, le peuple, la canaille, les bras-nus- predstavljaju za onoga koji poznaje pravila igre iskaz politike pripadnosti i odreene interpretacije dogadaja. Povjesniar ipak mora birati: uporaba jezika zabranjuje mu neutralnost. No, ovdje se ne radi samo o rijeima. Promjena u ravnotei snaga u Europi u proteklih stotinu godina utjecala je na promjenu stava britanskih povjesniara o Fridriku Velikom. Promjena u ravnotei snaga unutar kranstva, izmedu katolianstva i protestantizma, snano je utjecala na promjenu stava prema osobama poput Loyole, Luthera i Cromwella. Potrebno je tek povrno poznavanje radova francuskih povjesniara na temu Francuske revolucije u proteklih etrdesetak godina, da bi se uoio veliki utjecaj Ruske revolucije 1917. godine. Povjesniar ne pripada prolosti ve sadanjosti. Profesor Trevor-Roper istie da bi povjesniar "morao voljeti prolost". Ovaj je savjet dvojben. Ljubav prema prolosti moe biti i izraavanje nostalginog romantizma starih ljudi i ostarjelih drutava, pokazatelj gubitka vjere i interesa za sadanjost ili budunost. Da odgovorim frazom na frazu, vie bih volio povijest koja govori o oslobadanju od "mrtve ruke prolosti". Zadatak povjesniara nije voljeti prolost, niti se od nje emancipirati, ve ovladati njome i shvatiti je kao klju za razumijevanje sadanjosti.

No, ako je ovo bio uvid u ono to bih nazvao Collingwoodovim videnjem povijesti, vrijeme je da razmotrimo i opasnosti koje se iza njega kriju. Naglaavanje uloge povjesniara u stvaranju povijesti vodi, ukoliko se do kraja ustraje na loginim zakljucima, osporavanju bilo kakve objektivne povijesti: povijest je ono to napie povjesniar. ini se da je Collingwood u jednom trenutku, u neobjavljenoj biljeci koju je citirao njegov urednik, doao do sljedeeg zakl j uka:

Sveti Augustin promatrao je povijest s gledita ranog kranstva; Tillamon s gledita Francuza iz sedamnaestog stoljea; Gibbon sgledita Engleza osamnaestog stoljea; Mommsen s gledita Nijemca devetnaestog stoljea. Nema smisla pitati se koje jegledite ispravno. Svako od tih gledita bilo je jedino mogue za osobu koja ga je zastupala.

Ovo se svodi na potpuni skepticizam, poput Froudeove opaske o povijesti kao "djejoj kutiji sa slovima od kojih moemo sastaviti rije koju elimo". Reagirajui na povijest po principu "izrei i

9

zalijepi", na stav o povijesti kao pukoj kompilaciji injenica, Collingwood se u svojem odgovoru opasno pribliio tretiranju povijesti kao proizvoda ljudskog uma. To nas vraa na zakljuak na koji je aludirao Sir George Clark u odlomku koji sam ranije citirao da "ne postoji objektivna povijesna istina". Umjesto teorije po kojoj povijest nema smisla, nudi nam se teorija o neogranienom broju znaenja, od kojih ni jedno nije vrednije od drugog- to se na kraju svodi na isto. Druga teorija podjednako je neodriva kao i prva. Ako neka planina ima drugaiji oblik kad se promatra iz razliitih kutova, to ne podrazumijeva da ona objektivno nema nikakav oblik ili da ih ima bezbroj. Iako je interpretacija neophodan dio utvrdivanja povijesnih injenica, iako nijedna nije u potpunosti objektivna, to ne podrazumijeva da su sve podjednako vrijedne i da povijesne injenice u naelu nisu podlone objektivnoj interpretaciji. Kasnije u jo jednom razmotriti to tono znai objektivnost u povijesti.

No, iz Collingwoodovih pretpostavki vreba puno vea opasnost. Ako povjesniar neko povijesno razdoblje nuno promatra iz svojeg vremena i prouava probleme prolosti kao klju za probleme sadanjosti, nee li gledati injenice na posve pragmatian nain i pritom ustrajati da je kriterij za ispravnu interpretaciju uvjetovan njezinom prikladnou za neku dananju namjenu. Prema toj hipotezi, povijesne injenice ne znae nita, a interpretacija znai sve. Nietzsche je ve osmislio naelo: "Netonost nekog miljenja ne znai za nas nikakav prigovor protiv njega... Pitanje je koliko on doprinosi odranju i ouvanju ivota, ouvanju, a moda i stvaranju vrste". Ameriki pragmatiari slijedili su, dodue ne toliko otvoreno i iskreno, isti put. Svako znanje ima odredenu svrhu. Vrijednost nekog znanja ovisi o mogunosti njegove uporabe. No, ak i camo gdje se nije zastupala takva teorija, praksa esto nije bila manje zabrinjavajua. Na podruju mojih istraivanja esto sam se susretao s brojnim primjerima ekstravagantnih interpretacija koje se bezobzirno odnose prema injenicama, nimalo ne marei za opasnost takvih postupaka. Stoga ne iznenaduje to pomno itanje nekih ekstremnijih proizvoda sovjetske i antisovjetskih historiografskih kola katkad u nama budi odredenu nostalgiju za varljivim devetnaestostoljetnim utoitem injenine historiografije.

Kako, dakle, sredinom dvadesetog stoljea, moemo definirati obvezu povjesniara prema injenicama? Vjerujem da sam proteklih godina proveo dovoljan broj sati u traenju i pomnom itanju dokumenata te ispunio svoje povijesne tekstove injenicama valjano potkrijepljenim biljekama, kako bih izbjegao sumnje za nonalantno baratanje dokumentima i injenicama. Povjesniareva dunost potivanja injenica ne iscrpljuje se spoznajom njihove conosci. On se mora potruditi da pribavi sve poznate ili dostupne injenice koje su na ovaj ili onaj nain relevantne za temu koju prouava i za interpretaciju koju predlae. Ukoliko eli prikazati Engleza viktorijanskog doba kao moralno i racionalno bie, ne smije zaboraviti to se dogodilo na Stalybridge Wakesu 1850. godine. No ovo opet ne znai da treba eliminirati interpretaciju koja je pokretaka snaga povijesti. Laici - ili, bolje reeno, prijatelji koji ne pripadaju znanstvenim krugovima ili kolege iz drugih znanstvenih disciplina - katkad me pitaju kako povjesniar pristupa svom poslu kada pie povijest. ini se da je uobiajena predodba da povjesniar dijeli svoj posao na dvije jasno odvojene faze ili razdoblja. Prvo, provodi dugo pripremno razdoblje pomno itajui svoje izvore i ispunjavajui svoju biljenicu injenicama. Kada je s tim zavrio, stavlja na stranu izvore i uzima svoju biljenicu te poinje pisati knjigu od poetka do kraja. Za mene je ovo neuvjerljiva i neprihvatljiva slika. Osobno, im pomno proitam nekoliko kapitalnih izvora, nagon postaje prejak i zapoinjem pisati - ne nuno na poetku, ve negdje, bilo gdje. Prema tome, pisanje i itanje odvijaju se usporedno. Napisani tekst se esto dopunjava, skrauje, preoblikuje i izbacuje dok jo itam. Pisanje vodi, usmjerava i obogauje itanje: to vie piem to sam sigurniji u ono to traim i bolje razumijem vanost i znaaj onoga to sam pronaao. Neki povjesniari vjerojatno obavljaju sve preliminarne radnje u svojoj glavi, bez uporabe olovke, papira ili pisae maine, kao to neki Ijudi igraju ah u mislima, bez potrebe za ploom i ahovskim figurama: ovo je talent kojemu zavidim, no s kojim se ne mogu nadmetati. Ipak, uvjeren sam da se kod svakog pravog povjesniara oba procesa koje ekonomisti nazivaju input i output odvijaju istodobno i u praksi su dijelovi jednog procesa. Ako ih pokuate razdvojiti ili jednom od njih dati prioritet, zapast ete u jednu od dvije hereze. Ili ete pisati povijest po principu "izrei i zalijepi", bez ikakvog znaaja i vanosti; ili ete pisati propagandu ili povijesnu fikciju i upotrebljavati injenice iz prolosti tek kao ukras za neto to s povijeu nema nikakve veze.

