121333651 Elizabeth Strout Amy i Isabelle

2

Elizabeth Strout

Amy iIsabelle

Amy and Isabelle 1998

3

1

Onoga ljeta kad je iz grada otišao gospodin Robertson bilo je strašno vruće i dugo serijeka činila mrtvom, poput mrtve smeđe zmije koja spljoštena leži posred središta grada, aprljava joj se žuta pjena skuplja oko rubova. Stranci koji su prelazili petlju autoceste zatvaralibi prozore zbog zagušljivoga sumpornog smrada i pitali se kako itko može ondje živjeti uztakav zadah od rijeke i tvornice. No, stanovnici Shirley Fallsa na njega su navikli, čak i usredte žege, primjećivali su ga tek nakon buđenja; ne, nije im nešto posebno smetao.

Smetalo im je tog ljeta što nebo nikad nije bilo plavo, što se činilo da je grad omotanprljavom gazom koja filtrira i istiskuje čak i najmanji tračak sunčeve svjetlosti, ne dopuštavšijoj da stvarima da boju i ostavljajući nejasnu plošnost u zraku - to je uznemirivalo ljude togljeta, nakon nekog vremena svi su osjećali nelagodu. A bilo je i drugih problema: dalje uzrijeku usjevi nisu dobro uspijevali - mahune su bile male, smežurane uz rašiljke, mrkve suprestajale rasti kad bi dosegle veličinu dječjeg prsta, a na sjeveru države navodno su viđenadva NLO-a. Pričalo se da je vlada poslala agente da to istraže.

U uredu tvornice, gdje je šačica žena dane provodila razdvajajući fakture, sortirajućikopije, lijepeći udarcem šake marke na omotnice, neko se vrijeme neugodno šuškalo. Mislilose i da svijet ide svome kraju, a čak su i one žene koje nisu bile sklone najcrnjim prognozamamorale priznati da možda baš i nije najbolje vrijeme za slanje ljudi u svemir, da zapravonemamo što tražiti na Mjesecu. No, vrućina je bila neumoljiva i činilo se da ventilatori naprozorima nemaju učinka, pa su žene povremeno gubile snagu, sjedile za velikim drvenimstolovima blago raširenih nogu i odizale kosu s vrata. "Ovo je nevjerojatno ", bilo je nakonnekog vremena sve što se govorilo.

Jednoga ih je dana šef, Avery Clark, kući pustio ranije, no slijedili su i topliji dani, askraćenje radnog vremena više se nije spominjalo, pa se očito nije ni planiralo. Očito sumorale ondje sjediti i trpjeti, što i jesu - prostorija je zadržavala toplinu. Bila je velika,visokog stropa i drvenog, škripavog poda. Stolovi su stajali u parovima, sučelice, dva po dvauzduž prostorije. Metalni ormarići za registratore uza zidove; povrh jednoga filodendron,skupljenih svijenih listova, nalik glinenoj posudi, dok su neke vitice utekle i pale gotovo dopoda. To je bilo jedino zelenilo u prostoriji. Posušilo se nekoliko begonija i sobnih puzavicaostavljenih pokraj prozora. Povremeno bi vrući zrak iz ventilatora bacio koji otpali list na pod.

U toj klonuloj atmosferi jedna se žena izdvajala od ostalih. Točnije, sjedila je odvojeno odostalih. Zvala se Isabelle Goodrow i, budući da je bila tajnica Averyja Clarka, njezin stol nijebio okrenut prema drugima. Umjesto toga gledao je na stakleni ured samoga Averyja Clarka,na čudnu konstrukciju drvenih pregrada i velikih staklenih površina (tobože da bi mogaopaziti na svoje radnice premda je rijetko dizao pogled od stola). Taj su ured zvali "akvarij".Kao šefova tajnica, Isabelle Goodrow imala je drukčiji status od ostalih žena u uredu, noionako je bila drukčija. Recimo, savršeno se odijevala; čak i na toj vrućini nosila je najlonke.Na prvi vam je pogled mogla biti lijepa, ali da ste bolje pogledali, vidjeli biste da to zapravonije bila; bila je obična - mršava, s tamnosmeđom kosom podignutom u punđu. Ta ju jefrizura činila starijom, nalik postarijoj učiteljici, a njezine su tamne, male oči izgledale kao dasu stalno začuđene.

Dok su druge žene često uzdisale ili šetale do automata s napicima, žalile se na bolove uleđima i na natekle noge, upozoravajući jedna drugu da ne skidaju cipele jer ih više neće moćinavući, Isabelle Goodrow nije mnogo govorila. Sjedila je za svojim stolom stisnutih koljena,spuštenih ramena i tipkala ravnomjernim ritmom. Vrat joj je bio malo čudan. Za tako niskuženu činio se pretjerano dugim i izdizao joj se iz ovratnika kao vrat labuda kojega su tog ljetavidjeli na umrtvljenoj rijeci da pluta, potpuno nepomičan, blizu zapjenjenih obala.

Ili se barem tako Isabellein vrat činio njezinoj kćeri Amy, djevojci od šesnaest godina,kojoj se majčin vrat nije sviđao odnedavno (zapravo, ni majka općenito), a labudovi joj senisu sviđali nikada. Po mnogočemu Amy nije nalikovala svojoj majci. Majčina je kosa bilasuha i tanka, Amyna gusta i u zlatnim pramenovima. Čak je i ovako kratko ošišana, neurednoodrezana ispod uha, bila primjetno zdrava i jaka. A Amy je bila visoka. Velikih šaka, dugihstopala. No oči su, veće od majčinih, često izgledale jednako začuđeno, što je često stvaralo

4

neugodu u onima koje bi gledala. Premda je Amy bila sramežljiva i rijetko je nekoga gledaladugo. Radije je hitro bacala pogled prije nego što bi okrenula glavu. U svakom slučaju, nijebila svjesna kakav dojam, ako ikakav, ostavlja iako se nasamo često i dugo promatrala uzrcalu.

No, tog se ljeta Amy nije ogledala. Zapravo je izbjegavala zrcala. Voljela bi da je i majkumogla izbjeći, no to nije bilo moguće - radile su u istom uredu. Taj ljetni posao dogovorili suprije više mjeseci njezina majka i Avery Clark i Amy su rekli da treba biti zahvalna, premdanije bila. Posao je bio dosadan. Trebala je računalicom zbrajati posljednji stupac brojeva nasvakoj narančastoj fakturi s hrpe složene na njezinu stolu i jedino je dobro bilo to što joj sekatkad činilo da je zaspala.

Stvarni je problem, naravno, bio taj što su ona i majka cijeli dan provodile zajedno. Amyse činilo kao da ih povezuje neka crna linija, tanka kao ona koju povučeš olovkom, no linijakoja ne nestaje. Čak i kad bi jedna od njih izišla iz prostorije, otišla u toalet ili, recimo, dofontane u hodniku, crnoj liniji to nije smetalo; jednostavno bi prošla kroza zid i povezivala ih.A trudile su se što su bolje mogle. Barem su im stolovi bili razdvojeni i nisu se gledale.

Amy je sjedila u najdaljem kutu, preko puta Debele Bev. Ondje je obično sjedila DottieBrown, no ona je sada bila kod kuće, oporavljajući se od histerektomije. Svako je jutro Amypromatrala kako Debela Bev odmjerava količinu ljuskica i vlakana i žustro je miješa u polalitre narančina soka. "Blago tebi", rekla bi Debela Bev. "Mlada i zdrava i sve to. Kladim se dai ne misliš na probavu." Amy bi bilo neugodno pa bi okrenula glavu.

Debela Bev uvijek je, čim bi popila sok od naranče, palila cigaretu. Mnogo godina poslijedonesen je zakon koji će joj zabraniti pušenje na poslu - tada će se udebljati još pet kilogramai umiroviti - no, sada je još mogla duboko udisati dim i polako ga izdisati, sve dok ne biugasila cigaretu u staklenoj pepeljari i rekla Amy: "Ovo je upalilo, pokrenulo se." Namignulabi Amy dok bi ustajala i vukla svoje golemo tijelo prema toaletu.

Bilo je to zaista zanimljivo. Amy nije znala da cigarete mogu potjerati na zahod. To senije događalo kad su ona i Stacy Burrows pušile u šumi iza škole. Nije znala ni da odrasležene tako opušteno govore o svojoj probavi. Po tome je Amy shvatila da ona i njezina majkažive drukčije od drugih ljudi.

Debela Bev vratila se iz toaleta i uzdahnula dok je sjedala cupkajući mucice sa svojegoleme bluze bez rukava. "Dakle", rekla je posegnuvši za telefonom, a ispod ruke joj se vidiovlažan polumjesec na svijetloplavoj tkanini, "mislim da ću nazvati Dottie." Debela Bev zvalaje svako jutro Dottie Brown. Sada je birala broj krajem olovke i smjestila slušalicu izmeđuramena i vrata.

"Još krvariš?" pitala je bubnjajući po stolu ružičastim noktima, ružičastim diskovimagotovo potpuno utonulima u meso. Bila je to nijansa lubenice - pokazala je Amy bočicu laka."Obaraš rekord ili takvo što? Nema veze, ne žuri se natrag. Nikome ne nedostaješ." DebelaBev podigla je Avonov katalog i hladila se njime; stolac je zaškripao kad se naslonila."Stvarno tako mislim, Dot. Mnogo je ljepše gledati slatko lice Amy Goodrow nego slušati otvojim grčevima." Namignula je Amy.

Amy je skrenula pogled tipkajući broj na računalici. Lijepo je što to Bev kaže, ali naravnoda nije istina. Dottie joj je jako nedostajala. A kako i ne bi? Oduvijek su bile prijateljice,sjedile su u istoj prostoriji dulje nego što je Amy živjela, premda ju je ta misao zbunjivala.Osim toga, trebalo je uzeti u obzir koliko je Debela Bev voljela pričati. I sama je to priznala."Ne mogu šutjeti ni pet minuta", rekla bi, a Amy je ustanovila da je to točno, provjeravajućijednoga dana prema satu. "Moram govoriti", objasnila je Debela Bev. "Potreba je fizička."Činilo se da to ima smisla. Činilo se da je njezina potreba za govorenjem jednako uporna kaoi ona za tvrdim bombonima i cigaretama, a Amy je, kojoj se Debela Bev sviđala, žalila što uovoj njezina šutljivost sigurno izaziva razočaranje. Bez mnogo razmišljanja, za to je okrivilamajku. Ni majka joj nije bila posebno razgovorljiva osoba. Pogledajte kako tek sjedi ondjecijeli dan i tipka, nikad ne zastane pokraj nečijeg stola da zapita o zdravlju ili se požali navrućinu. Morala je znati da je smatraju snobom pa će joj i na kćer tako gledati.

No, Debela Bev uopće nije bila razočarana što svoj kut dijeli s Amy. Spustila je slušalicui nagnula se naprijed govoreći Amy tihim, povjerljivim glasom da je svekrva Dottie Brown

5

najsebičnija žena u gradu. Dottie je poželjela salatu od krumpira, što je, naravno, bio dobarznak, ali kad je to spomenula svekrvi - za koju svi znaju da sprema najbolju krumpirovusalatu - Bea Brown predložila je da se Dottie digne iz kreveta i sama oguli nekoliko krumpira.

"Grozno", iskreno je rekla Amy."Valjda jest." Debela Bev naslonila se i zijevnula tapšući svoj mesnati vrat dok su joj oči

suzile. "Dušo", rekla je kimajući, "udaj se za čovjeka čija je majka mrtva."

Kantina tvornice bila je neuredno, zapušteno mjesto. Samoposlužni aparati stajali su uzjedan zid, napuklo zrcalo prekrivalo je drugi, stolovi s otkrhnutim linoleumskim površinamagomilali su se ili odmicali kako su se žene smještale, rastvarale svoje vrećice s užinom,limenke pića i pepeljare, razmotavale sendviče iz voštanog papira. Amy je sjela, kao isvakoga dana, što dalje od napuklog zrcala.

Isabelle je sjedila za istim stolom, tresući glavom dok je slušala priču o nečuvenojprimjedbi Bee Brown. Arlene Tucker rekla je da je to sigurno zbog hormona, da se Bei Brownvide brkovi ako pažljivo pogledaš, a Arlene je vjerovala da takve žene često imaju gadnunarav. Rosie Tanguay rekla je da je problem s Beom Brown što u životu nije radila ni dana, pase nakon toga razgovor raspao na manje skupine isprekidanih, izmiješanih glasova. Neku jepriču prekinuo brzi lavež smijeha, drugu popratio ozbiljan coktavi komentar.

Amy je uživala. Sve o čemu se pričalo, zanimalo ju je, čak i priča o pokvarenomhladnjaku: dvije litre sladoleda od čokolade istopilo se u sudoperu, ukiselilo i ujutro smrdjelodo neba. Glasovi su bili ugodni i utješni; Amy je šutjela i promatrala lica. Nisu je isključile,ali je zbog pristojnosti, ili nedostatka želje, nisu pokušavale ni uvući u svoje razgovore. Sve jeto zapošljavalo Amyn um da ne misli o drugim stvarima. Više bi, naravno, uživala da jojmajka nije bila ondje, no blagi im je metež tog mjesta objema omogućavao određen predah odone druge, čak i s crnom linijom koja je i dalje lebdjela među njima.

Debela Bev pritisnula je dugme na aparatu s pićima i limenka bezalkoholne kole bučno jepala u pretinac. Pognula je golemo tijelo da je izvadi. "Još tri tjedna i Dottie je spremna zaseks", rekla je. Crna linija između Amy i Isabelle napela se. "Voljela bi da ima još tri mje-seca." Limenka se otvorila uz šištanje. "No, mislim daje Wally nervozan. Već cupka umjestu."

Amy je progutala koru sendviča."Neka mu kaže da se sam pobrine za sebe", netko je rekao i izazvao smijeh. Amyno se

srce ubrzalo, znoj izbio po usnici."Nakon histerektomije presušiš, znaš", Arlene Tucker rekla je to značajno kimajući

glavom."Ja nisam.""Jer ti nisu izvadili jajnike." Arlene je ponovno kimnula. Žena koja vjeruje u ono što

govori. "Dot su sve iščupali.""O, moja je majka poludjela zbog valunga", netko je rekao pa su, na sreću - Amy je

osjećala da joj srce usporava, a lice se hladi unatoč vrelini - nervoznog Wallyja ostavile namiru; pričalo se o valunzima i o napadima plača.

Isabelle je umotala ostatak sendviča i vratila ga u torbicu za užinu. "Stvarno je prevrućeza hranu", promrmljala je Debeloj Bev, a to je bilo prvi put da je Amy čula majku daspominje vrućinu.

"O, Isuse, to bi bilo dobro." Bev je zahihotala, velike su se grudi podigle. "Meni nikadanije prevruće za jelo."

Isabelle se nasmiješila i iz torbice izvadila ruž za usne.Amy je zijevnula. Iznenada se osjetila iscrpljenom; mogla je staviti glavu na stol i zaspati

na mjestu."Dušo, radoznala sam", govorila je Debela Bev. Upravo je zapalila cigaretu i kroz dim

gledala u Amy. Pokupila je trun duhana s usnice, pogledala ga i odbacila na pod. "Što tenavelo da odrežeš kosu?"

Crna je linija vibrirala i brujala. Premda to nije željela, Amy je pogledala majku. Isabelleje stavljala ruž na usne gledajući se u ručno zrcalo, glave nagnute malo unatrag; ruka s ružem

6

zastala je."Slatko je", dodala je Bev. "Nije loše. Radoznala sam, to je sve. A takvu si lijepu kosu

imala."Amy se okrenula licem prema prozoru, dodirujući vrh uha. Žene su bacale vrećice od

užine u kantu za smeće, stresale mrvice sa sebe, zijevale s rukama pred ustima dok suustajale.

"Ovako je vjerojatno hladnije", rekla je Debela Bev."Je. Mnogo hladnije." Amy je pogledala Bev i onda na drugu stranu.Bev je glasno uzdahnula. "Dobro, Isabelle", rekla je. "Idemo. Natrag u rudnik."Isabelle je stisnula usnice i zatvorila ručnu torbicu. "Tako je", rekla je ne gledajući Amy.

"Nema odmora za trudbenike, znaš."

No, Isabelle je imala prošlost. Prije dosta godina, kad se prvi put pojavila u gradu iunajmila staru kuću Craneovih na Cesti 22, u nju smjestila ono malo stvari i svoju djevojčicu(ozbiljno dijete bujne, svijetle, kovrčave kose), izazvala je radoznalost među pastvomKongregacijske crkve, kao i među ženama kojima se pridružila u tvorničkom uredu.

No, mlada Isabelle Goodrow nije im utažila znatiželju. Odgovarala je tek da joj je suprugumro, a i roditelji, te da se preselila nizvodno u Shirley Falls da bi pronašla bolje radnomjesto. Zapravo, nitko o njoj nije znao ništa više. Premda je nekoliko ljudi primijetilo da je,kad je stigla u grad, nosila vjenčani prsten, a da ga nakon nekog vremena više nije imala.

Nije imala ni prijatelje. Nije imala ni neprijatelje premda je bila savjestan radnik i zbogtoga nekoliko puta unapređivana. Gunđanje bi se čulo svaki put, a posebno ovaj posljednji,kad je preskočila sve druge i postala osobna tajnica Averyja Clarka; no nitko joj nije želio zlo.Povremeno bi se čuli vicevi i iza leđa bi joj dobacivali da joj treba dobro valjanje u sijenu dase malo opusti, no sve se to s godinama smanjivalo. Sada je već bila veteranka. Amyn strah damajku smatraju snobom nije baš imao temelja. Istina je da su žene ogovarale jedna drugu, noAmy je bila premlada da bi razumjela da ono prisno prihvaćanje koje su njegovale međusobom uključuje i njezinu majku.

Ipak, nitko nije mogao reći da poznaje Isabelle. A sigurno nitko nije mogao pretpostavitida ta sirota žena upravo prolazi pakao. Ako se i činila mršavijom nego inače, i bljeđom, pabilo je strahovito vruće. Tako vruće da se i sada, na kraju dana, vrelina podizala s asfaltaparkirališta preko kojega su hodale Amy i Isabelle.

"Lijepo se provedite večeras, vas dvije", doviknula im je Debela Bev dok se trpala u svojauto.

Pelargonije na prozorskim klupicama iznad umivaonika imale su svijetlocrvene cvjetoveveličine teniske loptice, a dva su lista bila požutjela. Bacajući ključeve na stol, Isabelle je toodmah primijetila i pošla ih otkinuti. Da je znala da će ljeto biti ovako grozno, ne bi se uopćetrudila kupovati pelargonije. Ne bi ispunila prednji prozor kutijama petunija boje lavande, nebi posadila rajčice i nevene i lijepe dečke otraga u vrtu. Čim bi imalo povenuli, učinilo bi jojse da je propast svijeta. Pritisnula je prste u zemlju u tegli, provjerila vlagu i zaključila da jeprevlažna, jer su pelargonije trebale sunce, a ne ovu gnjecavu vrućinu. Spustila je lišće ukantu za smeće ispod sudopera i odmaknula se propustiti Amy.

Tih je večeri Amy kuhala. U dobrim su se starim vremenima (izraz kojim se Isabellekoristila za vrijeme prije tog ljeta) izmjenjivale, no sada je sve radila Amy. Prešutnisporazum: to je bilo najmanje što je mogla učiniti - otvoriti konzervu cikle i spržiti dvahamburgera na tavi. Sad je polako otvarala kuhinjske ormare i prstima dodirivala meso zahamburger. "Operi ruke", rekla je Isabelle i pokraj nje prošla prema stubištu.

No, telefon je, uredno postavljen u kut kuhinjske površine, zazvonio i obje su se uzbunile.Bilo je tu i uzdrhtale nade: katkad danima nije zvonio.

"Halo?" rekla je Amy, a Isabelle je zastala s nogom na prvoj stubi."O, bok", rekla je Amy. Prekrivajući dlanom mikrofon slušalice i ne gledajući majku,

rekla je: "Za mene je."Isabelle se polako penjala stubištem. "Je", čula je Amy kako govori. I onda je Amy rekla

7

tiše: "Kako ti je pas?"Isabelle je tiho ušla u svoju sobu. Koga je Amy znala a da je imao psa? Njezina je

spavaća soba, nagurana pod krovnim gredama, u to doba dana bila zagušljiva, no Isabelle jezatvorila vrata, i to glasno, da Amy shvati: Vidiš da te puštam na miru.

Amy je, omatajući telefonsku žicu oko ruke, čula zatvaranje vrata i razumjela, ali je znalada je majka samo htjela ispasti dobra, zaraditi lak bod ili dva. "Ne mogu", rekla je Amy uslušalicu pritišćući dlanom meso za hamburger. I onda, odmah potom: "Ne, nisam joj jošrekla."

Isabelle se naslanjala na vrata sobe, ne smatrajući to prisluškivanjem. Radila je to višezbog toga što je bila previše uznemirena da bi se umivala ili presvlačila sada dok je Amy jošrazgovarala. No, nije se činilo da Amy mnogo govori i za koji trenutak Isabelle ju je čula daspušta slušalicu. A onda se začulo i lupanje posuđa pa se otišla tuširati. Nakon toga će sepomoliti i sići na večeru.

Iako, molitva je Isabelle zapravo obeshrabrivala. Bila je svjesna činjenice da je Krist unjezinim godinama već bio hrabro skončao na križu i visio ondje strpljivo, s octom nausnama, nakon što je prethodno prikupio hrabrost šetnjom maslinikom. No ona, živeći uShirley Fallsu (premda je i sama doživjela daje izda vlastita kći - Juda, mislila je, sipajućidječji puder po grudima) nije imala maslinik za šetnju, a ni bogzna kakvu hrabrost. Možda nivjeru. Sumnjala je tih dana zanimaju li Boga uopće njezine muke. Neuhvatljiv je on, ma štobilo tko tvrdio.

Što je ono pisalo u Reader's Digestu, da molitva popravlja sposobnost moljenja? Isabellese pitala ne pojednostavljuje li Reader's Digest previše. Sviđali su joj se članci poput "Ja samJoeov mozak" ili "Ja sam Joeva jetra", no "Molitva: vježba čini majstora" zaista je, kad sebolje razmisli, bila malo prizemna.

Međutim, ipak je probala. Godinama je pokušavala moliti i sada će opet, ležeći na bijelomkrevetu, kože mokre od tuša, sklopivši oči pod niskim, bijelim stropom, moliti za Njegovuljubav. Traži i dat će ti se. Opasna igra. Nije dobro tražiti krive stvari, kucati na pogrešnavrata. Nije dobro željeti da Bog misli da si sebičan zato što tražiš stvari, onako kako to radekatolici. Suprug Arlene Tucker išao je na misu samo da bi molio za novi auto i to se Isabellečinilo užasnim. Da je htjela biti potpuno precizna, ne bi bila tako vulgarna i tražila auto -tražila bi muža, ili bolju kćer. Osim što to, naravno, nikad ne bi tražila. (Molim te, Bože,pošalji mi muža ili barem kćer koju mogu podnijeti.) Ne, umjesto toga ležat će na krevetu imoliti se samo za Božju ljubav i vodstvo i pokušati Mu dati do znanja da je spremna i za onodrugo, ako joj On poželi poslati znak. No, ništa nije osjećala, tek kapi znoja iznad usne i podpazuhom, od vrućine u maloj spavaćoj sobi. Bila je umorna. I Bog je vjerojatno bio umoran.Ustala je i odjenula kućni ogrtač te sišla u kuhinju večerati s kćeri. Bilo je teško.

Većinu vremena izbjegavale su gledati jedna u drugu, a Amy nije smatrala da je razgovornjezina odgovornost. "Moja kći, strankinja." Mogao je to biti naslov članka u Reader'sDigestu ako već i nije napisan, a možda je i bio, jer je Isabelle zvučalo poznato. Pa, neće otome više misliti, više nije mogla podnijeti misliti o tome. Prstom se poigravala posudicom zamlijeko od finog porculana Belleek, nježnom, školjkastom, svjetlucavom posudicom koja jepripadala njezinoj majci. Amy ju je napunila mlijekom za Isabellein čaj; za vrućine Isabelle jevoljela čaj uz obroke.

Nemoćna protiv radoznalosti i govoreći si da, sve u svemu, sada ima pravo znati, Isabellekonačno reče: "S kim si pričala na telefon?"

"Sa Stacy Burrows." Izrečeno suho, tren prije nego što je hamburger nestao u Amynimustima.

Isabelle je izrezala jednu ciklu iz konzerve i pokušala u sjećanje prizvati Stacyno lice."Plave oči?""Što?""To je ona cura s plavim očima i crvenom kosom?""Valjda." Amy se namrštila. Ljutio ju je način na koji je majčino lice uvijek bilo nagnuto

na kraju dugog vrata, kao u zmije. I mrzila je miris dječjeg pudera."Valjda?"

8

"Hoću reći jest, to je ona."Čuli su se tihi zvuči pribora za jelo koji dodiruje tanjure; obje su žvakale tako tiho da su

im se usta jedva pomicala."Što joj otac radi?" na kraju je pitala Isabelle. "Je li nekako povezan s koledžom?" Znala

je da sigurno nema veze s tvornicom.Amy je punih usta slegnula ramenima. "Ne znam.""Pa, moraš znati čime se čovjek bavi."Amy je progutala malo mlijeka i rukom obrisala usta."Molim te." Isabelle je s gađenjem oborila pogled, a Amy se ovaj put obrisala salvetom."Predaje ondje, valjda", potvrdila je Amy."Što predaje?""Psihologiju. Mislim."Na to se ništa nije moglo reći. Ako je bilo istinito, za Isabelle je to jednostavno značilo da

je čovjek lud. Nije znala zašto bi Amy za prijateljicu izabrala kćer ludoga čovjeka. Zamislilaga je s bradom, i onda se, na svoj užas, sjetila da je i gospodin Robertson nosio bradu, pa jojje srce počelo tući tako brzo daje zamalo ostala bez daha. Miris dječjeg pudera dizao joj se sgrudi.

"Što?" rekla je Amy dižući pogled, premda joj je glava još bila pognuta nad tanjurom, akomad prepečenca, čiji je rub bio gnjecav i krvav od mesa, čekao je na red pred ustima.

Isabelle je stresla glavom i pogledala pokraj Amy prema bijelom zastoru koji se laganozanjihao na prozoru. Kao pri nekoj automobilskoj nesreći, mislila je. Nakon svega razmišljašo tome kako bi bilo da je onaj kamion već prošao raskršće prije nego što sam onamo stigla.Da je barem gospodin Robertson prošao gradom prije nego što je Amy krenula u srednjuškolu. No, ušao si u auto, mislio na druge stvari, i cijelo se to vrijeme kamion truckao nizizlaz s autoceste, ulazio u grad, baš kao i ti. I onda je sve bilo gotovo i život ti se promijenio.

Isabelle je otirala mrvice s prstiju. Već joj se bilo teško sjetiti kako su živjele prije togljeta. Bilo je strahovanja - pamtila je to Isabelle. Nikad dovoljno novca, a činilo se i da jojuvijek bježi očica na čarapama (Isabelle nikada nije nosila poderane čarape ili bi lagala i reklada joj se to maločas dogodilo) ili da Amy ima kakvu zadaću, neku glupu reljefnu kartu zakoju je trebalo gline i pjenaste gume, šivanje za domaćinstvo - za sve je to trebao novac. Alisada, jedući hamburger i prepečenac preko puta svoje kćeri (strankinje) dok je mutnoranovečernje sunce padalo po štednjaku i preko poda, Isabelle je preplavila čežnja za timdanima, za povlasticom brige oko običnih stvari.

Rekla je, jer ju je tišina za njihova obroka tlačila i jer se nekako nije usuđivala vratiti natemu o Stacy: "Ona Bev. Stvarno previše puši. I previše jede."

"Znam", odgovorila je Amy."Koristi salvetu, molim te." Nije si mogla pomoći; pogled na Amy koja liže kečap s

prstiju gotovo ju je izluđivao. Gnjev se pomolio niotkuda i Isabellein glas ispunio hladnoćom.Samo što je u njemu bilo više od hladnoće, ako ćemo iskreno. Najiskrenije, moglo bi se rećida joj se u glasu čula mržnja. A sada se Isabelle i sama mrzila. Povukla bi tu primjedbu da jeikako mogla, ali bilo je kasno. Bodući vilicom narezanu ciklu, vidjela je da Amy dlanomgužva svoju papirnatu salvetu i stavlja je na tanjur.

"Draga je, ipak", rekla je Amy. "Mislim da je Debela Bev draga.""Nitko nije rekao da nije draga."Večer se pred njima razvlačila u beskraj; mutno, prigušeno sunčevo svjetlo jedva se

pomicalo po podu. Amy je sjedila s rukama u krilu, vrata ispružena kao u onih glupavih pasa-igračaka koje ljudi voze pod stražnjim staklom auta i čija se glava ljulja naprijed i natrag kadstanu kod znaka stop. "O, sjedni ravno", htjela je reći Isabelle, no umjesto toga umorno jeizgovorila: "Možeš ići. Večeras ja perem suđe."

Činilo se da Amy oklijeva.U dobrim starim vremenima ne bi ustajale od stola dok obje ne bi završile s jelom. Taj

običaj, ta pristojnost, počeo je kad je Amy tek počela hodati; uvijek je sporo jela sjedeći nadvama katalozima robne kuće Sears na svojemu stolcu, ljuljajući mršavim nožicama. "Mami-ce", rekla bi uznemireno vidjevši da je Isabelle pojela, "ostaneš sjediti sa mnom?" I Isabelle bi

9

uvijek pričekala. Mnogo je noći Isabelle bila umorna i nemirna i, iskreno, radije bi seodmarala listajući časopise ili barem perući suđe. No, nikada djetetu nije rekla da se požuri,nije joj htjela uznemiriti malu utrobu. Bilo je to njihovo zajedničko vrijeme. Sjedila je.

Tih je dana Amy tijekom dana bila u kući Esther Hatch dok je Isabelle radila. Groznomjesto, ta kuća Hatchovih - trošna farmerska kuća u predgrađu, ispunjena bebama i mačkamai mirisom mačjeg urina. No, to je bilo sve što joj je Isabelle mogla priuštiti. Što je drugomogla? Mrzila je što Amy ostavlja ondje, mrzila je što je Amy nikad ne bi pozdravila naodlasku, što bi odmah otišla do prednjeg prozora, popela se na kauč i promatrala kako majkaodlazi autom. Katkad bi Isabelle mahnula ne gledajući je, dok je unatraške vozila kolnim pri-lazom, jer nije mogla podnijeti Amyn pogled. Kad bi vidjela Amy tako na prozoru, njezinoblijedo, nenasmijano lice, kao da joj je netko gurnuo nešto niz grlo. Esther Hatch rekla je danikada nije plakala.

No, jedno vrijeme Amy nije činila ništa doli sjedila na stolcu i Esther Hatch žalila bi se daju je plašilo što ne stoji i trči naokolo kao normalno dijete i nije bila sigurna može li je i dalječuvati. To je uznemirilo Isabelle. Donijela je Amy lutku iz trgovine Woolworth's, plastičnu skovrčavom, krutom platinastom kosom. Glava je odmah otpala, no činilo se daje Amy voli.Ne toliko lutku, koliko lutkinu glavu. Nosila ju je sa sobom kamo god bi pošla i crveno joj jeobojila usnice. Navodno se prestala stiskati u stolcu u kući Esther Hatch, jer se žena više niježalila.

I bilo je jasno zašto bi Isabelle tako svake noći sjedila s djevojčicom za stolom u kuhinji."Mama pjeva zeko i potočić?" možda bi Amy slatko upitala, stišćući grahoricu malimprstićima. A Isabelle bi - bilo je to užasno - rekla ne. Rekla bi ne, bila je preumorna. No, Amyje bila tako slatka - tako sretna što joj je majka bila tamo, tako blizu, samo preko stola.Nogama bi veselo ljuljala, mala mokra usta otvorila bi u osmijeh, pokazala sitne zubiće, kaobijele kamenčiće usađene u ružičasto meso.

Isabelle je sklopila oči; poznata je bol počinjala u sredini grudi. No, sjedila je ondje, nijeli? Činila je to.

"Molim te", rekla je sad, otvorivši oči, "možeš ići." Amy je ustala i izišla iz kuhinje.

Zavjesa se ponovno pomaknula. Bio bi to dobar znak da je Isabelle mogla o tome mislitina taj način; večernji zrak koji se giba dovoljno da se zavjesa pomakne, vjetrić dovoljno jakda je blago namreška, odmakne na trenutak od prozora poput haljine trudne žene i onda je,jednako brzo, pusti da padne na mjesto, dodirujući staklo s nekoliko nabora. No, Isabelle nijepomislila da je dobro što je zapuhao povjetarac. Umjesto toga, mislila je da zavjesu trebaoprati, da nije oprana već dulje vrijeme.

Ogledajući se po kuhinji, bilo joj je drago vidjeti da se barem slavine sjaje i da površinenisu isprugane kao što katkad budu od ostataka sredstva za čišćenje. A tu je bila i posudica zamlijeko od porculana Belleek koja je pripadala njezinoj majci, nježna, školjkasta, svjetlucavastvar. Amy ju je izvadila iz kuhinjskog ormarića prije nekoliko mjeseci i predložila da jeupotrebljavaju svake večeri. "Pripadala je tvojoj majci", rekla je Amy, "a i vrlo ti se sviđa."Isabelle se složila. Ali sada joj je to iznenada izgledalo opasno; predmet o kojeg bi tako lakobilo zapeti rukavom, golom rukom, i razbiti ga u komadiće.

Isabelle je ustala i zamotala ostatak svog hamburgera u voštani papir i spremila ga uhladnjak. Oprala je tanjure; voda crvenkasta od cikle kovitlala se u bijelom sudoperu. Tek kadje završila s tanjurima i spremila ih, oprala je posudicu od porculana Belleek. Prala ju je opre-zno, obrisala oprezno i onda je stavila duboko u ormarić, gdje ju se nije moglo vidjeti.

Čula je da Amy izlazi iz svoje sobe i prilazi vrhu stubišta. I baš kad je Isabelle htjela rećida više ne želi da se upotrebljava Belleek-posudica, Amy je viknula niza stube: "Mama, Stacyje trudna. Samo sam htjela da znaš."

2

Rijeka je grad dijelila napola. Na istočnoj je strani Glavna ulica bila ugodna i široka,zavijala je pokraj pošte i gradske vijećnice, sve dok ne bi stigla do mjesta gdje je rijeka bila

10

široka tek pola kilometra. Ondje je ulica postajala most sa širokim pločnikom s obje strane.Vozeći se, ili hodajući na zapad preko mosta, uzvodno biste vidjeli stražnji dio tvornice kao idio njezina tamnog trbuha, sagrađenog ponad granitnih ploča stijena koje je zapljuskivalapjena. Kad siđete s mosta do ruba rijeke, ondje je mali park gdje je sunce zimi dok zalazitoliko jako da uz horizont reže ružičasto zlato, a goli se brijestovi uz rub obale tako podebljaničine strogima i mračnima. No, rijetki su se u parku dulje zadržavali. Sam park i nije bioposeban; ništa više od potrgane ljuljačke i nekoliko razbacanih klupa. Na većini sunedostajale daske. Ondje ste uglavnom mogli sresti tinejdžere koji napeto sjede na rubovimaklupa, zgureni zbog hladnoće dok golim dlanovima skrivaju cigarete; katkad bi se ondje usumrak našla i skupina koja bi si u krug dodavala džointe, udišući i krišom pogledavajućiprema Tvorničkoj ulici.

Tvornička se ulica nakon mosta nastavljala na Glavnu, vodeći prema tvornici, no prijetoga uvijala se pokraj niza dućana, a medu njima i pokraj starog supermarketa A&P spiljevinom na podu, zatim tvorničkog dućana namještaja s izblijedjelim naslonjačima uizlozima, nekoliko prodavaonica odjeće, kavana i ljekarne kojoj je godinama u izlogu stajaoisti prašnjavi aranžman s afričkom ljubičicom u noćnoj posudi.

Tvornica se nalazila odmah iza toga. I premda je rijeka ovdje bila najružnija - uzburkana ižuta i zapjenjena - sama tvornica, izgrađena prethodnog stoljeća od crvene cigle, bila jenekako spokojno elegantna, kao da je sebe već odavno prihvatila kao središte toga grada. Zaradnike, čije su obitelji u prošloj generaciji stigle iz Kanade, to je zaista i bila - središtenjihovih života, a kuće su im bile razbacane po susjedstvu uz uske ceste gdje su mali dućanisa živežnim namirnicama u izlozima reklamirali pivo treptavim plavim svjetlima.

Taj se dio grada zvao Korito - premda nitko više nije znao zašto - a mnoge su kućedjelovale raskošno i prostrano, trokatnice s jednim stanom na svakom katu i obično snagnutom strehom iznad trijema na ulazu. No, bilo je i manjih kuća, za jednu obitelj, sdrvenim oplatama fasada i vječno otvorenim vratima garaža u kojima su se družile staregume, bicikli i ribički pribor. Neke su od tih kuća bile obojene tirkizno, u boju lavande ili čaku ružičastu, ponegdje s kipom Djevice Marije u dvorištu ili s kadom punom petunija i zemljekoja je zimi postajala vesela hrpa snijega. Zimi su neki ljudi u snijeg stavljali plastične soboveili anđele i ukrašavali ih treperavim svjetlima. Nečiji bi pas, privezan lancem vani nahladnoći, katkad cijelu noć lajao na soba, ali nitko ne bi zvao vlasnika ili policiju kao što bi tosigurno učinili ondje preko rijeke, gdje su ljudi očekivali, ili zahtijevali, miran san.

Ta se strana rijeke zvala Oyster Point i ondje je živjela ona nekolicina liječnika, zubara iodvjetnika grada Shirley Falls. Javna škola, sveučilište sagrađeno prije petnaest godinanizvodno prema polju Larkindale, kao i kongregacijska crkva. Jednostavna bijela građevina sobičnim bijelim tornjem, vrlo različita od goleme katoličke crkve s vitrajima na brežuljku uKoritu. Tu je protestantsku stranu rijeke, Oyster Point, Isabelle Goodrow smisleno izabrala zaživot. Da ju je netko, zbog bilo kojeg razloga, tjerao da razmišlja o selidbi na najviši kat nekekuće boje lavande ispred koje je stajala Djevica Marija praznog pogleda, Isabelle bi odbila.Jednostavno bi se vratila uzvodno do grada iz kojega je otišla. No, sreća se (nekad je mislila -Bog) pobrinula da se jedna od pomoćnih kuća na starom imanju Craneovih iznajmljivala pa setako Isabelle s kćerkicom doselila u predgrađe Oyster Pointa, odmah ispod šumovitihbrežuljaka i polja uz Cestu 22.

Mala i loše izolirana, kuća je ljeti bila vruća, a zimi hladna, ali inače im je potpunoodgovarala. Bila je sagrađena na prijelazu stoljeća kao mala staja za nekoliko konja, a poslijepretvorena u smještaj za ko-njušara. Onda je izbio požar pa je glavna kuća Craneovihizgorjela do temelja. Nikada se nije točno utvrdilo što je prouzročilo požar. Vjerojatno lošeinstalacije. Ali, kolale su neke priče da je časni sudac Crane imao ljubavnicu koja mu je jednenoći zapalila kuću. Druga je priča tvrdila da je požar podmetnuo sam sudac nakon što jenajprije ubio ženu, koju je onda posjeo na suvozačko sjedalo, na glavu joj nabio šešir i voziose po obilaznici.

Ili nešto tome slično. Dogodilo se to davno i ljudima je ta priča već dosadila. U svakomslučaju, sučev je pranećak (sada već starac) na kraju naslijedio imanje - mladice topolaponovno su rasle - kao i samu kuću. Godinama ju je iznajmljivao raznim ljudima: nekom

11

profesoru iz Bostona, koji je jedno ljeto ondje pisao knjigu, knjižničarki kratke kose, koja jejedno vrijeme kuću dijelila s odgajateljicom iz vrtića (premda gospodinu Craneu nikada nisubile drage i odahnuo je kad su otišle). Nekolicina Kanadana provela je ondje kratko vrijemedok su radili u tvornici, ali gospodin Crane nije bio sretan da u kući žive tvornički radnici, paje često ostajala prazna.

Bila je prazna i kad je Isabelle Goodrow prvi put obazrivo stigla u Shirley Falls,izviđajući koje su tu mogućnosti odgajanja djeteta - i pronalaženja supruga, čemu se zapravonadala. Mala bijela kuća isprva joj se učinila savršenim "privremenim mjestom za život". Tosu bile riječi koje je rekla gospodinu Craneu onoga dana kad je stajao usred dnevne sobe srukama u džepovima, kimajući svojom proćelavom glavom punom staračkih pjega. Ponudiojoj je da će obojiti zidove, dopustivši da sama izabere boju. Izabrala je blijedu, ali sjajnu bežboju; privuklo ju je ime boje koju je vidjela u dućanu s alatima: Rajska vrata. Sašila jezavjese, koje su još uvijek visjele na prozorima, posadila vrt u stražnjem dvorištu, ispunilakutije na prozorima ljubičastim petunijama i ružičastim pelargonijama, tako da je gospodinCrane bio zadovoljan. Nekoliko joj je puta ponudio da kupi kuću po vrlo povoljnoj cijeni, noIsabelle je uvijek odbijala premda je imala malu zalihu koju joj je ostavila majka. To je biotek privremen smještaj.

Iako je na kraju ispalo da ipak nije; živjele su ondje već četrnaest godina. Od te bi pomisliIsabelle katkad doslovno pozlilo, kao da je progutala ustajalu vodu iz bare. Život joj seodvijao kao i drugima, no nije se ukorijenila više nego ptica na žicanoj ogradi. I jednog bidana ta ograda mogla nestati, jer će gospodin Crane vjerojatno umrijeti toga jednog dana. Nijesmislila kako pristojno pitati što bi se u tom slučaju dogodilo s njezinim ugovorom zaunajmljivanje. Nije se mogla natjerati kupiti kuću, nije mogla prestati misliti da će se njezinstvarni život događati negdje drugdje.

U međuvremenu je kuća bez podruma ili tavana ljeti bila nepodnošljivo vrela, a ovo jeljeto bilo najgore od svih. Jari se nije moglo pobjeći, a ni majka i kći nisu se mogle izbjeći.Čak ni dvije spavaće sobe pod gredama krova nisu pružale mnogo privatnosti jer ih je razdva-jao tek gipsani zid. Isabelle se bojala požara izazvanog strujom te nije ostavljala ventilatoruključen dok su spavale, pa su vrele noći bile tihe i mirne; kroz tanak zid čule su i kad se onadruga okreće u krevetu.

Večeras je Amy, ležeći u majici i gaćicama, s golim nogama prebačenima preko rubakreveta, čula da je majka pustila vjetar - kratak, suh zvuk, kao da se trudila ostati pristojna.Amy je rukom prešla preko lica i u mraku zakolutala očima. Kad se povukla u spavaću sobunakon večere, iz ladice u stolu uzela je mali dnevnik koji joj je majka darovala prošlog Božićai napisala riječi: Završio je još jedan dan u raju. Majka će to, naravno, pročitati. Cijelo jevrijeme čitala. Dok je na Božić otvarala dar, Amy je odmah znala da će tako biti. "Mislila samda si u godinama kad bi ti se takvo što svidjelo", rekla je majka. Kratko izbjegavanje pogledai istina se jasno iskazala. "Sviđa mi se", rekla je Amy. "Mnogo ti hvala."

I zato je uvijek bila pažljiva. Napisala bi: Danas za odmorom zabavljala sam se sa Stacy,misleći pri tome da su popušile po dvije cigarete u šumarku iza škole. No, ovog je ljeta počelasvaku večer pisati istu rečenicu, osvetnički stežući olovku: Završio je još jedan dan u raju.Ista rečenica trinaest puta, pažljivo ispisana ispod datuma. Kad je završila, spustila je dnevnikna pod pokraj kreveta i legla; no odozdo je čula kako se uz tresak zatvaraju vrata kuhinjskogormara i znala je da će se majka sada premjestiti u dnevnu sobu i listati Reader's Digest, lju-ljajući stopalo, i osjećala je da je ona crna linija između njih još (kao i uvijek) tamo, da iznjezina kreveta ide ravno dolje do majke. Amy je iznenada ustala i povikala prema dolje:"Mama, Stacy je trudna. Samo sam htjela da znaš."

Tako. Učinila je to.I sad je u mraku njezina majka pustila vjetar i nijedna od njih nije imala kamo. Osim

zaspati, što se zbog te vrućine neće tako brzo dogoditi. Amy je zurila u strop. Svjetlo naverandi, upaljeno i noću, ulazilo je kroz prozor i Amy je mogla vidjeti nejasnu mrlju iznadsebe, veličine plitkog tanjura. Nastala je zbog previše snijega koji se prethodne zime topio nakrovu (no, činilo se da je to za Isabelle bila prava katastrofa. "O, dovraga", rekla je te noćistojeći na vratima Amyne sobe. "O, dovraga, dovraga i dovraga", kao da će je takav prizor

12

dotući.)No, za Amy je ta mrlja bila podsjetnik, neka vrsta bolnog prijatelja, jer se sjećala da se

mrlja pojavila prošle zime, u siječnju, noć prije nego što je srela gospodina Robertsona.

Nije voljela ići u školu: pokušavala je zauzeti svoje mjesto između tijela učenika koja supromicala oko nje poput slobodno plutajućeg planktona. Ali, znala je da nije jedna od onihčudaka koji su se isticali u gomili premda je prije nekoliko godina, kad ju je pubertet drskonapao prije nego ostale, mislila da će biti tako. Umjesto toga, činilo se da je sve dobrozavršilo, osim tog iznenađujućeg prijateljstva sa Stacy Burrows koja je pripadala skupinipopularnih djevojaka, ali je ipak jedne jeseni Amy dala prvu cigaretu i nastavila se s njomdružiti za vrijeme užine, što je za Amy često bila jedina svijetla točka u danu.

Dok je prolazila hodnicima, lice joj je obično skrivala bujna, duga, kovrčava žuta kosa,činilo se - njezin jedini adut; čak su joj i popularne djevojke katkad usput u toaletu govorile:"O, Bože, Amy, tako sam ljubomorna na tvoju kosu." No, život joj je bio miran, osim tognejasnoga i zbunjujućega osjećaja sramote.

I tako je tog dana u siječnju, dok su radnici staroga gospodina Cranea lopatama odgrtalisnijeg s krova kuće, Amy ušla na sat matematike očekujući, naravno, da se ništa zanimljivoneće dogoditi. Mrzila je matematiku, mrzila je nastavnicu, gospođicu Dayble. Svi su je mrzili.Gospođica Dayble bila je stara i živjela je s bratom, koji je isto bio star, i godinama su seučenici rugali da Doughy Dayble spava sa svojim bratom. Okrutna i grozna pomisao. Žena jeimala mnogo peruti i na mjestima joj se vidjelo golo tjeme, svijetlo kao rana. Nosila je bluzebez rukava, čak i zimi, pa joj se svaki put kad bi podigla ruku prema ploči, vidio grmić sijedihdlačica na kojima su visjele grudice dezodoransa.

No, gospođice Dayble nije bilo. Toga je siječanjskog dana ispred ploče stajao muškarac.Bio je nizak, kovrčave kose boje melase i guste brade iste boje, koja mu je u potpunostiprekrivala usne. Kroz naočale smeđih okvira, lagano gladeći bradu, promatrao je učenike doksu ulazili. Pogled na njega, to iznenađenje, učinilo je da Amy na tren osjeti da pripada ljudimaoko sebe; izmijenila je poglede s popularnom Karen Keane. Učenici su bili neobično tihi doksu sjedali na svoja mjesta. Prostorija se već činila drukčijom jer nije bilo gospođice Dayble,školska ploča prostranstvo ozbiljno zelenog, veliki sat iznad vrata pokazivao je točno vrijeme,deset i dvadeset i dva. Atmosfera očekivanja visjela je u sobi. Elsie Baxter spotaknula se ostolac i budalasto se nasmijala, no to se od nje i očekivalo. Profesorov se izraz lica nije pro-mijenio. Čekao je nekoliko trenutaka prije nego što je rekao: "Zovem se Thomas Robertson."

Nitko ga prije toga nije vidio.Nagnuo se lagano naprijed, držeći ruke iza leđa, i dodao ljubaznim tonom: "Bit ću s vama

do kraja godine."U najtamnijem kutku uma Amy je osjetila da joj se u životu događa golema, tiha

promjena; pitala se koliko on ima godina. Nije bio baš mlad, ali ni staro-star. Negdje okočetrdeset, možda.

"Slušajte, prije nego počnemo", rekao je gospodin Robertson tihim, svečanim glasom(imao je zaista divan glas, različiti su tonovi zajedno vibrirali), hodajući naprijed i natragispred razreda, gledajući u pod, s rukama još uvijek iza leđa, "volio bih", i tu je stao ipogledao znatiželjno po razredu, "volio bih vas čuti." Ružičaste su mu se usnice mogle vidjetikroz smeđe kovrče brade. Nasmijao se, nakratko pokazujući guste žute zube, a bore su muskočile u kutove očiju. "To bih volio. Čuti vas." Sklopio je kapke kao da naglašava tu poentu.

"Čuti što?" Elsie Baxter nije ni podigla ruku."Tko ste, kako se vidite..." Gospodin Robertson došao je do praznog stola i sjeo na njega,

stavljajući noge na stolac. "Prije nego počnemo s brojevima", (izrekao je to s južnjačkim,masačusetskim naglaskom), "volio bih znati gdje se vidite za deset godina." Podigao je obrvei ljubazno pogledao cijeli razred, prekriživši ruke i trljajući dlanove o rukave sakoa. "Dakle,razmislite. Gdje se vidite za deset godina?"

Nijedan nastavnik prije nije ih to pitao, pa su se neki učenici meš-koljili nervozno, aliugodno iznenađeni, dok su ostali sjedili nepomično, razmišljajući o pitanju. Vani se zimskonebo činilo dalekim. Kao da je razred postao važno mjesto, kao da nauljeni drveni podovi

13

pridržavaju nešto važno; miris krede i oznojenih tijela sadržavao je naznaku uzbuđenja,obećanja.

"Što je bilo s gospođicom Dayble?" Elsie Baxter pitala je iznenada, ponovno ne dignuvširuku.

Gospodin Robertson kimnuo je. "Ah, da, naravno", rekao je. "To biste željeli znati." Amy,koja se nije pomaknula otkad je sjela na mjesto, sada je stavila ruke u krilo i pitala se je listarica umrla; ne bi zažalila da je bilo tako.

Ali, nije bilo. Gospođica Dayble pala je niz podrumske stube i razbila lubanju. Bila je ubolnici u stabilnom stanju, ali će lom dugo zacjeljivati. "Ako joj netko želi poslati poruku,siguran sam da će je rado primiti", rekao je gospodin Robertson. Nitko to nije želio. No, tajzabrinuti način na koji je gospodin Robertson podigao obrve dok je to govorio, ukrotio jerazred pa su se suzdržali i oni učenici koji bi inače dobacili zloban komentar o tome što biželjeli poslati gospođici Dayble.

Gospodin Robertson šutio je još nekoliko trenutaka, zureći u pod, kao da je podsjećanjena situaciju gospođice Dayble zahtijevalo stanku, zbog iskaza poštovanja, a onda je, gledajućiponovno u razred, rekao tiho: "Ali, ja bih vas ipak volio čuti."

Flip Rawley, popularan i zgodan, dobroćudna lica, oklijevajući je dignuo ruku. Pročistioje grlo i rekao: "Volio bih profesionalno igrati košarku."

"Divno." Gospodin Robertson pljesnuo je rukama. "Divan sport. Gotovo kao balet, hoćureći - kao neki prekrasan ples."

Amy je pogledala Flipa da vidi kako mu se svidjela ta ideja s baletom, ali je Flip kimaoglavom. Gospodin Robertson skočio je sa stola, raspoložen i inspiriran. Pred pločom je rekao:"Pogledajte ovo", dok je crtao dijagram neke košarkaške utakmice. "Nije li to posebno divnaigra?!" zaključio je spuštajući kredu u žlijeb. "Kad je dobro odigrana, u svakom slučaju."Otprašio je ruke o samtene hlače i kimnuo prema Flipu. "Sve najbolje na tvome putu."

Nakon toga se u zrak vinulo mnogo ruku. Maryanne Barmble željela je postati bolničarka.Htjela je "pomagati ljudima", kako je rekla, ali je gospodin Robertson samo gladio bradu ikimao. Na Maryanneinu se licu čitalo razočaranje; mislila je da bi se to njemu svidjelo, da ćepričati o ljepoti njezina životnog puta.

"Tko je sljedeći?" rekao je gospodin Robertson.Amy ga je kroz kosu napeto promatrala. Bio je nizak, istina, ali čvrst i nabit, punih grudi i

ramena koja su se činila muževno snažnima, usprkos činjenici što je odjenuo ružičastukošulju. Kosa mu je bila dulja nego što je očekivala od sredovječnog muškarca; da je biomlađi, na fakultetu bi prošao kao hipi. Ali, nosio je kestenjastu kravatu na ružičastoj košulji ismeđi sportski sako, iste boje kao što su bile i samtene hlače. Bez sumnje je bio odrastaomuškarac s autoritetom. Već je po glasu to bilo jasno.

"Govorim vam", gospodin Robertson podigao je ruku, "da ste u kritičnom razdobljuživota. Više niste djeca." Hodao je između redova klupa; glave su se okretale da ga slijede."Sve morate dovoditi u pitanje", rekao je snažno stišćući šake. Učenici koji su bili podigliruke, sada su ih polako spustili na stolove; nisu bili sigurni što on to radi.

"Sada ste mladi ljudi", nastavio je. "U ovom razredu nema nikoga", i tu je zastao, stojećipokraj prozora, podižući ramena dok se prstima igrao sitnišem u samtenom džepu, "tko bi jošuvijek morao misliti da je dijete."

Usprkos svome divnom glasu još uvijek nije potpuno osvojio razred. Već dulje nisu zasebe mislili kao o djeci i pitali su se zašto im se sada obraća svisoka - premda nisu to baš takoshvaćali.

"Stigli ste do točke", nastavio je, "gdje sve morate dovoditi u pitanje."Amy se pitala je li taj čovjek komunist. Ta brada i duga kosa; možda je razgovor navodio

na marihuanu, možda će sada zagovarati legalizaciju."U pitanje, sve", ponovio je odmičući prazan stolac. Imao je velike ruke, kao da je priroda

zamislila da bude viši, veći muškarac, no u tom pokretu odmicanja stolca bilo je neštoiznimno nježno. "Samo kao mentalna vježba. To je sve. Tek da umove održite budnima." Amožda i nije bio komunist.

"Jeste li zaista željeli jesti pahuljice za doručak?" pitao je, ogledajući se po razredu.

14

Možda je samo čudan."Ili ste ih jeli jednostavno iz navike? Jer vam je tako rekla majka."Elsie Baxter, koja je sjedila iza Amy, glasno je prošaptala da ona nije jela pahuljice za

doručak, no Amy ju je ignorirala, a Flip Rawley namrgodio se i zakolutao očima da Elsieshvati da treba zavezati, i time je gospodin Robertson pokupio sve bodove.

"Sada", rekao je gospodin Robertson drukčijim tonom, veselim, ponovno prijateljskimglasom, trljajući šake. "Gdje smo stali? Pričali ste mi. Želim da mi pričate."

Kevin Tompkins želio je biti odvjetnik. Mucajući je izgovorio više nego što se itko sjećaoda je ikada rekao. Njegova je rođakinja silovana kad je bila mala i tip se izvukao bezposljedica. Tako da je Kevin želio biti odvjetnik. Gospodin Robertson postavljao je mnogopitanja i pažljivo slušao Kevina, koji je odgovarao, mucajući i vlažeći usne. "Nije li životzanimljiv?" rekao je na kraju gospodin Robertson. Crna je kazaljka sata na zidu tiho kliknula ipomaknula se do sljedećeg broja.

Prstom je pokazao na Amy."Ja?""Da, ti. Što bi ti htjela biti?"Gotovo da joj se vrtjelo. "Htjela bih biti nastavnica", odgovorila je, ali joj je glas bio

tanak, a možda čak i drhtav; užasnuta je slušala kako je svoje uzbuđenje otkrila pred svima.Pred njim.

Gospodin Robertson dugo ju je promatrao. Porumenjela je, spustila pogled prema stolu,ali kad je ponovno pogledala kroz kosu, on ju je još uvijek mirno gledao. "Stvarno?" konačnoje rekao.

Oblio ju je val vrućine. Gledala je kako je prstima polako prešao po bradi, sve docrvenkastog mjesta odmah ispod usne. "Ali, znaš", rekao je gledajući je zamišljeno, "prije bihrekao glumica."

Krajičkom oka Amy je osjetila da je Flip Rawley zainteresirano promatra. Možda ju jecijeli razred tako gledao. Gospodin Robertson naslonio se na prozor, kao da je imao svevrijeme ovog svijeta za razmišljanje o tome. "Ili pjesnikinja, možda."

Srce joj je ubrzalo ritam. Kako je mogao znati za pjesme u kutiji cipela pod njezinimkrevetom? Kako je mogao znati daje prije mnogo godina napamet naučila sve pjesme EdneSt.Vincent Millay i da je u jesenja jutra u školu išla puna nade - O, svijete, da te mogu stegnutbliže! - i onda se vraćala kući razočarano, vukući noge uz riječi Tuga kao vječna kiša po momsrcu. Kako je taj čovjek to mogao znati? A znao je, jer nije pretpostavio da će MaryanneBarmble biti pjesnikinja, zar ne? Niti mucavi Kevin Tompkins.

"Kako se zoveš?""Amy."Rukom je posegnuo iza uha i podigao obrve. "Amy", ponovila je, pročistivši grlo. "Amy.

Amy, i kako još?""Goodrow.""Amy Goodrow." Okrenuo se i vratio ispred razreda, ponovno se naslanjajući na ploču, sa

stopalom ležerno podignutim iza sebe na zid. Pretpostavila je da je sada završio s njom jer sumu oči kružile razredom. No, iznenada je rekao: "Amy, zaista želiš biti učiteljica?" I možda bistvarno priznala da bi radije pisala pjesme da on tada nije pogriješio, da nije nagnuo glavu irekao: "Ili tvoja majka misli da je dobro biti učiteljica?"

Uvrijedila ju je istinitost njegovih riječi. Ustvari je to bila Isabelleina ideja da Amypostane učiteljicom. To je sama Isabelle željela biti. No, nije loše poučavati. Amy se moglazamisliti da to radi cijeli život.

"Želim biti učiteljica", rekla je tiho i osjetila da ju je tada otpustio jednim ležernim: "Uredu."

Sarah Jennings htjela se pridružiti cirkusu i postati klaun. Gospodin Robertson nagnuo jeprijateljski glavu i izjavio da su takve želje plemenite.

Počela ga je mrziti. Mrzila je kako je sjedio na stolu, jednom nogom na stolcu, kako jezavrtao rukave košulje. Nakon toga prvog dana više nikada nije nosio sako. Umjesto toga

15

olabavio bi kravatu i zavrnuo rukave i drsko nagnuo glavu. Mrzila je kako bi rukom punomprašine od krede prelazio preko valovite kose, kako bi skočio sa stola i brzo hodao do ploče,pisao brojeve, crtao trokute, lupkajući tako snažno kredom po ploči dok bi završavaoobjašnjenje da bi se kreda prelomila napola, jedan bi komad pao na pod, i katkad bi ga ondje iostavio kao da je ono što je govorio bilo previše važno, previše uzbudljivo da bi to prekidaopodižući glupi komad slomljene krede.

I mrzila je što su ga svi u razredu voljeli, što bi se uzbudili kad bi ih iznenada pitao nekoglupo, osobno pitanje. (Naslanjajući se na stol, jednoga je dana pogledao Elsie Baxter i rekao:"Jeste li ponekad deprimirani}") Mrzila je što su svi padali na to. "Gospodin Robertson", čulaih je da govore, "je, dobar je. Faca." Mislila je da je vjerojatno licemjer.

"Misli da je poseban", požalila se Stacy Burrows dok su pripaljivale cigarete za vrijemeužine vani iza škole. Stacy je bilo svejedno. Njoj on nije predavao - bila je u "slabijoj grupi",kod gospođe Weatherby - ali bi Stacy ionako bilo svejedno.

"Svi su muškarci krmci", odgovorila je otpuhujući dim kroz nos.Amy je majci rekla da je zamjena za gospođicu Dayble neki čudan čovjek s bradom."Nizak?" pitala je majka perući najlonke u umivaoniku u kupaonici."Vidjela si ga?" Uznemirila ju je ta misao."Ne." Majka je odmahnula glavom, vješajući najlonke preko drške tuša da se suše. "Ali,

niski ljudi često nose brade. Tako se osjećaju muževnije." Amy su se majčina zapažanjakatkad sviđala. "Ti samo radi svoj posao", savjetovala ju je Isabelle. "To je jedino važno."

I radila je, pognula bi glavu nad stol u zagušljivoj učionici dok su radijatori u kutupucketali, a Flip Rawley sjedio je pokraj nje i više je nije gledao kao buduću glumicu, već jegledao postrance, nastojeći prepisati njezin test, a ona ga je pokušavala ignorirati, urednoispisujući jednadžbe dok je dugom, kovrčavom kosom uglavnom uspijevala sakriti licesjedeći u klupi i radeći.

Sve dok gospodin Robertson jednoga dana nije rekao: "Amy... Zašto se skrivaš iza kose?"Osjetila je vrućinu pod pazuhom.Naslanjao se na zid kao i obično: prekriženih ruku, jedne noge savinute iza sebe i

oslonjene o zid tako da mu je bačvasti trup bio izbačen naprijed. Radijator u kutu zakuckao je.Nekome je ispala olovka.

"Imaš punu glavu sjajne kose", rekao je gospodin Robertson. "Ljudi na tebi to prvoprimjećuju. Ali se skrivaš za nje. Jedva da ti ikada vidimo lice. Jesi li svjesna toga?"

Naravno da je bila svjesna."Ponašaš se kao kornjača, Amy." Odmaknuo se od zida. "Samo, umjesto oklopa imaš taj

egzoskelet od kose." Razred se ovome malo nasmijao, kao da je izrekao prostotu (premdanitko od njih, pa ni Amy, nije znao što znači riječ "egzoskelet").

"Vidio sam nedavno u časopisu neki strip ", nastavio je gospodin Robertson hodajućiprolazom prema svom stolu. "Vidio sam taj strip, Amy, i sjetio se tebe."

Glavu joj je ispunila tupa, odurna bol."Dvije kornjače. Jedna veselo s vratom vani, a druga potpuno uvučena u oklop. I ta vesela

kaže: 'Hajde, izađi, svi pitaju za tebe.' "Razred se ponovno nasmijao. Gospodin Robertson pokucao je po stolu. "Dakle, izađi,

Amy Goodrow. Svi pitaju za tebe."Mržnja koju je osjećala prema njemu bila je tako čista da joj je činila dobro, kao da ga je

tako mrzila godinama. Zurila je u stol, pratila brojeve napisane na papiru i zamišljala dugivrat svoje majke, poželjevši zaplakati jer je bila potomak stvorenja nalik na kornjaču;zaplakati jer ju je taj isti čovjek, koji ju je prije vidio kao pjesnikinju (i glumicu), sadausporedio s kornjačom.

Zvono se oglasilo, odzvanjajući učionicom i hodnicima, i čula su se vrata drugih učionicakako udaraju o zid. Stolci su škripali, knjige padale na pod. Zaustavio ju je na izlazu. "Amy",rekao je, pozivajući je prstom, "htio bih s tobom kratko razgovarati." Zastala je poslušno,stežući knjige jače uza se. Učenici su prolazili pokraj nje, neki od njih gledajući u nju pa ugospodina Robertsona.

Gospodin Robertson pričekao je da se učionica isprazni i onda je tiho rekao, ozbiljnim

16

glasom kao da joj otkriva nemilu tajnu: "Bojim se da sam te uvrijedio. To nisamnamjeravao i ispričavam se. Jako mi je žao."

Pogledala je pokraj njega, nagnute glave. Bili su gotovo iste visine. Ljuljala se na rubustopala da bi se činila nižom, ali bila je visoka, visoka baš kao što je on bio nizak, pa su stajalitako, lica udaljena tek nekoliko centimetara.

"Prijatelji?" rekao je naginjući glavu kao da usklađuje kut s njezinom.Da je barem bila netko drugi. Karen Keane, recimo. Da je bila Karen Keane, sada bi

razigrano rekla: "O, naravno da smo prijatelji", i svidjela bi mu se; našalili bi se. Ali, Amynije ništa rekla. Niti je promijenila izraz lica. Osjećala je da joj lice bezizražajno visi, napolaskriveno kosom.

"Dobro", rekao je, "nismo prijatelji, razumijem." U glasu mu je čula nagovještaj nečegakrutog, kromiranih rubova. Okrenuo se i otišao.

U ženskom je toaletu napisala prostotu. Nikad prije nije ništa napisala na zid i dok jeolovka ispisivala grube, neravne crte, osjećala je naklonost prema onome tko je prethodnegodine vandalizirao dvoranu za tjelesni, kao da je sada i sama bila spremna razbijati prozore,evo baš ovaj tu u zahodu, za čije se staklo zalijepio mokar snijeg.

Začulo se drugo zvono. Kasnila je na sat domaćinstva, a nikad prije nije kasnila na sat.No, napisala je još nešto na zid toaleta, jer, kad je razmislila, i nastavnik domaćinstva bio ješupak.

Nakon toga ju je ostavio na miru, ali ona na satu matematike nije imala mira. Kao prvo,počela je razumijevati matematiku kao što nikad nije i katkad bi Amy tijekom tih sumornihsiječanjskih dana, kad je nebo izvan učionice bilo neumoljivo sivo, a gole grančice smrznutogjorgovana lupkale o prozore, palo na pamet podići ruku i odgovoriti na neko pitanje koje bipostavio gospodin Robertson, no nikada to nije učinila. Ipak, uznemirivalo ju je, posebno kadbi drugi u razredu pogrešno odgovorili, a gospodin Robertson stajao pokraj ploče držeći kredui govorio: "Hoće li još netko pokušati?" Katkad bi joj nakratko uhvatio pogled i tada bipoželjela dignuti ruku, ali se bojala da ne zna točan odgovor.

A znala je. Gospodin Robertson okrenuo bi se prema ploči i ponovio zadatak još jednom,ili mnogo puta ako je bilo potrebno, dok ne bi konačno od nekoga iznudio odgovor koji jeAmy mogla dati samo da se usudila.

A znao je biti i strog kad mu je tako odgovaralo. Siroti Alan Stewart, natmuren dječak smnogo akni koji je sjedio otraga, jednoga je dana morao ostati u školi samo zato što je klikaokemijskom. I Elsie Baxter je, krupnoj i naprasitoj, masne kože, zaprijetio kaznom kad jeljubičastom žvakaćom gumom napuhavala goleme balone i puštala ih da joj se raspuknuposred lica. No, ispričala se i bacila žvakaću, pa je gospodin Robertson postao ljubazan iblago se našalio. Po boji njezina lica svi su znali da je zaljubljena u njega. ("Elsie baš i nemaneko dobro zaleđe", rekla je Amyna majka.)

Nitko ga nije želio ljutiti. Bio je omiljen jer je bio drukčiji i, premda je bio svojeglav,usprkos tim malim neugodnostima vrijedilo je sjediti na satu na kojem se nisi osjećao mrtvim.Čak se i Amy, koja ga je i dalje mrzila, tako osjećala. Jednoga je dana, objašnjavajući nekiteorem pri kraju sata, gospodin Robertson udario šakom po ploči. "Ne vidiš li ljepotu ovoga?"viknuo je Alanu Stewartu, koji je zijevao u zadnjoj klupi. "Kažem vam, ljudi, da ste imalosenzibilni, zaplakali biste nad ovime."

Nekoliko se učenika nasmijalo, ali to je bila pogreška jer se gospodin Robertson namrštioi rekao: "Ozbiljno mislim, zaboga. Ovdje imate tri crte. Tri obične crte." Podebljao ih jekredom. "A pogledajte kakvu samo ljepotu skrivaju." Činilo se da se ispuhao i onih nekolikoučenika koji su se nasmijali, sada su se meškoljili na stolcima.

No, Amy je gledala u ono što je nacrtao na ploči i u misli joj se uvukla ideja, stih pjesmekoji je jednom pročitala: Samo je Euklid vidio čistu ljepotu.

Gospodin Robertson pogledao je po razredu i zaustavio pogled na njoj. "Što je?" rekao je,pružajući bradu prema njoj - ali je bio umoran i riječi je izgovorio grubo. Amy je spustilapogled i odmahnula glavom. "Dobro onda", uzdahnuo je. "Sat je gotov."

Amy je uvijek boljela glava nakon cigareta. Od njih joj je bilo zlo, pa se naslonila na

17

srušeno deblo i promatrala kako Stacy prebire po džepovima tražeći šibicu. "Dobro si?"Stacy je zažmirila dok je palila svoju drugu.

"Mrzim školu."Stacy je kimnula. "I ja mrzim školu. Jutros sam povraćala i htjela ostati doma, ali me

mama svejedno poslala.""Povraćala si?"Stacy je ponovno kimnula. "Moju mamu nije briga. Četkom me udarila po ruci.""Šališ se."Stacy je slegnula ramenima i podigla rukav mornarskoplave boje. "Moja je mama jebeno

luda." Govorila je s cigaretom u ustima, oprezno žmirkajući prema crvenkastoj masnici nazglobu prije nego što je spustila rukav.

"Bože, Stacy." Amy je otresla pepeo s cigarete u snijeg i zgazila ga čizmom.Stacy je otpuhnula dim. "Ovih mi je dana stalno loše."Glavobolja je ipak bila bolja od mučnine, čak i kad je trajala cijeli dan kao Amyna. Glava

ju je još uvijek boljela kad se vratila kući iz škole, sjedila za kuhinjskim stolom i u ledenojkući pisala zadaću iz matematike. Navikla se najprije napisati zadaću iz matematike pa bionda, prije nego što bi majka stigla kući, otišla u svoju sobu i zurila u zrcalo. Nije se moglaodlučiti na što si je nalikovala. Sjedeći na tabureu (zapravo, staroj bačvi - Isabelle je oko njesašila ružičasti volan i povrh toga stavila jastučić), Amy nije shvaćala kako izgleda.

Oči su joj bile razmaknute, čelo visoko, a Isabelle je rekla da su to znaci inteligencije, noto Amy ništa nije značilo. Htjela je biti lijepa i mislila je da bi pomoglo da je niža i da imamanja stopala. Pa čak i to što je dobro da su joj oči razmaknute, u njima nije bilo ništaposebno; nisu bile živo plave ili tajanstveno smeđe; samo mutno zelene, a put blijeda,posebno zimi, kad se činilo da joj je koža ispod očiju prozirna, gotovo plava.

Barem joj je kosa bila lijepa. Znala je to uglavnom zato što su joj to ljudi cijeloga životagovorili. "Odakle joj takva kosa?" stranci su govorili njezinoj majci u dućanu živežnihnamirnica kad je Amy bila još dovoljno mala da sjedi u žicanim kolicima za kupovinu."Pogledajte samo tu kosu", govorili bi, katkad je i dodirivali, milovali neku kovrču, ravnali je.

No, Amy je znala, kao što djeca znaju takve stvari (sve znaju, tvrdio je gospodinRobertson poslije), da njezinoj majci nije bilo drago što joj stranci dodiruju kćer i komentirajujoj kosu. Možda je to bilo najranije Amyno sjećanje na krivnju, jer je ona voljela kad bi jenetko podragao; okrenula bi lice u smjeru ruke, pognula glavu da osjeti oklijevajuće prste tenepoznate žene koja joj je govorila ljubaznim glasom: "Lijepa djevojčica, od koga ti je takvakosa?"

Ne od Isabelle. Čak su i neznanci to vidjeli. Tek jedan pogled na Isabelleinu tanku tamnukosu, stisnutu u punđu, i znali su. To je bila kosa njezina oca. I razlog što se to Isabelle nijesviđalo - Amy je to odavno shvatila. Pretpostavljala je da je to zbog toga što joj je otac umroodmah nakon što se rodila, od srčanog udara na kalifomijskom golf-igralištu. "Zašto je bio uKaliforniji?" pitala je Amy, ali je odgovor uvijek bio "Zbog posla" i Amy nikada nije doznalaništa više. No, naslijedila je njegovu kosu, ma tko on bio, i na tome je bila zahvalna dok ju ječešljala tih zimskih popodneva ispred zrcala, a različite su joj nijanse žutog padale prekoramena.

I onda je jednoga dana, odlazeći iz kantine ranije (Stacy nije došla u školu), Amy naletjelana gospodina Robertsona koji je izlazio iz zbornice. " 'dan", rekla je Amy, no zvuk nije izišaoiz njezinih suhih usta, koja su se otvorila prije nego što je pognula glavu.

"Amy Goodrow", rekao je gospodin Robertson prolazeći pokraj nje dalje niz hodnik. Alije čula da su mu se koraci zaustavili i, gledajući preko ramena, vidjela je da se okrenuo ipromatrao je. Lagano je zatresao glavom prije nego što je rekao: "Samo bi te Bog, dušo,mogao voljeti zbog tebe same, a ne zbog tvoje plave kose."

Drhtavih ruku i sjedeći na rubu kreveta, Isabelle je mjesecima poslije čitala dnevnikodlučna otkriti kako je sve to počelo, no nije pronašla ništa više do bezopasnog zapisa zadeseti siječnja: Stara je Daybleica pala niz stube i, nasreću, razbila glavu.

18

3

Klima-uređaji zujali su na prozorima ureda. Bilo je rano, dan je tek počeo. Ovo je bilotiho vrijeme, žene su na sebi još nosile mirise jutarnjih sapuna i, pozdravljajući se, u tuđemdahu njušile aromu paste za zube; sad su sjedile za stolovima, radile mirnije nego u bilo kojedrugo doba dana. Katkad se čulo kako se zatvara metalni ormarić, neka bi kanta za otpatkezagrebla nakratko po podu. Avery Clark stajao je u dovratku svog ureda zavrnutih rukava."Isabelle", rekao je, "možeš li doći na tren, molim te?"

I da je sirota Isabelle znala da će joj Avery Clark danas diktirati pisma, obukla bi lanenuhaljinu. Nije to bila haljina od čistog lana, ali je lan bio u sastavu materijala i bila je plavapoput potočnice ("Dobro ime, dobro se nosi", rekao je razdragani prodavač). Isabelle jenastojala ne nositi često tu haljinu. Da je previše često izgledala atraktivno, ljudi bi to počeliočekivati i onda bi češće primjećivali da takva zapravo nije bila.

A danas to sigurno nije bio slučaj zbog natečenih očiju i bora od lošeg sna. (Zastala jepred Amynim vratima. "Ali, što će Stacy s bebom?" pitala je. A Amy je bezbrižno odgovorila:"A odreći je se, valjda.") No, Isabelle uopće nije spavala i dok je tražila stenografski blok,razmišljala je da će sad morati proći pokraj Averyja u debeloj kariranoj suknji koja je bilapredugačka i koja joj nije naglašavala bokove.

Nije mogla naći stenografski blok. Papiri i mape, bezopasni i blijedi, ležali su posvuda postolu. No, blok nije našla, što je bilo krajnje glupo i grozno jer je ona bila dobro organiziranaosoba. "Samo sekundu, molim te", rekla je, "čini se da sam zametnula..." Oznojila se, aliAvery je nezainteresirano kimao glavom promatrajući sobu punu žena, s nadlanicama nabokovima. "Baš glupo od mene", rekla je Isabelle, lupajući dlanom po bloku koji je cijelovrijeme bio tamo, na njezinu stolu. "Gospođa Glupost", rekla je, no Avery to izgleda nije čuo.Ležerno se odmaknuo da je propusti unutra.

Dva vanjska zida njegova ureda bila su gotovo potpuno ostakljena, što je u Isabellepojačavalo osjećaj izloženosti svaki put kad je bila s njim u uredu. A i sve to staklo nije imalosmisla; služilo je tome da pazi na žene kojima je bio nadređen, ali Avery Clark nije bionaporan i strog šef. U rijetkim slučajevima kad je morao razgovarati s nekom neposlušnomradnicom o tome da loše radi (prije nekoliko godina dogodio se gadan incident s nekomženom čiji je tjelesni miris bio tako napadan da su Averyja druge žene neprekidno gnjavile daje upozori - neugodna situacija, požalio se Isabelle, koju nikada neće zaboraviti), takav bisastanak sa zanimanjem pratile druge žene sa svojih radnih mjesta. "Što se događa uakvariju?" mrmljale bi jedna drugoj.

No, Isabelle mu je bila tajnica i kad je bila u njegovu uredu, to nije privlačilo pozornost.Nitko, govorila si je, osim samoga Averyja ne primjećuje da joj je neugodno. A čini se danjega ne zanima. Premećući po stolu, rekao je jednostavno, ne podižući pogled: "Dobro onda,hoćemo li početi?"

"Sve je spremno."Mnogo je noći tijekom nekoliko prošlih godina Isabelle, ne mogavši zaspati, zamišljala da

leži u bolnici dok Avery Clark sjedi pokraj nje zabrinuta, ostarjela lica. Katkad je u bolnicibila samo zbog iscrpljenosti, drugi put jer ju je pokupio auto dok je prelazila ulicu,povremeno bi joj amputirali neki ud. Prošle su je noći upucali tijekom pljačke, metak joj jezamalo promašio srce, a Averyjevo je lice bilo blijedo zbog brige dok je slušao ravnomjernezvučne signale s monitora na koji je Isabelle bila priključena.

Posramila se što je o tome mislila sada, gotovo ošamućena sramom dok je sjedila prekoputa njegova stola sa stenografskim blokom na kariranoj suknji. Izraz njegova lica u bijelomsvjetlu ureda bio je zamišljen i neodređen - na bradi crvena mrljica od jutarnjeg brijanja - iodvajao ju je od golemog prostranstva detalja koji su činili njegov život. (Nije znala čak ni štovoli jesti. Ima li u kući glasovir? I koje je boje, upravo se zapitala, toaletni papir kojim jejutros zaustavio krvarenje na bradi?)

"Dobro", rekao je suho. "Korporaciji Heathwell Lentex. Tri primjerka. Poštovani. Nesamo poštovani. Provjeri u spisu kome to točno ide."

"Da, naravno", rekla je upisujući uputu na blok papira i onda lupkajući olovkom po

19

koljenu. "Neće biti problema."Pokušavala je mnogo puta sve to zamisliti, tu zbrkanu hrpu detalja od kojih se sastojao taj

čovjek. Zamišljala ga je i kao dječaka. (Raznježilo ju je to jer je sigurno bio visok i trapav.)Zamišljala ga na dan vjenčanja, svečanog i uštogljenog u odijelu, začešljane kose. (Sigurno senečega potajno bojao, kao i svi muškarci.) I, kakav mu je sada bio život? U mislima mu jerazgledala ormar, košulje koje su visjele u nizu, noćni ormarić, ladice pune pidžama...

"Ugovor izričito kaže da kupac preuzima rizik. Vidi stavak četiri, treći red." Ovdje jeAvery Clark zastao i zabuljio se u papir na svome stolu.

Isabelle je stisnula usne. Ruž joj se učini gumenim. "Pročitaj mi to ponovno, molim te,Isabelle."

Pročitala je."Samo malo da provjerim ovo."Sjedila je dok je prelistavao različite dokumente. No, osjećala se vrlo povrijeđenom, jer

nekada su na pauzi zajedno pili kavu. Nekad bi ona ovdje sjedila i pričala mu da joj vodazbog snijega curi ispod krovnih greda ili da hladnjak katkad zaledi mlijeko, i on bi gotovouvijek rekao, ma kakav da je bio problem: "Pa, mislim da si to dobro riješila, Isabelle."

A sada je rekao: "Novi odlomak", i tek je nakratko pogledao. "Podsjećamo vas daposljednjeg tjedna u lipnju ove godine..."

Blagi Bože.Posljednji tjedan u lipnju, prije niti mjesec dana, tad joj se život srušio. Raspao. Kao da

joj ruke, stopala i noge u svakodnevnim najlonkama sve ove godine nisu bile ništa više dopijeska. I, što je bilo najgore od svega, Avery Clark vidio je to. Kad je tog jutra ušla u njegovured, crveneći se tako da su joj oči zasuzile, odmah ga je pitala: "Molim te, Avery, reci mimože li Amy od ponedjeljka početi ovdje raditi?" Odgovorio je ne podižući pogled:"Naravno." No, što je drugo i mogao reći, mislila je Isabelle.

Otada nisu zajedno pili kave na pauzama. Nisu uopće razgovarali, osim o besmislenimredovitim poslovnim temama.

Stolac je zaškripao jer se sada nagnuo naprijed. "... tri tjedna unaprijed obavijestiti oneisporuci robe."

Ali, kad bi joj bilo što rekao. Samo: "Isabelle, kako si?""U prilogu standardno odricanje od odgovornosti. Potpišite."Zatvorila je stenografski blok razmišljajući o onom danu prošle jeseni kad mu je ispričala

koliko ju je povrijedila Barbara Rawley, đakonova žena, kad je rekla da nije prikladnoukrašavati oltar otrovnim velebiljem i jesenskim lišćem nakon što je to Isabelle tako učinila,jer su je zadužili za aranžiranje listopadnog cvijeća.

"Ali, lišće je bilo prekrasno", razuvjeravao ju je Avery. "Emma i ja pričali smo o tome."To je bilo dovoljno, to što je kimnuo glavom. (Premda radije ne bi slušala o Emmi -

neljubaznoj Emmi Clark, koja je stajala ispred crkve u skupoj odjeći i izgledala kao da joj svesmrdi.)

"Ako to možeš poslati još danas", rekao je Avery."Da, naravno." Isabelle je ustala.Raširio je prste preko obraza i naslonio se na stolac, gledajući kroz staklo iskrzanu rijeku

žena koje su ulazile i izlazile iz radnog prostora. Isabelle se brzo povukla prema vratima da nebi svoju groznu kariranu suknju i bezobličnu figuru predugo izlagala njegovu pogledu.

"Isabelle." Riječ je izgovorio tiho. Već je zamalo prošla kroz vrata. Mogla je to potpunopropustiti, to tiho zazivanje njezina imena.

"Da?" rekla je meko, istim tonom, okrećući se prema njemu. No, on je razgledavao svojugornju ladicu, lagano pognute glave s tankom sijedom kosom.

"Rekao sam tri primjerka?" Jače je otvorio ladicu. "Neka bude četiri."

Debela Bev odbacila je prazni karton soka od naranče u metalnu kantu za otpatke, što jetupo odjeknulo u utihloj prostoriji, obrisala usta nadlanicom i preko stola pogledala AmyGoodrow. Bilo joj je žao djevojke. Bev je imala troje djece i mislila je da je Amy čudna -njezinu je licu nedostajalo kretnji. Istina, bilo je krajnje dosadno raditi u vreloj prostoriji s

20

gomilom sredovječnih žena. (Hladila se časopisom koji je Rosie Tanguay tog jutra bacila nanjezin stol, usput rekavši: "Imaš članak tu, Bev, o višestrukim ovisnostima." Krava Rosie,koja je za ručak jela mrkve.) No, s tom Amy, mislila je Bev dobacujući joj diskretne poglededok se hladila, nije bilo sve u redu, ne samo taj glupi posao u pakleno vrućem uredu.

Primjerice, nije žvakala žvake. Bevine su kćeri stalno žvakale, u ustima žvalile velikegrude, napuhavale, pucale balone, izluđivale sve živo. Roxanne, najmlađa, stara dvadeset ijednu godinu, još je to radila. Bev je nikada nije vidjela bez žvakaće u ustima kad bi subotomdolazila oprati rublje, razmrljane šminke i mutnih očiju nakon zabave od prethodne noći.

Kad se bolje razmisli, to je moralo biti nešto drugo. Amy Goodrow nije se šminkala. Atrebala je. Možda bi se tko i okrenuo za njom kad bi nabacila malo sjenila, zatamnilatrepavice. Ona to nije ni htjela, mislila je Bev, tražeći cigarete; djevojka je bila vrlosramežljiva, cijelo je vrijeme spuštala glavu kao pas koji očekuje batine. Šteta. Ali, nisu jezanimali ni lakovi za nokte ni parfemi, a koju to tinejdžerku ne zanima? Nikada nije zaradnim stolom listala časopise, pričala o svojoj odjeći, nikad telefonom nije nazvalaprijateljicu. "Nazovi nekoga", rekla joj je Bev jednoga posebno vrućeg dana, kad je vidjela dajoj je dosadno, ali je Amy odmahnula glavom. "Nema veze", rekla je. Pa, nije to bašnormalno.

