05 Tarzan i Njegov Sin

Naslov originala THE SON OF TARZAN Copyright c 1915, 1916, by The Frank A. Munsey Company

S engleskog prevela MILICA BUJINAC

Urednik URO NAJDER

Oprema i ilustracije JULIO RADILOVI

Digitalizacija:

BAZDULJICA

EDGAR RICE BURROUGHS

TARZAN I NJEGOV SIN

Drugo izdanje

EPOHA

ZAGREB, 1964

Niz iroki Ugambi plovio je amac s broda Marjorie W, noen strujom nadole plime. Njegova se posada lijeno valjukala uivajui u odmoru nakon naporna veslanja uzvodno. Tri milje nizvodno leala je sama Marjorie W, spremna da isplovi im se oni popnu na palubu, i podignu amac. Meutim, uskoro su ljudi prekinuli svoj drijeme ili brbljanje. Panju im je privukla sjeverna obala rijeke. Tamo je stajala neobina ljudska prilika i ispruenih, koatih ruku dozivala ih napuklim glasom iz petnih ila.

Grom i pakao! to je to? uzviknuo je netko od posade.

Bijelac! promrmlja i doda:

Zaveslajte momci da mu se primaknemo i vidimo to eli.

Kad su se primakli obali, ugledali su iscrpljenu priliku rijetke sijede kose zamrenih pramenova. Njegovo mravo, iskrivljeno tijelo bijae golo tek s krpom oko bedara. Niz upale, koziave obraze tekle su suze. ovjek im je progovorio nerazgovijetno nekim stranim jezikom.

Zna li engleski? zapitao je oficir ovjeka.

Da, znao je. Isprekidano, sa zastajkivanjem, kao da se tim jezikom ve godinama nije sluio, preklinjao ih je da ga uzmu sa sobom i izbave iz te strane zemlje. Poto je prispio na palubu Marjorie W, stranac je ispriao spasiocima tunu priu o svojoj bijedi, stradanju i mukama kroz proteklih deset godina. On im nije rekao zato je doao u Afriku, ali su nagaali da je zaboravio sve to je doivio prije onih stranih muka, koje su ga umno i fiziki unitile. Nije im ak ni rekao svoje pravo ime, ve im se predstavio kao Mihael Sabrov. Uostalom, vie nije postojala nikakva slinost izmeu ove bijedne ruevine i nekada muevnog, iako beskrupuloznog Alexisa Paulvitcha.

Prije deset godina on je izbjegao sudbinu koju je doivio njegov prijatelj i zloduh (Rokoff) i ne jednom, ve bezbroj puta

u proteklih deset godina, Paulvitch je proklinjao udes koji je dodijelio Nikolasu Rokoffu smrt, i s njome neosjetljivost patnje, dok je on pretrpio ivot, prepun uasnih muka, mnogo gorih od smrti koja ga je uporno izbjegavala.

Paulvitch je pobjegao u dunglu kada su se Tarzanove ivotinje i njihov divlji gospodar popeli na palubu broda Kincaid, u uasnom strahu da e ga Tarzan slijediti i uhvatiti, zaao je duboko u dunglu gdje je pao u ruke jednom divljem ljudoderskom plemenu koje je osjetilo svu teinu Rokoffove zle udi i grozne okrutnosti. Jedan neobini hir plemenskog poglavice spasio je Paulvitcha od smrti da bi ga gurnuo u ivot bijede i muenja. Kroz deset godina on je bio meta cijelom selu, tukle su ga i kamenovale ene i djeca, a ratnici sjekli, bievali i iznakazili; bio je rtva estih groznica najteih vrsta. Ipak nije umro. Boginje su mu urezale strane brazgotine i igosale ga neizrecivo runim znakovima. Zbog njih i divljake igre plemena, izgled se Alexisa Paulvitcha toliko izmijenio, da ni vlastita majka ne bi prepoznala ni jednu poznatu crtu u alosnoj masci koju je on nazivao svojim licem. Nekoliko prorijeenih sijedih pramenova zamijenilo je gustu tamnu kosu koja mu je prije pokrivala glavu. Udovi su mu bili zgreni i izoblieni, tijela jako pogrbljena hodao je nesigurna koraka, vukui noge za sobom. Sve su mu zube izbili divljaci. tovie i umne su mu sposobnosti bile bijedno ruglo onih otprije.

Mornari su ga uzeli na brod Marjorie W i tamo ga hranili i njegovali. On se poneto oporavio, ali mu se izgled nikada nije promijenio nabolje; ona ista ljudska olupina, iznakaena i skrhana, kakvu su nali, ostat e nepromijenjena sve dok ga ne pozove smrt. Premda je bio tridesetih godina, Alexis Paulvitch izgledao je kao osamdesetogodinjak. Nedokuiva priroda traila je za ortaka veu kaznu, nego to ju je platio glavni krivac.

U duhu Alexisa Paulvitcha nije bilo osvetoljubivih misli, ve samo jedna mrana mrnja prema ovjeku kojeg su on i Rokoff pokuali unititi, ali nisu uspjeli. Bilo je mrnje i u sjeanju na Rokoff a, jer ga je on uvalio u sve strahote koje je morao pretrpjeti. Mrzio je i policiju raznih gradova iz kojih je morao

bjeati, mrzio je zakon, poredak, sve. Svaki trenutak ivota bijae mu ispunjen bolesnom mrnjom; on je postao mentalno i fiziki, u svom izgledu, utjelovljenje zlokobnog osjeaja Mrnje. Imao je veoma malo, ili gotovo nita zajedniko s ljudima koji su ga spasili. Kako je bio preslab za rad i suvie mrzovoljan u drutvu, oni bi ga brzo ostavili sama i prepustili njegovim mislima.