Nae istraivanje povjesniarevog odnosa prema povijesnim injenicama dovodi nas, dakle, u naizgled neugodnu situaciju da oprezno plovimo izmedu Scile neodrive teorije povijesti kao objektivne kompilacije injenica, kao neopravdane dominacije injenica nad interpretacijom, i Haribde podjednako neodrive teorije o povijesti kao subjektivnom proizvodu povjesniareva uma koji utvrduje povijesne injenice i ovladava njima kroz proces interpretacije; izmedu stava o povijesti s gravitacijskim sreditem u prolosti i onoga s gravitacijskim sreditem u sadanjosti. No, naa situacija nije toliko nesigurna koliko se to ini. U ovim predavanjima emo se ponovno susresti s istom dihotomijom injenica i interpretacija, ali u drugom ruhu - dihotomijom pojedinanog i opeg, empirijskog i teoretskog, objektivnog i subjektivnog. Neugodan poloaj u kojem se nalazi povjesniar

10

proizlazi iz ovjekove prirode. ovjek, osim moda u najranijem djetinjstvu i u dubokoj starosti, nije u potpunosti vezan za svoju okolinu, niti joj je bezuvjetno podreden. S druge strane, nikada nije o njoj potpuno neovisan, niti je njezin bezuvjetni gospodar. Odnos ovjeka prema njegovoj okolini jednak je odnosu povjesniara prema njegovoj temi. Povjesniar nije ni ponizni rob, niti tiranski gospodar svojih injenica. Odnos izmedu povjesniara i njegovih injenica je ravnopravan i uzajaman. Ako zastane i promisli to radi dok misli i pie, svaki aktivni povjesniar zna da je zaokupljen neprekidnim prilagodavanjem injenica svojoj interpretaciji te svoje interpretacije injenicama.

Povjesniar poinje s privremenim odabirom injenica i njihovom privremenom interpretacijom u svjetlu obavljenog izbora - bilo da su ga obavili drugi ili on sam. Dok radi, i interpretacija, i izbor, i redoslijed injenica doivljavaju suptilne i moda dijelom nesvjesne promjene, uzajamnim djelovanjem jednih na druge. Ovaj reciproni postupak takoer ukljuuje reciprocitet izmedu sadanjosti i prolosti, jer je povjesniar dio sadanjosti, a injenice pripadaju prolosti. Povjesniar i povijesne injenice neophodni su jedno drugome. Povjesniar bez injenica lien je znaaja i koristi; injenice bez povjesniara su mrtve i besmislene. Zbog toga moj prvi odgovor na pitanje "to je povijest?" glasi: Ona je kontinuirani proces interakcije izmedu povjesniara i njegovih injenica, beskonaan dijalog izmeu sadanjosti i prolosti.

DRUTVO I POJEDINAC Pitanje to dolazi prvo - drutvo ili pojedinac - slino je pitanju o kokoi i jajetu. Odnosite li se

prema njemu kao logikom ili povijesnom pitanju, ne moete dati nijedan iskaz koji se ne bi mogao korigirati suprotnom, podjednako jednostranom tvrdnjom. Drutvo i pojedinac su nerazdvojni; oni su jedno drugom neophodni i komplementarni, a nikako suprotstavljeni. "Nijedan ovjek nije otok, sam po sebi cjelina", uvene su Donneve rijei. "Svaki je ovjek dio kontinenta, dio kopna". To je bilo jedno miljenje. S druge strane, uzmite naelo klasinog individualista Johna Stuartta Milla: "Kad se nau zajedno, ljudi ne mijenjaju svoju prirodu." Naravno da je ne mijenjaju. No, pogreno bi bilo pretpostaviti njihovo postojanje ili raspolaganje ikakvom prirodom, prije nego to su se "nali zajedno". Odmah nakon naeg rodenja, okolina utjee na nas i transformira nas iz biolokog u drutveno bie. Svako ljudsko bie, u bilo kojem razdoblju povijesti i prapovijesti, rada se u drutvu koje ga od najranijeg djetinjstva oblikuje. Jezik kojim Ijudsko bie govori nije individualno nasljede, ve drutvena steevina grupe u kojoj odrasta. I jezik i okolina pomau mu u odreivanju karaktera njegovih misli; njegove najranije ideje dolaze od drugih. S pravom se govori da bi pojedinac odvojen od drutva bio nijem i bezuman. Vjena fascinacija mitom o Robinsonu Crusoeu potjee iz njegovog pokuaja da zamisli pojedinca nezavisnog o drutvu. Taj pokuaj ne uspijeva. Robinson nije apstraktni pojedinac, ve Englez iz Yorka; sa sobom nosi Bibliju i moli se svojem plemenskom Bogu. U mitu mu se brzo pridruuje Petko i time zapoinje izgradnja novog drutva. Drugi relevantan mit je onaj o Kirilovu u djelu Demoni Fjodora Dostojevskog, u kojem on ini samoubojstvo kako bi pokazao svoju potpunu slobodu. Samoubojstvo je jedini potpuno slobodan in dostupan pojedincu; svaki drugi in na neki nain ukljuuje njegovo sudjelovanje u drutvu.