I ta njezina kosa. Tko bi normalan odrezao onakvu divnu, valovitu kosu? Djevojke suprolazile razne faze, znala je to Bev. Njezina je najstarija kći obojila kosu u crveno i jednovrijeme izgledala krajnje glupo, a Roxanne je stalno radila grozne trajne i o tome cvililatjednima. Ali, odrezati onakvu kosu. A izgledala je strašno, čak ni podšišana prema licu.Iskreno, Bev bi katkad prolazili trnci kad je gledala te raščupane repice - kao nakonkemoterapije ili zračenja, nešto poput toga. Kosa Clare Swan izgledala je tako kad se vratila sterapije u Hannoveru. Zapravo, ne baš. Amy nisu na glavi nedostajali buseni kose. Samo jebila loše ošišana. Stvarno loša odluka.

Bev je zapalila cigaretu, misli o karcinomu uznemirivale su je. Clara Swan imala je tekčetrdeset i tri godine, ali je imala tumor na mozgu, ne na plućima. Tumor na mozgu mogao jedobiti svatko, svi su imali iste šanse. Ako Bev bude dobila tumor na mozgu, onda je bolje dase najprije dobro provede. Izdahnula je razmahujući dim debelom rukom. Rosie Tanguayrekla joj je u kantini: "Ne razumijem zašto ljudi puše, s obzirom na sva ona istraživanja."

Istraživanja. Rosie Tanguay mogla si ih je zabiti ravno u tu mršavu stražnjicu. Bev jeznala zašto puši. Pušila je zbog istog razloga zbog kojega je i jela: veselila se tome. Ništadrugo. Život je bio dosadan i veselje je bilo potrebno. Kad se udala, veselila se što će svakenoći spavati s mužem Billom u pregrijanom stančiću u Ulici Gangover. Bože, kako su sedobro zabavljali. I vrijedilo je svih svađa oko novca, prljavih čarapa, kapljica mokraće popodu kupaonice - sve ono na što se navikneš kad se za nekog udaš; ništa to nije važno kadlegneš u krevet.

Čudno je kako i to izblijedi, nešto tako dobro. Ali je izblijedjelo. Bev je izgubila interesnakon prvog djeteta. Počela je zamjerati Billu što ju je iz noći u noć i dalje želio, vječnoukrućen. Bila je iscrpljena, a beba je mnogo plakala. I dojke su joj se promijenile jer ju je toljuto dojenče sisalo dok bradavice nisu popucale; i nikada nije smršavjela. Činilo se da jojtijelo želi ostati nabubreno; i onda je ponovno ostala trudna. I tako, u vrijeme dok su joj sekuća i život punili, iskusila je neumoljiv osjećaj gubitka. A možda sve to više i nije bilovažno. Još su to povremeno radili, u tišini, uvijek u mraku. (Kad su se vjenčali, provodili bikatkad cijeli vikend u krevetu dok ih je sunce grijalo kroz rolete na prozorima.)

Ugasila je cigaretu. Neće se žaliti, nije više dijete. No, bol je ostala u njoj. I neko tiho,titravo brujanje sreće koja joj je živjela na vanjskom rubu sjećanja, čežnja koja je jednom bilazadovoljena, a sada više nije. Nije ona to razumjela. Bila je udana za dobrog čovjeka, a takomnogo žena nije bilo; imala je djecu koju je željela, i bila su živa i zdrava. Kakva je to ondabol? Duboka, crvena rupa u koju je trpala bombone i krumpiriće i hamburgere i kolače odčokolade i sve ostalo. Jesu li ljudi mislili da se njoj sviđa što je debela? Vesela Bev. DebelaBev. Nije joj se sviđalo. Ali, ta je mračna, crvena bol bila prisutna, kao vrtložeći vakuum,užasna rupa.

Amy Goodrow kihnula je.

21

"Nazdravlje", rekla je Bev, sretna što može progovoriti. Ako predugo šutiš, ukočiš se.Uvijek je govorila svojim kćerima: Kad ste tužne, nađite nekoga za razgovor.

"Hvala", rekla je Amy s oklijevajućim osmijehom."Prehladila si se? Kakvo je ludo vrijeme, tko zna kakvih sve bacila ima oko nas."Sirota se djevojka previše sramila da bi odgovorila.Pa (Bev je zijevnula i pogledala na sat), život s Isabelle sigurno nije bio zabavan. Jabuka

nikad ne pada daleko od stabla, uvijek je govorila Dottie, a Bev se s time slagala. IsabelleGoodrow bila je čudakinja. Tipična djevica, naravno. Ne neugodna, ali prilično kruta. Gotovoza sažaliti se, mislila je Debela Bev pomičući telefon da provjeri jesu li se njezini bomboniotkoturali u tom smjeru, ali, s druge strane, nitko nije razumio Isabelle. Debela Bev osjetila jepoznatu napetost u trbuhu i ustala sa stolca uz gotovo senzualno očekivanje, jer Bog zna da jeuspješna probava jedan od životnih užitaka.

Amy je digla pogled s gomile narančastih faktura i vidjela majku u uredu Averyja Clarka;pomicanje majčine ruke, oboren pogled, to je značilo da zapisuje po diktatu. Ništa seprijateljski ondje nije događalo. Amy je dodirnula brojeve na stroju za zbrajanje i u dubiniutrobe osjetila slabost kojoj se jedva usudila dati ime: njezinu je majku privlačio taj čovjek.

"Imaš sreće što ti majka nije udana", rekla joj je Stacy jednog dana u šumi kad je prvi putzahladilo. "Ne moraš je zamišljati kako radi one stvari."

"A, daj, molim te", rekla je Amy kašljući zbog cigarete.Stacy je zakolutala očima na kojima je crna crta tuša za oči zaokruživala njezine teške,

blijede kapke kad je trepnula. "Jesam li ti rekla da sam jednom vidjela roditelje gole?""Ne", odgovorila je Amy. "Odvratno.""I bilo je odvratno. Jedne subote prolazila sam pokraj njihove sobe i vrata su bila

pritvorena, a njih su dvoje spavali na krevetu, oboje goli." Stacy je ugasila cigaretu na koridrveta. "Moj otac ima bijelu, mesnatu, smiješnu guzicu."

"Bože", rekla je Amy."Da, i zato budi sretna što nemaš oca. Ne moraš ga zamišljati kako to radi."Istina je bila da Amy trenutačno nije nikoga mogla zamisliti kako to radi. Nedostajala joj

je jasna ideja što "to" zapravo znači. Živjela je s uvijek budnom Isabelle, nikad se nije moglaiskrasti u kino na pornofilm kao neki od njezinih vršnjaka. (Primjerice, Stacy je to napravila,prepričavajući Amy scenu s bijelcem i crnkinjom u kadi.) Nije imala starije braće koji bitakve časopise skrivali pod krevetom, pa je Amy zaista malo znala.

Znala je za mjesečnicu, naravno. Znala je da je to normalno, ali nije baš bila potpunosigurna u sve detalje; Isabelle joj je prije nekoliko godina nakratko objasnila o jajašcima inadugačko o mirisu. ("Ne prilazi psima", savjetovala ju je. "Oni uvijek namirišu.") I dala jojje ružičastu knjižicu s dijagramom. Amy je mislila da shvaća.

I onda su jednog dana na zidu ženske svlačionice osvanule riječi ispisane debelimmarkerom: Muški ud u ženskoj rupi i za pet minuta je trudna, i Amy se to činilo točnim. No,nastavnica tjelesnog je djevojkama okupljenima u svlačionici rekla da je ta napisanainformacija netočna i da je škola odlučila da zbog toga u školi započne program spolneedukacije u okviru domaćinstva. Amy nije znala koji dio natpisa na zidu nije bio točan, adomaćinstvo joj ništa nije objasnilo.

Nastavnica domaćinstva, nervozna žena koja je izdržala tek godinu dana, imala je dugastopala i koljena izbačena kao dvije naranče, pa su je u razredu ismijavali. "Dobro, djevojke",rekla je, "spolni odgoj mogle bismo započeti lekcijom o uljepšavanju." Kopala je po svojojručnoj torbi. "Kvaliteta vaše četke za kosu", rekla je, "izravno je povezana s kvalitetom vašekose." I to je trajalo tjednima. Nastavnica je opisivala različite metode rašpanja noktiju, kakočistiti nožne prste i onda je na ploču jednog dana napisala recept za dezodorans za pazuho. "Uhitnom slučaju, ako otkrijete da vam je ponestalo." Prepisale su recept: mješavina pudera isode bikarbone i malo slane vode. Poslije im je dala recept za pastu za zube koji je bio gotovoidentičan (samo bez pudera) i poučavala ih kako rabiti riječ "perspiracija" umjesto nepristojneriječi "znoj". Djevojke su češale zglobove i gledale na sat, a Elsie Baxter morala je doravnatelja jer je glasno rekla da je sve to samo dosadno sranje.

22

U svakom slučaju, bilo je to davno. Amy se nije osjećala isto kao tada i nije moglapotisnuti saznanje da je majku, premda "to" sigurno nije radila, privlačio njezin šef, taj grozni,sasušeni čovjek. Znala je to po načinu na koji se njegovo ime spominjalo kod kuće, dok suAmy i Isabelle još pričale. "Avery kaže da trebam prodati auto; poznaje nekog trgovca autimapa će s njim popričati." Znala je to po načinu na koji je majka ujutro šminkala usne, napućivšiih i govoreći: "Siroti Avery ovih dana previše radi."

No, Avery Clark bio je star i običan i kako bi se itko mogao zaljubiti u nekoga kao on?On i njegova žena izgledali su kao dvije mrtve grane sjedeći svake nedjelje u klupama crkve.Oni to nisu radili ni posljednjih sto godina, to je bilo sigurno.

Amy je kihnula ("Nazdravlje", rekla je Debela Bev) i pogledala ponovno prema akvariju.Majka je ustajala, držeći stenografski blok u jednoj ruci, a drugom ispravljajući stražnji diosuknje. Avery Clark kimao je glavom, tom glupom čelenkom preko koje je češljao nekolikomasnih vlasi, kao da je nitko neće primijetiti. Amy je pritisnula tipku stroja za zbrajanje,zamišljajući duga, obješena usta Averyja Clarka, njegove žute zube i suhi dah koji je osjećalakad bi u crkvi raznosio košaru za milodar. I te njegove glupe staračke cipele s ukrasnim rupi-cama. Smučilo joj se.

Možda je izgovorio majčino ime jer je Isabelle zastala na vratima; Amy je, ponovnopodižući pogled, vidjela kako je majčino blijedo lice zasjalo poniznom nadom koja je odmahnestala. U Amynoj se utrobi otvorila rupa: to što je upravo vidjela bilo je strašno, majčinogolo lice. Voljela ju je. Po crnoj je liniji koja ih je spajala prema majci sunula divlja loptaljubavi, no majka se već vratila do svog stola i ubacivala list papira u pisaći stroj. Amy jeistodobno osjetila mržnju prema tom majčinu čudnom, dugom vratu po kojem su se lijepile odznoja mokre vlasi. No, mržnja je samo pojačala tu beznadnu ljubav zbog koje je crna linijadrhtala.

"I tako, čuj", rekla je Debela Bev ubacujući bombon u usta. "Što će tvoji prijatelji raditiovoga ljeta? Nisam li vidjela Karen Keane na blagajni benzinske stanice?"

Amy je kimnula."Nije li ti ona prijateljica?"Amy je ponovno kimnula i pritisnula na računalici tipku za sumu. Iza očiju su joj se rojile

sive suze od nekoga neobjašnjivog straha i tuge. Ponovno je pogledala majku, koja je sadatipkala, i begoniju koju je spasila s prozora i koja se njihala na njezinu stolu. Amy je vidjelada je blijedi cvijet klonuo na listove.

"Djeca ljeti trebaju raditi", govorila je Debela Bev lupkajući bombonom po zubima."Moja su djeca počela s dvanaest godina, mislim."

Amy je neodređeno kimnula. Željela je da Debela Bev nastavi pričati jer je voljela slušatinjezin glas, ali nije htjela odgovarati na pitanja. Posebno na pitanja o Karen Keane. Misao naKaren Keane pojačala je strah. Kad su bile male, bile su prijateljice. Igrale su se školice naigralištu i bježale od osa koje su se rojile oko kanti za otpatke. Jednom je Amy prespavala kodKaren, u velikoj bijeloj kući na prilazu Valentine s javorima ispred kuće. Kuća je bila svijetlai sunčana i puna buke; dečki su se igrali otraga, a Karenina sestra pričala na telefon dok jeručnikom sušila kosu. No, Amy je nedostajao dom pa je za vrijeme večere otišla u kupaonicui plakala jer se sjetila majke koja sama večera u kuhinji. A bilo je i dobrih dana. Kao kad jeKaren došla kod nje, a Isabelle im dopustila peći kolačiće. Djevojke su sjedile na stražnjimstubama i jele ih dok je Isabelle plijevila vrt; Amy se još uvijek toga sjećala.

"Sve se promijeni u višim razredima", Amy je iznenada rekla Debeloj Bev, ali bombonisu se otkoturali s njezina stola i Debela Bev sagnula se da ih podigne.

"Što si rekla, dušo?" pitala je Bev, lica crvena od napora, no zazvonio joj je telefon pa jepodigla prst u smjeru Amy i rekla na telefon: "Što je tvoja grozna svekrva ovaj putnapravila?"

A što bi Amy uopće rekla? Nije zaista namjeravala reći Debeloj Bev da se u višimrazredima sve promijeni, da su joj grudi narasle mnogo prije nego ostalim djevojčicama i daje spavala na trbuhu ne bi li to spriječila, ali nije, i da je njezina majka, praveći se da je toskroz obična stvar, oko nje omotala krojački metar i naručila grudnjak iz dućana Sears. I kadje grudnjak stigao, grudi su joj izgledale još veće, glupo odrasle. I ta glupost što bi dječaci

23

kihnuli dok bi prolazili pokraj nje. "Ima li netko maramicu?" rekli bi, implicirajući da je njimapodstavila grudnjak.

"Zanemari ih", rekla je majka. "Samo zaboravi, koga briga."Nju je bilo briga.I ono strašno jutro kad se probudila i na gaćicama pronašla tamnu mrlju veličine novčića.

Odnijela je gaćice majci u kuhinju. "Amy", rekla je majka. "O, Amy. Dušo, zaista.""Što?""O, Amy", tužno je rekla majka. "Danas je važan dan."Gadila se samoj sebi i bojala se dok je hodala prema školi s težinom u utrobi, čudnim

bolovima u bedrima i dodatnim uloškom zapakiranim u smeđoj torbi s užinom. (Nijednadjevojka nije u školu nosila ručnu torbicu.) I morala je izići pred razred i na ploči nekojrečenici odrediti dijelove. Mislila je da će se onesvijestiti od srama, kao da cijeli razred kroznjezinu samtenu suknju može vidjeti zgužvanu, užasnu stvar stisnutu između njezinih nogu.

Po majčinoj je preporuci zabilježila taj događaj u bilježnicu; Isabelle je mislila da je dobraideja voditi bilješke po datumima tako da te mjesečnica ne iznenadi (no, Amyna je bilasvojeglava i čak i sada iznenadila bi je svaki put). I kad je Karen Keane došla jedne subote,Amy se upravo vraćala iz kupaonice i našla je da sjedi na njezinu krevetu i naglo zatvara tubilježnicu. "Oprosti", rekla je Karen uvijajući prstima pramen kose. "Nikome neću reći.Obećavam."

Ali, rekla je. Rekla je. Pa su svi šaputali i izmjenjivali papiriće s porukama, a Elsie Baxterrekla je: "Onda, Amy, što je danas u tvojoj torbi za užinu?" Kao da je neki izrod. Pa čak iposlije, kad su i drugoj djevojčici narasla prsa i počela mjesečnica, još uvijek je Amy biloteško o sebi ne misliti kao čudakinji, nekakvoj uvrnutoj vrsti vampira.

"Pitala sam svoju šogoricu", rekla je Debela Bev ležerno u slušalicu, "ona je krvarilapunih šest tjedana. Ne jako, znaš. Samo je kapalo, kap po kap." Uhvatila je Amyn pogled ipružila joj rolicu bombona.

Amy se nasmijala i odmahnula glavom. Možda je nitko nikad nije volio kao Debela Bev.Velika, debela Bev koja je o probavi i menstrualnoj krvi pričala ne trepnuvši, kao da su tonajobičnije pojave na svijetu. A Bev se, slušajući i dalje Dottie Brown, iznenadila kad jevidjela drhtaj na djevojčinu mršavom licu, neki trenutačan treptaj čežnje.

No, gospodin Robertson naučio ju je nekoliko stvari o ponosu, dostojanstvu i ljubaznosti.Zaista, zaista jest. Rekao joj je jednoga dana (već je bila veljača i svjetlo se promijenilo,napunilo žutilom, nekim nagovještajem obećanja) dok je hodao prolazom između klupa: "Toje lijepa haljina."

Sagnuta nad stol i sakrivena iza kose, Amy nije odmah shvatila da se obraća njoj.Podigla je glavu."Vrlo lijepa", rekao je hodajući prema njoj i kimajući, podižući svoje crvenkaste obrve u

grimasu odobravanja."Sama ju je sašila", rekla je Elsie Baxter, željna sudjelovati u tome. "Amy je sve sama

napravila."I to je bila istina; bila je to zadaća za sat domaćinstva. Amy je s Isabelle otišla do trgovine

tekstila i zajedno su listale katalog proizvođača materijala Simplicity dok nisu pronašleuzorak za vrećastu haljinu do koljena. "Zatvarač uvijek prišij rukom", upozorila ju je Isabelle."Uvijek rukom, da ne izgleda zgužvano."

No, nastavnica domaćinstva s kvrgavim koljenima rekla je da Amy zatvarač mora ušitišivaćim strojem pa se Amy gadno namučila sjedeći kraj prozora za šivaćim strojem. Materijalse borao, zatvarač klizio. Druge su djevojke sjedile za svojim strojevima i smijale se irazgovarale i šaptale prostote zbog grešaka koje su radile, ali Amy je radila u tišini, licaružičastog od napora, znojnih prstiju, dok je stalno iznova parala neravnu liniju šavova. No,na kraju joj je uspjelo. I kad je haljina bila gotova, mogla se nositi. Haljine nekih drugihdjevojčica nisu.

"Sama si je sašila?" pitao je gospodin Robertson. Stigao je do njezine klupe; krajičkom jeoka vidjela njegove samtene hlače. I onda je rekao tiho, dubokim glasom: "Zaista je vrlo

24

lijepa."Amy se nagnula nad klupu tako da joj je kosa ponovno sakrila lice. Nije znala misli li

zaista ono što je rekao. Možda ju je ismijavao na neki njoj neshvatljiv, odrastao način. Ili jesamo bio ljubazan. Stvarno nije znala. Pa je sakrila lice.

Gospodin Robertson konačno je rekao: "Dobro. Počnite s drugim zadatkom i neka ganetko napiše na ploču." Ali, nije se pomaknuo. Čula je da sjeda u praznu klupu do nje te jepažljivo odmaknula kosu. Promatrao ju je, naslonjen na stolac prekriženih ruku. Lice mu jebilo ozbiljno i ljubazno; shvatila je da je ne ismijava. Mekim glasom i glave nagnutezabrinuto naprijed, rekao je: "Žena treba naučiti dražesno primiti kompliment."

Glasno je zvono odjekivalo uredom. Zvonilo je po cijeloj tvornici osam puta dnevno i ovoje bila jutarnja stanka; za petnaest minuta ponovno će se oglasiti opominjući žene da se vrateza svoje stolove, no sad su mogle prošetati hodnicima, otići na toalet ili u kantinu ako suhtjele, kupiti krekere ili kolačiće iz automata i otvarati limenke bezalkoholnih pića ili ledenogčaja. Rosie Tanguay jest će štapiće mrkve iz vrećice od voštanog papira, a Arlene Tuckerdonijela je od kuće polovicu čokoladne torte, čija se krema na ovoj vrućini otopila i spuznulasa strane te se zalijepila na vlažne pregibe plastične folije s kojih će je Debela Bev skupljatiprstima, prepričavajući Arlene da Dottie Brown još uvijek krvari.

Amy je ostala za stolom, zureći u ventilatore klima-uređaja na prozorima, razmišljajući ogospodinu Robertsonu. Isabelle, kojoj je bilo loše zbog neprospavane noći, stajala je u toaletui na lice si pritiskala mokri papirnati ručnik, nemoćna misliti o bilo čemu osim o riječima kojeje njezina kći sinoć izustila kad ju je Isabelle pitala što će Stacy napraviti s bebom: A odrećije se, valjda.

4

No, te se godine dogodilo još nešto. U veljači su iz roditeljskog doma otelidvanaestogodišnju djevojčicu. Dogodilo se to u obližnjem Hennecocku, a Amy i Isabelle to jetako zanimalo da su tri dana večerale s podlošcima ispred televizora. "Psssst", govorile bijedna drugoj kad su počinjale vijesti.

"Potraga za Debby Kay Dorne nastavlja se." Lice voditelja bilo je ozbiljno; možda je isam imao djece. "Policija nema novih saznanja u slučaju dvanaestogodišnjakinje koja je uutorak poslijepodne, između dva i pet, nestala iz svoga doma." Sjedeći na kauču, Amy iIsabelle nagnule su se naprijed.

"Slatka je", promrmljala je Isabelle kad su na televiziji pokazali sliku otete djevojčice.Istu su fotografiju prikazali i prethodne noći pa objavili jutrom u novinama: djevojčino širokolice, kovrčava kosa zataknuta iza ušiju, stisnute oči, kao da ju je kamera uhvatila na samomrubu hihota. "Vrlo slatka", rekla je Isabelle, i onda polakše, "vrlo, vrlo slatka." Amy se nakauču približila majci. "Pssst", rekla je Isabelle, "hoću čuti što govore."

Ništa novoga. Debby Kay Dorne tog je desetog veljače ujutro krenula u školu iposkliznula se na led na kolnom prilazu. Pad nije bio težak, ali je ipak ostala kod kuće, abudući da su joj oba roditelja morala na posao, ostala je sama. U dva sata nazvala je majka irazgovarala s njom, ali kad se vratila kući u pet, djevojčice više nije bilo. Nije bilo ni njezinejakne, a kuća je bila zaključana. Ništa nije nedostajalo, a obiteljski se pas činio mirnim. To subile činjenice koje su navele policiju na zaključak da je Debby Dorne iz njezina doma odveonetko koga je poznavala.

"A joj", rekla je Isabelle, uzdišući dok je ustajala isključiti televizor. "Kad je tako, ništa sene može učiniti." Ipak je nekoliko dana uglavljivala stolac ispod kvake ulaznih vrata.

Amy o tome nije mogla prestati razmišljati. Ležeći u krevetu, čekajući san dok jemjesečina dodirivala mraz na prozoru, zamišljala je tu scenu neprekidno iznova: djevojčica uzelenoj zimskoj jakni pada na kolnom prilazu, bilježnice i torbica za užinu lete zrakom,klizanje po ledu; majka brzo izlazi iz kuće. "Dušo, jesi li dobro?" Majka izgleda umorno, alije lijepa - mislila je Amy - i pomaže djevojčici ući u kuću, skinuti zelenu zimsku jaknu,objesiti je na vješalicu kraj ulaza. Amy je zamišljala Debby kako liježe na kauč dok joj majka

25

donosi pokrivač s kreveta, ljubi u široko čelo odmičući kovrčavu kosu. Možda je i rekla: "Neotvaraj nikome vrata."

Psa je Amy zamišljala kao nešto sitno, one vrste koja se uzbudi kad stranci udu u kuću,trči amo-tamo, gužva sagove, možda prevrće neku biljku ili dvije, no psa koji bi mirno ležaoako je mislio da je sve u redu. I možda je tog jutra ležao na kauču pokraj Debby, koja mu ječeškala glavu i gledala neke zabavne emisije na televiziji. Ali je sigurno ogladnjela, mislila jeAmy - nije kod kuće ostala zato što je bila bolesna - i vidjela je Debby kako ustaje s kauča,ulazi u kuhinju, prekapa po ormarićima, pronalazi krekere od grahama i čips, vraća se na kaučdok zimsko jutarnje sunce pada kroz prozore i osvjetljava ekran televizora.

Vjerojatno je već mrtva.Arlene Tucker imala je šogora koji je nekad radio u policiji i, prema Arlene, većina

otimača svoje žrtve ubija unutar dvadeset i četiri sata. Isabelle je to prepričala Amy čim sevratila iz tvornice.

Tako da je Debby Kay Dorne vjerojatno bila mrtva. Amy to nikako nije mogla prihvatiti.Nije poznavala tu djevojčicu, niti bilo koga tko ju je znao, ali nije mogla prevladati činjenicuda je ona vjerojatno mrtva. Da se tog jutra obukla za školu, izišla iz kuće, stežući bilježnice nagrudima (vjerojatno prekrivene crtežima cvijeća, srca i telefonskih brojeva, zamišljala jeAmy, okrećući se još jednom u krevetu), misleći da je to još jedan dosadan zimski utorak i,naravno, pojma nemajući da će je tog dana oteti. Ne otimaju iz njihovih domova običnedjevojčice iz malih gradova, kovrčave kose i s čipsom u kutiji za užinu, dok sa psom gledajuteleviziju. Osim što je ipak bilo tako jer se to upravo dogodilo u Hennecocku, samo dva gradadalje od njih.

"Organizirali su potragu", Amy je sljedećeg dana u šumi obavijestila Stacy. Bilo jegrozno hladno i dah im je plesao ispred lica dok su stajale pogurenih ramena, šaka duboko udžepovima kaputa. "Organizirali su dragovoljce. Moja majka kaže da je moguće da je i otimačjedan od njih. Nije li to čudno?"

No, Stacy nije zanimala Debby Dorne. Njezine su pune usne drhtale od hladnoće dok jezurila u borove pune zamrznutih iglica. "Voljela bih da mene netko otme", mrmljala je.

"Ali, možda je mrtva", rekla je Amy."Možda joj se sve smučilo pa je pobjegla." Stacy je lagano udarila nogom o jedno deblo."Misle da nije", odgovorila je Amy ozbiljno. "Dvanaestogodišnjakinje baš i ne bježe od

kuće.""Da, bježe. Mogla je pobjeći u Boston.""A što bi radila u Bostonu?" Amy je u sedmom razredu sa školom bila u Bostonu. Kroz

prozore autobusa vidjela je ljude ispružene na stubama ispred zgrada kako spavaju naklupama u parku, prljave ljude skorene kose s novinama omotanima oko stopala. Kad se tenoći vratila kući, Isabelle je rekla: "Drago mi je što te vidim! Bojala sam se da će te upucati."

"Možda je prostitutka. Spava na autobusnoj stanici, ne znam. Što god već bjegunci rade."Stacy je pažljivo sjela na rub snijegom pokrivene cjepanice, odmičući s lica svoju ravnucrvenu kosu. "Ja bih, osobno, samo nastavila bježati." Pogledala je prema Amy i namrštila se."Ne znam jesam li gladna ili ne."

Amy je iz džepa izvadila paket krekera. To im je bio ručak; slani krekeri s maslacem odkikirikija i s ružičastim džemom. Prsti kojima je razmatala sendviče boljeli su je od hladnoće.

Stacy je bacila cigaretu i zgazila je, a onda pojela kreker malim zalogajima, jedvaspajajući suhe pune usne.

"U svakom slučaju", nastavila je Amy jer nije mogla prestati misliti o Debby Dorne,"provjerili su kod svih rođaka i drugih ljudi - kod kojih inače provjeravaš - i oni kažu da suprilično sigurni da nije pobjegla. Policija je to odmah objavila. Sumnjaju na zločin. Da su jeoteli. Nije imala problema u školi, a ni inače, bila je sretno dijete."

"Gluposti." Stacy je oko vrata stisnula ovratnik svojega mornarsko plavog pilotskogakaputa, dok je drugom rukom pridržavala kreker. "Nitko nije sretan s dvanaest godina."

Amy je razmišljala o tim riječima dok je jela kreker, sladak i jedak od džema; od prvoguvijek jače ogladni. Nakon još jedne cigarete više neće biti gladna.

"Ja nisam bila. Ti jesi?" Stacy je podignula glavu prema vrani koja je uzletjela s omorike

26

kojoj je smrznuti snijeg teško pritiskao grane."Ne."Stacy je odjednom gurnula Amynu ruku. "Auto. Sagni se."Djevojke su čučnule. Zvuk automobila koji je prolazio po smrznutoj cesti pojačavao se

kako im se približavao. Amy je zurila u opušak zgažen u snijegu i čekala. Sad su ih od cesteskrivale tek smrznute grane borova i omorika, pa i nisu bile tako zaštićene kao prije. S cesteih se moglo vidjeti kad bi se netko baš zagledao. Ujesen je, kad su prvi put otkrile ovo mjesto,jesenje lišće bilo gusto i treperilo je na vjetru, skrivajući ih u potpunosti, imale su mir, srušenodeblo do visine struka i suho, savršeno mjesto za sjedenje.

Automobil je bio plav. "Sranje, to bi mogao biti Puddy", rekla je Stacy gledajući ustranu imisleći na ravnatelja škole. "U redu je, nije pogledao."

Ponovno su ustale i naslonile se na deblo. "Je li to zaista bio Puddy?" pitala je Amy. Dasu ih uhvatili da puše, udaljili bi ih iz škole; nije željela zamišljati kako Isabelle prima takvuobavijest dok sjedi za svojim pisaćim strojem u tvorničkom uredu.

Stacy je odmahnula glavom. "Nisam mogla vidjeti. U svakom slučaju, neće te prepoznati.Nitko ne sumnja da Amy Goodrow radi gluposti. Ipak, digni kapuljaču", savjetovala ju jeStacy, kritički je promatrajući. "Imaš toliko te jebene kose." No, prije nego stoje Amy to samastigla učiniti, Stacy joj je nabila kapuljaču na glavu, držeći kreker u ustima. Hladni su prstinakratko dodirnuli Amyn obraz.

"Kladim se da je Karen Keane bila sretna s dvanaest godina", rekla je Amy sjećajući sebijele kuće u prilazu Valentine.

Stacy je izvukla cigaretu iz plastične kutije za tampone u kojima ih je uvijek skrivala."Karen Keane pojebala bi kamen i da je poskok pod njim. Ne mogu vjerovati da pušim, a takomi je loše. Stvarno bolesno." Odmahnula je glavom, spuštajući teške, blijede kapke snezainteresiranom gestom gađenja nad samom sobom; tuš joj se razmazao u kutu jednog oka."Stvarno smo bolesne krmače kad tu poskakujemo na ovoj ledani."

Amy je izletjelo: "Misle li drugi da si čudna jer si tijekom odmora sa mnom?" To pitanjenije planirala postaviti i platila ga je uzbuđenim lupanjem u grudima.

Kvrcnuvši komadić duhana s rukava kaputa, Stacy ju je iznenađeno pogledala. "Kojidrugi?"

"Znaš, tvoji prijatelji. Karen Keane i drugi."Stacy je zaškiljila u nju. "Ne", rekla je. "Uopće ne." S grane je uz tresak pala hrpa

smrznutog snijega. Nekoliko su trenutaka promatrale kako je vrana prhnula na drugo drvo."Nitko ne misli da sam čudna jer sam tijekom odmora s tobom", rekla je Stacy. "Stvarno imašloše mišljenje o sebi, Amy."

"Valjda." Amy je čizmom skinula snijeg s granitne stijene koja je izvirivala iz tla. Čizmesu bile od plastike koja je trebala izgledati kao koža. Mrzila ih je; mrzila je kako na njimanikad ne ostane trag, čak i kad ih dere uz stijenu, mrzila je što joj ne prianjaju uz stopalo,poput Stacynih čizama od prave kože, mrzila je što su njezine nezgrapne i krute, neuništive.

"Ljudi mom ocu plaćaju hrpu love samo zato što imaju loše mišljenje o sebi." Stacy jestavila dvije cigarete u usta pa se nasmijala. "Možeš li zamisliti da ideš mom ocu da bi sebolje osjećala? Mislim, stvarno je smiješno." Odmahnula je glavom i upalila obje cigarete pajednu dodala Amy. "Kakva hrpa sranja. Sve je hrpa sranja." Stacy je dim otpuhnula kroz nos."Hoćeš da ti kažem nešto o tim ljudima?"

"Kojim ljudima?" pitala je Amy. Činilo joj se da joj vrhovi prstiju gore od hladnoće."Karen Keane i ostalima. To su budale." Stacy je zatvorila jedno oko zbog dima koji joj je

lebdio oko lica, a drugim zurila u Amy. "To su budale. Kreteni. Ti nisi. Ti si jedina osobakoju znam koja nije prokleta kretenska budala."

I tako se veljača nastavila. Mnogi su dani bili dosadni, bijeli i hladni. Često je nebo biloiste boje kao polja pod umornim snijegom u predgrađu, tako da se cijeli svijet prostirao,beskrajan i blijed, isprekidan tek tamnim smrznutim drvećem koje je ocrtavalo horizont, ilimokrim krovom nekoga starog crvenog štaglja. I onda se iznenada sve otopilo; jedan blještavidan: plavo nebo i sunčevo svjetlo odražavalo se s drveća s kojeg je kapalo, svjetlucav svijet u

27

kojem su se čule pete cipela kako udaraju po pločniku Glavne ulice, a snijeg koji se topiostvarao je rječice koje su tekle s obje strane ceste.

"Onakav dan", rekla je Isabelle, "kad neki jadnik počini samoubojstvo." Rekla je tosamouvjereno, sjedeći uspravno na klupi za stolom, lupkajući žličicom o tanjurić. Bila jesubota poslijepodne i otišli su do Leove kavane, odmah pri dnu mosta. Sunce je sjalo krozprozore, presavijalo se po plavom linoleumu stola i odražavalo od metalne posude za mlijekou Isabelleinoj ruci.

"Statistike pokazuju", nastavila je Isabelle, zastajući da dolije još mlijeka u kavu, "da sevećina samoubojstava događa odmah nakon hladnog razdoblja. Prvoga sunčanog dana."

Amy je željela još jednu krafnu. Ovu je jela polako, za slučaj da joj majka odbije kupitijoš jednu.

"Kad sam bila mala, poznavala sam jednog čovjeka." Isabelle je zamišljeno kimala. "Vrlomiran muškarac. Žena mu je bila učiteljica. Jednog se dana vratila kući i našla ga mrtvog uhodniku. Upucao se, sirotan."

Amy je podigla pogled s krafne prema majci. "Stvarno?""O, da. Vrlo tužno.""Zastoje to učinio?""Pa, dušo, ne znam." Isabelle je promiješala kavu. "Zaprljao je cijeli hodnik, barem sam

tako čula. Morali su prebojiti zid."Amy je lizala mrvice s prstiju. "Nikada nisam vidjela mrtvaca", rekla je.Na Isabelleinu je tanjuru bila krafna s čokoladom koju je izrezala nožem, a onda

vrhovima prstiju nježno podigla komad."Izgledaju li mrtvaci kao da spavaju?" pitala je Amy.Isabelle je žvačući odmahnula glavom. Papirnatom je salvetom dotaknula usne. "Ne.

Mrtvaci izgledaju poput mrtvaca.""Ali, kako se to razlikuje od spavanja? Djed Stacy Burrows umro je u krevetu i njezina ga

je baka ondje ostavila cijelo jutro jer je mislila da spava.""Njezina baka treba nove naočale, rekla bih", Isabelle je odgovorila. "Mrtvac izgleda kao

da ga nema tamo, a ne kao da samo spava. Izvadi prst iz usta, molim te. Nije pristojno kopatipo tijelu na javnim mjestima."

No, Amy je bila sretna zbog zimskog sunca i okusa krafne te zamagljenih prozora i mirisakave u zraku. Mislila je da je možda i majka sretna: stalna je bora između njezinih obrva, kaoblijedi trag galeba u letu, sada bila opuštena i kad je Amy zatražila još jednu krafnu, majka jepristala.

"Popij i malo mlijeka", upozorila ju je Isabelle. "Dvije krafne imaju mnogo masnoće."U tišini su jele, promatrale kavanu i kroz veliki prozor gledale prolaznike na Glavnoj

ulici. Amy je voljela Leovu kavanu jer se u njoj osjećala normalno. Obje su se činilenormalnima: majka i kći na izlasku subotom poslijepodne. A i proljeće se osjećalo u zraku.Automobili parkirani pokraj kavane odražavali su sunčev sjaj na odbojnicima, a snijeg je biomokar i bljuzgav. Isabelle se naslonila, igrajući se salvetom.

"Zašto je otvarala vrata?" progovorila je Amy konačno kad je završila i drugu krafnu iodmaknula tanjur. "Ako joj je majka rekla da to ne radi."

Isabelle je kimnula. "Pa, to je to, zar ne? Rekla sam ti da nikad ne otvaraš vrata, ali,recimo, da si sama doma i da nazove Avery Clark i kaže da sam imala prometnu nesreću i daće te doći pokupiti i odvesti te u bolnicu, takvo što, išla bi s njim, zar ne?"

"Pretpostavljam.""Avery te nikad ne bi povrijedio", rekla je Isabelle. "Avery ne bi povrijedio ni muhu.

Samo sam ti dala primjer." Ugurala je sitniš pod rub svog tanjurića; nikad nije ostavljalanapojnice da se vide. "Spremna?"

Hodale su pločnikom polako (tako normalno!); majka i kći razgledavaju izloge, s glavamanagnutima jedna prema drugoj, prstima pokazuju par cipela, ručnu torbicu, haljinu za koju suse obje složile da je nikada ne bi odjenule. O, takvi su trenuci za Amy bili raj.

I bili su rijetki.Dok su ulazile na parkiralište dućana A&P, to je raspoloženje blijedjelo, trenutak je

28

prošao. Amy je osjećala da nestaje. Možda su to bile tek dvije krafne koje su joj se širile uželucu punom mlijeka, ali Amy je ponovno osjećala težinu, poznato nadiranje unutarnjeplime. Dok su vozile preko mosta, činilo se da se sunce mijenja od razigranoga dnevnogžutog do zlata rane večeri; bolno je bilo gledati zlatno svjetlo kako bogato i tugaljivo oblijevaobale rijeke, izvlačeći iz Amy neku čežnju, žudnju za radošću.

"Podsjeti me da operem najlonke", rekla je Isabelle.Supermarketi A&P na podu su imali piljevinu, kod vrata mokru i prljavu od bljuzgavih

tragova ljudi koji su ulazili. Amy je gurala kolica kojima se jedan od prednjih kotačića klimaopa su se kolica ljuljala i tresla na podu punom piljevine. "Hajdemo ovo završiti", Isabelle jeuzdahnula, škiljeći prema popisu koji je držala u ruci. I majčino se raspoloženje promijenilo, aAmy je mislila da je to uzrokovala njezina depresija. Kao da su ih one dvije krafne objedokrajčile.

Dućan ju je rastuživao: sudarale su se ondje neka čudna nada i beznađe - nada jarkoosvijetljenih kuhinja sa zidnim telefonima koji su zvonili, zveckavim priborom za jelo nastolovima, parom koja se dizala iz posuda na štednjaku, a onda beznađa svih tih redovakonzervirane cikle i kukuruza. Umorni, nenasmijani ljudi koji guraju svoja kolica.

"Bestraga", rekla je Isabelle tiho, zureći napeto u konzervu tune u ruci. "Evo one groznežene."

Bila je to Barbara Rawley; visoka je žena u dugom zimskom kaputu razgledavala preljeveza salatu, na bradi držeći prst u rukavici. Isabelle je nalikovala zmiji podvezici uspravljenoj narep, a Amy je smatrala da je lijepa; kad se okrenula prema njima, oči su joj bile velike ismeđe, kosa sjajna kao u reklami za šampon. Na ružičastim uškama nosila je bisernenaušnice, a zbog tamnog su joj se ruža zubi bijeljeli kad im se nasmijala.

Nije to bio pravi osmijeh; nije ona tako mislila. Znale su to i Isabelle i Amy. Bio je toosmijeh đakonove žene koja je naletjela na neke članove kongregacije, to je bilo sve; i nekaoprezna radoznalost, možda. "O, pozdrav", rekla je polako.

"Dobar dan, Barbara. Kako si?" Isabelleine su riječi bile primjetno skraćene."Vrlo dobro, hvala." Barbara Rawley odgovarala je polako, kao da izgovara nešto

posebno važno. Oči su joj letjele od Isabelle do Amy i natrag. "Oprosti. Kako se ti zoveš?""Amy.""Naravno, Amy." Osmijeh je i dalje uokvirivao bijele zube. "Ne ideš li ti u školu s mojim

sinom Filipom?""Sa mnom sluša matematiku." Amy je spustila pogled na staklenke s maslinama koje je

Barbara Rawley držala rukavicama."I, što ste vi, dame, planirale večeras?" Barbara Rawley podigla je ekstravagantno obrve

dok je postavljala to pitanje.I Amy i Isabelle učinilo se kao da ih kori, šamara, to ispitivanje o planovima, pa su se

bespomoćno pogledale. Bila je to neka vrsta prijekora - kako je moglo biti bilo što drugo, odte žene savršenih usana koja je držala staklenku maslina kao da im se ruga?

"Oh", rekla je Isabelle, "svašta pomalo - znaš već."Nastala je stanka. Neugodna, zaista. I one su tome pridonosile. Amy je bila sigurna da bi

Barbara Rawley lakše razgovarala s bilo kim drugim."Pa", rekla je Isabelle, "ugodna večer", pa je uzela kolica od Amy i krenula dalje niz

prolaz.Slijedeći majku, Amy je rekla: "Stvarno je lijepa", skidajući s police paket krekera s

maslacem od kikirikija i marmeladom koje će ona i Stacy imati za užinu.Isabelle nije odgovorila."Ne misliš li da je lijepa?" Amy je inzistirala.Isabelle je stavila paket krvavog mesa za hamburgere u kolica. Krenula je drugim

prolazom. "Valjda", rekla je blago, "ako ti se sviđa lažni, našminkani izgled, valjda je lijepa.Meni se ne sviđa."

Amy je trapavo stajala kraj kolica dok je majka u njih spuštala konzervu narezane cikle.Ona je voljela šminku. Htjela se šminkati, i to jako. I parfeme je voljela - htjela je biti jednaod onih žena koje namirišeš kad prođu.

29

"Samo sam htjela reći da bi možda bila lijepa da nije tako jako našminkana", rekla jeAmy, uznemirena jer se Isabelle mrštila na pahuljice s grožđicama.

"Vjerojatno večeras priređuje zabavu", rekla je Isabelle, žmirkajući prema kutijipahuljica. "Servirat će te masline u maloj srebrnoj zdjelici. I svojim gostima ispričati da jeposlijepodne vidjela Isabelle Goodrow, i svi će se nakratko nasmijati tome kako sam ukrasilacrkvu jesenjim lišćem a ne krizantemama."

Amy je na to zaboravila. Majku su onog dana u crkvi zaista povrijedile primjedbe BarbareRawley dok je u vrijeme stanke za kavu stajala u pomoćnoj prostoriji s dvjema jarkimružičastim mrljama na obrazima. Majka je i sad na obrazima imala te dvije jarke ružičastemrlje dok je posezala za staklenkom umaka od jabuka.

"Stani ravno", rekla je Isabelle, mršteći se na naljepnicu staklenke umaka od jabuka."Grozno je to kako se grbiš. I otiđi naprijed po druga kolica. Ovaj me klimavi kotač izluđuje."

Vani je pao mrak i prozori dućana bili su crni, osim komada bijelog papira na kojima sureklamirali proizvode i cijene. Automatska su vrata zujala dok su ljudi kroz njih prolazili;dečki u crvenim A&P-ovim kutama gurali su natovarena kolica preko gumenih tepiha. Amyje uzela jedna prazna kolica, čija je plastikom ovijena ručka još bila topla od nečijih šaka, ividjela Barbaru Rawley u redu za blagajnu; ugodna i mirna lica zurila je u prazno, držećistaklenku maslina na grudima, kao da je izgubljena u sretnoj molitvi.

Je li zaista večeras priređivala zabavu? Amy je mislila da bi to moglo biti točno. Njezinamajka nikad nije priređivala večere - a onda se misao probila Amynom utrobom kao kuka:njezinu majku nikamo ne pozivaju. I, što ste vi, dame, planirale večeras? Ništa. Drugi ljudi uShirley Fallsu imaju planove; Barbara Rawley s blistavo postavljenim stolom, Stacy sa svojimdečkom, možda će negdje na neku zabavu. (Katkad su o tome ponedjeljkom govorili u školi,neki dječak lupio bi drugoga po ramenu uz smijeh: "Pogodi tko je povraćao po mom autu.")

Oh, to je rastužilo Amy. Majka gotovo i nije imala društveni život. To su bile činjenice:njezina majka, usamljena i sama, ozbiljna i blijeda lica, u bezobličnom kaputu, nagnuta nadmlijeko, provjeravajući datume na pakiranju. "Mama", rekla je Amy gurajući nova kolica. "Iti si lijepa." I to je bilo najgluplje što je mogla napraviti jer se činilo da te čudne, lažne riječiodjekuju u tišini koja je slijedila.

Isabelle je, provjerivši svoj popis, konačno rekla: "Idi, vidi možeš li pronaći toaletnipapir, može?"

Auto je bio hladan dok su se vozile kući pokrajnjim ulicama. Kako su odmicale od grada,kuće su se smanjivale i pojavljivale se sve rjeđe, neke od njih u potpunoj tami. Prošli supokraj kuće s upaljenim svjetlima nad garažnim vratima i žutim svjetlom uz snijegompokriven kolni prilaz, pa se Amy ponovno sjetila Debby Dorne. Zamislila je kako djevojčicapada na prilazu, ne ide u školu, ostaje kod kuće, leži na kauču i gleda televiziju. Majka je zoveu dva sata, Debby ide u kuhinju i diže slušalicu.

Amy je u autu premještala noge; konačno se zagrijao. Debby je možda krenula natrag udnevnu sobu kad je čula automobil na kolnom prilazu, možda je otišla do prozora i provirila.Možda joj je srce brže lupalo dok nije prepoznala automobil ili osobu koja je izišla iz njega.Možda je mislila: "O, dobro, to je samo on", i otvorila vrata.

Amy je kroz vjetrobran zurila u mrak. Ususret im je stizao auto, prednja svjetla postajalasu sve veća, prošao ih je i nestao. Kad je Debby otišla iz kuće još je bio dan, ali ne zadugo.Tko god da ju je odvezao, imao je auto; zar su vozili po mraku? Bilo je toliko sporednih cesta,mogao si voziti kilometrima, a ne vidjeti ni kuće. Amy je grizla nokat. Debby je sigurnoshvatila da nešto nije u redu, da se ne voze onamo kamo joj je ta osoba rekla da idu. Da ne idekući. Amy je zadrhtala kad joj je grijač zapuhnuo topli zrak po nogama. Možda je Debbyplakala na prednjem sjedalu. Jer, na kraju bi sigurno zaplakala, mislila je Amy. Na kraju bipritisnula dlanove na oči i zavapila: "O, molim vas, hoću svoju mamu."

Amy je noktom brzo kucnula o zube. Nije bilo važno što je bila subota navečer i što jeBarbara Rawley priređivala zabavu. Bilo je važno samo to da je ona sa svojom majkom.Jedina važna stvar - da su zajedno i sigurne.

"Prestani gristi nokte", rekla je Isabelle."Razmišljala sam o Debby Kay Dorne", Amy joj je rekla, poslušno vadeći prst iz usta i

30

stavljajući ruku u krilo. "Pitala sam se o čemu baš sada misli.""Ni o čemu", rekla je Isabelle, uključujući žmigavac i skrećući na kolni prilaz.Kad su ušle, kuća je bila hladna. Amy je na boku kuhinjom nosila smeđu papirnatu

vrećicu iz dućana, kao što se katkad drži malo dijete. Nekad davno zamišljala je da je takvavrećica beba, njezina beba, i da je nježno ljulja na boku, ali sad je vrećicu jednostavnoodložila na kuhinjsku površinu. Bila je umorna, možda i malo zbunjena.

Isabelle ju je gledala dok si je razvlačila džemper. "Trebaš jesti", rekla je.

No, u ponedjeljak se gospodinu Robertsonu svidjela njezina haljina, i kako se tek nakontoga sve promijenilo! Više nije razmišljala o Debby Dorne (koja možda i nije mrtva - Isabellei Arlene Tucker nisu znale baš sve). Kako je predivno bilo zlatno veljačko sunce koje jeulazilo kroz kuhinjski prozor tog poslijepodneva dok je Amy sjedila za stolom i pisalazadaću! Njegov prisan, divan glas: Žena treba naučiti dražesno primiti kompliment. Ostavilaje zadaću i popela se u svoju sobu vježbati ispred zrcala. "Hvala vam", rekla je (dražesno)."Mnogo vam hvala." Začešljala je svoju valovitu kosu unatrag preko ramena i zrcalu okretalanajprije jednu pa drugu stranu lica. "Hvala vam", rekla je. "Vrlo ste ljubazni."

Kucanje na vratima sobe. "Jesi li dobro?" pitala je Isabelle. "S kim to razgovaraš?""Ni s kim", odgovorila je Amy. "Nisam te čula kad si došla.""Idem pod tuš", viknula je Isabelle kroz vrata. "Onda ću pripremiti večeru."Amy je pričekala dok nije čula da je majka ušla u kupaonicu. Sad je bila pažljivija, riječi

je tek oblikovala usnama. Kroz prozor se čuo kardinalov pjev. Preko kreveta je pala trakakasnopopodnevnog sunca. Dražesno se nasmijala u zrcalo. Hvala vam, da. Vrlo ste ljubazni.Polako je spuštala kapke: Pa, vrlo ste ljubazni, da, tako se to kaže.

5

Isabelle je prilično potreslo to što je naletjela na Barbaru Rawley; provela je cijelu tusubotnju večer razdraženo zamišljajući zabavu u domu Barbare Rawley: vinske čaše kakoblistaju pod svjetlom svijeća, tihi smijeh - i ta užasna pomisao da možda spominju njezinoime. ("Vidjela sam danas u A&P Isabelle Goodrow. Tako je čudna, hoću reći." A netko tko ječačkalicom nabadao maslinu, odgovorio bi: "Ukrasiti oltar tako jesenjim lišćem." Smijeh,zveckanje čaša. "Izgledalo je kao staja.")

Užasno.I sve je bilo još gore jer se sljedećeg dana, u nedjelju, Avery Clark nije pojavio u crkvi. To

je bilo neobično: većinu nedjelja Avery je sjedio pokraj svoje supruge Emme u trećem redu.Isabelle, koju je majka poučila da je stalno mjesto u prvim redovima značilo da si u crkvisamo da te vide, sjedila je diskretno otraga, vireći preko prhutavih ramena i glava da biugledala Averyja; ali nije ga bilo.

Na putu kući počelo je sniježiti. Sitne pahulje, škrte i sive, natočkale su vjetrobran iprodužile dan u beskraj, tup i dosadan kao i cesta ispred nje. Možda su i Clarkovi bili na tojzabavi sinoć i toliko se zabavili da jutros nisu smatrali da je vrijedno izići iz kreveta. Cijeli jedan Isabelle o tome razmišljala, krećući se posvuda po kući. Sobe su bile mračne kao noć -čak i u podne - zbog teškog, olovnog neba, a snijeg se u jednom trenutku pretvorio u kišu,neujednačenu vlažnost koja je curila niz stakla prozora.

Kad je Isabelle poslije tog poslijepodneva glačala jastučnicu u kuhinji, a kiša se pretvorilau led i drhtavo tapkala po prozorima, pronašla je još jednu zabavnu misao: Avery Clark otišaoje iz grada. Oprezno je glačala čipkasti rub jastučnice i pitala se jesu li Avery i njegova ženaotišli u Boston. Stanovnici Shirley Fallsa katkad bi odlazili u Boston na balet ili u muzej. Nekisamo u šoping. Kao Barbara Rawley. I neke druge žene đakona. Odlazile bi na izlet nekolikoputa godišnje, prespavale u hotelu i vratile se drugog dana s novim bluzama i suknjama iogrlicama od perli. Da imaju što obući za večernje zabave, nema sumnje.

Pa i zubareva je žena odlazila u Boston samo na frizuru! Isabelle se sjetila toga dok jepresavijala jastučnicu i uzimala sljedeću. Čula je to jednoga dana u čekaonici kod zubara pajoj je ta vijest čišćenje korijena učinila još nepodnošljivijim: otvorenih usta ležati u vinilskom

31

stolcu, s cjevčicom koja isisava slinu, dok ti zubarev trbuh kruli pokraj glave - trpjeti takvaponiženja i poslije svega stajati ispred medicinske sestre s utrnulom i natečenom usnom (neznaš sliniš li ili ne) i ispisivati ček na zastrašujuće visok iznos, znajući da barem nešto od togagospođi Errin plaća sljedeći put u Boston. Samo za frizuru. Isabelle je smetalo, i jednako takorastuživalo, dok je isključivala glačalo i praznila vodu iznad sudopera, pomisliti na to kakoEmma Clark i Avery upravo dolaze pred kuću i istovaruju auto - on nosi kovčege, a Emma gaslijedi s vrećicama punima nove odjeće, skupih parfema i jednim lijepim parom salonki.

No, sve su to bila prazna naklapanja, sati protraćenih misli. Jer, kad je Isabelle sljedećejutro stigla na posao i ušla u njegov ured s izravnim pitanjem: "I, jeste li se lijepo proveli zavikend, Avery?" odgovor je bio ne, nije.

Uhvatio ga je neki crijevni virus, povjerio se Isabelle, odmahujući glavom, nastavljajućiopisivati kako se u subotu ujutro probudio s užasnim grčevima. "Prilično gadno", rekao jesjedeći u svom stolcu s rukama sklopljenim iza glave, izgledajući potpuno normalno.

"Ah, žao mi je što to čujem", rekla je Isabelle, sretna što se Avery Clark nije šetao poBostonu ili bio na nekom primanju ovdje u gradu, nego je bio zatvoren u kući i nagnut nadškoljkom, uz mlaki biljni čaj na noćnom ormariću. "Nadam se da se osjećate bolje", dodala je."Izgledate jako dobro."

Da i nije bila istina, ona bi to vjerojatno svejedno rekla. Vjerovala je da su muškarci nalaskanje osjetljiviji od žena, posebno kako stare; čitala je u časopisima o osobnim teškoćamakoje muškarci često imaju u kasnijim godinama. Sumnjala je da to Emma Clark shvaća.Emma se činila prilično zainteresiranom za Emmu, a Avery je vjerojatno patio. "To može bitigrozno, zar ne?" rekla je Isabelle. "Takav virus. Osjećate se prazno. Malo deprimirano."

"Da", odgovorio je Avery kao da o toj posljedici crijevnog virusa nije ni razmišljao."Drago mi je da je gotovo." Nasmijao se, spuštajući dlanove lagano na stol. "Drago mi je dasam još u jednom komadu."

"Pa, dobro je znati da se osjećate bolje", rekla je Isabelle, "i sada počinjem raditi." Vratilase do svog stola, gdje je prebirala po nekim papirima, izravnavajući im rubove, sumnjajući daje on zaista i istinski sretan sa svojom suprugom.

E, sad, da je ona bila udana za Averyja (ubacujući list papira u pisaći stroj i rješavajući seEmme Clark jednim srčanim udarom koji uzrokuje tek nekoliko kratkih trenutaka panike ibola), Avery bi na pitanje o zdravlju odgovorio: "Gadan virus, ali Isabelle se pobrinula zamene." Jer, ona bi se zaista pobrinula za njega pripremajući mu deserte i brišući mu znoj sčela, slažući mu časopise na krevet. (Ovdje je napravila tipfeler i potražila bjelilo.) Sjedila bi irazgovarala s njim o lukovicama zumbula koje treba naručiti, o tome da treba zamijenitizastor tuša, da je vidjela jedan na rasprodaji i što on misli o tome... A on bi stavio svoju rukuna njezinu i rekao: "Mislim da sam sretan što sam oženjen tobom." Da, Isabelle je mislila,pronašavši bjelilo i otvarajući ga, da bi od njega napravila sretnog čovjeka.

Amy je i sama bila dobrog raspoloženja; Isabelle je to primijetila čim se vratila kući.Mlado lice njezine kćeri bilo je rumeno i lijepo dok se kretala kuhinjom, pomažući Isabellepripremiti večeru. Katkad je zaista izgledala sjajno; kao što sada sjaji dok dražesno i poletnonosi tanjure do stola.

"Danas sam obukla haljinu koju sam sašila na domaćinstvu", podsjetila je Amy svojumajku kad su sjele za stol. "I dobila kompliment."

"Baš lijepo", rekla je Isabelle. "A od koga si dobila kompliment?" (Sviđalo joj se što jeznala lijepo govoriti.)

"Oh", rekla je Amy, "znaš. Od ljudi." Stavila je komad mesne štruce u usta i žvakala. Licejoj je sjalo dok se smijala gledajući prema prozoru i posljednjem tračku večernjeg sunca uveljači. "Svima se sviđalo", dodala je. "Svima."

Usprkos svemu, djevojka je bila ćudljiva. Jer, tek nekoliko noći poslije bila je mrzovoljnai neugodna kad je Isabelle stigla. "I, kakav ti je bio dan?" pitala je Isabelle spuštajući ključevena stol dok je skidala kaput.

"Dobar", odgovorila je Amy suho, zatvarajući knjige i odmičući stolac, spremna izići iz

32

sobe."Samo dobar?" Isabelle je osjetila tračak panike. "Što ne valja?" Nije mogla biti mirna

ako nešto nije valjalo s njezinom kćeri; a Isabellein je dan bio tek prosječan; Avery Clark bioje prezaposlen i dalek.

Amy je zagunđala i krenula gore stubama. Isabelle ju je slijedila do vrata. "Što ne valja?"ponovno je pitala, gledajući duge tanke noge u crnim čarapama kako se penju uza stube.

"Sve valja", rekla je Amy napeto."Amy Goodrow, stani gdje si."Amy se okrenula, gledajući u majku s podesta, zatvorena, bezizražajna lica, poluskrivena

bujnom kosom."Ja sam ti majka", rekla je Isabelle s nenadanim očajem, "i uopće nema razloga da sa

mnom ovako razgovaraš. Htjela ti to ili ne, dijelimo ovu kuću, a ja cijeli dan naporno radimglupi posao, za koji sam debelo prekvalificirana, da bi ti imala što jesti." Mrzila se što je toizgovorila. Reći daje debelo prekvalificirana za svoj posao bila je glupost i obje su to znale.Isabelle nikada nije završila fakultet. Nije mogla očekivati bolji posao od ovoga koji je sadaimala. Ipak - fakultet nije završila zato što joj je majka umrla i nitko se nije mogao brinuti zabebu. Tako da je to zaista bilo zbog Amy, te osobe koja ju je s prezirom gledala s vrhastubišta. "I skini taj izraz s lica", rekla je Isabelle. "Cijenila bih da si pristojna prema meni.Cijenila bih da ima barem malo pristojnosti u načinu na koji me gledaš i kako mi se obraćaš."

Tišina."Razumiješ li?""Da." Oprezno izgovoreno - dovoljno hladno da bude savršeno jasno da prezire majku, ali

ne previše, da je majka ne bi nastavila optuživati što je nepristojna, pa se Isabelle okrenula,objesila kaput u ormar u hodniku i čula kako se zatvaraju vrata Amyne sobe.

Ovakvi su trenuci uznemiravali Isabelle. Uznemirivalo ju je kako bijes u njoj lako bukne,potaknut tek jednim pogledom adolescentne kćeri. Adolescenti i jesu ćudljivi zbog svih tihhormona.

Isabelle je sjela za kuhinjski stol, zagnjurivši lice u ruke; kako neugodan početak večeri.Nije smjela izgubiti kontrolu. Trebala je biti strpljiva, kao što su savjetovali povremeni člancio tinejdžerima u Reader's Digestu. I onda bi joj Amy možda ispričala što nije valjalo.Naravno da je željela biti strpljiva majka, ali ju je živciralo što cijeli dan radi i dolazi kućiumorna, a Amy je mrzovoljna. Smetalo joj je katkad misliti o golemoj žrtvi koju je podnijela(zaista, golemoj) za tu djevojku i razljutilo ju je što je Amy zatvorila knjige i otišla samo zatošto je Isabelle ušla u sobu. Je li bila goropadnica samo zato što bi voljela da je kći pristojnopozdravi? Je li bila zvijer jer je čeznula za ugodnim "Bok, mama, kako si provela dan?" oddjevojke kojoj je doslovce pripadao cijeli njezin život? I onda je Isabelle čula da se otvarajuvrata sobe njezine kćeri i počela mirnije disati, znajući da se sprema isprika, zahvalna što nijepredugo čekala.

Jer, bila je istina da Amy nije podnosila da se majka ljuti na nju. Duboko ju je touznemirivalo; nije se imala za što uhvatiti, kao da se ljuljala u tami. Tiho, u čarapama,spuštala se stubama. "Žao mi je", rekla je Amy. "Žao mi je." Katkad bi njezina majkaodgovorila: "Žao nije dovoljno."

Večeras je rekla samo: "Dobro. Mnogo ti hvala." Ali više nije pitala što ne valja, a i dajest, Amy joj ne bi rekla.

A nije valjalo s gospodinom Robertsonom. Pohvalio joj je haljinu, ali nakon toga - niriječi. I sada je to bilo kao virus, infekcija, ta užasna čežnja daje primijeti. Svaki bi dan prijesata češljala kosu, štipala obraze netom prije nego što ude u razred. Svaki bi dan pažljivo sje-dala, a srce joj je ubrzano tuklo, puno nade. I svaki bi dan zazvonilo zvono, a njegove je očinisu niti jednom pogledale, i ona bi odlazila iz učionice razočaranija nego ikada.

"Mrzim školu", rekla je Stacy u šumi. "Mrzim svoj život, sve mrzim."Stacy je suho pušila cigaretu, žmirkala zbog dima i kimala. "I ja sve mrzim", rekla je."Ali zašto?" Amy ju je konačno pitala. Veljača je bila pri kraju; dan bezbojan, ali topao;

skoreni je snijeg omekšao pa su Stacyne kožnate čizme imale vlažne mrlje. "Zašto ti sve

33

mrziš?" pitala je Amy. "Hoću reći, lijepa si, imaš mnogo prijatelja i imaš dečka. Zašto si jadnakao ja?"

Stacy je pažljivo pogledala kraj svoje cigarete. "Jer su mi roditelji krmci, a prijateljikreteni. Osim tebe."

"Da, ali ipak." Amy se naslonila na deblo i prekrižila ruke. Koga briga ako su roditeljibudale i prijatelji budale ako imaš dečka. Stacy je imala divnog dečka. Nisu ga mnogospominjale ovdje u šumi, ali je Amy znala tko je Paul Bellows, da živi sam u svom stanuiznad pekare na Glavnoj ulici i da je u srednjoj školi bio vrhunski ragbijaš. Za njega sunavijačice spjevale posebnu pjesmu. Jednom je tijekom igre slomio nogu i neki su ljudizaplakali dok su ga iznosili na nosilima. Bio je visok i krupan i imao smeđe oči.

"Glup je", rekla je Stacy nakon kraćeg razmišljanja."Ima lijepe oči."Stacy je to ignorirala. Odbacila je cigaretu u šumu i prazno zurila za njom. "Dosadan je",

dodala je. "Sve što želi jest ići u krevet." Amy je ovo zbunilo. Duboko je udahnula dimcigarete.

"Ma, u redu je", odlučila se Stacy. "Dobar mi je. Neki mi je dan kupio sjenilo za oči."Lice joj se razvedrilo na tu misao. "Prekrasne tirkizne boje."

"Lijepo", rekla je Amy. Ustala je; stražnji joj se dio kaputa smočio. U snijegu je ostaozaobljen trag gdje se naslanjala na srušeno deblo.

"Ono skupo", dodala je Stacy. "Ne gruda se. Donijet ću ga sutra u školu. Kladim se da biti dobro stajalo."

Amy je zgazila cigaretu. "Majka bi me ubila da se našminkam.""Je, pa - svi su roditelji krmci", rekla je Stacy suosjećajno dok je iza njih zvonilo školsko

zvono.

U petak ju je gospodin Robertson pozvao na razgovor poslije nastave. Amy se za topobrinula. Bila je već očajna, luda, nimalo nalik sebi. Pitala se danima zašto je Alan Stewart,koji je klikao svojom kemijskom iako ga je gospodin Robertson zamolio da prestane, takoveličanstveno kažnjen i cijeli sat poslije nastave smije sjediti u učionici s gospodinomRobertsonom. Zašto ne ona? Terrence Landry morao je ostati poslije nastave jer je izlazeći izrazreda napuhao i prasnuo papirnatu vrećicu za užinu. Amy se nije mogla zamisliti kakonapuhuje vrećicu i udara je (prigušen bruuum, kao da je upucan netko umotan u poplun), nitije mislila da je u stanju jednolično klikati kemijskom, ali Maryanne Barmble jednom jezamalo kažnjena kad se došaptavala s učenicom pokraj sebe. "Maryanne", rekao je tada ljutitogospodin Robertson, "ako te budem morao ponovno smirivati, ostat ćeš u kazni poslijenastave."

I tako se Amy počela došaptavati s Elsie Baxter iza nje. Trebalo joj je hrabrosti, nije tobio njezin stil. Ali je Elsie, nesuzdržana i razmetljiva, surađivala. Amy joj je šapnula da jesinoćnja zadaća bila dosadna, stvarno sranje. Elsie je dodala da je bila mlaka kao pišalina.Gospodin Robertson rekao je: "Djevojke, molim vas, ne brbljajte."

Napetost ju je iscrpljivala. Amyno je lice bilo vlažno, pazusi su je golicali. Ponovno seokrenula prema Elsie. "Barem nije domaćinstvo", prošaptala je, "s onom krivonogompribadačom." Elsie se grleno nasmijala. Gospodin Robertson prekinuo je predavanje i zurio unjih bez riječi. Amyno je lice gorjelo; spustila je pogled na stol.

No, kad je shvatila da se ništa neće dogoditi, kad je gospodin Robertson nastavio pisatibrojke po ploči, razočaranje je ponovno sludilo Amy. Okrenula se i zakolutala očima premaElsie. "Amy", začuo se duboki glas gospodina Robertsona, "još jednom i ostaješ poslijenastave."

Kakva opasnost! A nije bilo zanemarivo ni to što bi mogao zadržati i Elsie. No, obećanjejoš jedan put bilo je prejako da ga se propusti. Amy je pogledala na sat - ostalo je dvadesetminuta. Srce joj je skakutalo u grudima; brojke na listu papira činile su joj se razmrljanima.Pokraj nje je Flip Rawley lupkao gumicom po obrazu, ništa ne sluteći. Sat je kliknuo. Amy jeosjetila da se u njoj nešto slomilo od očaja i vjerojatno bi potpuno digla ruke od tog pothvata

34

da gospodin Robertson nije baš u taj trenutak pohvalio Julie LaGuin u prvoj klupi zato što jeodgovorila na neko pitanje koje je upravo bio postavio.

"Bravo", rekao je Julie, tupkajući komadom krede po njezinu stolu. "To je bilo vrlodobro. Objašnjavao sam nešto novo i ti me pratiš."

To je izludjelo Amy. Cijelo je vrijeme sjedila ondje znajući točan odgovor, previšesramežljiva da digne ruku, a sad je Julie LaGuin s odvratnim, samozadovoljnim izrazom nalicu upijala pohvale toga glupog čovjeka. Amy se okrenula prema Elsie. "Valjda smo miostali glupi", i onda se dogodilo. Njegov glas: "Dobro, Amy. Vidimo se poslije nastave."

Usred trijumfa i uspjeha oblilo ju je crvenilo. Učinilo joj se da ju je Flip Rawley brzopogledao. Da Amy Goodrow dobije kaznu? Kad je zazvonilo, izišla je pognute glave.

Nepodnošljivi sati: povijest dosadna kao smrt; španjolski blijed i beskonačan. Ništa nijeimalo smisla, osim da će poslije nastave sjediti u razredu gospodina Robertsona. I kad seoglasilo posljednje zvono, bila je iscrpljena, kao da dugo ništa nije jela. U svlačionici sepromatrala u zrcalu iznad reda umivaonika. Ovo je bila ona? To su ljudi vidjeli kad bi jepogledali? Kosa lijepa, ali lice bezizražajno, kako je moguće da se u njoj toliko togadogađalo? Otvorila je vrata svlačionice koja su se iza nje zalupila s umornim tump.

Hodnik je bio prazan. Nikad prije nije morala poslije nastave ostati u školi, koja je u ovodoba dana bila potpuno drukčije mjesto. Sunce je obasjavalo podove učionica nekom dubljomnijansom žute; velike klupe ispod prozora i prašnjave ploče djelovale su prijateljski, istrošeno,kao njezina odjeća katkad pred kraj dana. U praznom ju je hodniku okruživala tek tišina,premda je u daljini čula povike navijačica koje su vježbale u dvorani.

Kad je ušla, gospodin Robertson sjedio je za svojim stolom u dnu razreda i pisao."Sjedni", rekao je ne dižući pogled.

Izabrala je klupu blizu ploče, umjesto svoga uobičajenog mjesta, i tiho sjela, nesigurna štotreba činiti. Žmirkala je prema prozoru; čestice prašine lebdjele su u popodnevnom zrakuobasjane zrakama sunca.

Iz dna hodnika začuo se metalni zvuk zatvaranja vrata ormarića i domarova metla kakolupa sve bliže po stubištu.

Čula je da gospodin Robertson ispušta olovku na stol. "Počni pisati zadaću", rekao jeblago, "ako želiš."

"Ne želim", odgovorila je odmahujući glavom; i onda su joj se tek tako u očima pojavilesuze. Kakva užasna tuga! Kakav iznenadan slom; iznurilo ju je cijelo poslijepodneiščekivanja. Sjedila je s rukama u krilu, okrenuta od njega. Kosa joj je padala s obje stranelica; stišćući oči osjećala je da joj tople suze kaplju na ruke.

"Amy." Ustao je od stola i prišao joj. "Amy", ponovio je stojeći pokraj nje. Izgovarao jojje ime blago, harmoničnim, ozbiljnim glasom. Je li joj se ikada itko ovako ozbiljno obratio?"Razumijem, Amy", rekao je. "U redu je."

Sigurno je nešto razumio, jer ga suze očito nisu uznemirile, čak ni zbunile. Sjeo je u klupupokraj nje i jednostavno joj dodao maramicu. Bila je crvena, velika kao tepih pred vratima iona ju je uzela, obrisala oči, ispuhala nos. Trebalo joj je biti grozno što plače pred ovimčovjekom, ali nije bilo tako. I to je sigurno imalo veze s tim što se nije iznenadio, s umoromkoji mu je vidjela u očima. Vratila mu je maramicu.

"Ima jedna pjesma", konačno je rekla i on se nasmijao zbog načina na koji je toizgovorila, jednostavno, dječje, još mokrih i crvenkastih očiju. Činila mu se potpuno nevinomi ranjenom.

"To je pjesma Edne St. Vincent Millay", objasnila je zataknuvši kosu iza uha, "i jednomsam u razredu o njoj razmišljala. Prvi stih je, uhm... je 'Samo je Euklid vidio čistu ljepotu',mislim da je to to."

Polako je kimnuo, podigavši crvenkaste obrve. '"Nek šute oni koji naklapaju o ljepoti.'""Znate je", rekla je zadivljeno.Ponovno je kimnuo, obrva zamišljeno spojenih, kao da je razmatrao nešto o čemu nije

mislio da će ikad više morati."Znate je", ponovila je Amy. "Ne mogu vjerovati da znate tu pjesmu." Njoj se činilo kao

35

da je neka ptica prhnula na slobodu iz kartonske kutije u koju su je zatvorili. "Znate li joškoju?" Okrenula se u stolcu licem prema njemu; koljena su im bila blizu. "Millayicinu, hoćureći. Znate li neku drugu?"

Gospodin Robertson raširio je prste preko usana, razmišljajući. Onda je odgovorio: "Da,znam još neke. Sonete. 'Vrijeme ne donosi mir; svi ste lagali...'"

'"Kad ste mi rekli da će vrijeme otupiti bol'", Amy je završila stih, lagano se njišući nastolcu dok joj se kosa iza uha oslobodila i pala naprijed, hvatajući krišku sunčeva svjetla kojaje ulazila kroz prozor, tako da ga je vidjela kao kroz zlatnu omaglicu; na licu mu je vidjelaiznenađenje i zanimanje, a onda i nešto drugo, nešto što će dugo pamtiti: pokret u dubininjegovih očiju, kao da se ondje dolje nešto pomaknulo.

Ustao je i došao do prozora s rukama u džepovima samtenih hlača. "Dođi i pogledajnebo", rekao je pokazujući glavom prema prozoru. "Kladim se da će noćas sniježiti." Okrenuose k njoj i onda natrag prozoru. "Dođi, vidi", ponovio je.

Poslušno je prišla prozoru. Nebo je postalo divlje i mučno, navlačili su se tamni oblaci, aoštro je zimsko sunce, u ovo doba dana zlatno, kao da je od jutra skupljalo snagu, obasjavalorubove oblaka na zapadu tako da je njihova tama bila obrubljena gotovo električnim svjetlom.

"O, volim kad je ovakvo", rekla je Amy. "Pogledajte." Pokazala je tunele sunčevih zrakaprosutih po skorenom snijegu na ulicama. "Obožavam to. U stvarnom životu, hoću reći. Netoliko na slikama."

Promatrao ju je grizući usnu pod brkovima."Jedna starica kojoj sam čistila kuću u sedmom razredu - jedna iz crkve", objasnila je

Amy, "... imala je grozne staromodne slike u dnevnoj sobi. Neka djevojka koja kao da jebalzamirana. Kao jastučić za pribadače. Znate li na kakve slike mislim?"

I dalje ju je pažljivo promatrao. "Možda. Nastavi.""Ježila sam se od njih", rekla je Amy. "Brisala sam prašinu sa stolaca dok me taj lik sa

slike promatrao."Gospodin Robertson pomaknuo se da se nasloni na klupicu prozora, okrenut prema njoj,

prekriženih stopala. S dva je prsta lagano zagladio brkove. "Nisam imao pojma da možeštoliko pričati", zamišljeno je rekao.

"Ni ja." Bila je iskrena. Ponovno je pogledala pokraj njega i kroz prozor. Oblaci su postalitamniji, natječući se još uvijek sa suncem: svjetlo i tama na rastvorenom zimskom nebu. "Dane duljim", rekla je Amy (u njoj su skakala i sudarala se zapetljana klupka riječi), "u toj jekući bila još jedna staromodna slika, gdje je nebo bilo tamno, no svijetle su se zrake sunceipak probijale. I neka bitka s konjima ili nešto - znate, ono, sitni likovi - koja se događalaispod svega. Takva vrsta slike."

Gospodin Robertson kimnuo je. Izgovarala je riječi dječje nepravilno i on je pazio da sene nasmije. Osim toga, to zastarjelo da ne duljim. "Da?"

"Pa, takve slike ne volim.""Razumijem.""Nebo izgleda lažno i dramatično. Ali, u stvarnom svijetu", Amy je rukom pokazala u

nebo iza prozora, "to je druga priča. Onda volim kad ovako izgleda."Gospodin Robertson ponovno je kimnuo. "Kjaroskuro", rekao je profesorski.Pogledala ga je kratko i svrnula pogled, razočarana što je iznenada upotrijebio stranu

riječ. Zbunilo ju je, osjetila se neobrazovanom i glupom."Kjaroskuro", ponovio je gospodin Robertson. "To je talijanski. Svjetlo i tama.

Zatamnjeno svjetlo." Okrenuo se prema nebu. "Kao ovo."Amyna je prije oslobođena ptica počela padati. No, gospodin Robertson ljubazno ju je

gledao. "I, sada više ne čistiš za tu staricu?""Ne", rekla je Amy. "Razboljela se i sada je u nekom staračkom domu.""Razumijem." Gospodin Robertson sjeo je na široku klupicu prozora, s dlanovima s obje

strane i tijelom izvijenim prema van. "Kako to da ti se nije sviđalo čistiti njezinu kuću?"Način na koji je postavio pitanje govorio joj je da zaista želi znati.

Razmislila je. "Jer je bila usamljena", rekla je.Zamišljeno je stisnuo oči. "Objasni mi."

36

"Kuća je bila sterilna i grozna. Kao muzej. Ne znam zašto je htjela da dolazim jednomtjedno jer nikad ništa nije bilo prljavo."

"Onda si dobro radila", rekao je s osmijehom, no ona ga je ponovno prekinula."Recimo, taj kamin. Nikada ga nije koristila. U njega je poslagala brezove cjepanice, a ja

sam ih svaki tjedan morala prati deterdžentom i mlakom vodom. Prati cjepanice." Amy jezatresla glavom. "Čudno je to bilo."

"Zvuči depresivno", kimnuo je gospodin Robertson."I bilo je depresivno. Točno tako", Amy je brzo kimnula. (On je tako mnogo toga

razumio.)"A kako si dobila taj posao?" Znatiželjno je nagnuo glavu."Oglas u crkvenom programu." Amy je ruke sklopila iza leđa i dok je govorila, lagano se

okretala lijevo-desno. Ovako razgovarati činilo joj se kao ispijati svježu vodu. "Tražila jenekoga za ispomoć, pa je majka mislila da bih joj mogla pomoći. Majka voli u crkvi ostavitidobar dojam."

"Da pogađam." Gospodin Robertson nagnuo je glavu unatrag, proučavajući je,razmišljajući o ovom posljednjem dodatku cijeloj slici. (Jer, gospodin Robertson je, istina, biočovjek koji je volio o svemu razmišljati - "promatrač života", volio je reći, promatrao je sadkako su ruke Amy Goodrow bile zaista tanke tako sklopljene iza leđa.) "Nekako mi se čini danisi katolkinja. Rekao bih... kongregacionist."

Amy je zasjala; kao da joj je čitao misli. "Kako ste znali?""Tako izgledaš", rekao je jednostavno. "Tako mi se čini." Skočio je s prozorske klupice i

otišao na vrh učionice gdje je počeo brisati ploču. "Jesi li znala da izgledaš kaokongregacionist?" Ruke su mu marljivo radile.

Polako je prošla kroz prolaz između klupa i sjela na mjesto Flipa Rawleyja. "Ne", rekla jeiskreno, "jer ne znam kako izgledam." Podigla je pramen s ramena i tražila ima li ispucalihvrhova.

"Kao srna." Spustio je spužvu u stalak i otprašio si ruke. "Srna u šumi." (Sigurno zbognjezinih tankih nogu i ruku.) "Ali, naravno, tu je i ta tvoja kosa", dodao je.

Zarumenjela se i oprezno provirila prema njemu, spuštene glave."Ne, zaista. Zanimljivo je." Prebacio je nogu preko stolca gdje je obično sjedila Elsie

Baxter, naginjući stolac prema natrag. "Predavao sam neko vrijeme u šestom razredu uMassachusettsu i onda tri godine poslije u prvom srednje, pa sam ponovno vidio nekeučenike. I zanimljive su djevojke u toj dobi. Bovine preko noći."

"Što znači bovina?" Amy si je još proučavala kosu; zbog njegovih se razmišljanja orazvoju djevojaka osjetila nesigurnom.

"Kravlje. Bovino." Izgovorio je slovo po slovo. "A druge ostaju vitke i dugonoge. Kaomlade srne."

"Kongregacijske srne", rekla je Amy tek da bi prikrila sram. Zabacila je pramen prekoramena i duboko udahnula kao da joj treba zraka. U krilu je sklopila ruke.

"Tako je. Kongregacijske srne."Nasmijala mu se jer se pristojno šalio s njom."Reci mi što još ne voliš, Amy", rekao je naslanjajući ruke naprijed preko stolca Elsie

Baxter. "Ne voliš čistiti za stare gospođe. Što još?""Ne volim zmije. Ne volim ih tako da ne mogu o njima ni misliti." To je bila istina. Na

samu pomisao na zmiju više nije mogla držati noge na podu i izvan njegova pogleda, pa jeustala, uznemireno otišla do kraja učionice, a onda do prozora. Oblaci su gotovo potpunozastrli nebo; tek djelić sunčeva svjetla probijao se na udaljenom dijelu horizonta. Nekoliko jeautomobila na cesti imalo upaljena svjetla.

"Dobro", rekao je gospodin Robertson. Okrenuo se u stolcu i promatrao je. "Zaboravizmije, dakle. A što voliš?"

Biti ovdje s vama, željela je reći. Dlanom je prešla preko lakiranog drva prozorske klupe.Na mjestima je lak nabubrio i puknuo; druga su mjesta bila glatka i vrlo sjajna, zbog mnogogodina premazivanja.

"Pjesme, valjda", rekla je nakon nekoliko trenutaka. "One koje razumijem, u svakom

37

slučaju. Mnogo pjesama ne razumijem, i onda se osjećam glupo.""Nisi glupa", rekao je sjedeći u istom položaju na stolcu Elsie Baxter. "Ne smiješ se

brinuti jesi li glupa.""Hvala vam", rekla je iskreno. "Ali, sviđa mi se ona pjesma o Euklidu. Nisam znala što

znači dok vi niste ispričali ono o trokutima - znate, ljepota trokuta, ili tako nešto. Vjerojatnojoš uvijek ne shvaćam što točno znači. Kao, što znači naklapaju? Oni što naklapaju o ljepoti."

Gospodin Robertson ustao je i otišao do svog stola. "Dođi ovamo", rekao je. Rukom jepokazivao rječnik uvezan u tamnozelenu kožu; bio je veličine kataloga robne kuće Sears.

"Lijepo", rekla je Amy, približivši mu se."Volim riječi", rekao joj je. "Kao 'kjaroskuro'." Pogledao je prema prozoru. "Sada nema

kjaro", razigrano je nastavio, "samo skuro. Sjedni ovdje."Sjela je na stolac pokraj njegova stola i kad joj je dodao rječnik i govorio joj kako

pogledati značenje riječi "naklapati", njegovi su prsti slučajno dotaknuli rub njezina dlana paje na tren osjetila da je brzi vir u utrobi povlači dolje, a onda su sjedili zajedno s glavama nadrječnikom, dok je i posljednji tračak veljačkog sunca blijedio s neba; gospodin Robertson sborama oko očiju, dok je Amy nabrzinu, krišom, s pola daha izgovarala abecedu da bi otkrilada P dolazi iza O; onda je trebalo provjeriti još neke riječi i nakon nekog se vremena više niječula domarova metla, a navijačice su, koje su prije pljeskale i udarale nogama o pod, otišlekući.

Isabelle je u autu uključila radio. Mračni su je oblaci zabrinjavali; činili su se previšetamnima za snijeg, ali kakva bi drukčija oluja mogla biti u ovo doba godine? Katkad bi, vrlorijetko, ovuda prošao tornado, premda Isabelle nije mnogo znala o tornadu - nije znala dazatamni cijelo nebo; iz djetinjstva se jedino sjećala priče o čovjeku koji je vozio po nekojpetlji autoceste kad mu je tornado u zrak podigao auto, a nedaleko od toga nebo je još uvijekbilo plavo. Nije se sjećala što je dalje bilo s tim čovjekom, a i sumnjala je da je priča bilaistinita. Igrala se gumbom za mijenjanje stanica, da bi pronašla prognozu vremena. Sve sušanse bile da će biti snježne oluje i da će krov opet promočiti. To ju je deprimiralo. Ako takobude, morat će zvati gospodina Cranea.

"... obitelj nudi nagradu za bilo kakvu informaciju koja bi dovela do uhićenja u slučajunestale djevojčice, Deborah Kay Dorne, koja je desetog veljače nestala iz svoga doma. Zasadanitko nije osumnjičen."

Sirota obitelj. Isabelle je lagano odmahnula glavom. Sirota majka. Isabelle je isključilaradio, skrećući na kolni prilaz. No, kao da ju je ledena tišina udarila u trbuh: kuća je bila umraku.

"Amy?" zazvalaje otključavajući vrata. "Amy? Gdje si?" Spustila je ključeve na kuhinjskistol uz kratak, glasan zvuk.

Upalila je svjetlo. "Amy?"U dnevnu sobu; upaliti svjetlo. "Amy?"Išla je iz sobe u sobu, palila svjetla; gore na kat. "Amy."Spavaća soba bila je prazna. Kupaonica prazna. Njezina soba prazna. Otvorila je vrata

ormara u hodniku na katu. Presavijeni ručnici mirno su sjedili, tri role toaletnog papirabezosjećajno su zurile u nju.

