13 SkupinaDominat znaenje Ali kao i u sluaju principata, koji se
oblikovao u razumljiv i djelotvoran sustav u toku decenija
augustovskog sustava, tako se i dominat postupno fomirao od strane
Dioklecijana, ostalih tetraha i na kraju od Konstantina. Ovo je
ustvari despotska faza u politikoj povijesti rimskog svijeta.
Naravno iz te politike povijesti kraci despotije e se disperzirati
u i u druge sfere rimskog svijeta, kao to su drutveno socijalna,
ekonomska, kulturna i religijska. Dominus je i za razliku od
princepsa uzdignut na vii nivo u odnosu na graane. Tako car nije
vie jedan od graana, jedan od njih, samo sa vie prava, privilegija
i odgovornosti, on je i stilski i sutinski postavljen na pijedestal
odvojen od graana, on je sada nad graanima, bolje rei podanicima.
To se onda manifestiralo i u ostalim aspektima oko institucije
dominusa. Dioklecijanova palata u Splitu. Isto se deava i sa
njegovom odjeom, nakitom, insignijom. Nakon Dioklecijana, dominusi
su poeli da nose odjeu i obuu ukraenu nakitom, za razliku od
jednostavnije, vie graanskije odjee princepsa. Dominat, za razliku
od principata, u kontekstu povijesti politikih sustava i nije bila
neka radikalna novina. Ovaj sustav se po svojim karakteristikama
pribliio nekadanjim helenistikim monarhijama i apsorbirao odlike
istonih despotija. Dominat je po svojim osobinama bio znatno blii
tadanjem sasanidsko iranskom politikom sustavu (na koji se izgleda
i ugledao), nego drevnoj Republici i principatu kojim upravlja
neokrunjeni prvigraanin. U kronolokom smislu dominat bi se mogao
podijeliti na dva dijela :1. Period od osnivanja dominata za
Dioklecijana do Teodosija I. Ovo razdoblje bi semoglo smatrati
posljednjom fazom postojanja ne samo klasinog rimskog svijeta,
negoopenito klasine civilizacije. Poto u njemu nastaju i razvijaju
se mnoge forme i oblicikoji su karakteristini za mediavelno doba i
njegove ideoloke, politike odlike.2. Period koji je zapoeo sa
vladavinom Teodosija I. i koji zavrava sa raspadomrimskom svijeta
na : latinski zapad, grko vizantijski istok i islamski svijet. Ovo
dobane pripada klasinoj civilizaciji i moe se smatrati ako ne prvom
fazom mediavelnecivilizacije na Euromediteranskom podruju, onda
sigurno protomediavelnom fazom. TETRAHIJAV L A D A V I N A D I O K
L E C I J A N A284. 305. god. n. e.Vjerojatno je roen u provinciji
Dalmaciji, ali se precizno mjesto ronenja jo uvijek pouzdano ne
zna. U znanstvenoj literaturi spominju se tako Salona, Dokleaitd
Vrlo je slabo poznat Dioklesov ivot i njegova karijera prije
izbijana na scenu u jesen 284. god. n. e. Zonara iznosi miljenje da
je on bio vojvoda Mezije (dux Moesiae), odnosno zapovjednik jednog
dijela dunavske granice. Historia Augusta navodi da je Diokles
slubovao i u Galiji, ali se ova tvrdnja poslovino nepouzdane
Historia Augusta dovodi u pitanje. Nakon to je aklamiranjem armije
kod Nikomedije izabran za novog augusta, Diokles je promijenio ime
u Dioklecijan.Poetak vladavinePrije nego to je uao na italijansko
podruje, Dioklecijan je moda morao predvoditi vojsku u sukobima sa
Kvadima i Markomanima. Nepoznato je da li je Dioklecijan tada
posjetio i Grad, ili je boravio samo na sjeveru Italije. Emisija
novica sa legendom adventus/dolazak sugerira da je Dioklecijan i
posjetio Rim. Potrebno je navesti da je i Dioklecijan datirao svoju
vladavinu od datuma aklamiranja armije, a ne od dana ratifikacije u
Senatu. On se ustvari samo vodio ranijom odlukom Kara, koji je
objavio da je senatska ratifikacija bezpotrebna formalnost. Za
prefekta Grada je postavljen Bas, ali izuzev toga nije bilo veih
kadrovskih istki i veina politiara i asnika koji su sluila i za
vrijeme Kara i Karina je nastavila obnaati svoje slube i dunosti.
Ako je i boravio u Rimu, Dioklecijan se nije zadrao dugo u njemu.
Ve u novembru 285. god. n. e. je on opet u Podunavlju gdje vodi
kampanju na Sarmate. Savladarsto sa Maksimijanom, zaeci
tetrahijeProraunati Dioklecijan je dobro znao da u tadanjim
uvjetima, teko moe kvalitetnosolo upravljati cjelokupnim rimskim
svijetom. Granice su bile i previe rairene na trikontinenta da bi
jedan vladar mogao da stigne na svaku stranu kada done do
vanjskihratova ili pobuna. Podjela ovlasti i teritorija nije bila
novina Dioklecijana, ve je ranije primjenjivana. Dioklecijan je
samo u ovu praksu uveo zakonska pravila i tako je
legitimizirao,predvinajui je kao dugorono rjeenje. Definirana i
regulirana podjela odgovornosti,ovlasti i teritorija tako e postati
uobiajena stvar u politikom ivotu. Za razliku od Valerijana i Kara,
Dioklecijan nije imao muke djece, niti blieg mukog srodnika sa
kojim bi dijelio vlast. Ali i bez obzira na ovu injenicu,
Dioklecijan je bio dovoljno proraunat da zna da je za pomonika u
uprvi najbolje izabrati isto tako znaajnog vojnog starjeinu, istog
zemljopisnog porijekla kao i veina vojnika. Dioklecijan je u Milanu
u julu 285. god. n. e. izabrao Maksimijana za cezara.
Dioklecijan na istokuDioklecijanovo putovanje u istone
provincije se odvijalo dosta sporo. 2. XI. 285. god. n.e. je tek
bio u gradu Civitas Iovia (mjesto Botivo, blizu Ptuja). Dioklecijan
je prezimio u maloazijskoj Nikomediji. Dioklecijan je tada znatan
broj stanovnika azijskih provincija preselio u Trakiju. Dioklecijan
je posjetio Siriju i Palestinu u toku proljea 286. god. n. e.
Najvanije pitanje na istonim granicama je bio odnos sa sasanidskim
Iranom. Pitanje Jermenije je ipak i nadalje bilo sporno. Iranci su
uspjeli da privremeno okupiraju Jermeniju. Sa Dioklecijanovom pomoi
legitimni nasljednik jermenskog prijestolja (koje je pripadalo
jermenskoj grani Arsakida) po imenu Tiridat III. je 287. god. n. e.
uspio da izbaci Sasanidsku vojsku iz Jermenije. Jermenija e ostati
u rimskoj sferi utjecaja, i to ne samo radi rimskog odgoja i
obrazovanja Tiridata III., nego i kontinuiranog iranskog pritiska.
Iran je i priznaoautoritet Rimske drave nad podruijima zapadno i
juno od rijeke Tigrisa. Diplomatska pobjeda Dioklecijana mnogo je
dugovala i velikim pobjedama Kara nad sasanidskim Iranom.
Problem BagaudaJedna od posljedica Pedestogodinjice je bila i
pojava pokreta radnih slojeva stanovnitva. U Galiji i paniji su se
pojavile grupe pobunjenih i naoruanih seljaka koji su nazivani
bagaudae. Njihova pojava je primarno bila vezana za slabije
romanizirane oblasti u ovim zemljama. Pojavi i jaanju ovih pokreta
je doprinijela i injenica da su za vrijeme krize Pedesetogodinjice
olabavile veze menuzavisnosti menu klasama, slojevima i staleima i
u metropoli, a posebno u izloenijim provincijama. Bagaudi su
napadali vile veleposjednika i drugih imuih osoba, spaljivali bi
ih, plijenili stoku i odnosili ito. Po oficijelnom stavu
imperijalne vlasti bagaudi su bili obine bande razbojnika i
otpadnika koje su krstarile odrenenim prostorom pljakajui i
pustoei. Bagaudi su se uglavnom novaili iz redovaosiromaenih
seljaka (koji nisu bili u statusu kolona/zakupnika), kolona, robova
koji su pobjegli, dezertera pa i stvarnih razbojnika i odmetnika.
Historijska vrela kao njihove lidere navode izvjesne Amanda
(Amandus) i Elijana (Aelianus). Amand i Elijan, rukovoditelji
ustanka, imali su kao centar jednu tvrnavu u podruju Parisija.
Maksimijan je brzo i estoko intervenirao sa adekvatnim brojem
trupa. Ova kampanje je slabo poznata preko izvorne grane i ono to
se moe pretpostaviti da je snaga bagauda slomljena zakljuno sa
krajem 285. god. n. e.
Uzurpacija Karausija 286. 293. god. n. e.Uguivanjem ustanka
bagauda i smirivanjem germanskih naroda na granici, Maksimijannije
u potpunosti pacifizirao stanje u zapadnim provincijama. Podruja du
kanala La Man i Sjevernog mora, i na galskoj (Armorika, obala
Belgike) i na britanskoj strani su trpila pirateriju Franaka i
Saksonaca. Za suzbijanje piraterije, Maksimijan je izabrao
vojskovou Marka Aurelija Mauseja Valerija Karausija. Karausije je
bio uspjean u sukobima sa gusarima, zarobivi veliki broj brodova.
Ali izgleda da je neke stvari poeo raditi za svoj interes.
Maksimijan je brzo reagirao i naredio je njegovo pogubljenje. U
toku 286. god. n. e.,saznavi za osudu, Karausije je pobjegao u
Britaniju. Tamo je na Maksimijanovu osuduodgovorio uzurpacijom i
proglaavanjem sebe za cara u Britaniji i sjeverozapadnoj Galiji.
Maksimijan je tolerirao Karausijevu upravu u Britaniji i dijelu
sjeverozapadne Galije, ali je odbijao da je prizna i legitimizir. A
i sam Karausije je bio zadovoljan sa opsegom teritorije kojom je
upravljao. Karausije je i poeo kovati novac u Britaniji, ali i taj
novac je glavni izvor za prouavanje ovih dogaaja. Konstancije I. je
293. god. n. e., u funkciji tek izabranog zapadnog cezara, je
pokrenuo ofanzivu u sjevernoj Galiji, zapadnoj Belgiki, Donjoj
Germaniji i franakom podruju. Uspio je da nanese poraz Karausijevim
snagama, opkoljena i izolirana (granenjem vjetakog mola) je luka
Bononia (dananji Boulogne-sur-Mer). I pored velikih i brzih uspjeha
na sjeverozapadu galsko germanskih provincija, Konstancije I. nije
izvrio invaziju Britanije, jer mu je nedostajala odgovarajua flota.
Gubici u ratu na kontinentu su imali veoma negativne i ozbiljne
posljedice po Karausijevu vladavinu. Na scenu izbija
Alekt/Allectus, koji je bio zaduen za Karausijeve financije. On se
urotio protiv Karausija, koji je ubrzo i ubijen.
Alektova uzurpacija u Britaniji 293. 296. god. n. e.I u sluaju
Alektove vladavine, najvie se podataka o njoj nalazi u pronanenim
kovanicama. Dok je Alekt upravljao Britanijom, Konstancije I. je
dao da se izgradi invaziona flota. Konstancije I. je izvrio
invaziju Britanije u septembru 296. god. n. e. Flota i armija
sredinje vlasti je nastupala u vie pravaca. Alektove trupe su bile
prisiljene da se povuku sa obale, ali im je presjeen put od strane
trupa koje je vodio Konstancije I. Dolo je do bitke i poraza
Alektovih snaga, a i sam Alekt je ubijen. Arheoloki nalazi
sugeriraju da je prostor kod CallevaAtrebatum (dananji Silchester)
bio pozornicom ove bitke. Nakon ponovnog osvajanja Britanije, i
Konstancije I. je primijenio propagandu na kovanicama u stilu koji
je primjenjivao Karausije. Tako je izdana medalja u ast ove pobjede
u kojoj je Konstancije I. opisan (Obnavlja vjenog svjetla).
Dalje razvijanje savladarstva Dioklecijana i
MaksimijanaMaksimijan se 1. IV. 286 god. n. e. proglasio augustom.
Dioklecijan nije bio prisutan prilikom Maksimijanovog proglaenja za
augusta, ali to nije znailo da se uzdizanje Maksimijana na rang
augusta desilo nekim samovoljnim aktom i vjerojatno je uraneno u
saglasnosti sa starijim partnerom u vlasti radi odrenenih stratekih
i taktikih razloga, posebno kako bi u oima javnosti Maksimijan imao
isti rang kao Karausije. Tako je stvorena diarhija (vladavina
dvojice), prvi stupanj ka kasnijoj izgradnji tetrahije (vladavina
etvorice). U praksi svaki od dominusa je imao svoju teritorijalnu
zonu odgovornosti, posebni dvor (sacrum palatium), administraciju,
armiju i zvanine rezidencije, ali je jedinstven zakonodavni
poredak. Upravo zbog dualnosti, a kasnije i tetrarhije, obnaatelja
vrhovne vlasti imperijalna propaganda insistira na jedinstvenom i
nedjeljivom rimskom svijetu. Imperijalne sveanosti su davane u ime
obojice augusta, zakoni izdavani u ime obojice i isti novci su
izdavani u obje teritorijalne zone odgovornosti. Ali sa
proizvonenjem Maksimijana za augusta nije se izgradnja novog
sustava na tome zaustavila. Oni se u javnosti predstavljaju kao
braa/fratres. Da bi se dala i odreena sveta posveenost dvojici
augusta, oko 287. god. n. e. suvladarstvo je definirano i u
kontekstu religioznosti. Tako je Dioklecijan dobio nadimak Iovius
(Jupiter), a Maksimijan nadimak Herculius.