Marjorie W zakupilo je i financiralo drutvo bogatih tvorniara, opremivi je laboratorijem i naunim osobljem te poslalo u potragu za sirovinama koje su se prije uvozile iz June Amerike uz veoma visoke cijene. Osim uenjaka nitko nije znao da na brodu nije bilo tih sirovina, no to u ovom trenutku za nas nije vano. Glavno da je brod plovio prema izvjesnom otoku, udaljenom od afrike obale na kojoj su ukrcali Alexisa Paulvitcha.

Nekoliko tjedana brod je bio usidren blizu obale. Monotonija ivota na palubi postala je posadi muna. Ona bi esto odlazila na obalu, a napokon je i Paulvitch poao s njima, toliko mu bijae dojadila jednolinost brodskog ivota.

Otok bijae sav obrastao umom. Neprohodna dungla sputala se gotovo do same obale. Uenjaci s broda zali su ve duboko u unutranjost otoka u potrazi za dragocjenom sirovinom, koje se tu, prema izjavama domorodaca s kopna, moglo nai u dovoljnoj mjeri da zadovolji potrebe trita. Brodska posada je ribarila, lovila i istraivala. Paulvitch je tumarao obalom i leao u sjeni golemih stabala. Jednog dana, dok je spavao ispod stabla, a posada se okupila neto podalje oko tijela pantere koju je jedan od njih ustrijelio, probudio ga je dodir neije ruke koja se spustila na njegovo rame. On se naglo trgnuo iz sna i ugledao ogromnog, ovjekolikog majmuna kako ui do njega i paljivo ga promatra. Paulvitch se zaprepastio. Pogledao je prema mornarima, ali su oni bili udaljeni nekoliko stotina jardi. Majmun ga je opet uhvatio za rame i neto mu tuno promumljao. U pronicljivom pogledu i ponaanju ivotinje Paulvitch nije vidio opasnost. On se polako uspravio, a majmun isto tako.

Polako i oprezno uputio se k mornarima. Majmun je poao

s njime drei ga za jednu ruku. Kad su doli nadomak posade, koja ih jo nije spazila, Paulvitch se uvjerio da ivotinja ne misli nita zlo. Oigledno, ivotinja bijae naviknuta na druenje s ljudima. Odjednom, ve blizu mornara, Alexisu pade na um da majmun predstavlja veliki kapital i on je odluio da se njime okoristi.

Kada je posada ugledala neobino drutvo kako im dolazi u susret, zaprepastila se i potrala prema njima. Majmun nije odavao nikakva straha. Umjesto toga, uhvatio je svakoga mornara za rame te dugo i ozbiljno piljio u njegovo lice. Poto ih je sve paljivo razgledao, vratio se Paulvitchu. Njegovo lice i pokreti odavali su veliko razoaranje.

Posada se njime oduevila. Okruila je obojicu, postavljajui bezbroj pitanja i paljivo razgledavala majmuna. Alexis im nije htio nita objanjavati, osim da je majmun njegov. Neprestano je ponavljao isto: Majmun je moj, samo moj. Kad im je to dojadilo, jedan se mornar pokuao naaliti. Zaao je majmunu iza lea i ubo ga pribadaom u stranjicu. ivotinja je poput munje nasrnula na svog muitelja i zaas se mirna, dobroudna ivotinja preobrazila u razbjenjela demona. Objeenjaki smijeh na licu mornara, koji je izveo tu alu, sledio se u izraz uasa. On je pokuao izbjei dugim rukama majmuna koje su se pruile za njim, no kad nije uspio, izvukao je dugi no, zadjenut za pojas. Jednim jedinim trzajem majmun je istrgnuo oruje iz ovjekove ake i bacio ga u stranu, a zatim zabio svoje ute onjake u mornareva lea.

Drugovi napadnutog nasrnuli su batinama i noevima na zvijer dok je Paulvitch psovao i cupkao oko gomile, koja je reala, mumljala i urlala, as prijetei, as molei. Pred noevima mornara njegova predodba bogatstva naglo se rasplinjavala.

Meutim, pokazalo se da majmun nee tako lako postati rtvom nadmone gomile, uvjerene u svoju premo. Oslobodivi se mornara, koji je prouzroio sukob, on je stresao sa svojih plea drugu dvojicu koji su se objesili na nj i snanim udarcem ape oborio svoje napadae, jednog za drugim

skaui vjeto amo-tamo poput malog majmuna.

U bitku su se umijeali kapetan i njegov pomonik koji su upravo prispjeli s Marjorie W praeni dvojicom mornara, i otkoili revolvere. Majmun se osvrtao na pusto koju je izazvao udarcima svojih apa. Paulvitch nije mogao razabrati, da li je iekivao ponovni napad, ili je razmiljao kojeg bi napadaa prvog unitio. Ali jedno je znao sigurno: da e obojica oficira odmah pucati i ubiti ivotinju, ako on to ne sprijei. Majmun nije pokazivao znakove da e napasti Alexisa, ali ovaj ipak nije bio sasvim siguran, to bi se moglo dogoditi ako se i on u to uplete, jer je instinkt ivotinje bio uznemiren mirisom svjee ljudske krvi, koju je osjeala u nozdrvama. Jo trenutak Paulvitch je oklijevao, ali tada se pred njegovim oima pojavila slika bogatstva koje bi mogao osigurati ovaj veliki ovjekoliki majmun onog trenutka, kada bi s njim prispio u neki velegrad kao to je, na primjer, London.