I tada je osjetila paniku. Osjećala se kao da joj kroz ruke i noge curi hladna voda. Vratilase u prizemlje, spotaknuvši se pri dnu stuba, pridržavajući se za zid. Ovo se ne događa, mislilaje. Ne događa se. Jer, bilo je potpuno jasno da je onaj isti, koji je oteo sirotu Debby Dorne,sada uzeo i Amy. "Amy!" povikala je.

I sve iz početka. Svaku sobu, svaki ormar, svako svjetlo. Posegnula je za telefonom. Koganazvati? Policiju. Školu. Averyja Clarka. Vjerojatno bi joj svi rekli da provjeri s Amynimprijateljima. Svi bi rekli: "A daj joj malo vremena, vratit će se kući." Ali, ona je uvijek kodkuće poslije nastave, Isabelle je cvilila u tišini. Poznajem kćer, nešto ne valja. Sjela je nastolac i počela jecati. Golemi, užasni zvuči provalili su joj iz grla. Amy, Amy, plakala je.

A onda je Amy stigla. Najprije zvuk čizama na stubama prednje verande, onda su se vratanaglo otvorila. "Mama, jesi li dobro?"

38

Evo je, njezina kći. Ta djevojka bez koje je Isabelleina utroba postala crna, duboka vodastrave, stajala je u kuhinji, rumenih obraza i velikih očiju. "Jesi li dobro?" ponovila jegledajući u Isabelle kao da je duh.

"Gdje si bila?" tražila je Isabelle. "Bože, Amy, nasmrt si me preplašila!""Ostala sam poslije nastave", rekla je Amy. "Da mi pomognu s matematikom." Okrenula

se od majke dok je otkopčavala kaput. "Hrpa nas je ostala. Hrpa nas iz razreda ostala jeposlije nastave."

A Isabelle je, obraza još mokrih od suza, nejasno osjetila da ju je Amy upravo preveslala.

6

Dani su se produžili. I postali topliji; snijeg je mekšao vrlo polako, ostavljajući bljuzgu nastubama i pločnicima te uz putove. Onih dana kad se Amy vraćala iz škole nakon što jerazgovarala s gospodinom Robertsonom - pazeći pritom da krene na vrijeme, da stigne prijemajke - topline dana više nije bilo i, premda je sunce još uvijek sjalo kao blještavo bijelahostija na mliječnome nebu, Amy je u otkopčanom kaputu, s knjigama u naručju, na golomvratu, rukama i zapešćima osjećala vlažnu hladnoću. Kasnopopodnevno se sunce prostrlo poLarkindaleovu polju, gdje je kameni zid nestajao iza bijeloga brežuljka, a debla se crnila usredsnijega koji se topio - sve joj se to činilo kao najava, početak proljeća. Čak je i malo jato pticadaleko na nebu nešto obećavalo, tako su tiho mahale krilima.

Amy se činilo kao da je netko uklonio strop, kao da je nebo bilo više nego inače, i katkadbi - ako auti nisu prolazili - podigla ruku i mahala. Stisnute i vesele oči gospodina Robertsonapodigle su u njoj oblake radosti i zbrkano nestrpljenje da mu kaže sve što mu je željela reći, azaboravila je. No, u njoj su bile i male četvorine tuge, kao da joj duboko u grudima sjedi neštomračno i kolebljivo, i katkad bi zastala na nekom nadvožnjaku da promatra automobile kojisu prolazili autocestom, zbunjena osjećajem gubitka i tek nejasno sluteći da je to nekakopovezano s mislima na njezinu majku. I onda bi se Amy požurila kući, nestrpljivo tražećimajčine tragove u praznoj kući: najlonke preko glave tuša, dječji puder na majčinu stolu - tebi joj stvari povratile sigurnost, baš kao i zvuk majčina automobila na šljunčanom prilazu. Sveje bilo dobro. Majka je stigla kući.

A s druge strane, majčina bi joj prisutnost donijela razočaranje - sitne, nervozne oči kad biulazila u kuću, blijeda ruka kojom je krotila smeđe pramenove kose, koji bi pobjegli izumorne punđe. Amy je ovu ženu teško spajala s majkom koja joj je netom prije nedostajala.Osjećajući se zbog toga krivom, katkad bi pretjerano brižno rekla: "Ova ti je bluza zaistalijepa, mama", i onda bi ustuknula, kad bi u majčinim očima pročitala tračak opreza, takoprolazan da ni Isabelle nije bila svjesna; mjeseci su prošli prije nego što se Isabelle sjetila tihkapljica upozorenja koje su na trenutak zablistale na granicama njezina uma.

"Stvarno volim poeziju", izjavila je Amy Isabelle koji tjedan nakon one užasne noći kadje Isabelle našla praznu kuću i pomislila da su joj kćer oteli baš kao i sirotu Debby KayDorne. "Stvarno jako volim poeziju."

"Mislim da je to vrlo lijepo", rekla je Isabelle, koju je upravo omela poderana očica nanajlonkama.

"Nabavila sam knjigu." Amy je stajala u dovratku dnevne sobe, držeći knjigu pažljivoobjema rukama dok je kosom skrivala pognuto lice.

Isabelle je objesila kaput u ormar u hodniku kraj ulaza i ponovno se okrenula provjeritistražnji dio lista. "Nemam pojma kad se to dogodilo", zamišljeno je rekla. "Možda sam poladana naokolo šetala ovakva." Prošla je kraj Amy na putu prema stubama. "Kakva je to knjiga,dušo?" rekla je.

Amy joj je pružila knjigu, držeći je još objema rukama, a Isabelle joj je dobacila letimičanpogled. "O, Yeats", rekla je, izgovarajući to Ji-its. "Da, naravno. Čula sam za njega. Napisaoje krasne stvari, sigurna sam."

Već se popela do pola stubišta kad je Amy iza nje tiho rekla: "Jejts, mama. Ne Jits."Isabelle se okrenula. "Što si rekla?" pitala je dok joj se sram već širio grlom, grudima.

39

"Yeats", odgovorila je Amy. "Vjerojatno si ga zamijenila s Keatsom, koji se gotovo istopiše."

Da je njezina kći to rekla podrugljivo, s adolescentskim prezirom, to bi mnogo lakšepodnijela. No, djevojka je to izgovorila blago, pristojno oklijevajući, i Isabelle je patila,stojeći nezgrapno napola okrenuta, s poderanom očicom na čarapi.

"Keats je bio Englez", rekla je Amy kao da se trudi objasniti, "a Yeats Irac. Keats je umrokad je bio jako mlad, od TBC-a."

"Ah, da. Razumijem." Sram ju je pritiskao kao preuzak džemper; znoj joj je izbio na lice iispod ruku. Sad se i toga morala bojati - sažaljenja svoje kćeri zbog svojeg neznanja."Zanimljivo, Amy", rekla je penjući se dalje stubama. "Moraš mi ispričati sve o tome."

Te je noći Isabelle ležala u krevetu otvorenih očiju. Godinama je to zamišljala: kako Amyodlazi na školovanje. Ne ovdje, u javnu školu Shirley Fallsa, već negdje daleko, na pravikoledž. Zamišljala je kako Amy kreće jednoga jesenjeg dana, držeći bilježnice stisnute uzmornarsko plavi džemper dok joj oko koljena leprša karirana suknja. Nije važno što se danasdjevojke odijevaju šlampavo i što im se grudi slobodno njišu pod majicom iznad prljavihtraperica. Isabelle je bila sigurna da se još uvijek po kampusima koledža moglo sresti krasnihdjevojaka, ozbiljnih, inteligentnih djevojaka koje su čitale Platona, Shakespearea i Yeatsa. IliKeatsa. Sjela je na krevet, popravila jastuk i ponovno legla.

I sve to vrijeme dok je mislila o Amy na nekom koledžu, nikad nije zamišljala ovo što jesada vidjela: da je se njezina kći srami. Amy hoda po tratini posutoj lišćem, smije se sasvojim novim, inteligentnim prijateljima i ne govori Moja majka radi u tvornici. Neće tedjevojke pozivati kući na vikende ili praznike, niti s Isabelle dijeliti stoje sve divnoga naučila,jer je Isabelle u njezinim očima neznalica iz maloga grada, koja radi u tvornici. Netko s kimtreba oprezno, kako je Amy s njom večeras bila oprezna. Trebalo joj je dugo da zaspi.

Sljedećeg dana u tvornici, dok su žene ulazile u kantinu, Isabelle je promrmljala premaArlene Tucker da mora skočiti do banke, no umjesto toga zakopčala je nabrzinu kaput zbogožujskoga vjetra, prešla parkiralište i odvezla se preko mosta do jedine knjižare u ShirleyFallsu. Dok je tog jutra promatrala kako Amy prikuplja knjige za školu, palo joj je na pametda bi se mogla i sama obrazovati. Na kraju krajeva, znala je čitati. Mogla je i čitati i učiti kaoda negdje ide na tečaj. Zašto ne? Sjetila se očeve rođakinje, žene ljubazna, ružičasta lica, kojaje dobro kuhala. "U dobrom kuhanju nema magije", žena se jednoga dana povjerila Isabelle."Kupi kuharicu. Ako znaš čitati, znaš i kuhati."

No, ipak se, ulazeći u knjižaru, Isabelle s neugodom osvrtala oko sebe, u strahu da će jevidjeti netko iz crkve - Emma Clark, Barbara Rawley - i reći iznenađeno: "Isabelle Goodrow.Sto ti radiš ovdje?" Ali, nikoga nije bilo, osim čovjeka koji je imao žičane okvire nanaočalama, koje su mu spadale niz nos, i još jednoga, koji je nosio aktovku. Knjiga je bilomnogo. Dojmilo je se to dok je oprezno hodala po sagom prekrivenu podu. Nije da nikadanije ušla u knjižaru, zaboga, ali činilo joj se da zaista ima mnogo knjiga. Zakretala je glavupostrance da pročita naslove. Nije znala da se Shakespearea sada može kupiti i u malimizdanjima mekih korica. Uzela je jednu njegovu knjigu, zadovoljna kako je to sadpristupačno, ta tanka knjiga s krasnim crtežom i lijepim, ukrasnim slovima: Hamlet.

Hamlet. Isabelle je kimala dok je hodala po sagu. Čula je za Hamleta, naravno; o majci idjevojci koja je poludjela. Premda je to možda bilo nešto drugo. Nešto grčko. Na blagajni jestajala uznemirena veličinom pothvata koji je poduzimala. No, mladi je prodavač, čija jebrada bila posuta izdancima plavih dlačica, obavio prodaju nezainteresirano, što se Isabellesvidjelo. Ništa ga u njezinu izgledu, očito, nije navelo da smatra neuobičajenim što onakupuje Shakespeareova Hamleta. Pristajala je toj ulozi. (Nasmijala se shvaćajući da jesmislila vic.) Ubacujući kupljeno u ručnu torbicu, prešla je vjetrovitu ulicu do auta i odvezlase preko mosta natrag u tvornicu.

Cijeloga je poslijepodneva bila dobre volje jer će poslije ići kući i postati načitana.Tipkajući pismo tvrtki Beltco Suppliers, Inc., Isabelle je zamišljala da će sada lako nekomemoći reći: "To me podsjeća na scenu iz Hamleta, kada..." Ne radnicama u tvornici, naravno(nasmiješila se Debeloj Bev, koja se upravo probijala natrag od fontane s vodom, brišućirukom usta) - ne, njima neće spominjati Shakespearea. No, njezina će kći jednoga dana to

40

cijeniti - kada budu sjedile u kavani i razgovarale o Shakespeareovim dramama. A umeđuvremenu će žene u crkvi - te izluđujuće dakonske supruge, koje su svoje obrazovanjenosile suptilno, kao i svoje skupe parfeme, i s istim samopouzdanjem - konačno shvatiti daIsabelle nije onakva kakvom su je smatrali. Jednostavno nije bila samohrana majka koja jeradila u tvornici, već inteligentna, uporna žena koja kao iz topa citira Shakespearea.

Na popodnevnoj pauzi prihvatila je Arleneinu ponudu za komad čokoladnog slatkiša, pačak i Lenori Snibbens suosjećajno kimnula kad je ova zakolutala očima na mršavu stražnjicuRosie Tanguay, koja je izlazila iz prostorije. Rosie i Lenora bile su u dugogodišnjoj zavadi.Isabelle se trenutačno nije mogla sjetiti obilne zbirke detalja koja je do toga dovela, ali sesjećala da je započelo kad je Lenora sanjala da je zadrta antialkoholičarka Rosie bila vrlopijana i izvodila striptiz u predvorju pošte. Na nesreću, Lenora je sve to opisala u kantini, štoje izazvalo mnogo veselja, i Rosie više s njom nikada nije progovorila ni riječ.

Isabelle se tijekom svih ovih godina u tvornici pažljivo čuvala da ne izabire strane u bilokojem od čestih sukoba, a sada se, s Hamletom u torbici, osjećala dovoljno transcendentno dase Lenori Snibbens suosjećajno nasmiješi.

Lenora je ipak bila skroz draga djevojka. Imala je izbačene zube i loš ten, ali je to trpjela sveselom autoironijom i, premda je možda glupavo ispričala taj san o Rosie, bilo je napornošto je Rosie postala tako zla. Iako, mislila je Isabelle, zahvaljujući Arlene za čokoladu ivraćajući se svom stolu dok je maramicom pritiskala usne, i Rosie Tanguay bi se moglosažalijevati. (Rosie je upravo izlazila iz toaleta, uobičajeno napeta čela.) Isabelle je sjela zasvoj stol i našiljila olovku prije nego što je krenula još jednom korigirati pismo za tvrtkuBeltco Supplier.

Zaista bi trebalo žaliti te žene u tvornici, čiji su dani bili ispunjeni poslom i vicevima nazahodu i dugotrajnim zavadama. Zapravo tužno. Jezikom je dodirivala stražnju stranu zubadok je nestajao i posljednji okus čokolade. Nježno je s olovke otpuhnula mrvice od šiljenja.Bila je drukčija. Bila je Isabelle Goodrow, i čitat će.

Stacyne su oči bile crvene. Već je bio travanj, ali dan je bio hladan, pa su obje djevojke uraskopčanim kaputima drhtale. Stacy je iz džepa izvadila plastičnu kutijicu za tampone icigarete. "Prekinula sam s Paulom", rekla je.

Amy je pričekala i onda rekla: "Šališ se", misleći da se Stacy sigurno šali - tako jebezosjećajno izrazila tu vijest.

A Amyn je um bio zbunjen. Gospodin Robertson rekao joj je dok je to jutro izlazila izučionice: "Dođi k meni poslije nastave. Imam knjigu koja bi ti se mogla svidjeti." Nakon togabilo se teško usredotočiti na bilo što drugo.

Stacy je stavila dvije cigarete između svojih punih usana i zapalila ih dok je Amypromatrala. Šibica se ugasila. "Jebemu", rekla je Stacy kutom usana i gurnula kosu iza ušijuprije nego što je zapalila sljedeću šibicu. "Ne šalim se." Druga je šibica bila uspješna. Stacy jekratko uvlačila dok vrhovi cigareta nisu postali sivi. "Rekla sam mu da odjebe iz mog života."Dodala je cigaretu Amy i duboko udahnula dim iz svoje.

Amy nije imala pojma što reći. Da bi Stacy, tako blagoslovljena dečkom poput PaulaBellowsa, mogla istom tom dečku reći da odjebe iz njezina života, Amy se činilo takoveličanstvenim i sjajnim, hrabrim i neovisnim, mnogo više nego stoje mogla i zamisliti. "Azašto?" pitala je Amy.

"Njegova me jebena majka optužila da sam trudna." Stacyne su se oči navlažile, ponovnose zacrvenjevši oko rubova. "Glupa, sjebana krava."

Kako je tek to Amy bilo čudno! Dečki s vlastitim stanovima i onda majke tih dečki... pate izgovorene riječi. "Optužila te da si trudna?" Amy je pitala. "Misliš, to je rekla? Tebi?" Nijese činilo pristojnim pušiti u ovakvoj situaciji. Držala je cigaretu sa strane dok joj je dimvrludao uz rukav.

"Paulu - rekla je to Paulu." Stacy je šmrknula i obrisala nos nadlanicom ruke u kojoj jedržala cigaretu. "Da se debljam."

"A baš", Amy je pokušala. "Kakva kučka." Ali nije mogla zaustaviti oči da ne padnu naStacyn trbuh, kamo su se uputile i Stacyne oči. Jedan su trenutak stajale ondje u tihoj šumi,

41

gledajući u dio Stacyna crnog džempera koji se vidio kroz raskopčan kaput."Nisi ti debela", rekla je Amy, misleći da ipak jest, samo malo. No, Stacy nikad nije bila

mršava; bilo je teško reći."Mislim da imam tumor", rekla je Stacy mračno. Pogledala je kroz drveće. "Jedan od onih

glupih tumora koje žene dobivaju.""Onda moraš k doktoru", ozbiljno je rekla Amy."I tako je sinoć Paul došao", Stacy je nastavila, "pa sam mu rekla da je gotovo. Da

odjebe.""A što je on rekao?" Na zvuk automobila obje su se okrenule i sagnule, pa ostale u čučnju,

jedna prema drugoj, dok auto nije prošao. Amy je ustala i pružila Stacy ruku, koja se napolaispričavajući smiješila dok je ustajala.

"Vidiš li koliko me ima?" rekla je, žmirkajući prema cigareti prije nego što je povukladim.

"Odlično izgledaš", odvratila joj je Amy, jer je to bila istina, u kožnoj suknji i crnimtajicama i crnim čizmama. Amy bi dala sve kad bi tako mogla izgledati; nositi kratku kožnusuknju. Njezina je suknja bila od zelenog samta i napravila ju je majka; bila je preduga,gotovo do koljena. "I, što je rekao Paul?" ponovno je pitala.

Stacy je duboko uzdahnula, odmahujući glavom, očiju gotovo zatvorenih dok seprisjećala. "Hoćeš li znati što je napravio?" Ponovno je zatresla glavom. "Nećeš vjerovati.Zaplakao je." Pogledala je Amy obeshrabreno, a onda zamišljeno kotrljala cigaretu o deblodok nije izgledala kao našiljena olovka. "Isuse, plakao je, jebote." Uvukla je dim i bacilacigaretu u snijeg, koja je tamo ostala mirno ležati, otpuštajući tanak stupić sivog dima koji sejedva razlikovao od boje snijega.

"Dakle", rekla je Amy. "Stvarno mu je stalo."Stacy je grleno zagunđala, a Amy je vidjela da su joj oči bile pune suza. "Ove glupe

čizme puštaju", rekla je Stacy saginjući se i vukući prstom po rubu uz palac."Imam tu glupu rupu u podstavi kaputa", rekla je Amy otvarajući širom kaput i svijajući

glavu da bi ispitala razderotinu u podstavi pazuha, koja je i nije zanimala, ali prijateljici ježeljela dati nekoliko trenutaka privatnosti. "Ovaj je kaput tako star. Nikad mi se i nije sviđao.Materijal je tako muški. Hoću reći, nešto što bi muškarac nosio." Stvarala je buku da Stacy nepomisli da je promatra. "Mrzim svu svoju glupu odjeću."

Stacy je još uvijek bila nagnuta nad čizme, a Amy je, bacivši brz pogled, vidjela da brišenos. No, taj se tren Stacy ispravila i rekla: "Kaput ti je dobar. Podstava se ne vidi."

"Mrzim doba zimskih kaputa", rekla je Amy. "Posebno mrzim zimske kapute nositi u ovodoba godine."

"Znam. I ja." Stacy je dlanom prešla preko nosa."Procvjetali su šafrani oko naše kuće", rekla je Amy uzimajući drugu cigaretu iz Stacyne

kutije."Zgodno", odgovorila je Stacy. Upalila je svoju i ispružila ruku sa šibicom. "Nemoj

spaliti kosu", upozorila je. "Jesi li ikad osjetila smrad spaljene kose? Stvarno je gadan. Aizgori u trenu." Stacy je puhnula u šibicu, puštajući je u snijeg. Pucnula je prstima. "Ovako.Cijela glava puna kose izgori u sekundi."

"Divno", rekla je Amy. "Divna misao." Stisnula je kaput jače oko sebe i naslonila se napalo deblo.

"Pa, ne misli sada o tome", rekla je Stacy, smještajući se i sama na deblo blizu Amy, takoda su se dodirivale ramenima kaputa dok su drhtale i pušile.

"Nisam napravila zadaću iz španjolskog", spomenula je Stacy nakon nekog vremena i,koliko ju je Amy poznavala, više nije namjeravala pričati o Paulu Bellowsu.

"Možeš prepisati moju." Amy je pokazala prema kardinalu na vrhu omorike. "Učitaonici."

"Je, ali gospođica Lanier će znati." Stacy je nezainteresirano gledala kardinala. "Odgovoriće biti točni i znat će da nisu moji."

"Napiši nekoliko krivih", predložila je Amy, a Stacy kimnula. "Draga je ona, neće ništareći." I Stacy je ponovno kimnula.

42

Amy je pokušala napraviti krugove od dima napućivši usne poput ribe i izbacujući naglojezik kako ju je Stacy pokušala naučiti, ali bezuspješno. Dim joj je iz usta izlazio ucilindričnim trzajevima. Osjećala je blagu slabost zbog nemira što će poslije nastave vidjetigospodina Robertsona. (Jednom je, kad je s njim razgovarala prošli tjedan, prošao pokraj njeda zatvori prozor i vrlo lagano, vrlo kratko je dodirnuo po ramenu.) Htjela je pitati Stacy još oPaulu, ali bilo bi nepristojno inzistirati. I htjela je još jednom pogledati Stacyn trbuh i bojalase da će joj oči onamo nenamjerno odlutati pa se usredotočila na kolutove od dima. Mnogotoga nije shvatila. Je li Stacy mislila da je trudna, ili je Paulova majka samo bila zlobna? Paznaš kad si u drugom stanju. Čak je i Amy to znala.

"Trebaš samo vježbati", govorila je Stacy otpuhujući niz savršenih dimnih kolutova. Objesu ih djevojke promatrale kako se dižu u zrak, povećavaju i kolebaju, da bi konačno izgubilioblik negdje oko omorike. Kardinal je odletio dublje u šumu.

"Sirota gospođica Lanier", rekla je Stacy.Amy je kimnula. Sviđala im se nastavnica španjolskog. Nosila je vrlo kratke suknje, što je

bilo tužno, jer nije imala dobre noge; dobre do koljena, a onda su se koljena spajala i odmahiznad njih se uzdizale bezoblične butine poput cjepanica. Jednako tako, nosila je i mnogonajlonskih haljina bez podstave, pa su se haljine lijepile za nju. Vidjelo joj se rublje inajlonke. Stacy je imala teoriju da je gospođica Lanier zaljubljena u ravnatelja, čovjekakojega su zvale Puddy, nadutog, prostog sredovječnoga muškarca.

"A tako je sramežljiv", rekla je Stacy. "Kladim se da nikad nije ni s kim izišao. Još uvijekživi s majkom."

Amy je odustala od kolutova i bacila cigaretu u snijeg. "Njihova bi djeca bila ružna idraga." No, utroba joj se stezala. Mislila je kako je gospodin Robertson rekao: "Dođi k meniposlije nastave. Imam knjigu koja bi ti se mogla svidjeti." Sve ostalo - Stacyne crvene oči,nesretne butine gospođice Lanier - cijeli se svijet činio blijedim u usporedbi s tim randevuomkojem se veselila. Tih je dana živjela u tako čudnom, napetom i osobnom svijetu; koliko jesamo užitka crpila iz riječi: "Dođi k meni poslije nastave." No, uvijek uz taj izvrnuti nemir.Pogledala je cigaretu koju je bacila na tlo.

"Siroče." Stacy je zamišljeno ponovila, a zvono se oglasilo, pa su se sabrale. "Netko bi jojzaista trebao skrenuti pozornost na taj statički elektricitet."

Ušuškana u krevetu navečer, dok je svjetiljka bacala žutu mrlju preko njezina pokrivača, iuz Hamleta uspravljenog ispred nje, Isabelle se mučila sa Shakespeareom. Mučila se prijesvega fizički jer joj se činilo da su joj kapci zalijepljeni; zaista ih je jedva držala otvorenima.Pokušala je sjesti uspravno u krevetu, no ipak se nije mogla probiti dalje od druge stranice.Nevjerojatno je bilo kako su joj se oči sklapale. Kad je bila sigurna da je Amy zaspala, ustalaje i spustila se u kuhinju gdje je sjedila za stolom uz šalicu čaja, umotana u kućni ogrtač,ljuljajući stopalo u frotirskoj papuči dok je stalno iznova čitala stihove.

Bilo je teško. Vrlo, vrlo teško. Nije očekivala da će biti ovako teško i borila se sosjećajem panike. "I svoje zemlje sve u korist pobjednika; / Nasuprot tome, odgovarajući dio /Založio je i naš kralj, a taj bi zalog / U naslijeđe Fortinbrasu pripao, / Da je ostaopobjednikom..."* I, što sad to znači? U kuhinji je bilo vrlo tiho.

Pijuckala je čaj i gledala prema prozoru. Ondje gdje su se bijele zavjese malo razmaknule,vidjela je tminu prozora pa je ustala i navukla zavjese do kraja. Nije bila navikla ostajati ovdjedolje sama u ovo doba. Ponovno je sjela za stol, popila malo čaja i pogledom preletjela postihovima u knjizi. "Kako mi se bljutav, dosadan / I beskoristan čini cijeli ovaj svijet!"

I, evo, sad ovo. To je razumjela. Isabelle je stavila prst na stranicu; govorio je samHamlet. "Kako mi se bljutav, dosadan / I beskoristan čini cijeli ovaj svijet!" Bog zna da seznalo dogoditi da osjeti da je svijet dosadan i bljutav, baš kako je Hamlet rekao - lijepo je torečeno. Osjetila je tračak istinskog veselja, kao da su se ona i Hamlet iznenada sprijateljili.

I sad je, već razbuđena, šaptala riječi kojima je on započinjao svoj govor. "O, da prekrutaova put okopnjet hoće, / Rastopiti..." ( Usput se sjetila da iz leda nije izvadila ramstek za

* William Shakespeare, Hamlet, preveo Josip Torbarina, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1979.

43

nedjeljni ručak.) Napućila je usne, otpila malo čaja i započela iznova. "O, da prekruta ova putokopnjet hoće..." (Hamlet je sigurno bio čvrst, mišićav muškarac. Za koji će trenutakpogledati i crtež na naslovnici knjige.) "Rastopiti se i rasplinuti u rosu!"

Zasad ide dobro, kimnula je Isabelle. Tijekom života iskusila je tu čežnju: rasplinuti se,nestati. Nije nikada čeznula postati rosom, ali, ako razmisli, bila je to potpuno zgodna ideja, iupravo je to bio razlog, na kraju svega, zašto je čitala Shakespearea. Zato što je bio genij izato što je znao izraziti stvari onako kako ostatku svijeta nikad ne bi palo na pamet. Sve ju jeto izrazito razveselilo, pa se uspravila u stolcu. "Ili da barem Vječni svojim zakonom / Nijezabranio samoubojstvo! Bože! / O , Bože!"

Pročitala je to nekoliko puta. Zato što je "Vječni" bilo napisano velikim slovom,pretpostavila je da Shakespeare ovdje misli na Boga i sve to sa zakonom sigurno je bilareferenca na samoubojstvo: Hamlet se želio ubiti, ali je znao da Bog to zabranjuje.

No, dakle. Isabelle je podigla pogled. Gledajući u hladnjak, pitala se nije li Hamlet malomelodramatičan. Jasno je bilo da je uzrujan i sigurno ima razlog za to. Ali, i ona je bilauzrujana, Bog joj je svjedok, mnogo puta dosad, a nikada nije pomislila oduzeti si život.Ponovno je zavirila u knjigu. Čaj joj je napunio mjehur, no pokušat će završiti scenu.Navodno je Hamletu žao što mu je umro otac. Njegovi su se roditelji jako voljeli... no, zanekoliko mjeseci majka ga je preboljela i udala se za Hamletova strica.

Isabelle si je dodirnula usne; shvativši kako je to uznemiravajuće. Ali taj stih: "Krhkosti,ime ti je žena!" To joj se posebno nije svidjelo; a obraćao se svojoj majci. Zaboga. Što jeHamlet znao o tome kako je biti samohrani roditelj, izgubiti onoga koga voliš? Isabelle senamrštila i gurnula kožicu nokta. Hamlet je ovdje, iskreno, bio prilično uvredljiv. Sigurno jebilo da one žene u Bostonu, koje su upravo spalile svoje rublje na stubama pred nekomzgradom suda (Isabelle je to vidjela na vijestima) ne bi dobro primile takvu rečenicu:Krhkosti, ime ti je žena! Isabelle je gužvala svoj ogrtač. Iskreno, i nju je malo razdražilo.Muškarci moraju mnogo toga naučiti. Žene uopće nisu krhke. Zaboga, od pamtivijeka ženesve održavaju. Ni ona uopće nije krhka. Ništa nije krhko u žene koja sama odgaja kćer krozturobne zime Nove Engleske, s krovom koji prokišnjava i autom kojem nedostaje ulja.

Isabelle je morala tek na trenutak zatvoriti oči; bila je vrlo umorna. I, zapravo, osjećala sekrhkom. To je bila istina, ako baš želite znati. Sjedila je malo, provlačila prste po rubu knjige ionda ustala, oprala šalicu u sudoperu, dovoljno sretna da ode spavati.

No, nekoliko dana poslije vratila se u knjižaru. Ona obično nije odustajala; samo saShakespeareom nije bilo dobro početi. Naći će još koju knjigu na polici s nazivom Klasici.Ovog joj je puta knjižara već bila poznata. Mladi joj je prodavač s dlakama po licu kimnuo.Dugo je pregledavala policu prije nego što se odlučila za Madame Bovary; privukla ju jenaslovnica. Proučavala je sliku tamnooke žene čija je kosa bila svezana u divnu punđu, a liceotkrivalo neko dublje znanje; Isabelle je na kraju zaključila - o tajnim tugama ženskog života.

Tog je posljednjeg tjedna u ožujku Shirley Falls zahvatio niz provala. Događale su setijekom dana, sve u dijelu grada Oyster Point. Zbirka starih novčića nestala je iz domaprofesora povijesti. Gospođa Errin, zubareva žena, otkrila je da joj je iz stola nestao nakit, a udrugom slučaju - iz neke divne kuće nizvodno - nekoliko srebrnih posuda, svijećnjaka izdjelica za šećer; stražnja su vrata našli otvorena. Nije bilo svjedoka ni tragova, osim novihstopa u snijegu koje je sprala kiša prije nego što ih je policija mogla ispitati i otkriti išta višeod podatka da je vjerojatno riječ o muškarcu srednje visine i težine; nije bilo tragova, zaista -ni izvještaja o sumnjivim licima koja se muvaju po okolici, nije zvučalo vjerojatno da su todjela nekog profesionalca, kao prije nekoliko godina kad su dvojica stigla iz Bostona iispraznila dvije kuće u kamione za selidbu prije nego što su ih konačno ulovili tjedan danaposlije kad su se vratili opljačkati treću. Ne, te su sitne pljačke djelovale neozbiljno i, prijenego što je policija mogla obrisati znoj i napisati izvješća, činilo se da su provale prestale.

No, Emma Clark, vraćajući se kući jednog popodneva (iscrpljena, jer se upravo neugodnoposvađala u radionici za popravak namještaja zbog šlampavog posla koji su nedavno obavilina kauču iz njezine dnevne sobe), naišla je na poluotvorena vrata garaže, a, budući da je od

44

poznanika čula da je iz kuće na rijeci ukradeno srebro, nije izišla iz auta, već se vratila ravnou grad i nazvala Averyja da se smjesta vrati kući.

Nestao je sav njegov alat i rezervna guma koju je držao u garaži, no u samu kuću očitonije bilo provaljeno. Svejedno je Avery uzeo slobodan dan i pozvao bravara da na svaka vratastavi dvostruki zasun. "Moram o ovome obavijestiti Isabelle ", rekao je Avery svojoj supruzi,smeten zbog blata koje je bravar raznosio posvuda po kuhinjskom podu, i Emma je kimnula.Bila je to istina; Isabelle Goodrow živjela je tek kilometar i pol dalje niz cestu i trebalo joj jereći da se netko šulja po okolici, krade gume i alat.

No, Emma i Avery tada su imali drugog posla pa tako Isabelle, sjedeći u kantini na pauziza kavu, zadubljena u Madame Bovary, nije doznala da se išta događalo uz Cestu 22. Kao štonije ni znala, dok je okretala stranicu, da je na drugoj strani grada upravo zazvonilo posljednješkolsko zvono i da je njezina kći Amy, gurajući se kroz gužvu u hodnicima, bila na putuprema ženskoj garderobi na drugom katu, da bi se sredila za gospodina Robertsona.

7

Kakvo uzbuđenje! Stajati sama u ženskoj kupaonici, gdje zelene zidove miluje mliječnosvjetlo kroz brušeno staklo... Nema veze što su umivaonici prljavi i slavine cure, Amy su ovapopodneva bila egzotičan muk, ushit. Ali i strah; i čudno je bilo kako ju je nisko uhvatio, kaoda joj je neka ruka stezala trticu, tako da ju je stražnjica golicala; ruke su joj bile tako hladne,kao da ih je upravo izvadila iz hladnjaka. Zamišljala je da je dijete-princeza-mladenka kojuspremaju za predstavljanje nekom kralju.

A njezina je kosa najviše nalikovala princezinoj, padala je niz ramena u dugim, valovitimkovrčama, raznih nijansi plave, svijetlosmeđe, traka koja je tekla uz lice bila je tako svijetlada se činila bijelom. Gledajući se u zrcalu napola otvorenih usta, mislila je da je možda lijepa.A onda taj grč u želucu, stezanje u zdjelici - morala je otići na toalet i, kad se vratila, ponovnose ogledati u zrcalu, na svoj užas, vidjela je običnu djevojku blijedih i suhih usana. Grickalaih je i uštinula obraze pa otvorila teška vrata na kojima je crvenom bojom pisalo: Moja sestravoli da joj sišu lijevu sisu.

Hodnik je bio prazan. Činilo joj se da učionice pokraj kojih je prolazila zijevaju u tišini,praznih stolaca, čekajući da ih se sutra ponovno napuni. Iz daljine se čuo tihi zvuk trube izglazbenog kabineta; spuštajući se stubištem, čula je odjeke navijačica koje su vježbale udvorani za tjelesni.

I onda je stigla, stajala je na njegovim vratima. Vid joj se čudno suzio pa je scenaizgledala blijedom i malenom, kao skica olovkom (njezine su velike, vlažne šake čvrstostezale bilježnicu i na koricama ostavljale trag), no kad je gospodin Robertson podigao pogledsa stola, podigao je i obrve i lice mu se razvedrilo, pa je u trenu nestalo najtežeg dijela Amynanemira. Činilo joj se da joj se nikada nitko nije tako veselio, osim kad je bila vrlo mala imajka bi je dovela u tvornicu; onda bi se žene naginjale prema njoj i katkad bi Debela Bevrekla: "Kako je moja prekrasna djevojčica?"

Gospodin Robertson nije ništa rekao, samo ju je promatrao kako stoji naposlijepodnevnom suncu koje se posvuda prolilo. "Dobar dan", rekla je Amy, mahnuvšilagano i obarajući glavu uz brz, samosvjestan osmijeh.

" 'dan." Gospodin Robertson odmahnuo je, točno oponašajući njezinu gestu, pa se činiloda je i on sramežljiv. "Uđi", rekao je. "Molim te, uđi."

Hodala je prema njemu osunčanom učionicom. Bilo joj je neugodno što je promatra, kaoda se natjecala sa svakom drugom osobom koju je pogledao, a znala je odavno da natjecanjenije ono u čemu je jako dobra. Čak i kad je bila dijete, bilo je tako; igra glazbenih stolacaispunjavala ju je panikom - ta grozna, ledena činjenica da, kad glazba prestane, netko"ispada". Bilo je bolje kad je prestala pokušavati. Bilo je toliko stvari koje je mlad čovjekmorao istrpjeti: natjecanje u slovkanju, beskrajne igre na tjelesnom; sve je to ona prestalaraditi ili, ako bi i pokušala, od sebe više nije očekivala mnogo pa se nije ni razočarala kad nijeznala odslovkati "glečer" na natjecanju u četvrtom razredu, ili kad bi izgubila bod jer nautakmici softballa nije ni podigla palicu. Prešlo joj je u naviku ne pokušavati pa je u višim

45

razredima, kad je najveća nagrada bila, naravno, pripadati društvu popularnih, Amy otkrila dajoj još uvijek nedostaje volje za mahanjem palicom. Tako je postala gotovo nevidljivom,svjesna da je svoju usamljenost vjerojatno sama uzrokovala.

Ali, gospodinu Robertsonu nije bila nevidljiva. Ne kad ju je ovako gledao - nije to bilomoguće. (Ipak, bio je u njoj i taj unutarnji nagon za bijegom, erupcija sumnji u sebe.) No,njegova se ruta pokrenula i dotaknula joj lakat. "Imam nešto za tebe", rekao je i kimnuoprema stolcu pokraj svojega stola.

Sjela je, gurajući svoja velika stopala duboko pod stolac. Prepisao joj je Yeatsovu pjesmuMladoj djevojci i ona ju je zbunjeno pročitala. Nikad nije vidjela tako mnogo teksta ispisananjegovom rukom.

Znam zašto ti srce tako tuče...Činilo joj se kao da joj je napisao pjesmu. "Sviđa mi se", rekla mu je. "Zaista, jako."

Podigla je pogled s papira prema njemu. "Smijem li je zadržati?""Naravno. Za tebe je."Morala je skrenuti pogled jer je sada već znala da ga voli i to je sve promijenilo.Prije ju je samo privlačio, kao kad veliki, tamni magnet privlači njezin čavao, polako,

preko cijele učionice. No, sada je to meko saznanje zaobišlo njezina čula; više nije biloprostora za privlačenje. Stigla je, i sada ga je voljela.

Ubacila je pjesmu u bilježnicu. "Pa, hvala vam", rekla je dok je ustajala i hodala doprozora, vidjevši da je pločnik gol i isušen suncem. Kroz pritvoren prozor čula je zvukodlaska posljednjega školskog autobusa, glomaznog i umornog, koji je gunđao izlazeći nacestu. Iza toga je vidjela točkice žutoga na južnoj tratini škole; maslačci su tvrdoglavo izbilinisko nad tlom. Zrak koji je dolazio kroz prozor bio je tako slatkast da joj se to činilo bolnim,a na pločniku je na osušenim dijelovima vidjela mrljice koje su se presijavale na suncu pa selako sjetila da su je ovakvi dani uzbuđivali kad je bila dijete. Jer, očito je bilo i drukčijih danaod terora glazbenih stolaca - bilo je dana poput ovoga, kad je zima konačno završila, a njezinesu noge u novim tenisicama osjećale raskoš slobode dok su dodirivale suhi pločnik. Sjetila setoga bestežinskog stanja, proljeća u nogama dok hoda suhim, osunčanim pločnikom i činilojoj se, sad dok se prisjećala, da joj je ipak sreća bila dostupna, u novim tenisicama, smaslačcima spremnima za branje (iako je morala paziti, Isabelle je mrzila mrlje koje sumaslačci ostavljali na odjeći), odjevena u džemper, a ne više u glomazan kaput - sve ju je tousrećivalo kao dijete, ispunjavalo je nadom.

"O čemu razmišljaš?" pitao je gospodin Robertson pa se Amy okrenula od prozora."Ne znam", odgovorila je, jer zaista nije znala kako objasniti svjetlucavi, suhi pločnik ili

miris u zraku. "Radujem se što je proljeće konačno stiglo i sve to." Slegnula je ramenima ipogledala ponovno kroz prozor. "No, čudno se osjećam."

"Znaš kako kažu."Čula je kako joj prilazi."Što kažu?" Okrenula se. Bio joj je vrlo blizu i to ju je uznemirilo, bojala se da će

pomisliti da nije privlačna. Drukčije je kad nekoga vidite izbliza - katkad u očima ima neštoljepljivo, ili mitesere na bradi. Ljudi izbliza drukčije mirišu. Njezina majka, primjerice,katkad je blago vonjala na mokru ciglu kad bi se nagnula nad Amy ispraviti joj ovratnik ili jojodstraniti nešto iz kose.

"Travanj je najokrutniji mjesec." Gospodin Robertson stavio je ruke u džepove i ljuljao sena petama. U džepu se igrao sitnišem.

"Tko to kaže?" pitala je Amy."T. S. Eliot.""Tko je to?" Mislila je da se gospodin Robertson malo pravi važan. Namrgodila se i sjela

na klupicu prozora."Još jedan pjesnik.""Nikad nisam čula za njega." Naslonila je nogu na rešetku radijatora i ojadio ju je

iznenadan glasan metalni odjek. Objema je nogama pritisnula radijator pa je buka prestala."Travanj je najokrutniji mjesec", recitirao je gospodin Robertson, "miješa sjećanje i želju.

Ili tako nekako. Ne sjećam se više od toga." Polako je hodao do svog stola.

46

Vrati se, htjela mu je reći. Sišla je s klupice i slijedila ga. "Recite mi to ponovno", reklaje. "To o travnju."

Oči su mu bile umorne, ali ljubazne. "Travanj je najokrutniji mjesec, miješa sjećanje iželju."

Podigla je ramena i spustila ih s uzdahom."Što?" rekao je tiho gospodin Robertson. Sunce se već odmaknulo; jarkog svjetla više nije

bilo u učionici, osim što je jedan dio prozora ostao nježno žut, no proljetni je zrak još biotopao dok je ulazio kroz prozor.

Amy je odmahnula glavom i slegnula ramenima."Reci mi o čemu razmišljaš.""A, znate." Pogledom je prelazila po učionici, ne zaustavljajući ga ni na čemu. "To kako je

travanj okrutan. Dobro je. Hoću reći, sviđa mi se.""I što još?"Ali, ona nije razmišljala ni o čemu drugome. Više ju je boljelo. Boljeli su je maslačci i

gunđanje školskog autobusa i miris zraka i mnoštvo stvari koje nije umjela izreći. I, naravno,to s njim.

"Drago mi je što vas poznajem", rekla je konačno, ne gledajući ga."I meni je drago što te poznajem."Pogledala je uokolo tražeći svoje bilježnice i kaput koji je stavila preko stolca."Smijem li te danas odvesti kući?" pitao je gospodin Robertson iznenada."Valjda", iznenadila se."Misliš li da će to nekome smetati?"Ubacila je ruku kroz rukav kaputa i pogledala ga zbunjeno dok je kosu izvlačila ispod

kaputa."Primjerice", nastavio je gospodin Robertson, "bi li tvojoj majci smetalo da te kući

doveze profesor matematike?""Naravno da ne bi." No, neće reći majci."Onda idem po kaput", rekao je gospodin Robertson otvarajući ormar iza svog stola.

Učionicu su napustili bez riječi.

U automobilu se iznenadila kako mu je odjednom blizu; auto je bio mnogo manji nego štoje mislila. Kad je povukao mjenjač unatrag, izlazeći s parkirališta za nastavnike, njegova joj jeruka nakratko dotaknula nogu. "Oprosti", rekao je, gledajući joj iznad glave.

Kimnula je, okrenula se pogledati kroz prozor, pritisnula lakat o vrata, a palac na usta.Rekla je jednostavno: "Skrenite lijevo na semaforu", i onda: "sljedeća desno", pa su se nakontoga vozili u tišini. Kad su prelazili preko drvenog mosta, gume su naglo zabučile i jednakonaglo prestale bučiti. Sive su se vrbe pojavljivale i nestajale kako je auto zavijao oko močvareuz Cestu 22. Provezli su se pokraj stare farme, gdje se forzicija taman rascvjetala u čupavožutilo. Prošli su kraj Larkindaleova polja, gdje su se mrlje smeđeg i svijetlosmeđeg miješale uneravninama ostataka zime. Kameni se zid vidio u jednom polju, zavijao je u daljini ondjegdje su omorike bile tamne kao vojno platno i povijale grane kao da ih još uvijek okivajumjeseci snijega. No, ostalo je zaista malo snijega - tek prljavi, stvrdnuti ostaci uz cestu - aduge su trake puta kojim je vozio auto bile suhe dok je sunce jarkim, ali pomalo već bljeđimsvjetlom, otkrivalo prašinu ispred vjetrobrana.

Pomislila je da je trebala staviti parfem za slučaj da miriše na mokru ciglu, kao katkadnjezina majka.

"Ovdje lijevo", rekla je, obuzdavajući se, a gospodin Robertson skrenuo je na uski kolniprilaz, zaustavljajući se kraj kuće i gaseći motor; iz motora se čuo niz tihih zvukova, kao daunutra odskakuje kamenčić.

Amy je škiljila prema kući u kojoj je živjela, pokušavajući je vidjeti onako kako jegospodin Robertson vidi, i mislila je da kuća izgleda poput njezine majke, mala i blijeda, sbijelim zavjesama na kuhinjskom prozoru, koje kao da se ispričavaju što nisu ispunile svojuzadaću - da budu vesele, ugodne i čiste. Amy je sklopila oči.

Godinama je čuvala tu tajnu: željela je imati drukčiju majku. Željela je lijepu majku, koja

47

bi ljude toplo dočekivala. Željela je majku koja bi izgledala kao majke s televizijskihreklama, koje čiste velike, sjajne kuhinjske podove, ljube muža koji se vraća s posla, žive ukućama kraj drugih kuća, okružene susjedima - nije željela majku koja se zabila ovdje u šumi,u tu kućicu.

"Odrastao sam u bijeloj kući koja nije bila veća od ove", rekao je gospodin Robertson, aAmy je iznenađeno otvorila oči. Naslonio se na sjedalo, s jednom rukom udobno smještenomna volanu, a s drugom na bradi. "U blizini je bio prazan teren." Kimnuo je. "Ondje su se djecaloptala."

Amy je ovo zvučalo kao dio televizijske reklame. Zamislila je njegovu majku, lijepu, spregačom, kako peče kolače u kuhinji.

"Ali, ja se nisam ondje mnogo igrao."Amy je palcem pritisnula kontrolnu ploču. "Kako to?""Nisam se slagao s drugom djecom." Gospodin Robertson nakratko ju je pogledao. "Moja

je majka pila. Bila je alkoholičarka. Često sam se vozio biciklom da ne budem kod kuće."Alkoholičarka. Amy je prestala palcem pritiskati površinu ispod vjetrobrana. Njegova

majka nije pekla kolače. Vjerojatno je na katu pila džin iz boce ispod kreveta. Amy nije točnoznala što je žena alkoholičar (majka alkoholičarka), ali joj je njezina majka jednom ispričalada takve žene potajno skrivaju boce pod krevetima.

"Isuse", rekla je Amy. "Baš šteta.""Da. Jest." Gospodin Robertson uzdahnuo je i spustio se u sjedalo, stavljajući šaku na

koljeno.Gledajući ga postrance kroz kosu, pažljivo mu je proučavala šaku. Bila je velika - odlučna

šaka odraslog muškarca, s dvjema venama veličine gujavice. Nokti su bili široki i ravni i čisti.Uznemirila ju je priča o njegovoj prošlosti i o majci koja skriva džin pod krevetom. A ta ju jeruka umirila. Divila mu se zbog čistih noktiju, jer su mu kao djetetu nokti sigurno bili prljavi.Tako je to kad ti je majka alkoholičarka, mislila je Amy. Ali pogledaj kako je sada jak,pametan, citira poeziju i filozofe, um mu je pun matematičkih teorema, a nokti čisti ipodrezani.

"Pričajte mi još", rekla je, naslanjajući se malo na vrata automobila, da mu se okrenelicem.

Podigao je obrvu. "Još o životu i patnjama Thomasa Roberstona?"Kimnula je."Pao sam godinu na faksu."I opet ta sjena zbog koje ga gotovo i ne voli, možda kap straha. "Stvarno?" Bilo ju je sram

zbog njega - zato što joj je to priznao."Prvu godinu." Izbacio je donju usnu, gladio crvenkastu mrlju brade odmah ispod nje.

"Previše me toga okupiralo. Pa sam neko vrijeme radio s hendikepiranom djecom, a poslijeodletio na Zapadnu obalu i ondje završio fakultet." Podigao je obrve. "S odličnim ocjenamačak."

I tako se iskupio. Hendikepirana djeca; bio joj je sada mnogo draži nego prije. Promatralaga je zadivljeno i, kad ju je pogledao, nasmiješila se.

"Trebao sam diplomirati psihologiju... kakav lijep osmijeh imaš", (zarumenjela se), "... alisam imao prijatelja koji je bio briljantan matematičar pa me on zainteresirao za ovo."

"Mislite, na fakultetu ste studirali psihologiju?"Kimnuo je. "I ekonomiju, pa sam znao i nešto matematike.""Moja majka kaže da su svi psiholozi ludi." Izletjelo joj je to bez razmišljanja i ponovno

se zacrvenjela kad je on prasnuo u smijeh. Bio je to dubok smijeh, zabačene glave, vidjela muje tamne plombe na kutnjacima. Ponovno je osjetila da joj se ne sviđa kao prije, ali kad seprestao smijati, rekao joj je iskreno: "Reći ću ti nešto, Amy. Tvoja majka nije blesava."

Nakon toga je u automobilu bilo ugodno. Podigao je prozore pa se osjećala kao da jezapečaćena s njim u nekom balonu. Razgovarali su opušteno i slatko i na kraju je na njegovusatu vidjela da će majka stići za dvadeset minuta pa je jednom rukom dograbila svoje knjige ikrenula otvoriti vrata drugom, kadli se iznenada nagnula prema njemu i nabrzinu ga poljubilau obraz obrastao bradom.

48

8

Sin rođakinje Arlene Tucker uhićen je zbog preprodaje marihuane. "Ima petnaest godina inašli su ga s drogom u vrijednosti od tristo dolara." Arlene je ovo izjavila uobičajenoautoritativno, podižući jednu stanjenu obrvu i držeći je tako dok je vijest odjekivala.

"A je li?" rekla je Lenora Snibbens. "Petnaest godina. Majko mila.""Ali u vrijednosti od tristo dolara", rekla je Debela Bev. "Otkud njemu uopće tristo dolara

da je nabavi?"Arlene je kimala kao zadovoljan nastavnik. "Prodavao je stvari. Dilao ih. Ispada da je to

trajalo mjesecima."Isabelle je podigla pogled s knjige. "Gdje žive ti tvoji rođaci?"Arlene je krajičkom oka vidjela naslov Madame Bovary. "U Kingswoodu. Sat vremena

odavde."Isabelle je kimnula. U današnje je doba marihuane, čini se, bilo posvuda. A budući da je u

Shirley Fallsu bio i fakultet, Isabelle je znala da ni njezin grad vjerojatno nije siguran. AliKingswood, takvo mjestašce, a petnaestogodišnjaci dilaju. Zatvorila je knjigu, više se nijemogla usredotočiti na čitanje.

"I kažem vam", govorila je Arlene, vadeći neki trun iz oka i onda bijesno trepćući."Najkrasniji mladić kojeg sam ikad upoznala."

"Vidiš, ja to jednostavno ne vjerujem", rekla je Debela Bev. Polako je tresla glavom,odmotavajući sendvič iz voštanog papira. "Kad petnaestogodišnjaci tako prodaju drogu, neštone valja."

"Pa naravno da nešto ne valja", odgovorila je Arlene. "Ne kažem da je sve u redu. Nekažem da nije krivo nasađen. Kažem da nikad ne znate. Izgled vara."

"To je istina", pridružila se Rosie Tanguay. "Baš sam neki dan čitala o momku izTeksasa. Zgodan, savršen učenik, popularan, pametan - sve u paketu. Jedne noći se nakonkošarkaške utakmice vratio kući i isprobadao svoju majku vilicom."

Lenora Snibbens pogledala ju je sa strane. "Vilicom?" rekla je suho.Rosie je to ignorirala, no malo dalje za stolom Debela Bev već se valjala od smijeha.

"Mislim, Rosie, koliko štete može napraviti vilica?"Činilo se da se Rosie uvrijedila. "Mislim da je bila kritično." Lenora se okrenula od nje.

"U Teksasu imaju dobre vilice", rekla je blago."Očito", odvratila je Debela Bev, saginjući glavu da odgrize komad sendviča. Komadić

zelene salate s majonezom zalijepio joj se na golema prsa; odlijepila ga je i pojela i onda,mršteći se, salvetom snažno trljala po bluzi.

Isabelle se trgnula. Bilo joj je na vrhu jezika da kaže: 'Bev, vrućom vodom, i to odmah.'No, Arlene je opet progovorila i rekla da razumije što je Rosie htjela reći i da se nikad ne znakada će netko učiniti nešto suludo. "Zato i jest tako zastrašujuće živjeti na ovom svijetu",rekla je, upućujući to zbog nekog razloga Isabelle.

"Tako je." Isabelle je kimnula. Vidjela je obazriv pogled kojim je Arlene pogledalaMadame Bovary i znala da bi je zbog te knjige na poslu mogli prozvati snobom. Nije htjela dao njoj tako misle. Željela je ostati na istoj nozi sa svima i izbjeći bilo kakve neugodnosti pa jeodgovorila Arlene: "Današnji svijet zaista plaši." Na kraju krajeva, u to je i vjerovala.

No, Isabelle nije vjerovala da su se ti incidenti dogodili iz vedra neba. Nije vjerovala damajka tog dilera drogom u Kingswoodu nije vidjela znakove da joj se sin ponaša kaokriminalac. A što se tiče savršenog momka u Teksasu, Isabelle je bila sigurna da u tomslučaju postoji više činjenica nego što ih je Rosie znala. "Savršen učenik", primjerice. Što jeto značilo? Možda da su mu zadaće bile vrlo, vrlo uredne. Isabelle je išla u srednju školu stakvom djevojkom - zvala se Abbie Mattison - ona bi svoju zadaću prepisivala tri ili četiriputa svake noći, sve dok margine i rukopis ne bi bili savršeni. Onda se udala i rodila dječaka,a Abbiein se suprug jednoga dana vratio kući i našao je kako potpuno gola pjeva u stražnjemdvorištu, vješajući rublje za sušenje. Odveli su je na neko vrijeme u Augustu, no premaposljednjim vijestima (Isabelleina rođakinja Cindy Rae pisala je novosti na dnu božičnihčestitaka), Abbie nije redovito uzimala lijekove i epizode su se s vremena na vrijeme

49

ponavljale.Nema veze. Isabelle je pamtila da je Abbie prepisivala svoje zadaće. Već je onda bila

malo munjena. "Nisam sigurna da išta bude baš takvo iznenađenje kako tvrde", Isabelle jerekla Arlene, razmišljajući da je pretjerala s cjelotjednim čitanjem Madame Bovary i da bitrebala biti malo ljubaznija.

Arlene je ovjesila usne i podigla obrve, odbacujući Isabelline riječi, a Isabelle se upitalada li im ispričati priču o Abbie Mattison da pojasni svoje riječi, no zaustavio ju je osjećaj zadiskreciju. Nije joj se činilo poštenim prema Abbie - bez obzira na to gdje ovih dana bila, uludari ili vani - da se njezina priča razglaba samo da Isabelle stekne naklonost radnica utvornici.

"Slažem se", rekla je Debela Bev. "Budan roditelj zna puši li mu dijete marihuanu ili ne.Miris je poseban. I zacrvene im se oči i jedu kao vuci."

Isabelle je, naravno, znala da Amy nikad ne bi pušila marihuanu i bila je zadovoljna što usebi može potvrditi da njezina kći nije posebno mirisala, nije imala crvene oči niti vučji apetit.

"Kad god moje cure idu na neku zabavu", Bev je govorila, "Bili i ja uvijek smo budni dokse ne vrate. Sjećam se večeri kad je Roxanne izašla s nekim prijateljima i, kad se vratila kući,prvo je otišla u zahod i ispišala se kao bik."

Isabelle se pokušala ljubazno nasmiješiti."Pomirisala sam joj dah i, naravno. Nismo je puštali van mjesec dana."Lenora Snibbens ustala je i otišla do automata za slatkiše. "Mislim da si imala pravo,

Bev", rekla je pritišćući dugme za čokoladicu. "Tvoje su cure potpuno u redu.""Žanješ što šiješ", rekla je Isabelle. "Uvijek sam u to vjerovala.""Vjerojatno." Bev je lagano kimnula, promatrajući Lenoru kako odmotava čokoladu."Nije baš tako jednostavno", izjavila je Arlene. "Moja rođakinja nije znala što joj sin radi.

Oči mu nikad nisu bile crvene i nikad nije čudno mirisao. Nikad sam nije pušio.""Pa, očito je da je pušio." Debela Bev kuckala je svojim ružičasto lakiranim noktom po

stolu kraj Lenore. "Ta vrsta čokoladice ima šezdeset posto parafinskog voska. Negdje sam topročitala."

"Ne", rekla je Arlene, "prodavao je. Nikad nije sam probao. Samo je prodavao.""Ludo", rekla je Rosie. "Ludo, ludo, ludo.""Što će sada biti s njim?" pitala je Lenora znatiželjno. "Šalju li takvu djecu u zatvor?""Sudac mu je odredio uvjetnu kaznu od tri godine. Mora paziti što radi u tom vremenu."

Arlene je pogledala na svoj ručni sat i počela prikupljati ostatke ručka, pritišćući poklopacsvoje posude Tupperware, u kojoj su se na dnu vidjeli mliječni obrisi salate od tjestenine. "Iterapiju. Sudac je rekao da mora na terapiju, pa klinac svaki tjedan razgovara sa svećenikom."

Isabelle je pogledala naslovnicu svoje knjige, odakle ju je ravnodušno promatralatamnooka Madame Bovary. Strašno ju je zanimalo hoće li nezasitnu Emmu odbaciti njezinljubavnik. (Isabelle se tome nadala.)

"Onda svećenik zove roditelje i kaže im što priča njihov sin. Usamljen je u školi. Majkaviče na njega." Arlene je slegnula ramenima.

"Kao da mu sve te gluposti daju pravo prodavati marihuanu", rekla je Rosie.Lenora se mrštila. "To mi se ne čini dobro", glasno je razmišljala gurajući čokoladicu

zapešćem preko stola prema Debeloj Bev."Naravno da nije", rekla je Arlene. "A što je s odgovornošću? Majka se izdere na tebe, a ti

počiniš zločin? Koja majka ne viče na djecu?""Pa", rekla je Isabelle, skrećući pozornost s knjige i razmišljajući o onome što je Arlene

rekla, "sumnjam da je to radio jer je majka vikala na njega, premda je to baš zgodna priča zasvećenika. Ali, ima tu više od toga. Djeca brzo uče, hoću reći, nije li tako? Sigurno je doznaonešto zbog čega misli da je prihvatljivo krenuti tim putem. Prodavati drogu, hoću reći."

Arlene je prestala pakirati svoje stvari i zaškiljila je prema Isabelle. "Što si sad rekla,Madame Ovary? Da je moja rođakinja naučila svog sina prodavati marihuanu na ulici?"

"O, zaboga, ne." Isabelle je divlje pocrvenjela. "Samo sam mislila da su nam vrijednostiovih dana posve iskrivljene. I da... pa, kad djeca vide da im roditelji varaju na porezu i takvestvari..."

50

"Moja rođakinja ne vara na porezu.""Ne, ne, naravno da ne." Isabelleina naušnica orosila se znojem baš u trenutku kad je

zazvonilo za kraj stanke za ručak."Ono što sam ja rekla", izjavila je Lenora Snibbens ne obraćajući se nikome posebno i

ustajući, "jest da mi se ne čini dobro to što svećenik roditeljima govori što mu je maliispričao. Ne bi li to trebalo ostati povjerljivo? Kako ću sad na ispovijed?! Bev, mislim da si upravu, ovdje nema mnogo čokolade", doda pokazujući usput čokoladu.

"Nisam ti htjela uvrijediti rođakinju", Isabelle je tiho rekla Arlene."Ma nema veze", Arlene je umorno odmahnula rukom dok je izlazila iz prostorije.Još uvijek potresena svađom u koju je zamalo upala, Isabelle je rekla Bev: "Samo mislim

da žanješ ono što posiješ. Kako sam rekla.""O, naravno. Slažem se.""Kad se večeras vratiš kući", Isabelle je nastavila, "pokušaj tu mrlju namočiti u vruću

vodu."

Rano je ujutro sniježilo. Iznenadna travanjska snježna oluja koja je sve posula s petcentimetara savršeno bijelog snijega; aute, pločnike, drveće, korake - sve je bilo zaobljeno ibijelo i bez rubova. I jednako je tako iznenada nebo potpuno poplavilo, sunce je sjalo takojako da ih je, kad su se Stacy i Amy za vrijeme užine pojavile na stražnjim vratima škole, sjajobje zaslijepio, pa su zažmirile, pognule glave, držeći dlanove pred očima kao da se brane odudaraca.

Snijeg se topio brzo, otežavajući im put kroz šumu. Djevojke nisu imale čizme pa suoprezno koračale kroz potočiće otopljenog snijega i blata dok je iznad njih tako kapalo sdrveća da bi izgledalo kao da kiši, samo da nije bilo blještava sunčeva sjaja. ,

"Moj otac nekoga ševi", rekla je Stacy čim su došle do svog mjesta. U usta je stavilakolačić prekriven čokoladom i snažno ga žvakala. "Sranje", dodala je gledajući prema dolje,"noge su mi tako mokre."

Noge su im bile i blatnjave, s obje strane cipela imale su tamne mrlje. "Pusti da se osušeprije nego ih pokušaš očistiti", rekla je Amy, ali se brinula. Njezine su cipele bile od antilopa iIsabelle je od njihove cijene napravila cijelu predstavu.

"Je", rekla je Stacy vadeći cigarete. "Pa, zapravo me nije briga."Amy je promatrala snijeg koji se topio i curio niz potamnjelu koru debla i onda pitala:

"Zašto to misliš za svog oca?" okrećući se prema Stacy."O", Stacy je zvučala kao daje zaboravila daje išta o njemu rekla. "Možda sam u krivu.

Ne znam. Samo imam takav osjećaj. I sanjala sam o tome. Je, tako je." Zapalila je objecigarete i jednu dodala Amy. "Zaboravila sam na to, ali sam sanjala. Je." Grizla je usnicugledajući u cigaretu.

Amy je duboko udahnula dim. "Čudno.""Bila sam u vodi ili nešto, a otac na obali s nekom ženom ili takvo što." Stacy je pušila.

"Tko zna." Slegnula je ramenima. "Jebeš to.""Odlični su." Amy je pokazala cigaretom na polupraznu kutiju kolačića s preljevom od

čokolade koja je balansirala na deblu. Stacyna ih je majka kupila za rođendansku proslavuStacyna dva mlađa brata blizanca, ali ona ih je ukrala i donijela u školu.

"Ponudi se." Stacy je odmahnula rukom. "Znaš, mom ocu mnogo plaćaju da tumačisnove, ali svaki put kad ja sanjam, njega to ne zanima."

"Ispričala si mu ovaj san, ne?""Ne. Isuse, to je dobra ideja. Pričekat ću do večeras pa ću, kad budemo večerali, reći:

'Tata, sanjala sam da si ševio neku ženu koja nije mama. Možeš li mi reći što to znači?'"Amy je uzela još jedan kolačić. Nije bila usredotočena, Stacyn ju je san tek djelomično

zanimao. Ono o čemu je mislila, jasno, bilo je bolno sramotno sjećanje na prethodni dan, kadje gospodina Robertsona poljubila u obraz. Kako je to bilo glupo. A bio je oženjen, nosio jevjenčani prsten - pa se vjerojatno vratio kući i ispričao sve ženi te su se zajedno smijali."Normalno je da se djevojke zaljubljuju u svoje nastavnike", možda je rekla njegova žena.Amyna se utroba stisnula od ugode zbog pojedenog kolačića. Nije mislila da je ono što je

51

osjećala za gospodina Robertsona išta "normalno". Progutala je ostatak slatkiša misleći da jejedini razlog što joj se jutros u razredu nasmiješio to što mu je neugodno jer se ponijela kaobudala.

Kapljica vode s grane pala je na Amynu glavu i curila joj niz čelo. Obrisala ju je rukavomkaputa. "Kamo misliš dalje na studij?" upitala je Stacy. Gospodin Robertson razgovarao je sAmy o dobrim fakultetima kad su sjedili u autu na prilazu njezinoj kući.

"Nikamo. Preglupa sam. Idem u New York biti pjevačica", Stacy je zurila u kolačiće iodabrala jedan koji je izgledao kao da ima više čokolade. "Problem s usvojenjem", objasnilaje Stacy, držeći u jednoj ruci cigaretu a kolačić u drugoj, "jest što su ti roditelji moždapametni i nadaju se da ćeš i ti biti, ali onda ispadneš glupa. Naravno da ih to razočara. A nemogu ti to reći pa ti stalno naglašavaju da trebaš biti zahvalna što su te uopće uzeli. Stvarnotrebaš biti jebeno zahvalna da te nisu ostavili negdje u jarku."

"Ne bi te ostavili u jarku, ne?" Ova je mogućnost zainteresirala Amy."Naravno da ne bi." Stacy je grickala čokoladni kolačić. "U tome i je stvar. Nisam bila

nigdje drugdje nego u nekoj čistoj bolnici gdje sam se rodila i onda su došli moji roditelji iusvojili me i odveli me kući i sad bih se trebala ponašati kao da su mi spasili jebeni život."

Amy je pušila cigaretu i razmišljala o tome. "Netko bi te drugi uzeo da nisu oni", konačnoje izjavila. "Kladim se da bi to mnogo ljudi učinilo. Kladim se da si zaista bila lijepa beba."

Stacy je bacila napola pojeden kolačić u šumu, a cigaretu na tlo. Dugo ju je promatralakao da je zaspala otvorenih očiju. "Ruže su crvene", na kraju je rekla, još uvijek zureći, "tajnesu skrivene, ja sam šizofreničarka, a i ja sam." Pogledala je Amy. "Moj otac misli da je tosmiješno", rekla je. "Misli da je to jebeni vic."

9

Proljeće je stiglo. Grmovi forzicije osuli su se žutim pokraj kućnih vrata i uz kamenezidove; zatim su se otvorile narcisi, pa zumbuli. Narcisi su se naginjali na stabljikama,lupkajući odozdo o oplatu kuća, njihani povjetarcem. Svaki je dan nebo bilo plavije; sunce jepadalo po ciglenim zidovima zgrada i grijalo ih. Uz obalu rijeke breze su treperile, vitke, azbog nježnog zelenila novog ruha činile su se kao da oklijevaju, poput djevojčica. Sunce jeplesalo po vodi, a toplije vjetar puhao uz obalu, gdje su ljudi ručali na klupama u parku,posežući naglo za praznim vrećicama čipsa koje je podizao vjetar.

Večeri su se duljile; kuhinjski su prozori ostajali otvoreni i nakon večere, a iz močvare sečuo kreket žaba. Isabelle je izašla pomesti stube na verandi, potpuno sigurna da joj u životstiže neka divna promjena. Snaga tog uvjerenja zbunjivala ju je; ono što je zapravo osjećalabila je Božja prisutnost. Bog je bio ovdje, na njezinoj verandi, u posljednjem jezeru sunčevasvjetla na gredici s tulipanima, u jednoliku kreketu i pjevu iz močvare, u mirisnu, vlažnu tluoko nje i u nježnim korijenima anemona i bijelih zvjezdica. Vratila se u kuću, zaključavajućivrata s mrežicom i ponovno sa sigurnošću osjetila da joj je život zbog Njegove ljubavikonačno na rubu nečega velikog i novog.A Amy je, hvala Bogu (zaista, hvala Mu), bila razgovorljivija nego prije i više ju je zanimalaškola. Upisala se u književni klub i pridružila učeničkom zboru pa je poslije nastave čestoostajala na sastancima. Uvijek bi nazvala Isabelle na posao kad se to događalo. Katkad bi, jed-nako tako, objasnila je Amy, ostajala dulje, pomoći drugoj djeci sa španjolskim. To ju jezamolila gospođica Lanier, nastavnica španjolskog. Stacy Burrows, primjerice ("Stvarno jedraga, prijateljice smo", rekla je Amy), slabo je shvaćala konjugaciju glagola pa bi ostajalakatkad u školi da joj Amy pomogne. Premda su provodile mnogo vremena ogovarajućigospođicu Lanier i ravnatelja Puddyja. "Mislimo da su zaljubljeni jedno u drugo", rekla jeAmy, spuštajući komad maslaca veličine oraha u središte pečenog krumpira. "Puddy je nekidan ušao u razred s porukom za gospođicu Lanier, ona je pocrvenjela, a onda i on."

Sve se to Isabelle činilo normalnim: dvije djevojke razglabaju o romantičnim sklonostimasvojih nastavnika. I bila je za to zahvalna, jer se Isabelle brinula da je Amy usamljena u školi.Tako je bilo ugodno tih divnih proljetnih večeri sjediti i slušati brbljanje ove izrasle, sretnedjevojke.

52

"Je li on zgodan? Ravnatelj?" pitala je Isabelle. "Ne znam da sam te ikad čula da tolikopričaš o njemu."

"A, simpatičan je, stvarno", rekla je Amy, gnječeći vilicom pečeni krumpir i maslac."Uopće nije strog. Vidi se da mrzi vikati na nas." Amy je u usta ugurala uznemirujućukoličinu krumpira. "Osim što je na tri dana s nastave udaljio Alana Stewarta jer je demoliraomušku svlačionicu."

"Bože sveti, i trebao je", odgovorila je Isabelle. "I molim te, ne pričaj punih usta."Amy je podigla prst ispričavajući se i naglo progutala, tako da su joj iskočite tetive na

vratu. "Stacy misli", nastavila je ubrzo, "da gospodin Mandel - to je Puddy - još uvijek živi smajkom i da je previše sramežljiv da pozove gospođicu Lanier van."

"Mandel", rekla je Isabelle. "Nije li to židovsko ime? Koliko misliš da ima godina?"Amy je slegnula ramenima. "Četrdeset možda. Pedeset. Kako možeš znati je li Židov?"

Amy je pognula glavu nad tanjur; oči podigavši prema majci."Ime ti govori. Ima li veliki nos? Zaboga, dušo, sjedni uspravno.""Je, ima poveći nos."Isabelle je kimnula. "Obično imaju takav. I ravna stopala, i možda je Stacy u pravu da

živi s majkom. Židovske majke teško puštaju djecu. Posebno sinove, hoću reći."Amy je podrignula, šireći oči u ispriku. "Oprosti. Oprosti, oprosti", rekla je, no Isabelle je

uživala u njezinu društvu pa nije reagirala."Kako izgleda gospođica Lanier?""Malo obično, ali zgodno." Amy nije spomenula da nosi vrlo kratke suknje, ali je ispričala

majci o problemu s haljinama koje su joj se lijepile zbog statičkog elektriciteta."O, baš šteta", rekla je Isabelle, soleći svoj pileći batak. "Vjerojatno nema veliko zrcalo,

inače bi to vidjela. Svaka žena mora imati zrcalo za cijeli stas."Isabelle i Amy potvrdile su to kimajući. Povjetarac je ulazio kroz prozor iznad sudopera i

donosio vlažan miris zemlje pomiješan sa začinjenom piletinom. "Ali, vidiš", rekla je Isabelle,pokazujući vilicom prema Amy, ubadajući zrak nekoliko puta, "Lanier. Mislim da je tofrancuski. Što znači da je vjerojatno katolkinja. Što znači da se to majci gospodina Mandelaneće svidjeti."

"Zašto ne?""O, dušo." Isabelle je počela jesti."Bi li tebi smetalo kad bih se udala za nekoga tko nije protestant?" pitala je Amy. Pitanje

nije imalo nikakvoga posebnog značaja, tek razgovora radi."Ne, naravno da ne", odgovorila je Isabelle, osjećajući stezanje u utrobi. "Udaj se za koga

želiš."A ako se udam za nekog Židova?" pitala je Amy, razmazujući maslac po kori krumpira."A, pa to bi bilo u redu", rekla je Isabelle s olakšanjem. "Židovi su vrlo pametni. Oni

misle. Koriste se glavom. Cijene obrazovanje.""A da se udam za katolika?"Isabelle je napola prerezala komadić piletine. "To ne bi bila moja stvar.""Vjerojatno se neću udati za katolika", rekla je Amy pomirljivo. "Mislim da je glupo to

kako kleče. Glupo bih se osjećala da klečim u crkvi.""Pa", rekla je Isabelle, "s time se slažem. Premda trebamo poštovati različitost drugih."I to je bilo to: razgovor ugodni između majke i kćeri. Isabelle se ponosila svim tim

trudom u odgoju svoje kćeri, i pogledajte samo: dočekali su se na noge."Reci", rekla je dok je spremala posuđe sa stola, iznenada se sjetivši da je htjela nešto

upitati Amy, "onaj nastavnik matematike koji je ove godine zamijenio gospođicu Dayble.Kako se zove?"

"Robertson." Amy se sagnula kao da traži nešto po podu. "Što s njim?" pitala je jošpognuta, oslobađajući kosu iza uha tako da joj je sada padala preko lica.

"Žena ga je ostavila." Isabelle je sa sudopera donijela spužvu i detaljno je brisala stol."Stvarno?" Amy je ustala, oprezno okrećući leđa majci. "Mislila sam da je zrno graška

palo na pod, ali očito nije." No, majka je nije gledala, već se vraćala prema sudoperu. "Kakoznaš da ga je žena ostavila?"

53

"Becky Tucker bila je u razredu s njom. Dušo, ako misliš da se grašak negdje otkotrljao,voljela bih da pažljivo pogledaš. Ne želim miševe po kući."

"Išla je u školu s gospođom Robertson?""Tako kaže Arlene. Evo, stavi ovo u hladnjak ako ne možeš naći grašak." Isabelle joj je

dodala ostatke piletine pažljivo umotane u aluminijsku foliju.Amy je pričekala dok nije otvorila vrata hladnjaka pa onda rekla: "Zašto je otišla?""A ne znam. Valjda se osvijestila."Amy je pomicala staklenke majoneze, krastavaca i kečapa te paket jaja. "Kako to misliš?""Amy, zatvori ta vrata, zaboga. Samo ubaci piletinu i zatvori vrata." Isabelle je punila

sudoper vrućom vodom, vežući pregaču oko struka.Amy je zatvorila vrata od hladnjaka. "Kako to misliš, osvijestila se?""Stvarno ne znam je li se to dogodilo. Ali znaš kako se žene ovih dana druže po tim

grupama.""Ali, što je to?" Amy je sjela za stol i otvorila knjigu iz biologije. Trebala je dovršiti

zadaću."Koliko ja znam", rekla je Isabelle, snažno trljajući tanjur, "žene sjede u krugu i žale se na

svoje muževe i potiču jedna drugu na razvod.""Gospođa Robertson bila je u jednoj takvoj skupini?""O, Amy, stvarno ne znam. Samo znam da je Arlene rekla da je otišla živjeti kod svojih

roditelja.""Ali zašto?""Blagi Bože, Amy. Zaista ne znam." Isabelle je isprala tanjure i onda obrisala slavinu.Amy više ništa nije pitala."Nema veze." Isabelle je uzdahnula i obrisala ruke o ručnik. "Siroti čovjek. Da mu žena

tako pobjegne." (Toga će se poslije sjetiti - kako je stajala u kuhinji i rekla siroti čovjek.)"Možda mu nije stalo", rekla je Amy, listajući knjigu iz biologije. "Možda mu je

dosadila.""Tko zna", rekla je Isabelle nehajno, "kako danas stoje stvari. Ali mi se čini da dosada

nije neki razlog za razvod." Otišla je u dnevnu sobu i izvadila košaru za šivanje da popravirub na jednoj suknji. Ljutilo ju je to malo, zaista, što su ljudi tako lakomisleni sa svojimbrakovima. "Ako ostaneš brižljiv i ljubazan, onda ne dosadiš jedno drugome", rekla je odsutnorežući konac na duljinu ruke.

Amy je sjedila za kuhinjskim stolom i zurila u knjigu iz biologije. Već neko vrijeme nijepisala zadaće. Jučer je iz testa iz biologije dobila lošu ocjenu, a nastavnica je na vrhu napisala:Misli su ti negdje drugdje.

Isabelle je otkrila da se toliko uživjela u svijet Madame Bovary da si je već odavnoprestala čestitati što čita. Kad su je žene u uredu počele zvati Madame Ovary ("Evo MadameOvary", rekao bi netko čim bi Isabelle ušla u kantinu), nije je toliko smetalo zadirkivanje, alise više nije dobro osjećala što čita na poslu i morala je odgađati užitak dok se ne vrati kući.No, nosila je knjigu sa sobom, u torbici, a budući da je vrijeme ponovno bilo lijepo i toplo,jednog se dana za vrijeme užine u tišini iskrala i sjela u svoj parkirani auto, grizući si nokat dokrvi jer je Emma Bovary konačno umrla strašnom smrću u svom krevetu.

Isabelle je zaplakala. U pretincu je potražila maramicu da obriše oči. Razmišljala je otome kako si je Emma Bovary uništila život. Isabelle je to čak i glasno izgovorila. "Kakvazbrka", rekla je i ispuhala nos. Bilo joj je drago da je sve to propatila Emma, a ne ona sama.Jako joj je bilo drago. Isabelle je duboko udahnula i pogledala kroz vjetrobran na parkiralištegdje je šljunak blistao na suncu. Laknulo joj je, ali i bilo malo neobično što sjedi naparkiralištu tvornice cipela u Shirley Fallsu u dvadesetom stoljeću, dok se većina njezina umajoš uvijek drži spužvaste zbrke koja se netom dogodila u nekom francuskom selu prethodnogstoljeća: zamislila je malu sobu, pčele na prozorima, Emmine posljednje povike otrovanogbola... Užasno, užasno, užasno. Bilo joj je žao Emme. Suze su se ponovno zabibale uIsabelleinim očima.

54

No, ipak. Ipak sve to skupa. (Isabelle je posljednji put pogledala sliku Emme Bovary pa jeodložila u pretinac.) Sama si je bila kriva. Stvarno jest, zaista. Charles je Emmi bio savršenopristojan suprug. Da je htjela, vidjela bi da je bio sposoban izrasti u jakog i zanimljivogčovjeka. Isabelle je u to vjerovala. Zapravo, nije se mogla riješiti osjećaja da bi ona samauživala u suprugu kao što je bio Charles pa nije mogla potpuno prihvatiti Emmino stajalište.

Ali, komplicirano je to. Jer je duboko u srcu Isabelle shvaćala strahovitu čežnju koju jeosjećala Emma. Nitko u Shirley Fallsu to ne bi rekao za Isabelle, ali ona je u sebi čuvalauspomene na razornu fizičku ljubav s muškarcem, i te su uspomene u njoj katkad plesale kaoda su žive. Bilo je to pogrešno - potpuno pogrešno - i srce joj je sada bijesno poskakivalo;osjećala je kao da će se ugušiti u autu.

Smirila ju je šetnja rubom parkirališta i promatranje dvaju jastreba koji su lebdjeli visokona plavom nebu pa se spustili nad rijeku, gdje se zapjenjena, nemirna voda izlijevala ispodtvornice preko granitnih stijena. Emma Bovary bila je sebična, Isabelle je rekla samoj sebi,sebična i nije voljela, a dokaz za to nije bila tek njezina ravnodušnost prema suprugu, već štoje tako grozno zanemarila svoje dijete. Ne, Emma Bovary je bila zla, gora nego što je IsabelleGoodrow ikad bila, ili će ikad biti, i kad je na kraju umrla sama i usamljena, onda i nema kogakriviti osim sebe.

Isabelle je otvorila teška stražnja vrata tvornice, zahvalna na poznatom mirisu kože iljepila, glasnoj lupi iz radionice pokraj koje je prolazila, zujanju dizala koje ju je vozilo iistovarilo u tihom hodniku ispred ureda. Svratila je u toalet popraviti ruž i počešljati se,misleći da možda neko vrijeme neće čitati druge knjige, da je život dovoljno težak te da nemapotrebe prizivati i tuđe nevolje.

"Hoćeš li danas poslijepodne navratiti do mene?" gospodin Robertson rekao bi tiho Amydok je izlazila iz razreda ili kad bi ga slučajno srela u hodniku, i onda bi Amy poslije nastavenavratila k njemu u učionicu i stajali bi uz prozor i razgovarali, ili bi sjedili na njegovu stolu."Hoćeš li mi dopustiti da te ponovno vozim kući?" pitao bi, pa je to postala navika: hodali bido nastavničkog parkirališta, onda vozili po Cesti 22 pa sjedili u autu na kolnom prilazu.

Nije ga namjeravala ponovno poljubiti, ali ju je već idući put, dok se spremala izići izauta, pitao zadirkujući: "Danas nema puse?" pa se nagnuo prema njoj, nudeći joj obraz. Takoda je i to postala navika, da njezine usne lagano dotaknu njegovu bradu.

Jednog se dana okrenuo i poljubio je u usta. "Ugodnu večer ti želim", rekao je i kratkokimnuo glavom.

Te noći ponovno nije napisala zadaću. Nije radila ništa osim nemirno hodala po kući,razmišljala o njegovu namjernom poljupcu u usta. Isabelle joj je opipala čelo da provjeri da senije razboljela.

"Dobro sam", rekla je Amy. "Stvarno."No, bilo je teško to laganje majci. Dok je sjedala na rub kauča i puštala kosu da joj padne

preko lica, kao da provjerava raspucale vrhove, rekla je: "Sutra ću u školi vjerojatno ostatidulje."

"Književni klub?""Matematika", rekla je Amy. (Nije bilo književnog kluba. To je jednog dana izmislila na

licu mjesta.) "Dodatna nastava. Pa, ne instrukcije. Nekoliko nas je stvarno dobro umatematici, pa nas nastavnik uči trigonometriju. To je napredno. Rekao je da će s nama katkadraditi poslije nastave."

"Stvarno?" rekla je Isabelle ništa ne shvaćajući. "Baš lijepo. I zanimljivo.""Zašto zanimljivo?" Amy je i dalje žmirkala prema pramenovima koje je držala ispred

lica; gledala je u križ."Jer je moj otac bio dobar s brojevima. Možda si to naslijedila od njega."Amy nije bila tako dobra u matematici. Kad je poslije nastave razgovarala s gospodinom

Robertsonom, nikada nisu pričali o matematici. "Više volim književnost", rekla je, spuštajućikosu i ponovno misleći na ženu gospodina Robertsona i zašto ga je napustila. Sigurno ju jezamolio da ode.

55

"Završila sam onu knjigu koju sam čitala", rekla je Isabelle. "Madame Bovary, onogafrancuskog pisca." (Bojala se da će mu krivo izgovoriti ime.) "Stvarno je dobra. Klasik."

"I tako", rekla je Amy, "ako ostanem poslije nastave, nazvat ću te da se ne brineš ako bizvala, a ja nisam kod kuće."

"Da", rekla je Isabelle, "napravi tako. Molim te. Da se ne brinem."Gospodin Robertson ostao je u međuvremenu naizgled isti - sa ženom ili bez nje. Još ju je

vozio kući. Sjedili su u autu. S one strane kuće gdje je gredica tulipana vrištala žutim icrvenim. Ljubio ju je svaki dan, ugodno, kratko, u usta. No, jednog toploga svibanjskog dana,premda je upravo rekao: "Pa, draga moja, sada je vrijeme da iziđeš", Amy mu je u očima inačinu na koji se polako nagnuo prema njoj dok joj je promatrao usta, nakratko ugledala neštopotpuno drukčije.

10

Dr. Gerald Burrows igrao se dugmetom svog sakoa i mirno promatrao pacijenta predsobom, čovjeka koji je bio tek neznatno mlađi od dr. Burrowsa i koji je, prepričavajući nekiribolovni izlet iz djetinjstva sa svojim neukrotivim ocem, papirnatu maramicu odmjerenotrgao na trakice. Kad je čovjek na tren smeteno pogledao kroz prozor, dr. Burrows pogledaoje krišom na sat - mali, sivi, diskretni sat na stolu malo ulijevo i iza pacijentova stolca.