Antropolozi obino govore da je primitivan ovjek manje samostalan i potpunije oblikovan od drutva nego civilizirani ovjek. Ovo miljenje sadri elemente istine. Jednostavnija drutva su uniformiranija jer trebaju i osiguravaju znatno manje razliitih individualnih vjetina i zanimanja nego kompleksnija i sloenija drutva. Imajui to na umu, pojaana individualizacija je nuan rezultat modernog razvijenog drutva i u potpunosti proima sve njegove aktivnosti od vrha do dna. Ipak, bila bi ozbiljna pogreka postaviti antitezu izmedu procesa individualizacije i procesa jaanja drutvene snage i kohezije. Razvoj drutva i pojedinca je uzajaman i medusobno uvjetovan. U stvari, ono to mi smatramo sloenim i naprednim drutvom jest drutvo u kojem je medusobna ovisnost izmedu pojedinaca poprimila naprednije i sloenije oblike. Bilo bi opasno pretpostaviti da je mo moderne nacionalne zajednice u oblikovanju karaktera i misli njezinih pojedinih lanova i u nastajanju odredenog stupnja konformizma i uniformiranosti manja nego u primitivnoj plemenskoj zajednici. Stara predodba nacionalnog karaktera temeljenog na biolokim razlikama odavno je odbaena; ipak je teko porei postojanje razlika u nacionalnom karakteru koje proizlaze iz razliitog nacionalnog nasljeda i naina obrazovanja u nekom drutvu. Taj varljivi entitet "ljudske prirode" toliko je varirao od zemlje do zemlje, iz stoljea u stoljee, da je teko ne smatrati ga povijesnim fenomenom koji je oblikovan dominantnim drutvenim uvjetima i konvencijama. Postoje mnoge razlike izmedu, recimo, Amerikanaca, Rusa i Indijaca. No neke od tih razlika, moda i najvanije, oblikuju se kao razliiti stavovi o drutvenim odnosima koji vladaju medu pojedincima. Drugim rijeima, te se razlike oituju u nainu na koji bi se drutvo trebalo ustrojiti, tako da bi prouavanje razlika izmedu amerikog, ruskog i indijskog drutva u cjelini moglo postati jedan od najboljih naina prouavanja razlika izmedu pojedinih pripadnika tih drutava. Drutvo oblikuje i civiliziranog i primitivnog ovjeka u istoj mjeri u kojoj oni utjeu na drutvo. Jaje ne moete dobiti bez kokoi, kao ni koko bez jajeta.

11

Ne bi bilo potrebno zadravati se na ovim oiglednim istinama da nam one nisu bile zamagljene tijekom jednog znaajnog i iznimnog povijesnog razdoblja iz kojeg je zapadni svijet tek poeo izlaziti. Kult individualizma jedan je od najrairenijih suvremenih povijesnih mitova. Prema poznatom opisu iz Burckhardtove Civilizacije renesanse u Italiji, koji se nalazi u drugom dijelu naslovljenom "Razvoj pojedinca", kult pojedinca poeo se razvijati u renesansi. U to je vrijeme ovjek, koji je dotad imao "svijest o sebi samo kao o pripadniku rase, naroda, stranke, obitelji ili korporacije", konano "postao duhovna individua koja se tako i doivljava". Kasnije se ovaj kult povezao s usponom kapitalizma i protestantizma, s poecima industrijske revolucije i s doktrinom laissez faire. Prava ovjeka i graanina proglaena Francuskom revolucijom jesu prava pojedinca. Individualizam je bio temelj za filozofiju utilitarizma u devetnaestom stoljeu. U svojem eseju On Compromise [O kompromisu], tipinom djelu viktorijanskog liberalizma, Morley je nazvao individualizam i utilitarizam "religijom ljudske sree i blagostanja". "ilavi individualizam" bio je glavna ideja ljudskog napretka. Sve ovo moda je trezvena i valjana analiza odredene povijesne epohe. No ovdje elim pokazati da je poveana individualizacija koja je pratila razvoj modernog svijeta bila normalan proces u razvoju civilizacije. Drutvena revolucija dovela je nove drutvene grupe na vlast. Kao i uvijek, djelovala je preko pojedinaca kojima je nudila otvorene mogunosti individualnog razvoja, a kako su u ranoj fazi kapitalizma sredstva proizvodnje i raspodjele bila veinom u rukama pojedinaca, ideologija novog drutvenog poretka snano je naglaavala ulogu individualne inicijative. itav taj proces bio je, meutim, drutveni proces koji je predstavljao specifian stupanj povijesnog razvoja i ne moe se objasniti kao pojedinana pobuna protiv drutva ili emancipacija pojedinca od drutvenih stega.

Mnogi znakovi upuuju da je ak i na Zapadu, koji je bio arite takvog razvoja i takve ideologije, ovo povijesno razdoblje na zalasku. Ovdje nije potrebno inzistirati na razvoju onoga to nazivamo masovnom demokracijom ili na postupnoj zamjeni preteno individualnih oblika ekonomske proizvodnje i organizacije masovnima. No, ideologija koja je proistekla iz ovog dugotrajnog i plodnog razdoblja jo je uvijek dominantna snaga u Zapadnoj Europi i zemljama engleskog govornog podruja. Kada apstraktno govorimo o tenzijama izmedu slobode i jednakosti ili izmedu individualne slobode i drutvene pravde, esto zaboravljamo da se borba ne vodi izmedu apstraktnih ideja. Ovdje nije rije o sukobu izmeu pojedinaca kao takvih i drutva kao takvog, ve izmedu grupa pojedinaca u drutvu, pri emu svaka grupa nastoji nametnuti socijalnu politiku koja je za nju poeljna i sprijeiti nepoeljnu. Individualizam, ako ga ne shvatimo kao veliki drutveni pokret ve kao umjetnu suprotnost izmedu pojedinaca i drutva, danas je postao slogan interesne grupe i, uslijed svog kontroverznog karaktera, prepreka naem razumijevanju prilika u svijetu. Nemam nita protiv kulta individualizma kao protesta protiv perverznog tretiranja pojedinca kao sredstva, a drutva i drave kao cilja. No, neemo zaista razumjeti niti prolost niti sadanjost ako pokuamo baratati s konceptom apstraktnog pojedinca koji stoji izvan drutva.

To me konano dovodi do kljunog razloga ove duge digresije. Zdravorazumski pogled tretira povijest kao neto to su pojedinci napisali o pojedincima. To su gledite preuzeli i razvili povjesniari devetnaestog stoljea i u svojoj biti nije pogreno. No, danas se ini suvie pojednostavljenim i neprikladnim: moramo zagrepsti dublje ispod povrine. Povjesniarevo znanje nije iskljuivo njegovo individualno vlasnitvo: vjerojatno su u njegovu prikupljanju sudjelovali pripadnici mnogih narataja i iz mnogih zemalja. Ljudi ije postupke prouava povjesniar nisu bili izolirani pojedinci koji djeluju u vakuumu: oni su djelovali u kontekstu i pod utjecajem nekog prolog drutva. U svojem posljednjem predavanju opisao sam povijest kao proces interakcije, kao dijalog izmedu povjesniara u sadanjosti i injenica u prolosti. Sada elim istraiti relativni znaaj individualnih i drutvenih elemenata na obje strane iste jednadbe. U kojoj su mjeri povjesniari izdvojeni pojedinci, a koliko su proizvod svog drutva i vremena? U kojoj mjeri povijesne injenice predstavljaju injenice o izdvojenim pojedincima, a u kojoj su mjeri drutvene injenice?