Kapetan mu je viknuo da se skloni, jer e pucati u ivotinju, ali je Paulvitch, premda mu se kosa jeila, svladao strah i primaknuvi se majmunu, zagrlio ga.

Doi! zapovjedio je i s mukom odvukao zvijer iz kruga mornara od kojih su neki sjedili, oiju razrogaenih od uasa, a drugi pobijeeni, puzali.

Majmun je polako dopustio da ga odvede i nije pokazivao ni najmanju elju da uini Alexisu neto naao. Kapetan je zastao nekoliko koraka iza neobinog para.

Skloni se, strane! zapovjedio je. Udesit u tu ivotinju da vie ne smeta mornarima.

Nije to bila njegova krivica, kapetane preklinjao je Paulvitch.

Ne ubijajte ga, molim vas! Ljudi su ga izazvali, oni su ga prvi napali. Zar ne vidite koliko je blag, on je moj, samo moj! Neu dopustiti da ga ubijete dodao je. Njegov razoreni duh doarao je iznova sva zadovoljstva koja bi se mogla zadobiti novcem u Londonu, a jedinu nadu u taj novac predstavljao je sretni ishod sluaja sa tim majmunom.

Kapetan je spustio oruje. Moji su ljudi prvi zapoeli? ponovio je. Zaista? i obratio se mornarima koji su se, u meuvremenu, dizali sa zemlje bez teih ozljeda, izuzev momka koji je sve to izazvao, i koji e sigurno svoje povrijeeno rame lijeiti barem tjedan dana.

Simpson je kriv rekao je jedan. On je zabo iglu u majmunovu stranjicu, a ovaj ga je zgrabio zbog ega je dobio svoje. Zatim je napao sve ostale. Ja njega ne krivim, svi smo ga napali.

Kapetan je pogledao Simpsona koji je pokorno priznao krivicu, a zatim, otkoena revolvera, pristupio majmunu da sam ispita njegovu ud. Obrati se blago ivotinji koja je uala do Alexisa, promatrajui as jednog, as drugog mornara. Kad mu se kapetan primakao, majmun se upola pridigao i otklatio mu se u susret. Na njegovu licu ocrtavao se onaj isti, neobian, ispitivalaki izraz kojim bi saekivao svakog mornara pri prvom susretu. Majmun se primakao oficiru sasvim blizu, stavio mu apu na rame, ispitujui dugo i netremice njegovo lice. Izraz razoaranja na njegovom licu bijae popraen gotovo ljudskim uzdahom, a zatim se okrenuo i piljio na isti neobian nain u lica pomonika i dvaju mornara koji su prispjeli s oficirom. Opet je uzdahnuo, napustio ih i, vrativi se nazad Paulvitchu, unuo do njega. Zatim bi pokazivao malo ili nikakva interesa za ostale ljude, zaboravljajui, oigledno, da se malo prije s njima tukao.

Kada se druba vratila na palubu Marjorie W, Paulvitcha je pratio majmun koji je pokazivao elju da ga slijedi. Kapetan se tome nije usprotivio i veliki ovjekoliki majmun bijae, preutno, ubrojen u posadu. Na palubi on je paljivo ispitivao svako novo lice, pokazujui jasno ono poznato razoaranje nakon svakog novog susreta. Oficiri i uenjaci esto su o njemu raspravljali, ali nisu mogli dati odgovarajue objanjenje za ovaj neobini ceremonijal kojim se obraao svakom novom licu. Da su ga nali na kopnu, ili bilo kojem drugom mjestu, a ne na jednom nepoznatom otoku, zakljuili bi da ga je ve jednom bio pripitomio ovjek. Ali ta je teorija bila neodriva, budui da su ga pronali na usamljenom i nenastanjenom otoku. inilo se kao da on neprestano nekog

trai. Prvih dana po povratku esto bi ga nalazili kako njuka na sve strane, ali poto je vidio i ispitao sva lica na brodu i istraio svaki kutak lae, pao je u potpunu tupost za sve to se oko njega zbivalo. I Alexis je, tovie, izazvao kod njega samo povremeni interes, i to kad bi donosio hranu. Inae, majmun bi ga samo podnosio. Ni njemu, ni bilo kome na Marjorie W nije bio privren, ali isto tako nije ispoljavao onu svoju divlju ud kakvu je pokazao na poetku susreta kad su ga mornari napali.

Najvei dio vremena provodio je na brodskoj osmatranici, paljivo promatrajui horizont pred sobom kao da je unaprijed znao da brod mora prispjeti u neku luku, gdje e biti novih ljudskih lica za njegovo pomno ispitivanje.

Najvei dio vremena provodio je na brodskoj osmatranici, paljivo promatrajui horizont pred sobom kao da je unaprijed znao da brod mora prispjeti u neku luku, gdje e biti novih ljudskih lica za njegovo pomno ispitivanje. Sve u svemu Ajax, takav su mu dali nadimak, bijae najhrabriji i najinteligentniji majmun kojeg je posada s Marjorie W ikad ugledala. No inteligencija nije bila jedina njegova znaajka. Njegov rast i cjelokupna fizika graa uasavali su svakoga. Svima je bilo jasno da je star, ali mu dob nije nita oslabila fiziku i mentalnu snagu.