Dr. Burrows, koji se ponosio sitničavom pažnjom koju je posvećivao pacijentima, teško sekoncentrirao na priču o tužnom ribolovu prije trideset godina. I, premda je vjerovao da jeprimjereno naviknut na destimulirajuća razdoblja svoga posla, dr. Burrows je ovih dana bioposebno svjestan prevladavajućeg osjećaja uzaludnosti. Nikome nije bilo bolje, pa - gotovonikome. Teškoće ljudi koji su mu dolazili uspostavile su se već u mladenaštvu, u nježnimgodinama, tako da su se, do vremena kad su stigli u njegov ured, te blage agonije zgusnule uzaglušujući aranžman izraza, izmicanja i lukave manipulacije. Ne, nije im bilo bolje. Dolazilisu jer su bili usamljeni i zato što ih je bol uistinu zbunjivala. Najbolje što je mogao napraviti,mislio je i dalje se igrajući dugmetom, bilo je pružiti im sklonište od osude, trenutakpribiranja i mira.

To sebi nije mogao pružiti. Iza bezizražajnosti lica skrivala mu se stalna i uporna misao nakćer. Stacy ga je mrzila. Vidio je to u njezinim tihim, podrugljivim pogledima, svakoga jutraosjećao u drskom držanju tijela za stolom. Bilo je zastrašujuće kako je u brzom, neposlušnompogledu prije njezina odlaska iz kuhinje, vidio, ili je mislio da vidi, otvrdli izraz spoznaje.Otkud je došla ta jetkost, nije bio potpuno siguran. No, ukazivala je (morala je, zar ne?) da jenisu odgojili onako dražesno kako su mogli. Odlučno je nastojao da usvoje novorođenče a nestarije dijete, baš zato da bi izbjegao mračan otisak već učinjene štete - siguran da on možecičavo, zajapureno dojenče odgojiti bez oštećenja! Čak je i onda bila ljuta. Nekoliko tjedanastara, škiljila je na njih bijesno između dvaju plakanja; u trenucima mira zurila je u njihopakim očima. Težak porođaj, poslije su doznali - zapela je u porođajnom kanalu s pupčanomvrpcom oko vrata. Što je to bilo - neko nejasno sjećanje, ostaci traume - protiv čega se tadjevojka bunila?

Nije vjerovao u to. Znao je da ne bi povjerovao kad bi mu neki pacijent pokušaopodmetnuti bijesnu kćer kao rezultat teškog porođaja. Radije bi prihvatio da se nešto događalou kući, svakodnevno.

I tako se dr. Burrows lagano pomaknuo u stolcu. Neće se praviti da je u njihovojsvakodnevici sve divno i krasno, ali njegovo drugo dvoje djece, blizanci, bili su dobro - zdravidječaci koji se natjeravaju oko kuće i uvijek mu se razvesele. (Kako to objasniti, pomislio jeratoborno, ne obraćajući se nikome posebno.) Pogledao je čovjeka pred sobom i kimnuo muda nadoknadi nedostatak pozornosti. Čovjek je završio svoju priču i gledao dr. Burrowsapogledom koji se ispričavao i istodobno jadikovao. "Dobro", rekao je Dr. Burrows. "O ovometreba dobro razmisliti. Nastavit ćemo sljedeći put."

Lice tog čovjeka, golo i gladno odobravajućeg osmijeha, ostalo je u umu dr. Burrowsadugo nakon što je ovaj otišao i zatvorio vrata. Mučilo ga je što je i on sam, jadikujući, želioviše.

56

*Isabelleina su se raspoloženja stala mijenjati uznemirujućom brzinom. Pitala se je li

uvijek bila ovakva, a to jednostavno nije primjećivala. Ne. Bože dragi, takvo što morašprimijetiti: voziš do trgovine A&P smireno i udobno, kao da ti odjeća savršeno pristaje, a kadse vraćaš kući, osjećaš se potpuno raskopčanom i neurednom, jer si hodajući po parkiralištuosjetila da se miris namirnica iz vreće u tvom naručju pomiješao s mirisom proljeća i u srce tiutisnuo iver čežnje. Iskreno rečeno, previše je naporno sve to. Jer, uza sve te trenutke nade uBožju blizinu, kad joj se činilo da joj srce pršti i širi se unedogled, Isabelle je one drugetrenutke mogla opisati samo kao gnjev.

Pogled na Amyno prljavo rublje koje treba oprati, primjerice, izazivao je u Isabelle bijesjer joj se odjednom učinilo da je i osnovno uzdržavanje te djevojke previše za nju, a Isabelleto nije razumjela jer nisu li već prošle one zaista teške godine odgoja djeteta? Zašto joj sekatkad činilo da joj izmiče ta nategnuta žica brige za dijete?

Briga, briga, briga. O tome je pričala Averyju Clarku onog jutra kad je sjedila preko putanjegova stola, lagano pognuta naprijed dok je iznad koljena držala stiroporsku šalicu kave. "Sdjetetom je", rekla je, "uvijek samo briga, briga, briga." No, izrekla je to nehajno,naglašavajući rečenicu smiješkom kojim se podrugivala samoj sebi, s kutovima usanapovijenim nadolje.

"A, da, naravno", rekao je Avery kratko se nasmiješivši. Naslonio se unatrag u uredskomstolcu i ispričao dugačku priču o tome kako je jednog dana njegov sin otišao čamcem sprijateljem i nisu se vratili do noći. Avery je to tako dugo razvlačio (uključivši i kratak prekidzbog telefonskog poziva) da se Isabelle počela pitati što da radi s licem; od grimase ugodnogočekivanja već joj se trzalo, ali je Avery konačno stigao do zaključka.

"I kad je na kraju ušao kroz vrata, nisam znao trebam li ga ubiti ili zagrliti." Avery seglasno nasmijao i zatresao glavom. "O, Bože", rekao je, "kako sam bio ljut."

"Naravno", uzviknula je Isabelle. "To se ni s čim na svijetu ne može usporediti." Ali jeAvery nije slušao. Ponovno se smijao i tresao glavom. "Bože, o, Bože", ponavljao je, "kakosam bio ljut."

Amy nije mogla misliti ni o čemu drugome doli o otvorenim ustima gospodinaRobertsona: šok zbog klizava topla jezika koji se premeće preko njezina, tihog šapata uzdahaiz njegova grla kad joj je odostraga pritisnuo glavu, pucketanja njegove čeljusti kad je jačezinuo, gurajući joj s unutarnje strane obraza svoj jezik, to živo, vrelo stvorenje oslobođeno unjezinim ustima. Laknulo joj je kad je konačno tiho rekao: "Amy, bolje pođi kući."

Sjedila je nepomično na kauču u dnevnoj sobi dugo prije nego što se majka vratila kući.Bilo je apsolutno nevjerojatno: gospodin ju je Robertson zažvalio. Potpuno nevjerojatno.Stvarno je to napravio. Znači li to sad da je voli? Poljubac joj se nije učinio pun ljubavi.Činilo joj se da taj poljubac baš i nije imao mnogo veze s njom. Ali, to je bilo glupo, jer takoljubiš samo nekoga tko ti se jako sviđa. Ipak, sjedeći u tihoj dnevnoj sobi, osjećala je nemir,gotovo tugu.

Ujutro se više nije tako osjećala. Probudila se s osjećajem smirene učinkovitosti, kao dase nešto važno u njezinu životu upravo rasplelo. Oprala je kosu, očetkala je dok je još bilavlažna, što joj je Isabelle savjetovala da nikada ne radi, i osušila je tako da je bila sjajna isvilena i valovita te je savršeno pristajala ružičastom puloveru koji je odjenula nasvijetloplavu haljinu.

"O, baš lijepo izgledaš", rekla je Isabelle, istresajući rižine pahuljice u tanjur.No, do podneva više nije izgledala lijepo; u zrcalu garderobe lice joj je izgledalo smrtno

blijedo. Njezina kosa, tog jutra jako iščetkana, sad kao da nije imala težinu i blesavo jelebdjela u svim smjerovima, poput kosice djeteta koje se netom probudilo. Uza svu tu zbrkuišla je i začuđujuća činjenica da je gospodin Robertson za vrijeme sata nijednom nijepogledao.

Nije to očekivala. Zavjerenički pogled, brz i topao osmijeh, potajni mig? Ništa. Uopće jenije pogledao. Pohvalio je Julie LaGuinn, tihu, običnu djevojčicu iz prvog reda. "Vrlo dobro",rekao je, gledajući joj preko ramena dok je radila. "Odlično. Ova djevojka zna misliti." A kad

57

je zazvonilo, gospodin Robertson otišao je do svog stola, dok je Amy zbunjeno izišla nahodnik, gdje se pokraj nje progurala skupina dječaka na putu prema dvorani za tjelesni.

Stacy nije bilo. Ni u čitaonici, a ni na odmoru je nije čekala pokraj garderobnih ormarića.Jednom kad je Amy ostala kod kuće zbog streptokokne upale grla, Stacy ju je nazvala upodne da je izvijesti o "jebenim budalama" s kojima je morala ručati pa je sada Amy, našavšiu dnu torbe novčić, otišla do foajea, gdje je bila javna govornica.

Stacy je odgovorila na peto zvono. "Halo", rekla je turobno."Ja sam", rekla je Amy. Vidjela je kako Karen Keane hoda gore-dolje foajeom, s rukama

sklopljenim iza leđa, uzdignuta lica, kao u onih djevojaka u časopisima koje upravo izlaze izbazena.

"Bok", rekla je Stacy bezizražajno."Jesi li bolesna?" upitala je Amy, još uvijek promatrajući Karen Keane, koja je, bacivši

pogled u Amynu smjeru, kimnula glavom dajući joj do znanja da čeka red za telefon.Nastala je stanka, prazan prostor na vezi, i onda je Stacy rekla: "Moram k doktoru."

Šmrcnula je i dodala tupo: "O, jebote.""Jesi li dobro?" Amy se okrenula prema zidu, držeći telefon objema rukama. "Karen

Keane čeka telefon", dodala je tiho."Majka me vodi k doktoru", rekla je Stacy."Jesi li bolesna?" ponovno je pitala Amy."Samo moram k doktoru", ponovila je Stacy. "Reci Karen Keane da odjebe na jarbol

zastave. Reci cijeloj jebenoj školi da jedu govna i da crknu."

Isabelle je popila kavu i upravo se sagnula da u košaru za otpatke u uredu Averyja Clarkabaci stiroporsku čašu, prelazeći blago prstom po usnama, kad je Avery rekao: "O, Isabelle."

Isabelle se okrenula prema njemu, osjećajući se kao dama i atraktivno (njihovi surazgovori o roditeljstvu bili ugodni, mislila je), podigavši znatiželjno obrve, stišćući usne zaslučaj da joj se razmazao ruž.

"Nešto sam se pitao. Razmišljao sam." Avery se nagnuo naprijed nad stol i Isabelle jeshvatila da ono što je htio reći nije bilo namijenjeno drugima u uredu.

"Da?" Ponovno je sjela na rub stolca, naginjući se naprijed, izrazom lica dajući mu doznanje da će čuvati tajnu.

"Pa, samo sam razmišljao", rekao je Avery, "ali možda bi mi Amy ovog ljeta ovdje dobrodošla."

Isabelleine su se obrve ponovno podigle; nagnula je glavu ohrabrujući ga."Nije to nešto što Dottie Brown želi da u ovom trenu svi znaju", rekao je Avery tiho, i

dalje nagnut naprijed, kroz veliko staklo očima brzo provjeravajući žene za stolovima, "no,navodno će joj trebati odmor. Čini se da će na operaciju." I ustima je oblikovao riječi: "Ženskiproblemi."

"A, razumijem. Pa, nadam se da je dobro."Avery je brzo kimnuo. "Ništa ozbiljno, hoću reći. Ali, možda je neće biti tijekom ljeta.

Čini se da joj je liječnik savjetovao da uzme nekoliko tjedana slobodno i oporavi se. Rekaosam joj da se ne žuri natrag."

"To je lijepo od vas.""I pomislio sam da će mi trebati netko za ispomoć. Jednostavne stvari, naravno.

Sređivanje arhive. Provjeravanje faktura. Vrlo jednostavno. Recite mi, koliko točno Amy sadaima godina? Ako dođe na puno radno vrijeme, mora imati barem šesnaest."

"Imat će šesnaest za tri tjedna", rekla je Isabelle. "Iako, stvarno, ni sama još ne vjerujem.""Gle", rekao je Avery, naslanjajući se unatrag, zadovoljan. "Razmislite o tome. Ali, mislim

da će joj se svidjeti ljeti raditi ovdje, pobrinut ću se za to.""To je zaista vrlo ljubazno od vas", odgovorila je Isabelle. "Gotovo predobro da bi bilo

istinito. Prošle je godine nekoliko dana tjedno čuvala djecu u crkvi, no sada je dovoljno velikada preuzme više. I bilo bi odlično da počne štedjeti za koledž."

"Odlično." Avery je kimnuo. "Javite mi. A u međuvremenu ne pričajte okolo o tome,molim vas. Mislim da će Dottie uskoro sama reći svima."

58

Isabelle je podigla ruku. "Naravno." Ustala je. "Još jednom hvala vam", rekla je tiho,osjećajući u sebi divan žar, misleći da bi, bude li sutra vrijeme lijepo, mogla odjenuti lanenuhaljinu boje potočnice.

U kući je bilo tiho i mirno. Sjedeći na kauču, Amy nije znala što činiti. Usprkos jakompopodnevnom suncu koje se po njoj posipalo putem iz škole i tako zagrijalo cestu da seosjetio miris katrana, kuća je bila studena i mračna, sagrađena ispod zimzelenog drveća sprednjim prozorima na sjeveru.

Ulazeći u neosvijetljene sobe - tihu kuhinju sa stolcima gurnutima ispod stola, koji kao dasu cijeli dan mirno stajali; dnevnu sobu koja se činila da pati zbog svoje vlastite usamljenosti,gdje je smeđi pleteni prekrivač bio uredno složen preko naslona kauča, a kućna paprat stajalana visokom crnom stalku - sve je to dodavalo težinu na Amyno srce. Dugo je sjedila nakauču, ne znajući što činiti. Nije mogla zamisliti, dok joj je materijal presvlake grebao butine,daje tako mnogo godina uspijevala svaki dan dolaziti kući u prazninu u koju je sada zurila. Daje uspijevala proći kroz kuhinjska vrata, otvarati ormariće, pripremati si čaj, sjesti za kuhinjskistol i pisati zadaću. Ako je njezina sudbina bila vratiti se ovome - a očito je bila, jer ju jegospodin Robertson u potpunosti ignorirao cijeli dan - ona nije znala što ni kako dalje.

U tišini kuće zazvonio je telefon.Amy je ustala s kauča. Mogla je to biti majka, a s njom nije željela razgovarati, ali je ipak

brzo otišla u kuhinju i podigla slušalicu usred zvonjave.Ništa. Stanka. Prazan eter."Halo?" ponovila je Amy."Bok", prošaptao je muški glas.Amyno je srce zalupalo tako jako da ga je čula kroz grudi. "Tko je to?" I onda: "Tko

zove, molim vas?""Bok", ponovno je prošaptao. "Voliš li sladoled od vanilije?" Glas je bio dubok i vrlo

hrapav, s malo južnjačkog naglaska."O, molim vas", rekla je Amy zadržavajući suze. "Tko je to, molim vas?"Čovjek je šaptao polako, opsceno blago: "Želim ti s pičke lizati sladoled od vanilije."Amy je spustila slušalicu, kao da joj se ona u ruci pretvorila u zmiju. "O, Bože", zajecala

je. "O, molim te, Bože." Dovukla je kuhinjski stolac do vrata i nagnula ga ispod kvake kao štoje vidjela da majka čini u veljači, nakon što je nestala Debby Kay Dorne.

Amyne su se ruke i gole noge ispod haljine divlje naježile. Usnice i usta u trenutku su seosušili. Uzela je telefon i počela okretati majčin broj, jer samo je majku željela. A ipak je uposljednji tren, u toj sekundi prije nego što je majčin uredski telefon zazvonio, Amy prekinulavezu. Preko njezina se straha, kao najtanji sloj srebra, prelila spoznaja da će majka, ako jesada nazove, paničariti. (Amy je paničarila. Tresla joj se ruka na kuhinjskom stolu.) I onda ćemajka svake sekunde otada željeti znati gdje je, čak i više nego dosad, a što ako gospodinRobertson ponovno bude dobar prema njoj ? Nije nazvala majku.

No, uplašila se. Natjerala se poći na kat, pogledati pod krevete, otvoriti ormare. Metalnesu se vješalice u majčinu ormaru zaljuljale kad je otvorila vrata, zveckajući kratko kaozloslutni amuleti.

O, kako se samo bojala! Ta grozna, tiha, mračna kuća. Strčala je niz stube, provjerila čak ikuhinjske ormariće i hladnjak. Bojala se pogledati kroz prozor na kolni prilaz ili verandu zaslučaj da netko ondje stoji. A onda ju je stegnuo užas od pomisli da netko možda viri krozprozor i po sjenama u sobama pokušava otkriti gdje se Amy skriva.

Tiho je plakala dok se uvlačila u ormar kod ulaza i sjedala na čizme iza ukrasnog rubamajčina zimskog kaputa. Razmišljala je o Debby Dorne; sjetila se svakog detalja koji je čulaili pročitala. Mala dvanaestogodišnja Debby, odjevena u džemper i svijetlozlatne dokoljenke,čeka da se majka vrati kući. Nestala je negdje između dva i pet poslijepodne, čekajući majkuda se vrati kući.

Amy se previše bojala da bi ostala u ormaru. Popela se preko čizama i izišla u hodnikoborena pogleda. Još je jednom prošla cijelu kuću i sve provjerila, a onda je sjela za kuhinjskistol i čekala. Nije znala čeka li otmičara ili majku, ni tko će od njih dvoje prvi stići. Niti treba

59

li napustiti kuću. Mislila je da će biti sigurnija ako nekamo iziđe. No, pusta cesta, taj prazniprostor uz Cestu 22... I tako je sjedila, ostavljajući vlažne tragove dlanova po kuhinjskomstolu.

Telefon je ponovno zazvonio.Bio je na jednom od kuhinjskih ormarića i Amy ga je promatrala: i opet ta crna zmija,

sklupčana, podiže čegrtaljku. Plakala je dok je dizala slušalicu."Znaš što?" rekla je Stacy veselo, pucajući balon od žvakaće gume. "Guram dalje, a u

sedmom sam mjesecu. Možeš li vjerovati da sam trudna?"

11

Stacyni su roditelji došli u školu bez nje i proveli jutro na sastancima s ravnateljem izamjenikom, a zatim sa savjetnikom i sa svakim nastavnikom. Njezino stanje neće skrivati.Amy, koja je sve to doznala od Stacy telefonski, uhvatila je pogled na gospodina i gospoduBurrows u uredu savjetnika dok je onuda prolazila na putu prema čitaonici. Iznenadio ju ježivahan izraz lica gospođe Burrows, energično kimanje glava, kao da su imali razloga zaslavlje. Poslije je, gledajući kroz prozor za vrijeme engleskoga, vidjela da Burrowsi odlaze izškole - gospođa Burrows, vrlo mršava, još uvijek nasmiješena i kimajući prema suprugu doksu hodali parkiralištem, gospodin Burrows, pognutih ramena, dok je svojoj ženi otvarao vrataautomobila, nakratko joj dodirujući leđa prije nego što je ušla. ("Moji su roditelji takoljubazni", rekla je Stacy na telefon. "Bože, tako su ljubazni.")

Osa je zujala iznad osunčane prozorske klupice dok je stara gospođa Wheelwright, čije jerumenilo upalo u bore na obrazima, pisala po ploči: Wordsworth - ljepota prirodnog svijeta, aosa je, iznenada sunuvši posred učionice, uzletjela i udarila u strop uz tihi zvuk, pa u neštosporijoj spirali ipak pronašla prozor i izletjela. "Nije li lijepo", govorila je gospođaWheelwright (nitko nije slušao; bio je to posljednji sat prije velikog odmora, a učionica nazadnjem katu bila je pregrijana), "misliti kako narcisi saginju svoje glavice prema kamenju dase odmore?"

Amy je morala odvratiti pogled. Istodobno su joj sinule dvije misli: da nikad neće bitiučiteljica, bez obzira na to koliko je to njezina majka željela te da će poslije nastave otići dogospodina Robertsona i zamoliti ga da opet budu prijatelji, jer ju je i tog jutra ignorirao uučionici. Uznemirilo ju je to; sad su joj se i obični detalji činili drukčijima: gospođaWheelwright bila je leš ustao iz mrtvih; učenici u razredu (Maryanne Barmble pisala je pokrajnje velikim slovima po klupi: WORDSWORTH JEBO SESTRU) bili su jedna potpuno drugavrsta. Amy se činilo da joj je osim toga sveobuhvatnog straha malo toga još preostalo.

No, u Shirley Fallsu bilo je ljudi koji su tog dana bili savršeno sretni. Nastavnicašpanjolskog, gospođica Lanier, primjerice, u zbornici odmah ispod Amyne učionice, široko sesmijala dok si je točila kavu: ravnatelj Lenny Mandel pozvao ju je na večeru sa svojommajkom. "Obje ste ljubazne", rekao je. "Siguran sam da ćete se složiti." A žena AveryjaClarka, Emma, jutros je primila vijest da joj je najstariji sin primljen na studij na Harvardu isada je - nakon što je obavila obvezne telefonske razgovore - ležala na krevetu širom raširenihruku, migoljeći nožnim prstima u najlonkama. Gospođa Errin, zubareva žena, bila je sretna jerje pronašla neke cipele na rasprodaji, kao i zato što joj je i suprug bio dobre volje nakonsastanka s računovođom.

Tako da je bilo različitih veselja - velikih i malih, koja su se događala posvuda po gradu,uključujući i razdragan smijeh Dottie Brown i Debele Bev dok su sjedile za svojim stolovimau uredu; ona vrsta smijeha (u ovom slučaju zbog svekrve Dottie Brown) dviju žena koje seznaju mnogo godina, koje ugodu i radost pronalaze u sitnim, ali poznatim izrazima one drugei koje osjećaju, jednom kad smijeh utihne - uz povremen hihot i maramicu kraj očiju - stalnutoplinu ljudske povezanosti, vjeru da ipak nismo potpuno sami.

Poslije nastave otišla je do njegova razreda i otkrila da ondje pred pločom stoji JulieLaGuinn.

60

"Amy?" rekao je gospodin Robertson. "Došla si k meni?" Ona nije odgovorila pa je onrekao: "Sjedni. Uskoro smo gotovi."

Kad je Julie LaGuinn otišla, dobacivši Amy jedan ravnodušan pogled, gospodinRobertson duboko je uzdahnuo i sjeo u stolac pokraj Amy. "Onda", rekao je, prekrižio ruke inaslonio se: "Kako si, Amy Goodrow? "

"Dobro."Sjedili su u tišini i nisu se gledali. Veliki je sat na zidu otkucavao. Kroz otvoren prozor

čulo se negodovanje školskog autobusa, a povjetarac je donosio miris jorgovana koji su bujnocvjetali kraj ulaza u školu. Konačno je gospodin Robertson tiho rekao: "Hajde, odvest ću tekući."

I kad se činilo da sve ipak nije propalo - da se taj njihov drukčiji odnos više neće mijenjati- gospodin Robertson zaustavio je auto pokraj ceste i parkirao ispod nekog drveća."Prošećimo malo", rekao je.

Šetali su putem koji se slabašno nazirao, po kojemu su nekad iz šume izvlačili debla,promatrajući kako su otisci guma zarasli u korov, sve dok gospodin Robertson nije rekao:"Onako te poljubiti, Amy, nije bilo dobra ideja."

"Mislite, zato što ste oženjeni?" (Dolazila je ovamo s majkom. U proljeće, dok je bilamala, ovdje bi tražile poljsko cvijeće, žabnjake, kukurijeke, indijsku repu. Jednom su pronašlei gospinu papučicu, pa je Isabelle rekla da to mora ostati tajna jer će ljudi dolaziti i brati ih - abile su tako rijetke.)

Gospodin Robertson odmahnuo je glavom, gurajući vrh svoje cipele o omanju stijenu."Ne, ne živimo zajedno. Moja se žena vratila svojima."

Amy je prstima uvijala materijal haljine; neće mu reći da je to već znala."Ne." Gospodin Robertson ponovno je počeo hodati, a ona ga je slijedila. "To je zato što

ljudi to - kad bi doznali da smo se ljubili - ne bi razumjeli.""Ali, zašto bi itko doznao?"Okrenuo se prema njoj i pogledao je kratko, oprezno."Kako bi itko mogao doznati?" ponovno je pitala, gledajući ga kroz duge spirale kose. "Ja

to nikome ne bih rekla.""Ne znam", rekao je. "Možda i bi."Stali su. Amy je šutjela dok je noćni mračnjak dozivao. Gospodin Robertson prekrižio je

ruke i kroz poluotvorene oči promatrao svoju mladu štićenicu.

Nakon toga kiša je padala tri dana - neprekidna, neugodna kiša koja je udarala o krovove iaute i pločnike; barice vode skupljale su se na parkiralištima, a površinu su im stalno razbijalenove kapi, pa se činilo kao da su jezerca s gladnim ribama. Vodopad se slijevao s rubaškolske zgrade gdje je pukla cijev odvoda pa tlo ispod nje više nije bilo travnato, čak nimuljavo; sva se boja otopila, ostala je samo hrpa gnjecave vlažnosti ondje gdje je nekad bilatratina.

Stacy je brzo izišla iz zgrade i onda zastala uz: "Sranje", dotaknuvši Amyn rukav. "Samotrči", uputila ju je, pa su trčale preko trave i parkirališta, posvuda prskajući i potpuno smočivšicipele, prednji dio bedara i ramena, sve dok nisu stigle do auta i nagurale se na stražnjesjedalo uz bezbrižan smijeh: "O, sranje, o, Isuse, o, Bože, kako sam mokra!"

Ulubljeni žuti Volkswagen pripadao je starijoj učenici, Jane Monroe, koja im je ovihkišnih dana dopuštala pušiti u njezinu autu. Djevojke su se pomaknule na sredinu sjedišta, dase zaštite od vode koja je kapala izvana, te zapalile cigarete. Stacyni su joj roditelji dali neštonovca da si kupi nekoliko "sitnica": šminku, nakit - bilo što, kako su rekli, što će pomoći da sebolje osjeća. Kupila je dvije šteke cigareta, jednu je čuvala u školi, a drugu je spremila podkrevet, kao i veliku vreću slatkiša. Djevojke su sada cigarete držale jednom rukom, a drugomjele slatkiše dok je kiša udarala o vjetrobran. "Sretna sam", rekla je Amy pa su se objenasmijale.

"O, je", odvratila je Stacy, "ovo je divno. Da ovaj auto ima i zahod, bilo bi savršeno.""Sigurna si da se Jane neće ljutiti što joj je auto mokar i zadimljen?" Amy je kopala po

vrećici sa slatkišima.

61

"Nije ju briga", rekla je Stacy. "Vani je u nekom kamionu napušena sa svojim dečkom."Stacy je postala popularna. S obzirom na to da su im cijelu situaciju predstavili potpuno

otvoreno, škola se nastojala pokazati u modernom, prosvijećenom svjetlu i pružiti pomoć.Čak su i nastavnici, inače nezainteresirani za takve vrijednosti, u svojim srcima pronašli sućutza tako mladu djevojku (samo petnaest godina!) koja je, kako su odlučili, očito bilaiskorištena. Stariji su nastavnici (draga gospođa Wheelwright) u zbornici pričali o tome kakose to uvijek događa "dragim djevojkama", što je značilo da svaka djevojka koja sehladnokrvno zaštiti od trudnoće mora biti kurva.

No, nešto je drugo ovdje imalo ulogu, neizrečen element, koji je uvelike omogućio daškola bude spremna pomoći. Činjenica da je Stacy Burrows živjela u dijelu grada OysterPoint. Stacy nije živjela u Koritu, njezini roditelji nisu radili u tvornici, nisu vodili benzinskustanicu ili živjeli na farmi. Stacyn je otac predavao na sveučilištu, psihologiju; njezini suroditelji bili "intelektualci" i kao dokaz svega toga živjeli su u jednoj od onih novih kuća smansardnim krovom. Istina je bila da su se u nekim dijelovima grada podizale obrve, ali ječinjenica ostala: Stacyn je otac imao status pa, ako će on i njegova žena trudnoću svoje kćeridočekati lako i otvoreno, nitko nije želio misliti drukčije.

Taj se osjećaj proširio i među učenicima. Nisu je ismijavali i šaptali joj iza leđa, Stacy suprimali kao heroinu. Djeca su je pristojno gledala po hodnicima, odmičući se dok bi išlaprema svom ormariću, govoreći joj: "Hej, Stacy, kako si ovih dana?" Starije su joj djevojkepostale prijateljice - Jane Monroe, koja im je velikodušno prepustila auto. A jedna je od gorihsnobova iz starijih razreda, čiji je otac bio đakon Kongregacijske crkve, jednoga jutra nadugoi naširoko razgovarala sa Stacy u ženskoj garderobi, priznajući da je i ona sama napravila nejedan, nego dva pobačaja u New Yorku i da još uvijek duguje novac kojim ih je platila.

Stacy je od svega toga blagoslovljeno sjajila. Iznenada je, nedvojbeno, izgledalo kao da jeu drugom stanju, kao da joj se tijelo konačno opustilo kad mu je priznat status; leđa su joj sesvijala unatrag da kompenziraju težište i trbuh, sada okrugao poput košarkaške lopte, koji sejasno vidio ispod preširokih pulovera.

Puloveri su bili očevi. Za toplih dana nosila je očeve košulje, koje su joj dosezale gotovodo koljena, pa je katkad izgledala kao nevina, crvenokosa mljekarica u pamučnoj kuti. Ispodtih širokih košulja, nosila je isti par starih traperica, jednostavno ne zakopčavši zatvarač;njezini su roditelji, usprkos darovanom novcu za sitnice, odlučili da joj neće kupovatitrudničku odjeću. Stacy se to nije činilo čudnim i te je kišne dane prolazila zadovoljno, smokrim donjim rubom traperica; imale su široke, zvonolike nogavice, a iskrzani su se rubovivukli po mokrom pločniku.

U autu je Stacy prebacila svoju nogu preko njezine, pa je Amy izvukla debeli, mokrikonac koji je ispadao iz traperica i slušala kako Stacy izvještava o ljudima koji su taj dan bililjubazni prema njoj. "Puddy Mandel polomio se da mi otvori vrata dvorane za tjelesni. Svakiput kad me vidi, zacrveni se." Stacy je zastala povući dim iz cigarete. "A to sa Sally je ludnica,ne?" (Sally je bila ona đakonova kći koja je obavila dva pobačaja.) Stacy se nagnula naprijedda baci cigaretu kroz prozor auta i onda otvorila karton s mlijekom koje je sada pila svaki danza užinu. "Hoda okolo kao svetica, a poslije širi noge." Stacy je naslonila glavu unatrag, pijućii tiho se smijući, tako da joj se mlijeko cijedilo niz bradu.

"Nemoj se smijati dok piješ - može ti izaći na nos."Stacy je kimnula. "Jednom sam žvakala karamelu ležeći na leđima", Amy joj je prstima

pokazala da je Stacy već jednom ispričala tu priču pa je Stacy progutala mlijeko, nastavivši,"jebeno je boljelo. Jedan od onih tipova koji su napumpali Sally bio je crnac kojega je srelaispred koledža. I to sam ti rekla, ne?"

Amy je kimnula. Taj je tajni, užurbani podzemni svijet škole zapravo bio zadivljujuć.Deprimiralo bije to samo da njezin vlastiti život nije uključivao gospodina Robertsona, alijest. I premda to nije povjerila Stacy, sjedila je na toj činjenici kao na mekom i toplom jastukukoji je mirisao na kožu.

"Crnac ju je odveo autobusom u New York. Rekla je roditeljima da je kod Denise i ondaje cijelim putem natrag imala grčeve. Ima li još žvakaćih guma tu unutra?"

Amy je pogledala u vrećicu sa slatkišima i odmahnula glavom.

62

Stacy je upalila još jednu cigaretu i bacila šibicu kroz prozor. "Što bi tvoja majkanapravila da si ti u drugom stanju?"

Amy ju je pogledala. "Moja majka?""Nećeš zatrudnjeti. Ali, recimo da se to dogodi. Znaš. Što bi tvoja majka napravila?"

Stacy je raširila prste preko okruglog trbuha i ispuhala struju dima između stisnutih usnica."Poslala me nekamo.""Je li?" Stacy je podigla obrvu."Poslala bi me nekamo." Amy je kimnula. Nije mogla objasniti zašto je tako sigurna u to,

ali je znala da bi taj zločin bio kažnjen izgonom."Mislim da te majka ne bi otjerala", rekla je Stacy pomirljivo jer joj je to pitanje koje je

sama postavila očito već dosadilo s obzirom na golemu nevjerojatnost da bi Amy Goodrowmogla zatrudnjeti. "Pospana sam", dodala je, zatvarajući oči i naslanjajući glavu na naslonsjedala.

"I ja." No, kroza zvuk kiše koja je tupkala po autu začuo se i odlučan zvuk školskogzvona.

"Sranje." Stacy je otvorila oči i dvaput duboko udahnula prije nego što je ispustilacigaretu kroz pritvoreni prozor. Sve su zapakirale, zatvorile prozore i onda otrčale prekokišom natopljenog parkirališta.

"Jesam li ti ispričala za one vitaminske tablete koje moram uzimati?" Stacy je vikala,naginjući se naprijed pred naletima vjetra koji im je kišu nosio ravno u lice. Amy jeodmahnula glavom. "Goleme su", viknula je Stacy. "Jebeno velike ragbi-lopte." Htjela jepreskočiti lokvu, predomislila se i jednostavno je prehodala, vukući kroz vodu već mokrerubove svojih traperica.

Poslijepodne je Amy opet sjedila u autu parkiranom na kiši i kroz vodu na vjetrobranupromatrala grm jorgovana ispred njihove prednje verande kako se njiše i izvija podneprekidnim mlazovima. Nove petunije u kutijama na prozorima nije se moglo spasiti; njihovisu nježni cvjetovi boje lavande bili potpuno uništeni. Jedino su se neveni činili otpornima inetaknutima, čvrsti žuti gumbići koji su obrubljivali put do kuće.

"Tuga kao vječna kiša po mom srcu", Amy je polako recitirala."Stvarno?" gospodin Robertson sjedio je leđima prema vratima automobila tako da joj se

okrenuo licem."Ne stvarno", rekla je Amy uz osmijeh, a on ju je promatrao polaganim pogledom, napola

spuštenih kapaka, jer je, naravno, znao da ona nije bila tužna. Upravo su završili prvi poljubactog popodneva, koji je počeo čim je gospodin Robertson ugasio motor.

"Ne želim da si tužna", rekao je gospodin Robertson, gotovo pospano, s kapcima koji suse zaklapali na taj njegov sveznajući, prisan način.

Amy se opet okrenula i promatrala kišu, pitajući se kako ljudi uopće žive bez ovakveljubavi. Jučer mu je proučavala jedan po jedan vršak prsta i rekla mu za čovjeka koji ju jenazvao na telefon i rekao da želi lizati sladoled - "s mog tijela", tako je rekla gospodinuRobertsonu jer nije željela izgovoriti onu drugu riječ - i gospodin Robertson rekao je da muobvezno kaže ako se ikad ponovi.

Okrećući lice od kišom oblivenog vjetrobrana, nadala se da će je opet poljubiti, dotaknutijoj kosu. Ali, nije se pomaknuo, pospano se naslonio unatrag, prstom besposleno prelaziopreko ruba volana. "Ispričaj mi o svojoj prijateljici Stacy", rekao je.

"Što želite znati?"Gospodin Robertson promatrao je svoj prst na volanu i tiho rekao: "Voli se zabavljati, je

li?"Amy je slegnula ramenima."Tko je dečko?" pitao je gospodin Robertson.Rekla mu je da je Paul Bellows bio sportska zvijezda i da sada toči gorivo na benzinskoj

stanici Sunoco uz cestu Mill Road. "Plakao je kad je Stacy prekinula s njim", dodala je iodmah zažalila. Sad je Stacy ispala poželjna.

63

"Ostao je bez škrinje s blagom." Gospodin Robertson nije se smijao kad je prstima laganoprošao kroz Amynu kosu, promatrajući je poluzatvorenim očima.

"Nisam vam smjela to reći", rekla je Amy. "Nije da me Stacy zamolila da ne kažem..."Prekinuo ju je, uzimajući je za ruku. "Čuvat ću tvoje tajne." Stavio je Amyn prst u svoja

usta i ona više nije mislila ni na Stacy ni na Paula.

12

Gospođica Davinia Dayble, nastavnica matematike čiji je pad niz podrumske stubeomogućio gospodinu Robertsonu da se zaposli u školi, oporavila se od razbijene lubanje pa senakon dosadnog i nemirnog proljeća u zatvorenoj kući, veselila i planirala se najesen vratiti uškolu. Taj Robertson morat će tražiti novi posao.

No, slaveći svoj rođendan jednoga vjetrovitog dana prvoga lipanjskog tjedna, DaviniaDayble klizila je kolnim prilazom na nekoj šklopociji, koju se moglo opisati kao veliki tricikl,prevrnula se na asfalt i slomila kuk. Njezin se brat, blijedi šezdesettrogodišnjak vječnozačuđena izraza lica, nasmrt prepao; bicikl je, ili zapravo tricikl, jer imao je jedan veliki kotačnaprijed i dva manja otraga, bio njegov dar; mislio je da bi se ona tih ljetnih dana tako moglaodvesti do grada, i u slamnatoj košari, pričvršćenoj za upravljač, kući donijeti potrebne sitnice- možda knjige iz knjižnice, ili kruh. No, ona je ležala na prilazu dok su joj cipele odletjele ugredicu zumbula.

I tako ju je Emma Clark, Averyjeva supruga, otišla posjetiti u bolnicu. Emma Clark bilaje članica Sunčane komisije Kongregacijske crkve i dužnost joj je bila obilaziti bolesne.Stajala je dražesno kraj bolničkog kreveta dosađujući se, komentirajući cvijeće i bolničkuhranu; za to se vrijeme bolnička soba punila neugodnim mirisom.

Davinia Dayble očito se pregrijavala; čelo joj je blještalo, obrazi crvenjeli. No, nijeprestajala pričati da joj ove školske godine nedostaje škola. Na to joj je Emma Clark ispričalao učenici koja je dobrano zagazila u trudnoću - kći onog psihologa, dodala je Emma - a činilose da se nitko u školi ne uzbuđuje zbog te situacije.

Davinia je zatresla glavom. Već je čula tu priču, i tko bi to mogao misliti? No, kćipsihologa - to je bilo zanimljivo, zar ne, Emma? (Emma je kimnula. Slagala se.)Nevjerojatno, rekla je Davinia, kad se bolje razmisli, kako su se vremena promijenila - njoj sesve to gadilo.

Emma Clark, umorna od kimanja, spremala se otići.I onda - Davinia ju je zamolila može li izlazeći pronaći neku bolničarku. Kimnula je

Emmi slavodobitno. "Upravo sam napunila gusku", rekla je.Vozeći se kući, Emma Clark nije se mogla riješiti neugodnih slika koje su je opsjedale u

vezi sa sada već očitom činjenicom - da je Davinia Dayble punila bolesničku gusku cijelovrijeme njezina posjeta. Na jarkome lipanjskom svjetlu Emma se namrštila, ljutilo ju je štoAvery od nje očekuje da za crkvu obavlja takve dužnosti. Vratit će se kući i reći mu, jasno iglasno, da joj se ta prokleta Sunčana komisija popela na vrh glave.

Ali, vrijeme je bilo savršeno. "Savršeno vrijeme", govorili su ljudi pozdravljajući se.Nebo je bilo golemo i plavo, tratine živahne od nježnih izdanaka. Iz garaža su se vadiliroštilji, na verandama se večeralo, čula se lupa vanjskih vrata s mrežicama i zveckanjekockica leda dok su djeca izvikivala pozdrave vozeći se biciklom cik-cak po cesti.

Isabelle, koja je živjela u maloj kući pod borovima, čula je žabe iz obližnje močvare;sviđale su joj se te duge večeri. Rahleći zemlju u prozorskim lijehama ili zamišljeno klečećipokraj nevena uz prilaz, često se uhvatila da razmišlja o širokim i malo savijenim ustimaAveryja Clarka i kako bi bilo kad bi svoje usne, vrlo nježno, prislonila na njegove. Bila jesigurna da ga Emma Clark već godinama nije nježno poljubila. (Stariji ljudi to ne rade, mislilaje baš kad je Amy viknula kroz prozor: "Mama, jesi li vidjela moju žutu bluzu? Onu sgumbićima na leđima?") Možda je Emma, mislila je Isabelle okrutno, nosila protezu koja jegrozno smrdjela. Osim toga što je, naravno, bila hladna kao riba. ("U košari za glačanje",odgovorila je Isabelle. "I, zaboga, nemoj vikati.") Stajala je odmičući s lica nekoliko odbjeglih

64

pramenova, udišući s prstiju miris zdrobljenih nevena. Božji darovi, mislila je, ponovnozamišljajući Averyjeve mekane usne - darovi od Boga.

No, te je noći loše sanjala. O Amy koja je skinula odjeću na polju punom makova i ušla ublatnjavo jezerce, gdje ju je grlio čovjek s dugom, prljavom kosom, smijući se. U snu jeIsabelle trčala poljem i mahnito zazivala kćerino ime.

Probudivši se, još je vikala i našla Amy kako u spavaćici stoji kraj njezina kreveta. "O,dušo", rekla je Isabelle zbunjeno, postiđeno, još uvijek uznemirena.

"Sanjala si", Amy joj je rekla. U svjetlu iz hodnika Isabelle je promatrala kćerino lice,njezino dugo tijelo u blijedoj spavaćici kako se saginje nad krevet. "Uplašila si me, mama."

Isabelle je sjela. "Grozan san."Amy je bila ljubazna; otišla je u kupaonicu i donijela majci čašu vode.Isabelle se bolje pokrila plahtama, misleći da je dobro znati da je Amy dobra djevojka, a

ne prljava hipica iz sna. I da kilometar i pol niže niz cestu spava Avery Clark. Ipak, trebalo jojje vremena da ponovno zaspi. Taj je čudan, neugodan osjećaj nije napuštao, kao da joj jeispod rebra zapelo nešto neprobavljeno.

I Amy je teško zaspala, premda je to za nju bilo dobro, jer se u mraku smješkala irazmišljala o gospodinu Robertsonu. Sada su već svaki dan išli u šumu, ostavljajući autoparkiran ispod drveća na staroj šumarskoj stazi. Nakon toga šetali su stazom, katkad su sedržali za ruke pa bi, nakon što je gospodin Robertson završio priču, sjeli leđima oslonjeni naveliku sivu stijenu i on bi joj ljubio lice ili ga katkad proučavao i onda je jako i iznenadapoljubio odmah u usta, i onda bi legli nabrzinu, jer se nikad nisu skidali, on bi se popeo na njudok se odjeća gužvala i dok je ona, ispunjena nekom unutarnjom pjesmom, vlažna međunogama i pod kosom, promatrala čipku plavog neba iznad šumarka borova; ili bi glavuokrenula u stranu, prema rasplesanim točkama žutih ljutića.

Sve je to bila sreća - i kad bi mu usnama dodirivala lice, kad bi mu se tamna, valovitakosa mrsila s njezinom i kad bi katkad ubacila svoje mršave prstiće u njegova usta i pritisnulamu jagodice uz desni; o, bilo je to rajski razigrano, imati tog čovjeka tako blizu.

Nekoliko noći poslije vrijeme se pokvarilo, postalo je mlako, a do jutra vrlo toplo.Sljedeći je dan bio još topliji i vlažniji. Dan iza toga gori. Za nekoliko dana rijeka je većsmrdjela. Nebo je bilo mliječnobijelo, ravnodušno. Ose i stršljenovi visjeli su u titravom zrakunad smećem, kao da su previše omamljeni da bi sletjeli. Bio je to početak jednog odnajtoplijih ljeta u povijesti Shirley Fallsa, ali to tada još nitko nije znao. Ljudi nisu o tomerazmišljali, osim kad bi prstima odizali košulje i govorili: "Mislim da je zbog vlage ovakogrozno." Još je bilo tek rano ljeto; ljudi su mislili na druge svari.

Dottie Brown, primjerice, ležeći u svome bolničkom krevetu (kat iznad gospođiceDayble), zureći prazno u televizor koji je visio sa stropa, preživjela je histerektomiju i bila jezahvalna - potajno se bojala da će umrijeti. No, osjećala se čudno. Na poslužavniku pokraj nječekala ju je večera: topla konzerva pića 7 Up, kuglica sladoleda od limuna koja se topila istiroporska zdjelica s goveđom juhom koja je izgledala kao voda iz perilice posuđa od prijedva dana i od čijeg se mirisa sirota Dottie gotovo ispovraćala. Pitala se gdje joj je suprug.Liječnik joj je rekao da može kući za nekoliko dana - čim dobije prvu stolicu.

A Barbara Rawley - đakonova žena koja je iznervirala Isabelle u crkvi, a poslije i usupermarketu - sada je i sama bila uznemirena. Njezina najbolja prijateljica, još jedna ženađakona, Peg Dunlap, održavala je ogavnu ljubavnu vezu s psihologom Geraldom Burrowsom,i Barbara je o tome morala sve više i sve češće slušati. Tog popodneva dok su razgovaraletelefonski, Peg je otišla tako daleko da je implicirala kako je njihovo preljubničko vođenjeljubavi mnogo bolje po ovoj žegi. "Kad mu je kći zatrudnjela, bojala sam se da će me ostaviti.Ali, ne", sretan uzdah, "potpuno suprotno, ako me razumiješ."

Barbara je rekla da mora otopiti pile i spustila slušalicu. Duboko ju je to uvrijedilo. Znalaje da brak nije savršena institucija; život nije bio savršen. Ali ona je željela da bude.

Posljednji dan nastave bio je četvrtak, dvadeset i petog lipnja. Budući da je već bio kraj ijako vruće, učenicima su dopustili odjenuti kratke hlače, pa su školu ispunili nemirni

65

tinejdžeri, slavljeničkog raspoloženja, koji su po hodnicima prolazili u dugim majicama i uodrezanim pamučnim hlačama, mnogi od njih s bejzbolskim kapama ili mekim kapama odtrapera preko jednog oka. Čudno je to izgledalo, kao da je subota, a netko je otvorio školu zabujicu razigrane gradske mladeži. Neki su učenici izišli iz zgrade i rasporedili se uz prednjestubište, sjedili na tratini, naslanjali lica na laktove nagnuti prema suncu, koje je pržilo krozbijelo nebo.

Amy nije nosila kratke hlače jer joj Isabelle jutros nije dopustila iz kuće izići u odrezanimtrapericama. Dopustila bi ona mornarskoplave hlače iz Searsa, ali to je Amy odbila. Odjenulaje zato jednostavnu bijelu bluzu i suknju boje lavande, u čemu se osjećala očajno glupo jer susvi drugi izgledali samopouzdaniji nego ikada, čak možda i drski. Kad je stara gospođaWheelwright razredu poželjela ugodne praznike, nitko se nije potrudio odgovoriti. Umjestotoga napuhivali su balone od žvakaćih guma i glasno se dozivali. Amy se činilo da će svikrenuti na neku zabavu čim ih otpuste, pa je bilo dobro kad joj je gospodin Robertsonprošaptao na izlasku s posljednjeg sata: "Vidimo se poslije nastave?"

Za užinu je sa Stacy otišla do njihova mjesta u šumi. Prekopavajući torbicu u potrazi zakutijom cigareta, Stacy je rekla: "Sranje, drago mi je što je ova godina gotova. Kako je školajebeno glupa stvar."

Amy je držala cigaretu između usana i odmicala kosu od pregrijane šije. "Vjerojatno jebolje nego raditi s onim staricama koje prde cijeli dan u tvornici", rekla je. "A počinjem uponedjeljak, znaš."

"O, da", rekla je Stacy. "Baš grozno." Ali se nije činilo da se pretjerano brine zbogAmynih ljetnih planova. Umjesto toga nagnula je glavu unatrag, obilato ispuhala dim i rekla:"Moj je otac opet podivljao. Jedno je vrijeme bio dobar, a sada je opet podivljao."

"Kako to?" Zrak je bio nepomičan, vruć kao u pećnici.Stacy je slegnula ramenima. "Takav je, valjda. Tko zna." Pokušala je ohladiti vrat mašući

kutijom cigareta. "Kad si trudna, tjelesna ti temperatura naraste za četiri stupnja." Drugom jerukom brisala lice. "Stalno piše te članke za glupe časopise i to."

Amy je kimnula premda nije znala na koje to časopise Stacy misli."Trebao bi napisati jedan s nazivom Zašto sam glup: psihološka studija Geralda

Burrowsa, dr. sc. Rigoslava." Stacy je odigla kosu s vrata. "Tako je jebeno vruće. Imaš srećeda ti kosa lijepo izgleda i po ovoj žegi. Moja je kao umjetni rep na cirkuskom konju."

Amy je željela pozvati Stacy k sebi koju subotu tijekom ljeta, ali što će raditi u onojglupoj, maloj kući? Promatrati majčine nevene?

Stacy je otvorila mlijeko i nagnula glavu unatrag. Gutnula je nekoliko puta i onda rekla:"Srela sam Maryanne Barmble neki dan u dućanu s njezinom majkom. Jesi li joj ikada vidjelamajku?"

Amy je odmahnula glavom."Ista Maryanne. Velika, draga. Maše rukama ispred lica baš kao Maryanne.""Čudno.""I bilo je čudno. Ovo je mlijeko toplo." Stacy je napravila grimasu.Amy je pušila i promatrala kako Stacy izlijeva mlijeko na tlo, bijela mlaka koja se

razdvajala u sićušne rijeke koje su puzale preko zemlje i lišća, postajući sve tamnije kako ih jetlo upijalo. Stacy joj je već nedostajala. Već joj se činilo da je nema.

"Pitam se jesam li ista kao moja prava majka." Stacy je zamišljeno pušila. "Jer, ako svi nakraju ispadnemo slični majkama, u čemu je jebena poanta?"

Nakon što je Amy ušla u automobil s gospodinom Robertsonom, sve se činilonormalnijim, premda je bilo ranije nego inače jer su skratili nastavu. Sunce je bilo visoko nabijelom nebu i vrlo toplo. "Hoćemo li se viđati ovog ljeta?" izletjelo joj je odmah nakon što suse izvezli sa školskog parkirališta.

Gospodin Robertson pogledao ju je kratko postrance kao da se blago iznenadio. "Nadaosam se tome", rekao je.

"Jer, u ponedjeljak, znate, počinjem raditi u glupoj tvornici."

66

Kimnuo je zaustavljajući se pokraj znaka stop. "Smislit ćemo nešto", rekao je, dodirujućijoj lagano ruku.

Okrenula se licem od njega i pustila da joj zrak iz otvorenog prozora hladi vrat; kosu jesvezala u labav rep čiji su vrhovi lagano lupkali po prozoru auta. Prvi je put osjetila da je narubu svađe s njim. To joj se nikad prije nije činilo mogućim.

A nije bilo moguće ni sada, jer nije nalazila riječi, tek tugaljivu razdraženost dok jegledala kroz prozor auta i razmišljala da joj on, nakon svih tih tjedana ljubljenja u šumi, nijerekao ništa više o svojoj ženi, o sebi, ako ćemo pravo (osim priča o djetinjstvu, sjetila seljutito), ništa o tome kako se osjeća, koji su mu planovi i nade za budućnost.

Konačno je pitala: "Jeste li dobro?" kad je skrenuo s Ceste 22 i parkirao pod nekimkrošnjama na pola šumarskog puta.

"Dobro sam", rekao je, dodirujući joj ruku dok je vadio ključ iz brave za paljenje.No, zapravo je bio smeten i tih i nije išlo onako kao inače. Kad ju je poljubio, osjetila se

praznom i lucidno svjesnom borovih iglica pod golim nogama te njegova kratkog, dubokogdisanja dok se ritmički pomicao po njoj. Bilo joj je vruće, a i njemu; stežući mu leđa, osjećalaje vlagu izgužvane košulje.

Na kraju se maknuo s nje i rekao gledajući u nebo: "Valjda smo oboje znali da ovo nijedobar dan."

Ništa nije rekla. Nakon nekog vremena posegnuo je za njezinom rukom i pomogao joj daustane. Vratili su se do auta. "Trebala bi ići studirati u Boston", iznenada je rekao. Nijeodgovorila, već je otresla borove iglice s nogu i ušla u auto.

Ispitao je neku ogrebotinu na vratima pa i sam ušao u auto, naslanjajući leđa na otvorenprozor, a lakat na volan. Drugom je rukom milovao unutarnju stranu njezine ruke i smijao sekad je vidio da se naježila. "Drhtiš", rekao je, "a tako je vruće."

Gotovo da joj se više nije sviđao. Spustila je pogled, lagano slegnula ramenima. Podmliječnim svjetlom vidjela se prašina na upravljačkoj ploči. Koža joj je bila masna, nečista.

"Amy", rekao je. "Znaš da ćeš uvijek biti voljena, zar ne?"Pogledala ga je. Dugo je vremena šutjela, ali zbog tog izraza njegovih ljubaznih, tužnih

očiju rekla je: "O, Bože, ovo zvuči kao zbogom."Privukao joj je glavu bliže sebi, mrmljajući: "Ne, ne, ne", dok joj je milovao kosu na licu.

"Nešto ćemo smisliti, mala Amy Goodrow."Ispravila se, spremna poljubiti ga, ali se činilo da je on zadovoljan samo time što je

promatra pa je sjela, gledajući sramežljivo u svoje ruke na krilu."Amy", rekao je tiho, "skini bluzu."Pogledala ga je iznenađeno. Promatrao ju je ravnodušno kroz poluotvorene oči.Polako je otkopčala dugmad, tu plosnatu, sjajnu dugmad; jedno je bljesnulo na

prigušenom suncu. "Do kraja", rekao je, jer je zastala kad je sve otkopčala.Nagnula se naprijed, najprije naginjući jedno rame, onda drugo, skidajući izgužvanu

bluzu za koju su se prilijepile dvije borove iglice. Uzeo ju je od nje i odstranio iglice pa vrlopedantno složio bluzu prije nego što se okrenuo i stavio je na stražnje sjedalo.

Sjedila je ondje odjevena samo u grudnjak iz Searsa, običan, bijeli, sa sitnom aplikacijomružice između šiljastih košarica. Znojila se i, kad ju je pogledao, obrisala je rukom usta ipogledala na drugu stranu.

"I to skini." Rekao je to vrlo tiho, dubokim, grlenim glasom. Na vrućem zraku autapocrvenjela je još više. Kao da su joj se i kapci znojili; gotovo da su joj natekle oči. Oklijevalaje pa se nagnula naprijed i otkopčala grudnjak; vršci prstiju bili su joj hladni. Ispružio je rukui ona mu je dala grudnjak. Gledajući je još uvijek u oči, spustio je grudnjak na pod iza sjedala.

Odvratila je pogled od njega na mjenjač s tamnom kuglom od kože na vrhu. Sada je većsigurno promatra. Trepnula je prema mjenjaču između njih i počela dizati ruku kako bi stavilaprst na usta, ali se zaustavila i prstom stisnula usnice. Da bi joj kosa sakrila lice, nagnula jeglavu naprijed i ugledala da joj između okruglih grudi, na kojima su ružičasti vrhovi bilibolno izloženi kao novorođenčad, teče potočić znoja prema trbuhu i u pojas suknje bojelavande.

67

"Tako si lijepa", rekao je gospodin Robertson mirno, ali uljudno. "Iskreno, Amy, stvarnosi lijepa", i nakon toga se smirila. Trzaj jednoga kratkog osmijeha preletio joj je preko lica paga je pogledala, ali je on gledao niže.

"Hoćeš li učiniti nešto za mene?" pitao je tiho.Ništa nije rekla jer nije znala na što misli.Primjerice, hoće li staviti ruku pod dojku i pružiti mu je? Porumenjela je i kratko se

nasmijala, kolutajući brzo očima kao da se stidi, ali je napravila što je tražio, a on se činiotako zadovoljnim, tako da ipak nije zažalila. A nije joj smetalo ni učiniti još ponešto: držatiobje dojke stisnute zajedno, a onda pustiti kosu da joj padne preko njih tako da joj bradavicevire kroz pramenove. Pitao ju je hoće li ovlažiti slinom prste i onda dotaknuti bradavice, našto se iznenadila, ali je to učinila.

Zamolio ju je da se okrene na jednu, pa na drugu stranu. Pa da podigne ruku i kosu tenagne glavu. Što ju je dulje gledao, njoj se to sve više sviđalo. Poželjela je da ju je takvo štotražio i prije. Ispod podignute ruke osjetila je znoj, dezodorans od jorgovana pomiješan snjezinim vlastitim mirisom. Zagolicao ju je nos, pa ga je protrljala rukom i osjetila i mirisruke.

"Dotakni ih ponovno", izdavao joj je upute, a ona ih je slijedila.Rekao joj je da spusti sjedalo, te je sada ležala. Grudi su joj se spljoštile, raširile prema

rukama. U autu je zaista bilo vruće."Zatvori oči", rekao je.Osjetila je blag, neočekivan povjetarac koji se uvukao kroz prozor i naglo otvorila oči."Bojiš se?" pitao ju je blago. "Neću te povrijediti."Odmahnula je glavom."Ne želim da se bojiš.""Ne bojim se. Samo mi oči ne žele ostati sklopljene.""To je u redu. Podigni suknju, dušo. Do struka."I ponovno se postidjela i lagano nasmiješila crveneći se, ali je onda poslušno povukla

suknju boje lavande sve do struka, izlažući mu svoje bijele pamučne gaćice i blagu uzvisinustidnih dlačica.

"Ne želim da skidaš gaćice", rekao je. "Razumiješ?"Kimnula je promatrajući ga, usta otvorenih zbog nekoga dubokog osjećaja koji je izazvao

njegov grleni, meki glas izgovorivši riječ "gaćice". Činilo joj se kako mu se lice produljilo;gledao ju je dolje.

"Sada ćemo malo tako ostati", rekao je. "Uživati u toplom, ljetnom danu." Kapljica znojamu je curila niz jednu stranu lica, nestajući na bradi; još jedna ju je slijedila. "Lezi", rekao je."Pokušaj ponovno zatvoriti oči. Uživaj u ljetnom danu."

Nasmiješio joj se naslanjajući glavu na okvir prozora, zatvarajući oči. I onda je zažmirila."Vrlo lijepa djevojka", čula ga je kako tiho govori i malo se nasmiješila još uvijek

zatvorenih očiju.I onda je usne spustio na njezinu dojku i sisao je. Iznenadila se i otvorila oči. Vidjela je

kako mu se pomiču obrasla usta, sišući isprva polako, a onda sve brže i jače, tako da za kojitrenutak više nije samo ustima milovao bradavicu koja se stvrdnjavala, već ju je grickaolagano, povlačeći je zubima. Ispustila je tihi krik, a onda se učinilo kao da plače jer su se tizvukovi spojili i nastavili u niz jecaja, ali to nisu bili jecaji, već čudni molećivi uzdasi, i što jeviše uzdisala, to je on revnije sisao već tvrdu bradavicu, a onaj se vrtlog u njezinoj utrobiokretao, povlačio je dolje, sa svakim stiskom njegovih usana osjetila je bol ondje dolje, takoda je počela micati bokovima, izvijati kralježnicu gore; zvukovi preklinjanja ispunili su zrak.

A onda je stao, naslonio se unatrag. Čelo mu je bilo crveno, obrazi iznad bradetamnorumeni. Naglo je skinuo naočale i bacio ih iza volana. Mislila je daje ljut, ali je rekao:"Isuse, nevjerojatna si", i ona je sklopila oči, osjećajući bol u preponama, usta suhih od brzogdisanja i uzdisanja.

"Skini gaće", rekao je gotovo šapćući. "Skini gaće do koljena." Oklijevala je. "Učini to",rekao joj je.

68

Učinila je to nadraženih i krutih bradavica na vrućem zraku i suknje još uvijek zgužvaneoko struka. "Mokre su", promrmljala je, crveneći se, već spremna rasplakati se od srama.

"I trebaju biti mokre", rekao joj je tiho, sad ljubazno, naginjući se da dotakne, ali ne njuveć njezino vlažno rublje. "Jer si divna. San svakog muškarca. Napaljena djevojka", govorioje trljajući prstima njezino rublje i onda joj na njezino iznenađenje stavljajući iznenada te isteprste u usta, tako da je okusila čudnu slanost same sebe. "Tako si jebeno napaljena", ponovioje, mrmljajući i onda prošaptao: "Želim da budeš još jače napaljena", pa ju je ponovno, netomprije nego što bi je mogao potpuno obuzeti užasan sram, prevladao užitak što mu ugađa, što jeon potiče, gotovo zapovijeda da nastavi - tako je želio, da ona bude takva. Opet joj je ljubiogrudi, jako sisao. Usred te njezine izložene golotinje ležale su kovrčave, blijede dlačiceizmeđu golih, sjajnih butina; mokre su joj gaćice dodirivale koljena, a ona je promrmljala,isprekidanim glasom: "Ne želim ostati trudna."

S njezinom dojkom još uvijek u ustima rekao je: "Nećeš", pa ju je nastavio sisati i kad jeosjetila da mu se ruka vrlo lagano, vrlo polako pomiče preko njezinih natkoljenica i onda jedodiruje dolje - cijelim je dlanom najprije prekrio njezine dlačice, tako lagano da se činilo kaopovjetarac - a onda ju je dotakao nježnim, polaganim, ali neumoljivim jagodicama, klizeći tekmalo unutra i oh, kakva slast, kako divno od njega, kako je samo divno ljubazan!

Prestao joj je ljubiti grudi i nasmijao joj se. Ubacila mu je prste u usta, pomilovala uhomokrim prstima. "Ne brini", prošaptao je s napola spuštenim kapcima, dok su mu se jagodiceprstiju još uvijek nježno, polako pomicale, pa onda jedan prst utonuo dublje u nju, pa su gatom istom slatkom smionošću bestidno slijedili i drugi. A onda je spustio glavu da gleda štojoj to radi ondje dolje, a ona je uhvatila prizor svoje izloženosti: svoje gole grudi još uvijekmokre od njegovih usta, golo međunožje i baš ondje njegovu veliku ruku - oh, strašno je tobilo kako je on divan - taj divni, divni muškarac!

Nakon zubara Avery Clark vozio se kući po dokumente koje je trebao popodne zasastanak i, prolazeći kroz šumu uz Cestu 22, slučajno okrenuo glavu i ugledao kako na suncublješti odbojnik auta parkiranog pod krošnjama uz stari šumarski put. Mučilo ga je to; sjetiose onih zimskih provala.

Emma nije bila kod kuće, što je i očekivao. Rekla mu je još prije da će ići u kupnju sprijateljicom. Pronašao je dokumente koje je tražio i u kuhinji nabrzinu napisao poruku da će- dovraga - ipak morati raditi zubni most i da će se vratiti u pet sati. (Ostavljao joj je porukekad god bi se kući vratio u neuobičajeno vrijeme.) I onda se opet sjetio auta parkiranog ušumi. Mogao bi to biti auto Hirama Cranea; pričalo se da je planirao prodati neku zemlju.Porezi su bili previsoki. Ali, ako auto još uvijek bude ondje kad se bude vraćao na posao,nazvat će Hirama i provjeriti.

Auto je bio tamo. Avery Clark odvezao se još malo dalje i onda izišao iz auta i vratio sepješice. Vjerojatno je Hiram negdje vani s geodetom. Ako nije, zapisat će barem registarskibroj i ispričati Hiramu što je vidio. Pristojno je da susjedi pripaze na ono što se događa.Prešao je oprezno nekoliko koraka po šumarskom putu. Nije mu se činilo da ikoga ima u autu.Maramicom je obrisao čelo dok su mu se velike cipele probijale naprijed kroz blistave ljutiće,gazeći nježne, sitne livadne zečine koje su rasle u busenima između vlati trave.

Sjedeći za svojim stolom, već umorna i gladna u to doba dana, Isabelle je izravnalaspajalice i duboko uzdahnula kad je, gledajući na sat, vidjela da Avery Clark maršira u sobu ipomislila: 'Umro je netko važan.'

13

Ivančice i ružičasta djetelina rasli su uz putove u predgrađu Shirley Fallsa. Bilo je imirisnih grahorica, zapetljanih u vučjake i livadne mačiće, u grmove malina i kupina, kao ismrdljivih puzavica koje su se uvijale preko kamenih zidova, a u poljima bijeli čipkasticvjetovi divlje mrkve. No, sve je to izblijedjelo, tog se ljeta činilo ispranim, kao štoprekriveno slojem prašine izgleda bilje i divlje cvijeće kraj zemljanog puta; premda je to sada

69

bilo zbog vremena, te užasne žege i vlažnosti pod nesmiljenim bijelim nebom koje seprostiralo posvuda, odlučno ugasiti sve uobičajene boje svijeta.

Bio je lipanj, a u lipnju bi sve trebalo biti zeleno i čvrsto i žilavo, no ovog je puta neštovažno izostalo, kao da je Bog (mislila je mljekareva žena, gospođa Edna Thompson, dok jejednog dana vješala odjeću na sušenje) ove godine zaboravio pognojiti svoju veliku prozorskulijehu Nove Engleske; ivančice su narasle visoko, no tanke, sitnih glavica; latice su se lakotrgale kad su ih djeca cupkala uz "Voli me, ne voli me". Livadne mačice iznikle su ublijedozelene vlati, ali se onda umorno savijale, smeđe oko vrhova. A nakupine cvjetovadivlje mrkve, koje je rasla posvuda po travnjacima, bile su mrežaste i sive ili potpunoneprimjetne, kao da su se stopile s blijedim, bijelim nebom.

Ratari, koji su zemlju obrađivali mnogo godina, stoički strpljivo pred svim varijacijamagodišnjih doba koja je majka priroda darivala, sada su stajali u poljima i prstom pokazivalimahune koje su se osušile na stapkama te bacali zabrinute poglede prema hektarima kukuruzakoji su bili za trećinu niži nego što su trebali biti; jer bilo je polja sa stočnim biljkama kojajedva da su rodila i, ono stoje najviše uznemirivalo ratare - izgledalo je daje nestalaspontanost i lakoća rasta ili je taj rast nekako bio ometen. U nevolji. Činilo se da je zemlja unevolji.

No, iza tog straha ležale su generacije teškoća i preživljavanja. Stari nadgrobni spomenicikraj rijeke, neki još iz 1600. godine, svjedočili su o tome: majke koje su gubile bebu zabebom, neke od njih pokopali su prije nego što su im i ime dali, premda su mnoge i preživjeles imenima poput Reliance, Experience, Patience. U Shirley Fallsu bilo je obitelji čije supretke skalpirali Indijanci. (Gospoda Edna Thompson, primjerice, imala je šukun-šukunbaku,Molly, koju su Indijanci oteli 1756. godine i pješice je odveli u Kanadu, gdje su je prodalinekom Francuzu prije nego što ju je njezin brat stigao spasiti.) Domove i usjeve palili su immnogo puta u ranim danima doseljenja. Takva je izdržljivost - jedan je nadgrobni spomeniknosio ime Endurance Tibbetts - izrodila ljude koji zbog svoga puritanskog naslijeđa nisupaničarili.

Ipak, ljudi su tog ljeta bili zabrinuti kad su se proširile glasine da je na sjeveru državeviđen NLO i da je vlada čak poslala istražitelje. Neki su o tome odbijali razgovarati i samo suse jače mrštili, radeći svoj posao. Broj ljudi u crkvi povećao se; i premda misli nisu pretvoriliu riječi, ljudi su molili za Božju milost. Jedan pogled na rijeku bio je dokaz nezadovoljstvaviše sile, jer je ležala usred grada kao leš, uz rubove joj se skupljala smrdljiva žuta pjena,poput zmije na cesti, pregažene i kojoj curi utroba, zaražena i zloćudna pod bezbojnimsuncem. Činilo se da su samo ljiljani ravnodušni. Cvjetali su uz rijeku kao i uvijek; nicali krajkuća i staja i uz kamene zidove, njihove su se zlatno-narančaste latice otvarale kao usta,točkaste i jarke u usporedbi sa svime ostalim.

I tako su ljudi čekali. Usprkos nevoljama, ratari su znali što je mir i strpljenje, nekima suse i preci zvali Patience. Kao i radnici u tvornici, koji su odavno naučili podnositi i manjepodnošljiva razdoblja života. Najviše se, zapravo, prigovaralo na koledžu. Mnogi profesori -većina njih - nisu odrasli u Shirley Fallsu; mnogo njih ni u Novoj Engleskoj. Zimi se gradić,pod pokrivačem mekoga zimskog snijega kao zametka proljeća, činio staromodnim iprovincijskim, a sada je, usred trome jare tog ljeta bio tek siromašan tvornički grad u NovojEngleskoj, s izblijedjelim ciglenim zgradama i rijekom koja je zaudarala. Tako se u nekimdijelovima Oyster Pointa ugnijezdilo nestrpljenje. U drugim se dijelovima grada, međutim - upredgrađima Shirley Fallsa, kao i u Koritu - udomaćila neugodna bezvoljnost.

Atmosfera u tvorničkom uredu bez sumnje je klonula. Veliki su ventilatori ravnomjernozujali na prozorima dok su se fakture polako sortirale, kuverte polako adresirale. Zrak je biogust, a fakture su se, četiri sloja tankog papira, činile vlažnima i dok su ležale na stolu. Stolcisu se umorno vukli po drvenom podu, kutija spajalica prosula se u ladicu metalnog ormara.Debela je Bev, sjedeći za stolom raširenih nogu, naoštrila olovku, otpuhnula mrvice s vrha ionda prekrižila ruke i zaspala.

Tren poslije već je zahrkala pa se probudila, trgnuvši glavom. "Isuse", rekla je,zamagljenih očiju i uplašena. "Na ovom poslu možeš ozlijediti vrat."

70

No, djevojka preko puta, na mjestu Dottie Brown, samo ju je kratko pogledala prije negošto je otipkala broj na računalici. Debela Bev (koja je imala zatvor sada već nevjerojatnasedamdeset i dva sata) razmislila je o tome i odlučila da to nije bilo pristojno. Djevojka tu radiveć tri dana i nije rekla ni riječ.

"Maca popapala jezik?" rekla je Bev glasno, a djevojka se zacrvenjela tako jako da su jojoči zasuzile.

"Žao mi je", gotovo da je šaptala. "Nikad ne znam što treba reći." Molećivo je pogledalaDebelu Bev, s titravim suzama u kutu crvenih očiju, i u Bev je zazvonilo na uzbunu.

"U redu je. Dovraga." Bev je gurnula cigaretu u usta i zapalila šibicu. "Ako nemaš što reći- to je potpuno u redu." Cigareta je skakutala između njezinih usana. "I ja bih bila ljubaznija",dodala je, "da se mogu posrati."

Zbog toga se djevojka ponovno zarumenjela, a Debela ju je Bev oprezno promatrala.Stvorenje mršavog vrata i velikih očiju, koje sjedi ondje kao neka čudna ptica, kose odrezanekraj ušiju, s onako raščupanim pramenovima. "Dok god ti ne smeta što sam prosta ko slapa",rekla joj je Debela Bev. "Ne mogu šutjeti ni pet minuta, osim ako spavam."

"Ali, meni se to sviđa", rekla je djevojka toliko spontano da se činilo da je i samu sebeiznenadila, pa se opet zacrvenjela.

"Onda dobro. Dogovorile smo se." I nekako se sada podrazumijevalo da su prijateljice.Vraćajući se od velikoga metalnog ormara za spise, Isabelle se nije mogla suzdržati, a da

ne pogleda prema kćeri, pa je vidjela da se Amy i Debela Bev smiješe jedna drugoj. Brzo jeodvratila pogled, ali ne dovoljno brzo; usred tog osmijeha Amy je pogledala Isabelle i oči sujoj zgasnule.

Na odmoru je Rosie Tanguay rekla da mora do optičara s receptom za nove naočale zaglačanje, koji joj je dao liječnik, ali je bilo prokleto prevruće da se bilo kamo ide.

Debela Bev štucnula je i odgurnula štapiće celera koje je donijela od kuće u voštanompapiru, nadajući se da se nikome neće dati odgovarati na Rosieinu primjedbu, koju jeizgovorila svojim samodopadnim tonom. Bev nije zanimalo je li liječnik Rosie prepisaotablete za konje ili naočale, ali je Arlene Tucker rekla: "Kako to misliš, Rosie, naočale zaglačanje?"

Pa je tako Rosie objasnila da svaki put kad glača dulje od pet minuta, dobije groznuglavobolju, a kad je o tome izvijestila svog liječnika, on joj je rekao da je i prije čuo za to,premda se to nije često događalo, te da postoji dijagnoza. Ono od čega Rosie pati, rekla jekimajući i rezignirano dižući obrve, očna je bolest koja se zove "spazmodična akomodacija".

Debela Bev zajaukala je kad je Arlene Tucker rekla glasno: "Što?""Spazmodična akomodacija - stanje u kojem se pacijentove oči prebacuju iz

dalekovidnosti u kratkovidnost svake tri sekunde."Nekoliko je žena izmijenilo zbunjene poglede (Lenora Snibbens zakolutala je očima ne

gledajući ni u koga), a Arlene je rekla: "A zašto to rade?""Ne žele to", rekla je Rosie. "Rade to same od sebe, prebacuju se amo i tamo."Činilo se da žene gube zanimanje. Isabelle Goodrow smiješila se na svoj nejasan način,

jedući sendvič sitnim zalogajima, izgledajući kao da se postideno ispričava, kao da je sramotaako te uhvate da jedeš. Arlene Tucker (na čiju je radoznalost Rosie i računala) sada je, zapromjenu, kopala po novčaniku, očito razmišljajući o automatu, a Debela Bev okretala ještapić od celera među prstima kao da razmišlja je li uopće i vrijedan da ga se pojede.

"Uvijek sam imala savršen vid", nastavila je Rosie, "pa me iznenadilo." MladaGoodrowica promatrala ju je velikim očima, pa je Rosie svoju posljednju repliku uputila unjezinu smjeru, no djevojka je brzo skrenula pogled, spuštajući glavu.

Krck. Krck. Zastrašujući zvuk, zapravo, dok je Debela Bev gutala štapić od celera. Krck,krck. Zvakala je polako i oprezno gutala. "Ne razumijem", rekla je konačno Bev.

Arlene je zurila u svoj novčanik. "Tko ima sitnoga da mi promijeni dolar?""Automat će ti vratiti ostatak." Lenora Snibbens glasno je zijevnula i trepnula očima." Trebao bi, ali neće.""Prije pet minuta", rekla je Lenora, "meni je vratio."

71

"Onda imaš čaroban prst. Ja ga nemam. Automati me mrze i ja mrzim njih." Arlene jeumorno pogledala veliku skalameriju koja je tiho vrebala uza zid. "Čuo me što sam rekla,pazite sad, neće mi vratiti ništa."

"Evo ti." Rosie je posegnula za svojom ručnom torbicom koja je visjela na naslonunjezina stolaca. "Koliko ti treba?"

"Ne razumijem", ponovila je Debela Bev. "Ne razumijem kako ti oči iznenada to rade naddaskom za glačanje, a ne skakuću dok si tu na poslu."

"Vjerojatno skakuću", rekla je Rosie, blago porumenjevši i kopajući po novčaniku. "Ali,to je nešto u vezi s udaljenošću. Na blizu, za čitanje i tako, dobro su, valjda. Glačanje je malodalje pa se smetu. Pa mi je dao naočale za glačanje. Ne pitaj mene, to je sve što znam." Rosieje dodala Arlene nešto sitnog novca i onda obrisala čelo papirnatom maramicom.

"Previše je vruće za glačanje", rekla je Debela Bev, srameći se malo svoje zlobe sada kadjoj je uspjelo uznemiriti Rosie. "Zašto uopće glačaš po toj vrućini? Glupo je to isto kao i to štoja jedem celer."

"Zdrava je to hrana", odgovorila je Rosie."Vlakna", rekla je Bev. "Blagi Bože, treba mi vlakana." Zakolutala je značajno očima i

ispustila sadržaj svoje vrećice s užinom na izguljeni linoleum stola baš kad je Arlene Tuckerdlanom udarala po automatu i vikala: "Bog mater!"

Sve su se žene okrenule prema Arlene. "Hej", neke su je prekorile podižući obrve premamaloj Goodrowici.

Arlene je podigla ruku prema Amy. "Oprosti na izrazu", rekla je.

Bilo je vruće, i ostalo je vruće. Nebo je i dalje bilo bijelo. Srpanj je stigao kao da jeoduvijek bio kao i da će uvijek biti tu. Čak je i roštilju Debele Bev za Dan nezavisnosti(kojem Isabelle nije nazočila prvi put u mnogo godina) nedostajao uobičajeni razigrani sjaj;cijelo su poslijepodne ljudi pili pivo koje se činilo toplim bez obzira na to što su ga držali udvjema velikim vrećama za smeće punim leda, pa su svi otišli kući ranije, s glavoboljom. Uuredu je prevladavalo raspoloženje mamurluka; čak su se i žene poput Rosie Tanguay, kojanije pila ništa osim pepsija, činile iscrpljenima, gotovo omamljenima od te neprekidne žege ivlage.

Isabelle je i sama bila omamljena. Omamljena cijelo vrijeme kako su protjecali bezbojnidani. Zagušljivost u zraku kao da joj je bila i u glavi; osjećaj da visi iznad tla, nestvarnost,nevjerica. I katkad se ženama u kantini učinilo, dok su umorno žvakale sendviče, da je grčbola iznenada preletio Isabelleinim licem, zatežući joj i titrajući blijedim crtama lica ("Jesi lidobro?" htjela ju je više nego jednom pitati Arlene Tucker, ali se suzdržala; takvo se pitanjenije postavljalo Isabelle Goodrow). Bio je to, zapravo, tek još jedan detalj, samo još jedna lažkoju je čula tog proljeća od svoje dvolične kćeri, koji je Isabelle iznenada sjeo na mjesto.

Za nju je to bila slagalica. Njezina je majka zaista uživala u slagalicama i puzzlama, aIsabelleino je djetinjstvo uključivalo kartaški stol u kutu dnevne sobe, na kojem je gotovouvijek bila poneka još nesložena slika. Majka je slagala polako; katkad bi na stolu mjesecimastajao kostur neke slagalice, a Isabelle bi, koja nije dijelila majčino zanimanje za taj hobi,povremeno ipak stala pokraj stola i besposleno razgledavala pojedine dijelove - dio plavogneba, vrh psećeg uha, laticu ivančice (majka je voljela pastoralne scene) - i katkad pronašlapravo mjesto za neki dio.

Čak i tako napola zainteresirana, Isabelle je voljela taj užitak; posebno ju je zaokupljalačinjenica da je često ono što se činilo kao jedna stvar, zapravo bilo nešto sasvim drugo.Primjerice, za taj vrh psećeg uha dugo je mislila da je dio kore drveta. Ali, jednom kad ga jesmjestila na pravo mjesto na potpuno drugi dio slagalice - na lijevu stranu pseće glave -jednom kad ga je vidjela u tom okruženju, naravno da je imalo smisla. Vidjelo se sada dauopće ne pripada kori drveta, da zapravo čak nije ni iste boje.

No, tog ljeta Isabelle, naravno, nije uživala u slaganju iskrzanih dijelova svog sjećanja.Prije će biti da ju je to ostavljalo bez daha. One zajedničke večere u kuhinji dok su se daniproduživali - "I, što ima novo s tobom?" pitala bi kćer smiješeći se, rastvarajući ubrus u krilu.

72

"A ništa, stvarno. Nekoliko nas ostalo je poslije nastave radi matematike." Slijeganjeramenima. "Uči nas nove stvari." Slatko lice, blistave oči.

O, Bože. Isabelle je došlo da zaplače.

Kad se bolje razmisli, zaista je bilo mnogo toga što je Isabelle morala prevladati. Kako sujoj u glavi bljeskale scene onoga što se zapravo događalo, sjećanja na sretne proljetne danenisu sada postala samo pogubna i podmukla nego se činilo da je neće ostaviti na miru.Recimo, perući rublje, Isabelle bi začuđeno zurila u donje rublje svoje kćeri dok ga je vadilaiz perilice. Je li taj odvratni čovjek dodirivao ovaj grudnjak? Ove ružičaste gaćice koje sadadrži u ruci? Je li se naginjao nad ovu bluzu grleći je, s prstima na ovoj dugmadi? Da je ikakomogla znati koje je komade odjeće dotaklo to odurno stvorenje, Isabelle bi ih odmah bacila.No, nikako to nije mogla znati pa je odjeća, i gaćice, ostala u kući, zagađena, u košari zarublje, u ladicama; njezin je dom bio oskvrnut.

Ali, sve je bilo oskvrnuto - u tome je i bila stvar. Njezino radno mjesto, sasvim sigurno.Zaglavila je u istoj prostoriji sa svojom kćeri - i Isabelle je osjećala Amy koja je sjedila zastolom Dottie Brown svake minute svakog dana - ali sada više nije bilo Averyja Clarka, dijelaIsabelleina života koji joj se činio slatkim i samo njezinim, jer Avery se previše sramio da bije pogledao.

Barem je znala da će biti diskretan. Takav je bio čovjek. I bila je iznimno zahvalna dažene s kojima je radila, s kojima je upravo ručala, nisu znale ništa o minulim događajima.Grickala je breskvu. No, kad je Debela Bev rekla, škiljeći u Avonov katalog: "Dva ruža ikrema za lice; treba mi olovka, oduvijek sam bila glupa za matematiku", Isabellein je ručakzavršio. Više nije mogla jesti. "Glupa za matematiku" bilo je dovoljno. Isabelle je u trbuhudarila samo ta riječ "matematika" pa se prisjetila one zimske noći kad je stigla u praznukuću, frenetično je pretraživala, misleći da su joj oteli kćer, baš kao i Debby Kay Dorne. Asada zna da joj je Amy lagala! (Nije li rekla: "Nekolicina je nas stvarno dobra u matematici pasmo ostali poslije nastave"? A nije li Isabelle rekla jedan drugi put, brbljajući kao idiotnesvjesna ičega: "Moj je otac bio dobar s brojevima. Možda si to naslijedila od njega"?) I znada joj je Amy lagala ne jednom, već mnogo puta. Zapanjujuće. Isabelle je bila zapanjena.Vratila je breskvu u vrećicu za užinu pa ju je bacila.

"Hej", rekla je Lenora Snibbens Arlene dok su gledale na svoje satove i nemarnopospremale stvari. "Kako je sin tvoje rođakinje? Onaj koji je prodavao svu onu marihuanu?Još uvijek priča sa svećenikom?"

"Da, koliko znam", odgovorila je Arlene. Isabelle se brzo ispričala, provukla pokrajArleneina stolca uz smiješak koji je značio ispriku. Sjećala se i predobro dana kad je Arleneispričala priču o sinu njezine rođakinje. Isabelle je rekla da se takve stvari ne događaju sameod sebe. Sjetila se samopouzdanja kojim je to izjavila i to joj je sjećanje poskočilo u utrobipoput tamnog, masnog vala.

Sjedajući za svoj stol, podigla je kosu, popravljajući nekoliko pramenova koji su ispali izniske punđe. Bila je to istina. Da je Arlene Tucker odgrizla komad mrkve i rekla: "Znate,moja rođakinja gore u Oronu ima kćer tinejdžerku koja je, izgleda, mjesecima održavala vezusa svojim nastavnikom", Isabelle bi pomislila: A gdje je bila majka te djevojke? Kako jemoguće da majka nije znala? I svi bi drugi najvjerojatnije pomislili isto. I sve bi žene pilesvoje sokove i vrtjele glavama i govorile ono u što su bile sigurne: Naravno da se to nedogađa u vakuumu. Da je majka htjela vidjeti što se događa...

I sada je Isabelle poželjela otrčati natrag u kantinu i povikati: Zaista ne možeš znati!Ali, tko bi joj vjerovao? Žalili bi je, a to ju je katkad previše iscrpljivalo. Taj podmukli

udar svaki put kad bi dio slagalice sjeo na svoje mjesto - što je sada sve to značilo? Cijela seuredna slagalica njezina života rasula po podu. Željela je da može zaustaviti onaj dio svoguma gdje su ležali skriveni dijelovi o Amy. Željela je prestati zamišljati neke stvari. Sjedećiza pisaćim strojem, katkad je stiskala oči i molila.