Rat na RajniAli i Maksimijan je imao u stratekom smislu
olakavajue okolnosti, poto su Transrenci bili u politikom smislu
ustvari skup niza politija koje su se i meusobno mrzile i
sukobljavale. Ti unutar germanski sukobi su bili ak i znatno ei i
ei nego sukobi izmenu Transrenaca i Rimljana. Kao i u sluaju
Karausija, pisanih svjedoanstava o Maksimijanovom djelovanju na
Rajni je malo. Pouzdano se zna da je tokom primanja konzulskih
fasces 1. I. 287. god. n. e. Maksimijan dobio vijest o upadu
Transrenaca. On je odmah pokrenuo armiju protiv upadaa. Iako ih
nije potpuno porazio, Maksimijan je proslavio pobjedu. Maksimijan
je imao stav da su Burgundi i Alamani najvea opasnost, tako je
odluio prvo sa svojim trupama udariti na njih. Maksimijan je u
okviru ove kampanje primijenio strategiju sprene zemlje iscrpljujui
neprijatelja koji je trpio velike gubitke ne samo uslijed borbi,
nego posebno zbog gladi i bolesti. I sam Maksimijan je osobno bio u
prvim linijama. Rimljani su nastavili goniti razbijenog protivnika.
Nakon to su Maksimijanovi neprijatelji znatno oslabljeni, pokrenuta
je u velikom stilu invazija na Transreniju. Maksimijanova armija je
sve uase rata prenijela u domovine navedenih naroda, demonstrirajui
ujedno i superiornost rimske oruane sile.
Zajednika kampanja protiv Alamana i pohod Konstancija I. na
sjeverozapadNarednog proljea, dok je Maksimijan bio u pripremama za
sukob sa Karausijem, Dioklecijan je doao sa istoka. Nepoznato je
kada i gdje su se sastali, ali na tom sastanku su se vjerojatno
sloili o zajednikoj kampanji protiv Alamana i pomorskoj ekspediciji
protiv Karausija. Ovaofanziva se pretvorila u ope pustoenje,
unitavanje resusra (posebno usjeva i hrane) i razaranje alamanskog
teritorija. Nakon ovog pohoda, granica je konano smirena. Sa svoje
strane Maksimijan je dozvolio naseljavanje Friza, Salijskih Franaka
i Hamava na rimskom prostoru ili izmenu rijeka Rajne i Waal,
odnosno izmenu grada Noviomagus (danas Nijmegen u Nizozemskoj) i
Traiectum (danas Utreht u Nizozemskoj), ili blizu Triera. Ovim
zajednicama je dozvoljeno da se naselja pod uvjetom da priznaju
rimsku dominaciju. Ujedno je Maksimijan dobio i tampon podruje du
donjeg toka rijeke Rajne, a i smanjena je i potreba za postavljanje
garnizona u toj regiji.
Dioklecijanov povratak na istokNakon pobjede nad Alamanina, pri
povratku na Istok, Dioklecijan je poveo jo jednu kampanju na
Sarmate. O ovoj oruanoj kampanji nema sauvanih detalja, izuzev toga
toje Dioklecijan uzeo poasni naslov Sarmaticus Maximus nakon 289.
god. n. e. Na istokuje Dioklecijan opet diplomatski angairan, i to
u pregovorima sa beduinskim plemenimaiz tampon zone izmenu rimskog
i iranskog svijeta.
Sastanak Dioklecijana i MaksimijanaDvojica augusta su se sastali
u Milanu ili krajem decembra 290. god. n. e. ili u januaru 291.
god. n. e. Velika masa ljudi se okupila da bude svjedokom sastanka,
to je dobro iskoriteno u propagandne svrhe. Ova manifestacija i
sastanak su trebali da javno demonstriraju Dioklecijanovu podrku
Maksimijanu. Augusti e se ponovo sastati tek 303. god. n. e. Izbor
Milana, a ne Rima za ovaj sastanak jo je vie od Rima stvaralo samo
fiktivnu prestolnicu. Sada nastupa naelo po kojem centar Imperije
nije Rim, nego gdje je sjedite imperatora. Jedino to je od Rima
ostalo jeste to to Drava jo uvijek nosi njegovo ime. Senat je na
dravnom nivou totalno baen u zasjenak. Pitanja od opedravnog znaaja
nisu vie iznoena na njegovo razmatranje. Rad Senata kao institucije
se uglavnom usmjerava na bavljenje komunalnim pitanjima samoga
Grada i sa pitanjima u vezi sa prirenivanjem javnih predstava i
raznim obvezama senatora. Paradoksalno, ali zanemarivanje
postojanja Senata na dravnom nivou, je pojaalo autonomiju i vanost
djelovanja ove institucije na lokalnom nivou.
Uspostava tetrahije, odnosno kolegija etvoricePromuurni
Dioklecijan je dobro procijenio sve opasnosti Karausijeve
uzurpacije, koja sevie nije mogla tolerirati. Trebalo je protiv nje
nastupiti energino i odluno. Zato je doao na ideju o daljoj diobi u
vrhovnoj upravi, zonama odgovornosti i mandatima. Nakon meusobnih
konsultacija, u Milanu je 1. III. 293. god. n. e. Maksimijan
imenovao Konstancija I. za cezara, odnosno za svoga prvog
zamjenika. Istog dana ili mjesec dana kasnije Dioklecijan je ili u
Filipolisu (Philippopolis; dananji Plovdiv) ili u Sirmiumu izabrao
Galerija za cezara, odnosno svoga prvog zamjenika. Tako je
ustanovljena tetrahija/ vladavina etvorice koja e formalno trajati
sve do 326. god. Svaki od tetraha je imao svoj dvor, svoju
administraciju, zapovjednitvo nad vojnim jedinicama. To je dovelo
do znaajnog poveanja birokratije u rimskom svijetu, i sukladno tome
i nameta. Sa uvonenjem novog tipa vladajue upravnog kolegija koji
se sastojao od dvojice augusta i dvojice cezara, nije dolo do
podjele Rimske drave na etiri strogo podijeljena dijela. Svaki od
njih etvorice je imao neke zone odgovornosti i mandatna prava i
obaveze, ali nita vie od toga. Svaki od etvorice je imao i svoj
prestoni grad. I ovaj put je Rim u potpunosti zaobinen. Glavna
vodilja za izbor tih gradova bilo je vojno i strateko znaenje.
Nikomedija u sjeveroistonoj Maloj Aziji je bilosjedita
Dioklecijana. Milano/Mediolanum je bio sjedite Maksimijana. Sirmium
je bio sjedite Galerija, a Trier/Augusta Treverorum je bio sjedite
Konstancija I. Augusti su formalno i adoptirali Galerija i
Konstancija, to je jasno ukazivalo na to da e oni naslijediti
auguste kada se ovi povuku. Samim tim bi tada novi cezari postali
Maksimijanov sin Maksencije i Konstancijev sin Konstantin. I menu
tetrasima je postojala jasna meusobna hijerarhija. Dioklecijan je
imao najvii autoritet i njegova je bila zadnja, zatim je dolazio
Maksimijan, pa onda Konstancije I. i na kraju Galerije. Dvojica
augusta i cezara su mnogo panje posveivali i snanoj propagandnoj
aktivnosti. Prilino im je bilo stalo da ih rimska javnost i vojska
percepiraju kao skladan kolegij koji dobro i odgovorno vlada
ujedinjenim imperijem.
Carski protokolRazvija se posebni protokol, dvorski ceremonijal
koji simboliki odvaja dominusa od svih ostalih osoba. Pojava cara
predstavlja pravu vjersku sveanost. Dioklecijan je poeo nositi
zlatnu krunu i drago kamenje, a zabranjeno je koritenje purpurne
odjee za sve izuzev onih koji nose titulu augusta i cezara. Uveden
je i posebni dvorski ceremonijal. Umjesto ranijeg salutatio
(pozdrav) uveden je adoratio (oboavanje).Pred dominusom su njegovi
podanici morali i da, po orijentalnom obiaju, padaju niice
(proskineza). Cirkusi i bazilike su bile obavezne da dre sliku
dominusa na mjestu najveeg autoriteta u tim objektima i da moe biti
jasno viena.
Centralizacija i birokratizacijaDok je na samom upravljakom
nivou izvrena disperzija vlasti, moi, ovlasti i odgovornosti,
dominat je ustvari na niim nivoima izvrio prilinu centralizaciju i
birokratizaciju. Kada se ulo u krizu principatskog poretka, raslo
je pogreno uvjerenje da je rjeenje u smanjivanju autonomija,
niveliranju lokalnih jedinica, centralizaciji i birokratizaciji.
Mogue je da su i vojniki carevi iz Pedesetogodinjice i tetrarhije
doivljavali za svoj ukus civilni ivot suvie anarhinim i kaotinim.
Oni su onda eljeli vojniki sustav prebaciti u nekoj formi na
ureenje itave Drave, odnosno da je discipliniraju. Augustova vizija
o dravnoj vlastikao kohabitaciji i kooperativnosti careva, Senata i
vojske je zauvijek naputena. Dvorski inovnici su bili zadueni da se
bave peticijama, zahtjevima, korespondencijom, pravnim poslovima,
stranim izaslanstvima i sl. Pri dvoru se nalazio i stalni odsjek
pravnih savjenika, koji su imali znaajan utjecaj na pravno zakonsko
djelovanje izvrne vlasti. Institucija pretorijanskog prefekta je
tako odvojena od i bitne zapovjedno vojnike funkcije jer je
prestala komandirati pretorijanskom gardom, koja se pretvorila u
obini gradski garnizon Rima.
Teritorijalna reorganizacija, dioba provincija, uvonenje
dijeceza i formiranjevojvodske institucijeSkoro polustoljetni
upravno teritorijalni sustav zasnovan na odnosu Metropola
provincije, je u okviru dioklecijanovskih reformi je u potpunosti
izmijenjen. Nestala je u potpunosti podjela na senatske i carske
provincije, koja je i inae u III. st. n. e. izgubila bilo kakav
smisao. Sam broj provincija je skoro udvostruen, a provincije su
sada bile kompaktnije i bilo je lake upravljati manjim prostorom.
Naravno, to je neumitno vodilo poveanju birokratije. U novoj
teritorijalnoj reorganizaciji pojavljuje se i jo jedan nivo, nazvan
dijeceza kojom upravlja dunosnik sa titulom vikar/vicarius. Sve
provincije su grupirane u 12 dijeceza. Grad Rim je ostao zasebna
administrativna jedinica definirana perimetrom radijusa 100 rimskih
milja/160 km, na ijem elu je gradski prefekt. U novoj dijecezansko
provincijskoj reorganizaciji, provincijski namjesnici kao glavnu
svoju dunost su imali sudbene poslove i oporezivanje. Vojna
odgovornost je prenesena na novu instituciju i to vojvoda (duces),
koji su djelovali nezavisno od civilnih institucija. Vojvode su
dolazile iz reda vitezova. Tako je nastala zasebna vojna komandna
odgovornost, jer su vojvode bile subordinirane direktno
odgovarajuim viim vojnim, a ne vie civilnim institucijama.
Pravni, zakonski i sudski razvitakKao i ostali carevi prije
njega, i Dioklecijan se dosta bavio pravnim, zakonskim i
sudskimposlovima. Odgovaralo se na raznorazne molbe, zahtjeve i
peticije i sukladno tome su sedonosile odluke. Carsko izdavanje
reskripta, intrepetacija u vidu odgovora na zahtjeve imolbe uesnika
u odrenenoj raspravi, i u sluaju i javnih i privatnih sluaje od
strane careva ve je bila uobiajena praksa i dunost princepsa iz II.
i III. st. n. e. Imperijalna vlada jepoela i izdavati oficijelne
knjige koji su sadravali sve reskripte koji su izdavani od vremena
Hadrijana pa do zakljuno sa vladavinom Dioklecijana. Sudbeni
poslovi na prvostepenoj instanci su bili zaduenje civilnih
upravitelja, ali imperijalno univerzalno pravo je dozvoljavalo da
se apeluje na sredinje dravne autoritete.
Sarmatsko pitanjeU jesen 294. god. n. e. opet je voena uspjena
kampanja protiv Sarmata. Nakon ovoga poraza, Sarmati nee zadugo
ugroavati dunavsku granicu. Kako bi se bolje osigurala granica,
utvrneni su Aquincum, Bononia/Vidin, Dunaujvaros i Bege. Ova
utvrnena naselja su inila dio nove odbrambene i borbene linije
nazvane Ripa Sarmatica. Kada je Dioklecijan u periodu 299. 302.
god. n. e. boravio na Istoku, sada je na redu bio Galerije da vodi
pobjedonosne kampanje na Dunavu. I tako je do kraja Dioklecijanove
vladavine osigurana dunavska granica. Pored jaanja fortifikacija u
gradovima i garnizonima, itava dunavska linija odbrane je dodatno
ojaana sa utvrdama, mostobranima i cestama.