Konano je Marjorie W stigla u Englesku. Oficiri i uenjaci, koji su se saalili nad alosnom spodobom i izbavili je iz dungle, opskrbili su Paulvitcha novcem te se oprostili od njega i Ajaxa.

Na pristanitu i za sve vrijeme putovanja u London, Alexis je imao s Ajaxom pune ruke posla. Majmun bi izmeu tisua i tisua lica podvrgnuo ispitivanju svako novo lice uasnutih ljudi koji su mu doli nadomak oka. Na kraju pao je u tupu ravnodunost, jer nije uspio pronai onog koga je traio, pokazujui samo povremeni interes za prolaznike.

U Londonu Alexis se sa svojim dragocjenim plijenom uputio ravno nekom uvenom krotitelju ivotinja. Ajax je ostavio na njega duboki utisak, i on je pristao da ga uvjeba, uz uvjet da mu pripadne vei dio dobiti od predstava, a on e preuzeti brigu za majmuna i njegova vlasnika.

Tako je Ajax dospio u London, a time je iskovana nova karika u lancu neobinih dogaaja koji e utjecati na ivote mnogih ljudi.

Mr. Harold Moore bijae mladi ovjek, uvijek namrgoena i zamiljena lica. Bio je veoma ozbiljan, a tako se odnosio i prema ivotu i poslu. U posljednje je vrijeme odgajao sina jednog britanskog lorda. Osjeao je da njegov tienik ne napreduje onako kako su to njegovi roditelji s pravom oekivali, te je sada tu injenicu nastojao savjesno objasniti djeakovoj majci.

Ne moe se rei da nije bistar govorio je a da je suprotno, mogao bih se nadati uspjehu, jer tada bih usmjerio svu svoju snagu da savladam njegovu tupost. Neprilika je u tome to je on izvanredno inteligentan, pa ja ne mogu nai nikakve zamjerke u njegovom savladavanju gradiva. Meutim, zabrinjava injenica da njega ne zanima ni jedan od predmeta koje uimo. On nastoji da svri svaki zadatak to bre, a znam pouzdano da o njima razmilja samo dok traje poduka. Izgleda da ga zanimaju jedino junatva i tjelesne majstorije, a najmilija mu je lektira ona koja govori o divljim ivotinjama, o ivotu i obiajima neciviliziranih naroda. On e satima prosjediti i buljiti u knjigu o nekom afrikom istraivau. U dva navrata naao sam ga u krevetu kako bdije duboko u no nad knjigom Carla Hagenbecka o ljudima i ivotinjama.

Djeakova je majka nervozno lupkala nogom po ilimu kraj kamina.

Vi ga u tome, naravno, spreavate, zar ne? izjavila je.

Mr. Moore se zbunjeno uzvrpolji.

Pa pokuavao sam da mu oduzmem knjigu odvratio je i lagano rumenilo oblije njegove suhonjave obraze ali, hm,

va sin je za svoju dob dosta miiav.

On, vjerojatno, nije dopustio da mu je oduzmete? upita majka.

Ne, nije priznao je odgajatelj. Uza sve to bio je savreno dobroudan, ali je uporno tvrdio da je on gorila, a ja impanza koja pokuava da mu otme hranu. Oborio se na mene s tako divljim urlikom kakvog jo nikad nisam uo, podigao me iznad glave i bacio na svoj krevet, a zatim odigrao pantomimu u kojoj me je usmrtio davljenjem, stao na moje truplo i oglasio se urlikom kakvim, objasnio mi je kasnije, majmuni-mujaci obznanjuju svoju pobjedu. Zatim me je iznio do vrata, izbacio na hodnik i zakljuao se u svoju sobu.

Za nekoliko minuta oboje zautjee. Djeakova majka prva je prekinula tiinu.

Neophodno je, Mr. Moore rekla je da uinite sve to je u vaoj moi kako biste sprijeili te Jackove sklonosti. On dalje nije mogla nastaviti. Jedan glasan hop! koji je dolazio kroz prozor, podigao je oboje na noge. Soba je bila na drugom katu, a nasuprot prozoru, koji je privukao njihovu panju, nalazilo se veliko drvo koje se razgranalo nekoliko stopa od prozorske daske. Na jednoj grani oboje je otkrilo objekt svoga razgovora, visokog dobro graenog djeaka, koji se njihao s lakoom, na jednoj od povijenih grana, i glasnim krikovima izraavao radost zbog uasnutih lica svojih promatraa.

I majka i odgajatelj pohitali su k prozoru, ali prije no to su dospjeli do sredine sobe, djeak je spretno skoio na prozorsku dasku i preko nje uao u sobu.

Divlji ovjek iz Bornea upravo je stigao u grad pjevao je pleui jedan ratniki ples oko uplaene majke i zaprepatenog odgajatelja, a zatim poloio ruke oko majina vrata ljubei je u oba obraza.

O, majko! kliknuo je u jednom music hallu prikazuju udesnog dresiranog majmuna. Willie Grimsby vidio ga je prole noi. Kae da on umije sve osim govora. Vozi bicikl, jede noem i viljukom, broji do deset i zna stotinu drugih arobnih stvari. Mogu li i ja poi da ga vidim? O, molim

te, majko, pusti me, molim te!