Povjesniar je, dakle, individualno ljudsko bie. Kao i drugi pojedinci, on je ujedno drutveni fenomen, istovremeno i proizvod i svjesni ili nesvjesni glasnogovornik drutva kojemu pripada; u tom svojstvu pristupa povijesnim injenicama. Mi katkad govorimo o povijesnom tijeku kao o "aktivnom procesu". Ta je metafora sasvim prikladna pod uvjetom da povjesniara ne dovede u napast razmiljati o sebi kao o orlu koji nadzire zbivanje s neke usamljene stijene ili uglednoj osobi u stavu vojnikog pozdrava. Daleko od toga! Povjesniar je samo jedan od nejasnih likova koji se vuku na drugom kraju te povorke. I dok povorka krivuda du puta, skreui as desno, as lijevo, katkad dostiui sama sebe, relativni poloaj razliitih dijelova povorke stalno se mijenja. Stoga se moe rei, primjerice, da smo danas blii srednjem vijeku nego to su to stoljee ranije bili nai pradjedovi ili da nam je Cezarovo doba blie od Danteova. Novi vidici, novi kutovi gledanja, stalno se javljaju dok se povorka - a s njom i povjesniar - kree dalje. Povjesniar je dio povijesti. Mjesto koje zauzima u ovoj povorci odreuje njegov kut gledanja na prolost.

12

Ova ope poznata istina nije nita manje valjana ako je razdoblje kojim se povjesniar bavi udaljeno od njegova vremena. U vrijeme dok sam studirao antiku povijest, klasina djela iz tog podruje bila su - a vjerojatno su i danas - Groteova Povijest Grke i Mommsenova Povijest Rima. Grote, prosvijeeni radikal i bankar, pisao je 1840-ih, jasno izraavajui tenje mlade i politiki napredne britanske srednje klase preko idealizirane slike atenske demokracije. U njoj se Periklo poistovjeuje s benthamskim reformatorom, a Atena stvara svoje catstvo u stanju odsustva duha. Vjerojatno ne bismo previe dali mati na volju ako bismo sugerirali da je Groteovo zanemarivanje problema ropstva u Ateni odraavalo nesposobnost grupe kojoj je sam pripadao da se suoi s problemom nove engleske tvornike radnike klase. Mommsen je bio njemaki liberal, razoaran rasulom i ponienjima koja su uslijedila nakon njemake revolucije 1848.-1849. godine. Pisao je u pedesetim godinama 19. stoljea, u desetljeu u kojem je roen naziv i pojam Realpolitik. Mommsen je bio nadahnut potrebom za pojavom snane linosti koja bi raistila svu zbrku nastalu neuspjehom njemakog naroda u ostvarivanju njegovih politikih tenji; stoga neemo moi u potpunosti razumjeti stvarnu vrijednost njegova djela ako ne shvatimo da je njegova poznata idealizacija Cezara zapravo proizvod te udnje za velikom linou koja bi spasila Njemaku od propasti. Moramo takoer shvatiti da je lik odvjetnika-politiara Cicerona, tog jalovog brbljavca i prevrtljivog zatezala, nastao iz rasprava koje su se vodile u frankfurtskoj crkvi sv Pavla 1848. godine. Zaista ne bih smatrao paradoksalnim kad bi netko rekao da nam Groteova Povijest Grke i danas moe isto toliko rei o stavovima engleskih radikalnih filozofa 1840-ih kao i o atenskoj demokraciji u petom stoljeu prije Krista, ili da svatko tko eli razumjeti kako je 1848. godina utjecala na njemake liberale treba proitati Mommsenovu Povijest Rima kao jedan od udbenika. To ne umanjuje njihovu vrijednost kao velikih historiografskih djela. Nemam strpljenja za modu koju je promovirao Bury u svojem nastupnom predavanju, pretvarajui se da Mommsenova veliina ne poiva na njegovu djelu Povijest Rima ve na njegovoj zbirci natpisa i djelu o rimskom ustavnom pravu: to bi znailo reducirati povijest na sastavljanje kompilacija. Velika historiografska djela nastaju u onim trenucima kada je povjesniareva predodba o prolosti osvijetljena njegovim uvidom u probleme sadanjosti. esto se izraavalo uenje to Mommsen nije nastavio svoja djela nakon pada Republike. Za to mu nije nedostajalo ni vremena, ni mogunosti, ni znanja. No, kada je Mommsen pisao svoju djelo velika se linost u Njemakoj jo nije pojavila. Tijekom njegove spisateljske karijere jo se nije pojavila situacija u kojoj snani ovjek preuzima vlast. Mommsena nita nije nadahnjivalo da taj problem projicira u rimsko razdoblje; tako je povijest Carstva ostala nenapisana.

Bilo bi lako nabrajati primjere ove pojave meu povjesniarima modernog doba. U svojem posljednjem predavanju odao sam poast Trevelyanovom djelu Engleska u doba kraljice Ane kao spomeniku vigovske tradicije u ijem je duhu autor bio odgojen. Razmotrimo sada impozantno i vano djelo autora kojeg veina nas dri najveim britanskim povjesniarom koji se pojavio na akademskoj sceni nakon Prvoga svjetskog rata: Sir Lewisa Namiera. Namier je bio istinski konzervativac - ne tipini engleski konzervativac koji je, kada malo zagrebete ispod povrine, zapravo 75-postotni liberal, ve konzervativac kakvog nije bilo medu britanskim povjesniarima u vie od stotinu godina. Od sredine 19. stoljea do 1914. godine britanskim je povjesniarima bilo teko zamisliti povijesnu promjenu koja ujedno nije promjena na bolje. U 1920-ima uli smo u razdoblje u kojem su se promjene poele vezivati uz strah za budunost i postalo je mogue zamisliti ih kao promjene na gore - to je bilo razdoblje preporoda konzervativnog naina miljenja. Poput Actonova liberalizma, i Namierov konzervativizam izvlaio je snagu i znaaj iz svojih kontinentalnih korijena.31 Namier, za razliku od Fishera i Toynbeea, nije vukao korijene iz devetnaestostoljetnog liberalizma i stoga nije imao razloga osjeati neko nostalgino aljenje za njim. Nakon to je Prvi svjetski rat i izjalovljeni mir razotkrio sav neuspjeh liberalizma, reakcija je mogla doi samo u dva oblika - socijalizma i konzervativizma. Namier se pokazao kao konzervativni povjesniar. Radio je na dva odabrana podruja, a izbor vakog od njih bio je podjednako znaajan. U engleskoj povijesti vratio se na posljednje razdoblje u kojem je vladajuoj klasi bilo omogueno racionalno se nadmetati za presti i mo u sredenom i preteno statinom drutvu. Netko je optuio Namiera za izbacivanje duha iz povijesti.32 Ovo moda nije najsretnija fraza, ali moe se lako naslutiti to je kritiar htio rei. U razdoblju stupanja na prijestolje ure III. politika je jo bila imuna na fanatine ideje i strastvenu vjeru u napredak koje e svijetu donijeti Francuska revolucija, najavljujui stoljee trijumfalnog liberalizma. Bez ideja, bez revolucije, bez liberalizma: Naimier je odabrao pokazati predivnu sliku stoljea koje je jo sigurno - iako ne zadugo - od svih navedenih opasnosti.