Rat sa IranomGubitak Jermenije je imao prilian razoaravajui
efekt po iransku elitu, i traila se osoba koja bi mogla da se
suprotstavi Rimljanima. Bahram III. je smatran slabim, pa su mnogi
velikai odluili da podre Narseha (sina apura I.) Tako je Narseh,
(vl. 293. 302. god. n. e.) nekim vidom dravnog udara, preuzeo
vlast, dok je sudbina Bahrama III. ostala nepoznata. Odravanje mira
nije bila opcija Narseha, posebno imajui u vidu povremene upade
nairansko podruje trupa Tiridata III. U znak odmazde za to Narseh
je 296. god. n. e. izvrio uspjenu invaziju Jermenije i Tiridat III.
se morao skloniti na rimsko podruje. To je bio casus belli za
Rimljane i Dioklecijan je poslao Galerija sa trupama kako bi
pomogao Tiridatu III. Glavno poprite rata je bilo u sjevernoj
Mesopotamiji. Galerijeve trupe su vodile sa Irancima tri bitke,
prve dvije su bile neodlune, a trea je vonena izmenu Kare (Harran u
dananjoj Turskoj) i Kalinika (Callinicum, danas Ar-Raqqah u
Siriji), moda negdje na rijeci Balikh. U ovoj treoj bitci rimska
armija je teko poraena i Galerije se sa trupama morao povui prema
Antiohiji u kojoj se nalazio Dioklecijan. Za vrijeme drugog
borbenog sraza u bitci kod Satala, Rimljani i Jermeni su iznenadili
Narsehovu vojsku, teko je porazili i zarobile iranski tabor,
Narsehov trezor, porodicu i harem. Ozbiljni pregovori o miru su
poeli u proljee 299. god. n. e. Dioklecijanov sekretar (magister
memoriae) po imenu Sikorije Prob/Sicorius Probus je poslan Narsehu
sa prijedlozima mirovnog sporazuma. U gradu Nisibisu je potpisan
mir sa tekim uvjetima prema Iranu. Jermenija je i oficijelno vraena
Tiridatu III. Najtei dio mirovnog sporazuma je bilo preputanje
Rimljanima pet satrapija koje su se nalazile izmenu Tigrisa i
Jermenije. Ove satrapije su bile strateki veoma bitne jer su se u
njima nalazili prolazi prema istoku, jugoistoku i jugu.
EgipatNedugo nakon postavljanja na mjesto cezara, Galerije je
bio angairan (293./204. god. n.e.) u Gornjem Egiptu, gdje je uguio
lokalni ustanak u gradovima Busiris i Koptos. I nakon toga
situacija u Egiptu nije bila nimalo stabilna i u ljeto 297. god. n.
e. dolo je pobune i pokuaja uzurpacije carske vlasti u Egiptu od
strane Lucije Domicije Domicijan. Dioklecijanova armija je ak osam
mjeseci (do marta 298. god. n. e.) opsijedala Aleksandriju. Nakon
to je pao u ruke Dioklecijanovim vojnicima Ahilej (Domicijanov
naslednik) jepogubljen. Skoro stoljee ranije je i Septimije Sever
izveo upravno administrativnu reorganizaciju Egipta. Severove i
Dioklecijanove reforme su dovele upravno urenenje u Egiptu blie
opim rimskim standardima. Dioklecijan je zatim du Nila krenuo prema
jugu, gdje je posjetio Oxyrhynchus i Elephantinu.
Konstancije i borbe na Rajni.Jo od svoga postavljanja za cezara,
Konstancije je skoro kontinuirano vodio borbe na rajnskoj granici.
Krajem 298. god. n. e. dolo je do bitke kod Lingonesa (danas
Langres)izmeu Konstancijevih snaga i Alamana. Konstancije je bio u
poetku potisnut i morao sepovui u grad, ali ipak su na kraju
Alamani doivjeli poraz. Konstancije je ponovo porazio Alamane kod
Vindonissa (danas Windisch u vicarskoj).
Maksimijanova kampanja u sjevernoj AfriciKada je elimirana
pobuna u sjeverozapadnoj Galiji i Britani, Maksimijan je fokus
panje prebacio na sjevernu Afriku. Opadanje rimskog autoriteta u
III. st. n. e. se osjealo i na afrikim granicama rimskog svijeta.
Upadi slobodnih berberskih skupina na podruja mauritanskih
provincija su postajali sve drskiji, opasniji i ozbiljniji.
Podignuta je velika armija, koja se u jesen 296. god. n. e. preko
panije uputila u mauritanske provincije. U martu 297. god. n. e.
zapoela je krvava i brutalna ofanziva protiv nezavisnih berberskih
zajednica. Maksimijan se nije zadovoljio potiskivanjem
polupustinjskih i pustinskih napadaa u Atlas planine, nego je
ofanzivu proirio u dubinu podruja napadaa. Kako bi nanio to veu
kaznu protivniku, Maksimijan je naredio totalno pustoenje, ubijanje
to je mogue vie i potiskivanje preostalih u Saharu. Kampanja je
zakljuena do proljea 298. god. n. e. i 10. marta je trijumfalno uao
u Kartaginu.
Zapad 299. 305. god. n. e.Nakon mauritanske kampanje, Maksimijan
se vratio leernom ivotu u palata Milana i Akvileje. Ratovanje je
prepustio Konstanciju. Za razliku od njega, Konstancije je
nastojaozadrati dobre odnose sa Senatom. Istovremeno je Konstancije
nastavio sa borbenim aktivnostima na rajnskoj granici. Borio se
protiv Franaka 300. ili 301. god. n. e., a 302.god. n. e. vodio je
kampanju protiv Germana u gornjorajnskom podruju. Konstancije
jenaselio Franke u depopulirane dijelove galsko germanskih
provincija.
Reforma vojskeSve dioklecijanske reforme su primarno ranene u
interesu vojne organizacije, koja je pretrpila najvee promjene na
druge dravne institucije. Dioklecijanov paket promjena je ukljuivao
i punu reformu i preobrazbu i reorganizaciju rimskih oruanih snaga,
koja seve u III. st. n. e. prilino transformirala i promijenila u
odnosu na vojsku augustovskog iantoninijanskog vremena. Vea je
razlika izmenu principatske i dominatske vojski, nego izmenu
augustovske i kasnorepublikanske.
Veliki pogrom kranaNakon pobjednikog rata sa Iranom, Dioklecijan
i Galerije su 299. god. n. e. doli u Antiohiju. Ali bez obzira na
autentinost Laktancijevog djela ili ne, vidljivo je da je
Dioklecijan najvie bio motiviran time to krani predstavljaju
ozbiljnu smetnju starim kultovima, kojima je on bio posveen. On
ustvari ne shvaa osnovnu logiku kranstva, a to je da zemaljska
drava, zemaljsko carstvo za njih ima znaenje tek toliko koliko slui
kranstvu i carstvu nebeskom. Upravo zbog pitanja odnosa prema
zemaljskim stvarima i pojavama dolazido nerazumijevanja izmenu na
jednoj strani Dioklecijana i drugih antikranskih istaknutih
pojedinaca i krana na drugoj strani. Dioklecijan je takvo ponaanje
jednostavno smatrao veleizdajnikim. U Aleksandriji je 31. III. 302.
god. n. e. Dioklecijan je nakon konsultacija sa namjesnikom Egipta
izdao reskript u kojem narenuje da vodei manihejci budu ivi
spaljeni zajedno sa njihovim svetim zapisima. Ovo je prvi put da je
donesena odluka od strane cara da se namjenski uniti sveta
literatura. Za progon manihejaca je Dioklecijan imao i drugo, mnogo
pragmatinije i svjetovnije razloge. U ovo vrijeme maniheizam je bio
podravan u Iranu,i njegove pristalice su izgleda smatrane nekom
vrsti pete kolone. Dioklecijan je u Antiohiji boravio u jesen 302.
god. n. e. dakon Roman iz Cezareje jeposjetio dvor dok su se
odvijala rtvovanja i prekinuo je ceremoniju glasno osunujui tajin.
Odmah je uhapen, prvo je osunen na spaljivanje, ali je Dioklecijan
preinaio tukaznu u rezanje njegovog jezika. Dioklecijan je 23. II.
303. god. n. e. na praznik Terminalia naredio da se
novopodignutacrkva u Nikomediji srui, tekstovi u njoj spale i blago
zaplijeni. Ovaj dan je uzet sasimbolikim znaenjem, jer je Termin
bog granica, a na ovaj dan e se omeniti postojanjekranstva. Idueg
dana je izdat prvi Dioklecijanog edikt protiv krana, koji je
usmjerenprotiv kranske imovine i viih klerika. Edikt je predvinao i
unitavanje svetih spisa,liturgijskih knjiga i kultnih mjesta, a
zabranjeno i skupljanje krana radi molitve ibogosluenja. Kranima je
zabranjeno i pravo da upuuju peticije dvoru, ime su
djeliminostavljeni van zatite zakona. Lokalne sudije su esto
narenivali egzekucije, a Galerijeva preporuka da se krani ivi
spaljuju, postao je uobiajen nain pogubljivanja krana u istonim
provincijama. Zanimljivo je da su ovaj metod kanjavanja nepodobnih
u religijskom ikultnom smislu preuzeli i sami krani, pa su lomae
bile sastavni dio kasnosrednjovjekovne zapadne i sredinje Europe. U
ljeto 303. god. n. e., uslijed niza kranskih oruanih pobuna u
Meliteni (danas Malatya u Turskoj) i u Siriji, izdan je novi edikt
po kojem se narenuje hapenje biskupa i drugih kranskih sveenika.
Toliko je pohapeno biskupa/episkopa, nakona, lektora, egzorcista i
drugih sveenika da su zatvori bili prebukirani i po Eusebiju morali
su se obini kriminalci putati kako bi se dobilo dovoljno mjesta.
Progoni krana nisu ba bili konzistentni na cjelokupnom prostoru
rimskog svijeta., zavisno od osobe (augusta i cezara) koja je
primarno imala mandat na odrenena podruja. Najmanje je progon
provonen u domeni Konstancija (Galija, Germanija, Britanija). Tamo
(Italija, panija i Afrika) gdje je bio Maksimijan, edikti su strogo
provoeni. Progoni u Africi doveli su ronenja pokreta donatista koji
su zabranjivali bilo kakav kompromis sa Rimskom dravom i osunivali
su izdajnike biskupe koji predavali svete svise vlastima.
Abdikacija (povlaenje sa poloaja augusta), Split, mirovina i
smrtDioklecijan je doao u Rim u ranu zimu 303. god. n. e. Zajedno
sa Maksimijanom jeproslavio 20-godinjicu svoje vladavine
(vicennalia), desetogodinjicu tetrarhije (decennalia) i persijski
trijumf Nezadovoljan odnosom stanovnika i predstavnika Gradaprema
njemu, Dioklecijan je Rim napustio 20. XII. 303. god. n. e. ak nije
saekao ni ceremonije proglaavanja njegovog devetog konzulata.
Vjerojatno ponukan velikim naporima u ve starakom dobu Dioklecijan
je izveo neto to do tada, a nee ni kasnije uiniti ni jedan rimski
car. Dioklecijan je 1. V. 305. god. n. e. sazvao skuptinu svojih
vojskovoa, comitatus trupa i predstavnika udaljenih jedinica.
Ispred statue Jupitera, Dioklecijan se obratio skuptini rekavi da
zbog iscrpljenosti ima potrebu za mirom i da je njegova volja da
abdicira. I tako je Dioklecijan pred svojim postrojenim
nepobjedivim legijama skinuo sa sebe grimizni plat i predao ga uz
rijei: primi na sebe Jupiteru ono to si mi pozajmio.Istog dana je u
Milanu abdicirao Maksimijan. Dvije abdikacije istog dana u dva
grada udaljena stotinama i stotinama rimskih milja, jasno pokazuju
da je ovo bio briljivoplanirani in. Sa povlaenjem augusta, na
njihova mjesta stupaju Konstancije i Galerije. Iako je oekivano da
se titula cezara dodijeli Konstantinu i Maksenciju, ipak se desilo
neto drugaije. Za cezare su imenovani Maksimin Daja na istoku i
Valerije Sever na zapadu. Iskljuivanje Konstantina i Maksencija iz
nasljenivanja cezarske vlasti bilo je pogubno za sustav tetrahije.
Dioklecijan se povukao u svoju domovinu Dalmaciju, u ve
pripremljenu palatu za mirovinu koja se nalazila u Splitu, nedaleko
od Salone. Maksimijan se povukao u vile u Kampaniji ili Lukaniji. U
tekoj depresiji i bolesti Dioklecijan je umro u Splitu 3. XII. 311.
god. n. e., moda izvrivi samoubistvo.
Dioklecijanova palata u SplituPoetak izgradnje Dioklecijanove
palate nije jo uvijek precizno utvrnen. Pretpostavlja se da je to
bilo oko 295. god. n. e., nakon uvonenja tetrarhije. Ipak i deset
godina nakon te odluke, kada je Dioklecijan abdicirao, palata jo
uvijek nije bila zavrena. Postoje i naznake da su se neki radovi
odvijali dok je on boravio u njoj. Ipak, velika je vjerojatnost da
je veliki dioobine radne snage bio lokalnog porijekla. Osnovna
grana je dolazila iz neposredne blizine. Bijeli vapnenac je
dopreman s Braa i poneto iz Segeta kraj Trogira, sedra se vadila iz
korita oblinjih rijeka, a opeka se izranivala u salonitanskim i
drugim radionicama smjetenim u blizini. Svojim oblikom
Dioklecijanova palata nalikuje vojnom taboru. Budui da je palata
bila udaljena od Salone 6 km., bila je okruena bedemima. I
unutranji raspored palate podsjea na vojni tabor. Cardo i
decumanus, glavne okomite ulice odgovaraju glavnim taborskim
ulicama via praetoria i via principalis. Postojala su etiri ulaza u
palatu : tri sa kopnene i jedan sa morske strane. Ni fasade nisu
bile jednake. Najreprezentativnija je bila ona juna, okrenuta prema
moru. Od dviju glavnih ulica, cardo je vodio na peristil, otvoreni
prostor ispred carevog stana, na ijoj se lijevoj strani nalazio
Dioklecijanov mauzolej (danas katedrala sv. Dujma).