Tapui ga srdano po licu, majka je zanijekala glavom.

Ne, Jack rekla je ti zna da ja ne odobravam takve predstave.

Ne vidim zato, majko? odvratio je djeak.

Svi djeaci odlaze, oni odlaze takoer i u zooloki vrt, a ti mi ne doputa ak ni to. Netko e pomisliti da sam djevojica ili ili neka maza. Oh, oe! uskliknuo je kada je na vratima ugledao visokog ovjeka, sivih oiju. Oh, oe! mogu li poi?

Kamo, moj sine? upita pridolica.

On eli poi u music hall da pogleda dresiranog majmuna rekla je majka, pogledavajui znaajno svog mua.

Koga? Ajaxa? zapitao je mukarac.

Djeak je potvrdio.

Ne znam, moj sine, mogu li ti to predbaciti odvratio je otac ja bih ga i sam elio vidjeti. Kau da je udesan, a za ovjekolikog majmuna neobino velik. to ti kae, Jane? Da svi zajedno poemo? On se okrene svojoj eni, ali je lady najodlunije zanijekala glavom i obrativi se Mr. Mooreu, upitala ga, nije li vrijeme da zapone s Jackom jutarnju poduku. Kada su njih dvojica napustila sobu, obrati se svom muu.

Johne rekla je neto se mora uiniti da sprijeimo Jackovu sklonost i enju za divljim ivotom koje je, bojim se, naslijedio od tebe. Ti zna, iz vlastitog iskustva, koliko snaan znade biti zov divljine. Zna i sam s koliko si se snage morao boriti da se odupre onoj ludoj elji, koja te povremeno obuzimala, da se ponovo baci u ivot dungle koja te privlaila dugi niz godina, a istovremeno zna, i to bolje no drugi, kakva bi stravina sudbina mogla zadesiti Jacka, ako mu se put u divljinu dungle prikae u suvie dopadljivom i olakom svjetlu.

Sumnjam u mogunost da bi on od mene naslijedio tu strast za ivotom u dungli odgovori mukarac jer ne vjerujem da se to moe naslijediti. Ponekad, Jane, mislim da ti pretjeruje u brizi za njegovu budunost i u svojim mjerama opreznosti. Njegova ljubav za ivotinje njegova elja, na primjer, da vidi tog dresiranog majmuna jest posve prirodna za normalnog djeaka njegove dobi. To, to on eli vidjeti majmuna, jo ne znai da se eli oeniti njime i svakako si pretjerala kad si povikala sramota! ree John Clayton, odnosno Lord Greystoke; zagrlivi svoju enu i smijui se dobroudno, zagleda se u njeno uzdignuto lice, sagne glavu i poljubi je. Zatim, u mnogo ozbiljnijem tonu, nastavi:

Ti nikad nisi nita ispriala Jacku o mom ranijem ivotu, niti si dopustila da ja to uinim, pa smatram da si u tome pogrijeila. Da sam mu smio ispriati iskustva Tarzana s majmunima, skinuo bih, bez sumnje, mnogo ljepote i romantike sa ivota u dungli, to osvaja duh onih koji u tome nemaju iskustva. Tada bi mogao koristiti moje iskustvo u sluaju da ga obuzme strast za dunglom, umjesto da se prepusti svojim vlastitim pobudama koje ponekad znaju povesti krivim smjerom.

Ali je lady Greystoke samo zanijekala glavom, kao to bi to uinila po sto puta, kada se doticala prolost.

Ne, Johne uporno je nastavila neu nikada pristati da se u Jackovom duhu usadi bilo kakva ideja o ivotu u divljini od kojeg ga oboje elimo odvratiti.

Naveer se opet poelo govoriti o tom problemu, no ovaj put je to potaknuo sam Jack. Sjedio je sklupan u naslonjau i itao. Odjednom je podigao pogled i oslovio oca.

Zato upitao je prelazei smjesta na stvar ne smijem otii da vidim Ajaxa?

Majka ne doputa odvrati otac.

A ti?

To nije vano izvlaio se lord. Dovoljno je da se majka ne slae.

Ja u poi da vidim objavi djeak nakon nekoliko trenutaka zamiljene utnje. Ja se ne razlikujem od Willija Grimsbyja ili od bilo kojeg momka koji ga je vidio. On nije njima nita nakodio pa nee ni meni. Mogao bih poi i da te ne pitam, ali to neu uiniti. Stoga ti kaem sada, prije no to odem da vidim Ajaxa.

U djeakovom tonu i ponaanju nije bilo nepotovanja, ni prijekora. On je samo hladno iznio stanje stvari. Otac je jedva prikrio smijeak i izraz divljenja koje je osjetio zbog muevnog nastupa svoga sina.

Divim se tvojoj otvorenosti, Jack rekao je. Dopusti da i ja, takoer, budem iskren. Poe li bez dozvole pogledati Ajaxa, ja u te kazniti. Nisam te jo nikada fiziki kanjavao, ali te upozoravam da u te, ne poslua li svoju majku, kazniti.

Da, sir odgovorio je djeak i nastavio: Ja u vam rei, sire, kad budem vidio Ajaxa.