Osjećala je da je na neki način zapravo umrla (premda je to bio čudan, zbunjujuć osjećaj,onaj koji nikome ne bi mogla objasniti čak i da sije dopustila da pokuša). Tijelo joj je,naravno, glupavo nastavilo živjeti, jer je jela - ne mnogo - spavala - katkad začuđujuće dobro

73

- ustajala, i svakog dana odlazila u tvornicu. Njezin se "život" nastavio. No, nije se osjećalapovezana ni s čim, osim s nesigurnošću panike i bola. I sve je bolje shvaćala da ono što leži upozadini tog "incidenta" potječe od prije mnogo godina, iz te laži koja se skrivala u njoj. Onos čime se sada borila, katkad je mislila, kriza je gotovo duhovne naravi i Isabelle je shvatila daje za nju bila potpuno nepripremljena.

Amy je sjedila za stolom Dottie Brown i neprekidno se borila sa strahom. Bila je to fizičkiiscrpljujuća bitka, kao kad pokušavaš ne povratiti na stražnjem sjedalu auta; uspijevašpotisnuti jedan val mučnine tek da bi zakrenuo za drugi zavoj i osjetio da se već valja sljedeći;ili kad pokušavaš ne kašljati u crkvi, stisnuti u grlu to zlosretno golicanje.

Jednom ili dvaput Amy je otišla do toaleta, ali je svaki put bila neugodno zbunjena kad biustajala od stola. Treba li najaviti Debeloj Bev da ide na zahod? Mrmljajući je ustala sa stolcai zacrvenjela se. Hodala je golemom sobom između redova stolova, osjećala ženske oči nasebi i kao da je visoka tri metra i gola.

Jednom kad bi stigla do kabine, sjela bi na školjku i tiho plakala, u strahu da bi svakogtrena netko mogao ući (klik, klik, klik, bež cipele Rosie Tanguay, bravica u kabini do nje,šuškanje suknje koja se podiže, mala stanka prije mlaza mokraće). Amy bi ispuhala nos ivratila se za stol, a za nekoliko bi se minuta u njoj ponovno uzbunila potreba za plakanjem, zaglasnim jecanjem.

A ruka bi joj se, s nekom odsutnom svojeglavošću, podizala do kose stalno i iznova.Svaki put preplavilo bi je čuđenje zbog praznine odmah ispod ušiju. Užasno je izgledala. Tosi je potvrdila i u zahodu, bez obzira na to što je brzo skrenula pogled sa zrcala. Htjela si jenoktima izderati obraze, u potpunosti se unakaziti. Zamišljala je kako joj žilet reže dugebrazde preko lica tako da je obliveno krvlju, nagrđeno.

Šalju te u Augustu ako to napraviš. U ludaru. Majka joj je pričala o nekoj starici, Lillian,koju su poslali u ludaru; ljudi koji ondje rade nisu ljubazni jer nisu mnogo plaćeni, i Isabelleje rekla da Lillian katkad sjedi u vlastitu izmetu jer se nikome ne da oprati je. Samo sjedi,bulji u zid.

"Ju-hu. Zemlja zove Amy. Ju-hu." Amy je Debeloj Bev dobacila kratak pogled. "Jesi lidobro?" pitala je Bev. "Izgledaš kao da ti se ispraznila baterija."

"Kako znaš jesi li lud?" izletjelo je Amy, koja se nagnula naprijed preko stola."Nisi", Bev je mirno odgovorila kao da je očekivala takvo pitanje, "dok god misliš da bi

mogla biti."Amy je razmišljala o tome, polako grickajući meku kožu s unutarnje strane obraza.

"Dakle, luđaci misle da su normalni?""Tako barem kažu." Debela je Bev pružila rolicu bombona prema Amy. "Kažem ti", Bev

je uzdahnula, podižući obrve polako i iscrpljeno, "katkad mislim da sam skrenula. Ili da samvrlo blizu tome."

"Ne činiš mi se ludom", rekla je Amy. "Činiš se nevjerojatno normalnom."Debela se Bev nasmijala gotovo tužno. "Draga djevojka." I onda je rekla: "O, pa, svi smo

mi vjerojatno ludi."Amy je zubima jako zagrizla bombon; taj zvuk Isabelle nije podnosila i, prisjetivši se

toga, Amy je zastala, stavljajući ruku ispred usta, ispričavajući se. No, Debela Bev nije jojdala do znanja daje to uopće ičula. "Osim ako smo svi ludi...", nastavila je Amy još uvijeknagnuta nad stol Dottie Brown, "... a zašto onda neke pošalju u ludaru, a druge ne?"

Debela je Bev kimnula, kao da je već prije o tome razmišljala. "Ponašaju se ludo."Ponovno je kimnula. "Nema veze osjećaš li se ludim. Dok god se ne ponašaš tako." Lupnulaje svojim ružičastim noktima po ploči stola kao da naglašava. "Ne pričaš sama sa sobom ujavnosti. Katkad se okupaš. Ustaješ ujutro, odjeneš se. Tako ja to vidim. Ako sviraš ponotama, dobro si. Nitko te nikamo neće odvesti ako sviraš po notama kako treba."

Amy je polako kimnula. Palo joj je na pamet da bi se tih dana trebala izbjegavati gledati uzrcalo. Zamislila se kako nakon posla stoji na parkiralištu pokraj auta i čeka majku da otključavrata: okrenut će glavu i zuriti preko mrtve, smeđe rijeke samo da se ne vidi u staklu auta. Aujutro će ustati, obući se i doći raditi. Radit će to svaki dan dok ne prođe dovoljno vremena i

74

stvari se ne promijene. Kad ona i gospodin Robertson ponovno budu zajedno. Pokušala senasmijati Debeloj Bev.

"I još jedna stvar", rekla je Bev okrećući leđa pisaćem stroju, ali podižući ruku na tren,kao da poučava. "Pazi da nemaš ruža na zubima. Kad vidim ženu s ružem na zubima, uvijekpomislim da je vjerojatno luda. Trknuta."

Amy je ozbiljno kimnula. "Pa", konačno je rekla uz uzdah, "ne nosim ruž tako često.""Trebala bi", rekla je Debela Bev, lupkajući mirno po tipkama pisaćeg stroja prstima sa

šarenim noktima. "Dobro bi ti stajalo, znaš."

Avery Clark nije više volio biti na poslu otkad je ondje bila i Amy Goodrow. Bilo mu jeneugodno. Primjerice, baš je tog jutra hodao hodnikom prema dizalu, da siđe u Otpremu, kadse Amy pojavila iz toaleta, pa su bili sami u hodniku, hodajući jedno prema drugome. Za njumožda i nije osjećao sućut - zapravo, nešto je i osjetio kad je pocrvenjela i spustila glavu(kosa joj je bila čudna, mislio je, izgledala je bolesno) - osim činjenice da je, približivši muse, podigla pogled i tiho izgovorila: " 'dan", pa je vidio, ili je mislio da vidi, treptajpodsmijeha usred te njezine neugode, i to ga je naljutilo.

"Dobar dan", odgovorio je strogo, i kad je stigao do dizala, udario je šakom po tipki.Loša djevojka. Prljavica.Kad bi o njoj mislio, o onome što je onoga dana vidio (pokušao je ne misliti o tome, ali

mu se uvijek iznova vraćalo), osjećao je taj isti bijes. Katkad bi se tako osjećao i sa suprugomu krevetu. Činilo mu se da je star i da mu je mnogo toga u životu uskraćeno.

Mislio je i nepristojne misli i znao je da bi, da je drukčiji čovjek, svojim prijateljimaispričao što je vidio tog dana u autu parkiranom u šumi. "Strašne sise", možda bi rekao."Dobre dude." No, nije bio takav pa nikome ništa nije rekao.

Kad je pričao svojoj ženi, oprezno je birao općenite riječi. Cijelu su večer tresli glavama,razmatrajući ono malo što su znali o Isabelleinu životu. Avery Clark upozorio je Emmu:"Zbog Isabelle o tome više nećemo pričati", i Emma se složila da, naravno, neće i da je tostvarno bila šteta.

1 4

Tako se Amyn i Isabellein život iz korijena promijenio. Kad su razgovarale, riječi su sekroz zrak probijale poput drvenih cjepanica. Kad bi im se oči slučajno srele - dok bi izlazile izauta ili kantine - svrnule bi pogled što su brže mogle. U malenoj su kući oprezno prolazilejedna pokraj druge, kao da je ta blizina opasna. No, tako su samo postajale svjesnije jednadruge, spojene u perverznoj intimnosti opreza, pa su još bolje naučile kako zvuči kad onadruga žvače, jasnije su osjećale vlažni miris kupaonice nakon korištenja, po tihom prevrtanjutijela noću u krevetima znale su kada koja spava ili ne spava; dijelio ih je tek tanak zid.

Isabelle nije bila sigurna koliko dugo to još može potrajati. Činilo se smiješnim što svakevečeri jedu sjedeći jedna preko puta druge, žive zajedno, rade zajedno, nedjeljom idu zajednou crkvu, sjede u klupi tako blizu da su si, kad bi ustale i pjevale doksologiju, mirisale dah.Palo je Isabelle na pamet poslati kćer gore uz rijeku da živi s rođakinjom Cindy Rae, no takavbi čin trebalo drugima objasniti, a na to Isabelle nije bila spremna, i još važnije, nije bilaspremna, čak ni sada, otpustiti kćer.

I tako su zapele. Svaka je mislila da je njezina patnja veća od patnje one druge. Ustvari,svaka je katkad osjećala da je njezina patnja veća od bilo čije patnje, pa kad su jedne večeričule na vijestima da je pas u nekom polju pronašao soknu Debby Kay Dorne i da sedjevojčica sada i službeno smatra mrtvom, Amy i Isabelle su si - ne izmijenivši ni pogleda,već u tišini gledajući televiziju - obje zapravo dopustile pomisliti da je njihova situacijanekako gora.

Amy je mislila: malu je Debby barem voljela majka. Barem ju je netko žalio. Barem jemrtva i više ništa ne osjeća. (A svi su je žalili.)

Isabelle je bila dovoljno stara i pametnija da zapravo zna kako je ta majka osjećala neštonajgore što uopće postoji, ali ipak nije mogla, a da ne pomisli: 'Ta je djevojčica bila mila. Bar

75

nije svojoj majci hladnokrvno lagala tjednima i tjednima i tjednima.'Isabelle je ustala i isključila televizor. "Idem u krevet", rekla je. Amy je ispružila noge

pred sobom, stavljajući ruke iza glave, " 'noć", rekla je zureći ravno naprijed.

Ležeći u krevetu u ljetnom mraku, koji joj se činio poroznim i mekim, kao da kroz njegamožeš provlačiti ruke, Isabelle je zaključila, kao i nekih prethodnih noći, da je potrebno osvemu još jednom razmisliti, kao da je taj grozni i iscrpljujući proces ponavljanja jedini načinna koji je mogla prihvatiti svoje stanje, a i situaciju u kojoj se našla njezina kći.

Onog dana kad je Avery Clark otkrio gospodina Robertsona i Amy u autu parkiranom ušumi, Isabelle je vozila kući iz tvornice uvjerena da to nije istina. Um joj je bio neobičnolucidan, premda joj je tijelo odavalo sve znakove krize; golicanje u bradi i prstima, trzanjenogu tako da je jedva vozila; ubrzano i plitko disanje. Ipak, um joj je govorio: 'To je nekagreška, nije to istina."

No, kad je ušla kroz vrata i zazvala "Amy!" te pronašla kćer kako sjedi na kauču udnevnoj sobi stisnutih koljena, Isabelle je po bljedilu Amyna lica, a posebno njezinih usana izkojih se iscijedila sva boja, shvatila da je ono o čemu ju je Avery onako bizarno izvijestio,bila sušta istina.

Ipak, Isabelle nije shvatila odmah. Nije odmah shvatila sve. U njezinoj se glavi toga danaAmy dogodilo nešto strašno. Isabelle nije pohvatala sve implikacije onoga što se očitodogađalo i prije, niti je razmišljala o onome što bi se moglo dogoditi u budućnosti; obuzela juje nelagoda tog trenutka.

Ranopopodnevno svjetlo sjalo je kroz prozor i prizor činilo nejasno nepoznatim - nisunavikle zajedno biti ovdje u to doba dana osim vikendom, a to je bilo nešto potpuno dugo.Tako da si je ta scena odmah prisvojila okrutnost poput bolesničke sobe; a za Isabelle je četiripopodne postalo najtužnije doba dana, čak i u proljeće, ili osobito u proljeće.

Polako je došla do Amy i kleknula da joj pogleda u blijedo lice. "Amy", rekla je, "ovo jevrlo ozbiljno. To što mi je Avery Clark upravo rekao vrlo je, vrlo ozbiljno."

Amy je zurila ravno preda se, bezizražajnim, gotovo praznim očima."Kad muškarac odveze djevojku u šumu i prisili je - kad je prisili raditi neke stvari.""Nije." Amy je brzo okrenula glavu prema majci i onda maknula pogled.Isabelle je ustala. "Avery nije..." Vidjela je da Amyne oči klize u stranu i ponovno postaju

prazne. "Misliš, nije te prisilio", rekla je Isabelle.Amy nije odgovorila, nije se pomaknula."Jesi li to htjela reći?"Amyno se lice sasvim malo podiglo."Amy, odgovori mi.""Ne, nije me prisilio, mama."Isabelle je sjela na naslon kauča, što je značilo da su zaista u alarmantnoj situaciji; ona

nikada nije sjedila na naslonima namještaja. "Amy."No, sada se, tjednima poslije, više nije svega sjećala; ostale su joj tek neke slike: kako

neko vrijeme sjedi na naslonu kauča, u bolesnom svjetlu popodnevnog sunca, ono užasnoblijedo lice njezine kćeri, taj suzdržani izraz, taj užas u sobi.

Isabelle je isprva ipak osjetila nešto čudno, početak razdoblja velikog mira. Ako se totako moglo nazvati, jer su joj usta bila vrlo suha, a noga joj se počela tresti tako da je moralaustati s naslona i hodati po sobi. No, nešto se u njoj tada pojavilo pa je poslije, razmišljajući otome, bolje shvatila izraz "biti na visini zadatka"; bilo je sigurno da se nešto u njoj pojavilo iizdiglo. Nešto ju je na njezino čuđenje i divljenje u potpunosti obuzelo, kao da se moždamnogo godina pripremala baš za ovakvu krizu.

Tako da se obratila Amy blagim glasom, pokušavajući doznati što više i, premda suAmyne usne i dalje bile izrazito blijede i nije majku gledala ravno u oči, ipak je odgovorila("Ne, naravno da ne") - s dovoljno prezira i drskosti da bude uvjerljiva - na majčino pitanjekoje je ova postavila posebno nježno i mirno - kao da su vodile ljubav.

"Nevina si", rekla je Isabelle ponovno kleknuvši ispred Amy, kao da joj još jednompokušava pogledati u blijedo lice. Amy je okrenula glavu malo gore i unatrag, i onda ustranu,

76

s onim istim nemuštim izrazom kao kad je bila djetešce u kolicima i kad bi se Isabellenagnula obrisati joj ostatke hrane s lica. "I moguće je da te netko iskoristio na takav način",Isabelle je nastavila kao da zaista govori malom djetetu, "a da zapravo nisi znala što sedogađa."

Tada je Isabelle prvi put zaista osjetila da joj je kći nekako iskliznula iz ruku, da je svebilo mnogo mračnije nego što je isprva mislila; jer izraz na djevojčinu licu, bljesakprigušenoga gađenja zbog majčinih riječi, bljesak i onda nestanak izraza koji je Isabelleodmah prepoznala kao nadmoćnost, uzdrmala je Isabelle mučnim valom slutnje. Osjećaj mirakoji ju je dotad nosio, počeo je popuštati.

Ustala je i povukla se do prozora, gdje se naslonila na zid. "Danas nije bilo prvi put da sibila s njim u autu", izrekla je, a Amyna je šutnja to potvrdila.

"Je li tako?"Amy je jedva primjetno kimnula."Kada je to počelo?" Isabelle je nesumnjivo bila u šoku; u šoku od onog trenutka kad ju je

Avery Clark pozvao u svoj ured. No, sve do ovog razgovora s Amy nije joj se činilo da su sepromijenile dimenzije sobe; osjetila se čudno nesposobnom procijeniti udaljenosti pa jestisnula oči i usredotočila se na kćer.

Djevojka je oklijevajući podigla uska ramena. "Ne znam.""Nemoj to raditi, Amy."Amy ju je brzo pogledala; Isabelle je vidjela da su joj se oči zakolutale od straha, pa je još

više shvatila koliko je toga zapravo bilo skriveno. Neki se neodređeni osjećaj shvaćanjaugnijezdio u Isabelle kad je uhvatila tu iskru superiornosti na Amynu licu prije tek nekolikosekundi, kad ju je nazvala nevinom.

Isabelle je ponovila: "Kada je to počelo?" Noga joj se iznenada trgnula pa se naslonila naprozor pritišćući nogom jako o pod.

Amy je zurila u tkanje saga. Pomakla je ruku do usana, tom sramežljivom gestom koju jerazvila još u djetinjstvu ("Makni ruku s lica", Isabelle bi neumorno naređivala) i rekla:"Sprijateljili smo se ove zime."

"Od zime?""Ne, mislim ...""Što misliš?"Djevojka nije mogla odgovoriti; pokraj dlana usne su joj se otvarale i djelomično

ponovno zatvarale.I tako je to išlo. Isabelle pokušava što više izvući iz Amy, osjećaj histerije raste... U

jednom trenutku naglo prilazi Amy, sjeda do nje na kauč, uzima joj ruke u svoje i govori:"Amy, dušo. Takav čovjek... O, Amy. Takav je čovjek u nevolji. Bože moj, kad pomislim..."

Ali Amy već trese glavom, vadeći svoje ruke iz majčinih. "Nije tako, mama. Nije ono štomisliš." Boja joj se vratila u usne.

"Onda, što je, Amy?" To što je kći izvukla ruke nakon što ih je Isabelle s toliko ljubaviprimila prije tek nekoliko sekundi, učinilo joj se ne samo kao odbacivanje već i kao istinskanepravda, pa je Isabelle ustala i ponovno hodala sobom, ovaj put do zeleno presvučenogstolca, gdje je vikendima popodne sjedila češće nego što se željela toga sjećati i promatralasjenice na hranilištu.

"On nije dobar čovjek, Amy", rekla je ponovno pokušavajući. "Nije mu stalo do tebe.Takvima nikad nije. Kaže ti da mu je stalo jer želi ono što želi."

Njezina je kći maknula pogled sa saga i sad u nju zurila uznemireno. "On me želi",izletjelo joj je kao i suze djetinjastog prkosa. "Sviđam mu se, sviđam."

Isabelle je sklopila oči i promrmljala: "O Bože, pozlit će mi." I zaista joj je bilo mučno;vrućina u trbuhu, unutrašnjost usta obložena kao da tjedan dana nije prala zube. Kad jeotvorila oči, Amy je opet zurila u sag, no ovaj joj je put lice bilo zgrčeno od plača; iz nosa jojje preko usta curila prozirna, sjajna bala.

"Ne znaš ti kakav je svijet", Isabelle joj je rekla blago, na rubu suza, lagano se nagnuvšinaprijed u zeleno tapeciranom stolcu.

"Ne!"

77

Amy je to izgovorila naglo, glasno, okrećući uplakano lice prema majci. "Ti ne znaškakav je svijet! Nikad nikamo ne ideš, niti pričaš i s kim! Ne čitaš ništa..." Ovdje se činilo daje na tren posustala, ali je nastavila, mahnuvši rukom postrance kroza zrak kao da se odmičenaprijed. "Osim glupog Reader's Digesta."

Zurile su jedna u drugu sve dok Amy nije spustila pogled. "Nikad ne ideš ni u kino",dodala je dok su joj gnjevne suze curile niz lice. "Otkud ti znaš kakav je svijet?"

To što je rekla promijenilo je sve. Za Isabelle je promijenilo sve. Kad se toga tjednimaposlije prisjećala u mekoj tami noći, osjećala je istu tu intenzivnu srebrnu bol kako joj razdireprsa, kao i onda kad je Amy izgovorila te riječi; činilo se da posrće, a da se nije ni pomaknula,srce joj je tuklo apsurdnim ritmom. Jer, poniženje je bilo gnusno. Pogrešno izgovoriti imeonog pjesnika možda ipak nije moralni pad, ali koga briga. Istina je da je Amy udarilaprecizno, nokautirala je jače nego što je vjerojatno namjeravala, ili mislila da može.

Isabelle, koja je ovaj potres dočekala sjedeći u zeleno tapeciranom stolcu (godinamanakon toga neće sjesti u taj stolac), šutjela je tada prilično dugo, kao da je njezino tijelomoralo ostati nepomično da to probavi, i onda je konačno tiho rekla: "Nemaš ti pojma kakomi je bilo samoj podizati dijete."

Nije povikala, a tako je to željela da je gotovo osjećala kako joj se riječi oblikuju uustima: Nisi se trebala ni roditi!

Kad god bi u glavi vrtjela tu užasnu scenu, kao sada u mraku svoje sobe, dopustila si jetrenutak odobravanja, jer bilo je, zaista, vrlo dobro što tada to nije izrekla.

No, boljelo ju je. Boljelo ju je i sada, kad se toga sjećala pa se, premda se nije moglasjetiti svega što se odvijalo tog popodneva, dovoljno dobro sjećala te mučne i sve jasnijespoznaje daje živjela s kćeri koju jedva poznaje. Sjetila se da su sjedile u tišini i da je ondaustala i otvorila prozor; vanjski je zrak bio nepomičan i topao baš kao i zrak u sobi, pa senaslonila na prozorsku klupicu. "Tko je uopće taj odvratni Robertson?" konačno je rekla."Odakle je isplazio?"

"On nije odvratan."Te su riječi razljutile Isabelle. "Ono što je napravio", rekla je svojoj kćeri ledenim glasom:

"bilo je, za početak, protuzakonito."Amy je zakolutala očima kao da je to još jedan dokaz da je njezina majka zaista blesava

provincijalka."Ne moraš kolutati očima, djevojko", rekla je Isabelle dok je njome tutnjio bijes.

"Slobodno si reci da ti je majka nepismena idiotkinja i da je preglupa da bi išta znala ostvarnom životu, ali kažem ti da si ti ta koja ništa ne zna!"

Postalo je besmisleno i strašno tako vikati jedna drugoj da su glupe.Suze su tekle iz Amynih očiju. "Mama", molila je, "samo sam mislila da ne poznaješ

gospodina Robertsona. On je stvarno drag čovjek. Nikad nije htio...""Što nije htio?"Amy je cupkala kožicu oko palca. "Što nije htio? Odgovori mi!"Amy je stisnula šaku oko palca i u očaju pogledala prema stropu. "Ja sam ga prva

poljubila", rekla je opet blijeda lica. "On nije htio. Rekao mi je da to više ne radim, ali jesam.""Kada?" Isabelleino je srce lupalo."Što?""Kada? Kad je to bilo?"Amy je oklijevajući podigla ramena. "Ne znam.""Da, znaš.""Ne sjećam se."Svitalo joj je - polako, dok je promatrala to blijedo lice svoje kćeri, njezin skrenut pogled

- da je ta djevojka svoj život vodila mimo nje, da je njezina kći bila potpuno drukčija nego štoje mislila, da joj se Isabelle nije ni sviđala. ("Ne čitaš ništa osim glupog Reader's Digesta.")

Ono što je uslijedilo, Isabelle će ispričati samo jednom, nakon mnogo godina, kad joj seživot u potpunosti promijeni. Amy će, s druge strane, poslije mnogima sve ispričati, sve dokkonačno ne shvati da je to tek jedna od milijun priča i da nikome zapravo ništa ne znači.

78

Ali, tada je njima mnogo značilo, Amy i Isabelle i, premda će s vremenom zaboravitineke dijelove ili se nečega pogrešno sjećati, obje će zauvijek zapamtiti neke aspekte togprizora. Kako je, primjerice, Isabelle počela razbacivati jastuke po sobi, vrišteći da tajgospodin Robertson nije ništa drugo doli svodnik. Jedan je jastuk prevrnuo svjetiljku, razbivšižarulju o pod, i Amy je povikala: "Mama!", poput uplašenog djeteta.

Taj je povik probudio sjećanje na malu Amy, plavu, kovrčavu djevojčicu koja sjedi naprednjem sjedalu auta pokraj Isabelle, dok su se svakog jutra vozile do kuće Esther Hatch."Mama", Amy bi katkad mrzovoljno rekla, pokušavajući majku držati za ruku.

Ovo je sjećanje sada bilo agonija i premda je dio Isabelle želio potrčati toj visokoj,blijedoj tinejdžerki, umjesto toga lupila je ljutito u naslon kauča, što ju je zaboljelo, pa jepovikala "Bog mater!" Vidjela je da su se zbog toga trgnula Amyna mršava ramena, ačinjenica da je se kći boji samo ju je još više razjarila; osjećala je da se oslobodilo neštoveliko i zlo, nešto što sigurno već generacijama hvata zamah, nije znala što - ali u njoj seoslobodio užas.

Otišla je pronaći gospodina Robertsona.

Ime mu nije bilo u telefonskom imeniku pa je Isabelle podigla slušalicu i bizarno veselimglasom od Informacija zatražila adresu i telefonski broj Thomasa Robertsona.

Bila je neobično svjesna automobila dok je vozila, klepetanja olabavljenih dijelovametalne konstrukcije dok se penjala uzbrdo i zakretala u zavoju, onoga kratkog razmakaizmeđu okretanja volana i skretanja automobila, kao da je živ, začuđen i star, no poslušan.Tresući se, odskačući, cvileći gumama, auto je radio što je ona htjela.

Robertson je živio u onoj vrsti zgrada sa stanovima koje je Isabelle prezirala; jeftine sivoobojene konstrukcije, lažan pokušaj da se Novu Englesku učini privlačnijom, uključujući ibesplatnu ogradu od bijelih dasaka - krutu i plastičnu - uz prilaz glavnom ulazu. Unutra jehodnik mirisao kao hotel i, dok je kucala na vrata stana 2L, Isabelle je iz stana preko puta čulalupanje posuda; podsjetila se da pod svaku cijenu ne podiže glas.

Izgledalo je da ju je očekivao. Nije to shvatila do mnogo dana poslije, kad je ponovnovrtjela scenu u glavi, shvatila je da je otvorio vrata s nekom neprijateljskom smirenošću; da gaje Amy sigurno nazvala da ga upozori da majka stiže. Međutim, odmah je uhvatila trag urotekoju je taj čovjek iskovao s njezinom kćeri. Bio je nizak i bos.

"Ja sam majka Amy Goodrow", rekla je Isabelle, slušajući svoj oštar i opor glas, znajućida ne zvuči kako je htjela, već nekako pogrešno. "Voljela bih porazgovarati s vama. Molimvas." Ovo je rekla tiše, gađajući ton nadmoćnog odmaka, što je bilo smiješno, naravno; bila jeu agoniji.

"Uđite onda." Lagani naklon, sporo sklapanje kapaka iza okvira naočala, kao da joj seruga. Poslije je shvatila da je to vjerojatno bilo točno. Činio se umornim, kao da mjesečari;bosa bijela stopala pri dnu traperica vrijeđala su je svojom golotinjom.

Prošla je pokraj njega u četvrtastu, praznu sobu (na zidu nije bilo slika, mali je televizorstajao na nekoj kutiji). Prije nego što se okrenula prema njemu, Isabelle je uhvatila pogledkroz pritvoren prozor. Bilo je to tek drvo. Dio drveta; javor dovoljno blizu zgrade da joj seučinilo kako se lišće, zeleno i bujno i posuto ranovečernjim suncem, gura prema njoj krozotvoren prozor. Nakratko je čula tiho šuštanje.

Zašto je baš pogled na to drvo obasjano kasnopopodnevnim suncem za nju značio osjećajtuge i krajnjega gubitka teži nego što ga je ikad iskusila u životu, nije baš u potpunostirazumjela, no na trenutak je pomislila da će se srušiti na pod. Umjesto toga okrenula se premanjemu i tiho rekla: "Vi ste Thomas Robertson?"

Polako je trepnuo, ne zatvarajući potpuno oči. "Jesam. Hoćete li sjesti?" Dok je govorio,micao je čeljust kao da je lutka; od brade se nisu vidjela usta.

"Ne. Ne, hvala vam." Zbog umora se zamalo nasmiješila. Zapravo je osjećala da su joj sekutovi usana vrlo lagano podigli; čak i taj prolazan, bizaran osjećaj da surađuju, ujedinjeni urazumijevanju te katastrofe.

79

Čim je to osjetila, shvatila je i da je to bilo potpuno netočno; ni traga osmijeha kod njega.Umjesto toga, u pogledu mu je vidjela oprez nekoga tko se suočava s tuđom nestabilnošću.Rekla je: "Ali, molim vas. Vi sjednite."

Sjeo je na rub sivoga vinilnog kauča, naslanjajući podlaktice na svako koljeno,promatrajući je još uvijek, izbačena vrata.

"Da vam kažem što znam o nekim zakonima", rekla je i nastavila brzo navoditi ono što jeznala. U to je vrijeme mislila da ga je impresionirala, premda je poslije shvatila, prisjećajućise (koječega se izgleda nije mogla sjetiti), da je tu jako pogriješila, da mu nije smjela takootkriti karte.

Jer, na kraju je "pobijedio". Na kraju je zadržao dostojanstvo i nekako uspio uništitinjezino. Nisu to izrekli, ali su to oboje znali. I ona se nije mogla ni sjetiti, niti shvatiti kako jeto točno napravio.

Sažela je što želi od njega: htjela je da on ode iz grada. "Naravno da želim otići napoliciju", rekla je tiho, "ali prva mi je briga Amy, i ne želim je uvlačiti u takvo što."

On nije rekao ništa. Zurio je u nju radoznalo, ali ravnodušno i konačno se dublje nasloniou vinilni kauč, prekriživši noge tako da se činilo da je smiono opušten.

"Jesam li bila jasna?" pitala je Isabelle. "Jesam li rekla nešto što niste razumjeli?""Apsulutno ne", odgovorio je. "Sve mi je savršeno jasno." Osvrnuo se po dnevnoj sobi,

čiji se dekor Isabelle sve više činio privremenim, kao u nekoj studentskoj sobi (na polici zaknjige pokraj vrata stajao je zeleni ljiljan s mnogo prelomljenih smeđih listova); onda jeprovukao ruku kroz smeđu, valovitu kosu, na što je Isabelle zadrhtala, i rekao da bi mogao,ako ona to želi, iz grada otići sutra.

"Tek tako?" pitala je."Naravno." Ustao je i otišao nekoliko koraka do vrata, kao da je želio reći daje razgovor

gotov. "Nemam razloga ostati", dodao je okrećući dlan gore, kao da će te riječi i gesta uvjeritiIsabelle da govori istinu.

No, ona mu je u riječima čula da se odriče njezine kćeri; i premda bi bila izuzetnouvrijeđena da je samo pokušao reći da mu je stalo do nje, još ju je više uvrijedila činjenica damu nije bilo stalo.

"Imate li pojma", rekla je, stišćući oči, koraknuvši prema njemu, "imate li pojma kolikoste povrijedili moje dijete?"

Brzo je zatreptao i onda blago nagnuo glavu. "Molim?"Mogla ga je ozlijediti, iščupati mu kosu s glave i držati je u šaci dok na njoj još uvijek

vise komadići kože, mogla mu je savinuti ruku u toj pamučnoj košulji dok ne čuje kako ispodkože puca kost, mogla ga je lako ubiti. Oči su joj se zamutile, sve se zanjihalo.

"U jednu ste vrlo nedužnu djevojku zauvijek utisnuli svoj trag." Užasnuto je vidjela da jojdvije kapljice sline padaju iz usta na njegovu pamučnu košulju.

Pogledao je na ruku, pokazujući joj da smatra da ga je upravo pljunula (što je bilonevjerojatno nepravedno, mislila je Isabelle, čiji je um vrištao svaki put kad bi se toga sjetila).

Stavio je dlan na kvaku. "Gospođo Goodrow", rekao je i nagnuo glavu. "GospođaGoodrow, je li? Bojim se da nikad nisam bio siguran."

Lice joj je gorjelo. "Gospođa Goodrow", prošaptala je, jer se činilo da ju je glas izdao."Dakle. Gospođo Goodrow. Bojim se da situaciju ne sagledavate dobro. Amy je možda

maloljetna i nije da ne poštujem vašu poziciju, no bojim se da ste malo naivni kad je riječ oprirodi vaše strastvene i neobično privlačne kćeri."

"Što želite reći?" pitala je Isabelle dok joj je srce divlje skakalo.Zastao je, očima promotrio sobu. "Gospođo Goodrow, Amy nije trebala mnogo pouke,

recimo to tako.""Oh", rekla je Isabelle. "Odvratni ste. Stvarno ste odurni. Prijavit ću vas - ogavni ste.

Znate li to?" Nagnula se prema njemu, govoreći hrapavim glasom sa suzama u očima."Ogavni. Prijavit ću vas načelniku, ravnatelju, policiji."

Bio je spreman izdržati njezin pogled, a ona mu je u smeđim očima, nedodirljivima izastakla naočala, pročitala da ga njezina prijetnja uopće nije uplašila; skrenula je pogled - nikadnije mogla, čak ni kao dijete, izdržati dulje od dvije sekunde u bitkama u kojima je trebalo

80

buljiti u tuđe oči - i onda je na polici ispod zamrloga zelenog ljiljana ugledala knjige.Platonova sabrana djela, pročitala je, i odmah pokraj toga bijela knjiga s kružnom mrljom odkave preko naslova Biće i ništavilo. I prije nego je odvratila pogled, vidjela je Yeats: sabranadjela.

Thomas Robertson vidio je kako gleda u knjige i u očima mu je, kad ga je ponovnopogledala, vidjela konačnu pobjedu, jer je odmah potom rekao: "Mislim da je najbolje da ništane prijavljujete. Sutra odlazim."

Na vratima se okrenula i rekla: "Prezirem vas."Lagano je kimnuo. "Shvatio sam to." Polako je zatvorio vrata; kliknula su.

Vozeći se kući, Isabelle je mislila da sada ne bi smjela upravljati vozilom. Te su joj riječipale na pamet kao da ih je čitala sa sitno napisanog teksta na stražnjoj strani pakiranja tableta- Ne upravljajte vozilom - jer joj se činilo da su joj sposobnosti procjene udaljenosti, zavoja,znakova zaustavljanja, uvelike smanjene. Nije imala osjećaj kontrole kao kad se vozila premaRobertsonu. Jedva da je osjećala auto. Tek sliku Thomasa Robertsona koji polako trepće, ijeku riječi koja je probada: "Shvatio sam to."

Mrzila je što je bio pametan. Pametniji od nje; i to je mrzila. Bio je pametan hipi,nesumnjivo je bio hipi, vjerojatno je neko vrijeme živio u nekoj komuni, pušio marihuanu,spavao s kim je želio.

(Najgore je od svega, naravno, bilo to što je rekao za Amy, to što je dao naslutiti o Amy.)A pričali su o njoj, o Isabelle. Shvatila je to vozeći se kući, da su tijekom toga

grozomornog razgovora povremeno pričali i o njoj. Jer, skrivalo se to u spuštanju pogleda(Gospođa Goodrow, je li?). Znao je ponešto o njoj. Ali, što bi mogao znati? Da je bila stroga?Da nije imala prijatelja? Da je radila u tvornici? Da je Yeats izgovorila kao Jijts? (Da,vjerojatno je to znao, i lice joj je planulo.)

Ono što je osjećala dok je zakretala na kolni prilaz, bio je bijes i bol tako duboka, tolikada nikada drugima ne bi vjerovala da je takvo što moguće osjećati i preživjeti. Hodajući dostuba verande, pitala se ozbiljno, nakratko, hoće li sada zapravo umrijeti, odmah, ondje i tad,otvarajući kuhinjska vrata. Možda je tako izgledalo umiranje, ti konačni trenuci na nekomsilnom valu, tako da ti na samom kraju zaista više nije stalo, više nije bilo razloga za to; sve jezavršilo, stigao si na kraj.

No, nije bila na samrti. Kad je bacila ključeve na kuhinjski stol, vratio joj se osjećajsvakidašnjice. Mora to istrpjeti. Osjećala je da možda neće uspjeti pa je gnjev pulsirao njome;noge su joj se tresle dok se uspinjala stubama.

1 5

Amy je zaista - kako je Isabelle i naslutila - nazvala gospodina Robertsona čim je majkaotišla iz kuće. Stajala je kraj kuhinjskog prozora i pazila da se majčin auto ne bi slučajnovratio. I nije, pa je Amy, plačući od trenutka kad je gospodin Robertson odgovorio na poziv,ispričala što se dogodilo otkad se majka vratila kući. "Mrzim je", završila je. "Toliko jemrzim." Prstima je stisnula nos koji joj je curio.

Na drugoj je strani nastala duga stanka pa je Amy, ponovno brišući nos, pitala: "Jeste lijoš tu?"

"Još sam tu", rekao je gospodin Robertson i iznenadio je time što ništa više nije dodao."Ali, što ćemo napraviti?" pitala je Amy. "Hoću reći, što ćemo joj reći?" Okrenula je

mikrofon slušalice gore da je ne bi čuo kako plače; suze su joj tekle niz obraze."Nemoj joj ništa više govoriti", savjetovao joj je gospodin Robertson. "Prepusti sve meni.

Sredit ću to. Kad se vrati kući, ništa joj više nemoj govoriti." Glas mu je bio čudnobezizražajan; kao da je govorio u snu. Čak i kad je rekao: "Bit će sve u redu, Amy. Sve će sesrediti na kraju."

Dok je spuštala slušalicu, obuzela ju je nova vrsta straha. Pomislila je nakratko nagolemo, crno more; ona i gospodin Robertson ljuljali su se odvojeno na valovima u crnojnoći.

81

Ali ne. Kad je rekao da će se sve srediti, htio je reći da je voli. I da će biti uz nju. Rekaojoj je to baš danas: "Znaš da ćeš uvijek biti voljena, zar ne?" Volio ju je. Rekao joj je to.Trebala je to reći majci, jer ona nije razumjela.

Amy se popela na kat. Možda će gospodin Robertson reći njezinoj majci: "Volim vašukćer i želim da budemo zajedno." Hoće li on to reći Isabelle? I koje će točno riječiupotrijebiti? U svakom slučaju, on je odrastao i znat će što treba napraviti. Zadubljena u temisli, Amy je posrnula na posljednjoj stubi; mislila je da ima još jedna pa je prebrzo spustilastopalo. Pridržala se za zid i otišla u spavaću sobu.

Sjedila je ondje i čekala da se majka vrati. Sjela je na tabure ispred zrcala i nakon nekogvremena počela četkati kosu, kad joj je palo na pamet da bi se gospodin Robertson mogaovratiti zajedno s majkom. Ranovečernje sunce, koje je u to doba lipnja uvijek na nekolikominuta prolazilo kroz Amynu sobu, kroz prozor je ulijevalo izmaglicu blijedoga svjetla kojaje dodirivala Amynu kosu, pa se tog trenutka činila poput zlatnoga runa iz neke bajke.(Mislila je o tome dok se ogledavala.) Ali, nije bilo dobro. Osjećala se kao da je upravopovratila, ali je u njoj još toga ostalo.

I bilo je tako čudno: bijela četka koju je držala u ruci, školska bilježnica odbačena nakrevet - te poznate stvari pripadale su nekom životu kojega se tek nejasno sjećala. I sada, kadje Isabelle doznala da je netko voli, sve se promijenilo.

Volio ju je. Rekao je: "Znaš da ćeš uvijek biti voljena, zar ne?" Znala je po osmijehu kadgod bi nakon nastave ušla u njegovu učionicu, ali posebno zbog načina na koji ju je dodirivaodanas u autu, zbog toga što su radili. Bilo je to neopisivo intimno. Kad ljudi takvo što rade...pa, onda se užasno vole. Nakon toga moraju ostati zajedno.

Gospodin Robertson reći će njezinoj majci da tu nema pomoći: ljudi se zaljubljuju.Možda će joj čak reći - žena ga je ipak ostavila - da bi volio oženiti Amy. (Zamislila je kakoživi s njim, kako bi za nju ispraznio neke ladice da može odložiti svoje stvari, kako će joj prvidan dodati čisti ručnik i krpicu za pranje i reći: "Evo, Amy. Ovo je za tebe.")

Kuhinjska su se vrata zalupila; ključevi su pali na stol; a onda majčini koraci po stubama.Amy je tiho spustila četku kao da je pogrešno i to što je drži u ruci. Sunce je sada

napuštalo sobu, dotičući Amynu kosu posljednji put dok se okretala prema majci koja se,činilo se, bez daha pojavila na dovratku. "Sutra odlazi iz grada", rekla je Isabelle, dubokodišući. "Trebao bi u zatvor."

Amy je otvorila usta. Zurile su jedna u drugu dok se majka nije okrenula i prešla prekohodnika u svoju sobu.

Amy se zbunjeno okretala oko sebe. Trebala bi se strčati dolje i van na cestu, jer mora dogospodina Robertsona. Zamislila je kako posrće niz cestu pokraj borova i močvare, kako vidinjegov auto koji joj dolazi ususret i kako mu očajno maše rukama. Ispunilo ju je panikom kadse sjetila da odlazi - osim što on neće otići bez nje.

"Pogledaj se." Majka je ponovno stajala na vratima. U spuštenoj je ruci držala crne škareza šivanje. "Pogledaj se kako sjediš", rekla je majka tiho, ulazeći u sobu.

Amy je mislila da je majka namjerava ubiti. Mislila je da joj prilazi da je ubode škaramajer joj se učinilo da je skrenula, da je postala netko potpuno drugi. Prazna, bijela mržnja namajčinu licu koje joj se približavalo, podignuta ruka, Amyna ruka u zraku, spuštanje glave("Ne, mamice"), odgurnuta ruka, šaka koja joj grabi kosu, zvuk rezanja, ponovno za kosu,glava povučena na jednu stranu, onda na drugu. Lavina terora sručila se na Amy, noseći sasobom vrtlog ostataka davno zaboravljenih mirisa, kauč u kući Esther Hatch, vožnje autom dotamo, truli ostaci jabuka i škripav pijesak, neumoljiva tvrdoća plastične lutkine glave, ustajalatoplina radijatora i bojice koje se tope.

Naginjući se naprijed, napola stojeći, čupana sa svakim pramenom koji je majka grabila;oštra bol u vlasištu, kao da će se koža upravo oderati, Amy je čula svoje napola prošaptanevriske, povike: "Mamice, nemoj!" "O, mamice, molim te", i onda iznenadni duboki zvuk: "O,nemoj." Zvuk škara koje režu i režu (savršeno će se sjećati tog zvuka škara, sanjati o tome imnogo godina poslije), metalni odbljesak u zrcalu kad su srebrne oštrice nakratko uhvatiletračak nestajućega sunčeva svjetla, i onda čudan osjećaj da nije u ravnoteži; glava joj je bilalakša.

82

"Počisti to." Majka je odstupila dašćući. Iznenada je zavrištala: "Počisti to smeće!"Jecajući, Amy je posrtala niza stube po smeđu vrećicu za kupovinu složenu ispod

kuhinjskog sudopera. Vratila se u sobu (penjući se stubama na sve četiri, kao neka opijenaživotinja, vukući za sobom vrećicu koja je grebla po zidu) te je kosu stavila u vrećicu i pritompočela vrištati, jer je skupljanje tih dugih kovrča kose prstima bilo kao podizanje amputiranenoge na kojoj je još bila cipela - to sada više nije bio dio nje (vrištala je glasnije) - je li to jošbila ona?

Isabelle, koja je sjedila na svome krevetu preko puta hodnika, ljuljala se sa šakama natrbuhu i neprekidno govorila: "O, molim te, prestani vrištati." Njezina je soba sada bila gotovopotpuno u mraku, sunca već neko vrijeme nije bilo. Zgusnuti se sumrak skupljao najprije ukutovima i rastao dok nije potpuno ispunio sobu, tako da se više nisu vidjeli tanki obrisivrapčića na tapetama, i donio atmosferu opasnosti i konačnosti.

Poslije je Isabelle htjela odrezati i svoju kosu. Htjela je izrezati plahte na kojima je sjedilai svu odjeću u ormaru. Htjela je otići u kupaonicu i izrezati ručnike, tapecirung namještaja uprizemlju. Željela je da je mrtva i da joj je kći isto mrtva, tako da nijedna od njih ne moraistrpjeti ono što slijedi. Glavom joj je čak prošlo da otvori pećnicu i pusti plin cijelu noć dokgore na katu grli Amy i uljuljkuje je u san.

(Tko je bila Amy? Tko je ta osoba o kojoj je onaj čovjek, taj stranac, pričao onakvestvari? Tko je bila djevojka koju je Isabelle te večeri našla kad se vratila kući, kako sjedi predzrcalom s rukama u krilu, kao da se ruga s tom djetinjastom poslušnošću, ali tako živa,osvijetljena iznutra; pramenovi kose, zapetljani i svijetli, padaju joj preko ramena i malo nalice, onaj pogled u očima, to shvaćanje? Tko je bila njezina kći? Tko je bila prije?)

"Molim te, Bože", Isabelle je žalostivo prošaptala, gnječeći si lice prstima. "O, Bože,molim te." Molim te za što? Mrzila je Boga. Mrzila ga je. U mraku je stisnula šaku u zraku, o,dosta joj je bilo tog Boga. Godinama se s njim igrala pogađanja. Je li ovo dobro, Bože?Radim li ispravno? Svaku odluku donosila je prema tome što će Bogu biti milo - i vidi sadadokle ju je to dovelo: nikamo. Ni tamo. "Mrzim te, Bože." Prošaptala je to stisnutih zubi, utami svoje sobe.

Rano ujutro, dok se nebo bijelilo na prozoru a ptice pojačavale pjev, Amy se probudila napodu, gdje je i zaspala; ruku mokrih od sline koja joj je curila iz usta. Sjela je i gotovo odmahpočela plakati, pa uskoro prestala, jer ono što je osjećala bilo je mnogo gore; suze, zgrčenolice, činilo joj se to beskorisnim i nevažnim.

"Amy." Majka je stajala na vratima.Ali, nije otišlo dalje. Amy nije pogledala majku u lice. Samo je podigla pogled u njezinu

smjeru dovoljno dugo da vidi da je majka očito noć provela u odjeći. I nije ju bilo briga. Nijejoj bilo stalo kakve su sad riječi zapele u majčinu grlu; bile su jalove, kao i zakržljale suzekoje je upravo prolila. Ona i majka zajedno su, bolesne i iscrpljene svojim glupim životima.

U ponedjeljak je Amy počela raditi u tvornici.

1 6

Na užini je Arlene Tucker rekla: "U sredini torte bila je fontana.""Charlene je imala most", pridružila joj se neka druga žena, govoreći o kćeri o čijem se

vjenčanju i razvodu sad već nekoliko godina raspravljalo u kantini. "Tada sam rekla:Charlene, jesi li sigurna?' Ali, ona je morala imati taj most."

"I ova je imala most", kimnula je Arlene. "Dovoljno širok za male figurice mladenaca.Mlada je držala suncobran. Svidjelo mi se."

"A tko je to bio?" Lenora Snibbens izvadila je iz torbice puder u prahu i pozornopromatrala crvenilo na svojoj bradi.

"Rođakinja. Dannyjeva, gore u Hebronu.""Imaš mnogo rođaka", rekla je Lenora pudrajući crveni vrh nosa."Imate li pojma", rekla je Debela Bev ulazeći u kantinu, "kako užasno smrdi ta rijeka?"

83

"Grozno je", složila se Lenora, pomičući stolac naprijed da napravi mjesta za AmyGoodrow koja je upravo ušla u kantinu, bacivši usput pogled prema slatkišima u automatu.

"Zaista se čini da je ove godine gore", Isabelle je rekla s drugog kraja stola, gdje je sjedilai miješala kavu plastičnom slamkom. Zatresla je glavom prema Lenori. "Čini se gore",ponovila je, očima slijedeći svoju kćer dok je izlazila iz prostorije nakon što je nakratkopromotrila automat.

"Oh, baš je tako." Lenora je brzo uzdahnula."Stvarno jest." Ta je primjedba navela Isabelle da kimne glavom odmah nakon što ju je

upravo zatresla, pa joj se od te promjene smjera zavrtjelo u glavi i ošamutilo je kao odmoždane kapi. Nije voljela te jutarnje stanke koje više nije dijelila s Averyjem Clarkom uuredu - akvariju. I nije ju diralo što rijeka smrdi; jedva da je to i primjećivala. No, vidjela jeda Avery više ne podiže pogleda sa svoga stola kad bi se zvono za užinu zablejalo zgradom.Vidjela je da joj više ne traži oči kad prolazi pokraj nje i pitala se primjećuju li to sada i drugežene.

"Nikada to nisam razumjela", rekla je majka te Charlene o kojoj se tako raspravljalo,"potrošiti toliki novac na vjenčanje."

"A, pa ne znam." Arlene Tucker slegnula je namrgođeno ramenima. "Ja to razumijem.""Čemu sve to?" Charleneina je majka trepnula očima koje gotovo da i nisu imale

trepavica, u tom trenutku izgledajući kao žaba."To je najvažniji dan u životu djevojke", rekla je Arlene. "Zato." Dodala je (nepotrebno,

većina se prisutnih žena poslije složila). "Trebalo bi to biti zauvijek.""A i Charlene je muž trebao šamarati? I ona je to trebala trpjeti?" Sirota se Charleneina

majka zarumenjela, sada ubrzano trepćući očima bez trepavica. Bilo je vidljivo da seuvrijedila.

"Smiri se, molim te." Arlene Tucker bilo je neugodno i žao što su joj upućene primjedbekoje su bile toliko nabijene srdžbom.

Napetost je već neko vrijeme rasla. Sve su žene (osim Isabelle) to sve jače osjećale. Zbogvrućine, naravno, te ustajale, grozne, prezasićene žege. Ipak se činilo da si ne mogu pomoći,jer je Arlene Tucker iznenada rekla: "Pa, papa kaže da je u Božjim očima Charlene zauvijekvjenčana."

"Kvragu i papa."Svi su se prenerazili. Rosie Tanguay, koja se upravo vratila iz toaleta, prekrižila se. Da bi

stvar bila gora, Charleneina se majka, nakon što je proklela papu, počela smijati. Smijala se ismijala, crvena lica, i tek što se činilo da će prestati, počela bi ponovno, dok joj suze nisupotekle niz lice i dok nije morala ispuhati nos. Još uvijek se smijala.

Žene su izmjenjivale zabrinute poglede, a Lenora Snibbens konačno je rekla: "Možda daje polijete s malo hladne vode." Rosie Tanguay uzela je važno praznu šalicu za kavu, da jenapuni na fontani, ali je Charleneina majka podigla ruku hvatajući dah. "Ne", rekla jesmirujući se, brišući si lice, "dobro sam."

"Nije smiješno, znaš", suho je rekla Arlene Tucker."O, Arlene, zaveži." Debela je Bev zabubnjala noktima po stolu dok je govorila. Kad je

vidjela da se Arleneina usta ponovno ozlojeđeno otvaraju prema njoj, Bev ju je prekinula:"Zatvori gubicu, Arlene. Bar jednom."

Arlene je ustala. "Idi dovraga", rekla je - očito Debeloj Bev, ali su joj oči kratko bljesnulei prema Charleneinoj majci. "I u paklu ćeš i završiti, znaš", dodala je, izlazeći iz sobe.

Debela Bev lijeno je odmahnula rukom. "Pakao. Sad sam u paklu", rekla je, pa seCharleneina majka ponovno počela smijati. Rosie Tanguay posegnula je za šalicom vode, alije Debela Bev odmahnula glavom; ženi je već ponestajalo snage i nije se dugo smijala. Kad sesmirila, sobu je prekrila neugodna tišina, a žene su se oprezno pogledavale, nesigurne u tokoje su sada granice postavljene i gdje.

"Onda", rekla je Debela Bev, udarajući dlanom o stol. "Ugodan dan.""A ti, Isabelle?" iznenada je pitala Lenora Snibbens. "Jesi li ti imala veliko vjenčanje?"Isabelle je odmahnula glavom, brzo i odlučno. "Malo. Samo obitelj." Ustala je i otišla do

kante za smeće pokraj vrata, pretvarajući se da je upravo sada potrebno u smeće baciti

84

plastičnu slamku, ali je zapravo provjeravala gdje je Amy i je li ona čula sve ovo. Djevojka jebila daleko, na drugoj strani sobe, pokraj svog stola, i rukom gladila prozorsku klupicu.

Amy nije vjerovala da je gospodin Robertson zaista napustio grad. Znala je da je jošuvijek tu negdje. Osjećala je to. On je zapravo, zaključila je, samo kupovao vrijeme, čekao jepravu priliku da joj se javi. I tako je čekala neki znak od njega. Čak su joj i sada, dok je stajalau uredu, oči pretraživale parkiralište, napola očekujući da će ga vidjeti kako sjedi u crvenomautu, sa sunčanim naočalama, gledajući prema zgradi ne bi li je na tren ugledao.

Nije ga bilo.Ventilator je Amyno lice zapuhivao vrućim zrakom. Mislila je da bi je možda mogao

nazvati u tvornicu. Ili čak kući, pa bi joj rekao da kaže da je broj pogrešan ako bi joj majkabila u blizini. A kad nije nazvao, shvatila je da to, naravno, nije mogao. Nema šanse da bi jojprenio poruku, a da to ne dozna njezina majka. Morao je čekati, pa će čekati i ona.

Koliko dugo? Mislila je o tome cijelo vrijeme: kosa će joj taman dovoljno narasti daponovno sliči sebi, a on će joj rukom proći kroz kosu, govoreći: "O, sirota Amy, kako sipatila." Poljubit će je i ona će se svući i osjetiti tu plimu vrućine zbog vlažnih usana nanjezinim grudima. Stojeći tako u zagušljivom uredu, mogla je zaklopiti oči i osjetiti toponovno dok joj je oblijevalo tijelo, sjetiti se toga posebnog pogleda dok se saginjao nad njutoga posljednjeg dana kad su zajedno bili u njegovu autu.

Zvono je iznenada odjeknulo uredom, a Amyne su se oči naglo otvorile. Pogledala jepreko ramena prema akvariju gdje se Avery Clark naginjao nad svoj stol; kosa koju je češljaopreko ćelavog dijela glave podijelila se na dva dijela, jedna se strana odmicala od njegoveglave.

Podigao je pogled i ugledao je. Gledali su se cijelu jednu neugodnu minutu, a onda jepogled Averya Clarka postao tvrd.

"Onda, dakle", rekla je Debela Bev, sjedajući na svoje mjesto. "Vjetrovi su zapuhali.""Kako to misliš?" Amy je sjela."Vjetrovi ovdje unutra", rekla je Bev, naginjući se naprijed, zamahujući glavom prema

ženama iza sebe. "Nesloga u našoj sretnoj obitelji." Bev je udarila šakom o stol. "Zaboravilasam sok." Zakolutala je očima prema Amy i ponovno se podigla, vraćajući se prema kantini,ljuljajući golemom, srcolikom stražnjicom dok se probijala kroz prolaze između stolova.Promatrajući je, Amy je obuzela ljubav prema toj njezinoj masivnosti. Zamislila je kako semuškarci i djeca vješaju na tu ženu, guraju glavu u čvrstu masu.

I pitala se gdje Debela Bev nabavlja donje rublje. Amy u dućanu nikada nije vidjela rubljekoje bi pristajalo nekome te veličine. Prije bi o tome pitala majku jer bi Isabelle to znala.Međutim, sada nije htjela ni pogleda baciti u smjeru majčina stola, već je umjesto togautipkivala brojeve u stroj za računanje i pustila misli da se vrate gospodinu Robertsonu.

Mislim na tebe, pomislila je, zaklapajući oči nekoliko sekundi, odmarajući ruku naračunalici. Čekam te.

Bio je negdje u blizini. Osjećala je to, osjećala je kako dolazi i prolazi, kako objedujesam. Znala je da noću, kad se ispruži na krevetu, skida čarape i naočale i leži u mraku, znalaje da misli na nju. Toliko je znala i, kako su dani prolazili, činilo se da to zna sve bolje.

No, sirota Isabelle nije znala ništa. Sigurno ništa o sebi. Ništa nije osjećala, osim te aurenevjerice koja ju je okruživala dok su dani prolazili. Ona je to napravila Amy, dograbila je zakosu i ošišala je.

Kao da je počinila ubojstvo - tako joj se činilo.Katkad čitaš o tome: običan građanin ubije nekoga. Normalan, ugodan, bogobojazan

čovjek odjednom zabija nož u trup svoje žene, ubada opet i opet, nož udara o kost, krv lipti,pucaju tetive, nož se izvlači i zabada ponovno - i onda stoji ondje - sve tako nevjerojatno. Ali,istinito, jer si to upravo učinio.

Samo što je u Isabelleinu slučaju leš ustajao i šetao, vozio se s njom na posao svakogajutra, sjedio s njom za večerom svake večeri, s crvenim mrljama od krvi u obliku te užasnekose, toga promijenjenog lica, blijedoga i uglatoga, ošamućenih, ogoljenih očiju. Unakazila je

85

vlastitu kćer. No, nije li to i namjeravala kad joj je ušla u spavaću sobu držeći škare urukama?

Nije joj se to činilo mogućim. Jer, tko je bila Isabelle Goodrow? Nije bila ubojica. Nijebila jedna od onih čudovišnih majki o kojima se katkad priča da su unakazile svoju djecu,stavljajući ih u vrelu vodu, gaseći im na koži cigarete ili im glačalom pržeći drage ručice. Aipak je te noći zgrabila Amynu kosu, stisnula žute kovrče vlastite kćeri, obuzeta kolosalnomžudnjom za uništenjem.

Nije to shvaćala. Nije mislila da je to napravila Isabelle Goodrow.Vreli su dani prolazili. Kad bi pogledala prema kćeri preko umornog ureda (djevojka se

nadvila nad računalicu, vidio joj se mršavi vrat, bijel kao papir, tako dugačak), Isabelleine bise oči iznenada napunile vrućim suzama i poželjela bi potrčati preko prostorije i baciti sedjevojci u zagrljaj, pritisnuti to blijedo lice uz svoje i reći: Amy, žao mi je. Tako mi je žao,Amy.

Ali, ona joj to ne bi dopustila. Ni tada, ni ikada. Nema šanse. Vidjelo se u tim praznim,nepomirljivim očima da su te škare nepovratno odrezale još nešto; i dok će kosa još i narasti,to drugo se neće popraviti; Amy je tako apsolutno i odlučila. Zaboravi, Amyne su prazne očigovorile, ne gledajući više majku - zaboravi, nema te više.

Kosa je zaista rasla i za koji tjedan i nije izgledala tako loše, tako divlje kao na početku.Ipak, trebalo ju je podšišati i oblikovati. No, Isabelle se nije mogla natjerati to izreći, nijemogla zamisliti da pred Amy izgovara tu riječ "kosa". Arlene Tucker rekla je umjesto nje."Ova je žega", rekla je jednoga dana u kantini, "grozna za kosu. Svi izgledaju užasno." Biloda je to namjeravala ili ne, oči su joj nabrzinu prešle preko pognute glave Amy Goodrow,koja je sjedila s druge strane stola sa sendvičem od kikirikijeva maslaca pred ustima.

"Bože sveti", odgovorila je Debela Bev, "pogledaj sebe, Arlene." Pogledom ju je probola.Isabelleino se lice zacrvenjelo.

"I govorim o sebi, Bože sveti", odvratila je Arlene, stavljajući prste u svoju tamnu kosu icupkajući je. "Dala sam obojiti korijen i nije dobro ispalo." I to su svi mogli vidjeti samo da ihje zanimalo. Vrh Arleneine glave bio je tamnonarančast, a ostatak kose ostao je boječokolade. "A cura je rekla da je nekome tog jutra radila trajnu koja se zbog vrućine nijeprimila. Ispala je smiješna, onako stršeći na sve strane..."

"Čitala sam da se u Hennecocku otvorio novi salon ljepote", Isabelle je ponudila novutemu, nestrpljivo nastojeći promijeniti temu o kosi. "Cijeli srpanj nude besplatne promjenestila. Valjda da bi privukli mušterije." I onda, nesmotreno: "Katkad mislim da bi to moglo bitizgodno. Udeš kao jedna osoba, izađeš kao druga."

Mislila je da je vidjela prezir u Amynim očima, koje su se tiho zaklopile."To ne radi", rekla je Arlene odbacujući ideju. "Samo te namažu kao mrtvaca i prodaju ti

svoje proizvode.""U redu onda", rekla je Isabelle. "Toliko o tome. Zaboravi da sam i spominjala."

U sredini prostorije za aktivnosti u crkvi radio je visoki ventilator, ali se nije činilo da imaikakva učinka. Soba je bila zagušljiva i smrdjela je po starosti, kao da je vrelina oslobodilagodine ljudskog znoja koji se dotad bio uvukao u podove i zidove i drvene prozorske klupice,kao da su svi ti bezbrojni sastanci održavani ondje tijekom vremena - vojska nemirnih,pretpubertetskih izviđačka (mala Pammy Matthews, koja se jednoga dana pomokrila u gaćicepa joj je kapalo niz nogu i u crvenu cipelu dok su se ruke svečano podizale u zakletvu Bogu idomovini); bezbrojne kave nakon mise, kad su đakoni stajali pristojno u tamnosivim hlačamai jeli krafne dok su njihove supruge razgovarale; previše sastanaka Povijesnog društva(Davinia Dayble govorila je jednom o prvom toaletu s tekućom vodom u Shirley Fallsu, kojije, prema njezinu istraživanju, bio postavljen na imanju časnog suca Cranea) - sve aktivnostiiz prošlosti te radne prostorije kao da su na toj vrućini otpuštale vlastite pamtljive mirisenemira, i sve se činilo natopljeno, nostalgično i prigušeno.

Isabelle je otišla u dno sobe, dok su joj pod crnim mokasinama škripale podne daske, idočepala se metalnoga sklopivog stolca. Stajali su pokraj stola na kojem je bila velikatermosica i na njoj crnim markerom ispisana riječ LIMUNADA. Pokraj toga naginjao se stup

86

čaša od stiropora. Žene su kimale prema Isabelle, mahale prstima uobičajeni pozdrav, ali su setoliko usredotočile na brbljanje da nitko nije rekao: "O, Isabelle, dođi i uzmi nešto hladno zapiće."

Rastvorila je stolac nedaleko od njih i sjela, uređujući si izraz lica u ono za što se nadalada je ljubazan osmijeh, premda je i sama osjećala da je lažan, i brinula se izgleda li naborano iglupo.

Došla je ovamo promijeniti svoj život. Namjeravala je biti izravna i ljubazna, uvući se udruštveni svijet Kongregacijske crkve; jer palo joj je na pamet, dok je o tome razmišljalaproteklih dana, da se u prošlosti jednostavno nije dovoljno trudila. Imati prijatelje značilo jebiti ljubazan, kako joj je govorio otac.No, dok se s toga metalnog stolca, usprkos vrućini, usiljeno i drsko smješkala, činilo joj seipak da je nesposobna, jer da je sad mogla dolebdjeti do Peg Dunlap i ležerno izgovoriti:"Bože, je li ti večeras dovoljno toplo, Peg?", te bi žene shvatile da je obična i ugodna, bašpoput njih.

Ali, ona nije bila poput njih. Za početak, radila je u tvornici. I živjela je u maloj,unajmljenoj kući; i nije imala muža.

Oprezno je prekrižila noge. Nije se uklapala ni u tvornicu - u tome je bila stvar. DottieBrown, Debela Bev, Arlene Tucker, Lenora Snibbens, sve su one bile katolkinje, naravno,podrijetlom francuske Kanađanke, i to je bila neka potpuno drukčija priča. Ništa nije imalaprotiv njih, ali to nisu bile žene s kojima se željela družiti izvan posla. Svakoga ljeta, osimovoga (uz izliku da je bolesna, što je i bilo točno - oboljela je od života), išla je na roštilj kodDebele Bev za Dan nezavisnosti i promatrala kako muškarci piju pivo, brišu usta nadlanica-ma, i slušala njihove prljave viceve. "Što dobiješ kad plavušu okreneš naopako?"

Arlene Tucker nasmijala bi se možda i rekla svome mužu: "No, daj, nemoj sada bitiodvratan", ali se činilo da to nitko ne smatra odvratnim, osim Isabelle. Pokušala se prilagoditi;nije htjela kvariti zabavu, ali joj jednostavno nije bilo smiješno. Brinetu s lošim zadahom. Tozaista nije bilo smiješno. I još jedan vic o nadutosti i najlonkama, zbog kojega su seIsabelleini obrazi i sada crvenjeli dok se prisjećala kako je stajala ondje napeta i nemirna i spapirnatog tanjura jela krumpir-salatu Bee Brown.

Bila je potpuno sigurna da ove žene ovdje, Clara Wilcox i Peg Dunlap i druge, ni umilijun godina ne bi uživale u takvom vicu. Mislila je, i ne prvi put, da bi, da je postalaučiteljica kao što je i planirala, sve bilo potpuno drukčije. Te bi žene znale da im ona pripada.Zvale bi je telefonom, pozivale na večere, pričale s njom o knjigama.

Premda one sada nisu pričale o knjigama, primijetila je Isabelle. Ogovarale su nekoga,bila je sigurna, jer su ruke držale blizu ustima, govoreći tihim glasom i povjerljivo. PegDunlap uhvatila je Isabellein pogled i zaustavila se usred razgovora s Clarom Wilcox, da bijoj se potom obratila: "Malo limunade, Isabelle?"

Isabelle je zahvalno ustala. "Stvarno je gadna, zar ne?" rekla je dotičući si oznojeno čelo."Ova vrućina."

"Stvarno jest."Dohvatila je čašu od stiropora, a žene su se prazno nasmiješile, jer im se prekinulo

razgovor. Natočila si je limunade, držeći čašu blizu usana i pogledala ostale žene sasramežljivim očekivanjem. No, žene je nisu gledale, pa se Isabelle s nelagodom vratila nasvoje mjesto.

Peg Dunlop rekla je nešto Clari Wilcox i Isabelle je čula riječi "odmah napravitimamogram" i odahnula jer je sada barem znala da nisu razgovarale o njoj, pa je zamalo ustalada bi se pridružila skupini i rekla im da tko god mora odmah napraviti mamogram, ne bi setrebao mnogo brinuti jer je devet od deset kvržica uvijek benigno. Tako je barem mislila da jepisalo u Reader's Digestu. (Iznenada se sjetila Amyna glasa koji govori: "Nikad ne čitaš ništa,osim toga glupog Reader's Digesta.")

Otpila je prilično velik gutljaj limunade. Možda se, ako sve popije, može vratiti do stola iuzeti još, te spomenuti taj podatak o devet od deset. Ipak, nije htjela ispasti pohlepna zalimunadom; termosica nije bila tako velika. Dok je razmišljala o toj dilemi, Barbara Rawley,

87

đakonova žena koja je prošle jeseni kritizirala Isabellein izbor jesenjeg lišća i paskvice kaodekoracije oltara, ušla je u prostoriju i zapljeskala. "Dobro, djevojke. Počnimo."

Činilo se besmislenim po ovakvom vremenu razgovarati o božićnom sajmu. No, budućida ih je podsjetila Peg Dunlap, sajam im je bio najveći projekt i nije se moglo prerano početi.Žene su kimale, dodirivale čelo ubrusima i hladile se crkvenim programima koje su naprozorskim klupicama ostavile u nedjelju. Trebalo je dobrovoljaca za štand s kolačima pa jeIsabelle podigla ruku; zapisali su njezin telefonski broj na popis. "Rado ću napraviti inekoliko torti od čokolade", rekla je Isabelle uz osmijeh. "Imam odličan majčin recept. Skiselim mlijekom, znate."

Nitko se nije nasmijao. Clara Wilcox kimnula je neodređeno glavom, a Peg Dunlap,zadužena za popis, jednostavno je rekla: "Isabelle Goodrow, dvije torte."

Isabelle se pretvarala da nešto traži po ručnoj torbici, na kraju glasno zatvarajući kopču.Sa suknje je pokupila neku mrvicu, ljuljala je stopalom.

"Papirnati ukrasi", rekla je Barbara Rawley, koja na toj vrućini nije izgledala onako lijepokao inače; pod očima joj je koža bila siva. "Prošle smo godine to potpuno zaboravili." PegDunlap i ona nabrzinu su potiho raspravile potrebu osnivanja sekcija.

"Oh", rekla je Clara Wilcox", pružajući ruku prema njima. "Razgovarala sam s EmmomClark. Nije mogla doći večeras, ali se ponovno javlja za izradu vjenčića."

Peg Dunlap je kimnula. "Razgovarala sam s njom", rekla je, a Isabelle je osjetila nelagodupri samom spominjanju imena Emme Clark, i sada je vidjela da Peg Dunlap brzo podižepogled i gleda je u oči - nenamjerno - i brzo skreće pogled.

Peg Dunlap je znala. Isabelle je to odmah vidjela: po tom brzom, zamišljenom pogledushvatila je da Peg Dunlap zna.

Mrak je već pao dok je vozila kući. Kroz otvorene su se prozore čuli cvrčci; dok jeprolazila preko drvenog mosta pokraj močvare, čula je duboki, grleni kreket žabe. Noćni sezrak, izgleda, hladio ulazeći kroz otvorene prozore automobila, a prolazeći pokraj farme,miris pokošenog polja ispunio je Isabelle gotovo erotičnim drhtajem, nekom mješavinomraznih čežnji; i onda je zaplakala dok su joj suze kapale ravnomjerno niz bradu, a ona ih jepuštala, vozeći auto polako kroz mrak, s objema rukama na volanu.

Mislila je o tome da je Avery Clark ipak sve ispričao svojoj ženi, sve što je otkrio togdana u šumi premda je obećao Isabelle da nikome ništa neće reći. Mislila je o svojoj kćeri i osvojoj majci, sada mrtvoj, i o ocu, koji je umro dok je ona bila djevojčica, i očevu prijatelju,Jakeu Cunninghamu, koji je isto već bio mrtav. Pitala se kad je bilo određeno da će joj životbiti baš ovakav.

"Belle, Belle, čudo jedno", govorio bi joj otac, šireći ruke prema njoj dok je sjedila nakauču. I mislio je tako: Isabelleina je majka, kojoj su liječnici rekli da najvjerojatnije nećeimati djece (zbog kojeg razloga, Isabelle nikada nije doznala), tako, rađajući Isabelle, stvorilačudo; no, "biti čudo" nosilo je sa sobom i odgovornost, i Isabelle je odrana u sebi osjećalanekakav kamen - gladak, taman i teži nego što je izgledao. Nikada tom kamenu nije dala ime,ali to je bio strah. Jer, činilo joj se da sreća roditelja leži samo u njezinim rukama. Zbog togasu joj se činili vrlo ranjivi i tražili su od nje, a da to nisu ni znali, onu istu pažnju i ljubav kojusu joj nudili.

Isabelle je imala dvanaest godina kad je jednog jutra otac umro za volanom na nekojbenzinskoj stanici dok je točio benzin. Majka je nakon toga često plakala. Katkad bi majkaplakala samo zato što joj je pregorio tost, a Isabelle je bilo žao pa bi nožem izgrebla nagorjelerubove i bacila ih u smeće. Majka je plakala svaki put kad bi prokišnjavao krov, pa bi Isabelletrčala po dnevnoj sobi s vjedrima, promatrajući kroz prozor hoće li kiša prestati.

Voljela je majku. Bila joj je odana. Isabelleine su prijateljice počele skrivati cigarete ivoziti se naokolo s dečkima poslije škole, ali Isabelle to nije radila. Poslije škole vraćala sekući da bi bila s majkom. Nije mogla podnijeti da joj majka bude nesretna ili sama.

Ali, bile su usamljene, njih dvije, živjele su kao siročad. Pa tog dana u svibnju, kad jepokraj verande cvjetala magnolija a prve se pčele zalijetale u prozore, nisu mogle vjerovatikako je divno što im se Jake Cunningham pojavio na vratima. Očev najbolji prijatelj, a nisu ga

88

vidjele od sprovoda. Svakako neka ostane na večeri, rekla je Isabelleina majka, uvodeći ga udnevnu sobu. Sjedni, sjedni. Kako su Evelyn i djeca?

Svi su bili dobro. Oči Jakea Cunninghama bile su sive, izrazito blage. Nasmijao se premaIsabelle.

I popravio je krov. Otišao je do dućana s građevinskim materijalom i kupio katran icrepove, popeo se na krov i popravio ga. Poslije je sjedio za kuhinjskim stolom dok suIsabelle i majka kuhale. Bio je velik i divan; sjedio je zavrnutih rukava i s podlakticama nastolu. I nasmijao bi se svaki put kad bi ga Isabelle pogledala.

Inače su tihe večeri uvijek provodile same, ona i majka. Majka se ponosila njome, zaistase ponosila time što će Isabelle postati učiteljica, i time da je bila najbolja u svom razredu usrednjoj školi. Sašila je za Isabelle bijelu pamučnu haljinu da je odjene dok čita svoj govor,kao najbolja u školi, toga vrućeg dana u lipnju. (A kad su se vratile kući, Isabelle je povratila,zauvijek uništivši tu haljinu.)

Isabelle je vozila kroz mrak po Cesti 22 i plakala. Zatresla je glavom i rukom obrisala oči.Najsmješnije je bilo što je ona zapravo mislila da je dobro odgojila Amy. Zaista je mislila,

potpuno iskreno, da je bila snažnija od svoje majke. Isabelle je skrenula na kolni prilaz isjedila u mraku, naslanjajući ruke i glavu na volan, tresući glavom. A zašto je tako mislila?Još prošle zime, kad se snijeg topio i curio kroz Amyn strop, kršila je ruke i plakala,frenetično šaljući Amy dolje u kuhinju po žutu posudu za miješanje. Nije li već tada znala dajoj je reakcija pretjerana? Nije li vidjela da su Amyne oči malo ugasle?

Isabelle je protrljala lice i tiho zagundala u mraku. Mislila je o onome što joj je Amy reklaprije tek nekoliko tjedana: "Ne znaš ništa o svijetu." Za to je i ona mogla optužiti svoju majku.(Osim što ona to ne bi učinila zbog onoga glatkog, ali teškog kamena straha.)

Ali, bila je to istina. Majka zaista nije mnogo shvaćala. Često joj je bilo neugodno.Primjerice, Isabelle nije ništa rekla o tajnama njezina tijela. Na dan prve menstruacije Isabelleje pomislila da umire.

Pa je ona sama to izvela drukčije. Kupila je Amy ružičastu knjižicu i rekla: "Reci mi akoimaš bilo kakvih pitanja."

Isabelle je izišla iz auta i polako se uspinjala stubama verande. U dnevnoj je sobi gorjelosvjetlo. Srce joj je brzo udaralo, jer tako je željela razgovarati s kćeri, poljubiti je.

No, Amy je očito već legla; dolje joj nije bilo traga. Isabelle se uspela stubama do Amynesobe i zaustavila pred zatvorenim vratima. I opet su suze potekle niz obraze. "Amy", glasno jeprošaptala, "spavaš li?"

Mislila je da je čula da se Amy prevrće u krevetu. "Amy", ponovno je prošaptala; boljeloju je što se djevojka možda pretvara da spava.

Isabelle je lagano pokucala na vrata i, kad nije bilo odgovora, gurnula ih preko tepiha. Ublijedom svjetlu iz hodnika vidjela je da joj kći leži na krevetu s licem prema zidu. "Amy",rekla je. "Amy, moram s tobom razgovarati."

S kreveta se čuo tihi Amyn glas. "Ali, ja ne želim razgovarati s tobom. Nikad više."

1 7

Te je noći u Shirley Fallsu bilo mnogo nesretnih na razne načine. Da je Isabelle Goodrowmogla podići krov nekih kuća i zaviriti u unutra, našla bi cijelu lepezu ljudskih nevolja.Barbara Rawley je, recimo, prije tjedan dana pod tušem otkrila kvržicu u lijevoj dojci i sadaje, dok je čekala da se pregledi dogovore u Bostonu, paničarila onako kako nije mislila da biikad mogla; jer je, osim mračne jeze očekivanja budućnosti (zar će zaista umrijeti?), shvatilada se udala za pogrešnog čovjeka: njezin je suprug, ležeći kraj nje u mraku spavaće sobe dokje ona tiho govorila o svojim strahovima, bezobrazno zaspao.

A ravnatelj Amyne škole, Len Mandel (kojega su učenici zvali Puddy zbog rošavog lica),sjedio je upravo u polumračnoj dnevnoj sobi nastavnice španjolskog, Linde Lanier, i osjećaose potpuno bijedno. Njegova je majka prije mnogo tjedana pozvala Lindu na večeru, premdaje to do unedogled odgađala. Večeras se to konačno odigralo i nije dobro završilo. Lindina jehaljina bila previše ružičasta i prekratka; majci se to nije svidjelo. Vidjelo joj se to na licu čim

89

je Linda ušla. I sada je, kad je dovezao Lindu kući, znao da taj nemirni osmijeh na njezinulicu očekuje poljubac. I da ga kod kuće čeka i majka, pogledavajući na sat dok čisti kuhinju,zamišljajući kako je potpao pod čini poput dječaka. Dodirnuo je Lindino rame i otišao, ali gaje ta slika pratila dok se vozio - Linda koja stoji pokraj vrata u jarkoružičastoj haljini,smiješeći se smjelo u razočaranju i iznenađenju, trepćući okicama s kontaktnim lećama.A bilo je toga još: preko rijeke u prostranoj staroj kući na periferiji Korita, Dottie Brownsjedila je u mraku kuhinje, pušila i slušala isprekidano kapanje slavine. Jednu je ruku držalana trbuhu; više je nije bolio rez nakon histerektomije, no koža je s obje strane ožiljka bila tupai neosjetljiva; čak je i kroz pamučnu spavaćicu pod prstima osjećala da je to čudno. Cigaretesu je smirivale. Začudila se kad je shvatila da su je mogle utješiti. Kad je prestala pušiti, prijesedam godina, nije mogla zamisliti situaciju zbog koje bi ponovno počela. No, eto je sad. Kaošlag na tortu, mislila je, sol na ranu.

Kilometar dalje rijeka je neprimjetno tekla; na bezvoljnoj i tromoj smeđoj površini upolaganim krugovima okretale su se grančice i prutići. U dubini se voda kretala brže, mračnesu se struje kovitlale u tišini oko nevidljivog kamenja. Nejasan iza noćnih oblaka, mjesec jeocrtavao krug raspršene svjetlosti na mutnom nebu i djelomično ulazio kroz prozor Amynesobe, gdje je ona sada budna ležala na krevetu.

Nije mislila da će otići. Nije joj uopće palo na pamet.Kad se Isabelle te večeri odvezla na sastanak u crkvu, Amy je telefonom nazvala broj

gospodina Robertsona. No, snimljeni je glas rekao da je broj iskopčan, pa kad je Amyponovno nazvala - i ponovno - svaki je put čula isto. Konačno je potražila broj nastavnicetjelesnog, jer su ona i gospodin Robertson bili prijatelji. Rekla joj je da je kod nje nekanjegova knjiga i da ne zna gdje je on sada. Vratio se u Massachusetts, mislila je nastavnicatjelesnog, a Amy je pitala kada. O, pa još u lipnju, odmah nakon kraja nastave.

Amy nije mogla vjerovati. Nije mogla vjerovati da bi otišao, a da joj se ne javi.Ušla je u dnevnu sobu i ponovno u kuhinju. Pa se popela na kat i odjevena legla u krevet.

To je majka učinila, iznenada je shvatila. Majka je rekla: "Sutra odlazi iz grada. Trebao bi uzatvor." I mislila je ono što je rekla. Kako je to Amy mogla drukčije shvatiti? Kako nijeshvatila da je majka jača od gospodina Robertsona?

Kad se Isabelle odvažila otići ujutro do kupaonice, prolazeći pokraj Amy u hodniku,vidjela je da je kćerino lice nepokretno. Iza nje je ostajao tek trag prezirnog bijesa i Isabelle jeshvatila da ne može spomenuti riječi koje je Amy sinoć izgovorila: Ne želim razgovarati stobom. Nikad više. Shvatila je koliko se toga promijenilo. Nije sada više mogla reći: "Amy,trebala bi se ispričati za ono što si mi rekla."

U tišini su se odjenule za posao, nijedna nije doručkovala.U autu je Amy rekla: "Stacy Burrows me pitala mogu li je posjetiti u subotu." Upravo su

skretale na parkiralište tvornice."Dobro", rekla je Isabelle. I onda razmislila pa dodala: "Kad se beba treba roditi?""Uskoro." Amy je očekivala da će se majka buniti i pripremila se za raspravu, da će majci

reći da ide kod Stacy htjela to ova ili ne.Polako parkirajući, Isabelle je pitala: "Dat će bebu na usvajanje?"Amy je kimnula."Da?" Isabelle je ugasila motor i pogledala kćer.Amy se namrgodila. "Pa, što bi trebala napraviti?"Isabelleino se lice ispraznilo; nepomično je sjedila nekoliko trenutaka, prstima još uvijek

držeći ključ u bravi za paljenje. "Ništa", konačno je rekla iskreno, što je začudilo Amy."Pitam se hoće li jednoga dana zažaliti."

"Neće zažaliti." Amy je otvorila vrata i izišla. Hodajući preko parkirališta pokraj majke,osjećala je da mora dodati: "Socijalna radnica rekla je da je našla dobre ljude. Vole prirodu ivole hodati."

"Hodati?" Isabelle je pogledala Amy kao da nikad nije čula tu riječ."Planinariti i to", rekla je Amy otresito. Osjetila je čudnu ljubomoru kad joj je Stacy to

ispričala, zamislila je čovjeka poput gospodina Robertsona, par koji se aktivno zabavlja sa

90

svojim djetetom, a ne živi izolirano kao Amy i Isabelle. "Stvarno žele bebu", Amy je dodala."Pa će biti stvarno dobri."

Koraknula je ispred majke da bi ušla kroz vrata; ne očekujući to, na tren je uhvatilamajčin odraz u staklu i zaprepastila se kako je grozno majka izgledala - lice joj je izgledalozaista staro - i Amy se zapitala nije li majka ozbiljno bolesna.

No, u uredu je tog dana bilo živo. Metež je izazvala najava Averyja Clarka: Dottie Brownvraća se na posao. Žene su sjedile u kantini i detaljno o tome raspravljale, prepričavajućiizvještaje koje su donijele Debela Bev i Rosie Tanguay, koje su obje tog jutra telefonomrazgovarale s Dottie Brown. I premda je Avery Clark, kao što su svi znali, velikodušno daoDottie cijelo ljeto da se oporavi od histerektomije, ona se htjela vratiti prije nego što je biloplanirano. Već sljedećeg tjedna. Nije htjela biti sama u kući dok joj je muž na poslu. Vidjela jeNLO.

Ta je vijest izazvala komešanje pa su se žene vrlo brzo podijelile na one koje su jojvjerovale i one koje nisu. Zašto je ta podjela mišljenja izazvala takvu gorku neslogu, nitkonije ni znao, niti je ikome bilo stalo da zna, ali se Debela Bev našla u teškom položaju.Gotovo trideset godina bila je najbolja prijateljica Dottie Brown, pa ju je morala gorljivobraniti. No, sama je mislila da je priča potpuno izmišljena, da to ne može biti istina.

Priča je išla ovako: Dottie Brown nasmrt se dosađivala sapunicama pa je izišla na stražnjuverandu leći u mrežu za spavanje. Bilo je rano popodne i ponijela je čašu limunade koju jedržala bezvoljno na trbuhu. Možda je i zaspala. Zapravo, bila je prilično sigurna da je zaspalas obzirom na vrućinu, no probudilo ju je podrhtavanje čaše s limunadom, i odmah zbunilo.Nije znala zašto bi se tekućina tako tresla kad joj se čaša na trbuhu uopće nije micala.

Odjednom je čaša puknula. Nije se prevrnula, jednostavno je puknula. I kad je ustala,zbunjena i, naravno, uplašena, vidjela je to na nebu. Ta "stvar", velika i srebrna i u oblikuletećeg tanjura, prilazila je sve bliže i bliže krećući se iznad polja prema dvorištu. (Što je onau tom trenutku radila, željele su znati mnoge žene.) Jednostavno je gledala, nepokretna,napola sjedeći, a napola ležeći u mreži koju joj je muž kupio tog ljeta, natopljena limunadom izasuta staklom, dok joj je srce tuklo tako jako da je bila sigurna da će umrijeti.

Kad se svemirski brod spustio na tratinu iza kuće - zauzimajući cijeli prostor - otvorila suse vrata broda i prilika maslinaste kože i iznimno velike glave (bez kose ili neke odjeće) izišlaje na tlo i krenula prema njoj. On-ona-ono nije govorilo, nego joj je "stavilo misli u glavu".Kao: nisu je htjeli povrijediti, samo je žele proučiti, stigli su s udaljenog planeta istražiti što seto događa sa Zemljom.