N E O P L A T O N I Z A MRije je o mistinoj filozofiji,
baziranoj na uenjima Platona i ranih platonista. Neoplatonizam je
openito metafizika i epistemoloka filozofija. Neoplatonizam je
forma idealistikog monizma, takone zvanog i teistiki monizam, te
kombinira i neke elemente politeizma. Iako se pretpostavlja da je
osniva neoplatonizma Amonije Saka od njegovog uenika Plotina potiu
primarni i klasini dokumenti neoplatonizma. Uenje neoplatonizma
sadrava teorijske i praktine dijelove. U prvom redu bavi se
porijeklom due pokazujui kako je odstupila iz svoga prvotnog
posjeda, a zatim pokazujui put kojim se dua moe vratiti u Vjenost i
Najvie. Neoplatonizam moe biti opisan i kao vrsta dinaminog
panteizma. Direktno ili indirektno sve je izvedeno iz Jednog, i
zato u svim stvarima, onoliko koliko postoje, ima boanskog jer je
Bog sve. Drevno vrelo Bitka je Jedan i Bezmjerno, nasuprot mnogima
i ogranienim. Rije je o jednom strogom monoteizmu i neidolatriji,
sa prizvucima panteizma i teorije o demijurgu. Zanimljivo je da
Porfirije sa stajalita neoplatonske teze o Jednom, smatra da krani
ine blasfemiju oboavajui radije ljudsko bie (misli na Isusa Krista)
nego Vrhovnog Boga. Iz ideje o tome da dua mora istim putem da se
vrati Vrhovnom, proistie i praktina filozofija neoplatonizma. To se
postie praksom vrline koja ide ka slinosti ka Bogu. Nakon Plotina i
Porfirija, i Aristotelovi nebioloki radovi su uli u kurikulum
platonistike misli.
M A N I H E I Z A MKao to je neoplatonizam sebe ugradio i u
judeokransko islamsku misao, tako e imaniheizam biti ugranen u ovaj
i druge kompleksne duhovne komplekse, kao to suhinduizam i budizam.
Maniheizam je izvorno iransko religiozno uenje, koje se objanjava
kao sinkretizam iranskog vjerskog dualizma dobra i zla, elemenata
ranoga kranstva (uz znatnu primjesu gnosticizma), budizma (posebno
njegove etike.) Osniva maniheizma je bio Mani ili Manihej ronen u
babilonskom gradu Mardinu. Prema iranskom predanju, Mani jeoko 240.
god. n. e. poeo je da propoveda svoje izrazito sinkretiko uenje.
Osnova maniheizma je vjera u Boga kao jednu od strana
tradicionalnog iranskog dualizma. Po Manijevom uenju od praiskona
postoje dva uzajamna nezavisna poela, dobro i zlo, koji su ustvari
Bog i satana. U prilino razranenoj manihejskoj kosmologiji opisuje
se upravo ta borba izmenu dobrog i zlog. Manihejski Bog je tvorac
svega dobrog i duhovnog, a simbolizira ga svjetlost, dok je
manihejski Sotona tvorac svega materijalnog, zavodljivog i mranog.
Ustvari po manihejcima svjetlosni dobri dio predstavlja
onozemaljski, metafiziki svijet dok mrani zli dio predstavlja
ovozemaljski, fiziki svijet (praktino na ivot). Iz same prirode
manihejskog uenja jasno je da je Mani zagovarao i ivio strogi
asketski ivot, susprezajui se od jela i pia, pogotovo mesa i vina,
koje je kasnije izriito zabranio. Samim tim je i osunivao
materijalna dobra i ovozemaljska uivanja. Kanon Manija ukljuuje est
njegovih djela napisanih na aramejskom jeziku i sedmi (posveen ahu
nad ahovima apuru I.) napisan na srednje persijskom. Nijedno od
ovih djela nije sauvano u kompletnoj formi, ali su zato bila esto
citirana i eksceptirana. Od njegovih dijela vrijedi istai :
Shabuhragan (djelo na srednje persijskom), Knjiga divova,
Fundamentalno pismo, Veliko jevannelje, Pismo u Edesu. Preko
Manijevih uenika su sauvana mnoga apokrifna hrianska dela, poput
Tominog jevanelja, koja bi inae bila izgubljena.
R A T T E T R A R H A305. 324. god.Novi saziv tetrahijeSa
uspostavom tetrahije i imenovanjem prvih augusta i cezara, izgleda
je bilo usmeno dogovoreno ili se samo podrazumijevalo da kada
Dioklecijan i Maksimijan odstupe i zamijene ih Konstancije I. i
Galerije, da se na upranjena mjesta cezara imenuju Konstantin i
Maksencije. injenica je da je u novom sazivu tetrarhije Galerije
postao partner senior. Dioklecijan (u Nikomediji) i Maksimijan (u
Milanu) su istoga dana 1. V. 305. god. n. e. odstupili sa funkcije
augusta. Novi augusti su sada bili Galerije i Konstancije I. U
novazvanja su uvedeni i Maksimin Daja (cezar za istok) i Sever
(cezar za zapad). Meutim, ve u tim danima se mogla nasluivati
pukotina u odnosima novog saziva tetrarhije. Konstancije I.,
sigurno predosjeajui novi razvoj doganaja, a ne eljei da vie bude
ucjenjivan i kontroliran sa sinom kao taocem, je u kasno proljee
ili rano ljeto 305. god. n. e. zatraio od Galerija da mu pusti sina
kako bi sa njim uestvovao u predstojeoj kampanji u Britaniji.
Galerije je nakon jedne none pijanke dopustio Konstantinu odlazak
iz Nikomedije. alerijeva odluka da dopusti odlazak Konstantinu je
bila krucijalna greka. I tako je mladi Konstantin, sigurno
nezadovoljan i razoaran sa novonastalnim politikim aranmanom, doao
do oca i njegove brojne i snane armije.
Konstancijeva kampanja u Britaniji i smrt. Stupanje na dunost
KonstantinaKonstancije I. je u toku 305. god. n. e. preao u
Britaniju, pokreui invaziju zemlje Pikta. Po svemu sudei ovaj udar
na krajnji, neodvisni dio Britanije je bio uspjean i Konstancije I.
je od 7. I. 306. god. n. e. nosio poasni naziv Britannicus Maximus.
Menutim 25. VII. 306. god. n. e. Konstancije I. je umro u Jorku. Na
samrtnoj postelji, Konstancije I. je vojsci preporuio svoga sina
Konstantina za svoga nasljednika. Tako je Konstancije otvorio prvu
pukotinu u novom sazivu tetrahije.Odmah po smrti Konstancija,
alamanski kralj Krok/Chrocus, koji se tada nalazio u slubi
Konstancija I. je javno pred armijom proklamirao Konstantina za
augusta. Konstantin je biranim rijeima, dosta pomirljivo oficijelno
izvjestio Galerija o smrti oca isvome uzdizanju u rang augusta pod
navodnim pritiskom vojske. Galerije je pobjesnio, ali su ga
savjetnici smirii navodei da bi potpuno odbacivanje Konstantinovih
zahtjeva znailo izbijanje graanskog rata. Galerije je pristao na
kompromis , tako to mu je priznao titulu cezara, a ne augusta.
Konstantin je kao novi legalni cezar na zapadu, pod svoj mandat
dobio Britaniju, galsko germanske provincije i paniju. Pod komandom
je imao jednu od najsnaniju armiju rimskog svijeta, onu
stacioniranu na rajnskoj granicu. Konstantin je onda napustio
Britaniju i otiao je u Trier, svoj glavni grad. Franci su pokuali
iskoristiti Konstancijevu smrt i napali su rimsko podruke u toku
zime 306/307. god. n. e. Konstantin je brzo i efikasno reagirao,
potpuno ih je porazio zarobivi i dvojicu njihovih vona Askarika
(Ascaric) i Merogaisa (Merogaisus).
Maksencijeva pobunaGalerije je sada preuredio odnose na zapadu,
tako to je Konstantin postao novi cezar, a Valerije Sever august.
Ali Konstantinovo aklamiranje od vojske, ohrabrilo je i
drugenezadovoljnike. Suoen sa materijalnim i financijskim
potrebama, Galerije je donio odluku o popisu imovine svih podanika,
radi njenog oporezivanja. Popis se provodio veoma strogo i
striktno, pa su ak mueni oni koje se sumnjalo da prikrivaju stvarno
stanje imovine i ljudi. I kada su popisivai poeli svoj posao,
pojavilo se otvoreno nezadovoljstvo u Rimu i Italiji. Posebno se to
stanje uslonilo kada je dola vijest da se planira rasputanje
pretorijanske garde, koja je tada obnaala ulogu Gradskog garnizona.
Odreeni asnici su predlagali Maksencija da prihvati carski purpur.
I tako je 28. X. 306. god. n. e. Maksencije javno aklamiran. Za
uzvrat je Maksencije obeao donacije Gradskim trupama. Maksencije u
poetku nije koristio nazive august ili cezar i samo se nazivao
princeps invictus/nepobijeneni princeps.To je uradio kako ne previe
provocirao Galerija. Ali za razliku od sluaja sa Konstantinom, koji
bi se mogao promatrati i kao regularno nasljenivanje, Galerije je
odluio da intervenira oruanim putem. Da je ostavio Maksencija na
miru, to bi bio dobar presedan za druge uzurpacije. Maksenciju se
pridruio konano i otac Maksimijan. Te su zarobili Severa, legalnog
augusta, prevarivi ga time to su mu rekli da e mu ivot biti poteen.
Galerije je morao djelovati i sakupio je jednu ogromnu armiju. I
tako je u jesen 307. god. n. e. Galerije na elu te armije provalio
u Italiju, sa ciljem guenja uzurpacije i kanjavanja odgovornih.
Traei saveznika, Maksimijan je otiao u Galiju kod Konstantina.
Konstantinse razveo od Minervine. Ujedno je odlueno da se
Konstantin uzdigne u rang augusta. Zauzvrat je Konstantin trebao
podrati Maksencijevu stvar u Italiji. Dogovor je zapeaen na
ceremonijama u Trieru u kasno ljeto 307. god. n. e. Ipak je ne
eljei prekid sa Galerijem, ostao neutralan prilikom upada
Galerijeve armije u Italiju. Njegovo odbijanje da se aktivno ukljui
u rat mu je donijelo veliku popularnost naroda.
Rat u ItalijiShvativi poziciju u kojoj se nalazi, Galerije je
odluio da ipak pokua primijeniti strategiju pomirenja. Poslao je
dvojicu svojih oficira sa ponudom o zajednikoj konferenciji koja bi
rijeila sporna pitanja, i sa drugim pomirljivim porukama. Ponuda
Galerija je bila glat odbijena. Poto je shvatio nepogodnu situaciju
u kojoj se naao, Galerije se odluio na povlaenje. Frustriran,
bijesan i veoma ljut Galerije je odluio da oslabi stegu i pustio je
svoje vojnike da pustoe, pljakaju, ubijaju, siluju i razaraju sve
na to bi naili u toku povratka u Ilirik. Poto se Maksimijan i
Maksencije nisu usudili da unu u otvorenu bitku, srednja i sjeverna
Italija su prepuene stihiji i osebujnom nasilju zapadno i sredinje
balkanskih ipodunavskih vojnika. Nakon povlaenja Galerija, i
Maksimijan i Maksencije su se ponovo proglasili augustima.
Konferencija u KarnuntumuNakon Galerijevog povlaenja, Maksencije
je utvrdio svoju vlast u Italiji i afrikim provincijama. Menutim,
ubrzo je doao u sukob sa oce. U proljee 308. god. n. e. Maksimijan
je pokuao da detronizira sina na skuptini vojnika u Rimu.
Maksimijana je doekalo neprijatno iznenanenje, jer su prisutne
trupe ostale lojalne njegovom sinu. Maksimijan je pobjegao svome
zetu Konstantinu. Galerije je odluio da rijei pitanje vladajueg
kolegija, sazivanjem konferencije u Karnuntumu u jesen 308. god. n.
e. Njoj su prisustvovali i Dioklecijan, Maksimijan i Galerije. Tamo
je odlueno da Maksimijan ponovo ode u mirovinu, te da se ne prizna
Konstantinu titula augusta i da ostane i nadalje cezar, potvrneno
je i da Maksencije nije legitimni vladar nego uzurpator, te da se
na mjesto novog augusta zapada imenuje Licinije, stari ratni drug
Galerija. Odluke konferencije nije prihvatio Konstantin,Maksimin
Daja je bio frustriran da je on zaobinen u napredovanju u koristi
Licinija pa jezahtijevao i da i njega Galerije proglasi augustom.
Maksimijan se poetkom 309. god. n. e. vratio na dvor Konstantina
koji je jedini bio voljan da ga prihvati. Menutim, Maksimijan eljan
vlasti nije se mirio sa svojom pozicijom. Naredne 310. god. n. e.
Konstantin je poveo kampanju protiva Franaka, a Maksimijan je
poslan sa dijelom trupa na jug u Arl u svrhu priprema za odbranu
june Galije od potencijalnih Maksencijevih napada. Tamo je
Maksimijan odluio da preuzme vlast i proglasio je da je Konstantin
mrtav, to se ubrzo pokazalo netanim. Uskoro ga je Konstantin
uhvatio zahvaljujui lojalnim Masilijancima. Konstantin mu je ipak
pokazao milost, ali snano ga podravajui da izvri samoubistvo to je
Maksimijan i izvrio u julu 310. god. n. e.