Soba Mr. Moorea bijae pokraj sobe njegovog mladog tienika, i on je obiavao da obie djeaka prije no to bi se povukao u svoju sobu. Te je veeri naroito paljivo obavljao svoju dunost, jer se upravo vratio, nakon dogovora s djeakovim ocem i majkom, koji su mu naredili da najstroe pazi da Jack ne poe u music hall gdje je nastupao Ajax. Stoga, kad je otvorio vrata djeakove sobe oko pola deset, veoma se uzrujao, iako ne i iznenadio, kada je naao budueg lorda Greystokea, potpuno obuenog za izlazak kako se upravo izvlai kroz otvoren prozor spavaonice.

Mr.Moore je naglo potrao preko sobe, no to je bilo nepotrebno, jer kada je djeak uo da je uao u sobu, a njegov plan bijega otkriven, vratio se s prozora i odglumio kao da naputa smiljenu pustolovinu.

Kamo ste poli? zadihan od uzbuenja upita Mr. Moore.

Hou da vidim Ajaxa odgovorio je mirno djeak.

To me udi povie Mr. Moore. Ali trenutak kasnije on se potpuno zaprepastio jer ga je djeak, primakavi mu se naglo,

epao oko pasa, podigao u zrak, bacio na krevet, a lice zagnjurio u meki jastuk.

Smirite se opomenuo je pobjednik ili u vas zadaviti.

Mr. Moor se odupirao, ali svi njegovi napori bili su uzaludni. Ako je ita Tarzan kralj majmuna, ostavio u naslijee svom sinu, onda je to bila zadivljujua fizika snaga kakvu je i sam posjedovao u istoj dobi. Odgojitelj bijae u djeakovim rukama poput kita. Kleei na njem, Jack je izderao jednu plahtu u trake i svezao nauznak ovjekove ruke. Tada ga je okrenuo i zapuio mu krpom usta, a jo jednom trakom uvrstio zapua oko glave svoje rtve. Za sve vrijeme govorio mu je tiho kao da s njime sasvim obino razgovara.

Ja sam Waya, poglavica plemena Wayi objanjavao je a vi ste Mohamed Dubra, arapski eik koji eli pobiti moje ljude i ukrasti moju slonovu kost i on vjeto stegne sputane glenjeve svezavi ih nauznak za pritegnute pesnice.

Ah-ha! Vucibatino! Konano si dolijao. Odlazim, ali u se vratiti. Tarzanov sin kliznuo je preko sobe, mugnuo kroz otvoren prozor i okliznuo se niz lijeb u slobodu.

Mr. Moor valjao se i koprcao na krevetu. Bio je siguran da e se uguiti ako pomo brzo ne stigne. Sav uasnut uspio se otkotrljati s kreveta. Bol od udarca pri padu nagnala ga je da hladno i razumno razmisli o svom poloaju. Ranije nije mogao sabrano razmiljati zbog histerinog straha koji ga je spopao, no sada je leao mirno i traio izlaz iz nevolje. Konano se dosjetio da je soba, u kojoj su sjedili lord i lady Greystoke, upravo ispod ove. Znao je da je proteklo izvesno vrijeme otkako se uspeo stepenicama te da su oni ve mogli otii, ali mu se inilo da je njegova borba na krevetu trajala itavu vjenost. Nakon mnogih neuspjelih pokuaja da privue panju onih ispod sebe, jedino to je mogao uiniti, bilo je da se smjesti u poloaj kako bi vrhom izme mogao lupati o pod. Lupao je tako izvjesno vrijeme njemu se inilo veoma dugo dok napokon nije zauo korake koji su se uspinjali stubitem i netko zakucao na vrata. Mr. Moore udari snano nogom jer se nikako drugaije nije mogao odazvati. Nakon izvjesne tiine

kucanje se ponovilo. Mr. Moor udari ponovo. Zar nikada nee otvoriti vrata? S mukom se otkotrljao u smjeru svog spasa. Kad bi se samo mogao otkotrljati do vrata i udariti o prag, sigurno bi ga uli. Kucanje se sada ponovilo neto glasnije i konano jedan ga glas pozove:

Mr. Jack!

Bio je to jedan od slugu Mr. Moor je prepoznao momkov glas. Od napora, da zavie kroz zapuena usta, skoro mu je prsla krvna ila. Nakon izvjesnog vremena ovjek je ponovo zakucao i opet zazvao djeakovo ime. Poto nije dobio odgovora, sluga je pritisnuo kvaku na vratima. U istom trenutku odgojitelj se s uasom prisjetio da je sam zakljuao vrata kad je uao u sobu.

uo je kako se sluga, pokuavi nekoliko puta otvoriti vrata, udaljio. Nakon toga Mr. Moor se onesvijestio.

U meuvremenu Jack se u misic hallu svom snagom odao nedoputenoj zabavi. Kad je stigao u hram uitka, Ajax je upravo zapoeo svoj nastup. Djeak je uzeo sjedalo u loi i, naslonivi se bez daha na ogradu, oiju iskolaenih od uda, hvatao svaki majmunov pokret. Krotitelj je ubrzo primjetio lijepo, eznutljivo djeakovo lice. Kako se jedna od najuspjelijih taaka sastojala u tome da majmun ue u neku od mnogobrojnih loa jer on je, prema objanjenju samog krotitelja, jo uvijek traio svog davno izgubljenog prijatelja, krotitelj je osjetio da bi bilo veoma efektno ako majmun ue u lou ba tog djeaka kojeg e, bez sumnje, obuzeti veliki uas u blizini te kosmate i snane zvijeri.