Naimierov odabir druge teme bio je podjednako znaajan. Naimier je zaobiao velike revolucije modernog doba, Englesku, Francusku i Rusku - o njima nita znaajno nije napisao. Odluio je podariti nam pronicljivu studiju europskih revolucija 1848. godine - revolucija koje nisu uspjele, koje su bile korak nazad za liberalizam diljem Europe, demonstracija ispraznosti ideja pred orujem i demokrata suoenih s vojnicima. Unoenje ideja u tako ozbiljan posao kao to je politika

13

isprazno je i tetno: Namier je naglasio tu pouku nazivajui ovaj poniavajui neuspjeh "revolucijom intelektualaca". Takav zakljuak nije rezultat samo posrednog prosudivanja: iako Namier nije napisao nita sustavno o filozofiji povijesti, svoje je stavove iskazao s uobiajenom jasnoom i pronicljivou u eseju koji je izaao prije nekoliko godina. "to ovjek manje optereuje svoj mozak politikim doktrinama i dogmama", napisao je, "to je bolje za njegovo razmiljanje." Nakon to je spomenuo, no ne i odbacio, prigovor da je povijest liio duha, nastavlja:

Pojedini se politiki filozofi ale na "pospano zatije" i nedostatak suvremenih rasprava o opim smjerovima politike u ovoj zemlji; trae se praktina rjeenja za konkretne probleme, dok obje stranke zaboravljaju programe i ideale. No, prema mojem miljenju, takav stav oznaava veu nacionalnu zrelost i mogao bih samo poeljeti da se dugo odri, neometan djelovanjem politike filozofije.

Za sada ne elim ui u raspravu o ovom stavu: ostavit u to za neko kasnije predavanje. Moja je jedina namjera rasvijetliti dvije vane istine: prvo, ne moete potpuno shvatiti i procijeniti posao povjesniara ukoliko prethodno niste shvatili gledite iz kojeg mu pristupa; drugo, i samo stajalite takoder ima drutvenu i povijesnu pozadinu. Nemojmo zaboraviti, kao to je Marx jednom rekao, odgajatelja se takoder mora odgajati; reeno suvremenim argonom, mozak ispiraa mozga i sam mora biti ispran. Prije nego to pone pisati povijest, povjesniar je i sam proizvod te iste povijesti.

Povjesniari o kojima sam upravo govorio - Grote, Mommsen, Trevelyan i Namier - svaki za sebe oblikovani su, da se tako izrazim, posebnim drutvenim i politikim kalupima; izmedu njihovih ranijih i kasnijih djela ne mogu se uoiti znatnije razlike. Ipak, u djelima nekih povjesniara koji su ivjeli u razdobljima uestalih promjena, reflektirali su se ne samo jedno drutvo i jedan drutveni poredak, ve itav niz razliitih poredaka. Najbolji primjer koji poznajem jest veliki njemaki povjesniar Meinecke. Njegov ivotni i radni vijek bio je neuobiajeno dug i obuhvatio je itav niz revolucionarnih i sudbonosnih promjena u povijesti njegove zemlje. U stvari, postoje tri razliita Meineckea; svaki od njih je glasnogovornik drugog povijesnog razdoblja i svaki nam se obraa jednim od svoja tri poznata djela. Meinecke u djelu Weltburgertum und Natonalstaat [Graani svijeta i nacionalna drava], objavljenom 1907. godine, samosvjesno vidi ostvarenje njemakih nacionalnih ideala u Bismarckovom Reichu i - kao mnogi devetnaestostoljetni mislioci, od Mazzinija nadalje - poistovjeuje nacionalizam s najviim oblikom univerzalizma: to je rezultat produavanja baroknog vilhelminskog razdoblja u Bismarckovo doba. Meinecke u djelu Die Idee der Staatsrson [Ideja dravnog interesa], objavljenom 1925. godine, govori podijeljenim i zbunjenim glasom o Vajmarskoj Republici: svijetu politike koji se pretvorio u arenu nerijeenih sukoba izmedu raison d' etat i morala koji je stran politici, no koji u krajnjem sluaju ne moe odnijeti prevagu nad pitanjima opstanka i sigurnosti drave. Konano, Meinecke u djelu Die Entstehung des Historismus [Postanak historicizma], objavljenom 1936. godine, kada ga je nacistika bujica liila akademskih poasti, odbacuje u kriku oaja historicizam koji prihvaa naelo "sve to jest, jest istina" i nelagodno se koleba izmedu povijesnog relativizma i nadracionalnog apsoluta. Na kraju ivota ostarjeli Meinecke bio je svjedokom jo katastrofalnijeg poraza svoje zemlje od onoga 1918. godine. U djelu Die Deutsche Katastrophe [Njemaka katastrofa] iz 1946. godine ponovno je podlegao vjerovanju o povijesti preputenoj na milost i nemilost slijepoj i neumoljivoj sudbini. Psiholog ili biograf mogao bi biti zainteresiran za prouavanje Meineckeovog razvoja kao osobe: ono to zanima povjesniara jest nain na koji Meineckeovo djelo reflektira tri - ili ak etiri - uzastopna i otro suprotstavljena razdoblja sadanjeg vremena u historijsku prolost.

Uzmimo takoer poznatiji i blii primjer. U vrijeme ikonoklastikih 1930-ih, kada je Liberalna stranka izgubila znaaj u britanskoj politici, profesor Butterfield napisao je knjigu The Whig Interpretation of History [Vigovska interpretacija povijesti] koja je doivjela velik i zasluen uspjeh. To je bila iznimna knjiga u mnogo emu, a naroito stoga to, unato optubama izreenim protiv vigovske interpretacije na vie od 130 stranica, autor nije naveo nijednog vigovca osim Foxa koji nije bio povjesniar i nijednog povjesniara osim Actona koji nije bio vigovac (koliko sam ustanovio ne koristei se indeksom). Sve ono to je knjizi nedostajalo u detaljima i preciznosti, Butterfield je nadoknadio zajedljivim uvredama. itatelju ne doputa nikakvu sumnju u pogrenost vigovske interpretacije koju, izmedu ostalog, optuuje da "prouava prolost s pozicije sadanjosti". U tome je profesor Butterfield bio izriit i strog:

Prouavati prolost gledajui, da tako kaem, jednim okom na sadanjost, izvor je svih pogreaka i izvrtanja u povijesti... To je bit onoga to nazivamo "ahistorijskim".