Galerijeva smrtLicinije je 310. god. n. e. poveo rat na Sarmate,
nanijevi im teak poraz. Nakon toga je Licinije pokrenuo armiju
prema Maksenciju, zauzevi Istru. Menutim, morao je
zaustavitikampanju zbog Galerijeve teke bolesti i oekivane smrti.
Galerije je kao primus inter pares uspijevao da nekako od sporazuma
u Karnuntumu odrava mir. U te tri godine Galerije se posvetio i
javnim radovima. Tako su prekomjerne vode jezera Balaton putene u
Dunav, a i raskravana je gusta uma oko jezera. Galerije je obolio
od veoma teke bolesti, od koje je preminuo krajem aprila ili
poetkom maja 311. god. n. e. Sahranjen je u Felix
Romuliana/Gamzigradu.
Felix Romuliana/GamzigradKompleks antikih zgrada i objekata u
Gamzigradu predstavlja Galerijevu rezidenciju. Nazvan je Felix
Romuliana po Galerijevoj majci Romuli. Najvjerojatnije je Galerije
dao mu se izgradi kompleks, u koji bi se on povukao kao i
Dioklecijan u Split kada za to done vrijeme. Smrt je ipak bila bra
i Galerije je preminuo, a onda su mu posmrtni ostaci preneseni u
Gamzigrad. Po svemu sudei kompleks nije nikada u potpunosti zavren.
Kasniji dominusi su ovaj kompleks prepustili crkvi. Sa slavenskim
naseljavanjem, Gamzigrad je u potpunosti naputen. Felix Romuliana
je bila mona palata, sa oko 20 utvrnenih kula. Unutar su se
nalazili : raskona palata, dva nekranska hram, tri hrianske crkve i
druge granevine. Podnimozaici se smatraju ravnima najboljim
ostvarenjima kasnoantikog doba u Evropi. Sve nedoumice vezane za
ovaj kompleks su nestale 23. VI. 1984. god. kada je pronanen natpis
Felix Romuliana. Danas je i izvesno da su Galerije i njegova majka
Romula sahranjeni u bliziniGamzigrada, na lokalitetu Magura. Ovde
su otkrivene dve zidane grobnice, bogato ukraene arhitektonskom
plastikom.
Dva blokaGalerijeva smrt je predstavljala i konani raspad onoga
to je ostalo od tetrahije. Sada nastupa vrijeme stvaranja blokova
izmenu pretendenata i sukladno tome i grananski rat.etiri su bila
tada glavna igraa : Konstantin koji je upravljao zapadnom Europom,
Maksencije u Italiji i Africi, Licinije na Balkanu i Podunavlju i
Maloj Aziji, Maksimin Daja u Siriji i Egiptu. Maksencije je onda
objavio rat Konstantinu, a kao povod mu je posluila smrt oca kojeg
je on kao elio osvetiti. Maksencije je vjerojatno elio da iznenadi
Konstantina svojominicijativom i objavom rata. Konstantin nije nita
preputao sluaju, i kako bi sprijeio daMaksencije sklopi savez
Licinijem, Konstantin je pourio i uspio je u zimu 311./312. god. n.
e. stvoriti vojni blok sa Licinijem. Nasuprot njima Maksimin Daja
je poslao svoje izaslanike Maksenciju nudei saveznitvo, tako to bi
Maksencije bio oficijelno priznat u zamjenu za vojnu pomo.
Maksencije je prihvatio i tako su nastala dva vojna bloka u rimskom
svijetu. Pribliavajui se gradu Augusta Taurinorum (dananji Torino),
Konstantinova armija sesusrela sa brojnom Maksencijevom teko
naoruanom konjicom. Bitka se zavrila pobjedonosno po Konstantina, a
i Torino je preo na njegovu stranu. Uskoro su i
drugisjevernoitalijanski gradovi i zajednice prele na stranu
Konstantina. Vrhunac je bioprelazak Milana. Maksencije se pipremao
da i na Konstantinovu armiju primijeni istu strategiju koju je
koristio protiv Severa i Galerija. On se zatvorio u Rim i pripremao
za opsadu. Konstantin je napredovao polako du Via Flaminia.
Maksencije iznenada mijenja prvotnu strategiju i sada se odluuje za
bitku na otvorenom. Obje armije su se srele sjeverno od Grada na
Via Flaminia.
XP monogram na nebu?Prije bitke Konstantin je donio jednu vrlo
iznenanujuu naredbu za svoju armiju. Eusebije iz Cezareje daje dva
izvjetaja o bitci i Konstantinovom znaku. Po drugoj, duoj, verziji
dok je Konstantin sa svojom armijom marirao , pogledao je u nebo i
vidio svjetlosni krst i sa porukom na grkom, koja se moe prevesti:
(sa ovim znakom, ti e podjediti ). Menutim doslovan prijevod poruke
na grkom je : sa ovim pobijedi. Eusebije zatim navodi da Konstantin
nije bio siguran u znaenje onoga to je vidio na nebu, i u toku
naredne noi on je sanjao Krista koji mu objanjava da bi trebao
koristiti taj znak protiv neprijatelja. Sama pria je moda rezultat
propagande Konstantina, jer verzije Laktancija i Konstantina nisu
ba podudarne. Uostalom, u ovim priama ni samom Konstantinu u poetku
nije ba bilo jasno ta je vidio. Jo uvijek nema izvjesnog dokaza ni
da su se grka slova XP u vidu monogramakoristila kao neka vrsta
kranskog znaka prije Konstrantina. Samim tim se postavlja pitanje
pa kako su znali da je ono to je Konstantin vidio na nebu ili usnio
bio simbol XP. Nastarije pojavljivanje XP monograma je na srebrnom
konstantinijanskom srebrenjaku iz cc 317. god. n. e. Konstantin je
intenzivnije koristio XP monogram i labarum tek kasnije u vrijeme
rata sa Licinijem. Labarum monogram XP se ne pojavljuje ni na
slavoluku od Konstantina, koji je podignut nekoliko godina nakon
vizije Konstantina. Uostalom ni sam Konstantin nije tada javno
ispoljavao svoju veliku privrenost kranstvu, iz razloga to se jo
uvijek dvoumio ili iz politikog oportunizma. Mogue je da je
Konstantin na nebu vidio neto, to su mu njegovi kranski pratioci
objasnili kao njihov znak. Zakljuak koji se moe izvui iz opisa
deavanja vezanih za Konstantinovu viziju je sljedei. Pod uvjetom da
je stvarno Konstantin neto vidio, onda bi se to objasnilo kao
astronomsko atmosferski fenomen u kojem je sunce imalo vidljiv
poloaj. Konstantin, koji je vjerojatno i sam imao ve izgranene
sinkretike poglede je izgleda to tumaio kao neku mjeavinu suneve
religije i kranstva. U poetku je uteg vie bio na strani sunevog
boanstva, a kasnije kako se profilirala njegova prokranska pozicija
uz prisustvo kranskih prvaka uteg se definitivno pomjerio na
kransku stranu. Po svemu sudei Konstantinovo pribliavanje kranstvu
vie treba promatrati kao proces koji traje decenijama, a ne kao
neko iznenadno preobraenje, kako se esto misli u pukom vjerovanju i
pojedinim historiografskim djelima.
Bitka kod Milvijskog mosta 28. X. 312. god. n. e. i Konstantin u
RimuDo bitke izmeu Maksencijevih i Konstantinovih armija je dolo
kod Milvijskog mosta (Ponte Milvio) preko kojeg je Via Flaminia
premoavala Tibar. Ubrzo je dolo do bitke u kojoj je Konstantinova
armija izvojevala odluujuu pobjedu. Bitka je bila krtka, ali
ogorena. Bitka je odluena kada su probijene linije Maksencijevih
vojnika i on odluio da se povue i to preko mosta koji mu je bio
jedini izlaz ka Rimu. To je bila posljednja bitka pretorijanske
garde koja je ovog oktobarskog dana dostojanstveno otila u
povijest. I Maksencije je poginuo u bitci, tako to se utopio u
rijeci. Konstantin je u Rim uao 29. X. 312. god. n. e. Maksencijevo
tijelo je bilo izvueno iz rijeke kako bi mu se odrubila glava. Sa
odrubljenom glavom se onda paradiralo ulicama Rima, kako bi je svi
vidjeli. Kao iskusni politiar Konstantin je nakon zauzimanja Rima,
vodio politiku pomirenja i saradnje. Paljivo je pazio koje poruke
alje, prema kome i zato. Ostavljao je utisak otvorene osobe spremne
na potivanje starih prava, ta god to znailo u kontekstu dominata.
Senatorima je obeao da e obnoviti njihove ranije privilegije, a
nije ni javno promovirao bilo kakve religijske poruke ili
odrenenja. Senat mu je zauzvrat dodijelio pravo prvog imena, to je
znailo da e njegovo ime biti prvo spomenuto na svim zvaninim
dokumentima. Nije bilo ni osvete prema Maksencijevim pristalicama.
Konstantinijanska snana propaganda, a na koju se komotno naslonila
i kranska propaganda i historiografija, je Maksencija predstavljala
kao nekog zloinca, okrutnog i krvolonog, te nemoralnog i
nesposobnog tiranina a Konstantina kao idealiziranogoslobodioca
(liberator) od te tiranije. Konstantin je i sa svoje strane neto
gradio, pa je poveao kapacitet mjesta u Circus Maximus.
Milanski edikt/ Edictum MediolanenseKonstantin i Licinije su se
u martu 313. god. n. e. sastali u Milanu. Tu su Konstantin i
Licinije su donijeli zajedniku odluku, koja je danas poznata kao
Milanski edikt. Dokument koji se naziva Milanski edikt nije izgleda
nikada bio u formi epigrafskog spomenika. Verzija koja se nalazi
kod Laktancija nije bila u formi edikta, nego je to bilo pismo
Licinija namjesniku Bitinije. Ova odluka nazvana Milanski edikt je
ustvari bila nadogradnja Galerijeve odluke koja je oficijelno
dozvoljavala slobodu ispovijedanja i djelovanja kranima. javnosti
se pogreno smatra da je rije o ustanovljavanju kranska kao
dominantne religije. Ustvariovim dokumentom se uvodi tolerancija za
krane, koji postaju ravnopravni sa ostalimreligijskim zajednicama.
Tekst i duh samoga dokumenta prije svega promoviraju opu
toleranciju i nesumnjivo je jedan od najbitnijih dokumenata u
povijesti ljudskih prava i sloboda. Naalost, ovaj dokument od
velike vrijednosti po razvitak prava i sloboda, je praktino
derogiran krajem IV. st. n. e. od strane upravo onih koji ga
formalno slave.
Konstantinov slavolukNakon pobjede nad Maksencijem, i Konstantin
je elio da ovjekovjei svoju pobjedu saslavolukom u Rimu. Tako je
podignut u periodu 312. (posveen) 315. god. n. e. Konstantinov
trovratni slavoluk u blizini Kolosa i flavijevskog amfiteatra. Rije
je o posljednje nastalom od danas postojeih slavoluka u Rimu i
jedini koji je koristio spolia, odnosno materijal u sekundarnoj
upotrebi. Ovaj slavoluk je i po broju skulptura najukraeniji
slavoluk klasine civilizacije. Meutim, sve skulpture nisu bile
originalne, nego su velikom veinom i to cjelosti uzete sa starijih
spomenika. Poglavito su ukradene skulpture napravljene u vrijeme
Trajana, Hadrijana i Marka Aurelija. Originalni, konstantinijanski
frizovi su oni koji opisuje Konstantinovu kampanju u Italiji,
Konstantina kako govori narodu sa rostre i Konstantina kako dijeli
novac narodu. Iz doba samog Konstantina potjeu i impresivni tondi
na uim stranama koji su prikazivali Selenu, boicu mjeseca kako
zalazi, i Sola, boga sunca koje se raa. U usporedbi sa starijim
reljefima, odmah se uoava manjak realizma na Konstantinovim. Dok su
antoninijanske figure primjer umjetnikih formi karakteristinih za
klasinu civilizaciju, dotle konstantinijanske figure u potpunosti
od ovih naela odstupaju. Ova injenica ukazuje da se Konstantin uope
nije libio da unitava raniju batinu kako bi sebe uzdigao
ipropagirao.
Rat na istoku 313. 314. god. n. e.Konferencija u Milanu nije
dugo trajala, jer su do Licinija stigle vijesti o iznenadnom napadu
Maksimina Daje sa 70 000 vojnika. U aprilu 313. god. n. e. trupe
Maksimina Daje su prele Bosfor i zauzele su Bizant. i Herakleju. U
susret mu je krenuo Licinije sa cc 30 000 vojnika. Do glavne bitke
je dolo 30. IV. 313. god. n. e. kod Tziraluma (blizu grada
Herakleje Sintike, juno od Strumice), u kojoj su Licinijeve trupe
bile pobjedonosne. Rat je zavren smru Maksimina Daje u augustu 313.
god. n. e. Nakon ove pobjede, Licinije je postao jedini gospodar
Istoka. Nakon to je uspostavio vlast, Licinije se okrenuo prema
granici sa Irancima.
I. rat Konstantina i LicinijaI pored dogovorenog saveznitva
odnos Licinija i Konstantina se pogoravao. Razilaenje menu dvojicom
augusta je zapoelo ve odmah po pobjedi Licinija na istoku.