Kada je, dakle, dolo vrijeme da se majmun izvue iz kulisa i pokloni publici, krotitelj je usmjerio njegovu panju na djeaka koji je, sluajno, sjedio sam u loi. Jednim jedinim skokom veliki ovjekoliki majmun naao se pred djeakovom loom. Krotitelj se prevario u svom iekivanju smijene scene nastale zbog djeakova uasa. Djeakovo lice se, naprotiv, ozarilo irokim osmijehom kad je poloio ruku na kosmato rame svog posjetioca. Majmun je zgrabio djeaka za oba ramena, piljio dugo i ozbiljno u njegovo lice, a ovaj ga je gladio po glavi i govorio mu tihim glasom. Nikada dosada nije Ajax

Djeakovo lice ozarilo se osmjehom kad je majmun poloio ruku na njegovo rame.

poklonio toliko panje ispitivanju nekog lica. Izgledao je zbunjen i uzbuen dok je neto kevtao i mumljao djeaku milujui ga tako kako krotitelj jo nikada nije vidio da miluje neko ljudsko bie. Zaas je skoio u lou i udobno se smjestio uz djeaka. Gledalite bijae oduevljeno, ali je oduevljenje jo vie poraslo kada majmun, po svretku nastupa, nije htio napustiti lou. Majmun se naprosto nije micao. Menader se uzrujavao zbog odlaganja i nutkao krotitelja da pouri; ali kada je ovaj uao u lou da izvue neodlunog Ajaxa, majmun ga doeka iskeenih zubi i prijeteim reanjem. Gledalite

bijae izvan sebe od zadovoljstva. Svi su aplaudirali majmunu. Aplaudirali su i djeaku, a zvidali i rugali se krotitelju i menaderu koji je, nesreom, takoer izaao da mu pomogne.

Konano doveden do oajanja menader je postao svijestan da bi ta pobuna njegova dragocjenog tienika mogla unititi uspijeh daljih predstava ako je ne slomi, te je stoga krotitelj pohitao u svlaionicu i uzeo teki bi. S njime se sada vratio u lou. No, kada je zaprijetio Ajaxu, suprotstavila su mu se dva bijesna neprijatelja umjesto jednog, jer je djeak skoio na noge, zgrabio stolicu koja se nalazila pokraj majmuna i njome htio obraniti novopeenog prijatelja. Vie nije bilo smijeka na njegovom lijepom licu. Krotitelj je ustuknuo pred izrazom njegovih sivih oiju, a uz njega je stajao gigantski ovjekoliki majmun, spreman za napad. Pretpostavimo to se sve moglo dogoditi da taj prizor nije na vrijeme prekinut; prema dranju obojice protivnika bilo je svima jasno da bi krotitelj bio teko izmlaen ili neto jo gore.

Blijeda lica, sluga je nahrupio u biblioteku lorda Greystokea i objasnio da su vrata Jackove sobe zakljuana, a na svoje uporno kucanje i pozive nije dobio nikakva odgovora, osim nekog udnog lupanja i tropota za koje je pretpostavio da dolaze od tijela koje se valja po podu. Preskaui etiri stepenice odjednom, John Clayton se popeo na kat. Njegova ena i sluga jurnuli su za njim. Glasno je zovnuo svog sina, a kad se nitko nije odazvao, on se svom snagom divovskih miia oborio na vrata. Uz prasak elinih arki i slomljena drveta, vrata su se svalila u sobu. Ona su se sruila s treskom na onesvijeteno tijelo Mr. Moorea koji je leao pokraj praga.

Kroz provaljena vrata nahrupio je Tarzan i zaas je soba bljesnula u svjetlu pola tuceta elektrinih arulja. Za nekoliko minuta otkrili su odgajatelja kojeg su posve poklopila vrata, izvukli ga, oslobodili i pomou velike koliine hladne vode dozvali ga k svijesti.

Gdje je Jack? bijae prvo pitanje Johna Claytona.

Tko je to uinio? zapita i s uasom pomisli na Rokoffa i mogunost druge otmice.

Polako, posrui, Mr. Moor se uspravio. Njegov pogled lagano je klizio po sobi. Postepeno se pribrao i prisjetio pojedinosti pretrpljenih muka.

Otkazujem, sir, i to odmah bijahu njegove prve rijei. Vaem sinu ne treba odgajatelj, ve krotitelj divljih zvijeri.

Ali gdje je on viknu lady Greystoke.

Poao je da vidi Ajaxa.

Tarzan je s naporom priguio smijeh i poto se uvjerio da je odgajatelj vie prestraen no povrijeen, naredio je da mu spreme kola i odvezao se u pravcu dobro poznatog music-halla.

Upravo kad je krotitelj, uzdignutog bia, namjeravao ui u lou gdje su ekali djeak i majmun, visok, pleat ovjek gurnuo ga je u stranu i uao. Djeak je porumenio kad je ugledao pridolicu.

Oe kliknuo je.

Majmun je bacio pogled na engleskog lorda, skoio mu u susret i uzbueno zakevtao. ovjek razrogai oi od uda i skameni se.

Akute povie.

Djeakov je pogled prestravljeno lutao s majmuna na oca, s oca na majmuna. Krotitelj je zinuo od uda kad je zauo iz Englezovih usta bujicu grlatih, majmunskih glasova, a veliki mu je ovjekoliki majmun odgovarao istim jezikom i privio se uza nj.

Iza kulisa jedna je pogrbljena stara prilika promatrala taj slikoviti prizor u loi, a njegovo se koziavo lice grilo as od radosti, as od uasa.