Nakon dvanaest godina ikonoklazam je izaao iz mode. Zemlja profesora Butterfielda uplela se u rat za koji se govorilo da se vodi u obranu ustavnih sloboda utjelovljenih u vigovskoj tradiciji, pod vodstvom velikog vode koji se neprestano pozivao na prolost "gledajui, da tako kaem, s jednim okom na sadanjost". U knjiici The Englishman and His History [Englez i njegova povijest], objavljenoj 1944. godine, profesor Butterfield je ne samo doao do zakljuka da je vigovska

14

interpretacija povijesti zapravo "engleska" interpretacija, ve i s entuzijazmom govorio o "vezi Engleza s njegovom povijeu" i o "braku sadanjosti s prolou". Skretanje panje na ovakve obrate u stavovima nije zlonamjerna kritika. Nije mi namjera pobijati teze prvog Buterrfielda s tezama drugoga ili suoiti pijanog Butterfielda s trijeznim. Ako netko paljivo proita moja ranija djela napisana prije, tijekom i poslije rata, potpuno sam svjestan da nee imati problema uvjeriti me u kontradiktornosti i nedosljednosti koje su barem onoliko oite kao ove to sam ih otkrio kod drugih. Uistinu, nisam uvjeren da bih trebao zavidjeti povjesniaru koji bi iskreno mogao tvrditi da je proivio presudne dogadaje u posljednjih pedesetak godina bez nekih radikalnih promjena u svojim stajalitima. Nakana mi je tek ukazati u kojoj je mjeri djelo povjesniara ogledalo drutva u kojemi djeluje. Nisu samo dogadaji u stalnoj mijeni, ve se s njima mijenja i povjesniar. Kad uzmete u ruke neko povijesno djelo, nije dovoljno pogledati samo ime autora na naslovnoj stranici. Pogledajte takoder datum objavljivanja ili nastanka - to katkad jo vie govori o djelu. Ako je filozof u pravu kad kae da ne moemo dvaput kroiti u istu rijeku, moda je iz istog razloga podjednako tono da isti povjesniar ne moe napisati dvije jednake knjige.

Ako se na trenutak udaljimo od pojedinog povjesniara na ono to se moe nazvati opim trendovima u hiseoriografiji, jo je tiodjivije u kojoj je mjeri povjesniar proizvod'drutva u kojem ivi. U devetnaestom stoljeu, gotovo svi britanski povjesniari gledali su na tijek povijesti kao na demonstraciju naela napretka. Za njih je povijest bila puna znaenja sve dok se inilo da nam ide na ruku; no, kada je krenula drugim smjerom, vjerovanje u smisao povijesti postalo je herezom. Nakon Prvoga svjetskog rata Toynbee je oajniki pokuao zamijeniti linearni pogled na povijest ciklikom teorijom - karakteristinom ideologijom drutva u opadanju. Nakon Toynebeeova neuspjeha britanski povjesniari su se uglavnom zadovoljili priznavanjem poraza, istiui da u povijesti uope ne postoji opi obrazac. Jedna banalna Fisherova primjedba u tom kontekstu postigla je gotovo podjednaku popularnost kao i Rankeov aforizam u prolom stoljeu. Ako mi netko kae da je promjena raspoloenja medu britanskim povjesniarima u posljednjih trideset godina rezultat dubokog individualnog promiljanja i iscrpljujueg nonog rada u vlastitim sobicima, neu osporavati tu injenicu. Ipak u i dalje to individualno razmiljanje i naporni rad smatrati drutvenom pojavom, istovremeno proizvodom i izrazom duboke promjene u karakteru i izgledu naeg drutva nakon 1914. godine. Ne postoji bolji pokazatelj karaktera nekog drutva od historiografije koju to drutvo pie ili ne uspijeva napisati. Nizozemski povjesniar Geyl pokazuje u svojoj iznimnoj monografiji, prevedenoj na engleski jezik pod naslovom Napoleon For and Against [Napoleon. Za i protiv], u kojoj su mjeri razliite prosudbe francuskih povjesniara o Napoleonu tijekom devetnaestog stoljea odraavale promjenljive i medusobno sukobljene modele francuskog politikog ivota i misli. Miljenje povjesniara, kao i drugih ljudskih bia, oblikuje se u prostornom i vremenskom okruenju. Acton je u potpunosti prepoznao ovu istinu, traei izlaz iz nje u samoj povijesti:

Povijest [napisao je] mora biti naa izbaviteljica, ne samo od prekomjernog utjecaja prolih vremena, ve i od prekomjernog utjecaja naeg vlastitog doba, od tiranije okoline i pritiska zraka koji udiemo. Ovakva ocjena uloge povijesti moe se initi previe optimistinom. Ipak se usuujem vjerovati da je povjesniar koji je svjestan svojeg poloaja ujedno i sposobniji nainiti odmak i shvatiti bitne razlike izmeu vlastitog drutva i drutava u drugim vremenima i drugim zemljama, od onog povjesniara koji na sav glas istie da je pojedinac, a ne drutvena pojava. ovjekova sposobnost uzdizanja iznad vlastite drutvene i povijesne situacije uvjetovana je njegovom osjetIjivou u prepoznavanju stupnja svoje ukljuenosti u nju.

U svojem prvom predavanju rekao sam: Prije prouavanja povijesnog djela, prouite povjesniara. Tome bih dodao: Prije prouavanja povjesniara, prouite njegovu povijesnu i drutvenu okolinu. Povjesniar kao pojedinac je ujedno i proizvod povijesti i drutva; student povijesti mora nauiti promatrati ga u tom dvostrukom svjetlu.

Ostavimo sada povjesniara i uzmimo u obzir drugu stranu moje jednadbe - povijesne injenice - u svjetlu istog problema. Je li objekt povjesniareva istraivanja ponaanje pojedinaca ili djelovanje drutvenih snaga? Ovdje koraam po ve dobro istraenom podruju. Prije nekoliko godina Sir Isaiah Berlin objavio je sjajan i popularan esej Historical Inevitability [Povijesna nunost] - ijoj u se osnovnoj tezi vratiti kasnije u svojim predavanjima - pod geslom koje je uzeo iz djela gospodina T S. Eliota Vast impersonal forces [Neizmjerne bezline sile]. U itavom eseju ismijava ljude koji radije vjeruju u "neizmjerne bezline sile", nego u pojedince kao odluujue povijesne imbenike. Ono to zovem historiografskom teorijom o "loem kralju Ivanu" - gledite prema kojem je u povijesti znaajan jedino karakter i ponaanje pojedinaca - ima vrlo dugo podrijetlo. Tenja da se individualni genij proglasi pokretakom snagom povijesti karakteristina je za primitivni stupanj povijesne svijesti. Stari Grci voljeli su nazivati dostignua iz prolosti imenima junaka koji su navodno za njih bili zasluni. Tako su svoje epove pripisivali bardu zvanom Homer, a zakone i institucije Likurgu ili Solonu. Ista se sklonost pojavljuje i u renesansi, u vremenu ponovnog oivljavanja interesa za klasino razdoblje,