Konstantin je planirao vjenanje svoje polusestre Anastazije
(Anastasia) sa uglednim i utjecajnim senatorom Basijanom.
Konstantin je poslao svoga polubrata Julija Konstancija u Sirmium
gdje se nalazio Licinije, sa prijedlogom da se Basijan imenuje na
rang cezara i sa vlau u Italiji. Licinije je odbio ovaj prijedlog.
Uskoro je Basijan likvidiran zbog otkrivene zavjere u kojoj je
uestvovao i njegov brat Senecije, inae u slubi Licinija. Konstantin
je onda zatraio da mu se izrui Senecije, to je Licinije odbio pa i
izdao naredbu da se uklone statue Konstantina u gradu Emoni
(dananja Ljubljana). To je sve dovelo do otvorenog rata. Konstantin
je sa svojom armijom prodro u dubinu Licinijevog podruja, i bitka
se odigrala 8. X. 316. (postoji i alternativni prijedlog datuma u
316. god. n. e.) god. N. e. Kod grada Colonia Aurelia Cibalae
(dananji Vinkovci u Hrvatskoj). Nakon teke cjelodnevne bitke i tek
sa probojem Konstantinove konjice na svome desnom krilu Licinijeve
trupe su poraene. Licinije je uspio pobjei, prvo u Sirmium, a zatim
sa familijom i trezorom u Trakiju. Za Konstantina je odluka da ipak
une u mir sa Licinije, motivirana iznenadnim napadom Licinijevih
trupa kada je zarobljena njegova prtljaga i carska pratnja. Mir je
potpisan u Sofiji (Serdica) 1. III. 317. god. n. e. Licinije je
priznao seniorstvo Konstantina u kolegiju njih dvojice. Konstantin
i Licinije su postali konzuli, a Konstantinovi sinovi Krisp i
Konstantin II. i Licinijev sin Licinijan su proglaeni cezarima.
II. rat Konstantina i LicinijaSituacija se ponovo zakomplicirala
321. god. n. e. kada su Konstantinovi vojnici proganjajui Sarmate
povredili liniju razgranienja i utjecaja izmeu dvojice augusta.
Neto kasnije, prilikom proganjanja Gota, je ponovo dolo do nove
povrede linije razgranienja. Licinijeva reakcija na ovo je bila
otvorena neprijateljska. Sada je Konstantin ponovo poveo veliku
ofanzivu na Licinijeve trupe. Kvantitativno Konstantin je bio
slabiji u odnosu na Licinija, ali je raspolagao sa kvalitetnim
vojnicima iz Ilirika i Podunavlja, te sa franakim auksilijarima. Na
kopnu je 3. VII. 324. god. n. e. dolo do bitke kod Hadrianapolisa.
Konstantinova armija je i ovaj put pokazala svoju dobru kvalitetu i
obuenost i izvojevala je veliku pobjedu. Licinijevi gubici u
ljudstvu i materijalu su bili ogromni, sa cc 34 000 samo mrtvih
vojnika. U toku bitke Konstantin je u vidu jaanja morala aktivno
koristio labarum. Konstantin je uskoro postavio opsadu Bizanta.
Zapovjednik konstantinove flote Krisp je kod Galipolja izvojevao
krucijalnu pobjedu II. rata Konstantina i Licinija. Ovom prilikom
Krisp je pokazao da je rije o briljantnom stategu. Pomorska pobjeda
je omoguila Konstantinu da prebaci svoje snageu Malu Aziju. im je
saznao za katastrofu svoje mornarice, Licinije je povukao trupe
izBizanta i uputio se prema Bitiniji. Do posljednje bitke je dolo
18. IX. 324. god. n. e. kodHrisopolisa ( danas Uskudar), blizu
Halkodeona (danas Kadkoy). Ova bitka, kao uostalom i cijela
kampanja II. rata je imala neke oblike protovjerskog rata.
Konstantinova armija se borila pod svojim talismanom labarum, dok
su Licinijeve trupe imale prikaze drevnih bogova. Na koncu se
Licinije predao, tako da je Konstantin postao jedini gospodar
rimskog svijeta, i to prvi put nakon aprila 286. god. n. e. sada se
mogao posvetiti ureenju toga svoja imperija, izvodei itav niz
reformi koje su sutinski preobrazile rimski svijet.
D O M I N A T S K A V O J S K A U D O B A D I O K L E C I J A N
A,T E T R A R H I J E I U T O K U IV. st. n. e.Za razliku od vojski
Republike i principata, za dominatsku vojsku se ne raspolae sa
dostatnim relevantnim podacima. Oslanja se na Notitia Dignitatum,
na djelo Amijana Marcelina (bio je i sam vojnik), na podatke iz
kompilacija kodeksa rimskog prava. Vojnike diplome u potpunosti
nestaju, velika je redukcija i vojnikih nadgrobnih tekstova, oltara
i drugih posveta. Zvanini igovi na granevinskom materijalu (cigle i
crijepovi) su jo rjeni Nedostatak(od poetka III. st. n. e.)
vojnikih diploma koje su se izdavale auksilijarima se moe objasniti
masovnom dodjelom rimskog graanstva.
Stvaranje dominatske vojske Navedeni procesi i trendovi koji su
zapoeli u III. st. n. e. su djelimino svoj svretak imali u
dioklecijanovskim i konstantinijanskim preobraajem oruanih snaga.
Taj trend se odrazio i na rimsku oruanu silu. Kao to je ve reeno
vojna zapovjedna struktura je potpuno odvojena od civilne, i vojne
nadlenosti na terenu su prebaene na profesionalne vojnike sa
nazivom vojvoda/dux. Oko 20 duces je bilo stvoreno za vrijeme
Dioklecijana. U praksi je veina vojvoda imala komandu nad vojskom u
samom jednoj provinciji, a nekoliko ih je imalo komandu i nad
trupama u vie provincijaDioklecijan je konano i zavrio proces
odvajanja senatorskog reda od visokih vojnih zapovjednitava, izuzev
na prostoru Italije. Ono to je zapoeo Dioklecijan i dobrim dijelom
i uradio, zavrio je Konstantin. On je ojaao comitatus i pretvorio
ga u glavnu udarnu snagu. Tako su stvorene nove vexillationes
jedinice, a nastao je novi tip jedinica nazvanih auxilia. Po Zosimu
Konstantin je raspolagao sa 98 000 vojnika u svome comitatus. Tri
Konstantinova nasljednika su na tri dijela podijelila i oev
comitatus. Ta tri comitatus su ostala i nakon to je preostao na
vlasti samo Konstancije II., postajui izgledapermanentno
stacionirane mobilne armije u Galiji, Iliriku i Istoku. Na elu
Galske armije i Istone armije su se nalazili njihovi magister
equitum, a na elu armije Ilirika se nalaziocomes (plural: comites,
od ega potie aristokratska titular grof).
Vojna doktrina i vrste armijaKonstantin je i promijenio i
viestoljetnu principatsku (augustovsku) doktrinu o odbrani na samoj
granici. Umjesto je uvedena doktrina o dubinskoj odbrani.
Dominatska vojska na kraju evolutivnog procesa sastojala se od tri
osnovne vrste armija : 1. Imperijalna pratnja/eskort koja je bila
znatne brojnosti idobrog borbenog kvaliteta. Uglavnom je bila
stacionirana u ili blizu prijestolnicaaugusta i cezara. 2.
Regionalne dubinske armije (comitatus) koje su bile stacionirane u
stratekibitnim podruijima u blizini granice. Oni su trebali da budu
mobilna podrkagraninim trupama i operacijama na granici. 3. Granine
trupe (exercitus limitanei ili ripenses), stacionirane na granici
ipredstavljale su ostatak nekadanje borbene doktrine. Granine
jedinice su bilesmjetene u utvrde koje su koristile i jedinice
principatske vojske.
Tipovi jedinicaNije smanjivano samo brojno stanje legija, nego i
ostalih tipova jedinica. A uvedena je ihijerarhija jedinica koja je
bila znatno kompleksnija i sloenija u odnosu na onu iz
dobaprincipata. Ta gradacijska hijerahija se izraavale preko
njihovog kvaliteta, prestia inaravno plate. Tipovi jedinica
(navedeni po gradacijskoj hijerarhiji) : 1. Scholae palatinae. Rije
je o konjikomtipu jedinice koji je predstavljao neposrednu pratnju
dominusa.2. Palatini (trupe palate) su bile jedinice koje su
velikom veinom ulazile u sastaveskortnih armija (comitus
praesentales). Ovaj tip jedinice je na hijerarhijskojljestvici
dominatske vojske stajao ispod scholae, a iznad comitatenses i
limitanei. 3. Comitatenses (ukljuujui i palatine). I u imperijalnim
pratnjama i u regionalnimarmijama konjike regimente su nazivane
vexillationes, a pjeadijske ili legionesili auxilia. 4. Limitanei.
U graninim trupama je najvie bilo razliitih tipova
jedinica.Pjeadijske jedinice su nazivane milites, numeri, auxilia,
legions i cohortes.Konjike jedinice su nazivane equites, cunei i
alae. 5. Dominatska vojska je raspolagala i sa specijalistikim
artiljerijskim jedinicamakao to su ballistarii, koje su velikom
veinom rasporenene u okviru comitatus. 6. Foederati ili symmachi
(na grkom istoku) su bile jedinice sastavljene odpripadnika naroda
van limesa. One su se odvajkada upotrebljavale u rimskimoruanim
snagama. U dominatskoj vojsci ove jedinice su oznaene kao
numeri.
Brojnost dominatske vojskeU toku III. st. n. e. brojnost vojske
mijenjala od one maksimalne za vrijeme Septimija Severa, do pada u
toku Pedestogodinjice. Sam Dioklecijan je poveao brojno stanje
vojske i to prilino u odnosu na ono koje je zatekao. Smatra se da
je Dioklecijanov nivo brojnosti vojske vie manje bio slian onoj iz
II. st. n. e., prije poveanja za Septimija Severa. Po Notitia
Dignitatum, od svih spomenutih jedinica 1/3 su bile konjike trupe,
a poto su konjike jedinice (u odnosu na pjeadijske) imale veu
razliku izmeu oficijelne i stvarne brojnosti, udio konjice je
ustvari manji od1/3.
Zapovjedna hijerarhijaUz sve njene nedostatke Notitia Dignitatum
je ipak glavni izvor kada se govori o zapovjednoj hijerarhiji u
dominatskim vojskama i to u periodu nakon zavretka njenog
evolutivnog razvitka. Po Notitia na istoku su krajem IV. st. p. n.
e. bile dvije eskort armije (comitatus praesentales) a sa svakom je
zapovijedao magister militum praesentalis. Navedeno zvanje
predstavlja najvii vojni in, podinjen samo dominusu. Navedeno
zvanje predstavlja najvii vojni in, podinjen samo dominusu. Na
zapadu Notitia kao vrhovnog vojnog zapovjednika spominje osobu sa
nazivom magister peditum praesentalis (naelnik pjeadije u carskom
prisustvu). Njegov zamjenik nosi po Notitia nosi naziv magister
equitum praesentalis koji je ujedno bio zapovjednik i jedine
zapadne eskort armije. Do vremena Konstantina vojvode su odgovarale
vikarima dijeceza u kojima su njihove snage bile rasporenene. Nakon
cc 360. god. n. e. vojvode su odgovarale zapovjednicima comitatus
trupa rasporenenih u konkretnoj dijecezi.
RegrutiranjePoto je broj dobrovoljaca u vojsku znaajno opao, a
kako bi se vojska uvijek bila snabdjevena sa regrutima, Dioklecijan
je izgleda dao ustanoviti sustavnu godinju regrutaciju vojnih
obveznika (dilectus). U dominatsko vrijeme, baza iz koje su se
unovaili vojnici je bilaznatno drugaija. Dominatski dilectus je
zavisio od popisa ljudi i imovine, pa su
zemljoposjednici/latifundisti (pojedinano ili grupno) zavisno od
veliine posjeda moralidati odreneni broj regruta iz reda svojih
kolona ili da tu obavezu izmire u novcu. Zemljoposjednici su
naravno eljeli da zadre najbolje (fiziki i mentalno) mladie kao
svoje kolone i radnike, pa su slali uglavnom slabije kvalitetne
pojedince u vojsku. U vrijeme dominata skupljali su se jo i
naseljeni Transdanubijci i Transrenci, a Dioklecijan je vjerojatno
odgovoran i za edikt (prvi put zabiljeen 313. god. n. e.) po kojem
sinovi vojnika i veterana imaju obavezu da unu sastav vojske.
Regrut je morao da ima 20 25 godina starosti, do kraja IV. st. n.
e. izmenu 19 i 35 godina starosti. Zanimljivo je da su ove
odgovarajue osobine za dominatsku vojsku bile olabavljenje u odnosu
na primanje dobrovoljaca u principatsku vojsku. Zatim je regrut bio
igosan, kako bi se olakalo prepoznavanje ako dezertira.
Logistika podrkaPosebna panja je posveena logistici i
snabdjevanju vojske. Dioklecijan je ukinuo praksu proizvoljnog
uzimanja hrane i resursa (indictiones) za vojsku, i koja je
nanijela veliku ekonomsku tetu pojedinim provincijama (posebno
onima sa brojnijom vojskom). Umjesto toga, uspostavljen je sistem
redovnih godinjih indictiones, sa porezom koji je zahtijevan za pet
godina unaprijed i povezan sa koliinom kultivirane zemlje u svakoj
provinciji. Rije je bila o nekoj vrsti poreza na visinu
poljoprivrednog zemljita, i koji se isplauje u naturi. Podatke za
odrenivanje poreza osiguravao je detaljni popis zemlje, seljaka i
stoke.