Nakon toga se više ničega nije sjećala. (O, kako zgodno, rekli su nevjernici, dobacujućiDebeloj Bev poglede pune gađenja, kao da je ona sama za sve bila odgovorna.) Kad joj sesuprug vratio s posla oko pola šest, našao ju je kako leži u mreži, još uvijek mokra odlimunade. Ali. Njezin je ručni sat, krasan mali Timex koji je kupila na prošlogodišnjojbožičnoj rasprodaji u Searsu, stao točno u tri i trideset, što je bilo baš vrijeme kad se probudilazbog limunade koja je prskala iz čaše.

"Pa, možda", rekla je Lenora Snibbens glasno i polako, i ne potpuno ljubazno, "možda gaje zaboravila naviti."

"Naravno da je i o tome mislila", odvratila joj je Rosie Tanguay. "Ali ga je navila odmahujutro. To radi svakog jutra. I osim toga", Rosie je nastavila crveneći se, jer je zbog tko znakojeg razloga odmah postala gorljivi branitelj u slučaju Dottie Brown, "sat više ne radi.Crko."

"O, zaboga", rekla je Lenora kolutajući očima. "Nikad nisam čula veću glupost.""Isabelle, što ti misliš?" zahtijevala je Rosie Tanguay.Isabelle je, ponešto uznemirena, shvatila da se očito provodi anketa; stvarale su se

momčadi. "O, Bože", promrmljala je pokušavajući dobiti na vremenu. "Pa, hvala Bogu, sve jemoguće, pretpostavljam."

"Ali, vjeruješ li ti njoj?" pitala je Rosie Tanguay i Isabelle je osjetila da se sve oči okrećuprema njoj, uključujući i Amyne, što je Isabelle i najviše smetalo - mrzila je što joj je kći sadasvjedokom njezine nesigurnosti.

"Ne sjećam se da je Dottie ikad lagala", rekla je Isabelle.

9 1

"Ljudi lažu cijelo vrijeme", rekla je Arlene Tucker. "Iskreno, Isabelle. Gdje si ti dosadživjela?"

Isabelle je osjetila da joj lice oblijeva vrućina; mora da je bilo tamnocrveno. "Ne vjerujemda ljudi lažu cijelo vrijeme", odgovorila je. "Ali, ako me tjeraš da zauzmem stranu", glas joj jezadrhtao i u pokušaju da to prikrije, posljednji dio rečenice izgovorila je prilično glasno,"onda stojim iza Dottie."

Bila je to najjača izjava koju je u sve te godine u uredu Isabelle ikad izrekla i cijena togajasno joj se vidjela na licu koje je gorjelo. "A sad me ispričajte", rekla je ustajući. "Moramraditi."

Bojala se da će se spotaknuti izlazeći iz kantine. U posljednjem je trenutku, dok seuspješno kretala kroz maglu žena i stolaca, uhvatila pogled Debele Bev, kao udarac munjeusred kaosa, jer je na licu te žene koju je znala godinama vidjela toliku jasnoću irazumijevanje da je prvi put u mnogo vremena Isabelle pomislila: imam prijateljicu.

18

Averyja Clarka više je zabrinjavalo kako održati mir u uredu nego je li NLO posjetioShirley Falls. Bio je sklon misliti da nije premda ga je mučila činjenica da se Dottie Brown usedamnaest godina nikad nije histerično ponašala. Međutim, poenta je bila da ako se ona želina posao vratiti ranije, onda to u svakom slučaju tako i treba biti. No, to je značilo da malaGoodrowica mora otići. Avery je zbog toga donekle i odahnuo; djevojka mu je cijelo ljeto bilatrn u oku, ali nije mu bilo drago što to mora reći Isabelle, koju je jednim dijelom svog srca,upravo je to shvatio dok ju je zvao da dođe u njegov ured, prilično žalio.

Smršavjela je. Avery Clark odmaknuo se da je pusti kroz vrata i zapanjio se koliko jeIsabelleina ruka nalikovala trijeski. I vidio je, kad je sjela preko puta, da joj je lice nejednakeboje; oči su se činile hrabrima, izloženima, dok su svjesno, ali zbunjeno, treptale.

Pristojno i govoreći polako, nagnuvši se preko stola, ispričao joj je kako stvari stoje sDottie Brown i Amy.

Dobro je to podnijela, a i trebao je znati da će tako biti. "Naravno", rekla je jednostavno."Razumijem." Činilo se da više nema što reći, što je ponešto zateklo Averyja, jer je to obaviopreviše lako. No, onda je Isabelle pristojno dodala: "Cijenim što si već učinio za Amy, što sijoj omogućio da ovdje radi."

"A, naravno." Uznemirio se zbog mogućnosti da bi ona na neki način mogla spomenutiono što je on vidio onog dana.

"I novac je dobro došao", govorila je Isabelle. "Plaća joj ide ravno u banku pa će imati zastudij kad za to dođe vrijeme."

"Dobro. To je dobro." Oklijevajući je kimnuo sitnoj, mirnoj ženi koja je sjedila isprednjega s blijedim rukama prekriženima u krilu. Činilo se da je tek napola prisutna, kao lopta zaplažu koja ravnomjerno gubi zrak kroz neki mali, nevidljivi rez. Popustljiva. Oči su joj se,sitne i sjajne, nakratko srele s njegovim pogledom i vidio je da joj iza te vječne pristojnosti,um nije bio potpuno usmjeren na njega.

"Kako preživljavaš ovo vruće ljeto, Isabelle?"Izgleda da ju je iznenadilo to pitanje, ponovno ga je pogledala, dvaput trepnula, kao da iz

tamne sobe izlazi na sunce. Vidio je da je zastala prije nego što je odgovorila i ponovno seponadao da neće spominjati ono s Amy.

Ali, ona je rekla samo: "Umorna sam, Avery. Osjećam se vrlo umornom.""Naravno", rekao je brzo. "Vrijeme je grozno. I ne čini se da će popustiti, ako je vjerovati

vremenskoj prognozi.""Svi su uznemireni", rekla je tiho Isabelle, gotovo ravnodušno, blagim pokretom glave

ukazujući da misli na žene u uredu."Da." Avery je uzdahnuo kroz nos, mrgodno se osmjehujući Isabelle, gotovo

zavjerenički: njih dvoje kao roditelji pune sobe razuzdane i mrzovoljne djece, morat će sepotruditi najbolje što mogu. "Preživjet ćemo, valjda." Avery je spustio dlanove na stol kao i

92

uvijek, time označavajući kraj razgovora. "Ali, slušaj, Isabelle. Cijenim tvoju suradnju. Usvemu. Zaista cijenim."

Kimnula je i ustala, vratila se u tišini za svoj stol u zagušljivoj prostoriji tvorničkog ureda.

U autu je smrdjelo. Ostavljen cijeli dan na parkiralištu sa zatvorenim prozorima, pretvoriose sada u opak staklenik, podmuklu imploziju nevidljivih gljivica i bakterija, pa je Isabelle,prije nego što je ušla i zauzela mjesto za volanom, otvorila sva četiri prozora i vrata nekolikominuta; Amy se žestoko sramila cijeloga tog postupka. Nije razumjela zašto majka ne možebiti kao i svi drugi koji jednostavno ostave aute nezaključane i prozore otvorene. No, Isabelleje odrasla u vrlo malome mjestu i Shirley Falls činio joj se velikim gradom, pa je auto svakogdana zaključavala i svakog dana provjetravala. Stajao je ondje na asfaltu kao neka mehaničkaptica raširenih krila dok je Isabelle neučinkovito mahala ručnom torbicom, a Amy sjedila naprednjem sjedištu sa šakom na čelu.

Danas je to Isabelle obavila bezvoljno, otvarajući tek na tren stražnja vrata, i uskoro su seveć vozile kući.

"Ti ne vjeruješ u taj NLO, zar ne?" konačno je rekla Amy.Isabelle ju je kratko pogledala. "Ne."Vozile su se u tišini pokraj naselja prikolica, pokraj močvare, pokraj staroga šumarskog

puta gdje su Amy uhvatili s gospodinom Robertsonom."A mogla bi to biti istina", rekla je Amy žmirkajući zbog vrućine, s laktom na otvorenom

prozoru, prstima kompulzivno cupkajući kosu. Kad majka nije odgovorila, Amy je dodala:"Mislim da je to istina."

Isabelle još nije odgovorila."Zašto ne bi bila istina?" Amy je bila uporna. "Nismo mi jedini, glupi, mali planet, znaš."Isabelle je samo nastavila voziti."I zašto ne bi bilo života na drugim planetima?""Pretpostavljam da bi moglo biti", odgovorila je Isabelle."Pa, zar te nije ni briga? Zvučiš kao da te nije briga."Na tren se činilo da se Isabelle neće potruditi odgovoriti, ali onda je suho rekla: "Mislim o

drugim stvarima."Amy se uvukla dublje u sjedalo i zakolutala očima od gađenja.Grozno, mislila je Isabelle dok joj se pomalo vrtjelo u glavi - sve je grozno. "U svakom

slučaju", vozila je oprezno s objema rukama na volanu, gledajući ravno kroz vjetrobranskostaklo, "Dottie Brown vraća se u ponedjeljak pa više nemaš posao."

Okrenula se i pogledala kćer, koja očito na to nije imala što reći.Isabelle je dodala: "Avery mi je rekao danas popodne. Budući da se Dottie vraća, za tebe

više nema posla. I nema novca za tvoju plaću. Očito."Amy je i dalje šutjela, okrećući glavu prema otvorenom prozoru. Isabelle ju je ponovno

pogledala, ali joj nije mogla vidjeti lice."Što ću sada raditi?" konačno je rekla Amy. Pitanje se činilo iskreno i Isabelle nije mogla

pretpostaviti o čemu Amy sada razmišlja. Je li se brinula što će biti usamljena, što će sedosađivati? (Je li razmišljala da pobjegne?)

"Ne znam.""Možda ću imati sreće pa će me oteti NLO", predložila je Amy zaista zlobno dok su

skretale na kolni prilaz kući.Isabelle je isključila motor i jednostavno zaklopila oči. "Tko zna", rekla je. "Možda i

hoćeš."Ipak, neke su se stvari morale izreći. Ako već nisu odmah mogle odlučiti o ostatku

Amyna ljeta, Isabelle je barem morala znati u koje vrijeme u subotu Amy očekuju u domuStacy Burrows, hoće li ondje večerati i kako će se vratiti kući.

Na sva ta pitanja Amy je odgovorila da ne zna. Isabelle je to živciralo, što je opetživciralo Amy, a ishod je bio da je Amy, u subotu ujutro otišla pješice, obavijestivši Isabelleda će je nazvati ako ostane poslije pet. "Rado ću te odvesti onamo", ponudila je Isabelle jošjednom, prateći Amy na izlazu.

93

Ne okrećući se, Amy je glasno rekla: "Ne."Da bi pješice stigla u grad, morala je proći pokraj šumarskog puta gdje je vrijeme

provodila s gospodinom Robertsonom, pa je sad okrenula glavu u drugu stranu, kao i svakiput kad bi tuda prolazila. (Dok ju je majka vozila, jednostavno bi zaklopila oči.) U sebi je topriopćila i gospodinu Robertsonu. U sebi je zamišljala da je njegove blage oči promatraju.Samo, sada je bilo drukčije, otkako je otkrila da mu je broj isključen i da je otišao, više nijemogla zaustaviti unutarnje drhtaje.

Bilo joj je drago kad je stigla do središta grada - auti, dućani, ljudi na pločniku. Prešla jeGlavnu ulicu pa preko parkirališta pošte i na pločnik koji je vodio prema kvartu gdje je živjelaStacy. Imena ulica bila su lijepa: Javorova ulica, Valentinova cesta, Prilaz harmonija,Applebyjev trg. Ništa obično i ružno kao Cesta 22. Kuće su bile lijepe i izgledale su čiste:neke sive, druge bijele, nekoliko kestenjastih. Imale su polukružno izbočene prozore nadnevnim sobama i zastore na katu. Imale su tratine naprijed, sa strane, a katkad i ogradu odbijelih dasaka.

Stacyna je kuća bila drukčija. Bila je novosagrađeni dio pokraj Oyster Pointa, gdje sukuće bile veće nego u drugim dijelovima grada. Stacyna je bila najveća od svih. Imala jegoleme prozore i mansardni krov. Kolni je prilaz blještao od bijelog, izlomljenog kamena kojije škripao pod Amynim tenisicama. Amy nikad prije nije vidjela Stacynu kuću. Nije to htjelapriznati, ali Amy, baš kao i majka, nije voljela modernu arhitekturu; sviđalo joj se kad su kućeizgledale tradicionalno. A ova je, osim te čudne nagnutosti krova, imala i jarkožuto obojenaprednja vrata, na što se Amy malo smela, jer je to u glavi povezala s činjenicom da je Stacynotac bio psihijatar. Ali je i inače bila smetena: Stacy ju je pozvala da gledaju film o porođajukoji je otac nabavio na fakultetu. Amy to nije rekla Isabelle.

Oklijevala je, a onda zakucala na vrata.Iznutra su se čuli prigušeni zvuči kretanja, a onda se Stacyn glas približio vratima -

"Izlazite odande, razbojnici. Maknite se" - i onda su se vrata otvorila i ondje je stajala Stacy,crvenokosa i lijepa i vrlo, vrlo trudna. "Bok", rekla je Stacy, podižući obje ruke kao da ćenjima obujmiti Amyno lice. I onda: "Isuse, što ti se dogodilo s kosom?"

Amy se pokušala nasmijati ulazeći kroz vrata i gledajući u slamnati tepih na ulazu, nočinilo se da joj to usta ne mogu napraviti; kutovi su trzavo padali.

Djelomično skriveno vratima ormara, dijete je provirilo prema Amy koja mu je okrenulaleđa i rukom brzo obrisala nos. "Izlazite, brabonjci jedni", rekla je Stacy. Iz ormara se čulonatezanje i jauk.

"Mama", povikao je dječak trčeći niz hodnik, "Stacy me udarila i rekla da sambrabonjak." I drugi je dječak naglo izišao i potrčao za prvim vičući: "Stacy nas je tukla!"

"Žohari!" viknula je Stacy za njim. "I jeste brabonjci. Prestanite mi špijunirati prijatelje iliću vas drugi put ubiti." Uzela je Amy pod ruku. "Dođi." I Amy ju je slijedila niza stube, unjezinu spavaonicu. Nikad joj prije nije palo na pamet da bi ljudi kod kuće mogli takorazgovarati, pa joj se osjećaj nepoznatog, koji su već izazvala žuta vrata, pojačao kad je ušla uStacynu sobu i kad je Stacy zalupila vratima.

"Onda, što se dogodilo?" Stacy je oprezno pitala kad su sjele na krevet. Bio je todvostruki krevet i Amy se činio golemim zbog četiri visoka stupa od tamnog drva iizgužvanih, neurednih plahti s cvjetovima.

"Ovo je divna soba", rekla je Amy ogledavajući se. Odmah pokraj kreveta bio je velikiprozor, gotovo do poda; vidjelo se drveće, padina prema Oyster Creeku.

"U redu je", rekla je Stacy ravnodušno.Amy je dotakla kosu i posramljeno slegnula ramenima. "Uhm. Moja mama. Naljutila se

na mene."Spustila je pogled, prstima se igrala cvjetićima na plahti. Bojala se da će morati dalje

objašnjavati, ali je Stacy rekla nakon nekog vremena tek: "Ne mrziš li i ti roditelje?"Amy ju je pogledala, a Stacy je raširila obje ruke. "Volim te", rekla je Stacy jednostavno,

a Amy od neugode nije rekla ništa, već je zaklopila oči i osjetila glatku i toplu Stacynu kosu.*

94

Gospodin Burrows petljao je po filmskom projektoru. "Trebat će mi nekoliko trenutaka",rekao je svojoj ženi mrzovoljno, naborana čela. Gospođa Burrows, nejasno prepoznavajući daje ovdje riječ o spašavanju nekog oblika njegove muškosti (volio je "voditi"), otišla je ukuhinju i ispekla kokice, čiji je miris odlebdio u dnevnu sobu, gdje su Amy i Stacy sjedile nakauču i čekale, i same ponešto uznemirene.

Kauč je bio napravljen od smeđe kože i Amy se činio golemim. Da se naslonila, gotovo biležala. A sjedeći ravno, glupo se i osjećala i izgledala, bila je sigurna, kao da je nikad prijenitko nije pozvao k sebi u kuću. Stacy je sjedila prekriženih nogu, nabubrena trbuha ispredsebe, škiljeći bijesno na svoju mlađu braću kad god bi oni ušli u sobu. "Upozoravam vas,krmci", mrmljala je.

Trajalo je neko vrijeme dok se sve nije posložilo - Stacy je trebala više soli na kokicamapa joj je gospođa Burrows brzo donijela; djecu su poslali dolje, spustili su rolete na prozorima- no, na kraju se gospoda Burrows smjestila na kauč pokraj Amy i film je počeo, crno-bijeli,isprva mutan; trudnica ulazi u bolnicu dok muški glas priča o čudu života.

Amy nije voljela kokice. Prije mnogo godina, kad je imala želučani virus, primijetila je daje okus kokica nalik rigotini. Cak i kad je podrigivala, imalo je isti okus. Sjedila je sad naoceanu toga kožnog kauča s velikom zdjelom kokica u krilu dok joj je u kutovima usta svakihnekoliko minuta izlazila tekućina za koju je znala da se često pojavljuje tik pred povraćanje.Dlanovi su joj se znojili od straha da će se ispovraćati po kožnom kauču obitelji Burrows."Pazite da maslacem ne uprljate kožu", rekla je gospođa Burrows djevojkama, dodajući imsalvete.

Na ekranu je sada stajao dijagram; mali su se punoglavci kretali prema "jajetu", koje je uovom slučaju bilo nasmijano lice s trepavicama koje su trepćući zavodile punoglavce.

"Kakve su kokice?" pitala je gospođa Burrows."Dobre." Amy se zacrvenjela i oklijevajući stavila jednu u usta."Još soli?""Ne, hvala vam."Ne pomičući glavu, Amy je pokušala istražiti okolicu. Strop dnevne sobe bio je visok

gotovo kao u crkvi, a na bijelim su zidovima visjele razne izrezbarene maske, neke s bijesnimi neobičnim izrazima lica. Amy je začudilo da bi itko poželio imati takva lica na zidu.

Trudnica je sada ležala na krevetu; trbuh joj se zastrašujuće visoko propeo pod bolničkomplahtom, oči su joj, činilo se Amy, bljeskale od straha dok je glas naratora nastavljao priču,govoreći mirno i stručno o dilataciji cerviksa.

Amy je zaklopila oči, moleći se da ne povrati. Mislila je o narcisima, o polju narcisa.Plavo nebo, zelena trava, žuti narcisi.

"Odurno", Stacy je uzviknula. "Bože."Amy je otvorila oči: ženi je pukao vodenjak. Tamna, mokra glavica pojavljivala se iz

otvora za koji Amy nije mogla vjerovati da se nalazi između ženinih nogu. Kamera sepomaknula na lice - iskrivljeno, oznojeno, užasno lice rodilje; Amy se više sramila što jegledala to lice nego između ženinih nogu, gdje su se, kao što je kamera sada pokazivala,pojavljivala ramena, tijelo, sitne ruke i noge stisnute kao upakirana purica u supermarketu.

"Ružno", rekla je Stacy. "Bože, taje beba tako ružna.""Sve bebe tako na početku izgledaju", veselo je rekla gospođa Burrows. "Moraju ih

oprati. Mačke svoje mačiće poližu. Poližu svu sluz i krv - to se zove postnatal."Val mučnine pokrenuo se u Amynu grlu. Narcisi, mislila je. Plavo nebo. Stavila je zdjelu s

kokicama na pod pokraj nogu."Hvala Bogu da se od mene ne očekuje da poližem bebu", rekla je Stacy, premještajući se

na kauču, sjedajući na jednu nogu i gurajući šaku kokica u usta."Kažu da je to puno proteina - nije li tako, Geralde?" Stacyna je majka uputila ovo pitanje

suprugu koji se ponovno mrštio na projektor; film se bližio kraju, bebu su stavljali majci unaručje.

"Proteina. Da. Imao sam pacijenticu koja je posteljicu skuhala u juhi pa su je ona i njezinmuž i prijatelji pojeli - kao neka svečanost, vjerujem, tako su na to gledali."

Amy je stisnula usnice.

95

"O, odvratno", rekla je Stacy. "To je stvarno jebeno odurno. Tvoji su pacijenti potpunoludi, tata."

Gospodin Burrows pokušavao je premotati film, a da ga ne ošteti; film se stalnoraspetljavao, a on je bio svjestan da ga svi gledaju. "Stacy", rekao je, "pazi što govoriš. Morašprestati govoriti takve riječi. I potpuno je neprimjereno neurotične ljude nazivati 'ludima'. Većsmo pričali o tome."

Stacy je zakolutala očima prema Amy dok je gospođa Burrows govorila: "Pa, vrlozanimljiv film. Vrlo koristan. Sada će Stacy znati što može očekivati."

"Očekujem da ću umrijeti", odgovorila je Stacy. "Jesi li vidjela lice te žene?""Zahvali ocu što je donio film, molim te. Nije bilo lako nabaviti projektor s faksa."

Gospođa Burrows bila je nasmijana dok je ustajala; s poda je uzela Amynu zdjelu s kokicamai odnijela je u kuhinju ne spomenuvši da je još uvijek puna, pa je Amy odahnula i hrabrorekla: "Hvala vam što ste me pozvali."

"O, da. Nema na čemu." Gospodin Burrows mrštio se još uvijek nagnut nad projektor inije je uopće pogledao. Zapravo, Amy nije bila sigurna je li ju uopće pogledao otkad je bilatamo. Činio joj se nervoznim i imao je plosnatu, široku stražnjicu. Amy se, zadržavajući zasebe to gađenje, sjetila kako je to Stacy opisala kao "mesnatu, bijelu, glupavu stražnjicu". Akosu očevi takvi, Amy njezin uopće nije nedostajao.

"Je, hvala, tata." Stacy je pokorno rekla. "Bojim se", konačno je dodala.Amy je, čija se mučnina smirivala, oprezno pogledala prijateljicu. "Bit će dobro",

neuvjerljivo je rekla. "Valjda.""O, pa bit će dobro", rekla je gospoda Burrows izlazeći iz kuhinje. "Dat će ti epiduralnu,

dušo. Ništa nećeš osjetiti.""Što je to?" Stacy je izgledala zbunjeno."Velika injekcija u kičmu", odgovorio je gospodin Burrows s neprikrivenim

nestrpljenjem. "O tome su govorili u filmu."

Amy je hodala prema kući kroz šumu pokraj rijeke. Bilo je grozno zagušljivo, kao da suse po njoj lijepile paukove mreže, uopće ne ono što je zamišljala - čime se spasila - sjedeći naStacynu smeđem kauču. Ovdje nebo nije bilo plavo, nije bilo ni zelene trave ni narcisa.Borove su iglice bile umorne i spužvaste, nebo, koliko ga se vidjelo kroz krošnje, vječnobijelo. Sjela je na stari kameni zid koji se postupno izdizao iz borovih iglica, da bi malo daljeponovno nestao.

U šumi je bilo mnogo takvih kamenih zidova, mahovinom prekrivenih stijena koje su setrusile i rušile, mičući se ponegdje pred deblima koja su pala za oluja i sada ležala i trulila,prekrivena lijanama; iza toga se granitno kamenje ponovno slagalo u liniju, više ne kaogranice posjeda kao nekada, već tek blijedi spomen vremena kad su drugi ljudi (a ne Amy iliStacy) ovdje živjeli, vremena za koja se govorilo da su bila tako teška da se uspjehomsmatralo preživjeti godišnje doba ili porođaj.

Ništa od toga Amy sada nije padalo na pamet. Kad je bila mlađa, često je hodala šumom izamišljala indijanske djevojčice i muškarce, bijele doseljenike, uplašene u svojim kolibamaod trupaca, kako noću prozore zatvaraju debelim poklopcima; tada ju je to zanimalo: kako sužene živjele u dugim haljinama, bez toaleta i bez tekuće vode, kako su pekle kruh u velikimposudama od lijevanog željeza. Za to je više nije bilo briga. Sve što je htjela bilo je popušiticigaretu, pokušati se riješiti mučnine izazvane kokicama, koja se u međuvremenu pretvorila unemir. Stacy natečena trbuha, kožni kauč i čudni roditelji - činilo se da je Stacy nestala.

Nestao je i gospodin Robertson. Ovo ju je najjače, tupo zaboljelo. Kamo je otišao?Poslije je, prelazeći Glavnu ulicu, čula da je netko doziva. Amy nije bila naviknuta da joj

izvikuju ime u javnosti i, budući da je taj čovjek bio zgodan i da je izgledalo da se zaistaveseli što je vidi, trebalo joj je nekoliko trenutaka da shvati da je nije zamijenio s nekimdrugim.

Bio je to Paul Bellows. Stacyn bivši dečko.

96

19

Sama.Isabelle je sjedila u naslonjaču pokraj prozora u dnevnoj sobi i promatrala dva vrapca

koja su skakutala i prhutala oko hranilišta za ptice. Svaki je njihov pokret bio naokopromišljen, sažet, spretan i odmjeren, no zapravo su tek uplašeno prhnuli. Ako je zaista bilotako, njihov je život krajnje napet, mislila je Isabelle. Ipak, imali su jedno drugo. Nije linegdje čula da ptice imaju jednoga partnera cijeli život? Promatrala je kako jedan vrabacskače s hranilišta na grančicu smreke; odmah potom slijedila ga je druga ptičica, pa segrančica lagano zaljuljala pod dvostrukom težinom. Svaka ptica svome jatu.

A i ljudi - mnogo se ljudi sada družilo. Njezina kći u posjetu trudnoj prijateljici... (Na trenje Isabelle zatvorila oči.) Žene iz crkve - Barbara Rawley, Peg Dunlap. Možda trenutačnonegdje zajedno kupuju. Na drugoj strani grada, preko rijeke, Debela Bev možda sjedi naverandi s Dottie Brown i zajedno se smiju Arlene Tucker. Svaka ptica svome jatu leti. Zaštosam ja sama?

A što je s Averyjem Clarkom? Isabelle se lagano promeškoljila u stolcu i naslonila braduna šaku kao da mora dulje razmisliti o nečemu. Je li sada i Avery Clark bio sam? Radije jemislila da je sam, ali on je imao ženu; Isabelle je to morala uzeti u obzir. Možda Averyupravo radi u vrtu iza kuće, Emma kucka na prozor i viče mu da ma što da sad radi, to nijedobro.

Da, na tom je mjestu želio biti Isabellein um. Zamislila je Averyja u vrtu, s vrtlarskimrukavicama, izgužvanim platnenim šeširom na glavi. Plijevi, možda - čupa korov u kamenjaru(pojma nije imala ima li njegov vrt kamenje), onda grabljama prikuplja travu. Zamislila ga jekako se na tren naslanja na grablje, briše čelo... O, kako je Isabelle čeznula posegnuti mu zarukom, pritisnuti mu dlan o svoj obraz. Ali, on je nije vidio, nije znao da je ondje i prošao jepokraj nje da ude u kuću gdje je nad teškim namještajem blagovaonice, nad sagompokrivenim stubama i debelim kaučem u dnevnoj sobi visjela popodnevna tišina.

Otići će do kuhinje i natočiti si nešto hladno za piće pa to odnijeti do prozora, gdje će statii gledati van.

Sjedeći u naslonjaču, Isabelle je duboko uzdahnula. Donekle ju je iznenadilo kako se takomože udubiti u nešto što se ne događa. (A što se događa? Ništa. Sjedila je u naslonjaču u tihojkući i to već dulje vrijeme.) No, on je bio vrlo ljubazan neki dan u uredu, zabrinut je sjedio zastolom. "Kako preživljavaš ovo vruće ljeto, Isabelle?" Pa si je dopustila i dalje ga zamišljatikako se naslanja na prozorsku klupicu, pogleda usmjerena na grablje koje je ostavio uza zidvrta, onda vraća čašu u kuhinjski sudoper i penje se na kat jer će se tuširati nakon vrtlarenja.

Njegovi intimni dijelovi - o, ta nevjerojatna intimnost, vlažni i vrući gore mu izmeđunogu. Katkad ih je Isabelle zamišljala u stanju uzbuđenosti; ali sad ih je vidjela smirene,vlažne i tople i blijede, stisnute rubljem. Voljela ga je i ganuo ju je taj njegov osobni, intimnidio.

Kako grozno, kako ironično da je na svijetu postojao netko (ona, Isabelle Goodrow) kojabi, samo da dobije priliku, rado dodirivala, i to s posebnom pažnjom i ljubavlju, te ostarjeledijelove toga ostarjelog čovjeka. Sigurno bi svaki muškarac volio da ga se tako dira, nježnom,nježnom ljubavlju i sigurno je da ona usiljena Emma, koja je hodala naokolo kao da joj stalnonešto smrdi i koja je živjela bez trunke obzira za privatnost tuđih tuga (ogovarajući Amy predPeg Dunlap), nije bila žena koja bi nježno i profinjeno voljela svog muškarca.

Onako kako bi ona, kako bi Isabelle.No, takav je život. Godinama živiš u istoj ulici s nekim čovjekom, radiš s njim svaki dan,

sjediš iza njega u crkvi, voliš ga gotovo savršenom ljubavlju... i ništa. Ništa, ništa, ništa.Kroz krošnje je vidjela pokret, netko je hodao cestom. Isabelle je promatrala djevojku -

bila je to Amy - kako spuštene glave polako dolazi sve bliže šljunčanom prilazu kući.Zaboljelo ju je što je vidi. Jako je zaboljelo, ali zašto?

Zato što je izgledala nesretno, tako pognutih ramena, izbačena vrata, hodajući polako,gotovo vukući noge. To je bila Isabelleina kći; to je bila Isabelleina greška. Nije to dobronapravila, nije bila dobra majka i to mlado očajanje koje se približavalo prilazu bilo je dokaz

97

toga. No, onda se Amy uspravila, pogledala prema kući umorno žmirkajući i Isabelle se činilokao da se preobrazila, kao da je odjednom postala netko na koga se može računati. Udovi sujoj bili dugački i podjednaki, grudi ispod majice okrugle i lijepe; ni premalene, ni prevelike,tek dio neke ugodne simetrije; lice je izgledalo inteligentno i promućurno. Sjedeći nepokretnou naslonjaču, Isabelle je osjetila strah.

I bijes. Bijes ju je oblio iznenada. Razljutilo ju je tijelo vlastite kćeri. Ne zato što je bilabezobrazna, čak ni zato što je mnogo mjeseci lagala Isabelle, niti ju je Isabelle mrzila zato štojoj je Amy u potpunosti preuzela život. Mrzila ju je zato što je djevojka spolno uživala smuškarcem, a ona nije.

Bilo je grozno koliko ju je to mučilo: sjećanje na onaj dan u lipnju kad joj je Avery,skrećući pogled, ispričao da joj je u šumi pronašao kćer "djelomično razodjevenu". I kako seAveryjevo lice užasno zacrvenjelo kad je dodao: "Potpuno, gore. Ništa drugo nisam vidio."(Što nije bila istina, Avery Clark je vidio podignutu suknju, dugačka i blijeda, tanka bedra,malo dlačica, vidio je kako je djevojčina ruka pohrlila u krilo čim je shvatila da su otkriveni;bili su to detalji o kojima je Avery često mislio, a nije ih spomenuo Isabelle, pa čak ni svojojženi.) I onda je rekao Isabelle: "Taj se čovjek zadovoljavao njome. Mislim na ono iznadstruka."

O, siroti Avery! Lice mu je bilo tako crveno dok je mucao te riječi.No, Isabelle je od toga hvatala mučnina; povraćalo joj se. Amy tako izložena; nudeći

svoje grudi na taj način... uživajući, želeći to. Da nije uživala, ne bi bilo ništa bolje - Isabelleje nekako bila potpuno sigurna da je Amy u sve bila aktivno, radosno uključena, i zato ju je torastuživalo.

Usprkos primjedbi Arlene Tucker - koju je prije nekoliko godina izgovorila takoautoritativno, da to Isabelle nikada nije zaboravila - kako tinejdžerke ne uživaju u seksu zatošto su spolno nezrele (a otkud Arlene Tucker samo taj podatak?), Isabelle je znala da to nijeistina.

Znala je to zbog dodira dlanova Jakea Cunninghama koji su je prije mnogo godinaispunili žudnjom. Znala je jer se tijekom godina savršeno sjećala te iznimne sreće. I dok jeuznemireno ustajala iz naslonjača, odjednom je shvatila da je od tog trena sve dosad živjela uzosjećaj stalnog potiskivanja, uguravanja, prekrivanja bujajućih izbojaka žudnje; kako ježudjela, žudjela, žudjela za muškarcem i tim nerazumnim, očajničkim osjetima.

A imala ih je Amy. (Kako bi izbjegla djevojku koja se približavala kući i čiji su se koraciveć čuli na verandi, Isabelle je požurila na kat.) Amy je tako zdušno branila tog čovjeka. Nebrani se nekoga na taj način ako mu prije nisi žudnjom odgovorila na dodire. A onda te zleinsinuacije kad je spomenuo da Amy nije trebalo mnogo pouke, ili što god je drugo groznorekao onog dana u svome bijednom, praznom stanu. Što je htio reći? Da je Amy bila "prirodnitalent"?

O, Isabelle ju je mrzila. (Zatvorila je vrata spavaće sobe, sjela na rub svog kreveta.) Nijebilo fer!

A nije bilo fer ni što je morala tih dana slušati o svoj toj slobodnoj ljubavi, kako mladiljudi žive zajedno, a da nisu vjenčani, kako nađu nove kad se umore, o tim prljavim,neurednim hipi djevojkama s cvijećem u kosi. Isabelle je čitala da na nekim koledžimaliječnici sada daju pilule svakoj djevojci koja to želi; sve su se te djevojke koristile svojimmladim tijelima kao da su obične igračke.

Boljelo ju je.Boljelo ju je vidjeti velike plakate, televizijske reklame, bilo kakve oglase koji su koristili

zavodljive mlade žene. Činilo joj se da to svi čine. Činilo se da se, ma što da se reklamiralo,sve svodilo na seks. Svi su to radili - samo je trebalo pitati.

Odozdo se čulo otvaranje kuhinjskih vrata, i onda zatvaranje. "Mama?""Odmaram se", Isabelle je viknula kroz zatvorena vrata. Čula je da Amy zastaje na

odmorištu stuba."Nisam znala jesi li kod kuće ili nisi", rekla je Amy.

98

"Kod kuće sam." Isabelle je u tišini čula daje Amy još uvijek tamo. "Jesi li se dobroprovela?" pitala je Isabelle na kraju, lica napeta zbog bijesa, skrivena iza zatvorenih vratasobe.

"Bilo je dobro." I ponovno se s odmorišta čula tek tišina, kao i u Isabelleinoj sobi; obje suukočeno čekale. I onda je Amy prešla preko hodnika i ušla u svoju sobu.

Gore je bilo nepodnošljivo vruće. Amy je zatvorila vrata i uključila ventilator,usmjeravajući ga prema krevetu, na koji je legla s jednom nogom prebačenom preko ruba i sastopalom na podu. Na neki se način nadala da će razgovarati s majkom. Nakon Stacynačudnog doma, dok je hodala prema prilazu i kad je ugledala majku, osjetila je gotovoolakšanje što je kod kuće.

Osim što to nije bilo olakšanje. Zaboravi to. Majka se još uvijek grozno ponašala. Ali, štoje mogla i očekivati? Da će je dočekati na vratima i reći: "Dušo, volim te, dođi da tepoljubim?" To nije bila njezina majka. Čak i kad je Amy bila mala i dotrčala joj uplakanazbog izderanog koljena, Isabelle bi joj rekla da prestane plakati: "Stisni zube i izdrži", reklabi. I sad je ležala u svojoj sobi i "odmarala se", što je bila čista glupost jer ju je Amy prijenekoliko trenutaka vidjela pokraj prozora.

Tako da nije bilo pravog razloga veseliti se što je kod kuće. Nije se veselila domu.Premda ju je to podsjetilo na Debby Kay Dorne, pa se ponovno upitala zašto je djevojčica togdana nestala iz kuće, zašto je još uvijek nije bilo, zašto je nisu našli. Novine su je sada jedva ispominjale. Na televiziji je tjedan prije toga neki tip rekao samo: "Potraga za Debby KayDorne nastavlja se" - i to je bilo sve. Amy se okrenula na trbuh. Jezovito je to bilo, zaista.

I zato je Isabelle bila tako glupa. Svaka druga majka veselila bi se da joj je kći s njom,rado bi s njom sjela i pričala umjesto da pobjegne na kat "odmarati se". Mogla je onda ostati idulje s Paulom Bellowsom. Ili kod Stacynih. Osim što ju je Stacy zaista deprimirala, posebnonakon filma, kad su ponovno sišle u Stacynu sobu, gdje joj je Stacy pokazala knjigu o seksukoju joj je kupio njezin novi dečko. Amy nije ni znala da Stacy ima novog dečka, ali jepoznavala tog Joshuu, koji je išao u završni razred. Kupio joj je tu knjigu o seksu. Imala jecrteže koji su davali upute kako što raditi, što je u Amy izazvalo gotovo nepodnošljivu čežnjuza gospodinom Robertsonom. Lik u knjizi imao je bradu kao i gospodin Robertson, a ženadugu, ravnu kosu. Amy se osjetila užasno osamljenom gledajući te crteže u knjizi. (Iuznemireno radoznala kako je to zaista izgledalo kod gospodina Robertsona - s kvrgom navrhu i s malim vrećicama na drugoj strani; i s dlačicama.) Rekla je Stacy da mora kući prijenego što se majka naljuti, ali je zapravo željela otići i pušiti u šumi, sjesti sama na kameni zid.

I onda je naletjela na Paula Bellowsa, što je bilo čudno, jer ga je jedva poznavala, a on seponašao kao da su prijatelji. Htio je čuti sve o Stacy, naravno, jer mu roditelji nisu dopuštalini da je nazove. Amy nije spomenula novog dečka; samo je rekla da je Stacy dobro.

"Dobro", rekao je Paul kimajući. "Jer je meni stvarno stalo do nje, znaš.""Naravno", odgovorila je Amy. "Hoću reći, naravno da ti je stalo."Odvezao je Amy svojim novim autom. "Kako ti se sviđa?" pitao ju je uz osmijeh. Zubi su

mu, baš kao i velike oči, djelovali vlažno, veliki su dlanovi milovali mjenjač dok je vozio."O, krasan je", rekla je Amy. "Lijep je." Zaista nije znala što treba reći o novom autu. Taj

je auto bio malen, sportski auto; plav izvana, a siv iznutra. "Sviđa mi se boja", dodala jeoklijevajući, dodirujući sivi vinil sjedala odmah kraj noge.

"Prede kao mačka, zar ne?" rekao je Paul.Kimnula je promatrajući mu usne koje su tako nalikovale Stacynima, bile su pune i

izvijale su se gore, glatki obrazi kao da su sjali iznutra, mokri zubi vrlo bijeli.Izišao je na Cestu 4 kako bi joj pokazao kako auto dobro "vuče", što je očito značilo da

može vrlo brzo voziti, jer je lupnuo po brzinomjeru da bi vidjela da vozi više od sto i desetkilometara na sat, pa onda sto i dvadeset, i na kraju više od sto četrdeset. Dok je užasnutozurila kroz vjetrobran, činilo joj se da se pod njima asfalt ceste miče poput neke divljepokretne trake koja je nekontrolirano jurila ispod njih.

"Evo", rekao je Paul, cereći se prema brzinomjeru koji je sada trzavom kazaljkompokazivao više od sto i šezdeset. "Pravi ljepotan, ova moja bebica."

99

Usporio je. "Jesi li se ikad ovako brzo vozila autom?"Amy je odmahnula glavom."Uplašio sam te?"Amy je kimnula."Neću više." Činilo se da mu je zaista žao. "Samo se pravim važan", rekao je dok su mu

obrazi tamnnjeli."Nema veze", rekla je Amy, sada govorljivija, jer joj je laknulo što se voze sporije. "To je

novi auto i sve to. Kad god imam nešto novo, volim se, znaš, poigrati time."Pogledao ju je nakratko dok je skretao na izlaz s autoceste, vraćajući se prema gradu.

"Draga si", rekao je jednostavno. "Htio bih ti nešto kupiti.""Ma nije potrebno", rekla je zbunjeno. "Ne, stvarno nije."No, on je to zaista želio, vidjela je to, pa su ubrzo ušli u parfumeriju, gdje joj je kupio

sjajilo za usne i maškaru. Sjajilo je bilo skupo. "Ajme", rekla je. "Hvala ti."Na pločniku je stajala zbunjeno, ogledavajući se da joj majka slučajno, nedajbože, ne

prođe ovuda autom. "Dalje ću pješice", rekla je. "Moram se razgibati."No, činilo se daje Paul sretan, uzbuđen. "Čekaj malo", rekao joj je i nestao u cvjećarnici

koja se nalazila odmah do parfumerije. Uskoro se vratio sa stručkom ivančica u papirnatomtuljcu. "Za tebe", rekao je, zabljesnuvši je bijelim zubima. "Zato što si dobra prema Stacy. Iprema meni. Dobra si osoba, Amy."

Amy je sjela na krevet, okrenuvši oznojeno lice prema ventilatoru. Lijepo je kad ti netkokaže da si dobra osoba. Zaista jest. Nije znala zašto ju je sve to rastužilo. Amy je zaklopila očipred ventilatorom. U sobi je bilo vruće i mirisalo je na tavan; no, na korijenu kose, gdje joj sevlasište oznojilo, osjetila je studen.

Ranije je otpješačila do srednje škole i, našavši otvorena vrata pokraj dvorane za tjelesni,prešla je utihlim hodnicima sve do vrata učionice gospodina Robertsona, gdje je ostavilaivančice.

Stigao je i kolovoz. Nebo je bilo blijedo i svakim se danom činilo sve udaljenije, sve jeviše nalikovalo na kupolastu membranu koja se nadima od plinova koje sama ispušta.

Peg Dunlap, žena iz crkve koja je sjedila u komisiji za božične ukrase i koja je spavala saStacynim ocem, provela je jedno od tih vrućih popodneva u dućanu A&P gdje je bilo hladnijei gdje je neopaženo mogla slijediti gospodu Burrows dok je gurala kolica za kupovinu nizjedan prolaz, pa uz drugi. Noseći sunčane naočale, Peg Dunlap razgledavala je glavice salate ipromatrala ženu svog ljubavnika kako proučava staklenke s džemovima i marmeladama. Nijeznala zašto ju sve to ispunjava takvim uzbuđenjem, umjesto nepodnošljivim bolom.

Nekoliko kilometara dalje, u stanu na zadnjem katu, živjela je Linda Lanier, nastavnicašpanjolskog, koja je baš tada, tog čudovišno vreloga kolovoskog popodneva bila gola ukrevetu s Lennyjem Mandelom, gdje su oboje stenjali i divlje se znojili između zgužvanihplahti; ivančice koje je, na svoje iznenađenje, Lenny Mandel otkrio u školskom hodniku sadasu se ljuljale u boci od mlijeka pokraj kreveta. (Gospođi Mandel, koja je nazvala sina u školuda bi mu rekla da usput, kad se bude vraćao kući, donese senf, rekli su da je već otišao s poslai da se neće vraćati.)

Preko rijeke, u uredu, Debela Bev imala je problema s utrobom, s probavom. Posljednjihje nekoliko dana, odmah nakon što bi stigla na posao, dobivala grčeve i jako se nadimala.Hodajući oprezno kroz ured, stišćući sfinkter kao da joj o tome ovisi život, katkad je osjećalakao da će joj cijeli donji dio tijela eksplodirati - da bi se konačno spustila na školjku i otkrilada je ispustila tek glasan vjetar. Apsolutno ništa više.

No, barem je imala o čemu pričati s Dottie. Sigurno neće o NLO-ima. "Bog mi jesvjedok", rekla je smještajući se ponovno za stol. "Onoliko rondanja u mojoj utrobi, ondjedolje."

Dottie Brown podigla je pogled, namrštila čelo. "Stvarno?" pitala je, a Bev je shvatila daDottie nije shvatila što je ona rekla, da je nešto stajalo između Dottie i ostatka svijeta; neka jojje daljina bljeskala u oku, neka daljina koju Bev nije u potpunosti razumjela; čulo se to ublago pretjeranom naglašavanju riječi "stvarno".

100

Umorilo je to Bev, kao da je plivajući nekoga lovila, kao da je i sama trebala govoritiglasnije, brže, izražajnije, samo da Dottie ne bi potonula. Tipkajući, Bev je gledala prijateljicukrajičkom oka. Dottieino je lice odavalo fizičku bol; shvatila je to Bev dok ju je promatrala itipkala. Sjećanje od prije mnogo godina preplavilo ju je - njezina teta, koja je umrla od raka,imala je isti izraz lica kao i Dottie sada, kao da ju je nešto iza očiju stalno povlačilo unatrag,neka viša sila, nešto kao... Bev se uznemirila.

"Dottie", rekla je. Prestala je tipkati i pogledala prijateljicu.Dottie je iznenađeno podigla pogled."Dottie Brown, jesi li ti dobro?"Činilo se da se Dottieino lice razdraženo trznulo. "Zašto pitaš?""Zato što mi se činiš drukčijom", izgovorila je Bev iskreno. "Poznajem te dugo i činiš mi

se drukčijom.""Zaboga", odgovorila je Dottie tiho. "Da je tebi svemirski brod sletio u dvorište, i ti bi se

činila drukčijom."To ih je odvelo u opasne vode; Bevina se utroba zgrčila. Nije vjerovala u Dottieinu priču

o NLO-ima, i mislila je da to Dottie vjerojatno zna. No, kad je Dottie razgovarala snevjernicima (Lenora Snibbens bila je najgora, jer je o tome otvoreno pričala), oči bi joj senapunile ozlojeđenim suzama i rekla bi tiho da nitko ništa ne razumije o svijetu dok mu se tone dogodi. "Istina je to", rekla bi Debela Bev podržavajući prijateljicu i više se o tome ne bipričalo.

"Ali, mislila sam, fizički", rekla je sada Bev. "Jesi li fizički dobro? Još uvijek krvariš?Boli li te rana?"

"Osjećam je", rekla je Dottie i zapalila cigaretu."Ne sviđa mi se što opet pušiš", dodala je Bev i sama pripaljujući, a Dottie joj je tek

dobacila preziran pogled, koji je jasno rekao da Bev o tome nema što govoriti. "Ti si mi bilainspiracija", objasnila je Bev. "Uvijek sam mislila da će, kad odlučim prestati pušiti, to bitizato što si i ti."

"Pa, sada više nisam inspiracija", rekla je Dottie, oprezno odlažući cigaretu u staklenupepeljaru i dodirujući prstom jezik prije nego što se dohvatila hrpe omotnica. "Slobodno tozaboravi."

Debela Bev polako je izdahnula i proučila si nokte. "Kako je Wally? Pomaže li ti okosvega toga?"

"Oko čega?""Pa, to što si imala histerektomiju i sve to. Katkad čuješ da se muškarci čudno ponašaju.

Znala sam čovjeka koji je stvarno zaplakao kad je čuo da je liječnik njegovoj ženi izvadiojajnike. Velika stijena od čovjeka slomila se i plakala. I onda više s njom nikad nije spavao."

"Svi su oni djeca", Dottie je posegnula za cigaretom."Je, valjda je to točno." Trebala je biti iskrena i reći Dottie da ne vjeruje u cijelu tu priču s

NLO-ima i da joj je zbog toga žao. Toliko su dugo bile prijateljice da su trebale i to raspraviti."Huh", rekla je Bev naginjući se preko stola prema Dottie. "Utroba mi je opet podivljala."

Odgurnula je stolac i ustala. "Oprosti", rekla je, "idem posrati lubenicu."Vidjela je da se suze pojavljuju u Dottieinim očima i da se nije bojala da će ta lubenica

prasnuti, Bev bi ponovno sjela.

"Stacy je rodila", rekla je Amy.Isabelle je podigla pogled s tanjura i pogledala Amy. "Je li?" Amy je kimnula."Je li?" ponovila je Isabelle. "Rodila je?""Da. Rodila je. Nazvala je njezina majka." Amy je ustala i počela spremati suđe."Ispričaj mi." Isabelleine su oči pratile Amy po kuhinji, blijeda lica i s izrazom dosade."Nema se što pričati", Amy je odgovorila, blago sliježući golim, mladim ramenima koja

su sjala dok je posezala za tanjurima u majici bez rukava. "Rodila je. Kraj." Bilo je čudnokako je katkad tih dana razgovarala sa svojom majkom, otvoreno nepristojno, s prezirom.Prije tog ljeta to se nikad ne bi usudila.

"Teško da je to kraj", rekla je Isabelle. "Teško."

101

Amy nije odgovorila; mrzila je način na koji je majka davala takve izjave - umišljene,sveznajuće primjedbe, usput izbačene u vlažni zrak kuhinje. "Znam ponešto o tome, što ti neznaš", katkad bi majka rekla dok je Amy rasla, i ne bi nastavila misao - kao da zbogsuperiornosti znanja i iskustva, koje joj je s pravom pripadalo, nije smatrala Amy vrijednomda joj se bilo što objasni.

"Priča li Stacy ikada o tome?" oklijevajući je pitala Isabelle, savijajući svoju papirnatusalvetu u čvrst tuljac, pogledavajući postrance Amy, koja je nastavila raspremati stol.

"Priča o čemu?""O posvajanju bebe."Amyno se lice na trenutak zamrznulo kao da se nije mogla sjetiti što je Stacy rekla.

"Mislim da se bojala rađanja", priznala je premještajući tanjure u sudoper. "Nije to baš rekla,ali hoću reći da se bojala da će boljeti. Ali, njezina mi je mama rekla da je sve bilo u redu."Amy je zamislila onu ženu u filmu koji je donio Stacyn otac; divlje iskrivljeno lice, duboko,bolno stenjanje. "Boli li zaista tako jako?" Amy se okrenula od sudopera i iznenadno majcipostavila to iskreno pitanje.

"Naravno da je neugodno." Isabelle je prestala savijati salvetu i pogledala je kroz prozor.Lice joj je - kako je Amy mogla vidjeti prije nego što se okrenula - izgledalo zabrinuto ipretjerano ranjivo; Amy je steglo oko srca: majka je pokušavala ne zaplakati.

Jedno kratko vrijeme čuli su se tek zvukovi pranja suda, tekuće vode, škripe slavine dokse zatvarala i pribora za jelo koje pada u cjedilo za posuđe.

Isabelle je progovorila. Amy, stojeći pokraj sudopera, znala je po zvuku da majka jošuvijek gleda kroz prozor. "Dakle, Stacy nije ništa rekla o tome kako je to kad se odreknešbebe?"

"Ne." Amy se nije okrenula. Isprala je šalicu ispod mlaza vode i odložila je u cjedilo."Ali, katkad se pitam", dodala je Amy iskreno. "Hoću reći, može proći ulicom pokraj svogadjeteta kad bude imala četrdeset i pet godina i ne znati to. To je stvarno čudno, hoću reći. No,nisam je nikada upitala je li o tome razmišljala."

Isabelle nije odgovorila."Jednostavno nisam mislila da je trebam pitati, znaš." Amy se okrenula, ruke su joj još

uvijek bile pune pjene. Majka je i dalje gledala kroz prozor; spljoštena je punđa u ovo dobadana već gubila oblik, pramenovi kose visjeli su joj niz dugi, bijeli vrat.

"Mama?""Ne. Mislim da si bila u pravu što je nisi pitala." Isabelle se okrenula, osmijehom se

ispričavajući jer su joj se na licu pojavile suze. Brzo je obrisala lice salvetom koju je držala uruci. "Ne, potpuno si u pravu", ponovila je. "Ne pitaju se bespotrebna pitanja koja bi moglananijeti bol." Činilo se sad da se i sama oporavlja; ispuhala je nos, ustala od stola, bacilasalvetu u košaru za smeće.

"Trebala bi je posjetiti", izrekla je Isabelle odnoseći sa stola onih nekoliko sitnica koje sujoš ostale. "U kojoj je bolnici?"

"Misliš da je posjetim u bolnici?""Pa da. Tako sam mislila.""U Arundyju je. Ne, u Hennecocku." Amy je isprala još jednu šalicu, pomičući se da

majka u sudoper stavi ostatak pribora za jelo."Nazovi i raspitaj se kad su posjeti", rekla je službeno Isabelle i obrisala spužvicom

kuhinjsku površinu. "Odvest ću te večeras. Ne brini", dodala je kao da čita Amyne misli,"neću ulaziti s tobom. Ostat ću u autu."

"Sigurna si?" pitala je Amy. "Neće ti smetati?""Idi sada." Majka joj je pokazala rukom. "Promijeni majicu. Ova se čini malo prljavom."

(Zapravo je otkrivala djevojčina sjajna ramena pa se Isabelle neugodno osjećala.) "Ja ćunazvati bolnicu."

Kad se Amy nakon nekoliko minuta spustila stubama, u čistoj bluzi i počešljane kose -taman je dovoljno narasla da joj se počela kovrčati iza ušiju - našla je Isabelle kako stoji ukuhinji i otvara ormariće. "U osam sati", rekla je Isabelle. "Ali moraš joj nešto odnijeti."

"Što primjerice?" rekla je Amy. "Ne znam što bih joj trebala odnijeti."

102

"Evo je." Isabelle je iz ormarića izvadila košaricu. "Idemo ubrati cvijeće iz vrta i to jojodnijeti."

Nekoliko sljedećih minuta radile su zajedno; zapravo je radila Isabelle, a Amy ju jepromatrala. Isabelle je obložila košaricu aluminijskom folijom i onda uzela lopaticu, pa suotišle do vrta iza kuće, gdje je Isabelle kleknula i iskopala busen nevena i zvončića, utiskujućizemlju u košaricu. Radila je revno, iznad usne joj je izbio znoj, kao i u vrećicama pod očima;gledajući lice svoje majke, Amy je morala skrenuti pogled.

"Ovako će dulje trajati", rekla je Isabelle uspravljajući se i nadlanicom brišući lice, "negoda ih samo uberemo."

"Osim toga, ljepše izgledaju." Amy je zadivljeno gledala u košaricu."Zaista lijepo izgleda, zar ne?" Isabelle je žmirnula prema košarici dok se polako okretala.

Vratile su se u kuću, gdje je Isabelle našla neku bijelu traku kojom je zavezala masnicu okoručke košarice i onda škarama (ni ona ni Amy se nisu sjetile da su to bile škare kojima jeodrezala Amynu kosu) nakovrčala krajeve trake, tako da su dvije bijele spirale visjele iznadplavih i žutih cvjetova.

Bolnica je bila privatna i nije bila stara. Izgledala je više kao neka diskretna, modernauredska zgrada. Smještena dalje od glavne ceste, imala je samo dva kata i niz malih prozora uravnoj liniji preko cementnih zidova. Prednja su vrata bila od stakla, ali zatamnjenog, idojmila su se radoznale Amy, koja je zurila kroz vjetrobran. Isabelle je zaustavila automobil ukutu parkirališta.

"Što da sada radim?" pitala je Amy, držeći u krilu košaricu s nevenima i zvončićima -vlaga je već prodirala pa ju je osjećala na butinama. "Nikad prije nisam bila u bolnici."

"Samo im reci da si došla vidjeti Stacy, kako joj je već prezime.""Burrows. Puštaju li djecu unutra?""Imaš šesnaest godina", rekla je Isabelle, procjenjujući Amy očima. "No, ako netko pita,

mislim da možeš reći da imaš osamnaest. Prošla bi."Amy je bacila pogled na majku; nije bilo uobičajeno da Isabelle predlaže laganje. Počela

je otvarati vrata, a onda zastala. "A što ako k Stacy - budući da je rodila, a nije trebala - nepuštaju posjetitelje?"

Isabelle ju je prazno pogledala. "Ne bi imali na to pravo", rekla je."Je, ali što ako ne puštaju?""Onda reci da si član obitelji. Ako baš moraš.""Dobro." I ponovno je Amy zastala. "A što ćeš ti raditi? Imaš li što za čitanje?"Isabelle je zatresla glavom. "Samo idi."Promatrajući Amy kako hoda parkiralištem (mornarskoplave kratke hlače iz Searsa dobro

su se slagale s bijelom bluzom), Isabelle je u Amynu koraku iznenada prepoznala ono istooklijevanje kao dok je bila mala. U ugodnoj simetriji nogu koje se udaljavaju, Isabelle jevidjela poznato zabacivanje desnog stopala unutra; neki šapat sramežljivosti - kao i uvijek - utom jedva primjetnom nesavršenstvu koraka, kao da je djevojka u sebi nosila osjetljive,neizrečene riječi: "Bojim se." Prošli su je trnci, jer je bilo neobično istodobno vidjeti obje teslike: leđa odrasle osobe s košaricom cvijeća u ruci i malu, kovrčavu djevojčicu koja hodaprilazom kući Esther Hatch, prstićima stežući glavu plastične lutke.

Amy nitko nije ništa pitao. U tihim se hodnicima činilo da su sestre pospane inezainteresirane dok su joj rukom odmahivale upute.

Stacy je bila sama. Sjedila je uspravno na krevetu s praznim izrazom očekivanja na licu,koji se razlio u čuđenje kad je vidjela Amy. "Bok", rekla je Stacy. "O, Bože, bok." Ispružila jeruke kao dijete koje želi da ga se podigne i košarica s cvijećem riskirala je uništenje usredgungule nervoznog smijeha, saginjanja i ljubljenja, ali je u posljednji tren spašena i smještenau Stacyno krilo. Pregledala je košaricu sjajnih očiju.

"Amy, baš je lijepo."Djevojke su zajedno promatrale mali vrt u Stacynu krilu, jedrinu nevena, suzdržanost

zvončića koji su već pognuli glavice. "To je moja majka napravila za tebe", rekla je Amy.

103

"Tvoja majka?"Amy je kimnula."To je jebeno neobično."Amy je ponovno kimnula."Roditelji su tako čudni." Stacy je polako tresla glavom, stavljajući košaricu na stol

pokraj kreveta. "Moji su zaista bili divni kad sam dobila trudove, ali kad sam se danaspopodne počela dosađivati - jer te sjebani doktori drže tu tri dana - zamolila sam roditeljemogu li mi iznajmiti televizor pa su to odbili."

"Kako to?""Tko zna. Vidi, povezuju ti grudi." Stacy je otvorila bolničku spavaćicu da pokaže Amy

kako su joj grudi povezali trakama bijele tkanine. "Boli ko sto vragova.""To su ti roditelji napravili?""Ne, bolničarke. Jer će mi navirati mlijeko ili takvo što."Amy se okrenula i ogledala se po sobi; bila je kvadratna, sterilna, razočaravajuća.

Oklijevajući je sjela na rub plavoga vinilskog stolca uza zid, ali je Stacy rekla: "Ne, ne. Sjedniovdje", lupkajući po krevetu i premještajući noge.

Amy je ustala i sjela na krevet. "Izgledaš isto", rekla je proučavajući prijateljicu. "Ali jošuvijek trudno." Kroz plahte se jasno nazirao Stacyn nabubren trbuh.

"Znam. Treba neko vrijeme da maternica splasne ili takvo što. Imam nevjerojatno jebenojake grčeve, kao mjesečnica. Prije nekoliko sati morala sam piškiti pa su me stavili na gusku iizašla je cijela gruda krvi, veličine grejpa. Mislila sam da umirem, ali je sestra rekla da je tonormalno nakon porođaja. Valjda je to ono što mačke pojedu. Hoću reći, znaš, što bih pojelada sam mačka."

Neko su vrijeme šutjele. Onda je Amy rekla: "Dakle. Dobro je što nisi mačka.""Zaista." Stacy se igrala dugmetom koje je zujalo kad ga je pritisnula, pa se zaglavlje

kreveta podiglo tako da je gotovo sjedila. "Evo", rekla je, pomičući se još malo, tako da jesada Amy sjedila (ili napola ležala) na krevetu pokraj nje.

"Daj, ja ću to." Amy je sama pritisnula dugme pa su im se tijela spuštala. Ponovno jepritisnula, pa su se podizale. "Gdje su ti roditelji?" pitala je.

"Doma, valjda. Mislim da je mama cijeli dan pila." Stacy je zurila u Amyne noge naplahtama. "Bila je super, i onda je zaspala u tom stolcu. Otac ju je odvukao doma, posrtala je.Mislim da je zaista mnogo popila."

Amy je pritisla dugme pa su im se noge polako podizale. "Nisam znala da ti mama pije.Majka gospodina Robertsona je pila."

"Tko je gospodin Rob... O, da, onaj na zamjeni. Moja majka pije u posebnim prilikama."Amy im je spustila noge i pogledala u strop; bio je napravljen od bijelog materijala nalik

kartonu s malim rupama. "Je li netko već rekao Paulu?""Moja mama. Htio je doći u bolnicu, ali smo rekli da nema šanse.""Vidjela sam ga neki dan", počela je Amy. "Povezao me u autu."Stacy je umorno odmahnula rukom. "Paul", rekla je. "Ne želim misliti o Paulu.""Dobro." Amy je i dalje gledala u strop. "Prestala sam raditi u tvornici. Moj me šef, onaj

šupak Avery Clark, mrzi pa je rekao da više nemaju novca. Trebala si ga vidjeti, Stacy. Nemadosadnijeg čovjeka. Znaš da se ne seksa, osim možda jednom ili dvaput u životu, samo da binapravio klinca."

"Možda bi se začudila", rekla je Stacy. "Ljudi su čudni. Ljudi čuvaju svakojake tajne okojima ne bi ni sanjala. Moj je otac jednom imao pacijenta - ne u Shirley Fallsu - koji je biooličenje normalnoga i ispravnoga. Bio je vlasnik banke ili takvo što. I plaćao stvarno skupimprostitutkama samo da se skinu i guraju jaje niz hodnik k njemu."

Amy se okrenula prema Stacy."Čudno, a?" rekla je Stacy. "Ništa seksa, tek gurati jaje niz hodnik. Čula sam kad je to

otac jedne noći ispričao majci."Mislila sam da psihijatri ne smiju pričati što im se kaže.""Glupost", rekla je Stacy. "Nikad ne vjeruj psihijatru. Sviđaju mi se tvoje sandale.

Oduvijek su mi se sviđale."

104

Zajedno su zurile u Amyna stopala. "Ja ih oduvijek mrzim", rekla je Amy. "Mrzim svusvoju odjeću. Kao te glupave kratke hlače iz Searsa samo zato što mi majka ne da nositiodrezane."

"Odjeća", razmišljala je Stacy. "Još malo pa ću moći nositi normalnu odjeću.""Mrzim svoju majku", rekla je Amy, iznenada preplavljena jakim osjećajem gađenja

prema svojim kratkim hlačama. "Hoću reći, lijepo od nje što ti je napravila košaricu scvijećem, ali stvarno je čudna. Mrzim je."

"Je", rekla je Stacy ležerno. "I ja mrzim svoju." Okrenula se licem prema Amy. "Znaššto?" prošaptala je. "Jedna od bolničarki dala mi je bebu u naručje. Nisam to smjela, ali jednaga je od noćnih bolničarki rano ujutro prošvercala i pustila me da ga neko vrijeme držim."

Stacyne su plave oči zurile u Amyne."Prekrasan je", prošaptala je Stacy. "Kad budeš izlazila, proviri kroz staklo u dječju sobu.

U posljednjem je redu, u desnom kutu. Tako mi je ta bolničarka rekla. Znat ćeš koji je jer imaveliku glavu punu crvene kose." Stacy je zatresla glavom. "Stvarno je lijep."

Kući su se vozile u tišini. "Dobro je", rekla je Amy ulazeći u auto i nakon toga ništa više.Okrenula je lice prema prozoru, a Isabelle ih je, koja je jednom ili dvaput otvorila usta danešto upita, zatvorila. Već je pao mrak. Prolazili su pokraj kuća, stražnjih vrtova, podignutihbazena jedva vidljivih u maglenom sjaju uličnih svjetiljki, svjetala automobila i osvijetljenihprozora na kućama. Gdje je bio gospodin Robertson?

Auto ispred njih uključio je žmigavac na sljedećem izlazu s ceste, malo crveno svjetlo jošje žmirkalo dok se spuštao niz izlazni put. I onda su neko vrijeme prolazili samo pokrajdrveća, smreka i borova, uspravnih u mraku. Amy je sjedila pokraj majke u toj mliječnoj,večernjoj tami i zamišljala se kako gola kotura jaje po dugom hodniku od borovine na čijemkraju čuči čovjek u poslovnom odijelu (nalik onom đakonskom, kad po crkvi raznose pliticeza milodar) i izgleda normalno, osim te očajne žudnje na licu. "Još jedno", prošaptao jemolećivo, "zakoturaj još jedno", i ona je poslušala; dobro bi to radila, polagano,nezainteresirano ga promatrajući. Namirisale su rijeku; ulazile su u Shirley Falls.

"Vidjela sam bebu", priopćila je Isabelle. "Nisam smjela, ali mije Stacy rekla gdje je pasam provirila kad sam izlazila." Nije majci ispričala kako je stajala u bolničkom hodniku išaptala molitvu kroz staklo, blagoslivljajući uspavana crvenokosa dječačića o kojem nikad uživotu više ništa neće saznati, govoreći mu da ga je gledala kako raste u majčinu trbuhu zavrijeme užine na onom njihovu mjestu u šumi, i zaklela se da će ga zauvijek voljeti.

Isabelle ništa nije rekla. Dovezle su se na kolni prilaz u potpunoj tišini.

20

Avery Clark uzeo je tjedan dana slobodno. Radio je to svakog kolovoza, iznajmljujućiuvijek istu kolibu na jezeru Nattetuck, u planinama; lovio bi ribu sa svojim sinovima, plivao sEmmom oko uskog doka, pekao kobasice i ležao u platnenoj ležaljci između dva bijela bora.Ta su se sretna vremena svake godine bilježila hrpom fotografija koje bi Avery sa suzdržanimoduševljenjem pokazivao Isabelle nakon što bi ih na pauzi podigao u ljekarni na drugoj straniulice.

To bi joj uvijek slomilo srce. Stojeći pokraj njegova stola, gledajući te slike (držala ih jeoprezno za rubove da ne bi ostavila mrlje od prstiju na Emminim leđima dok s doka ulazi ukanu), Isabelle bi rekla: "O, Avery, ovo je posebno dobro, hoću reći - ovdje si dobro ispao" inasmiješila bi se na sliku Averyja nagnuta nad čamac s veslima dok štapom izvlači ribu.Grgeč. Kimnula bi dok bi objašnjavao da su tog dana dugo ribarili, puna dva sata, a da nijednariba nije zagrizla. "O, zamisli", rekla bi ona.

Sada, tog posebno vrelog i groznog kolovoza, kad je rijeka ležala mrtva i kad je smrdjelado bezbojnog neba, njezina kći jedva da je s njom razgovarala, a ni Avery nije mnogo rekao("Čuvaj utvrdu, Isabelle", bilo je sve što je smislio kad je u petak odlazio); pitala se hoće li jojove godine pokazivati slike s jezera kad se vrati. Znala je, jer je čula kad ga je Bev pitala, da

105

će mu se sinovi pridružiti premda su već obojica završili studij. "O, da", rekao je. "Mislim daćemo onamo jednog dana voditi i unuke. Jezero Nattetuck obiteljska je tradicija."

"Baš lijepo", odvratila mu je Bev lijeno kimajući, a Isabelle joj je pozavidjela nanedostatku zanimanja.Za nju je imao tek veselo "Čuvaj utvrdu, Isabelle". Premda mu je u očima vidjela da jesvjestan da taj zadatak ovih dana neće biti lagan, zbog novih zavada i onih starih koje su sezakuhavale u uredu, zbog savezništava koja su se sklapala i razvrgavala. Rosie Tanguay iLenora Snibbens, koje više od godinu dana nisu razgovarale, navodno zbog toga što je Lenorasvima ispričala svoj san u kojem je Rosie izvela striptiz u dvorani pošte (Rosie se uvrijedilane toliko zbog toga što je Lenora ispričala taj san koliko zbog toga što se Lenora pri tomeizrazito dobro zabavljala), na početku ljeta su pokazivale znakove da će smiriti napetosti,složivši se jednog dana - mirnim, ugodnim tonom - da su zbog vreline previše pospane. No, sNLO-ima Dottie Brown vratilo se i staro neprijateljstvo.

Činilo se da Rosie nije jedina na koju je Lenora bila spremna skočiti. Zbog tko zna kojihrazloga, Lenora nije mogla podnijeti ne samo ideju NLO-a u svojoj blizini već očito i sve onekoji su izabrali vjerovati da bi takvo što moglo postojati. Kad bi se koja žena u kantiniumorno ogledavala oko sebe i rekla tek: "Gdje sam ostavila pepsi?", Lenora je moralasarkastično odgovoriti: "Možda su je oteli izvanzemaljci".

I dok ni Debela Bev ni Isabelle nisu bile sklone vjerovati u Dottieinu priču, obje su sesvrstale na "Dottieinu stranu". I obje je živciralo to što Lenora Snibbens neprekidno ljulja tajveć klimavi brod. "Zašto jednostavno ne zaveže?" Bev je promrmljala Isabelle jednog danakad su zajedno izlazile iz kantine. U kratkoj tišini, koja se spustila na zagušljivu prostorijukantine, Lenora je rekla, ne dižući pogleda: "Jesi li vidjela još koji svemirski brod, Dottie?"

Bilo je to okrutno; nije se moglo opravdati. Nepotrebno. To bi se možda moglo očekivatiod Arlene; ona je pod obojenim obrvama nosila takvu zlobu (kao što su neki mislili), aliLenora - inače dobronamjerna, izbačenih zubi i brbljava ... sve je iznenađivala upornošću okote teme.

Dottie Brown pocrvenjela je i onda joj se lice zgrčilo i počela je plakati. "A, daj, Dottie.Daj, borati." Lenora je prstima nestrpljivo lupkala o linoleum stola. Morala se sada baviti sviše stvari nego što je očekivala, no zbog neugodnosti je, na nesreću, dodala i: "Hajde, Dottie.Odustani više."

Dottie je odgurnula stolac i izišla iz sobe. Slijedeći je, Debela Bev glasno je promrmljalaprema Isabelle, ali zabacujući glavu u Lenorinu smjeru: "Zašto jednostavno ne zaveže?"

To je bila istina. Lenora je trebala zavezati. Ako je Dottie Brown, ili bilo koja od njih,htjela na poslu pričati da je upravo vidjela dvanaest bijelih klokana kako prelaze most - pa štose to ikoga ticalo. Mogao si misliti da je skrenula, no pristojna bi osoba to jednostavnoprešutjela.

Isabelle je sjela za svoj stol. "Slažem se, Bev. U potpunosti."Bev je krenula u toalet pobrinuti se za prijateljicu, a Isabelle je počela tipkati pismo,

praveći mnogo pogrešaka. Osjećala je da joj u grudima treperi panika, kao da zamjenjujenastavnika u razredu koji je iznenada podivljao, a ravnatelja nema. Što ako te žene potpunopolude? (A kako i ne bi, mislila je Isabelle, čija se ruka već pomalo tresla; bilo je tako užasno,užasno vruće.) Što ako se razulare i Avery se vrati i nade totalni kaos? "Čuvaj utvrdu,Isabelle."

Nije to bila njezina odgovornost, zaboga! Averyja su plaćali da održava red u uredu; nisuplaćali nju. Isabelle je izvukla list papira iz pisaćeg stroja i ponovno započela tipkati pismo.

U toaletu se u međuvremenu događalo nešto nezamislivo: Lenora Snibbens, koja jeslijedila Dottie Brown oblikujući u glavi neku nejasnu ispriku, užasnula se kad se Dottieokrenula od umivaonika i udarila je po gornjem dijelu gole ruke. Udarac se nije čuo jer jeDottie postrance udarila dlanom, no Lenora je istog trena vrisnula, odmaknula se, da biodmah potom koraknula naprijed i Dottie pljunula u lice. Nije to bilo mnogo pljuvačke.Lenora je bila previše uzrujana da bi u ustima prikupila neku značajnu količinu sline, no gestaje bila jasna, a nekoliko je kapljica prsnulo kroza zrak, palo na Dottieine obraze, što je onaodmah žustro obrisala, jecajući: "Ti odurna prištava krmačo!"

106

Na spomen njezina nesretnog tena, Lenora je ponovno pljunula, no zbog mahnitosti ispaloje to tek divlje frfljanje usnicama, poput djeteta koje se duri.

Debela Bev stajala je pokraj umivaonika i svjedočila svem tom užasu te je krenula statiizmeđu njih, vičući glasom kojim se nije koristila otkad su joj kćeri bile adolescentice:"Smjesta prestanite, obje!"

Nekoliko trenutaka poslije Debela Bev nagnula se nad Isabellein stol, da je obavijesti daće odvesti Dottie kući i kako se ni ona sama popodne možda neće vraćati na posao.

"Naravno", rekla je Isabelle uznemireno, ne znajući stoje izazvalo takvu odluku."Naravno, Bev."

Lenora Snibbens vratila se za svoj stol i sjela, očiju punih suza, odbijajući išta reći. Uredje preplavila tišina. Čulo se tek zujanje ventilatora na prozorima, premda se činilo da je i tajzvuk prigušen, kao da su i sami ventilatori postali oprezni i obazrivi. Poneki je stolaczaškripao, poneki se ormarić s registratorima zatvorio. Lenora je dvaput ispuhala nos.

Isabelle je podigla pogled, vidjevši da je Bev poziva rukom iz hodnika. Uzela je torbicu izladice i tiho izašla u hodnik, kao da ide u toalet.

Bevin auto nije htio upaliti. Mislila je da je to imalo veze sa žegom, zato što se auto cijelidan pržio na parkiralištu. Obično se nastojala parkirati u kutu ispod drveta, ali je danas tomjesto bilo zauzeto. To nije bilo ništa važno, obratila se ona Isabelle (debela je ruka brisalaoznojenu naušnicu), osim što je Dottie već sjedila u autu i morala je kući. Bev je mislila daDottie ima živčani slom, ali sada je bilo važno samo daje se odveze kući. Kad je rekla Dottieda će nazvati Wallyja na posao, Isabelle je podigla ruku. "Hajde", rekla je. "Idemo."

Dok su izlazile s parkirališta, pred njima je svjetlucala vrelina. Dottie sjedila je naprijedpokraj Isabelle, smirena i bezizražajna. Debela Bev sjedila je otraga, raširenih nogu, držećiruku s cigaretom na prozoru. Isabelle je vozila oprezno kao da joj se upravo procjenjujuvozačke vještine. Podsjetilo ju je to na onih nekoliko puta, dok je Amy još bila mala, kad jevolontirala vozeći djecu na školske izlete; tako je pretjerano oprezno sjedila za volanomvozeći pun auto umorne, svirepe djece.

"Udarila sam je", rekla je Dottie glasom bez tona, okrećući lice djelomično premaIsabelle.

"Molim?" Isabelle je uključila žmigavac. Auto iza njih vozio je preblizu; Isabelle jemrzila kad su je tako nablizu slijedili.

"Udarila sam Lenoru. U toaletu. Je li ti Bev ispričala?""Ne. Zaboga." Isabelle je pogledala u retrovizor; Bev joj je vratila poražen pogled.

"Stvarno? Udarila si je?" Isabelle se sada okrenula prema Dottie, koja je kimnula."Pljesnula po nadlaktici." Dottie je dotaknula vlastitu ruku da pokaže gdje, i onda počela

kopati po torbici tražeći cigaretu."Dakle." Isabelle je o tome razmišljala dok je skretala udesno kod znaka za obvezno

zaustavljanje. "Svatko ima točku pucanja", rekla je velikodušno i neočekivano."Pa joj je Lenora pljunula u lice." Debela Bev dodala je sa stražnjeg sjedala, kao da ju je

ohrabrilo Isabelleino odobravanje."O, Bože sveti.""Nije ona kriva", konačno je rekla Dottie uzdišući. "Udarila sam je.""Nije to isto", odgovorila je Isabelle, još uvijek uznemirena zbog vožnje, a posebno jer ju

je još više pokolebala ideja o dvjema odraslim ženama kako se tuku i pljuju. (Bože blagi,mislila je.) "Udaranje je drukčije. Naravno da nije u redu udariti nekoga", dodala je brzoIsabelle, boreći se opet sa slikom hrpe djece u autu dok je skretala na cestu koja je vodila doDottieine kuće. "No, barem je", zastala je tražeći riječi, "barem je čisto. No, pljuvanje. BlagiBože."

"Dottie joj je rekla da ima prištavo lice", Bev je izvijestila sa stražnjeg sjedala, a Dottie jeto mrko potvrdila kimajući glavom i ne gledajući Isabelle.

'"Odurna prištava krmača ", rekla je Dottie da bi izvještaj bio točan. Duboko je uvukladim.

107

"A joj", rekla je Isabelle. "Ajme meni." Oprezno je upravljala autom niz uski, seoski put."Ajme meni", ponovila je.

"Sljedeća lijevo", Dottie ju je usmjeravala.Prilaz je bio dugačak i spuštao se u zavojima prema rijeci. Bilo je to lijepo mjesto,

okruženo poljima i skupinama javora ispred kuće. Isabelle je znala da je to bilo nasljedstvo;Dottie si ne bi mogla priuštiti takvu kuću. Trebalo ju je popraviti, vidjela je kad se zaustavilaispred ulaza. Ograda verande sjedne je strane propala; siva se boja počela ljuštiti mnogo prijetog ljeta. Sve je to uznemirilo Isabelle, baš kao i pogled na zahrđali kamion koji se očitogodinama nije pomaknuo, već se smjestio u korov malo dalje od kuće.

"Ostanimo malo sjediti", rekla je Dottie, pogledavajući Isabelle sramežljivo i upitno."Naravno", odgovorila je Isabelle. Ugasila je motor.Sjedile su tiho na bezbojnoj vrelini. Na Dottieinu licu stvarale su se kapljice znoja, a

Isabelle joj je iznenada rekla, obazrivo je promotrivši: "Dottie, smršavjela si." Dok je toizgovarala, prazan prostor između Dottieine ruke i rukava bluze učini joj se poznatim; Isabelleje to nedavno primijetila na sebi ogledajući se u izlogu dućana A&P.

Dottie je bezvoljno kimnula."Mislila sam da se nakon histerektomije deblja", rekla je Bev stiješnjena na stražnjem

sjedalu. "Kad smo uškopili Chippie, nadula se poput balona."Dottie je naslonila glavu otraga na sjedalo, kao da je kod zubara, i prestala se opirati.

"Mene su uškopili", rekla je. "O, Bože." Počela je glavom ljuljati, polako naprijed i natrag."Dottie. Užasno mi je žao." Bev je bacila cigaretu kroz prozor na šljunak prilaza i nagnula

se naprijed da dotakne prijateljičino rame. "Sranje", rekla je, "kakve sve gluposti čovjekizgovori." I onda prema Isabelle: "Oprosti na izrazu."

Isabelle je blago kimnula glavom, stisnuvši usnice, da bi tako prenijela poruku: Ne budismiješna, Bev - zaboga, govori kako želiš. (Premda joj se nekako, zaista, nije sviđala riječ"sranje".)

No, Dottie je plakala. "Dobro sam, stvarno", rekla je dok su joj suze tekle pokraj nosa."Ne smeta mi, stvarno."

"O, zaboga, mogla bih se sada ubiti", rekla je Bev, istinski uzrujana što je izrekla riječ"uškopiti"; uz vrat i po licu ponovno joj je izbio znoj. Naslonila se unatrag, odižući prednjidio svoje bluze. "Dottie Brown, trebala si to operirati. Nisi mogla nastaviti nasmrt krvaritisvakog mjeseca. Ta je cista bila veličine dinje."

Dottie je i dalje koturala glavom po naslonu sjedala. "Nije to to", rekla je. "Ima još."Bev i Isabelle razmijenile su su pogled, a zatim pogledale kroz prozore, promotrile nokte,

ponovno nakratko bacile pogled prema Dottie; strpljivo su čekale. Bev, znojeći se sada većintenzivno, nije se usudila otvoriti vrata automobila, nije se usudila prekinuti ma što da jeDottie namjeravala reći premda su joj noge ispod hlača bile natopljene znojem i bila jesigurna da će, kad iziđe iz auta, izgledati kao da se pomokrila.

"Možda je to bio san", konačno je rekla Dottie. "Ne znam jesam li to zaista vidjela. Bašsam čitala o nekome u Hennecocku tko je rekao da je vidio NLO i onda sam zaspala. Togdana u mreži. Možda je to bio san."

Bev se ponovno nagnula naprijed. "Dobro je", rekla je. "Snovi se mogu činiti stvarni."Osjećala je golemo olakšanje jer je Dottie ovo priznala, no Isabelle je, koja je s prednjegsjedala bolje vidjela Dottieino lice, osjetila val predosjećanja.

"Dobro je", rekla je iskreno Debela Bev, i dalje tapšući Dottie po ramenu.Dottie je sklopila oči. Isabelle su ti kapci djelovali kao vrlo goli, kao da je izložen neki

intimni dio Dottie, ta tanka mesnatost na njezinu licu. Rekla je: "Ništa nije dobro.""Prohujat će", Bev ju je uvjeravala. "Svi su mrzovoljni zbog te vrućine. Još nekoliko

tjedana i nitko to više neće spominjati. One tuke u uredu naći će nešto drugo."Isabelle je podigla ruku, odmahujući glavom prema Debeloj Bev. Dottieine su oči još bile

sklopljene; ljuljala se polako cijelim tijelom, naprijed-natrag. Isabelle je s Bev izmijenilazbunjen pogled; onda se nagnula i stavila svoju ruku preko Dottieina tankog zapešća.

"Dottie, što je?" Isabelle je prošaptala.

108

Dottie je otvorila oči i pogledala Isabelle u lice. Otvorila je usta pa ih zatvorila; nausnama su joj visjele niti sline. I opet je Dottie otvorila usta, ponovno ih zatvorila iodmahnula glavom. Isabelle je polako pomicala ruku gore-dolje po ruci uznemirene žene.

"Dobro je, Dottie", ponovno je prošaptala Isabelle. "Nisi sama. Mi smo tu." Rekla je to jerse toga najviše bojala - ostati sama s tugom; no, nije mogla objasniti zašto je uopće ištagovorila, jer je već godinama poznavala Dottie Brown s pristojne, uvijek iste udaljenosti, asada je došla do tolike intimnosti da miluje ruku te sirote žene tog poslijepodneva jednogaradnog dana, u autu vrućem kao pećnica. No, činilo se da joj riječi postižu učinak; olabavio seneki čep u Dottie, jer je počela tiho plakati i kimati glavom ne tresući se više. Nakon nekolikotrenutaka obrisala je dlanom lice, poput djeteta razmazavši suze po prstima. "Imate li papir?"pitala je. "Papir i olovku?"

Bev i Isabelle počele su odmah kopati po torbicama i učas su pronašle olovku, starukuvertu i papirnatu maramicu pa su ih stavile u Dottieine mokre dlanove.

Dok je Dottie pisala, Isabelle je često pogledavala Bev, koja je lagano odobravajućekimala; taj grozni strah, te porođajne muke, zapravo, konačno rađaju... što?

Dottie je prestala pisati i zapalila cigaretu, onda dodala kuvertu Isabelle, koja nije htjelauzurpirati Bevin status "prave" prijateljice te je kuvertu držala tako da je i Bev može vidjeti.Čitanje nije trajalo dugo.

Bev je glasno udahnula; studen joj se ovila oko oznojena tijela. Isabelleino je srce vrlobrzo kucalo dok je presavijala omotnicu napola i onda još jednom, kao da želi sakriti teuvredljive riječi. Niz Bevino lice tekle su suze. "Mrzim ga", rekla je tiho. "Oprosti, Dottie, alija ga mrzim."

Dottie se djelomično okrenula prema Bev."Žao mi je", ponovila je Bev kad je vidjela da je Dottie gleda. "On ti je muž i znam ga

godinama, ali ti si mi najbolja prijateljica i nemam prava to reći, nije to moja stvar, ali ponovitću. Mrzim ga."

"U redu je", rekla je Dottie. "I ja ga mrzim." Okrenula se naprijed. "Osim što ga nemrzim."