15

kada je biograf-moralist Plutarh bio popularniji i utjecajniji od antikih povjesniara. Naroito u naoj zemlji uili smo ovu teoriju od malih nogu; danas bismo vjerojatno bili spremni priznati da u njoj postoji neto djetinjasto ili barem naivno. Ova teorija mogla je djelovati uvjerljivo u razdoblju kada je drutvo bilo jednostavnije i kada se inilo da javne poslove vodi aica poznatih pojedinaca. Ona se zasigurno ne uklapa u dananje sloenije drutvo. Odgovor na tu rastuu sloenost bilo je roenje sociologije kao nove znanosti u devetnaestom stoljeu. No stare se navike teko gube. Na poetku naeg stoljea [20. stoljea, op. prev] jo je uvijek vrijedilo naelo o "povijesti kao biografiji velikih linosti". Prije samo desetak godina uvaeni ameriki povjesniar optuio je svoje kolege, moda ne sasvim ozbiljno, za "masovno ubojstvo velikih povijesnih linosti" jer ih se tretira kao "marionete drutvenih i ekonomskih snaga'. Iako su ovisnici o ovoj teoriji danas poneto stidljivi, ipak sam nakon due potrage pronaao izvrstan suvremeni primjer u predgovoru jedne od knjiga gospoice Wedgwood:

Ponaanje ljudi kao pojedinaca [pie ona] za mene je zanimljivije od njihova ponaanja kao grupe ili klase. Povijest se moe podjednako pisati s tog stanovita kao i s nekog drugog: time nije ni vie ni manje varljiva... Ova knjiga... je pokuaj da se shvati kako su se ti ljudi osjeali i zato su, po vlastitoj procjeni, postupali tako kako su postupali.

Ovo je miljenje veoma jasno, a budui da je gospoica Wedgwood popularna knjievnica, vjerujem da mnogi ljudi misle kao i ona. Primjerice, dr. Rowse govori da se elizabetanski sustav slomio zato to ga Jakov I. nije mogao razumjeti te da je engleska revolucija u sedamnaestom stoljeu bila "sluajni" dogaaj koji treba pripisati gluposti prvih dvaju kraljeva iz dinastije Stuart. ak je i Sir James Neale, ozbiljniji povjesniar od dr. Rowsea, katkad revniji u iskazivanju divljenja prema kraljici Elizabeti nego u objanjavanju onoga to je tjudorska monarhija uistinu znaila. Sir Isaiah Berlin, u eseju koji sam upravo citirao, strano je zabrinut mogunou da e povjesniari moda propustiti razotkriti Dingis-kana i Hitlera kao loe ljude. Teorija o "loem kralju Ivanu" i "dobroj kraljici Bess" sve je rairenija to se bliimo modernom dobu. Lake je nazvati komunizam "misaonim izdankom Marxova mozga" (ovaj sam biser uzeo iz jedne burzovne okrunice) nego analizirati njegovo podrijetlo i karakter, pripisati boljeviku revoluciju gluposti Nikole II. ili njemakom zlatu nego prouiti njezine duboke drutvene korijene ili objanjavati dva svjetska rata u 20. stoljeu kao posljedicu osobne pokvarenosti Vilima II. i Hitlera nego kao rezultat sloma u sistemu medunarodnih odnosa.

Izjava gospodice Wedgwood sastoji se od dvije tvrdnje. Prva je tvrdnja da se ponaanje ljudi kao pojedinaca razlikuje od njihova ponaanja kao pripadnika grupe ili klase te da povjesniar moe slobodno odluiti emu e dati prednost. Druga je tvrdnja da se prouavanje ponaanja ljudi kao pojedinaca sastoji od prouavanja svjesnih motiva njihovih radnji.

Nakon svega to sam ve rekao nije potrebno dodatno raspravljati o prvoj tvrdnji. Ovdje nije rije o tome da je gledanje na ovjeka kao pojedinca vie ili manje pogreno od sagledavanja ovjeka kao pripadnika grupe; zapravo je sam pokuaj razlikovanja izmedu ovih dvaju gledita pogrean. Pojedinac je prema definiciji lan drutva, i to vjerojatno vie od jednog drutva - nazovimo to i grupom, klasom, plemenom, nacijom ili kako ve elite. Prvi biolozi zadovoljavali su se klasificiranjem ptica, zvijeri i riba u kavezima, akvarijima, vitrinama i nisu nastojali prouavati iva bia u odnosu prema njihovom okoliu. Mogue je da drutvene znanosti jo nisu u potpunosti izale iz ovog primitivnog stupnja razvoja. Neki ljudi razlikuju psihologiju kao znanost o pojedincu i sociologiju kao znanost o drutvu; sam termin "psihologijski" oznaava gledite prema kojem se svi drutveni problemi mogu u konanici svesti na analizu ponaanja pojedinca. No, psiholog koji ne proui drutvenu okolinu tog pojedinca nee daleko dogurati. Primamljivo je razlikovati biografiju koja govori o ovjeku kao pojedincu i historiografsko djelo koje govori o ovjeku kao dijelu cjeline i pritom sugerirati da dobra biografija podrazumijeva lou povijest. "Nita ne uzrokuje vie pogreaka i nepravdi u ovjekovom pogledu na povijest", napisao je jednom Acton, "kao interes koji u nama bude pojedinani likovi". No, i ova je razlika nerealna pa se ne bih elio skrivati iza viktorijanske uzreice koju je G. M. Young stavio na naslovnicu svoje knjige Victorian England [Viktorijanska Engleska]: "Sluge govore o narodu, dok otmjeni ljudi raspravljaju o konkretnim stvarima". Pojedine biografije znaajan su doprinos historiografiji: na mojem podruju istraivanja izvanredan su primjer biografije Isaaca Deutschera o Staljinu i Trockom. Druge biografije pripadaju knjievnosti, poput povijesnih novela. "Za Lyttona Stracheya", pie profesor Trevor-Roper, "povijesni problemi bili su oduvijek samo problemi ponaanja i ekscentrinosti pojedinca... Nikada nije pokuao dati odgovor na povijesne, politike i drutvene probleme, niti je o njima postavljao pitanja". Nitko nije duan pisati ili itati povijesna djela; izvrsne knjige mogu se pisati o prolosti, a da nisu historiografska djela. No, smatram da nam konvencije doputaju - kao to i predlaem u ovim predavanjima - rezervirati rije "povijest" za proces istraivanja prolosti ovjeka u drutvu.