PlateOd plate (stipendium) redova (pedes = pjeadinac, eques =
konjanik) u IV st. n. e. se nije oduzimao dio za hranu i opremu
(kao u principatskoj vojsci). Hrana i oprema se dobijalabesplatno
(kao to je sluaj i danas). Vojska je dijelom isplaivana u
namirnicama (in victim). Ali je i plata, zbog devalvacije srebrnog
novca, sutinski bila znatno manja u odnosu na onu iz II. st. n. e.
Ona je izgubila i preostalu vrijednost za Konstantina i prestala se
regularno isplaivati od sredine IV. st. n. e. Vojnikov odgovarajui
prihod je dolazio iz donativa, i bio je izraen u zlatnim solidima
(koji nikada nisu devalvirali) ili istom srebru, a koji su
isplaivali periodino dominusi. Postojao je regularni donative od 5
solida isplaivan svakih pet godina vlasti dominusa.
K O N S T A N T I N(S A M O S T A L N O V L A D A O O D 324. D O
337. god. n. e.)Osnivanje KonstantinpolisaKonstantin je skoro odmah
po pobjedi nad Licinijem preduzeo korak kojim je
definitivnoraskinuo sa klasinim rimskim svijetom. Rije je osnivanju
jedne prijestolnice, i u formalnom i u funkcionalnom rangu sa
starim Rimom, a koja bi bila oslobonena milenijuma duge tradicije
klasine civilizacije koja je pratila stari Rim. Ta nova
prijestolnica bi tako rasla i kao kranska metropola rimskog svijeta
I tako bi romulovski Rim dobio istonog pandana konstantinijanski
Rim. Ovim inom bi Konstantin jasno pokazao da sa njim poinje nova
era. Na kraju je Konstantin odluio da novi, istoni, njegov Rim
nastane na mjestu drevne grke kolonije Bizanta. Ovaj grad je nakon
to je bio teko oteen za vrijeme V. grananskog rata, je ponovo (u
vrijeme Septimija Severa i Karakale) izgraen po tradicionalnom
modelu rimskog urbaniteta pod nazivom Augusta Antonina. To je pored
njegovog odlinog stratekog poloaja i vrlo lako odbranjive pozicije,
bio samo dodati motiv da se tamo podigne Konstantinov Rim. Uz to, i
ekonomski potencijal ove poveznice Europe i Azije, jer se tu
nalazilo vorite trgovakih puteva, je govorilo u prilog podizanja
novog Rima na europskoj strani Bosfora. Oficijelno je Konstantin
novu istonu prijestolnicu osnovao 11. V. 330. god. n. e., a ve od
ranije (od 324. god. n. e.) tamo su bili preduzeti ogromni i
monumentalni radovi,sutinski reigranujui grad. Zanimljivo je da u
svojoj oficijelnoj tituli carigradski patrijarh jo uvijek nosi
naziva Novi Rim. Naziv Konstantinpolis (; Konstantinov grad) je
prvi put u slubenoj uporabi za vrijeme dominusa Teodosija II. u
prvoj polovici V. st. n. e., da bio ostao glavni slubeni naziv za
grad u toku cjelokupnog vizantijskog perioda. Konstantinpolis je
dobio i svoj senat i svoga gradskog prefekta, a tu se odsada
nalaziojedan od konzula. Egipatsko ito nije vie opskrbljivalo stari
Rim, ve novu prijestolnicu. Tako je i Konstantinpoljskom plebsu
dijeljeno ito. injeni su i napora da se senatori premjeste iz Rima
u novu prijestolnicu.
Konstantin i profiliranje kranstvaTeko je ustanovljavati stupanj
Konstantinovog kranskog opredjeljenja kroz vremenskiperiod u kojem
je on vladao. Iako skoro praktino sve do kraja svoga ivota on nije
bio u punom smislu rijei kranin, injenica je da su njegovi kranski
nazori bili sve vidljiviji. Tako je on poeo podravati crkvu i
financijski i materijalno dajui da se grade kranske bazilike.
Konstantin je davao i privilegije sveenstvu, kao to je (313. god.
n. e.) izuzee od nekih poreza. Pravo da prima legate i nasljena
kranska crkva dobija dobija 321. god. n. e. Tako njeno bogatstvo
raste jer je u pojedinim podruijima sve vie ljudi zavetavalo svoju
imovinu crkvi, kao zalog za spas due na onozemaljskom svijetu. Tako
je crkva, zahvaljujui onozemaljskom svijetu i spasenju u njemu,
postajala sve bogatija na ovozemaljskom svijetu. U crkvi se poinju
stvarati slube za raspolaganje sa tom imovinom, koja se esto
zavjetava u karijativne svrhe, za podizanje bolnica, sirotita i
zbrinjavanje starih lica. Ovakvo djelovanje je imalo jaku
propagandistiku vanost, jer je osiguravalo socijalnu brigu.
Promovirani su i krani na visoke pozicije i naravno vraana je imova
konfiscirana za vrijeme dioklecijanovski pogroma. Konstantin je i u
samome Rimu promovirao kranstvo dajui podii (radovi zapoeli izmenu
318. i 322. god. n. e.) staru baziliku sv. Petra koja se uzdigla
iznad nekadanjeg Neronovog cirkusa. Danas je na tome mjestu nova
bazilika sv. Petra izgranena u XVI. st. Mnogo sloenije crkveno
pitanje (ovaj put doktrinalnog sadraja) je pred Konstantina izbilo
neposredno poto je ujedinio rimski svijet pod svojim ezlom. Rije je
o sukobu dvije doktrine i to nejednako trinitarianske i jednake
trinitarianske. Ovaj sukob e predestinirati dogmtski razvitak veine
kranskih dogmatskih pozicija. Sukob je direktno povezan sa
aleksandrijskim sveenikom (libijskog porijekla) Arijem . Kada je
aleksandrijski episkop Aleksandar je odrao propovijed o
istobitnosti Sina saOcem, koju je Arije osudio iznosei svoju tezu
po kojoj je ako je Otac rodio Sina,a ronenje oznaava poetak
Sinovljeve egzistencije, onda je postojalo vrijeme u kojemSin nije
postojao. Iz toga po Ariju proizlazi da je Sinova boanska narav
podrenenaOevoj boanskoj naravi, pa samim tim ovi aspekti svetog
trojstva jesu slini ali nisujednaki i koivui. Prema Arijevom stavu
Sin, premda savren, bio je tek stvorenjeOevo i Ocu podrenen
(subordiniran). Tako on nije prihvaao da bi Otac i Sinbili iste
biti. Stoga Arije nije govorio da je Sin istobitan, nego da je
slinobitan. Arijevineistomiljenici, kao Aleksandar, su tvrdili da
je Sin istobitan Ocu, te da nije stvoren,nego da je od vjenosti
ronen od Oca.U poetku biskup Aleksandar nije ba bio siguran ta da
radi sa Arijem i njegovimtezama, pa se situacija nastavila sve do
onoga trenutka kada se javila opasnost odunutranjih podjela u
aleksandrijskoj crkvi. Tada Aleksandar saziva lokalni sinod
biskupa321. god. n. e. i trai na njemu odluku ta da se ini sa
Arijem. Aleksandrijski sinododluuje protiv Arija, i Aleksandar ga
smjenjuje sa funkcije i ekskomunicira iz crkvenjega i njegove
pristalice. Ali to nije nimalo rijeilo pitanje Arija i njegovog
uenja kojese poelo iriti velikom brzinom (jer je bilo lake
shvatljivije u odnosu na tezu ojednakom trinitarizmu). Arijanske
pjesme su bile su popularne menu aleksandrijskimobrtnicima i
mornarima. Svuda na trgovima, po ulicama voneni su sporovi, koji su
prelazili u otvorene sukobe. Debate su vonene ne samo u egipatskoj,
ve i u drugim crkvama. Sam Arije nastavio je djelovati u Palestini,
pod zatitom svoga kolskog prijatelja, utjecajnog Euzebija iz
Nikomedije. U prvo vrijeme Arije je pridobio za svoje uenje
privremeno i Eusebija iz Cezareje, a zatim i neke maloazijske
biskupe. ak su i dva lokalna sinoda, jedan u Bitiniji, drugi u
Palestini ili u korist Ariju. Tako je pitanje koje je javno
pokrenuo Arije poelo da se obranuje u cjelokupnoj crkvi. Ovo je
postajaloza razliku od donatizma u sjevernoj Africi, znatno
ozbiljnije pitanje jer zadire u jo uvijek nedefiniranu crkvenu
dogmatiku, proizvodei ideoloko razmimoilaenje koje kao posljedicu
daje tei oblik raskola, podjela i sukoba. U opasnosti je mir koji
je Konstantin uspostavio. Konstantin zato alje Hosija, biskupa
Kordove da ispita tu stvar i ako je mogue da jerijei. Menutim,
debata koja se razvijala je poela da nadilazi Hosijeve napore. Zato
Konstantin saziva sinod/koncil koji bi trebao biti sainjen od
predstavnika crkve iz svih dijelova njegovog imperija kako bi se na
njemu rijeilo ovo pitanje, vjerojatno na Hosijevu preporuku. Koncil
bi se odrao u Nikeji 325. god. n. e., izuzev Britanije, sve ostale
dijeceze su nanjega poslale svoje predstavnike (jednog ili vie). To
je tako ujedno bio i prvi ekumenski crkveni sabor. Na ovaj koncil
je pozvano svih 1800 biskupa iz itave kranske Crkve (oko 1000 s
Istoka i oko 800 sa Zapada). Ipak, na sabor je stiglo izmenu 250 i
320 saborskih otaca, velikom veinom sa Istoka, budui da su se na
Istoku vodile i najee rasprave. Toan broj sudionika nije mogue
utvrditi, premda crkvena predaja najee govori o broju od njih 318.
Od prisutnih biskupa, velika veina je dolazila sa Istoka.
Nikejski koncil je zapoeo 20. V. 325. god. n. e., a radom sabora
je rukovodio Hosije. Sinodu je prisustvovao i sam Konstantin koji
je u njemu aktivno i uestvovao sa svojim miljenjem i diskusijama.
Kada su neka od Arijevih djela itana naglas, veina participanata je
to ocijenila kao blasfemiju. Posebno je takvo miljenje zastupao
tada mladi nakon Atanasije. Puna dva mjeseca je trajala debata, i
obje strane su se pozivale na sveto pismo pravdajui svoje tvrdnje.
ak je navodno dolazilo i do usijanja situacije, pa je Nikola iz
Myra tako oamario Arija. Kako je vrijeme teklo Arije je imao sve
manje pristalica. Eusebije iz Cezareje je nastojao predloiti
kompromis, ali u tome nije uspio.I tek pod Konstantinovim
utjecajem, veina participanata se sloila oko kreda vjera, otada
poznatog kao nikejsko kredo vjere koje utvrnuje ortodoksiju
jednakog trinitarizma, odnosno istobitnost Boga Oca, Boga Sina i
Svetog duha. I 19. VI. 325. god. n. e. Pored Arija, dokument o
nikejskom kredu vjere odbila su potpisati samo jo dvojica biskupa
iz Libije. Nikejski koncil i dominus Konstantin su izdali
cirkularno pismo svimcrkvama u i oko Aleksandrije da su Arije i
dvojica njegovih pristalicam Teonas/Theonas i Sekund/Secundus
skinuti sa svojih pozicija i prognani u Ilirik. Nareneno je i da se
svi primjerci Arijevog djela Thalia spale. Na Nikejskom koncilu se
raspravljalo jo o datumu Uskrsa. Konano je odlueno da e svake
godine aleksandrijski biskup javljati rimskom papi datum Uskrsa. To
je trebala biti prva nedjelja nakon prvog punog mjeseca poslije
proljetne ravnodnevice. Zatim se rjeavalo pitanje Meletijeva
raskola. Po tome pitanju su primjenjena dosta blage mjere. Ali to
nije pokazalo rezultat, pa meletijevci kasnije pristupili
arijancima. Atanasije iz Aleksandrije je dugo bio u sukobu sa
njima. Nikejski koncil je izglasao i dvadeset novih crkvenih
zakona, koji su nazvani kanonima i kojima se reguliralo mnogo
stvari iz ivota kranskih crkvi. Rad sabora je oficijelno zakljuen
25. VII. 325. god. n. e., a prisutni sabornici proslavili su
dvadesetu obljetnicu Konstantinova vladanja. U svome zakljunom
govoru dominus je ponovio svoju nakanu da se zadri mir i jedinstvo
u Crkvi, a u pismu koje je proireno odaslano rimskim svijetom
objavio je da je postignuto jedinstvo itave Crkve. Nikejski sinod
je tako bio prvi opekranski sabor koji je ustanovio put kojim e se
kretati kranstvo i dao mu one prepoznatljive doktrinalne i vidljive
osobine po kojima je on prepoznatljiv i danas. Nikejsko kredo vjere
je danas temelj dogme velike veine kranskih crkava, kao to su
rimokatolika, pravoslavne, istone crkve, anglikanska i luteranska.