Isabelle je šutjela. Zurila je u upravljačku ploču, u dugmad radija. Znala je da Dottie imatri sina. Sada imaju već više od dvadeset godina; znala je da više ne žive kod kuće. Jedan odnjih je, prisjetila se Isabelle, otišao u Boston i razmišljao oženiti neku djevojku. Isabelle jepogledala kroz vjetrobran prema kući koja se prostirala ispred njih i zamislila Dottie kaomladu ženu i majku, prije mnogo godina, u kući punoj buke i živosti; njih petero u božičnimjutrima (ne, šestero njih - pretpostavljala je da je i Bea Brown često tome prisustvovala),užurbanu Dottie s uvijek tako mnogo posla.

"To je tvoj cijeli život", Isabelle je rekla Dottie.Dottie ju je tužno pogledala i činilo se da joj je u vlažnim plavim očima bilo nešto

izvanredno lucidno dok je gledala u Isabelle. "Tako je", rekla je."I još dok si bila u bolnici", rekla je Bev uz tiho strahopoštovanje. "O, Dottie. Grozno je.""Da." Dottiein je glas sada bio nejasan i transcedentalan; premda je vjerojatno samo bila

umorna.Bev je bilo mučno. "Uđimo", rekla je otvarajući vrata auta. (Konačno.) "Ako budemo

sjedile na ovoj vrućini, mogle bismo umrijeti." I mislila je tako; bila je potpuno svjesna svogazdravstvenog stanja: bila je debela i pušila je, nikad nije vježbala, nije više bila mlada, i na tojje vrelini maločas doživjela šok. Ne bi bilo neko posebno iznenađenje svemiru kad bi se bašsad srušila i umrla, a da se to i dogodi, mislila je ogorčeno, s mukom izlazeći iz auta, dok sujoj pred očima plivale crne točke (hlače su joj zaista bile mokre), okrivila bi za to samo ijedino Wallyja Browna.

O, kako joj je bilo mučno."Nije me briga ako umrem", Dottie je to rekla istim dalekim glasom, još uvijek sjedeći u

autu."Znam", Bev je otvorila Dottieina vrata i uzela je za ruku. "Ali možda će te biti briga

poslije. I osim toga..." Suze su ponovno potekle iz Bevinih očiju, kad je osjetila kako je Dottielagana, kako su joj ruke zapanjujuće mršave, kad je vidjela crveno obrubljene plave oči te

109

žene koju je tako dugo poznavala i kad joj se iznenada učinilo da je Dottieina smrt, a nenjezina, stvarna i bliska i moguća. "Nedostajala bi mi jako", završila je Bev. "Nedostajala dobola, Dottie Brown."

Sve je ovo Isabelle bilo čudno. Nije imala pojma očekuje li se i od nje da uđe u kuću ili ćeBev potpuno preuzeti stvari. Ipak, činilo joj se nepristojnim jednostavno se odvesti kad je većsvjedočila nečemu tako osobnom.

"Isabelle", rekla je Dottie izvan auta, stojeći pokraj Debele Bev i zureći u Isabelle krozotvoren prozor. "Dođi u kuću. Voljela bih da dođeš."

Bevin je glas prekrio Dottiein. "Da, Isabelle. U svakom slučaju dođi s nama."Kuhinja ju je zbunila; zbunila ju je njezina prva reakcija. U jednu je ruku prostorija bila

divna; veliki prozori iznad sudopera prikazivali su blijeda polja u daljini, a na prozoru redpelargonija. Zbirka rukom naslikanih šalica na polici činila joj se poznatom i ugodnom, baškao i stolica za ljuljanje pokraj natrpane police s knjigama, gdje su se prosipale duge granefilodendrona. Siva mačka spavala je u stolici za ljuljanje i dobro se uklapala u cijelu sliku, noipak si Isabelle nije mogla pomoći da se na neki način ne osjeća obeshrabreno. Jer, soba joj jesmrdjela po mački; vidjela je kutiju s pijeskom (brzi pogled uhvatio je sliku smeđih gomolja ušljunku - kako itko može živjeti s time u kuhinji?). Jednako uznemirujuće bilo je to što sugipsani zidovi imali rupe. I vidjeli su se otrcani ostaci tapeta. Sigurno su upravo renoviraliprostoriju, mislila je Isabelle, diskretno se ogledavajući, premda ni Dottie ni Bev to nisuspomenule.

Dottie je otišla ravno do stolice za ljuljanje i izbacila mačku pa odlučno sjela, odmahpaleći cigaretu i bacajući šibicu u jednu od tegli s pelargonijama. "Ledeni čaj je u hladnjaku",promrmljala je, zatvarajući oči i ispuhujući dim.

Debela Bev se očito osjećala kao kod kuće (Isabelle joj je na tome zavidjela, naprijateljstvu tako intimnom da se po tuđoj kuhinji krećeš s istom lakoćom kao po svojoj),donijela je čašu ledenog čaja i dodala je Dottie. "Popij to", zapovjedila je. "Pij mnogotekućine, Dot. Nemoj dehidrirati." Dottie je otvorila oči i umorno pogledala u čašu.

"Kaže da razmišljam o svim onim dobrim vremenima koja smo imali." Dottie se činilazbunjenom. "No, on ne razumije. Sada više nema dobrih vremena. Nema dobrih uspomena."

"Naravno", rekla je Bev, stavljajući čašu ledenog čaja ispred Isabelle, prekidajući se načas kako bi i Isabelle opremila kratkom, autoritativnom zapovijedi da i ona mora pititekućinu. "Razumijem to. Naravno. To samo muškarac ne razumije. Oni su kreteni, zaistajesu."

Isabelle je pijuckala čaj. (Nedostajalo je šećera, ali ona nikad ne bi tražila.) Nakonnekoliko trenutaka polako je rekla: "Razumijem kako ti je to pokvarilo sve uspomene." Izaista je razumjela. Jasno je to vidjela. Bog joj je svjedok da se cijeli život može raspasti i dase to upravo sada događa Dottie, gotovo naočigled. To je Isabelle zaista mislila kad je u auturekla Dottie: "To je tvoj cijeli život." I zato su Dottieine plave oči u tom trenutku tako lucidnoodgovorile, jer je to bila istina. Cijeli život izgrađen s tim čovjekom, svake godine novi sloj -sve do čega?

"Sigurno se osjećaš kao da su ti izvadili utrobu", rekla je tiho Isabelle i Dottie joj jedobacila pogled pun iskrene zahvalnosti, no Isabelle je već mislila o nečemu drugom,zamišljala to što joj prije nikad nije palo na pamet (ne stvarno): žena, majka, stoji u kuhinji uKaliforniji jednoga vrućeg ljetnog dana, planira svoj vikend, možda čak peče kolač zasupruga, živi normalan život kakav je živjela godinama - zvoni telefon - i onda na nju padakrov kuće.

Isabelle je dodirnula usnice, znoj joj je izbio po licu, pod pazuhom. Zurila je u omamljenuDottie u stolici za ljuljanje i imala osjećaj da upravo svjedoči toj katastrofi, gleda u ruševinukuće nakon potresa.

No, nije to bio potres, nije bila "viša sila". Ne, za to se nije moglo okriviti Boga. Bili su toljudi, obični, svakodnevni ljudi, oni su to radili jedni drugima. Ljudi su uništavali životedrugih ljudi. Ljudi su jednostavno uzimali što su htjeli, baš kao što je ta Althea, koja je radilau tvornici guma, poželjela - dobila - Wallyja Browna.

110

Isabelle je tako naglo spustila nogu na pod da se susjedni stolac zamalo srušio, pa ga jeposegnula uhvatiti objema rukama, pogledom se brzo ispričavajući ženama u kuhinji. Altheaje imala dvadeset i osam godina, Isabelle se prisjetila - potpuno zrela žena, dovoljno stara dazna koje su posljedice njezinih odluka. Nije li to bilo bitno?

"Wally i ja smo bili prijatelji", Dottie je govorila s nevjericom. "Rekla sam mu to. Reklasam, Wally, znam da se nismo u svemu slagali tijekom godina, ali sam uvijek mislila da smoprijatelji."

"I što ti je odgovorio?" Bev je željela znati. Pila je pivo ravno iz limenke. Nagnula jeglavu unatrag i ponovno otpila gutljaj, a onda je spustila pivo na stol i polako okretalakonzervu u ruci.

"Rekao je da sam u pravu, da jesmo prijatelji." I na to je Dottie molećivo pogledalaIsabelle i Bev. "No, prijatelji to ne rade jedan drugome."

"Ne", rekla je Bev."Ne", rekla je Isabelle, tiše nego Bev."Dakle, nismo bili prijatelji.""Ne znam", rekla je Isabelle. "Više ništa ne znam.""Ni ja ne znam", rekla je Dottie.Onda ste obje glupe, htjela je reći Bev. Jer u tome nije bilo ničega tajanstvenog. Neki su

muškarci, i neke žene (zamišljajući visoku, vilovitu Altheu), jednostavno govna. Bev to nijerekla - ispila je pivo do kraja i zapalila cigaretu.

21

Još je bilo vruće i još se sve činilo bezbojnim, ili barem ne obojenim onako kako bitrebalo biti. Zlatošipke uz cestu izgledale su prljavo i povijeno; uopće nisu bile žute, grudastesu im, povenule stabljike bile gnjecavo narančaste. Polja prepuna crnookih pupavica kao dasu izjele uši ondje gdje latice tih biljaka nisu izrasle do pune veličine, a u nekim slučajevimanisu se ni rastvorile, tako da su na dlakavim stapkama ostala tek crna oka. Štandovi za prodajupovrća uz cestu nadmetali su se rukom pisanim reklamama IMAMO KUKURUZ! premda suzrna tog kukuruza, nabacanog u raspadajuće tridesetlitarske košare, često bila veličine sitnosjeckanog češnjaka pa su ih kupci, koji bi se puni nade zaustavljali pokraj štandova,odmjeravali s nelagodom i razočaranjem. Činjenica da ta zrna, čvrsto umotana u blijedozelenelistove, nisu mogla sazrijeti i popuniti se do svoje normalne veličine, djelovala je pomaloopsceno i uznemirujuće. Ipak, ljudi su ih ili kupovali, ili nisu; žene farmera su ih komentirale,ili nisu; život se nastavljao, ili nije; ljudi su od svega već bili grozno umorni. Umorni ipregrijani.

No, katkad bi, uza sve prozore spuštene, zapuhao vjetrić preko prednjeg sjedala novogautomobila Paula Bellowsa, posebno kad se s njim u autu vozila Amy, uskim, sporednimputovima gdje su ih s obje strane stješnjele smreke i borovi; tada se možda zaista osjećao nekihladan i vlažan dah, kratkotrajan, jedak zadah zemlje i borovih iglica zbog kojega je Amy uutrobi osjetila čudno uzbuđenje. Naravno da je željela gospodina Robertsona.

No, dojmila ju se sloboda koja je stigla s Paulom, to što se vozikao naokolo bez planova. Ibio je ljubazan prema njoj. "Voliš krafne?" pitao ju je jednog dana.

"Obožavam ih", rekla je Amy.Činilo se da su mu osmijesi iskreni, dječački, uvijek pomalo daleki, kao da u svemu kasnimakar djelić sekunde. Takve su mu bile i reakcije - malen raskol, kratka stanka - zbog toganije bilo intimnosti. Umjesto toga imali su dogovor, neizgovoreno priznanje da misle odrugim ljudima.

U slastičarnici pokraj rotora u predgrađu Paul je pušio marlboro i pio kavu te uz ugodan,ali dalek osmijeh promatrao kako Amy završava svoju drugu krafnu. Budući da je marlboroza nju bio prejak (stresla se kad je udahnula), kupio joj je na blagajni kutiju cigareta koje jepušila u šumi sa Stacy i rekao da ih može držati kod njega u pretincu, jer ih se bojala nositikući, da je ne otkriju.

"Vratit ću ti novac", rekla je.

111

"Ne brini o tome." Lagano ju je dotakao po leđima dok su hodali preko parkirališta.U autu je stavio ključ u bravu za paljenje i posegnuo ispod sjedala pa izvadio kutiju,

starinsku kutiju za cigare s poklopcem. "Pogledaj", rekao je, a ona se nagnula prema njemu.Bila je to zbirka stranih novčića i nakita, ali joj je oko posebno zapelo za par ženskihnaušnica; na svakoj je zlatnoj žici visjela trakica od zlata, posuta biserima i svijetlo-zelenimkamenčićima, a na dnu trakice bio je mali, crveni kamen, tako da su naušnice izgledale kaopar sjajnih uskličnika.

"O, kako su prekrasne", rekla je Amy vadeći ih iz kutije i okrećući ih polako u ruci."Želiš li ih?" pitao je Paul. "Zadrži."Odmahnula je glavom, spuštajući naušnice natrag u kutiju od cigara. "Otkud ti to?"Budući da nije odgovorio i napola se osmjehnuo gledajući u kutiju, shvatila je da ih je

sigurno ukrao."Znaš li išta o starim novčićima?" pitao je uzimajući jedan iz kutije. "Ili što god da je

ovo."Uzela ga je od njega iz pristojnosti i okretala ga na dlanu. "Ne, ne znam ništa o takvim

stvarima."Uzeo je od nje novčić, promatrao ga bez zanimanja i onda ga spustio u kutiju. "Mislio

sam da bih ih mogao prodati, osim što nemam pojma tko kupuje ovakva sranja.""Odnesi to u Boston", predložila je Amy. "Možda tamo negdje."Gledao je u kutiju na svom krilu. Na licu mu se vidio umor, kao da ga fizički opterećuje

sadržaj te kutije. "Sigurna si da ne želiš te naušnice?" ponovno je pitao. "Lijepo bi ti stajale."Ona je ponovno odmahnula glavom. "Nemam probušene uši", objasnila je. "Ove su za

probušene uši.""A da." Podigao je pogled s naušnica do njezinih uški, naginjući se da bolje vidi. "Kako

to? Bojiš se da će boljeti?" Pitanje je bilo iskreno, nije ju osuđivao."Majka mi ne da.""Oh." Paul je vratio kutiju od cigara ispod sjedala i upalio motor. Onda je pritisnuo

upaljač i izvadio jedan marlboro, pa je ona otvorila pretinac za rukavice i izvadila jednucigaretu iz kutije koju joj je kupio. Sjedili su tako s cigaretama u ruci i čekali da upaljačiskoči. Mislila je da je divno kad se može pušiti kad god poželiš.

Najprije je zapalio njezinu cigaretu, kao što je uvijek radio, a onda se izvezao sparkirališta dok mu je cigareta visjela s punih usana. Na autocesti je opet vozio brzo.

"Ona misli da, ako probušiš uši, slobodno možeš i nos", rekla je Amy, govoreči glasnozbog vjetra. "Ili takvo što - ne znam." Uvlačila je dim i ispuhivala ga. "Ona je glupača",zaključila je. "Je li i tvoja majka glupača?"

Paul je slegnuo ramenima. "Ne." Naslonio je lakat na otvoreni prozor i držao cigaretuizmeđu palca i kažiprsta. "Premda me živcira."

Amy je primila cigaretu isto kao i Paul i izbacila lakat kroz prozor, poput njega.Dugo nisu pričali, sve dok Paul nije rekao: "Stacy ima probušene uši."Kad ju je poljubio, nije zažalila. Skrenuo je na kolni prilaz njezine kuće i bila je svjesna

dok se naginjao prema njoj (uz ljubazan, ali dalek osmijeh na punim usnama) da je na tomistom mjestu ljubila gospodina Robertsona. Osjetila je trunku ponosa, sličnu onome kad jeprije mnogo godina zarađivala izviđačku značku - nestrpljivo olakšanje što je "skupila" jošjednu.

I tako je sada ona bila poželjna mlada žena. Nije ju želio samo jedan muškarac, već jošjedan: dokaz su bile pune usne Paula Bellowsa koje su se upravo približavale njezinima. Ipogledajte kako je znala što treba raditi; nije oklijevala dok je zatvarala oči i prihvaćalanjegov jezik: stari profesionalci, obadvoje.

No, bilo je drukčije. Paulova su usta bila mesnatija, mekša nego usta gospodinaRobertsona. I nije bilo krute hitnosti očajničkog istraživanja, bilo je mnogo opuštenije, običnaprijateljska "razmjena sline". Na te je riječi pomislila dok ga je ljubila i pitala se gdje je čulataj izraz. Vjerojatno u hodnicima škole; i onda je zamislila školski hodnik, redove bežobojenih metalnih ormarića; mislila je da je čudno ljubiti nekoga dok zamišljaš redove bežobojenih metalnih ormarića. (Sada je poslušno okrenula glavu jer je Paul okrenuo svoju.) I

112

onda se ponovno sjetila tih riječi, "razmijeniti slinu", i vidjela se u zubarskoj stolici s mnogosline u ustima i kako čeka da zubar malom vakuumskom cjevčičom sve to posiše. (Paulov sejezik vratio u njegova usta i odmah su se potom oboje naslonili unatrag.)

"Sigurna si da ne želiš te naušnice?" pitao je. "Jednoga ćeš dana možda probušiti uši.""Dobro." Bilo joj je žao što je mislila na zubara dok ga je ljubila.

Navečer je sjela na kauč, gledala televiziju i čekala da večer prođe. Mislila je da će ljubitinekoga drugog biti isto kao i ljubiti gospodina Robertsona. Da će se isto osjećati. Mislila je daće je jednako divno omamiti drugi jezici i zubi i usne koje se dodiruju. Mislila je da će joj,budući da joj već sam gospodin Robertson nije dostupan, barem ljubljenje s drugima bitizabavno.

Pogledala je kroz prozor. Već je pao mrak - u staklu prozora odražavalo se titravo svjetlos televizora.

"Stvarno i iskreno", rekla je Isabelle iz svog naslonjača, potežući konac iz klupka, "nikadnisam vidjela nešto tako neprilično."

Amy ju je nakratko pogledala ne vjerujući joj. No, počela je razmišljati o uredu.Nedostajala joj je Debela Bev. Nedostao joj je onaj lijeni i šaljivi razgovor žena u uredu.

"Kako neprilično?" pitala je Amy mrzovoljno.Na televiziji je počela druga emisija; Isabelle joj je dopuštala da sve više i više vremena

provodi pred televizorom. Kad bi završile vijesti, umjesto da isključi televizor kao i obično,gledala bi ono što je slijedilo na programu. Amy je obično sjedila u kutu kauča, kao i sada,povijenih koljena, sumorna i zlovoljna. ("Skini noge s kauča, molim te", rekla bi Isabelle, pabi Amy pomakla noge nekoliko centimetara.)

Isabelle je plela pokrivač; igle za pletenje letjele su, uske naočale za čitanje povremeno biposkočile povrh nosa kad bi stala provjeriti upute u časopisu na stolu pokraj naslonjača.Prekriženom nogom neprekidno je ljuljala. Između pogleda u pletivo i uputa u časopisukrajičkom oka gledala je televiziju.

Amy to nije mogla podnijeti. Te glupe uske naočale, ljuljanje noge, to što se pravila daprezire televizijsku emisiju, kad je bilo tako očito da ju je gledala.

"Rekla bih prilično neprilično", Isabelle je odgovorila. "Ono kad su se Dottie Brown iLenora počupale u toaletu. Nazvala bih to prilično nepriličnim."

Amy je prčkala po nožnim prstima i dobacila majci umoran pogled. "Kako počupale?"Isabelle je povukla vunu iz klupka. "Fizički."Amy je podigla glavu. "Šališ se.""Ne. Ne šalim se.""Tukle su se u WC-u?""Bojim se da jesu.""Ono, vukle se za kosu i to?"Isabelle se namrštila. "O, Amy. Ne, zaboga.""Što su onda radile? Reci mi!""Jednostavno je bilo neprilično, to je sve.""A, daj, mama." U misli je prizvala lica iz ureda. "Ne mogu zamisliti Lenoru kako nekoga

tuče", rekla je na kraju."Nitko nikoga nije tukao", odvratila je Isabelle. "Dottie se uvrijedila na nešto što je

Lenora rekla. A Lenora je stvarno bila zla oko sve te priče s NLO-ima, moram reći. Pa je utoaletu Dottie izgubila živce i udarila Lenoru po ruci."

"Lagano udarila?" Amy se razočarala."I onda ju je Lenora pljunula.""Stvarno?"Isabelle je podigla obrvu. "Tako su mi rekli. Nisam to sama vidjela."Amy je razmišljala o svemu. "Prilično je čudno", zaključila je, "da ljudi udaraju ljude s

kojima rade. Znaš li što ja mislim?""Što ti misliš?" Isabelle je sada zvučala umorno; površnošću tona povrijedila je kćer."Ništa", rekla je Amy.

113

*

Kiša je počela padati usred noći. Počela je padati lagano; tako lagano da se isprva niječinilo da uopće pada s neba, već da se jednostavno pojavljuje u zatamnjenom zraku. Neki ječovjek na izlazu iz hotelskog bara u Ulici Mili mahnuo dlanom nekoliko puta ispred lica,misleći da se upleo u paučinu. Do ranog jutra, međutim, kiša je nježno i ravnomjerno lupkalapo otvorenim listovima javora, hrastova i breza, a oni ljudi - posebno stariji, kao i nemirni -koji su se svake noći budili oko tri sata i često ostajali budni dok se nebo ne bi rasvijetlilo,iznenađeno su se pitali kakav je to zvuk; podizali su se na lakat, sjedali uz naslon kreveta,dakle, pa to je kiša, naravno, pa su ponovno lijegali, puni očekivanja i zadovoljstva ili, pak,straha, ovisno o tome što su mislili o olujama, jer obećavalo je biti veličanstvena, ta oluja,golemi klimatski kraj tog ljeta koje ih je sakatilo vrelinom i vlagom. Nebo će puknuti irascijepiti se, a prasak gromova premjestiti divovske blokove zraka kao da je sam svemir umukama nekoga neizmjernog potresa.

No, umjesto toga kiša je samo postojanije padala, lupkala je po krovovima i autima i popločniku, a ljudi koji su se probudili usred noći ponovno su zaspali i duboko spavali, jer senebo nije rasvijetlilo kao obično; tek malo, poput večernjeg. Ujutro su ispod cijevi oluka većbile barice, jezerca na šljunčanim kolnim prilazima. Kiša je bila mračna i teška, i čegrtala jepo rešetkama verandi, po stubama ispred kuća. Ljudi su doručkovali uz svjetiljke ili uzfluorescentno svjetlo sa stropa kuhinje. Neke je to podsjetilo na vremena kad su se ustajalirano da bi tog dana otputovali nekamo daleko; osjećala se ista takva atmosfera očekivanja,premda tog mračnoga kolovoskog jutra nisu išli nikamo, osim na posao.

Isabelle, jedna od onih koji su se noću nakratko budili, spavala je duboko i okrepljujuće.Premda se sada, budna u kuhinji, gdje su prozorska stakla bila zatamnjena i mokra, osjećalaumrtvljeno i ošamućeno kao da je uzela tabletu za spavanje koja još nije prestala djelovati.Sjedila je i prstima lagano dodirivala šalicu za kavu, razmišljajući o tome kako je čudno da jetako čvrsto spavala kad je u krevet otišla s onim uznemirujućim mislima. Kako čudno što jejučer sjedila u uzavrelu autu s Dottie i Bev i onda u Dottieinoj kuhinji - kako je sve to biloneobično. Čudno je bilo razmišljati i o Averyju Clarku, da se upravo budi u svojoj kolibi najezeru Nattetuck. Čudno je bilo razmišljati o tome da su joj i majka i otac mrtvi, da im ovakiša pljušti po grobovima, udaljenima tek dva sata vožnje; da mala seoska kuća u kojoj jeodrasla sada pripada drugoj obitelji, da im već godinama pripada.

Čudno je bilo što joj kći sada leži na katu u svome krevetu, odraslih udova ispruženihpreko plahti, kad se tako mnogo jutara (činilo joj se) mala Amy budila prije Isabelle, gacalapreko hodnika u pidžami i cipelicama s plastičnim đonom, s potrganim pojasom mokrim odpelene koja je gnjecavo promočila; stajala bi strpljivo, tako mala da joj je glava jedva dopiralado gornjeg ruba kreveta, i čekala da se otvore Isabelleine oči. Kako je to bilo čudno kad samanisi lijepa, a imaš lijepu kćer.

Isabelle je nabrzinu ispila kavu. Morala se probuditi, krenuti na posao. Noseći šalicu usudoper, gledajući kroz prozor u tamna debla borova koji su blistali od kiše, bila je svjesna dajoj se predosjećaj probija kroz praznu, neobičnu "čudnovatost" i drži je otkad je ustala.

Što je to bilo? pitala se odlažući oprezno šalicu u sudoper i stežući pojas kućnog ogrtača.Nije se veselila odlasku na posao (A zašto i bi, kad su svi ondje gubili razum, a Averyja jošnije bilo?), no osjećala je neku - pa, "žudnja" je možda bila prejaka riječ - neku želju da seokupa i odjene i iziđe iz kuće, kao da ju je čekalo neko drugo mjesto kojem je pripadala.

Ni u to nije bilo sumnje: Bev i Dottie bile su joj prijateljice. Svaki put kad bi Dottie prošlapokraj Isabelleina stola, posegnula bi i dotaknula Isabelleinu ruku. Na ručku je Debela Bevsačuvala Isabelle mjesto u kantini, kimajući joj da sjedne baš na taj stolac; i kad je sjela, uzDottie s druge strane, Isabelle se našla pred zapanjujućim izborom hrane.

"Moramo udebljati vas dvije", promrmljala je Debela Bev. "Pravite se da smo napikniku." Na stol je prostrla asortiman tvrdo kuhanih jaja, ukiseljenog povrća, štapića odmrkve, pržene piletine, dva manja paketa kolača i tri kakao-kocke u vrećici od voštanogpapira.

114

Isabelle je podigla pogled s hrane prema Debeloj Bev. "Jedi", rekla je Bev.Isabelle je pojela pileći batak i kiseli krastavac. Dottie je promatrala jedno tvrdo kuhano

jaje i rekla da bi to možda uspjela pojesti. "Bilo bi dobro kad bi mogla", rekla je Debela Bev,ljušteći jaje za nju.

"Istina", složila se Isabelle brišući pileću mast s usana. "Jaja su odličan izvor proteina.Posoli ga malo, Dottie, i sredit ćeš ga u tri griza."

No, na pola puta Dottie je počela paničariti, a Isabelle je to vidjela i razumjela; znala je daželudac može brzo biti pun, da se odlučno grlo može zatvoriti, i kad je vidjela da Dottie sužasom zuri u napola pojedeno jaje u ruci - tragovi zubi po zelenožutom, brašnastomžumanjku - Isabelle joj je dotakla zapešće štapićem od mrkve i tiho rekla: "Umjesto togapojedi ovo."

Štapić od mrkve uspješno je pojela pa joj je Isabelle, pažljivo je promatrajući, dodala jošjedan i kad je poslije Dottie pojela i keks s čokoladnim mrvicama i izjavila da nakon čokoladeuvijek poželi mlijeko, Isabelle i Bev izmijenile su poglede pa se Bev otklatila do automata ipritisnula dugme za mlijeko u tetrapaku. Dottie je uspjela popiti polovicu, a Isabelle je, koja jepojela jedan od Bevinih kolačića s čokoladom, isto poželjela mlijeka, usprkos svojoj averzijida tako dijeli piće, te je ostatak istočila u papirnatu čašu i popila.

Bev se oduševila. "Održat ću ja vas dvije mršavice na životu, makar me to ubilo", rekla jepaleći cigaretu, uvlačeći dim zadovoljno, i nešto od toga nasmijalo ih je sve tri.

"O čemu je bio vic?" htjela je znati Arlene Tucker s drugog kraja prostorije."Nije vic", rekla je Bev kojoj su od posljednjeg cereka poskočile grudi, s kojih je otresla

mrvice od kakao kocke."Život", rekla je Dottie Brown paleći svoju cigaretu, "život je vic." Ponovno su se

nasmijale, premda ne tako glasno kao prije.(Kod kuće, dok je kiša uporno udarala po prozorima, Amy je sumorno gledala kvizove na

televiziji.)

Kilometar i pol niz cestu Emma Clark stajala je u hodniku i držala u ruci telefon, drugomrukom pokazujući Averyju da odnese torbu punu prljavog rublja ravno u podrum; morala jepucnuti prstima i pokazati mu smjer prije nego što je shvatio.

"Naravno da im nije stalo", rekla je Emma u slušalicu, potvrdno kimajući svom supruguda smeđi kovčeg ide na kat. "Stalo im je samo do dolara", i onda je namignula, jer jerazgovarala s Carolyn Errin, zubarevom ženom, za koju je Emma ionako mislila da joj je stalosamo do dolara. No, očito se Carolyn Errin nije uvrijedila na Emminu primjedbu oosiguravajućim društvima jer se već s njom slagala ravnim, iznerviranim glasom da sunaušnice bile neprocjenjive jer joj ih je darovao otac noć prije nego što je umro i tko bi tomemogao odrediti cijenu ("Nitko", rekla je Emma Clark, koju je boljela glava i koja se mrzila pokiši vraćati kući s odmora), a osiguravajuća ih kuća tek sada obavještava da ti predmeti nisupokriveni policom, a naušnice su ukradene u ožujku prošle godine.

"O, kakva neprofesionalnost", rekla je Emma sjedajući u crni stolac pokraj telefona imisleći da je i Avery, baš kao i ona, potišten zbog djevojke koju je John doveo u kolibu,smeđooke Maureen, mršave i inteligentne djevojku koja je već završila pola studija medicine.Sve je to bilo zadivljujuće, no nešto nije bilo kako treba.

"Ne smiješ vjerovati što ti kaže osiguravajuća tvrtka", rekla je Emma zubarevoj ženi, "ali,nazvat ću te poslije. Avery raspakirava i moram ga nadgledati."

No, Carolyn Errin imala je još jedno pitanje prije nego što je spustila slušalicu: "Kako jeprošao posjet nove Johnove djevojke?"

"Divno", rekla je Emma ustajući i naginjući glavu prema slušalici, spremna prekinutivezu. "Divna djevojka. Studira medicinu, znaš."

"Pa, ako se ožene, imat će novca, nije li tako?""Sigurna sam da to neće tako brzo", rekla je Emma. "Pozdrav."Nije uopće bila sigurna da to neće tako brzo. A ta Maureen jednostavno nije bila onakva

kakvu bi Emma poželjela svome sinu. Emma je otvorila vrata ormara i objesila košulju.Mislili biste da će žena studirati medicinu da bi bila pedijatar ili porodničarka. No, Maureen

115

je planirala biti gastroenterolog. Emma je sjela na krevet. Liječnik koji cijeli dan zavirujeljudima u stražnjice. I ne samo zaviruje, mislila je Emma pomičući kovčege.

"Reci mi, Avery", rekla je kad joj je muž ušao u spavaću sobu, "kao muškarac."Pogledao ju je umorno."Bi li ti išao k ženi gastroenterologu? Da moraš, hoću reći.""O, Gospode", rekao je zatečen, sjedajući na krevet pokraj nje.Emma je uzdahnula pa su promatrali kako kiša klizi niz prozorska stakla ispred njih.

"Zašto bi itko to želio specijalizirati?" tražila je Emma odgovor, misleći da ih oboje obuzimata studen, nesigurnost, da im je, izgleda, cijela budućnost poljuljana zbog te temperamentne,vitke Maureen.

Ali, onda je Avery rekao da im je vjerojatno ostala koja konzerva gulaša koju bi moglipodgrijati za večeru, jer zbog kiše sada nema smisla ići u dućan. Te da previše razmišljaju oMaureen; ona je draga djevojka. Osim toga, tko je rekao da će je John oženiti?

Emma je ustala. "O, oženit će je", rekla je. "Vidjet ćeš." Nije dodala da će im djecuodgajati kućna pomoćnica i da će zbog toga odrastati u nemiru ili da će ona s godinama sveviše zanemarivati Johna. Ne, više neće reći ni riječi. Avery će vidjeti sam.

Na drugoj je strani grada Barbara Rawley, đakonova žena, sjela na svoj krevet. Kiša jeuporno udarala po prozorima. Iz dnevne sobe u prizemlju čuli su se zvuci televizora; njezinsin Flip glasno je navijao dok je gledao utakmicu.

Ono s čime se nikako nije mogla pomiriti bilo je da više nema dojku. Kako je to bilobanalno, obično. Više je nema.

Čula je da suprug razgovara s Flipom, čula je škripu naslonjača. To je jedino bilo važno:sreća njezine obitelji.

No, ipak. Dojke više nije bilo. Činilo se da to ne može preboljeti, povjerovati. Polako jeotvorila kućni ogrtač i pogledala. Gledala i gledala. Dojke više nije bilo.

Na njezinu je mjestu bila duga, crvena, uzdignuta linija. Dojke jednostavno više nije bilo.

Ujutro je kiša malo popustila, ali nije prestala. Vozači su i dalje palili brisače dok suvozili preko rijeke - ritmična škripa preko vjetrobrana, razmazivanje, čišćenje; klepetanjedasaka mosta ispod guma; i ispod toga smeđa rijeka, gusta i nepopustljiva kad je skretala okokamenja, kao da su joj ti kišni dani vratili ponešto od davno zaboravljene drskosti.

Nebo je od zore bilo jednako galvanizirano sivo, no sada se vidljivo zatamnjelo, i kiša jeponovno neumoljivo počela, sada sve brže. Tko god je vozio preko zadnje vezivne gredemosta i na cestu Mill Road, mogao bi reći da je svijet potopljen, auti su se vukli cestama iskretali na parkirališta kao spore ribe; začepljeni odvodi uz rub kolnika stvarali su ponegdjevelike i plitke bare; auti su vozili kroz njih i prskali pločnike. Na parkiralištu tvornice ljudi suse žurili kroz kišu, noseći na glavi plastične šešire ili držeći kišobrane, povijenih ramena kadbi se saginjali ulazeći kroz vrata.

U uredu su bila upaljena svjetla i bacala su žuti ton po starom, drvenom podu, a budući dasu prozore zatvorili zbog kiše, prostorija je ostavljala dojam zime, što je bilo neobično nakontog ljeta, za koje se činilo da nikad neće prestati i, zapravo, još uvijek i nije.

Avery Clark nije Isabelle pokazao fotografije s odmora na jezeru Nattetuck. Niti joj jeispričao bilo što vezano za to, osim što joj je potvrdio, prilično odrješito, da je, naravno, iondje kišilo.

"O, kakva šteta", rekla je Isabelle s vrata akvarija gdje je stajala."Onda, nisi imala problema?" pitao je Avery. Kopao je po ladici stola. Pogledao ju je

nabrzinu. "Nije bilo problema, nadam se.""Pa... ne." Rekla je to polako ulazeći kroz vrata. Bila mu je spremna potiho ispričati da su

imali manjih problema s Lenorom, ali je vidjela, ili bolje reći, osjetila, da ga to ne zanima.Više nego što ga nije zanimalo - nije želio znati.

"Dobro onda. Drago mi je da to čujem." Lupnuo je po rubu nekih dokumenata na stolu, aoči su mu tražile rokovnik. "Siguran sam da će se svi bolje osjećati zbog ove promjenevremena."

116

"O, i ja tako mislim. Uglavnom. Znaš već." Kroz stakleni zid ureda Isabelle je vidjela daDottie Brown sjeda za svoj stol. Nije ni radila ni razgovarala, niti je bila svjesna da ju sepromatra; Dottieino je lice izgledalo krhko, golo, poput lica uvijek zbunjena djeteta. Isabelleje protrnula do kostiju.

22

Kišilo je lagano još dva dana i onda se nebo iznenada raščistilo u sumrak, ostavljajući uzhorizont traku svjetlucavog žara nakon zalaska sunca koji se nije vidio. Te su noći izišle izvijezde, cijelo mnoštvo njih: Orionov pojas, Veliki i Mali medvjed, razmrljani Mliječni put,sve su zvijezde utješno sjale na dubokom oceanu mirnoga neba.

Do ujutro je već visoko iznad glave nježan trak oblaka izgledao kao tanka glazura napovršini neke plave keramičke zdjele. Tugujuće grlice gugutale su nevidljive u prhkomsvjetlu; kardinali i drozdovi prhtali su s jednog drveta na drugo, dozivali se. Mljekareva jesupruga, gospođa Edna Thompson, stajala na stubama iza svoje kuće govoreći nikomeposebno: "Slušaj samo te ptice", i zaista se činilo da se njihovo jutarnje brbljanje mnogo bolječulo kroz taj mekani, iznenađujući zrak.

Sve u svemu, upečatljivo je bilo što je tako malo ljudi spominjalo ovu promjenu vremenanakon što su se cijelo ljeto žalili. Možda zato što se odjednom sve opet činilo normalnim, jersu tratine, umorne i polegnute smeđe mrlje, nakon tih tjedan i pol dana kiše ponovno u sebipronašle nešto zeleno; čak je i kora breza djelovala odmorno i nježno i čisto, a lišće je mirnovisjelo na suncu bez vjetra.

Do popodne su majke već sjedile na prednjim stubama, a djeca bosonoga trčalapločnicima. Očevi su se vraćali s posla i poželjeli opet roštiljati, pa onda i jesu, sjedeći naverandama do večeri. Ukratko, opet su im bile dostupne ljetne tradicije, koje su u sljedećihnekoliko dana donijele uživanje u mirisima plodne zemlje i pečenog mesa, ali i nostalgijuuvijek punu nade, koja se katkad osjeća u mirisnom zraku iznad svježe podšišane trave.

Udišući tu svježinu s kuhinjskog dovratka i promatrajući kako muž sprema kosilicu ugaražu, Barbara Rawley mislila je na sve hrabre žene u raznim dijelovima ove goleme zemljekoje su se suočavale sa svakim danom noseći želatinaste proteze ugurane u grudnjake, imislila je da je moguće da bi i ona jednog dana mogla tako živjeti.

Lenny Mandel vozio je niz Glavnu ulicu prema stanu, gdje je Linda Lanier davala sve odsebe da ga zabavi, osjećao se sposobnim za dolična i dobra djela, zamišljao si je budućnost ukojoj on, sijed i cijenjen, šeće hodnicima, ravnatelj škole koja će jako napredovati podnjegovom brižnom i osjećajnom rukom.

Bilo je to zaista zbog zraka - te prozračne jasnoće kojom su večeri najavljivale prvujesensku studen i tananu struju starih čežnji i novih prilika koje jesen uvijek donosi. To, kao isamopouzdanje jer se prijateljstvo s Dottie Brown i Debelom Bev produbljivalo, nagnalo jeIsabelle razmišljati o tome da jedne večeri na kolače pozove Averyja Clarka i Emmu.

Ta joj je misao sinula jedne noći dok je prala suđe pa je s iznenadnim zadovoljstvomprimijetila kako je lijepo izgledala kuhinja s pelargonijama na prozoru i vani s gredicomnevena koji hvataju posljednje večernje sunce - ta se, dakle, misao sad uobličavala, postajalasve značajnija, potiskujući sve druge misli. Ono što je zapravo htjela bilo je popravitiAveryjevu sliku o sebi, i zato joj je njezina lijepa kuhinja te noći dala tu ideju; htjela mu seizložiti, svoj život (čak i kuću) i reći: Avery, vidiš li kako sam čista? Vidiš li kako samusprkos svemu preživjela svoje patnje? No, morala se izravno suočiti s time: je li prihvatljivopozivati Clarkove k sebi u kuću? Katkad joj se činilo da jest; bili su susjedi, išli su u istucrkvu; bila bi to tek prijateljska gesta. Savršeno prihvatljivo.

A katkad je mislila da je to smiješno (Je li bilo smiješno pozivati šefa u kuću?)Razmatrala je da pozove i rođakinju Cindy Rae, koja je živjela na dva sata vožnje, no u imepoštenog prikazivanja situacije morala bi ispričati i onaj gadan dio povijesti koji je uključivaoAveryja i Amy - i Emmino tračanje - a za to nije bila spremna. Ne, ovo je morala obavitisama; sjedila je u uredu i tipkala za stolom, naizmjence gubeći i ponovno stječućisamopouzdanje.

117

No, jednog se popodneva, izlazeći iz toaleta, iznenada našla sama u hodniku s AveryjemClarkom, koji se naginjao nad fontanu, pa je brzo i tiho izgovorila: "Avery, pitam se biste li tii Emma navratili koju večer na kolače?"

Avery se uspravio i pogledao je dok mu je nekoliko kapi vode još visjelo na kutovimadugih, iskrivljenih usana.

"To je tek prijedlog", rekla je Isabelle povlačeći se. "Samo sam mislila...", i tu je podiglaruku kao da želi zaustaviti tu misao, ili razgovor, da ne ode dalje.

"O, ne, ne. Ne." Avery je nabrzinu, nervozno obrisao usta nadlanicom. "Vrlogostoljubivo." Kimnuo je; očito gaje nespremnim zateklo to što je Isabelle, na svoj užas,pocrvenjela. "Vrlo dobra ideja", rekao je. "Da vidimo. Kad si mislila?"

"U subotu. Ako možete. Oko sedam. Nisam mislila ništa posebno, naravno.""U sedam", rekao je Avery. "Mislim da će to biti u redu. Provjerit ću s Emmom, naravno,

ali zvuči dobro." Pretjerano su kimali glavama jedno prema drugom, sve dok Avery nijeotišao. "Mnogo ti hvala", dodao je.

I to je bilo to.Isabelle je ostatak dana jedva podigla pogled sa svoga stola.

Preko rijeke, u Oyster Pointu, škola se spremala za novu školsku godinu; podove supremazali i laštili, pod dvorane presijavao se posebnom žutom bojom meda; grafite utoaletima sastrugali su, prebojili su zidove, popravili slavinu u ženskoj garderobi na katu.Skladište pokraj zbornice u podrumu napunili su kutijama smeđih papirnatih ručnika,toaletnog papira, spužvi i krede. Gospođa Eldridge, školska bolničarka, prebirala je po svojimdokumentima i sastavljala popis za nabavu: alkohol, zavoji, jod; na prozorsku je klupicupostavila biljku.

Sve je to bilo ugodno: bez nereda koji je ostajao iza divljih učenika zgrada je ispunjavalasvoju svrhu, bila je dobroćudno središte učenja, koje vode sposobni odrasli ljudi. RavnateljPuddy Mandel marljivo je radio, rješavao zadnje probleme s rasporedom i, kako je njegovatajnica izvijestila spremačice, bio je ljubazniji nego ikada.

Domar se zvao Ed Gaines i radio je u školi u Shirley Fallsu već dvadeset i osam godina.Sad je prošao kroz sjeverna vrata zapaliti cigaretu i vidio je da neka mlada djevojka polakoprolazi pokraj škole. Često je okretala glavu i gledala u prozore učionice na prvom katu.Premda je drukčije izgledala, Ed Gaines odmah ju je prepoznao. Ona djevojka koju je viđaokako odlazi iz škole s onim Robertsonom. (Na to je domar ispuhao dim, zatresao glavom iotresao pepeo s vrha cigarete.) Mnogo je toga vidio po školi tijekom svih tih godina, no sve jezadržao za sebe. Bio je tihi usamljenik koji je radije vjerovao u dobro u ljudima, premda gazbog toga često nisu uzimali za ozbiljno. Nastavnici su ga zbog nekog razloga manjeprimjećivali nego učenici, pa je često slušao iznenađujuće opscene primjedbe koje surazmjenjivali članovi nastavničkog vijeća. Mnogo je toga i vidio: nastavnik biologije - debeo,oženjen pedesetogodišnji muškarac s debelim naočalama koje su mu povećavale iiskrivljavale zjenice - jednoga je kasnog poslijepodneva na stubištu visoko zadigaoknjižničarkinu vunenu suknju, sve dok na kraju Ed Gaines nije odozdo ipak počeo lupatimetlom, plašeći ih kao da su kokoši. (Ljubazno se pretvarao da ih nije vidio dok su bježali.)

Da, s godinama je zaključio jednu stvar: ljudi su se čudno ponašali. Ed Gaines nije semogao sjetiti, primjerice, da je ikad vidio da se taj nastavnik biologije smije, a ni razumjetizašto bi knjižničarka, ljubazna žena s četvero djece, dopustila - ili poželjela - da joj baš tajčovjek miluje bujna bedra; Edu Gainesu sve je to bilo neobično. O ukusima se ne raspravlja,govorila je njegova sestra, a on se mogao samo složiti.

Djevojka ga je vidjela. Pognula je glavu od srama što ju je gledao. Ed Gaines mislio je daje sramežljiva - vidjelo joj se to po hodu: golublje noge, duge i mršave, i velika bosa stopala.Ponovno je podigla pogled, kao što je znao da će učiniti, pa joj je ovog puta mahnuo, lagano iprijateljski.

Odmahnula mu je, lagano oklijevajući dok je podizala ruku i onda se iznenada okrenula iprišla mu preko tratine.

"I, kako si?" pitao ju je Ed Gaines dok je još bila na nekoliko metara od njega.

118

Nasmijala mu se iznureno, ispričavajući se; izbliza je izgledala potpuno drukčije nego štoje se sjećao.

"Skratila si kosu", rekao je, no kad je vidio da se na to trznula, dodao je: "dobro izgleda,prava odrasla dama."

Osmijeh joj se razvukao, napunio, opustio; spustila je pogled. Djeca, pomislio je, samožele da se s njima lijepo postupa.

"Znate li kamo je otišao gospodin Robertson?"Ed Gaines kimnuo je, bacio cigaretu na betonsku stubu i pritisnuo je tamnom radnom

čizmom. "Mislim da se vratio u Massachusetts." Gurnuo je opušak koji je odletio pola metrapreko tratine pune korova. "Bio je tu prošli tjedan po neke stvari iz učionice."

"Prošli tjedan?"Njezin ga je pogled učinio opreznim. "Mislim da je to bilo prošli tjedan kad sam ga ovdje

vidio. Imao je ugovor samo na godinu dana, znaš, zbog slomljenog kuka gospođice Dayble.""Da, znam." Djevojka je mrmljala, gledajući u pod i okrećući se na drugu stranu."Ili zbog njezine lubanje. Najprije je razbila glavu, hoću reći, a onda slomila kuk." Ed

Gaines zatresao je glavom čudeći se tome."Ali, mislila sam da je otišao odavno. Bio je tu prošli tjedan?" Djevojka mu se ponovno

okrenula licem; velike su joj oči bile jedva vidljivo obrubljene crvenim.Loše se osjećala zbog te vijesti - možda bi trebao to opovrgnuti. No, laž nije bila

prirođena Edu Gainesu pa je ljubazno odgovorio: "Pitaj u uredu pa će ti možda dati njegovuadresu ako mu želiš poslati pismo."

Odmahnula je glavom, opet gledajući u pod. "Nema veze. Pa...", odmahnula je laganorukom, "vidimo se."

"Vidimo se. Uživaj u posljednjim danima ljeta." Promatrao ju je dok je odlazila.

Isabelle su, naravno, mučile sumnje. No, zamišljala se kako razgovara s rođakinjomCindy Rae, koja je rekla da je odlična ideja što je Isabelle pozvala k sebi Clarkove, da jeIsabelle oduvijek bila previše sramežljiva, a ljudi vole uljudnost; iskreno, Isabelle to nijeshvaćala, no sram se često brka s neljubaznošću i možda su one žene u crkvi - uključujući iEmmu Clark - već godinama mislile da Isabelle prezire njih, a ne da je obratno.

Sa svim tim zamišljenim savjetima Isabelle se slagala, inspirirali su je. Ipak, očekivala jeda je Emma Clark nazove, osobno joj zahvali na pozivu koji joj je Avery prenio.

No, nema veze.Barem je Avery na poslu bio gotovo onaj stari, svakog bi joj jutra veselo mahnuo premda

je morao mnogo toga nadoknaditi nakon odmora i nije imao vremena za duge razgovore. Ali,to je bilo u redu; nakon početnog iznenađenja onog dana pokraj fontane, ništa nije ukazivalona to da je zabrljala pozivajući ga kući.

Bila je zaokupljena planiranjem iako nije ispričala Dottie i Bev da joj tog vikenda u posjetdolazi Avery Clark jer bi one to mogle mogle shvatiti kao snobovštinu. Osim toga, činilo jojje se nepristojnim radovati se kad se Dottie još uvijek mučila sa svojim novostima; mršavakao prut, i dalje je isisavala život cigaretama dok je Bev čuvala stražu nutkajući ječokoladnim kockama i voćem. Isabelle je znala da se i njezina pažnja računa kao drugarstvo,pa se nije ugodno osjećala što je lagala jer, govoreći iskreno, grozno je bilo promatratiDottieinu bol, misliti o toj patnji - mnogo je ugodnije bilo misliti da će se možda ponovnosvidjeti Averyju. Istodobno je bez riječi izmjenjivala odobravajuće poglede s Debelom Bevzbog toga što je Dottie pojela breskvu, pa se zapitala nije li bolje za Clarkove umjestočokoladne torte pripremiti sladoled od vanilije s breskvama. Ili oboje. Ne, oboje bi bilopreviše, no, možda zdjelicu ukusnog voća uz tortu.

"Htjela bih njezinu mužu zavrnuti vratom", mrmljala je Bev promatrajući Dottie, koja sevraćala iz kantine, gdje ju je zaustavila Arlene Tucker da joj održi najnoviju prodiku (Dottieje poslušno kimala glavom). I Isabelle je kimala prema Bev iznova osjećajući - vezano zamisli o zdjelicama voća za Clarkove - da na neki način laže. Ipak, Isabelle je s varijacijamatog osjećaja živjela već zaista dugo i neugodno bi se iznenadila da ju je netko opisao kao"začahurenu"; o sebi je mislila da je diskretna.

119

U petak popodne Avery je, kad se Isabelle spremala kući, razgovarao telefonom.Pričekala je da bi s njim porazgovarala, no ponestajalo joj je izgovora za odugovlačenje -posložila je sve papire na stolu, popravila pokrov pisaćeg stroja - pa je konačno provirila krozvrata akvarija i tiho rekla: "Sve po planu, Avery?"

Kimnuo je, nakratko odmaknuvši slušalicu gore. "Sve po planu", rekao je i podigao palac.Pričekala je gotovo do kraja večere prije nego što je obavijestila Amy: "Avery i Emma

Clark sutra dolaze na kolače."Amy je šutjela tijekom cijele večere, a sada je iznenađeno podigla glavu: "Ovamo?

Dolaze ovamo?""Da", odgovorila je Isabelle, kojoj je bilo neugodno što se djevojka tako iznenadila,

"nakon što ih pristojno pozdraviš, možeš otići gore u sobu i čitati.""Zaboravi." Amy je to izgovorila ravnodušno, odmičući stolac. "Uopće ih ne želim

vidjeti."Isabelle je rekla: "Amy Goodrow, tako mi Boga, napravit ćeš kako sam ti rekla."No, odlažući posude u sudoper, Amy je nakon nekoliko minuta rekla pomirljivim tonom:

"Trebala bih se sutra naći u knjižnici sa Stacy. Pitala me hoću li večerati kod nje, možda iprespavati. A budući da si ti zauzeta, tako ću vjerojatno i napraviti."

Okrenula se od sudopera. "Ako je to u redu."Tih joj je dana teško padalo brinuti se gdje je Amy s obzirom na to da više nisu radile

zajedno. Osim što je djevojka imala relativno malo mogućnosti za izlazak; Isabelle je toshvaćala. U knjižnicu ili katkad do Stacy, a Isabelle joj nije namjeravala to zabraniti.Nekoliko je puta tijekom ljeta diskretno nazvala školu i njegov nekadašnji stan i bila jedovoljno uvjerena da gospodina Robertsona više nema. To joj je očito bila glavna briga. Osimtoga, i dalje je bila nemirna - a tko ne bi bio - kad god Amy nije bila kod kuće. No, od ljeta jošnije mnogo ostalo; uskoro će ponovno u školu.

"Vidjet ćemo", Isabelle je rekla Amy. "Ako te Stacy pozvala na večeru, pa da,pretpostavljam. Moglo bi to biti u redu."

Isabelle je slabo spavala te noći i zbog toga joj je bilo neugodno. Sumnjala je da BarbaraRawley ima nesanicu prije svojih zabava (Isabelle se još uvijek sjećala kako je ta žena stajalau A&P-u sa staklenkom maslina u ruci: "I, što ste vi dame planirale večeras?"). Isabelle će simorati ostaviti neko vrijeme tijekom poslijepodneva za kratko drijemanje. Jednom je u nekomčasopisu čitala da si nakon kupanja uvijek treba ostaviti vremena za odmor na dan kadplanirate goste.

No, najprije je ispekla tortu, nadajući se da će miris ostati u kući cijeli dan, tako da seClarkovi osjete dobrodošlima čim uđu kroz vrata.

Onda je obrisala prašinu. Obrisala je sav namještaj, uključujući i nožice stolova i stolaca.Oprašila je rubove prozora, sjenila svjetiljki, žarulje, podne profile i sve stalke. Oprala jeprozore, podove (u nekoje doba Amy otišla iz kuće, rekavši da će je nazvati kad bude znalaostaje li kod Stacy tijekom noći), usisala sagove i provela besmisleno mnogo vremena ribajućiumivaonik u malom toaletu pokraj kuhinje, jer tim će se toaletom koristiti Emma Clark akouopće bude trebala.

"O, naravno", Isabelle će reći, "odmah ondje iza ugla. Nažalost, užasno je malen." Stanka."Ali, čist." Te će posljednje riječi izgovoriti veselo, a Emma će, ljubaznija nego što je Isabelleikad mislila da može biti, odgovoriti: "Pa, to je jedino i važno, zar ne?" I onda će ući u toalet ividjeti - što? Ovo. Isabelle se nekoliko puta pretvarala da nikad prije nije vidjela vlastititoalet, otvarajući vrata nekoliko puta da bi provjerila ostavlja li dobar ili loš dojam.

Nije bila sigurna. Činilo joj se da prostoriji nešto nedostaje. I onda je shvatila: naravno,nedostaje cvijeće.

Ulazeći u cvjećarnicu, Isabelle je prošla pokraj svoje kćeri koja je bosonoga stajala utelefonskoj govornici i pušila. Isabelle je nije vidjela. Da jest, da je samo malo podiglapogled, ili da nije bila tako obuzeta vlastitim uzbuđenjem i nejasnim osjećajem srama štokupuje cvijeće (nešto što nikad nije radila) da bi za goste te večeri uljepšala prostor, možda bise događaji drukčije posložili; jer bilo je teško zamisliti da prisutnost bosonoge kćeri, čije su

120

usne sada bile pokrivene ljubičastim sjajilom koje je ostavilo kružni otisak na cigareti koju jedržala u ruci - i koja uopće nije bila u knjižnici, a ni sa Stacy - ne bi izazvalo scenu nakonkoje bi Amy vratila kući i zatvorila je na sigurno u sobu na katu.

Ali, to se nije dogodilo. Isabelle je ušla u cvjećarnicu, zvono na vratima iza nje zazvoniloje tek trenutak prije nego što je Amy žmirkajući izišla iz govornice, bacila cigaretu na pločniki otišla u drugom smjeru, prema stanu Paula Bellowsa, držeći sandale za remenje - jer, kadnije morala, Amy nije podnosila ništa na nogama.

Prije nego stoje nazvala telefonom, Amy je neko vrijeme paničarila: nije imala što raditi.Apsolutno ništa. Bila je cijelo vrijeme svjesna da je Stacy otišla na dva tjedna s roditeljimanekamo na farmu i kad je rekla majci da će sa Stacy provesti cijeli dan, a možda i noć, to jebila obična laž - jer nije imala namjeru prisustvovati majčinim nervoznim pripremama iapsolutno nikakvu želju čekati da stignu Avery Clark i njegova šašava, glupava žena.

I tako je Amy otišla iz kuće s nekoliko dolara i bez plana, i dok je stigla do grada i kupilakutiju cigareta te u dućanu ukrala ljubičasto sjajilo (napravila je to prvi put, i bilo jezačuđujuće lako), počela se ozbiljno pitati kako će zaista provesti dan. I nije znala što da radis podatkom da je domar nedavno vidio gospodina Robertsona u gradu. Gospodin Robertsonnazvao bi je - bila je u to sigurna. Što je značilo (i uznemirivalo je) da je telefon u kuhinjizvonio dok je ona sjedila u slastičarnici s Paulom Bellowsom i pušila cigarete. Ili, ne znajući,naravno, da je Dottie Brown vidjela NLO i ranije se vratila na posao, možda ju je pokušaonazvati u tvornicu. Premda joj se to činilo riskantnim i nevjerojatnim.

Ideja da se gospodin Robertson vratio u grad i nije joj se pokušao javiti nije dugo ostala uAmynoj glavi. Umjesto toga postajala je sve sigurnija da se taj čovjek, koji ju je volio ("Znašda ćeš uvijek biti voljena, zar ne?"), koji joj je ustima s toliko ljubavi i izuzetne nježnostidodirivao mlade grudi, tako ozbiljno promatrao njezinu golotinju, nije vratio u grad da biispraznio svoj kabinet (što nije imalo smisla, to bi učinio prije), nego da pronađe nju. Činilose Amy, koja je na njega neprekidno mislila i koja je pretpostavljala da tako i on na nju misli,da je gospodin Robertson otišao u školu nadajući se da će je ondje naći, ili u blizini, jer je onazaista kompulzivno hodala oko škole otkad su je otpustili iz tvornice, onako kako se ljudiuvijek vraćaju na mjesto ushićenja.

Čak je i tog dana onamo otišla, nakon što je kupila cigarete i ukrala sjajilo, opreznohodajući pokraj ciglene zgrade jer nije htjela da je ponovno vidi ljubazni domar, gospodinGaines. Ali, bila je subota i gospodin Gaines nije bio na poslu. Nitko nije radio, mislila jeAmy hodajući po južnoj tratini prema ulazu u školu; no preko parkirališta hodao je PuddyMandel, pa se Amy sakrila iza grmlja jorgovana i gledala prema prozorima kabinetagospodina Robertsona - i nije vidjela ništa.

Na kraju je otišla do grada i preko mosta u Korito, osjećajući se izloženom na pločnicimaOyster Pointa, instinktivno osjećajući da su razbijeni, katranom zamrljani pločnici Koritapružali više anonimnosti, kao i priliku da naleti na Paula Bellowsa, koji bi je možda povezaosvojim autom. Nije se, međutim, mogla riješiti pomisli da bi je, samo da je tog dana provelaviše vremena na ulici, gospodin Robertson pronašao dok se vozio naokolo. Do četiri je sataveć bila umorna i gladna pa je ušla u govornicu nazvati Paula Bellowsa.

To se pokazalo kao dobra ideja. Paul je upravo izlazio - morao je otići do Hennecocka doosiguravatelja u vezi s autom i rado će je povesti sa sobom. "Malo sam gladna", priznala muje pritišćući prste o staklo telefonske govornice dok joj je cigareta slala spirale blijedoplavogdima ravno u oči, pa je okrenula glavu i tako propustila majku koja je upravo prolazila, "alinemam baš mnogo novca."

"Nema problema", rekao je Paul. "Stat ćemo negdje usput."Spuštajući slušalicu, Amy je mislila da je Stacy možda malo prebrzo ostavila tog tipa.

Isabelle je namjerno otišla u lošiju cvjećarnicu na Glavnoj ulici u Koritu; radije nego uljepšu i veću na Oyster Pointu, da izbjegne slučajni susret s Emmom Clark. Užasavala semogućnosti da je netko vidi kako se priprema za goste. Ipak je Emma bila ta koju je trebalopridobiti na svoju stranu. Emma bi mogla reći (ako sve prođe kako treba, uz Božju pomoć),vozeći se kući te večeri: "Stvarno, Avery, kakva šteta da sve ove godine nismo obratili više

121

pažnje na Isabelle." I Emma je ta koja će možda sutra na telefon pričati - s kim god da je širilatračeve - da su pogrešno procijenili Isabelle Goodrow; da je shvatila, nakon što su provelidivnu večer kod nje, da je Isabelle zapravo jako draga žena, od Craneove je kolibe napravilasladak dom i...

I što? Isabelle je bila umorna jer je slabo spavala te noći. Previše se trudila oko svegatoga, mislila je, kimajući na pozdrav starcu koji je vodio tu pohabanu cvjećarnicu u kojoj nijebilo mnogo cvijeća - plastično cvijeće, zaboga; trebala je jednostavno odrezati nekolikocvjetova iz svog vrta. No, pokraj blagajne bila je hrpa žutih tulipana. Kakvo iznenađenje takokasno u ljetu. Isabelle je posegnula za njima; da, uzet će šest. Bili su vrlo skupi. U tišini ječekala dok ih čovjek nije uz mnogo pažnje zamotao u dva lista papira s cvjetićima, pa ih je unaručju oprezno odnijela do auta, kao što bi nosila novorođenče.

Kakva pametna odluka! Kad ih je sve posložila, skinuvši pritom s ormara sve vaze koje jeimala - kositrenu, kristalnu, porculansku - tulipani su zaista prekrasno izgledali. Nakuhinjskom su stolu tri tulipana veselo pjevušila, još dva nad kaminom u dnevnoj sobi, a umalom je toaletu iza školjke Isabelle postavila vitku kositrenu vazu s jednim žutim cvijetom.

Telefon je zazvonio. Iznenadan strah da Avery zove da bi joj rekao da se Emma ne osjećadobro - o, činio joj se nepodnošljiv.

No, bila je to Amy koja je rekla: "Bok, mama", i puknula balon od žvakaće gume."Molim te, Amy." Isabelle je spustila kapke, pritisnula prst na korijen nosa. "Ako već

žvačeš žvakaću, zatvori usta.""Oprosti." Auto je zatrubio."Gdje si?" pitala je Isabelle."Vani ispred knjižnice. Sa Stacy. Kako će dugo Clarkovi ostati kod nas?"Pa, ne znam. Do deset, možda. Teško je reći." Isabelle se i sama pitala koliko će ostati.

Koliko su dugo ljudi ostajali na kolačima? Neuspjehom bi se sigurno smatralo ako odu prijedevet.

"U svakom slučaju", rekla je Amy "ostat ću noćas kod Stacy. Vjerojatno ćemo u kino.""Koji film?""Nisam sigurna. Neki dječji za njezinu braću, dolje u Hennecocku, mislim.""Ali, Amy. Ništa nisi ponijela. Spavaćicu, rublje. A što je s četkicom za zube?""Mama", rekla je Amy očito ozlovoljena. "Neću umrijeti, znaš. Zaboga. Čuj, nazvat ću te

ujutro.""Molim te, nazovi." Isabelle se okrenula pogledati tulipane na stolu. Na toplini kuhinje

otvorili su se još malo. "I molim te, ne pucaj balone, Amy, ne pred Stacynim roditeljima."Spustila je slušalicu osjećajući nelagodu. Ubacujući šećer u prahu u zdjelu u kojoj će

miješati glazuru, Isabelle je stisnula usne. Trebat će joj vremena da ponovno steknepovjerenje u Amy. To se događa kad se laže; prokockaš povjerenje. Amy je to znala i zato seoneraspoložila. Ipak je to - iskreno govoreći - veliko olakšanje: da je neće biti kad Clarkovidođu.

23

U restoranu u Hennecocku Paul Bellows jeo je pržene školjke i govorio da se nada dazbog toga neće poslije dobiti proljev. "Događalo mi se već", rekao je bez daljnjeg objašnjenja.

Amy se naslonila dok im je konobarica punila čaše vodom. Pojela je svoju hrenovku utijestu i vrhom prsta prolazila po rubu tanjura. Pokretom ruke Paul joj je ponudio malo svojihškoljki, ali je ona odmahnula glavom. "Smeta li ti ako pušim dok jedeš?" pitala je. Pušila jecijelo popodne i više u tome nije uživala; ipak je i dalje osjećala potrebu.

"Ne." Paul je tresao bocom kečapa iznad svog tanjura. Kad je kečap iscurio na rubtanjura, polizao je rub boce i zatvorio je čepom.

Kod izlaza se čulo zvonce blagajne. Para se dizala iz vrčeva s kavom, tanjuri su zveckalikako su se stolovi raspremali. Paul je jeo školjke, gušeći svaku od njih u brdu kečapa prijenego što ju je gurnuo u usta, oko kojih je ostajalo tragova kečapa dok je žvakao. Zastao je daispije malo kole; kockice leda zveckale su kad je nagnuo čašu i onda se ponovno vratio

122

školjkama. Taj jednoliki, apatični način na koji je napadao hranu potpuno je opčinio Amy.Posegnula je i uzela jednu školjku, umačući je u kečap kao što je on radio.

"Oženio bih je, znaš."Školjkino je meso, ispod prženog tijesta, neugodno prsnulo u Amynim ustima."Njezini roditelji misle da sam glup."Amy je pljunula u salvetu. "Njezini su roditelji malo uvrnuti", Amy mu je ponudila

odgovor, skrivajući salvetu pod svoj tanjur."Otac joj je kreten, a majka čudakinja." Paul je prestao jesti i izvadio je cigaretu iz kutije.

"Što ti se sada radi?""Vozika naokolo, valjda."Paul je kimnuo. Pomislila je da izgleda malo nervozan i tužan.

Isabelle je ležala na krevetu, otuširana i napudrana, zatvorenih očiju. S druge straneprozora pjevale su ptice. Otvorila je oči i ponovno ih zaklopila, prisjećajući se kako bi, kad jeAmy bila jako mala i katkad popodne loše spavala, svoju kćer donijela u ovu sobu i ležala snjom na krevetu. "I mamica će spavati", rekla bi, no Amy nikad nije uspjela prevariti. Kad biIsabelle otvorila oči, djevojčica je mirno ležala i zurila u nju. "Zatvori oči", rekla bi Isabelle iAmy je uvijek poslušala, nježni su joj kapci podrhtavali, dok se pokorno mučila zaklopiti ih.Za koji bi ih trenutak još jednom otvorila pa bi se majka i kći uhvatile kako u tišini sobe zurejedna u drugu.

Na zadnjem katu zgrade na Glavnoj ulici Lenny Mandel ponovno se razodijevao. Nijenamjeravao danas doći ovamo; bila je subota i majka ga je očekivala kod kuće da jojpomogne oko partije bridža te večeri. Otišao je do škole obaviti neki posao i onda navrationabrzinu se pozdraviti. No, kad se Linda sagnula uzeti nešto iz hladnjaka, pogled na njezinabedra, bijela i gola, gdje proviruju ispod crvene pamučne haljine navučene preko stražnjice,naveo ga je da zastenje u sebi; vidjevši mu izraz lica kad se okrenula, Linda se sramežljivonasmiješila i prišla mu.

Zbunjivala ga je ta neprestana potreba da se gura u nju - penisom, prstima, jezikom, biločime. (Stavio bi joj prste i u grlo samo kad je pri tome ne bi ozlijedio.) Zaklopljenih očiju,stišćući je, trljajući lice po njezinu međunožju, želio joj je rastvoriti kožu, cijeloga sebe stavitijoj u tijelo, voditi tako s njom ljubav, iznutra, a ne izvana. Nije to bilo normalno, mislio je, zanekim tako žudjeti; svijet mu se sada činio ludim i mračnim, stalno se osjećao mahnito.

Pomakla se do kreveta, široko raširila noge - takva otvorena velikodušnost. Promatrao jetaj predivni dar na plahtama s cvjetovima; želio ju je raskoliti, raspoloviti po sredini kaokliješta jastoga.

Poslije se ispričavao. Uvijek je to radio. Blago je odmahnula glavom. "Lenny", rekla je,"ti si samo vrlo strastven."

Pitao se zašto ga to više ne usrećuje i zašto onda i dalje za tim žudi.

U isto vrijeme dok je Lenny Mandel zakopčavao svoje hlače, a Isabelle Goodrow silazilaniz stube pojesti nešto lagano kao raniju večeru da joj se ne bi vrtjelo i da je ne bi boljelaglava kad stignu Clarkovi, Dottie Brown na drugoj strani rijeke slijedila je svog supruga izsobe u sobu i promatrala ga kako trpa stvari u putnu torbu. U hodniku je zastao i pogledao je,na licu mu se trzao mišić. "Pričekat ću, i otići ujutro", rekao je, "ako tako želiš."

Na nebu je još bilo dosta svjetla, no dan je završavao. Vozili su se bez riječi već dulje,slušali su pjesme s radija, glasno, kad je Paul posegnuo isključiti radio i u iznenadnoj tišinirekao: "Smeta mi što njezini roditelji misle da sam glupi pizdun." Amy se okrenula ipogledala ga.

"Moj će mi stric jednoga dana možda prepisati dio tvrtke", rekao je i duboko uvukao dim.Pogledao je prema Amy, koja je kimnula.

"A, jebiga." Paul je bacio cigaretu kroz prozor.

123

Cesta više nije bila asfaltirana i truckali su se pokraj polja s jedne strane i šume s druge."Gdje smo?" pitala je Amy.

"I sam sam se pitao." Paul je žmirkajući pogledao pokraj Amy kroz njezin otvoren prozor."Ovo je vjerojatno dio jedne od farmi pokraj koje smo prošli. A ne čini se baš da jeobrađivano."

"Obrađuju polja u krug", rekla je Amy. "Tlo se umori. Zato farmerima treba tolikohektara. Pola ih se svakih nekoliko godina odmara."

Paul joj se nacerio. "Ide ti dobro u školi?""Dobro. Ne odlično.""Ja sam bio dobar", rekao je Paul. "Nikad nisam pao razred ili takvo što."Cesta se sužavala. Grančice su povremeno greble stranice auta; o dno je udario pokoji

kamen. Paul je vozio sporije, a onda stao. "Moramo pronaći mjesto gdje ćemo se okrenuti.Nije ova bebica neki džip, znaš."

Amy je kimnula gurajući glavu kroz prozor. "Možeš li unatrag?"Paul se okrenuo pogledati iza sebe. "Valjda ću morati." Rekao je to umornim glasom.

"Isuse, pa tu smo Bogu iza nogu." Ponovno se okrenuo i ugasio auto, a onda ju je pogledao,spuštajući glavu. "Daš mi pusicu, Amy?"

Nagnula se naprijed, žaleći ga, osjećajući neku zajedničku sjenu očaja; mislila je na Ivicui Maricu, na dvoje djece izgubljene u šumi.

Upozorilo ju je njegovo disanje i način na koji je pomicao glavu, okrećući svoja ustapreko njezinih. Nije htjela biti nepristojna.

Odmaknuo se i odsutno se nacerio. Nagnuo je glavu i pogledao joj u dlan. "Onda, Ame",rekao je. "Hoćeš li..."

Srce joj je ubrzano tuklo. Zrak je kroz otvoren prozor auta mirisao mokro i jesenje.Osjećala se odgovornom, ona se htjela provozati, htjela je ubiti večer dok Clarkovi ne odukući - onda bi se vratila i majci rekla da ipak nije htjela ostajati kod Stacy. Ili bi joj Paulmožda ponudio neki kauč da prespava na njemu - nije baš dobro o tome razmislila. No sad jehtio... raditi... i odjednom je shvatila da ga je možda iskorištavala. Možda mu je i auto sadazbog nje izgreban.

"Oh", rekla je popustljivo, "vidi, dakle. Sviđaš mi se i sve to. Ali je čudno, jer -""Nije čudno", rekao je dok mu se osmijeh širio, "prilično je prirodno, ako baš želiš znati

istinu." Nagnuo se naprijed i ponovno je počeo ljubiti.Amy je okrenula lice na drugu stranu. "Vidi", rekla je. "Jednostavno se ne bih dobro

osjećala. Hoću reći, znaš, ja sam Stacyna prijateljica i sve to. O, Bože, stvarno mi je žao.""U redu je. Hej, ne brini zbog toga." Dodirnuo joj je lice, raširio prste kroz kosu. "Draga

si ti, Amy." Izdahnuo je glasno, podižući obrve. "Samo bih jako htio... bilo bi lijepo, ali je uredu." Odmaknuo se i otvorio svoja vrata. "Sila mi je pišati. Usput", dodao je izlazeći iz auta ionda se ponovno naginjući kroz prozor unutra, "nisi li ti imala stvarno jako dugu kosu?"

Amy je kimnula."I mislio sam. Odmah se vraćam - moram naći mjesto za pišanje." Počeo je hodati po

uskoj stazi. "Nemoj nikamo otići", doviknuo joj je.Promatrala ga je dok je hodao kroz paprat i šiblje, odmičući grančice, saginjući glavu.

Zapalila je cigaretu pitajući se gdje je gospodin Robertson dok se u njoj budila žudnja zanjim, kao da ona cijela nije ništa drugo do prazan želudac. Zaklopila je oči, naslonila glavu imislila o svojim golim grudima pred njegovim očima onog dana u autu, golim bedrima,dodirima polaganih prstiju. I on sigurno na to misli. Znala je da misli. Znala je da se vratio dabi je potražio.

"Amy!"Otvorila je oči i pogledala prema šumi. Večer je stigla u samo tih nekoliko minuta, hladan

zrak s jesenjim mirisima. "Hej, Amy!"Užurbano je izišla iz auta i vratima iza sebe prikliještila grančicu zlatošipke."Amy!"Paul se probio kroz granje, lice mu je sjajilo. "Isuse, Amy." Preplanula mu je ruka bila

puna svježih ogrebotina kad joj je posegnuo za zapešćem. "Ovo moraš vidjeti. Bogamu."

124

"Što?" pitala je slijedeći ga. Trnje joj je greblo noge, grana jela joj udarale u lice."Bogamu", ponovio je Paul, saginjući se, dok su mu tenisice gnječile dva blijeda bezlisca

koji su se probili kroz borove iglice: "Našao sam auto - dođi, pogledaj."Pokazao je prstom. Stigli su do čistine, na rubu polja pokraj šume stajao je mali plavi

auto. Paul ju je ponovno uhvatio za ruku, vukuči je prema tamo. "Mislio sam, napušteni auto,znaš, možda mogu prodati gume ili dijelove, pa sam otvorio prtljažnik i, jebote, nećešvjerovati."

Pomislila je da je pronašao novac, možda aktovku s novcem.Već su zamalo stigli do auta kad se osjetio smrad, nešto pokvareno, kao kad prolaziš

pokraj kante za smeće koja je već danima na suncu. "Smrdi", rekla je, kreveljeći se premaPaulu.

Lice mu je bilo sjajno od znoja kad ju je pozvao rukom da priđe bliže. Otvorio jeprtljažnik. "Nećeš vjerovati, Amy. Pogledaj."

Isabelle je završila pranjem voća. Tanjuri su bili spremni, šalice izvađene. Posudica zamlijeko od fino oslikanog Belleek-porculana, koja je pripadala Isabelleinoj majci i koju jeIsabelle tako voljela (nabrzinu se osmjehnula kao da je taj nježni sjaj bio šapat dobrih željanjezine majke) stajao je mirno na srebrnom poslužavniku, odmah pokraj zdjelice sa šećerom.Torta je bila u sredini stola i kraj nje zdjela voća, tulipani odmah pokraj. Divno. Stvarnodivno.

Clarkovi će stići svaku minutu. Ljudi iz Oyster Pointa u Shirley Fallsu nisu kasnili. Usedam i pet Isabelle je napunila posudicu za mlijeko; za čaj je kupila punomasno. Ili kavu,ako će to radije piti. Ponudit će im oboje.

U sedam i petnaest počela ju je boljeti glava. Uzela je dva aspirina i stala pokraj sudoperajedući kreker. Onda je otišla u dnevnu sobu, sjela na rub kauča i listala časopis. Dvaput joj seučinilo da je čula auto na prilazu pa je ustala da oprezno proviri kroz kuhinjski prozor, neželeći da je opaze. No, nikoga nije bilo.

Već se smračivalo. Upalila je još jednu svjetiljku u dnevnoj sobi. Mislila je: otići ću gore iupaliti svjetiljku kraj kreveta i kad se vratim, oni će već biti ovdje.

Nisu bili. Spuštajući se po stubama, hodajući dnevnom sobom i kuhinjom, osjećala je daje kuća promatra poput radoznalog, pristojnog djeteta koje čeka da počne predstava. Petnaestminuta do osam Isabelle je oprala ruke i pažljivo ih obrisala, a onda nazvala kućni brojAveryja Clarka. Zazvonilo je četiri puta, osjećala je olakšanje u koljenima: bili su na putuovamo, naravno.

"Halo?" rekao je Avery. U pozadini su se bez ikakve sumnje čuli zvuči ljudi kojirazgovaraju.

"Oh", rekla je Isabelle. "Da, halo. Ah, Isabelle je.""Isabelle", rekao je Avery. " ' večer.""Pitala sam se ima li kakvih problema." Isabelle se ogledala po kuhinji, provjerila

spremne šalice, postavljen poslužavnik, tulipane koji su virili iza zdjele voća."Problema?" pitao je Avery."Možda sam pogriješila." Isabelle je stisnula oči. "Mislila sam da ćete ti i Emma

navratiti...""Večeras?" rekao je Avery. "O, Bože, zar je to bilo večeras?""Tako sam mislila", rekla je Isabelle ispričavajući se. "Možda sam pobrkala.""O, Bože sveti", rekao je Avery, "ja sam kriv. Bojim se da sam jednostavno zaboravio.

Večeras su nam došli neki prijatelji."Isabelle je otvorila oči. "Onda neku drugu večer", rekla je. "To je potpuno u redu.""Ispričavam se", rekao je Avery. "Zaista mi je žao. Toliko se toga događa. Sastanci u

crkvi i što sve ne.""To je potpuno u redu", ponovila je Isabelle. Nije čula ni za kakve sastanke u crkvi.

"Zaista. Nema uopće problema. Probat ćemo neki drugi put.""Neki drugi put", rekao je Avery. "Apsolutno. I, Isabelle, jako mi je žao.""U redu je", rekla je. "Molim te, i ne misli na to. Nije važno. Nikakav veliki događaj."

125

Pokušala se nasmijati, ali se zbunila. "Laku noć."Spremila je šalice za čaj, tanjure, srebrninu, osjećajući da joj je vid zamagljen od znoja

koji joj je izbijao posvuda po licu. Tulipani su joj se rugali.Sve joj se rugalo; torta kao daje tonula onako teška i okrugla, zdjela voća zurila je u nju

suho i nadmoćno. Uzela je smeđu vrećicu za kupovinu ispod sudopera i u nju bacila tortu, većrazmazanu sa strane, a onda i sadržaj zdjele s voćem. Nabrzinu je savinula tulipane - čula jekako stabljike pucaju - a bacila je i kockice šećera, jer je i njih kupila posebno za tu priliku.

Sve je trebalo raspremiti, maknuti s vidika. Izlila je mlijeko u odvod te opralaporculansku zdjelicu i posudicu za šećer. Upravo je brisala zdjelicu - brzim i trzavimpokretima - kad je čula auto na kolnom prilazu. Svjetla su na tren osvijetlila verandu.

"O, ne", rekla je glasno, misleći da su Emma i Avery, posramljeni, ipak odlučili doći, aona je upravo sve bacila u smeće. Kako će sada to objasniti? Kako bi uopće mogla reći: "O,žao mi je. Upravo sam bacila kolače"?

Čulo se zatvaranje dvojih vrata, jednih pa drugih, i odmah je shvatila da Emma Clarksigurno ne zatvara vrata auta tako žestoko. Isabelleino je srce tada počelo još jače udarati, jerupravo se odigravala neka noćna mora: napast će je u vlastitu domu, u mraku, a susjeda niblizu.

Brzo je krenula gurnuti stolac pod bravu, laktom je zahvatila zdjelicu od Belleek-porculana, srušivši je na pod, gdje se razbila uz jedan brzi, tihi zvuk. Ležala je nalinoleumskom podu kao male slomljene školjke.

Snažno kucanje po vratima pomaklo je i tamni zastor preko prozora, a Isabelle jezakriještala: "Tko je? Odlazite! Zvat ću policiju!"

"Mi smo policija, gospodo", začuo se dubok, miran glas iza vrata, istodobno autoritativan,ali kao da se pomalo dosađuje. "Državna policija, gospođo. Tražimo djevojku po imenu AmyGoodrow."

Za Amy je ono što se događalo te noći dugo ostalo tek mračni utisak razbacanih slika iosjeta: onaj jedak, slan okus u ustima, primjerice, kojega se nije mogla riješiti; čak ni nakonšto je u uličici iza praonice rublja izbacila glavu i pljuvala, prikupila još sline i ponovnopljuvala. Ne, ta posebna slanost onoga što je ispalo neka vrsta kuglastog gnoja (ispraznila jeusta u izgužvani toaletni papir u Paulovoj mračnoj i uskoj kupaonici) našla je put u najsitnije,najudaljenije procjepe mekanog tkiva u ustima. Nije bila spremna na to, i zato se poslije nijemogla riješiti tog okusa ni pljujući iza praonice i pušeći. Okus se miješao sa slikom malogleša u prtljažniku auta (većinu je odmah zaboravila, sve osim dokoljenki, zuba i jedne zlatnenaušnice). Više to nije bio čovjek - sama to ne bi uvidjela, ne odmah, da joj Paul nije pokazaote zube; a i sve ostalo bilo je čudno, tiha eskalacija - čega?

Penjući se stubama iza Paula prema njegovu stanu (tamne nogavice traperica penju se uzastube), znala je da će ga tražiti novac, jer joj je novac sada trebao - odjednom je shvatila štomora učiniti. Dao bi joj ga on i inače, gotovo je bila sigurna u to. No, sada joj je očajničkitrebao novac, a on je, na neki čudan, uznemirujući način, očajnički trebao nju (ne baš nju,znala je to, ali njezina usta, njezine ruke) i kako bi ga sada odbila, a onda ga tražila novac?

U mraku je otkopčao hlače i držao je za glavu, s obje strane po jedna velika šaka, i njoj seto svidjelo, to kako joj je držao glavu, ali kad joj je pritisnuo lice, usta na sebe, namirisala jeda je nečist, namirisala je jetkoću tih tajnih mirisa, smrdljivih, oznojenih. Bila je sigurna danekako osjeća i gadljiv smrad njegova zadnjega govna - možda su zaostale tek male mrljeotkad se posljednji put obrisao - i zbog toga je poželjela zaplakati, jer joj je lice bilo stisnutouz onaj dio njega koji je vršio nuždu i jer joj je to u ustima bilo tako tvrdo; zato nije bilasigurna što točno treba napraviti.

Ali, činilo se da si on ne može pomoći. Kao da je to moralo biti obavljeno, a ona mu jepomagala jer je bila tamo. Bio je pristojan. Čak se poslije i ispričavao. A onda nije prestajaogovoriti da treba zvati policiju kad se nade leš, i da će zvati policiju.

No, ona je htjela samo novac. Dao joj ga je, pa je otišla.Otišla je do praonice rublja gdje je bio aparat za kovanice; je li ondje bilo i nekih drugih

ljudi, toga se nije mogla sjetiti; sjećala se samo da je drhtavih ruku gurala novčanice u aparat

126

koji je zujao i oklijevao, uvlačio novčanice, gurao ih natrag i na kraju joj ipak izbaciokovanice. A onda pljuvanje u uličici, pokušaj da iz usta izbaci taj okus.

A onda taj dugi, očajnički put do koledža, jer je knjižnica na koledžu subotom uvečer bilaotvorena - a ona je morala onamo stići, a neki se auto zaustavio, ponudio joj prijevoz, upolumraku je vidjela lice povećeg, starijeg muškarca koji se nije smijao. Ne, Amy jeodmahnula glavom. Ne, hvala; još uvijek nije otišao, njegov je auto puzio polako uz nju. Ne,hvala!, zavrištala je, počela trčati, usput vidjela na tom sjenovitom licu da ga je njezin vrisakuznemirio; vratio se autom na cestu i otišao.

U tihoj knjižnici s visokim stropom osjećala je da je ljudi gledaju. Tiha lica ponad drvenihstolova promatrala su je pozorno, poput kreste vala tihog neodobravanja. Pognula je glavu.

Čovjek za pultom za informacije bio je susretljiv - upozorio ju je da se knjižnica uskorozatvara. No, pomogao joj je tako ljubazno da će ona to godinama pamtiti i, kad joj je donioveliki atlas i pronašao na jednoj od golemih stranica kartu Massachusettsa, triput mu jezahvalila. Trebala je papir i olovku; zamalo je zaplakala, a informator joj je ponovnopomogao.

I onda je konačno bila pokraj telefonske govornice u podrumu. Bio je to nekakav ormar sprostotama po zidovima. PUŠI MI KURAC pisalo je tamo, pa je zaplakala sjedeći utelefonskoj govornici od lakiranog drveta koje je na tom svjetlu zlatno sjalo, držeći u rucipopis gradova u Massachusettsu koji su počinjali sa slovom P, jer je on došao iz nekoga gradakoji je počinjao na P - toga se sjetila dok je birala broj informacija.