Druga tvrdnja, prema kojoj povijest istrauje zato su pojedinci "prema vlastitoj procjeni postupali onako kako su postupali", odmah se ini krajnje neobinom; pretpostavljam da gospodica Wedgwood, kao i drugi razumni ljudi, ne prakticira ono to propovijeda. Ako to zaista radi, onda

16

sigurno pie veoma udnu povijest. Danas svatko zna da ljudska bia ne djeluju uvijek, ak ni po navici, na temelju motiva o kojima su potpuno svjesni ili koje su spremni priznati; iskljuiti uvid u nesvjesne ili nepriznate motive znai pristupati vlastitom poslu drei jedno oko namjerno zatvorenim. No, prema nekima, povjesniari bi ba to trebali initi. Poanta svega jest sljedea: Sve dok se zadovoljavate tvrdnjom da je loa vladavina kralja Ivana rezultat njegove pohlepe, gluposti ili ambicije da izigrava tiranina, ostajete u okvirima individualnih osobina koje su razumljive i djeci u vrtiu. No, kad jednom izjavite da je kralj Ivan bio nesvjesno orue odredenih interesnih skupina protivnih jaanju moi feudalnih baruna, ne samo da uvodite kompliciraniji i sofisticiraniji pogled na njegovu pokvarenost, ve i sugerirate da povijesni dogadaji nisu odredeni samo svjesnim akcijama pojedinaca nego i stranim i svemonim silama koje upravljaju njihovom nesvjesnom voljom. To je, naravno, besmislica. to se mene tie, ne vjerujem u Boansku providnost, Svjetski duh, Manifestaciju sudbine, Povijest s velikim P ili neke druge apstrakcije za koje se katkad pretpostavlja da upravljaju slijedom dogadaja; bez dodatnih kvalifikacija podrao bih Marxovu primjedbu:

Povijest nita ne ini, ne posjeduje nikakvo neizmjerno bogatstvo, ne vodi nikakve bitke. ovjek je taj, stvarni i ivi ovjek, koji ini sve, koji posjeduje i ratuje.

Dvije opaske koje moram dati o ovom pitanju nemaju nikakve veze s nekim apstraktnim pogledom na povijest i temelje se na posve empirijskom opaanju.

Prva govori da je povijest u velikoj mjeri stvar brojeva. Carlyle je odgovoran za onu nesretnu tvrdnju da je "povijest biogra6ja velikih linosti". Posluajmo ga u svoj njegovoj rjeitosti i u njegovom najboljem povijesnom djelu:

Glad, bijeda i stravino izrabljivanje bili su teak teret za dvadeset i pet milijuna dua: to je bila pokretaka snaga Francuske revolucije, a ne povrijeena tatina i sukobljena miljenja raznih filozofa, bogatih trgovaca, provincijskog plemstva; tako e biti u svim slinim revolucijama i u svim zem jama.

Ili, kako je rekao Lenjin: "Politika zapoinje tamo gdje su mase; ne tamo gdje su tisue, ve tamo gdje su milijuni, poinje ozbiljna politika". Milijuni o kojima govore Carlyle i Lenjin odnose se na milijune pojedinaca; u njima nema nieg bezlinog. U raspravama o ovom pitanju katkad se mijea anonimnost s bezlinou. Ljudi ne prestaju biti ljudima, ni pojedinci pojedincima, samo zato to ne znamo njihova imena. "Neizmjerne i bezline sile" gospodina Eliota jesu pojedinci koje Claredon, odvaniji i iskreniji konzervativac, naziva "bezimenim prljavcima". Ti su bezimeni milijuni pojedinci koji su djelovali manje-vie nesvjesno, zajedno inei drutvenu snagu. Povjesniar se nee u uobiajenim okolnostima upoznati sa svakim nezadovoljnim seljakom ili nezadovoljnim selom. No, milijuni nezadovoljnih seljaka u tisuama sela predstavljaju faktor koji nijedan povjesniar nee ignorirati. Povjesniara ne zanima zato se Jones ne moe eniti sve dok ti isti razlozi ne sprjeavaju tisue drugih pojedinaca iz Jonesove generacije, uzrokujui pritom ozbiljan pad u stopi sklopljenih brakova: tada oni mogu biti povijesno vani. Isto tako, ne treba nas uznemirivati trivijalna injenica da takve pokrete zapoinje manjina. Svi uspjeni pokreti imaju nekolicinu voda i mnotvo sljedbenika: no to ne znai da mnotvo nije od presudne vanosti za uspjeh pokreta. U povijesti su brojevi vani.

Moja je druga opservacija ak i bolje potkrijepljena. Autori koji pripadaju raznim filozofskim kolama slau se da postupci pojedinih ljudskih bia esto imaju posljedice koje ni oni ni drugi pojedinci nisu oekivali ni eljeli. Krani vjeruju da je pojedinac koji postupa u skladu s vlastitim, esto sebinim, interesima, zapravo nesvjesni izvritelj Boje volje. Mandevilleova izreka "osobni poroci - javna dobit" je jedna od prvih i namjerno paradoksalnih formulacija tog otkria. Skrivena ruka Adama Smitha i Hegelovo "lukavstvo uma" - sile koje upravljaju pojedincima u svrhu ostvarenja njihovih ciljeva, dok pojedinci vjeruju da ispunjavaju vlastite elje - toliko su poznati primjeri da ih ne treba citirati. "U drutvenoj produkciji sredstava za proizvodnju", napisao je Marx u predgovoru svoje knjige Kritka politike ekonomije, "ljudska bia ulaze u odreene i nune odnose koji ne ovise o njihovoj volji". "ovjek svjesno ivi za sebe", napisao je Tolstoj u svojoj knjizi Rat i mir, slijedei misli Adama Smitha, "ali je i nesvjesni instrument u postizanju povijesnih i univerzalnih ciljeva ovjeanstva". Na kraju, da zaokruimo ovu podugaku antologiju, evo i profesora Butterfielda: "Postoji neto u prirodi povijesnih dogadaja to skree tijek povijesti u pravcu koji nitko nije elio". Poslije 1914., nakon stotinjak godina manjih lokalnih ratova, dogodila su se dva velika rata. Ne bi bilo uvjerljivo objanjavati ove fenomene ustrajavajui na tome da je u prvoj polovici 20. stoljea vie pojedinaca eljelo rat, ili tek manjina eljela mir, nego u posljednje tri etvrtine 19. stoljea. Teko je vjerovati da je bilo tko htio ili prieljkivao veliku ekonomsku krizu tridesetih godina. Do nje je, bez sumnje, ipak dolo, zbog postupaka pojedinaca koji su svjesno slijedili neke potpuno razliite ciljeve. Dijagnoza o nesuglasju izmeu namjera pojedinaca i rezultata njihovih postupaka ne mora uvijek ekati povjesniara koji pie s vremenskim odmakom. "On ne eli ui u rat", pisao je Lodge o Woodrowu Wilsonu u oujku 1917. godine, "ali mislim da e ga dogadaji na to prisiliti".55 Protivno je svim dokazima predlagati da se povijest