Menutim Nikejski koncil nije rijeio glavni problem radi kojeg je
sazvan. Arijanstvo uope nije ugaeno. Ubrzo su arijanci i
melecijevci ubrzo ponovno dobili sva prava koja su im bila oduzeta,
a arijanstvo se irilo kroz itavo IV. s. n. e. Eusebije iz
Nikomedije se prilino sluio utjecajem to ga je imao na Konstantina
kako bi ga vremenom preobratio na arijansku stranu. U tome je i
uspio, pa je 330. god. n. e. svrgnut i protjeran Eustatije iz
Antiohije, isto se dogodilo 335. god. n. e. i vatrenom antiarijancu
Atanasiju (protjeran u germanski Trier) koji je naslijedio
Aleksandra na mjestu episkopa Aleksandrije. Sam Arije vratio se u
Konstantinpolis kako bi se pomirio s Crkvom, no umro je kratko
prije nego to je to moglo biti uinjeno. Dominus Konstantin je malo
prije smrti krten od arijanskog biskupa. Tako je dominus Konstantin
zavrio svoje viedecenijsko preobraivanje u kranstvo. Upravo
injenica da Konstantin lavira u odnosu pema arijanstvu i nikejskom
kredu vjeru jasno pokazuje da Konstantin praktino do same svoje
smrti nije u potpunosti raistio sa svojom religioznou. Tako on
inicijalno podrava veinu nikejskog sabora i donosi otre mjere
protiv Arija i njegovih pristalica, da bi kasnije preo na drugu
stranu, pa ak i prihvatajui arijansko krtenje. Konstantin je i
donio neke zakone koji se tiu Jevreja, kojima je bilo zabranjeno da
posjeduju robove krane i da obrezuju svoje robove. Ulozi i znaenju
biskupa Konstantin je doprinio odlukom iz 333. god. n. e. da svaka
strana u sudskom procesu moe apelirati na miljenje biskupa. Time je
Konstantin praktino biskupe postavio kao drugostepeni pravni i
sudski organ, bez obzira da li parniari bili krani ili ne. Sada su
pod sudsku kontrolu biskupa doli i nekrani. Po svemu sudei
Konstantin je puzeom strategijom polako pretvarao kranstvo u glavnu
religiju, a crkvenim institucijama predavao i neke svjetovne,
dravne prerogative. Konstantinov obraun sa sinom Krispom i suprugom
FaustomKonstantin je bio i prvi rimski car koji je dao ubiti
sopstvenog biolokog sina i suprugu. Krisp se proslavio svojim
zapovjednim dunostima u drugom ratu sa Licinijem. Konstantin je
zato poastio sina sa njegovim prikazivanjem na kovanicama,
statuama, mozaicima, kamejama...itd... U tim trenucima je izgledalo
da je Krisp nesumnjivo sljedei dominus, posebno stoga to su njegova
polubraa bila jo djeca. Menutim, vrlo brzo u periodu izmenu 15. V.
I 17. VI. 326. god. n. e. Krisp je po oevom nalogu pritvoren,
osunen od strane lokalnog suda u Puli (Pola) i pogubljen. U julu
iste godine je likvidirana, po nalogu Helene, i Konstantinova
supruga Fausta tako to je
ostavljena da umre u prekomjerno zagrijanom kupatilu. Na njima
dvoma je proglaena damnatio memoriae, njihova imena su izbrisana sa
mnogih natpisa, a i spomen na njih je brisan i iz literarnih djela.
Najstariji ivui sin Konstantin II. je poslan u Trier, kako
biupravljao zapadnom, galskom prefekturom. Neto mlani sin
Konstancije II. je dobio i bio poslan u istonu prefekturu. Najmlani
Konstans, jo uvijek djeak je dobio Italiju, zapadni Ilirik i
Afriku. Flavije Dalmacije Stariji (Flavius Dalmatius; polubrat
Konstantina) je obnaao dunosti konzula i cenzora 333. god. n. e. On
je bio zaduen i za sigurnost istonih granica, gdje je uestvovao u
sluaju Atanasija iz Aleksandrije, nepokoljebivog borca protiv
arijanizma. Zadravajui dioklecijansku upravno - teritorijalnu
podjelu Rimske drava Carstva (na dijeceze i provincije ),
Konstantin je izvrio ukrupnjavanje dijeceza u etiri prefekture : 1.
Galiju, 2. Italiju, Afriku, Ilirik, 3. Ilirik, 4. Istok. Na elo
prefektura postavljeni su prefekti pretorija. Pod Konstantinom je
civilna vlast konano potpuno odvojena od vojne, jer su prefekti
pretorija imali samo civilne nadlenosti.
Konstantinova smrtKonstantin je predosjeao svoju smrt i zato je
unutar Crkve svetih apostola u Konstantinpolisu tajno dao
pripremiti svoju grobnicu. Uskoro nakon Uskrsa 337. god. n. e.
Konstantin je pao u postelju teko bolestan. Zato je napustio
Konstantinpolis i otiao u oblinji Helenopolis koji je imao toplice.
Tako je u crkvi svoje majke, a izgranene u poast apostola Lukijana,
Konstantin molio i spoznao da umire. Odluio se vratiti u
Konstantinpolis, ali je uspio doi samo od predgrana Nikomedije. On
je okupio biskupe iz oblinjih gradova rekavi im da bi elio biti
krten u rijeci Jordan. Bez obzira na nemogunost da mu se ta elja
ispuni, Konstantin je ipak elio biti krten. Krtenje umirueg
Konstantina je izvrio arijanski episkop Eusebije iz Nikomedije.
Ubrzo nakon toga je Konstantin izdahnuo. Sahranjen je Crkvi svetih
apostola u Konstantinpolisu.
T R I A R H I J ANasljeivanje rimskog imperija nakon smrti
Konstantina je bio porodini posao. Rimski svijet je podijeljen
izmenu sinova Konstantina iz njegovog drugog braa, polubrae
zlosretnog Krispa : Konstantina II., Konstancija II. i Kostansa.
Pored njih trojice, po Konstantinovoj elji, u diobi teritorija i
titula su inicijalno uestvovala i dvojica njihovih ronaka i to
Dalmacije i Hanibalijan. Konstantin II. je pod svojom upravom imao
prefekturu Galiju (Britanija, galsko germanske provincije,
Hispanija i krajnji zapad Mauritanije). Konstans je imao Italiju,
vei dio sjevernoafrikih provincija, Dalmaciju, panonske i alpsko
dunavske provincije. Flavije Dalmacije Mlani je imao Trakiju, donje
Podunavlje, Makedoniju i balkansku Grku. Konstancije II. je imao
maloazijske i levantske provincije i Egipat sa Kirenajkom. Menutim,
ovako utvrnena podjela nije dugo zaivjela nakon smrti Konstantina,
ija se elja, nada i ideja o jedinstvu flavijevske familije i
zajednikom upravljanju rimskim svijet veoma brzo rasprila.
Konstantinovi sinovi nisu eljeli da dijele vlast sa ronacima. Od
trojice Konstantinovih sinova najblii Konstantinpolisu je bio
Konstancije II., koji je tamo i doao to je bre mogao. Sinovi su
traili dobar izgovor kako bi se rijeili ronaka i njihovih suradnika
i prijatelja. Iz ruku nikomedijskog episkopa Konstancije je primio
kobni svitak, za koji se tvrdilo da predstavlja autentini testament
njegovog oca, u kojem car izraava sumnje da su ga braa otrovala i
zaklinje sinove da osvete njegovu smrt, a da vlastitu bezbjednost
osiguraju kanjavanjem krivaca. Odmah potom je uslijedila istka.
Tako su pogubljeni Flavije Dalmacije Stariji i njegovi sinovi
Dalmacije Mlani i Hanibalijan, Julije Konstancije i njegov stariji
neimenovani sin, Flavije Optat (Flavius Optatus, senator i
patricije). U ivotu su ostali samo sinovi Julija Konstancija :
Konstancije Gal, Julijan (kasnije nazvan i Apostata) i Nepotijan,
sin Konstantive Eutropije. Braa su se ponovo sastali 9. IX. 337.
god. n. e. negdje u Panoniji, gdje ih je vojska aklamirala za
auguste. Od Dalmacijevih oblasti, Konstans je dobio Makedoniju i
Ahaju (balkanska Grka), a Konstancije Trakiju. Konstantinpolis je
bio pod kontrolom Konstancija II.
J U L I J A N A P O S T A T A P O S LJ E D NJ I L A VK L A S I N
E C I V I L I Z A C I J EKonstancije II., je shvatio da mora imati
nekoga sa kim e djeliti vlast, pa je zato pozvaojedinog svoga
preostalog ronakaJulijana, polubrata Gala, i proglasio ga 6. XI.
355. god.n. e. za cezara. Nekoliko dana kasnije je on bio oenjen za
Helenu, preostalu sestru Konstancija II. Zbog teke situacije na
rajnskoj i dunavskoj granici Konstancije II. je odluio ostati u
zapadnim provincijama jo nekoliko godina, dok se prilike ne
stabiliziraju. Po svemusudei u te njegove strateke planove se
uklapalo i prisustvo Julijana u galsko germanskim provincijama. Sa
druge strane, Konstancije II. nije elio ponoviti greku kao u sluaju
Gala, pa je namjeravao da Julijan slui samo formalna figura u
zapadnim provincija.
Parika pobunaKako bi osnaio Istonu armiju, Konstancije II. je u
februaru 360. god. n. e. poslao naredbu da iz reda Galske armije
izdvoji dio vojnika i pod komandom Lupicina i Sintule poalje na
istok. U poetku je Julijan, iako sa prigovorom, pokuao da izvri
narenenja. Kada se vijest o odlasku dijela trupa rairila menu
vojnicima, javilo je veliko nezadovoljstvo menu vojnicima koji nisu
eljeli da napuste prefekturu Galiju. Direktna posljedica vojnikog
nezadovoljstva sa Konstacijem II. je bila pobuna trupa i proglaenje
Julijana u Parizu za novog augusta. Proglaenje Julijana za augusta
u februaru 360. god. n. e. u Parizu je stvorilo
zanimljivusituaciju. Teorijski vojnici nisu zbacili Konstancija
II., pa postavili Julijana umjesto njega, nego su sada u rimskom
svijetu postojala dvojica augusta. Julijan je tek u novembru iste
godine poeo otvoreno javno koristiti titulu augusta, pa su izdavani
i novci sa ovim vladarskim nazivom. Kovanice su se izdavale ili u
ime obojice augusta ili samo sa Julijanom. Tek nakon due od godinu
dana u kojem se nije znalo ko je ili ko su legitimni dominusi,
Julijan je pokrenuo trupe koje su nastupale iz tri pravca : prema
Retiji, sjevernoj Italiji i brodovima nizvodno Dunavom. Julijanov
zapovjednik (franakog porijekla) Nevita/Nevitta je zauzeo prokaz
Succi, ime je najvei jugoistone Europe potpao pod praktinu kontrolu
Julijanske stranke. Menutim, ve u junu 361. god. n. e. trupe
lojalne Konstanciju II. su zauzele Akvileju, odakle su mogle da se
ukline menu trupe Julijana. Akvileja je bila opkoljena od strane 23
000 vojnika lojalnih Julijanu, koji je doao do Nia. Odatle je slao
pisma raznim gradovima u Grkoj, pravdajui svoje akcije. Ipak do
pravo graanskog rata nije dolo, jer je ve u Kilikiji bilo jasno da
je Konstancije II. bio vrlo ozbiljno bolestan i da nee doivjeti ni
da done od Europe. Zato je Konstancije II. odluio da, slino svome
ocu, bude krten. Zanimljivo je da Konstancije II., uvjereni
umjereni arijanac itav svoj ivot, nije ustvari bio krten i tehniki
je bio van okvira kranske crkve. Njega je krstio Euzoije, umjereno
arijanski biskup Antiohije.Konstancije II. je umro 3. XI. 361. god.
n. e. u gradu Mobsucrenae. Posljednja volja Konstancija II. je bilo
priznavanje Julijana za legitimnog nasljednika.
Julijanova samostalna upravaJulijan je u Konstantinpolis uao 11.
XII. 361. god. n. e. Iako je on ve bio obiljeen kao otpadnik
(apostata) od kranstva, Julijan je vodio sahranu Konstancija II. u
Crkvi Apostola u Konstantinpolisu. Ovim inom Julijan je pocrtao
svoj legitimitet kao dominusa. Za svoj model vladavine je uzeo
Hadrijana i Marka Aurelija, odnosno primjenjivanje svoje filozofije
na upravljanje rimskim svijetom. Ve od ranije se Julijan zanosio
teorijskim i idejnim principatomprimus inter pares, i da niko nije
iznad zakona, ni dominus ni ostali granani. U skladu sa takvim
naelom politike, Julijan je bio est na sjednicama senata
Konstantinpolisa. Od Dioklecijana je tekao proces centralizacije i
birokratizacije. Julijan je nastojao obrnuti proces. Novi dominus
nastojao da smanji upliv dravne birokratije u poslove lokalnih
zajednica, pa je njihova autonomija ponovo poveavana. Tako su
zemljita lokalnih zajednica koja je preuzela imperijalna
birokratija vraanja njima. Sa druge strane, Julijan je preuzeo na
sebe vie direktne kontrole. Novi porezi i kuluk (Opera publica) su
morali da budu direktno od Julijana odobreni, nego da budu
ostavljeni na odgovornost birokratskog aparata kao to je to bio
dotada sluaj.
Halkedonski procesKako bi se obraunao sa predstavnicima
korumpirane hobotnice u upravno administrativnim slubama,
neoficijelnim centrima moi i mrei obavjetajno bezbjednosne
zajednice Julijan je ustanovio vanredni sud u Halkedonu. Za rad
ovogsudita su bili odreneni Saturnije Sekund Salutije i etvorica
vojnih zapovjednika. Na sud je izveden veliki broj Konstancijevih
slubenika i dunosnika. Paladije, Taur, Euagrije, Saturnin i Cirin
su prognani. Iako su agenti uspjeli saznati gdje se Florencije
skriva, Julijan nije elio da uje ta su mu govorili. On nije elio
d