Koliko je brojeva nazvala i tražila gospodina Robertsona? Možda pet? Više od toga.Deset? Ali onda: glas starije žene, nimalo ljubazno izgovoren "halo", činio se sirotoj,iscrpljenoj Amy kao da ga je izmislila.

"Trebala bih Thomasa Robertsona", rekla je Amy. "Je li ovo dobar broj?" I kad žena nijeodgovorila, u toj kratkoj tišini, Amy je znala da ga je pronašla. "Molim vas", molila je. "Vrloje važno."

"Tko je to?""Prijateljica. Vrlo je važno da s njim razgovaram." Amy je zatvorila oči; je li to bila

majka alkoholičarka?"Samo malo." Prigušena buka, mrmljanje i onda sve bliže, mrmljanje vrlo dubokog

muškoga glasa koji se približava; zvuk koji je Amy prepoznala. Suze olakšanja curile su joj izočiju, naslonila je glavu na drveni zid telefonske govornice; konačno, konačno, konačno ga jepronašla.

Glas u slušalici: "Halo?""O, gospodine Robertsone. Ja sam. Amy Goodrow."Stanka. "Žao mi je", rekao je gospodin Robertson svojim divnim, dubokim glasom,

"bojim se da imate pogrešan broj.""Ne, nemam. Ja sam, Amy. Iz Shirley Fallsa. Znate to.""Bojim se da ne znam", rekao je gospodin Robertson sporo. "Imate krivi broj." Zastao je

prije nego što je oštro dodao, malo drukčijim tonom, s naglaskom poput južnjačkog. "Neznam tko ste vi. I nema potrebe da me ponovno ovdje nazivate."

24

Do ponoći je kuća utihnula. Mala svjetiljka na kuhinjskom stolu bacala je svjetlost krozhodnik u prizemlju, no dnevna je soba bila mračna, kao i blagovaonica i stube, osim ondjegdje je preko odmorišta pala traka svjetla. Svjetlost, dovoljno prigušena da je tama poprimilagotovo tamnozelenu nijansu, dolazila je iz Isabelleine spavaće sobe, gdje je ručnik, prebačenpreko sjenila, prigušio svjetlo lampe. Ispod pregiba nabačenog prekrivača ležalo je Amynotijelo, ispruženo na leđima kao da se opušteno sunča, u dubokom snu. U polumraku joj licenije djelovalo ni mirno ni uznemireno - što je vjerojatno bio rezultat sedativa koji joj jeupravo kolao venama. Ipak, usne su joj bile poluotvorene, nos podignut lagano gore; nježnadobroćudnost.

127

Isabelle se djevojka činila odvojenom. O toj je riječi mislila dok se naginjala da popraviprekrivač oko Amyne ruke i vrata. Odvojenom od nje - od Isabelle. Odvojenom od svih.Sjedeći u drvenom stolcu s prečkama, koji je privukla bliže krevetu, Isabelle je proučavalarazne sjene i linije tog lica; u neko su doba posljednjih godina te crte djevojčina lica zauzelesvoj konačni oblik. I što je postala?

Netko tko je odvojen, ponovno je pomislila Isabelle i oklijevajući dotaknula kovrču kosekoja je pala preko Amyna obraza. Netko tko neće naslijediti ni posudicu za mlijeko od finogBelleek-porculana od svoje bake; i tu se Isabelle naslonila, očiju punih suza, jer se sjetila dase fina posudica fino i razbila, jer taj je blijedi porculan za Isabelle bio njezina majka, nježna,nepraktična i draga. A sada je više nije bilo. Njezin se kraj poklopio s time što je Avery Clarkzaboravio doći u posjet, to je Isabelle zaboljelo tako jako da još uvijek nije mogla potpunoprihvatiti riječi: "Bojim se da sam zaboravio, Isabelle", koje su bile jarki bijeli reflektori dužcijele granice njezina uma.No, u središtu je bila Amy. Nepoznata Amy, koja se šetala šumom s tim nekim Paulom(Isabelleina je utroba lebdjela i ljuljala se, premda je vjerovala Amy kad je rekla da se ništameđu njima nije dogodilo - "Ništa, ništa, ništa"), nalijetala na leševe u prtljažnicimanapuštenih automobila; oh, kakav je to užas za mladu djevojku - pronaći tijelo druge mladedjevojke! Sirota, sirota Amy, koja se kući vratila umrljana i tamna lica, čudno sitnih očiju,kao da viri iz dubina neke pećine. Stvarno nije bila prepoznatljiva dok je zurila u policajcekoji kao da su je došli uhititi - a oni su samo htjeli provjeriti Paulovu priču, pitati je, potpunoljubazno, ima li dodati koji detalj - i onda je poslije svega Amy zabila lice u pregibe kauča,podsjetivši Isabelle na uplašenog psa usred oluje, na čisti životinjski strah. Ti užasni, grlenizvuči koje je proizvodila. "Ne može to biti stvarno", plakala je zabivši lice u kauč. "Ne, nevjerujem, ne vjerujem."

Policajci, posebno onaj stariji, bili su vrlo ljubazni. Taj stariji je predložio da Isabellepozove liječnika ako se djevojka ne smiri. I liječnik je bio ljubazan, nazvao je jedinu ljekarnuotvorenu tako kasno u subotu navečer - u Hennecocku, na pola sata vožnje. U ljekarni, srukom oko pogurene Amy, Isabelle je pogledala u ljubazne oči umornog ljekarnika i rekla:"Moja je kći doživjela šok", i ljekarnik je kimnuo, svojim držanjem ne pokazujući bilo kakvuosudu. Za četiri godine, kad ga Isabelle bude ponovno srela, neće ga se sjećati (premda će seon sjećati nje, dirljive ženstvenosti ove male žene čija je ruka čvrsto pridržavala visoku,uplašenu djevojku); jer, Isabelle je večeras mislila da je svijet tek vrtlog bez oblika.

Zazvonio je telefon."Isabelle?" Ženski glas, poznat. "Isabelle, ja sam, Bev. Žao mi je ako sam te probudila.""O, da", rekla je Isabelle brzo dišući, jer je trčala niz stube. "Da. Ne, nisi me probudila.""Isabelle, imamo problem ovdje." Debela je Bev tiho govorila. "Kod Dottie sam. Wally se

preselio kod svoje ženske - odselio se.""O, Gospode", promrmljala je Isabelle, koraknuvši prema stubištu, da čuje je li zvonjava

telefona probudila Amy."Dottie nije htjela biti sama pa sam došla k njoj. No, i to što je sada u toj kući je previše

za nju. Povela bih je kod sebe, međutim, Roxanne je dovela dva prijatelja koji spavaju udnevnoj sobi, a to je zadnje što Dottie treba."

"Otišao je živjeti sa svojom djevojkom?" Isabelle je jedino to palo na pamet."On je budala", rekla je Debela Bev. "Radi budalu od sebe." Zastala je. "Dottie je sada

teško, Isabelle. Ne želi ovdje noćas ostati."Isabelle nije shvatila da je Bev želi nešto zamoliti. Bila je sigurna da će, kad zazvoni

telefon, to opet biti nešto u vezi s Amy. No, sada je nabrzinu zamislila Dottie Brown kakosjedi u kuhinji u stolcu za ljuljanje, praznog pogleda i s cigaretom između prstiju.

"Možeš li pričekati samo minutu, molim te, Bev? Samo minutu. Pričekaj." Oprezno jespustila slušalicu na kuhinjski ormarić i popela se na kat. Amy je još spavala u istoj pozi.Isabelle je stisnula oči naginjući se naprijed da provjeri dizanje i spuštanje djevojčinih grudi.Onda se vratila u prizemlje.

"Bev?""Je, tu sam."

"Hoćeš li dovesti Dottie ovamo?" Činilo se to zaista smiješnim. Od svih noći, kad joj jeum bio tako ošamućen tim bijelim reflektorima glasa Averyja Clarka: "Bojim se da samzaboravio, Isabelle." A Amy u onom stanju...

"Je li to u redu, Isabelle? I ja ću ostati, ako mogu - bit će joj ugodnije. Vjerojatno i tebi.Samo nas pusti da se stisnemo na kauču i bit će dobro. Znam da nemaš mnogo mjesta u kući."

"Molim te", rekla je Isabelle, "dođite."

Sve je to bilo vrlo neobično. Kako čudno da njih tri odrasle žene sjede u dnevnoj sobi smadracem iz Amyna kreveta na sredini, s plahtama, pokrivačem i jastukom. A i kauč je imaoplahte, pokrivač i jastuk. Najprije se činilo da će biti neugodno: Dottie su vodile kuhinjomkao ošamućeno dijete, Isabelle ju je stisnula za ruku mrmljajući žalobno kao daje netko umro,Debela Bev iza njih, noseći veliku, smeđu torbu, lica opuštena poput umornog psa, i onda svetri kako sjede u dnevnoj sobi, oklijevajući, nesigurne. No, Isabelle je rekla: "Amy je večeraspronašla leš. Gore je sad, spava na mom krevetu." To je probilo led.

"Isuse Bože", rekla je Debela Bev. "O čemu ti pričaš?"Isabelle im je ispričala. Naravno da su se sjećale te djevojčice, Debby Kay Dorne - da,

sjećale su se. I slika s televizije, iz novina. "Slatka mala", rekla je Bev polako tresući glavom,povlačeći nadolje svoje teške obraze.

"Anđeo", rekla je Dottie. Nove su joj suze curile niz obraze."Kako to misliš da ju je Amy pronašla?" pitala je Bev, otvarajući svoju veliku kožnu

torbu i vadeći rolu toaletnog papira koju je ležerno dodala uplakanoj Dottie. "Kako to misliš,pronašla ju je?"

"Vozila se naokolo s jednim prijateljem. Hoćeš li maramicu, Dottie?" Isabelle je počelaustajati, no Debela Bev mahnula joj je da sjedne.

"Večeras su u gradu potrošene sve papirnate maramice - je li tako, Dottie? Nastavi.""Vozili su se. Njezina je prijateljica Stacy nedavno rodila, znate. Ne znam znate li je.

Dottie, idem ti donijeti maramice, bit će ti mekše za nos." Dottiein je nos bio grozno crven,vidjelo se to i iz daljine.

No, Dottie je odmahivala glavom: "Nije me briga ako mi nos i otpadne, nije me briga.Pričaj o tom lešu, molim te."

"Da, pričaj", rekla je Debela Bev.Pa je Isabelle ponovila sve što je znala o toj večeri (ne spominjući Averyja i Emmu

Clark), zaključno s ljubaznim liječnikom i vožnjom prema ljekarni radi tableta za smirenje."Amy je bila gotovo histerična", rekla je. "Inače ne mislim da djeci treba davati tablete zasmirenje..."

Bev ju je prekinula. "Isabelle. Našla je ubijenu djevojčicu. Ako postoji dobro vrijeme zatakvu tabletu, to je sigurno večeras."

"Pa da", rekla je Isabelle. "I ja sam tako mislila.""Mogu li i ja dobiti jednu, Isabelle?" Dottie je pitala iz svog polu-ležećeg položaja na

kauču. "Mogu li dobiti jednu tabletu za smirenje? Samo jednu da zaspim?""O, dobra ideja", rekla je Bev. "Bože, da, Isabelle, imaš li koju viška?""Naravno", rekla je Isabelle ustajući, pa je otišla do kuhinje i vratila se s bočicom tableta

na kojoj je bila etiketa s napomenom da je saveznim zakonom zabranjeno davati ih bilo komedrugom. "Nećeš imati neku lošu reakciju, zar ne?" pitala je. "Znam da ljudi s alergijom napenicilin moraju oko vrata nositi pločicu s obavijesti."

"Ovo nije penicilin. To je valium." Bev je uzela bočicu iz Isabelleine ruke i čitala etiketu."Nitko te neće uhititi ako prijateljici daš valium."

Isabelle se vratila s čašom vode pa je Dottie progutala tabletu i uhvatila Isabelle za rukugledajući je sažalno crveno obrubljenim plavim očima. "Hvala ti", rekla je Dottie. "Što si meprimila večeras. Što me ništa ne pitaš."

"Naravno", promrmljala je Isabelle. No, izgovorila je to prebrzo, odmakla se prebrzo, a usobu se ponovno uvukla magla neugode. Isabelle je sjela na stolac. Žene su šutjele.Povremeno gledajući Dottie na kauču s pokrivačem preko nje, Isabelle je neprekidno skretalapogled, jer ju je uznemirivala ta iznimna lakoća kojom životi stradaju, bivaju uništeni. Životi,

labavi kao tkanina, hirovito odrezani škarama nasumičnih samoživih trenutaka. Uredskazabava u tvornici guma, viski teče potocima... i u nizu slijepih trenutaka promijenio se životWallyja Browna, i Dottiein, čak i životi njihovih odraslih sinova, pretpostavljala je. Cap-cap.Sve u komadima.

Isabelle je rekla: "Dottie, moram ti nešto reći." Obje su se žene okrenule prema njoj sočekivanjem i oprezom.

Isabelle se plakalo, onako kako plaču bolesnici, frustrirani i umorni jer se tako dugo većne osjećaju dobro. "Amy", počela je Isabelle. Ali, ne, tako nije bilo dobro. Prstom je prelazilapo rukohvatu svog stolca. Dottie je sada zurila u svoje noge; Bev je i dalje gledala Isabelle.

"Kad sam ostala trudna s Amy, imala sam sedamnaest godina", konačno je izgovorilaIsabelle. "Nisam bila udana."

Dottie je podigla pogled prema Isabelle."Nikad se nisam udala. To je jedna stvar." Sad je Isabelle morala zastati, prazno zureći u

svoje ruke koje je stezala u šake i opuštala, prije nego što je rekla gotovo glasno: "Bio jeoženjen, Dottie. Oženjen, otac troje djece." Isabelle je iskreno gledala u prijateljicu, čije jeblijedo lice otkrivalo iznenađenje usred svog tog umora.

"Voljela bih ti reći da sam bila nedužna", nastavila je Isabelle, "da nisam ništa... znala. Naneki sam način i bila. No, nikad to prije nisam iskusila, ni s kim nisam bila. No, znala sam štosmo radili. Znala sam da to nije dobro. Znala sam to, Dottie." Isabelle je pogledala u pod. "Aipak sam to napravila, jer sam tako željela."

Dugo nitko ništa nije rekao, a onda je Isabelle dodala, kao da se tek sad toga sjetila: "Bioje najbolji prijatelj mog oca."

Debela Bev glasno je udahnula, namještajući se u stolcu, kao daje morala udobnijerasporediti vlastitu težinu da bi o ovome razmislila. "Divan prijatelj", rekla je.

No, tad se Dottie nagnula naprijed i tiho rekla: "Isabelle, mrzim Altheu Tyson. Ne mrzimtebe. Ako se toga bojiš."

Bojala se toga na neki način. I još nekih stvari. Bojala se - cijelo vrijeme, od dana kad jevozila Dottie kući iz ureda i s njom sjedila kratko u kuhinji - da je ona, Isabelle Goodrow,izazvala tu bol drugoj osobi.

I to joj nikad prije nije palo na pamet.Ne stvarno. Zaista nije sve te godine mislila o Evelyn Cunningham, bar ne sa žaljenjem.

Sad ju je to zbunjivalo, nije mogla vjerovati. Kako je mogla živjeti tako dugo ne shvaćajućišto je možda - sigurno - učinila životu Evelyn Cunningham? Kako je Evelyn Cunningham izgodine u godinu ostajala tako nestvarna za Isabelle, poput neke slike u časopisu?

Jer, ta je žena bila živa, od krvi i mesa; ustajala je vjerojatno noću da bi se brinula obolesnom djetetu, punila je perilicu prljavim rubljem svoga supruga, spremala ručkove,večere, prala suđe i morala zamišljati (usred noći, nesumnjivo) kako njezin muž otkopčavahlače i penje se na Isabelle Goodrow usred polja krumpira. S tim je mislima možda živjelagodinama. Znala je i dok joj je muž umirao i djeca odrastala da druga žena odgaja dijete togčovjeka kojeg je ona, Evelyn Cunningham, voljela i godinama živjela s njim. Kako je to bilo?

"Pričaj nam još", rekla je Dottie.No, Isabelle više nije htjela. Koje bi riječi upotrijebila? Gledala je malo Dottie, malo Bev,

pa obje, i shvatila na svoje iznenađenje kako je uljudno gledaju."Zna li Amy?" pitala je Bev kad joj se učinilo da Isabelle ipak neće nastaviti priču. "Amy,

zna li išta od toga?" Bev je podigla obrve, jednim se debelim prstom počešala po glavi iponovno se premjestila na stolcu.

Odmahujući glavom, Isabelle se osjećala kao da ju je neka teška bolest prikovala zakrevet, kao da se ne bi mogla pomaknuti da je kuća tog trena planula. Boljele su je lopatice,niz ruke je bol tekla do zapešća, zglobova šake; prsti su joj ležali rašireni na krilu. "Ako moguobjasniti...", zastala je, a obje su žene kimnule.

Roditelji su joj bili dobri ljudi, konačno je rekla, kao da govori iz dubine te nepoznatebolesti koja joj je sušila i okužila usta. Nije bila osoba koja se žalila na svoje djetinjstvo.Zaista je to željela naglasiti, rekla je, iznenada treptajima gušeći suze. ("Dobro je", rekla jeblago Debela Bev, "samo nastavi.")

Roditelji su joj naporno radili, išli svake nedjelje u crkvu. Naučili su je razlikovati dobro izlo. Majka je bila sramežljiva i nisu imali mnogo prijatelja, tek nekolicinu, naravno (Debelaju je Bev ohrabrivala kimanjem glave) - primjerice, Cunninghamove. Kao što je već rekla,Jake Cunningham bio je najbolji prijatelj njezina oca. Zajedno su odrasli, dva dječaka u graduWest Minot. Jake je oženio Evelyn, koja je radila ondje u bolnici. Nije bila bolničarka - pa,možda je i bila; Isabelle nije znala koliko je obuke ona prošla - no, radila je neko vrijemenakon što su se vjenčali i onda prestala, da bi rodila troje djece, jedno za drugim. Isabelle jetada imala oko deset godina, tako nekako, a Cunninghamovi bi katkad navraćali vikendompopodne, autom iz West Minota s gomilom djece. Isabelle se sada pitala nije li joj majka bilaljubomorna, jer očito nije mogla imati više djece; no, nije bila sigurna - ni tada o tome nijerazmišljala.

Cunninghamovi su se preselili u Kaliforniju. Jake je ondje započeo posaokrovopokrivanja i navodno im je dobro išlo - Isabelle se nije dobro sjećala. Slali su imbožične čestitke.

I onda je, kad je Isabelle imala dvanaest godina, otac umro ("A je li?" promrmljala je Bev."Pojma nisam imala"), sjedeći u autu dok je punio gorivo. ("Tako mi je žao", rekla je Dottieispuhujući nos.) Da, bilo je teško. Ne misliš na to kad si dijete, to da su neke stvari teške,prihvatiš da dolaze, najprije si u šoku; sprovod je bio lijep, toga će se uvijek sjećati. Došlo jemnogo ljudi. Jake Cunningham stigao je iz Kalifornije - Evelyn nije mogla doći zbog djece zakoju se trebalo brinuti, naravno - i svi su bili vrlo ljubazni prema Isabelle. Na dan sprovodaosjećala se posebno dobro. I svirali su Bog nam je zaklon i utvrda, što je još uvijek bilaIsabelleina najdraža crkvena pjesma - tješile su je te riječi - no, sada je skretala s teme; nijezapravo željela pričati o svom ocu.

I tako. Duboko je udahnula. U svakom slučaju. Nakon sprovoda je postalo teško.Mjesecima nakon toga, kad su ljudi prestali nazivati, dolaziti, spominjati. ("Da", rekla je Bevkimajući glavom, "uvijek je tako, zar ne?") Brinula se za majku, a majka za nju. No, nisumnogo izlazile - do crkve, naravno, a rođaci su živjeli malo dalje niz cestu. Isabelle jemarljivo učila i imala dobre ocjene. Htjela je biti učiteljica. Prvog razreda, jer u prvomrazredu djeca uče čitati, a dobra učiteljica mnogo pomogne, znate. Majka se ponosila njome.O, ona i majka jako su se voljele, rekla je Isabelle, lagano podižući glas, opet trepćući očima,i, ako ćemo istinu, stvarnu, tužnu istinu, u sjećanju su joj se ti dani produžili kao jedno dugo,teško nedjeljno popodne i nije znala zašto, jer sad bi sve dala da može ponovno biti s majkom.Uopće joj ne bi bilo teško.

Večeras je slupala majčinu posudicu od Belleek-porculana, slučajno joj je pala skuhinjske površine. ("Što je to, dušo?" Debela Bev nagnula se naprijed. "Što si slomila,dušo?") To je za nju uvijek bio dio majke spremljen na sigurno u kuhinjskom ormariću, a sadga više nije bilo. (Niz Isabelleino su lice tekle suze.) Oduvijek je mislila da će je jednog danaAmy čuvati u svome domu, ali više je nije bilo. ("Dodaj taj toaletni papir", rekla je Bevpružajući ruku prema Dottie, i Dottie ju je poslušala i otrgnula dugu traku za Isabelle.)

No, dakle. Isabelle je jako ispuhala nos, obrisala oči. No, dakle, imala je dobre ocjene ibila najbolja u generaciji, čime se majka ponosila ("Kako je i red", rekla je Dottie,velikodušno joj dodajući još jednu traku toaletnog papira, za svaki slučaj.) Bilo je samotrideset i troje učenika - mala škola. ("Nema veze", rekla je Bev oštro. "Svi znaju da si tipametna. I trebaš se ponositi.")

Majka je voljela šivati. Sašila joj je prekrasnu bijelu pamučnu haljinu za dan mature. No,brzala je. Jer se šest tjedana ranije, jednoga krasnog dana u svibnju (magnolije su cvjetalepokraj prednjih vrata - sjećala se toga - i pčele se zalijetale u mrežice na verandi), iznenadapojavio Jake Cunningham. Došao je na istok nekim poslom pa je usput posjetio Isabelle imajku. I, oh, baš su mu se razveselile. Uđi, uđi, rekla je majka. Kako su Evelyn i djeca?Dobro, svi su dobro. Oči Jakea Cunninghama bile su sive i izrazito blage. Nasmijao se svakiput kad bi pogledao Isabelle. I popravio je krov. Otišao je u dućan s materijalom i vratio se sasvime potrebnim, pa se popeo na ljestve i popravio krov gdje je curio. Bilo je divno imatimuškarca u kući.

Sjedio je u kuhinji dok su spremale večeru, s rukama na stolu, velikim rukama punimsvijetlih, kovrčavih dlačica, i dok je vadila pecivo iz pećnice i stavljala ga u košaru, Isabelle jebila sretna. Do tog dana nije znala da je prije bila nesretna; a sad više nije bila nesretna. Očisu mu, mislila je, bile malo tužne i vrlo, vrlo blage. Još se smijao svaki put kad bi ga onapogledala.

Majka je bila umorna od sveg tog uzbuđenja pa je te noći otišla ranije spavati. Isabelle iJake sjedili su u dnevnoj sobi. Uvijek će se toga sjećati. U to doba godine večeri su seproduživale, tek se smrkavalo kad je majka otišla na počinak. "Upalite svjetiljku", rekla im jebezazleno i otišla iz sobe.

No, nisu to učinili. Sjedili su na kauču, licem jedno prema drugome, s laktovima prekoruba naslona, tiho su razgovarali, smiješili se, gledali u pod pa kroz prozor dok se soba punilaonom mekom, proljetnom tminom. Jake je nosio prugastu košulju - pa, to i nije bilo važno,pretpostavljala je; samo si nije mogla pomoći, a da se ne sjeća. U svakom slučaju, te je večerimjesec bio pun, a noćno je nebo kroz otvoren prozor dnevne sobe imalo divan, magličast sjaj.

I tako.Otišli su prošetati. Hodali su obližnjim poljem krumpira i udisali zemljani miris

staklenika. Pun je mjesec stajao nisko na nebu, kao da je jako otežao.Voljela bi reći da nije znala... no, nije to mogla. Znala je da je to laž. I nije joj bilo stalo -

u tome je bila stvar. Pa i je, ali nije. Jer je bila tako sretna! Nije ju bilo briga koliko će je tokoštati! Bila je sretnija nego ikada.

Sljedeće su noći ponovno šetali. Poslije ju je poljubio u čelo i rekao da nitko ne smijeništa doznati. Voljela ga je. O, Bože, kako ga je voljela! Htjela mu je reći da ga voli i mislilaje da će to učiniti ujutro, no ujutro ga više nije bilo.

(Toaletni je papir kružio; sve tri žene ispuhale su nos.)Nikome nije rekla. A kome bi i mogla reći? No, bila je najbolja u generaciji i morala je

održati govor, što je i učinila stojeći na školskoj tratini tog vrućeg dana u lipnju, odjevena usvoju bijelu pamučnu haljinu. Kad se vratila kući, povratila je, uprljala zauvijek tu bijelupamučnu haljinu. Majka je mislila da je samo nervozna i nije pravila problema zbog toga.Majka je bila vrlo draga. (Toaletni papir do Isabelle.)

No, i sljedećeg je dana povratila, i sljedećeg i konačno priznala cijelu tužnu priču svojojmajci, pa su obje plakale sjedeći u dnevnoj sobi i držeći se za ruke. Sljedeći su dan popodneona i majka otišle do svećenika i sjele na karirani kauč dok je sunce padalo preko sivogtepiha, za koji se Isabelle sjećala daje bio iznimno prljav - nije li smiješno što se tako jasnosjećamo nekih detalja? Usred svega pitala se zašto nitko nije počistio svećenikov tepih.Svećenik je hodao gore-dolje s rukama u džepovima u pamučnim, naboranim, prugastimhlačama. Čudni su putovi Božji, rekao je, i bit će kako Bog želi.

Majka se brinula za bebu dok je Isabelle svaki dan vozila do Gorhama u školu zaučiteljice. I to je bilo čudno, jer kad bi je poslije nastave pitali želi li na kavu, uvijek jeodbijala i žurila se kući. Nitko u školi nije znao da ima bebu. ("Je li Jake Cunningham ikaddoznao?" pitala je Bev. "Da", rekla je Dottie sad već sjedeći, "je li Jake Cunningham ikadadoznao?"

Znao je. Majka ga je nazvala u Kaliforniju. Evelyn je digla slušalicu. Zamislite Evelyntoga dana.

Nikad to zaista nije zamišljala - u tome je bila stvar. No, zamislila je sada: stojiš u svojojkuhinji, pitaš se što spremiti za večeru, provjeravaš hladnjak - i zvoni telefon. Jedne je minutetvoj svijet ovakav, druge se minute urušio u sebe. ("Ali, što je rekao taj Jake?" tražila je Bev."Što je taj idiot imao reći?")

Bilo mu je žao. O, bilo mu je jako žao, naravno. Ako ikad budu imale problema snovcem, samo neka mu jave. No, od njega nisu namjeravale uzimati novac. ("Naravno da ne",rekla je Dottie, sada potpuno budna i lucidna kao da ju je tableta za smirenje nekakorazbudila. "Glupost", rekla je Bev. "Ja bih mu uzela i posljednji novčić.")

Ne, to je bila njezina odgovornost - Isabelleina. I majčina, što baš i nije bilo pošteno.Ništa od toga nije bilo pošteno prema majci; ničime to nije zaslužila. ("Pa, život nije pošten",primijetila je Dottie.) No, tog je siječnja majka umrla. Jedne je noći legla ne osjećajući se

dobro - malo neobično u želucu - i umrla je u snu od srčanog udara. Isabelle je oduvijekmislila da ju je ubio stres. ("Ljudi pod težim stresom žive i do sto godina", razuvjeravala ju jeDebela Bev.)

I tako je prestala studirati. Uspaničarila se, to je bilo to. Morala se brinuti za bebu istvarno je željela muža. U tom malom gradu nije bilo slobodnih muškaraca pa je prodalamajčinu kuću i preselila se niz rijeku do Shirley Fallsa. Čak joj je i svećenik savjetovao da tone radi. No, mislila je da u Shirley Fallsu ima više mogućnosti da nađe muža.

Bila je to, ipak, pogreška. Uznemirila se i u robnoj kući Woolworth's kupila vjenčaniprsten; učinila je to ne razmišljajući, ali ga je tad nosila gotovo cijelu godinu - i kad bi jenetko pitao, rekla bi da je udovica. (Dottie i Bev kimale su. Sjećale su se toga.) Stvarno je tobila grozna pogreška, tako lagati. No, jednom kad se upleteš u laž, teško se izvući, čak i kadhoćeš. (Dottie je ponovno kimala, ovaj put brže.) Odrastajući, uvijek je mislila da će se udati iimati lijepu, malu obitelj. Još uvijek joj je katkad bilo čudno da se to nije odvilo na taj način.

I to je bilo to.Njezina priča.Sjedile su u tišini punoj misli, jedva primjetno kimajući jedna drugoj. U daljini se čuo

auto na Cesti 22. "Jake je umro odmah nakon što sam se preselila u Shirley Falls", dodala jeIsabelle usput.

"Nije valjda još jedan srčani udar", rekla je Debela Bev.Isabelle je kimnula. "Na igralištu za golf.""Bogati, Isabelle", rekla je Dottie. "Zar ne znaš nikoga koga je udario auto? Otrovao se?

Ispao iz čamca i utopio se?" Pogledale su se; Bev je raširila oči."Ali, nikad nisam mislila na Evelyn", Isabelle je nastavila nakon nekoliko trenutaka.

"Nikad zaista nisam mislila na nju." Pogledala je Dottie ispričavajući se."Pa", rekla je Debela Bev konačno paleći cigaretu, "sad ti je najbolje da misliš na Amy."

Isabelle je na kraju bila jedina osoba te noći koja nije uzela valium. Bev je u posljednjitren odlučila da se tijekom večeri dogodilo previše toga da bi joj omamljeni um ikad sam odsebe zaspao, posebno u toj sićušnoj dnevnoj sobi, pa je, kad im je Isabelle poželjela laku noć,crveneći se jer su se obje žene nagnule da je poljube u obraz, i jer je Isabelle ostavila bočicu stabletama pokraj kauča na kojem je sjedila Dottie, Bev uzela jednu. I onda, misleći da će ona iDottie još nekoliko trenutaka šaptati - naravno, vrlo tiho - o tome što im je Isabelle upravoispričala, Bev je izišla iz toaleta i našla Dottie kako spava tako čvrsto kao da ju je netkoopalio po glavi. Još uvijek je sjedila, zapravo, i nije se ni trznula kad ju je Bev nježno povuklana kauč, podlažući joj jastuk pod glavu i pokrivajući je.

Bev se smjestila na madracu koji je Isabelle prije donijela iz Amyne sobe - ondje nasredini dnevne sobe - što je bilo začuđujuće udobno. Za nekoliko minuta učinilo joj se da jevalium uljuljkava u san; Bože, dobro je da se ne može toga baš tako često dočepati. Izazivajuzatvor. Tko bi ikad mislio da Isabelle Goodrow... život je katkad smiješan. Wally Brownnakon svih tih godina. Tako napraviti budalu od sebe.

Na katu je Isabelle ležala budna na krevetu pokraj Amy, slušajući je kako diše. Mirisduhanskog dima lebdio je odozdo i podsjećao je, ne u lošem smislu, na crkvene večere nakoje je išla kao dijete s roditeljima, kad bi se muškarci nakon jela u podrumu crkve okupljali ipušili, razgovarali o usjevima, traktorima dok su žene kuhale kavu u velikim, srebrnimurnama te na stol postavljale kolače i torte. To su bile iste one žene koje će nekoliko godinaposlije majci danima nakon pogreba donositi hranu. Bilo je to lijepo od njih, Isabelle je sadtako mislila. Činilo joj se (Kakav je to zvuk? To samo Debela Bev hrče.) da je ljubaznostjedan od Božjih najvećih darova: činjenica da su ljudi, tako mnogo njih, u sebi nosilisposobnost biti ljubazni, zaista je bila Božje djelo. Kako su tek one žene u prizemlju večerasprema njoj bile ljubazne! Ljubazni su bili i policajci prije toga, liječnik pri telefonu, šutljiviljekarnik (sjećala se samo velikog čovjeka u bijeloj kuti). Da, ljudi mogu biti ljubazni.

I više si neće dopustiti da misli o Averyju, njegovoj ženi Emmi - nije sada moglapodnijeti drapajuću hrapavost tih misli. Razmišljat će o svojim prijateljima u prizemlju, kakosu u jednom trenutku večeras plakale s njom kad im je pričala o ljubavi za Jakea

Cunninghama. Isabelle nije mogla prestati misliti o tome. Te su žene plakale s njom. Čule supriču o lažnom životu, o ljudima koje je povrijedila svojim djelima, i zatim su je nježnopoljubile za laku noć.

Nije to zaslužila. Godinama se osjećala odvojeno od njih, misleći da je bolja, da bi setrebala družiti sa ženama poput Barbare Rawley i Peg Dunlap i Emme Clark. Što sam siumislila da jesam? pitala se zapanjeno. Što sam si umislila da jesam?

San joj je bio lagan, ali ravnomjeran, kao da nije ležala na krevetu, već na toplom zraku,kao da je nekom osobitom osmozom djelomično apsorbirala ostatke valiuma iz drugih tijela ukući. Povremeno bi se Amy trznula tijekom noći, pomakla nogu, zazvala, pa bi se Isabelleprobudila nemajući osjećaj daje spavala. "Tu sam", rekla bi svaki put dodirujući djevojčinuruku. "Tu sam, Amy. Sve je u redu."

U jednom je trenutku otvorila oči i bio je dan, ranojutarnje se svjetlo uvlačilo u sobu.Amy je ležala na boku s licem prema Isabelle i gledala je velikim, bistrim očima, s izrazomkoji se nije moglo iščitati. Tako je bilo i kad je bila mala; Isabelle bi popodne legla na tajkrevet zajedno s njom pokušavajući je uspavati. No, sada joj je tijelo bilo duže od Isabelleina,miteseri su se stisli u pregibima nosa i brade, ljutit prištić izgurao joj se na obraz. Ipak, oči sujoj čuvale onu istu tajnu koju je Isabelle vidjela u njima kad je djevojčica imala manje oddvije godine. Amy, htjela je reći Isabelle, Amy, tko si ti? Umjesto toga je tiho rekla: "Spavaj."

I djevojka je spavala. Zaklopila je oči, lagano otvorila usta i zaspala.

Dnevna je soba izgledala poharano. Goli je madrac, napola pokriven plahtom, ležao nasredini poda, s kauča su padali zgužvani pokrivači i plahte, jastuci posvuda, sjenilo svjetiljkenagnuto u stranu; tanjurić s opušcima bez ikakva razloga navrh televizora, na pod se prosuosivi pepeo. Toaletni se papir pružao razmotan od kraja kauča do stolića gdje je čaša vodeostavila kružni trag na površini od mahagonija.

U toaletu pokraj kuhinje netko je pustio vodu i čulo se kako Debela Bev pjeva: "Lanjski sisnijeg, a ja idem daljeeee..." Vrata su se otvorila i Bev je pozdravila Isabelle mašući rukom,pokazujući nered ispred njih. "Dobra zabava sinoć."

Isabelle je kimnula sklanjajući kutiju cigareta sa sjedala naslonjača prije nego što je sjela."Žao mi je što smo sve uneredile", rekla je Dottie, koja je sjedila u kutu kauča s koljenima

pod bradom dok joj se dim cigarete uzdizao uz lice, šireći se blizu stropa u sivu omaglicu."Kako je Amy? Je li dobro?" Debela je Bev podigla rolu toaletnog papira, omotala ga i

stavila na stolić."Spavala je." Isabelle je kimnula. "Vjerojatno će sići za nekoliko minuta. Loše je sanjala,

hoću reći.""Naravno. Jesi li ti sanjala, Dottie?"Dottie je umorno odmahnula glavom. "Osim što je sve noćna mora. Čini se kao noćna

mora."Bev je sjela na kauč i primila Dottieinu ruku. "Dan po dan, Dottie.""Moja rođakinja Cindy Rae", rekla je Isabelle iz naslonjača, "govorila je da se slona jede

griz po griz."Bev je zapalila cigaretu žarom s Dottieine. "Sviđa mi se to. Griz po griz."Isabelle je boljela glava. Ma kakvu je noćnu zaštitu imala protiv Averyja Clarka, sada je

više nije bilo. Ponovno je bio stvaran - stvarni čovjek koji je živio dalje niz ulicu, čovjek kojije zaboravio doći na kolače sa svojom ženom. Zamislila mu je blago lice kako se krećeuredom i osjetila šuplju žudnju; mrzila ga je, zamišljala je njegova nakrivljena usta, visokuvitkost (visoko dupe, iznenada je pomislila). Boljelo je.

Djevojka je stajala u dovratku spuštene glave i ogledavala se po sobi iznenađeno ioprezno.

Debela Bev nije si mogla pomoći, rekla je: "Amy Goodrow, dolazi ovamo i daj da te ovadebela, stara žena zagrli."

No, djevojka ju je tek pogledala, izraz lica nije joj se promijenio."No, hajde sad", zapovjedila je Bev. "Učini to zbog mene. Kladim se da mi ne vjeruješ,

ali nedostajala si mi." Ispružila je ruke, vrteći zapešćima, okrenuvši se prema Dottie radi

podrške. "Nije li, Dottie? Nisam li ti svakog dana na poslu rekla: 'Dottie, lijepo je što si sevratila, ali ona je Amy Goodrow bila zaista draga'?"

"Istina je to", složila se Dottie.Sad se djevojka sramežljivo nasmijala, grizući usnicu od nelagode. "Hajde, dođi."I djevojka joj je prišla, čudno se saginjući dok ju je Bev čvrsto grlila svojim velikim,

mekanim rukama. Isabelle je promatrala iz naslonjača i u sebi se nacerila, djelomično zbog tenespretnosti, ali uglavnom zato što je znala da djevojka ovo jutro ima grozan zadah iz usta,što je namirisala ležeći kraj nje na krevetu - nepoznat, snažan i truo miris strahova iz noćnihmora.

"Hvala ti", rekla je Bev konačno puštajući Amy. "Moje cure misle da su prevelike zazagrljaje", (laž), "a još nekoliko godina neću imati unuke. Bože, nadam se da će to biti zanekoliko godina. Bojim se da će se Roxie udati za prvu budalu koja naiđe."

"Ne", rekla je Dottie. "Roxanne je razumna." Pomakla je pokrivač da Amy može sjesti nakauč. "Sigurno se pitaš zašto ti je kuća jutros ovako puna", dodala je ispričavajući se Amy."Doma imam nekih problema i tvoja me mama sinoć ljubazno pozvala na malu zabavu upidžamama."

Amy je oklijevajući kimnula. Kad se tog jutra probudila po drugi put, majka joj je šaptomobjasnila Dottieinu situaciju i usred vlastite paučine muka Amy je to utješilo, jer je znala danije jedina osoba na svijetu čije je srce tako nedavno probijeno, slomljeno, rastureno.

"Majka ti je zaista bila ljubazna", složila se Bev, dižući jastuk s poda."Ne", rekla je Isabelle. "Zapravo ste vas dvije bile ljubazne prema meni."Da, u toj je sobi bilo, a i sada ima, ljubaznosti nasukanih žena, no ostalo je tajni koje će

one ipak sačuvati. Za Amy, naravno, zapanjeni glas gospodina Robertsona: "Ne znam tko stevi." Za Isabelle micanje Averyja Clarka s položaja za koji nitko, uključujući i njega, nije znaoda ga zauzima. A čak ni Dottie nije ispričala Bev sve detalje svoje boli (Uporne misli oprstima u Altheinoj vagini - tom mračnom i vlažnom tunelu koji joj je vodio u unutrašnjost,umjesto Dottieine suhe, izmasakrirane, skraćene cijevi, sada sašivene pri vrhu); a Debela Bevimala je osobnih briga koje nije mogla ni izreći, težak teret strave koji ju je pritiskao.

No, što se moglo napraviti? Samo ići dalje. Ljudi su išli dalje; radili su to tisućamagodina. Uzmeš ponuđenu ljubaznost, pustiš je da sipi kroz tebe koliko god duboko ide, aostale mračne bezdane nosiš sa sobom, znajući da će se s vremenom pretvoriti u neštopodnošljivo. Dottie, Bev, Isabelle, sve su to znale. No, Amy je bila mlada. Nije još znala štomože, a što ne može podnijeti, i u tišini se držala triju majki u sobi kao ošamućeno dijete.

"Uništile smo ti dnevnu sobu", rekla je Debela Bev Isabelle. "Sad baš možemo napraviti ipalačinke i uništiti ti i kuhinju."

"O, uništite je", rekla je Isabelle. "Nije važno." I nije bilo važno. Nešto je tog jutrazapočelo za Isabelle dok je ležala na svom krevetu s Amy a jarko sunce prodiralo kroz rolete,pa je imalo smisla popustiti, predati se, opustiti se - što je to točno bilo? No, ispričala je Amycijelu Dottieinu situaciju iskreno, kako možda inače nikad ne bi, možda bi je uljepšala - s"osobnim problemima" - ali je umjesto toga rekla Amy sve o Wallyju Brownu i Althei Tyson.(Trebala bi joj sada reći i da ode oprati zube, mislila je Isabelle, gledajući djevojku skutrenu udnu kauča; ali nije rekla ništa.)

Kad se bila probudila, osjetila je neki čudan, blag okus slobode, počevši odlukom dadanas neće napraviti krevet i da neće ići u crkvu. Niti će sutra otići na posao. Nazvat ćeAveryja Clarka i reći mu da Amy nije dobro, da joj treba slobodan tjedan. Imala je mnogoneiskorištenih dana godišnjeg, s time neće biti problema. A ako joj Avery ne bude vjerovao,ako pretpostavi da nije došla zato što joj je neugodno gledati ga nakon što je zaboravio doćina poziv? Ili što ako bude mislio da se ljuti?

Nije bilo važno. Nije bilo važno što će on misliti.I nije bilo važno što joj je kuća neuredna, što se na stoliću od mahagonija upravo stvara

mrlja od vode. Ne, nije bilo važno."Trebala bih na misu", rekla je Dottie, upućujući tu izjavu Amy, koja nije imala pojma što

na to reći pa se samo nasmijala, sramežljivo, sa svog kraja kauča.

"Mislim da bi Bog radije da ti pojedeš palačinku", povikala je Debela Bev iz kuhinje iIsabelle je osjetila iznenadan, intenzivan poriv da bude katolkinja.

Da je bila katolkinja, sad bi kleknula i pognula glavu u crkvi s blještavim prozorima odšarenog stakla i trakama zlatnog svjetla oko sebe. Da, o, da, kleknula bi i ispružila ruke zasvoju Amy, Dottie i Bev. "Molim te, Bože", molila bi. (Za što bi molila?) Molila bi: "O,molim te, Bože. Pomozi nam da budemo milostivi jedni prema drugima."

"Ja volim tanke i zagorene", rekla je Debela Bev. "Treba ih pritisnuti lopaticom."Uz miris kave i zagorenih palačinki jutro se razvijalo, posrtalo počinjući novi dan, no

osjećala se neizrečena prisustnost smrti: duh tijela djevojčice uguran u prtljažnik auta, praznakuća koja je čekala da Dottie Brown započne u njoj iznenadan i nečist život udovice, a zaIsabelle isto, potpuno intimno, jer kako će joj izgledati život kad u njegovu središtu više nijeAvery Clark? A Amy, sjedeći na kraju kauča, nije mogla pojesti palačinku koju joj je Bevdodala.

Isabelle je promatrala zbunjenost djevojčina izraza, nesuvislost toga sjajnog lica i pitala seopet zašto se djevojka s tim momkom vozikala naokolo puteljcima, ponovno se pitala koje suto sve različite fasete djevojčine tuge i znala da će trebati vremena da ih upozna i da ih moždanikad neće ni doznati.

Griz po griz.Da, trebat će vremena, naravno - za sve to. Shvatila je to stojeći na verandi i mašući za

pozdrav Bev i Dottie kad su izlazile s kolnog prilaza. Trebat će vremena da se sredi, a i dasredi svoj život bez Averyja Clarka. Već je osjećala da je mame godine istih navika - što ćesutra obući kad bude išla na posao? Ali, ne. Neće se vraćati na posao, barem ne neko vrijeme.Ne. Zaboravio je doći k njoj na kolače. Nakon svega nije o njemu lijepo mislila, ako je išta imislila.

Osim što su joj se neprekidno javljali ti isprekidani osjećaji slobode, ta jasna i razumnamirnoća. A tu je bila i Amy, želja da je zadrži pokraj sebe, da se brine za nju. Primjerice,djevojka bi se trebala okupati.

"Jesi li za kupanje?" pitala je Isabelle, a Amy je slegnula ramenima i odmahnula glavom.O kupanju više nije mislila. "Dobro", rekla je Isabelle. "Onda poslije. Kupka će pomoći."Otvorila je stražnja i kuhinjska vrata da provjetri kuću i onda sjela pokraj Amy na kauč. "Neidemo u crkvu", rekla je.

Amy je kimnula.Otraga, s drveća čule su se ptice kako pjevaju.

Izvana: mek, gotovo jesenji dan. Sunce pada kroz prozore kongregacijske crkve, mekopreko debelog, crvenog saga i preko naslona bijelih klupa. I povjetarac je mekan dok laganonjiše lišće brijestova tako da u crkvi svjetlost podrhtava po zidu i oltaru, gdje se igraju sjenelišća. Pastva stoji i pjeva polaganim, dubokim skupnim glasom: Hvalite Jahvu jer je dobar:vječna je ljubav njegova, kao pozadina melodiji s orgulja čije se pune note ljušte i padaju sbalkona kora. Hvalite Jahvu jer puna je zemlja stvorenja Njegovih. Razvodnici u sivimodijelima i teškim cipelama stavili su plitice za milodar na stol ispred crkve i, popravljajući sikravate, ozbiljni i važni (Avery Clark jedan je od njih), vraćaju se tiho do svojih mjesta. SlavaOcu, Sinu i Duhu Svetom. Aaa-men. Pastva sjeda, poneko koljeno udara u stražnju stranuklupe, poneka pjesmarica pada na pod uz mek udarac, ručna se torbica otvara i uz klikzatvara, poneki se nos tiho ispuhuje. (Emma Clark, ljuta na svog muža, pravi se da slušaČitanje i pita se sjedi li Isabelle Goodrow negdje iza njih, drži li se ponosno u pravedničkomdostojanstvu.)

Vaze s bijelim i crvenim krizantemama poslagane su uz stube pred oltarom. Svećenikovacrna halja pokreće se dok podiže ruku iznad propovjedaonice, polako okrećući stranicu velikeBiblije ispred sebe. Isus se uspravi te im reče: Tko je od vas bez grijeha... Straga se osjećablag, sladak miris soka od grožđa jer je pričesna nedjelja i uz srebrne tanjure s malimkvadratima kruha otraga čekaju okrugli poslužavnici sa sićušnim čašama i sokom od grožđa.(Kapci Timmyja Thompsona padaju dok želudac njegove supruge ne zakruli dovoljno glasnoi ne probudi ga.)

Ponovno sviraju orgulje, svećenik se odmiče od propovjedaonice, pogne glavu dok izanjega dirigentica zbora, Miriam Langley, stoji licem okrenuta prema ljudima u crkvi,odjevena u crnu halju, i pred sobom drži crnu mapu s notama dok joj neka pobožna agonijapreuzima sitne, obične crte lice, lagano se ljulja te počinje svoju solodionicu. (Peg Dunlapsjedi pokraj svog muža i zamišlja lice Geralda Burrowsa između svojih nogu, zbog togaosjeća toplinu među nogama i fiksira pogled na vazu s bijelim krizantemama.)Meko treperenje sunčeva svjetla preko propovjedaonice, prigušeni zvuči prometa s Glavneulice, produženi, titravi ameni solodionice Miriam Langley, stalni tihi kašalj negdje s balkona,kratko šuškanje papirića bombona i onda eksplozija veselih nota s orgulja, kao da je moždaorguljaš sretan što je solo Miriam Langley konačno gotov; svećenik se vraća dopropovjedaonice, sprema se za propovijed (u programu naslovljen "Guliti kiselo grožđe") ikongregacija koja se namješta, poneki tihi uzdah i priprema za dugotrajan napor.

Uplakanu bebu otac nosi van, sretan što može sjediti u autu na sunčanom parkiralištu ipropustiti propovijed; Clara Wilcox, obavivši misu ranije kao i obično, s Barbarom Rawleyrasprema posuđe od kave koju su netom popili u sobi za aktivnosti i okreće glavu jer joj jeneugodno koliko je krafni Barbara Rawley već ubacila u usta. Sunčevo svjetlo dopire krozprozor i odražava se od posude za kavu prije nego što je odnesu i spreme u pokrajnjoj sobi.

A u crkvi je svećenik završio propovijed (kraću nego obično jer je trebalo podijelitipričest), razvodnici ponovno ustaju, raznoseći ovog puta plitice za milodar; svećenik okrećevelike stranice Biblije na propovjedaonici pred sobom, Ovo je tijelo moje, koje je za vas...Ovo činite na moju uspomenu... I još jedna pjesma, pa skup u crkvi ustaje s olakšanjem jer sepribližava kraj; a na kraju stiže blagoslov, svećenik stoji s podignutom rukom iznad svojihdragih župljana (tako bi to izgledalo onima koji bi provirili, čovjek svečano stoji, odjeven ucrnu halju, zatvorenih očiju, blagoslivljajući ih sve), Moje ti riječi omiljele i razmišljanje srcamoga pred licem tvojim, Jahve baš tog trenutka kad Isabelle Goodrow u maloj dnevnoj sobi,još uvijek punoj duhanskog dima, tiho priča Amy kraj priče o Jakeu i Evelyn Cunningham injihovo troje djece koje su odgojili u Kaliforniji, govoreći joj na kraju da je pogriješila što jojto sve nije odavno ispričala.

Amy je napeto promatrala lice svoje majke, napeto gledala u kauč, prozor, stolac, i udugoj tišini koja je uslijedila, oči su joj se sve brže pomicale po sobi prije nego što suponovno pale na Isabelle. "Mama", djevojka je konačno rekla, otvorenih očiju, lica i usta zbogiznenadnog shvaćanja, "Mama, ondje negdje su moja braća."

25

Prvi utorak u rujnu bio je prohladan, gotovo hladan. Žene u uredu radile su tiho iravnomjerno, omatajući se čvršće u veste. U kantini su se dulje zadržavale nad kavom ilišalicama čaja, besposleno se igrajući ostacima omota od užine. Lenora Snibbens izgledala jelijepo i zrelo u svome mornarskoplavom puloveru i pitala je Rosie Tanguay koje začineupotrebljava kad sprema goveđi gulaš.

"Sol i papar", rekla je Rosie. "Nikad ništa drugo osim soli i papra."Lenora je kimnula, no zapravo je sve to nije zanimalo; pitala je to samo da bi najavila kraj

zavade. Svi su to razumjeli i više-manje osjećali istu želju za mirom u uredu, jer je DottieBrown tjedan dana prije tiho izjavila da ju je suprug, nakon dvadeset i osam godina braka,ostavio zbog mlade žene i da o tome više ne želi razgovarati. Žene su to poštivale. One kojesu o tome htjele pričati, zvale su se navečer telefonom; tijekom dana radile su u tišini.Dottieina nesreća učinila ih je zahvalnima zbog i najmanjeg blagoslova u njihovim životima.

Stol Isabelle Goodrow ostao je uredan i netaknut, stolac gurnut ispod stola. Uzela jegodišnji, to je sve što su drugi znali. A kad bi netko spomenuo tijelo one djevojčice, DebbyKay Dorne, gore u Hennecocku, koje je u prtljažniku auta u nekom polju našlo dvojetinejdžera, Dottie Brown i Debela Bev pažljivo su izbjegavale pogledati jedna drugu.

"Voljela bih da su našli i tipa koji je to napravio pa ga uhitili", rekla je Rosie Tanguay,tresući glavom.

"Objesili ga za pete", dodala je Arlene Tucker.

137

"Zar ne mogu uzeti otiske?" pitala je Rosie povlačeći konac vrećice čaja u šalici koju jedržala. "Ili ga naći po registarskim pločicama?"

"Otisci prstiju ne traju mjesecima", rekla je Debela Bev. "Ne na otvorenom. A auto jevlasništvo onoga starog farmera čija su ta polja već godinama, Elvina Merricka. Uvijek munaokolo leži kakva stara olupina. Kažu da je jedan dio njegove zemlje doslovno odlagalište zasmeće."

"Dobio je kaznu zbog toga. Jesi li vidjela to u novinama?"Bev je kimnula. "No, naći će ga, ma tko da to bio", rekla je. "Ovih dana nađu konac i

spoje ga s tepihom u sasvim drugoj državi.""Zadivljujuće je što sve danas mogu napraviti", složila se Dottie Brown.(Premda, zapravo, taj slučaj nikada neće biti riješen; ni mnogo godina nakon toga neće se

otkriti tko je ubio Debby Kay Dome.)"Sjećate li se kad je Timmy Thompson našao leš u svojoj staji?" pitala je Arlene Tucker.

"Bilo je to prije barem dvadeset godina." Neke žene su se sjećale, ali većina nije. No, svi su sesjećali kad je opljačkana banka prije sedam, ne, osam godina, u studenom. Patty Valentinezavezali su, oblijepili joj usta i gurnuli je u trezor; satima je ondje ostala. Nakon toga je Pattypočela predavati vjeronauk. Svake je godine pričala sedmogodišnjacima kako su je vezali dokjoj je u lice bila uperena puška, kako se u trezoru molila i kako ju je ta molitva spasila. Djecasu tada morala nacrtati sliku ruku sklopljenih u molitvi. Jedne se godine neka djevojčicavratila kući i imala noćne more pa se njezin otac potužio velečasnom Barnesu, koji jerazgovarao s Patty, koja se uznemirila i rekla velečasnom Barnesu "nek se je.." i onda višenije poučavala vjeronauk.

"U taj dio priče teško je povjerovati", rekla je Rosie Tanguay. "Nitko tako ne razgovara sasvećenikom."

"O, ali Patty je luda", rekla je Arlene, čije su informacije iz prve ruke navodno bile točnejer joj je majka te djevojčice bila prijateljica.

"Žena je velečasnog Barnesa i sama malo šašava", netko je rekao, a ostali su potvrdnokimali. "Godišnje doniranje odjeće; sve bogatašice iz Oyster Pointa daju odjeću Episkopalnojcrkvi, a nekoliko se dana poslije gospođa Barnes prešetava odjevena u najbolje komade."

Lenora Snibbens kimnula je. "One koji joj odgovaraju veličinom, valjda."To su znali svi i nije ih mnogo zanimalo; događaji iz Episkopalne crkve činili su se vrlo

daleki ženama u uredu, a i drugim stanovnicima Shirley Fallsa - u gradu su dominiraleKatolička i Kongregacijska crkva. (Premda će za dvadeset godina kći velečasnog Barnesaoptužiti oca da joj je u djetinjstvu radio nepojmljive stvari i onda će puknuti tračevi, avelečasni će Barnes nakon toga izgubiti mnogo pastve te se nešto ranije umiroviti.) U svakomslučaju, tog dana nitko nije mario za to pa su se svi, kad je zvono označilo kraj stanke, vratilina radna mjesta.

U udaljenom kutu Debela Bev i Dottie radile su u tišini; Bev držeći Dottie na oku,spremna prijateljici promrmljati koju riječ podrške, kad je odjednom vidjela da se Dottieineoči pune suzama. "Drži se, Dot", rekla je. "Bit će bolje. S vremenom. Vrijeme liječi sve."

Dottie se nasmijala. "Kako pojesti slona?" rekla je. "Ali, od ovog mi probava baš i nijenajbolja, kažem ti."

"Naravno da nije." Bev je suosjećajno zatresla glavom. "Idemo nazvati Isabelle. Vidjetišto danas radi."

No, Isabelle nije bila kod kuće. Odvezla je Amy na šišanje. "Oblikovati", rekla je Isabelleženi u frizerskom salonu Ansonia, "samo vidite može li se malo oblikovati." Žena je kimnulabez riječi i odvela Amy otraga na pranje kose dok je Isabelle sjedila naprijed i listala časopisekoje je ondje našla. Za dva dana Amy ponovno počinje škola; nakon frizera kupit će joj nekuodjeću. U međuvremenu je Isabelle u krilu držala otvoren časopis i zurila kroz prozor uprolaznike. Uvijek joj je bilo neobično biti vani tijekom radnog dana; svaki bi je put začudilokoliko se toga događa izvan ureda: ljudi su ulazili u banku, ispod vrata čvrsto stezali veste ijakne toga prohladnog dana; dvije su majke gurale kolica pločnikom; neki se čovjek zaustavioprovjeriti nekakav papir u džepu prije nego što je ponovno krenuo. Kamo su išli svi ti ljudi?Kako su izgledali njihovi životi?

138

Omotana frizerskim plaštem, Amy je zurila ravno u zrcalo dok ju je frizerka šišala. Jošuvijek mokra, kosa je izgledala tamno i kratko, no kad je zapuhao fen, Isabelle je vidjela da seponovno kovrča oko ušiju i da se pojavljuju nijanse plavog i zlatnog. Bilo joj je dragoprimijetiti trenutačno zadovoljstvo na djevojčinu licu. Nova ju je frizura činila odraslijom;začudila se kad je vidjela da više ne izgleda kao djevojka. Zadovoljna ishodom, frizerka jerekla: "Stavit ćemo samo malo šminke."

"O, samo naprijed", viknula je Isabelle sa svog mjesta, vidjevši da Amy oklijeva i znajućida je to, naravno, zato što misli da joj se majka neće složiti. Isabelle se nasmiješila i ponovnokimnula, a onda još jednom pogledala kroz prozor. Grozna je pomisao da je ona bila majkakoja se ni s čim nije slagala. Grozno je pitanje - je lije se Amy oduvijek bojala? Je li to biorazlog zastoje odrasla s tako mnogo strahova, uvijek poginjući glavu? Isabelle se zbunila.Zbunjujuće je što povrijediš dijete, a da to i ne znaš, misleći cijelo vrijeme da si oprezna,savjesna. No, bio je to užasan osjećaj. Užasniji nego to što je Avery Clark zaboravio poziv.Znati da ti je dijete odraslo u strahu. Osim stoje sve to bilo naopako, jer, mislila je Isabellepromatrajući kćer, ja sam se bojala tebe.

O, tužno je to. Nije valjalo. Njezina se vlastita majka nje bojala. (Isabelleino se stopaloljuljalo brzo, trzavo.) Sva ljubav svijeta nije mogla spriječiti tu strašnu istinu: ono što jesi,predaješ dalje.

Isabelle je vratila časopis na hrpu. Draga Evelyn, slagala je riječi u glavi. Prošlo je mnogogodina i nadam se da si dobra zdravlja. Još se jednom ispričavam što sam ti zadrla u život...

Podigla je pogled, iznenađena tom mladom ženom pred sobom, visokom ineprepoznatljivom. Trepnula je polako jednom, dvaput. "Dobro, mama", rekla je Amy."Gotova sam."

Dok su hodale pločnikom, jedna prema drugoj bile su sramežljive, nesigurne. Dašakvjetra podigao je na tren Isabelleinu suknju dok su virile u izlog trgovine s cipelama. "Malo suskupe", rekla je Amy kad je majka pokazala na jedne ispred njih.

"Nema veze", odgovorila je Isabelle. "Barem ih probaj."Dućan je sav bio pokriven sagom, i prazan - tih kao crkva. Prodavač se lagano naklonio i

nestao otraga pronaći Amyn broj tog para cipela."Ali, misliš li da bi im rekla za mene?" Amy je šapnula sjedajući pokraj Isabelle. "Znam

da ne znaš, ali misliš li da jest?"Dakle, o tome je razmišljala, o djeci Jakea Cunninghama. "Dušo, ne znam." I Isabelle je

šaptala. "Bila sam mala kad sam posljednji put vidjela tu ženu. Ne znam o njoj dovoljno dabih predvidjela što bi ona učinila. Zapravo, ništa ne znam o njoj."

"Ali, pisat ćeš joj?""Da, uskoro." I kad se prodavač vratio: "Večeras."Čovjek je kleknuo ispred Amy i obuo joj cipele; a onda je poslije, kad ih je nosio s

kutijom do blagajne, Amy rekla: "A djevojčica se zvala Callie?""Da, skraćeno od Catherine, hoću reći.""Callie Cunningham", rekla je Amy provlačeći rukom kroz novu frizuru. "Ajme, kako je

to slatko."

Isabelle je mnogo puta te noći prepravljala pismo, i onda ga poslala sljedećeg dana.Nakon toga nije preostalo ništa osim čekati. Grozno je čekati pismo; svaki se dan oblikuje okojutra punog nade i večernje magle razočaranja. Bila je to rana, to razočaranje, otvarala seiznova svako popodne u isto vrijeme. Mršav sadržaj poštanskog pretinca u koji je Amyzavirivala na povratku iz škole uključivao je račun ili dva, podsjetnik od zubara da Isabelletreba očistiti kamenac. Kako je život turoban kad te pozdravlja samo obećanje seta novihkovčega ako ispuniš neku anketu. Kako je neobično to tiho odbacivanje, jednostavna prazninaprostora, stalna navala tišine, ploča "ničega", okružena izmaglicom pretpostavki. MoždaEvelyn Cunningham više nije ondje živjela. (No, pismo bi se vratilo - Isabelleina je adresabila na omotnici.) Možda se pismo izgubilo u pošti ili na ulici, ili je upravo sada skupljaloprašinu ispod nekoga kalifornijskog stubišta.

Nakon nekog su ga vremena prestale spominjati.

139

Te je jeseni mnogo kišilo. Kiše su bile grube, jake i stalne, kao da su žurile nadoknaditidugu stanku mučnog ljeta. Rijeka se sada činila golemom, pjenila se, vrtložila, tutnjila prekogranitnih stijena; mutna je tama nestajala ispod mosta. Bilo je iskušenje stajati i promatrati je,i katkad bi se jutrom nakon jake kiše poneki prolaznik nagnuo preko ograde uz pločnik mosta,zurio dolje kao začaran silom rijeke.

Isabelle bi vozila preko mosta do posla i pitala se usput razmišlja li taj prolaznik o tomeda se baci u rijeku. I premda je znala da je to malo vjerojatno (samo je jednom netko skočio smosta otkad je ona živjela u Shirley Fallsu - neki siroti pijanac usred noći), promatrala bi ganeko vrijeme u retrovizoru, jer Isabelle nije napustila navika očekivanja nesreće - niti će jeikada u potpunosti napustiti. Ne, Isabelle je još uvijek bila Isabelle.

A, ipak, promijenila se, naravno. Morala je: sada je u Shirley Fallsu bilo ljudi - Bev,Dottie, Amy - koji su znali da se nikad nije udala, da je zatrudnjela sa sedamnaest godina sočevim prijateljem. Kao da je nestalo neko mračno rublje koje ju je godinama stezalo;osjećala se izloženo, ali čistije. I Dottie i Bev, baš kao i Amy, rekle su da nikome neće reći, noIsabelle je tek rekla: "To ćete vi odlučiti." Nije im htjela nametnuti teret tajnovitosti - iako senije mogla prestati pitati kome bi one, ako bi uopće, to ispričale. No, nakon godina strogogtajenja svoje sramote bilo je pravo čudo kakojoj je sad malo bilo stalo hoće li ljudi znati.Djelomično zato što je ni Dottie ni Bev, pa čak ni Amy, nisu osuđivale onako kako je mislilada hoće, no Isabelle je uglavnom mislila na druge stvari.

Na Amy, primjerice. Boljelo ju je. Zasljepljujuća bol, na trenutke užasna, kad bi uAmynim očima vidjela tihi nemir. Cijelo je dugo, toplo ljeto provela oporavljajući se odAmyne izdaje, a ovi su skraćeni dani jeseni počeli s mučnim osjećajem kao da je Amy tekjedva izbjegla neku vrlo ozbiljnu opasnost, a kad se pažljivije razmisli o toj izdaji, prije bi semoglo reći da je Isabelle izdala nju. Sjećanje na noć kad je Amy odrezala kosu sad joj sevraćalo s pojačanim strahom; ono što je učinila nije se moglo popraviti, i ta ju je neumoljivostnajviše mučila. Ono što radimo važno je bila je misao koja joj se stalno i iznova javljala, kaoda tek sada, u odrasloj dobi, to shvaća prvi put.

No, bilo je i trenutaka kad bi Amyno lice bilo jasno, oči mirne, a nova joj frizura milovalabradu, kad bi Isabelle uhvatila tračak onoga što bi Amy mogla postati, tko možda već i jest, ito bi je umirivalo.

I, naravno, stvar s Averyjom Clarkom bila je neobična. Više nije spominjao zaboravljenipoziv, a ona pojma nije imala je li o tome uopće mislio. No, kad se pred kraj rujna vratio naposao nakon teže prehlade, Isabelle mu je donijela košaru naranči.

"Vidi, vidi", rekao je Avery kad je spustila košaru na njegov stol. "Nije li to lijepo?" Nosmu se ljuštio, vrlo crven.

"Pa", rekla je Isabelle. "Mislila sam da će ti dobro doći vitamina C.""Naravno da hoće", složio se.Nije znala je li mu taj dar izazvao neugodu ili nije. No, činilo joj se da to mora učiniti. Za

nju je ta gesta značila spremanje razbacanih stvari, kao da je sada nešto očistila jer mu jemogla dati te naranče.

"I svidjela mi se njihova boja", dodala je, jer je to bila istina - živa, čvrsta kora tih malihkugli.

"O, da", rekao je Avery. "Vrlo lijepo. Hvala ti, Isabelle."I tko je uopće bio taj čovjek? Visoki lik koji prebire po papirima dok stoji za svojim

stolom. Oči su mu, kad ih je pogledala, bile samo vodenaste, male i stare. Kad je pokušalazamisliti što je jeo za večeru, kakvo je rublje nosio... pa, više to nije mogla.

No, katkad je noću, u mraku, još uvijek za njim žudjela, sjećajući ga se kakav joj je nekadbio: bitan, ljubazan, onaj kojega je voljela.

Htjela je nekoga voljeti, u životu joj je nedostajao taj osjećaj i znala je da bi, da je oniznenada potakne, nagne se i u uho joj prošapće te dugo potisnute drage riječi, usmjeričeznutljivo svoje vodene oči u nju, odmah odgovorila. No, naravno, Avery Clark nije jupotaknuo i zrak među njima u uredu (ili crkvi) ostao je zagušljiv, tup i nenabijen.

Jednom ili dvaput sjedila je za pisaćim strojem i zapravo se osjećala slobodnom - to se nebi moglo jednostavnije reći. Poput atmosfere nakon oluje kad se zrak iznenada čini oslobođen

140

od težine. Takav osjećaj, takva jasnoća, iznenadila ju je. Kakva razlika kad te život ne tišti!Ne bojati se Barbare Rawley u dućanu s alatima (" ' dan, Barbara", i proći pokraj nje potpunolako.) Ne osjećati svaku sitnicu kao težak teret. Recimo, begonija na njezinu stolu u uredu.Umjesto da se osuši i uvene jer se za nju nije brinula, vidjela je da je sada lijepa, mala biljka scvjetovima. A i ta ljubav prema Dottie i Bev, i blaga naklonost prema drugim ženama, sve jeto činilo ured mjestom prepunim ljudskih detalja, nipošto jalovim.

Isabelle će otići. Vidjela je u tim trenucima jasnoće, prepoznala da je toplina koju jeosjećala za ljude oko sebe djelomično proizašla iz toga što se sve više udaljavala od njih.

No, još nije znala što će napraviti ili kad će napustiti taj ured u kojem je sjedila petnaestgodina. Znala je da će morati otići prije nego što rutina tih dana još jednom podari značajnjezinu stolu, poslu, kantini, Averyju Clarku. Doći će dan kad će ustati i morati izići, bila jetoga svjesna, no sada, kad je ustala i krenula k Averyjevu akvariju s pismom koje je trebaopotpisati, osjećala je tek stopalo u najlonkama, udoban blag nagib svojih mokasina koje suprolazile kroz drvena vrata, i taj jednostavni, neuzvišeni osjećaj usklađenosti.

Uskoro će taj osjećaj ponovno nestati i brinut će se ponovno zbog Amy i pitati se zaštoEvelyn Cunningham nije odgovorila na pismo i ponovno će žudjeti za Averyjem Clarkom. Ikatkad bi pomislila na molitvu, jer već dugo vremena nije molila, još otkako je ono ležala nasvome krevetu i molila se za Božju ljubav i vodstvo. To sada nije mogla. I tada joj se to činilolažnim, ali nije znala što drugo učiniti. Pasada nije činila ništa. Nije odustala od Boga (ne, ne),nije mislila ni da je Bog odustao od nje (ne...), već je postala svjesna da je nešto krupno itemeljno u njoj bilo zanemareno, i čudila se što više ne osjeća nelagodu, bez obzira na to štoje osjećala; prihvatila je sve.

U školi je Amyno lice s novom frizurom djelovalo potpuno drukčije, odavalo je njezintihi otpor dok se kretala hodnicima, prizivalo pozornost koja ju je iznenadila. Pozvali su je nazabavu i Isabelle ju je pustila. ("Zabave su glupe", upozorila ju je Stacy ispuhujući dim nanjihovu mjestu u šumi. "Mislim da neću ići. Josh i ja vjerojatno ćemo ostati te noći kod njegadoma."

I što je to značilo, pitala se Amy, sjetivši se knjige o seksu koju je Josh prošlog ljeta kupioza Stacy. Što se radi kad ostaneš doma s dečkom?)

Zabava u domu nekog mladića, čiji su roditelji za vikend otišli u Boston, zgadila joj se.Ljudi su ležali posvuda po kaučevima, krevetima, podovima, ispijali boce piva s ironičnimizrazima čiste dosade. Duhanski je dim ispunjavao sobe dok se Amy s pivom koje joj je netkododao oprezno probijala kućom, praveći se da traži kupaonicu. Ono što ju je najvišeiznenadilo bili su ljudi koji su se ljubili, to da mnogi od njih nisu bili u parovima u kojima suinače hodali hodnicima škole, već kao da su se te večeri nasumično spojili s drugom osobomsamo s tom svrhom. Izlazeći kroz stražnja vrata, vidjela je Sally Pringle, đakonovu kćer, kakose žvali s pristavim Alanom Stewartom dok joj boca viri iz džepa kožne jakne. Malo dalje narubu tratine vidjela je i druge parove; neki su ležali, momci su se na djevojkama pomicalipoput gospodina Robertsona u šumi. Ali, ona ga je voljela! Zar svi ti ljudi vole jedni druge?Alan Stewart sada je pritiskao Sally Pringle uza zid kuće, podigao joj nogu oko svog struka -ne, nije moguće da su se voljeli drpajući se suludo, a da ih svi mogu vidjeti.

Prolazeći u povratku kuhinjom, Amy je vidjela Karen Keane raščupane kose, žarkihobraza, kako zakopčava košulju i uz hihot govori: "Pogodite tko je upravo tri puta imao oralniseks."

Amy je nazvala Paula Bellowsa koji je odmah došao i odvezao je kući.

O, Shirley Falls - sve brže se smrkavalo, prolazilo je još jedno godišnje doba, još jednoljeto; ništa nije zauvijek, ništa. Sirota Peg Dunlap žuri pločnikom na susret s ljubavnikom,žuri, žuri, razmišljajući o svojoj krupnoj desetogodišnjoj kćeri, koja je odustala od izviđača jernije ondje našla prijatelje, razmišljajući o svojem devetogodišnjem sinu, koji je imaoprijatelje, ali i jedinice iz ama baš svakog testa iz matematike, i svome suprugu, koji je rekaoda nemaju nikakvih problema, da su to normalna djeca i da ih pusti na miru. Zuri, žuri, kao da

141

joj je jedina preostala utjeha stisnuti svoju golotinju uz tuđe meso. Ali, zašto, pitala se PegDunlap, žureći niz ulicu, zašto ljubav mora biti tako teška?

A ljubav je teška. Barbara Rawley vjerovala je svome suprugu kad je rekao da mu nesmeta taj ožiljak od ispod ruke preko ravne grudne kosti, no zašto je onda nije tješilo što ležinoću kraj njega? Život je važan, i ljubav. Ali, bila je ljuta, i sramila se što je bila ljuta. Ipak sesamoj sebi gadila svaki put kad se razodijevala; nije više ista kao nekad.

I zašto je voljeti Lindu Lanier za Puddyja Mandela baš moralo biti agonija? Zato što je onvolio i svoju majku, a ona nije voljela Lindu. (No, draga će Linda to strpljivo trpjeti - uvodećiga sljedećih trideset godina u svoje srce, u svoj krevet, odreći će se djece o kojoj je oduvijeksanjala, doživjet će s tim čovjekom duboku starost, brinuti se za njega kad u starosti konačnoostane bez majke.)

Većina njih snalazila se najbolje što je mogla. Je li to bilo pošteno reći? Većina njih,stanovnika Shirley Fallsa, snalazila se najbolje što je mogla. Ni za što se ne kajem, katkad binetko rekao na nekom ritualnom okupljanju - proslavi rođendana, oproštaju umirovljenika utvornici - ali, ima li ikoga tko se ne kaje? To sigurno nije Dottie Brown, koja noću leži ukrevetu i sjeća se prilika kad je njezin muž trebao ljubav, a ona mu je nije dala. To sigurnonije ni Wally, koji leži pokraj Altheje Tyson u bijeloj prikolici, katkad u strahu od snova kojimu dolaze.

A nije ni Isabelle Goodrow, koja unatoč trenucima sklada i nade, navečer nervoznopromatra lice svoje kćeri i zna da je toliko toga pogrešno napravila; koja se vozeći do malogagroblja u Hennecocku i našavši dječji grobić, zna da ostavlja cvijeće ne samo za ubijenudjevojčicu već i za svoje vlastito dijete, i za majku Debby Kay Dorne, za koju Isabellezamišlja da živi život ispunjen osobnim, razornim kajanjem.

I onda je krajem listopada stiglo pismo. Bila je subota i Isabelle se upravo vratila izsupermarketa. Stajala je u kuhinji u kaputu da bez odgađanja pročita pismo. Amy je sjedilazaklopljenih očiju sve dok majka nije rekla: "Amy, tvoja te sestra želi upoznati."

Evelyn Cunningham ispričavala se što nije prije odgovorila na Isabelleino pismo. Bila jeu bolnici zbog upale pluća i tek nedavno primila pismo. Čitajući sve ponovno preko Amynaramena, Isabelle je osjećala da joj naviru suze zbog te (mislila je) nezaslužene dobroćudnosti.Troje djece Cunninghamovih, sada, naravno, već odrasle, znalo je od prije nekoliko godina zapostojanje "bebe". Željeli su, posebno Catherine, najstarija, upoznati svoju polusestru.Catherine je bila udana i živjela je u Novoj Engleskoj, u Stockbridgeu u Massachusettsu, te jeupravo rodila još jedno dijete. Dečki su još živjeli u Kaliforniji. ("Više je ne zovu Callie?"pitala je Amy. "Valjda ne", rekla je Isabelle, pa su obje nastavile čitati.) Posljednji tjedan ulistopadu cijela će se obitelj okupiti na krštenju Catherineine bebe i pitali su bi li Isabelledovela Amy jedan dan tog vikenda da se upoznaju? Evelyn je znala da je rok kratak i završilaje pismo isprikom: često je tijekom godina mislila na Isabelle i "djevojčicu", no neko su jojvrijeme misli bile "sirove". Zbog toga se ispričavala. Vrijeme sve mijenja, pisala je. Vodaispod mosta. Ona i djeca dočekat će toplo Isabelle i "Jakeovu kćer". Nadala se da će Isabellepristati posjetiti Catherine te subote i da će se svi uskoro sresti. Dopisala je i Catherineintelefonski broj.

"Kul", rekla je Stacy. "Ali, možda će biti dosadno. Rođaci su obično dosadni."Amy je pušila. Nije rekla Stacy da su joj to vrlo bliski rođaci, braća i sestra. Nije znala

zašto to nije rekla Stacy, ali nije, a nije znala ni kako bi to sad mogla učiniti. Samo je rekla daće taj vikend ići u posjet davno izgubljenim rođacima njezina oca. I dodala: "Mislim da semoja majka brine hoće li im se svidjeti."

"Zašto im se ne bi svidjela?" Stacy sve to nije zaista zanimalo, ali tko bi je i mogaokriviti.

Amy je slegnula ramenima. "Moja je majka malo sramežljiva." I ništa više nije rekla.Pušile su u tišini; bilo je hladno, oblačno, jesenje. Većina crvenog lišća već je otpala,

rasula se gusto po tlu pokrivajući stijenje i smrznutu paprat. Neka su stabla potpuno ogoljela,

142

smeđi granasti obrisi na golom nebu, premda je još bilo drveća na kojem su se držali žutilistovi, čegrtali pod naletima jesenjeg vjetra.

Djetešce, koje je Amy vidjela u bolnici tog ljeta, više se ondje u šumi nije spominjalo. NiPaul Bellows, ni tijelo Debby Kay Dome. Između djevojaka je i dalje bilo topline inaklonosti; poznanstvo koje im je dopuštalo duge trenutke tišine, no činilo se da Stacy višenije uvijek nesretna, i dok su pušile u šumi, misli su joj često bile drugdje. I Amyne su mislibile drugdje. Kao da su željele to nadoknaditi, djevojke su se često dodirivale, katkadnekoliko trenutaka drugoj milujući ruku, gurkajući se ramenima dok su se naslanjale na deblo,a kad bi čule zvono, spremile bi cigarete i onda zastale i spojile lica u kratak poljubac.

("Zaboga", mrmljala je Debela Bev Isabelle u hodniku tvornice, "nadam se da ćete sretnoputovati.")

Bio je posljednji dan prije pomicanja sata na zimsko vrijeme. Ponegdje su se po gradu uraznim kuhinjama palila razna svjetla. Emma Clark donijela si je u krevet šalicu kave, aAvery je čitao novine. Ned Rawley je, pomokrivši se prije nekoliko trenutaka, sada posezaoza svojom ženom Barbarom. Preko rijeke je Dottie Brown spavala, opuštena zbog noćnihmisli o tome da će provesti dan u kupnji s Bev; neće morati biti sama. Isabelle Goodrowsjedila je za kuhinjskim stolom, slušala Amy gore pod tušem i promatrala kako svjetlo stižedo žutih listova ginka s druge strane bočnog prozora (gledala je kako jedan, pa drugi, pa trećilist otpada, znajući da lišća, kad se njih dvije vrate, više neće biti jer lišće ginka tako jeotpadalo, gotovo istodobno.)

Cijeli će se život ona sjećati ovog dana onako kako se sjećamo posljednjih trenutaka svoljenim osobama, jer Isabellein je um negdje duboko vjerovao da su to bili posljednji dani daje "imala" Amy. U sjećanju će to lišće uvijek biti zlatno, petlja na cesti obrubljena drvećemzlatnih listova, koje kupa jutarnje sunce i sputava jesen.

Kad su izišle iz auta, da odu na toalet na benzinskoj postaji, oštar se i neumoljiv jesenjizrak ovio oko njih dok su hodale u tišini; jedna su drugoj "čuvale stražu" ispred plavih vrataprljavog toaleta. Vraćajući se preko parkirališta, Isabelle je rekla: "Jesi li gladna, Amy? Hoćešli nešto pojesti?" A Amy je tek odmahnula glavom, nijema zbog neke kratke, neopisive sućutiza majku. No, Isabelle će do kraja života misliti da je Amy nezainteresirano odmahnulaglavom i da je to bio dokaz da ju je već izgubila; već je odbacila Isabelleine i najosnovnijepokušaje da se ponaša kao majka (a što je osnovnije od prehrane?); djevojka se sigurno većosjeća puštenom, nestrpljivo želi otići.

Premda je poslije Amy, dok su se približavali odredištu, rekla da joj je mučno i da suzaista trebale usput nešto pojesti. Tako da je u lancu restorana Howard Johnson neki čovjek nablagajni pogledao Amy i nastavio je gledati dok su mu uzvraćali ostatak novca. Amy je toprimijetila i gledala ga kako izlazi iz restorana, okreće se na vratima i ponovno je gleda. Srelamu je pogled kroz prozor restorana i u tom se djeliću sekunde život Amy Goodrow ponovnopromijenio, jer je shvatila zašto je privlače muškarci, stariji muškarci, jer je taj stranac imaonekoliko sjedina uz rub kose. I ondje je, u tom restoranu uz Cestu 93, u njoj ponovno naraslažudnja i snaga vlastite poželjnosti, kao i napola oblikovana spoznaja da je gospodin Robertsonmožda ipak, na kraju svega, bio (a zaista i jest bio) zamjenjiv. Amy je bila svjesna svojihgrudi ispod pulovera, stisnutih grudnjakom iz dućana Sears, grudi koje je bila ponudila i opetće ih nuditi muškarcima čije se oči magle od požude. Ta ju je spoznaja i snaga uzbudila dok jesjedila preko puta Isabelle, koja je žmirkajući čitala jelovnik i govorila: "Dušo, možda želiškajganu."

U autu su se pogledale. Amy je podigla obje obrve i duboko udahnula dok se smiješilakao da govori: "Dobro, krenimo", i na tren su bile jedno, kao da su se dogovorile uzletjetiraketom, a ovo je odbrojavanje. Godinama će se Isabelle sjećati tog trenutka i žaliti što jojtada nije rekla da je voli i da će je uvijek voljeti, jer se Isabelle sve više i više činilo, dok jeizlazila na autocestu, da Amy uzlijeće, da je Amy ta koja zauvijek odlazi, da Isabelle tekpilotira brodom, isporučuje djevojku u krilo njezine obitelji, braće, njezinih rođaka, njezinih,a ne Isabelleinih.

Za vrijeme vožnje nisu razgovarale, već su zurile ravno naprijed.

143

Da, Isabelle će se sjećati te vožnje, toga žutog lišća, jesenjeg zlata. Dugo nakon što je AveryClark umro od srčanog udara sjedeći za svojim stolom u akvariju, dugo nakon što su BarbaruRawley uhitili jer je u lokalnoj parfumeriji ukrala šminke za četrnaest dolara, godinama nakonšto se Wally Brown ponovno doselio k Dottie, nakon što je i sama Isabelle već neko vrijemebila udana za onoga ljubaznog ljekarnika; sjećat će se te vožnje s Amy. Za nju je to bio krajbeskrajnih dana Amyna usamljenog djetinjstva i onih beskrajnih, vrelih dana toga užasnogljeta. Sve što je nekada bilo beskrajno, dotad će već završiti, i Isabelle će u godinama koje sustizale na različitim mjestima katkad okruživati tišina i samo jedna riječ koju će ponavljati:"Amy". "Amy, Amy" - jer, to je bilo to, zov njezina srca, njezina molitva. "Amy", mislit će,"Amy", sjećajući se studenog, zlatnog zraka tog dana.

B I L J E Š K A O A U T O R I C I

ELIZABETH STROUT dobitnica je nagrade Pulitzer za roman Olive Kitteridge (2009.).Autorica je i bestselera Abide with Me te Amy i Isabelle, kojim je osvojila nagradu ArtSeidenbaum Los Angeles Timesa za najbolju prvu knjigu i nagradu Heartland ChicagoTribunea. Njezine knjige našle su se i u užem izboru za nagradu PEN/Faulkner te nagraduOrange. Kratke su joj priče objavljene u brojnim časopisima, između ostalog u The NewYorkeru i časopisu O: The Oprah Magazine. Predaje na magistarskom studiju likovnihumjetnosti na Sveučilištu u Charlotteu u Sjevernoj Karolini. Živi u New Yorku.

B I L J E Š K A O P R E V O D I T E L J I C I

Tatjana Jambrišak rođena je u Zagrebu gdje je završila studij engleskog i njemačkogjezika i književnosti. Članica je Hrvatskog društva pisaca i Društva hrvatskih književnihprevodilaca. Već dvadeset godina prevodi, piše i objavljuje zbirke svojih priča, pjesama,stripova i putopisa, a u suradnji s društvom za znanstvenu fantastiku SFera uređuje djela igodišnje zbirke najboljih pripovjedaka domaćih autora. Među njezinim prijevodima djela suponajboljih autora svjetske književnosti i stripa: McCarthy (Cesta i Krvavi meridijan), Strout(Olive Kitteridge i Amy i Isabelle), Skelton (Endimion Proljetni), Aldiss (Now stop), Priest(Prestige), Moore (Pakao i Halo Jones), Hermann (Afrika), braća Hernandez (Ljubav irakete), Spiegelman (Maus), Koening, Bleda, Trillo, Robinson...