Dugo sam te traio, Tarzane priao je Akut i sada, kad sam te pronaao, poi u s tobom u tvoju dunglu i tamo ostati zauvijek.

ovjek je gladio glavu ivotinje. Njegovom svijeu jurnulo je sjeanje i odvelo ga u dubine afrikih prauma, gdje se prije mnogo godina borio rame uz rame s ovim ovjekolikim majmunom. Dozvao je u sjeanje i crnog Mugambija kako zamahuje smrtonosnom toljagom, a kraj njega leoparda itu, iskeenih onjaka i nakostrijeene dlake. Za njima su nahru-

Majmun je bacio pogled na engleskog lorda, skoio mu u susret i uzbueno zakevtao.

pili strani majmuni Akutova plemena. ovjek je uzdahnuo. Obuzela ga je strana enja za dunglom, a mislio je da je davno ugasla. Ah, kad bi se barem mjesec dana mogao vratiti, da opet osjeti dodir razlistalih grana na svojoj goloj koi, da pomirie sagnjilo bilje, taj tamjan i mirtu svih onih koji su roeni u dungli, da nanjui prisustvo grabeljivih zvijeri koje ga slijede, da lovi ili da bude ulovljen, da ubija! Slika bijae zanosna. Ali tada se pojavila druga ena, umiljata lica, jo uvijek mlada i lijepa, prijatelji, dom, sin. On je slegnuo u nedoumici svojim golemim ramenima.

To ne moe biti, Akute ree. Ali, ako se ti eli vratiti, ja u to urediti. Ti nee biti sretan ovdje kao to ni ja ne bih bio tamo.

Krotitelj je pristupio. Majmun je reei iskesio onjake.

Poi s njime, Akute ree Tarzan, kralj majmuna. Doi u sutra da te vidim.

ivotinja se nevoljko pomakla prema krotitelju. Ovaj je, na pitanje Johna Claytona, rekao gdje ga moe nai. Tarzan se obratio svome sinu.

Doi rekao je i njih dvojica napustie music-hall.

U limuzini su jo izvjesno vrijeme utjeli. Djeak je prvi prekinuo utnju.

Majmun te poznaje ree i vi ste meusobno razgovarali majmunskim jezikom. Kako to da te majmun poznaje i gdje si nauio njegov jezik.

I tada, prvi put Tarzan, kralj majmuna, ispria sinu ukratko sve o svom ranijem ivotu kako se rodio u dungli, kako su mu umrli roditelji i kako ga je Kala, velika majmunica othranila i odgojila dok nije odrastao. Priao mu je takoer o opasnostima i stravi dungle, o velikim zvijerima od kojih jedne napadaju danju, a druge nou, o suama i kiama koje poplavljuju, o gladi, o zimi, o nesnosnoj ezi, o golotinji, strahu i patnji. Govorio mu je o svemu, to je za civilizirana ovjeka najuasnije, kako bi slomio udnju za dunglom koju je djeak od njega naslijedio. Ali ba to, to je priao, bijae prava

dungla kakva je ostala u Tarzanovu sjeanju, dungla koju je ljubio. No, dok je priao, zaboravio je jednu stvar, i to bitnu, da se djeak umetnuo na nj, da je on Tarzanov sin koji udno upija svaku rije. Poto su djeaka briljivo smjestili u krevet i pokrili, bez kazne koju je sa strepnjom iekivao, John Clayton je ispriao svojoj eni to se dogodilo te veeri, te da je djeaka na kraju upoznao sa svojim ivotom u dungli. Majka, koja je ve davno predviala da e njen sin prije ili kasnije morati doznati za one strane godine kada je otac lutao dunglom go poput grabeljive divlje zvijeri, samo zaklima glavom nadajui se, uzaludno, da joj sin nije naslijedio u onolikoj mjeri udnju za dunglom kao to je bjesnjela u oevim grudima.

Slijedei dan Tarzan je posjetio Akuta, ali Jacku nisu dopustili da ga prati, usprkos njegovoj molbi. Ovaj put Tarzan je ugledao i koziavog starog vlasnika majmuna, u kome nije prepoznao nekadanjeg prepredenog Paulvitcha. Tarzan, ganut majmunovim molbama, elio je da ga kupi, no Paulvitch nije htio rei cijenu, izvlaei se da e o tome razmisliti.

Kada se Tarzan vratio, Jack je bio izvan sebe od radosti. Htio je uti o tome sve pojedinosti i na kraju predloi ocu da kupi majmuna i dovede kui. Lady Greystoke bijae uasnuta tim prijedlogom. Djeak je bio uporan. Tarzan je objasnio da eli kupiti Akuta i vratiti ga u dunglu, njegov dom, na to je majka pristala. Jack je zamolio da mu dopuste da posjeti majmuna, ali su mu to ponovo odbili. On je, meutim, imao adresu koju je krotitelj dao ocu i nakon dva dana uspjelo mu je da umakne paski svog novog odgajatelja, koji je zamijenio prestraenog Mr. Moora. Nakon dugotrajnog lutanja po kvartu Londona, koji nikada ranije nije posjetio, pronaao je mali, zaguljivi stan koziava starog ovjeka. Na kucanje otvorio mu je sam starac, a kad mu je djeak objasnio da je doao vidjeti Ajaxa, otvorio je vrata i uveo ga u malu sobu u kojoj je boravio zajedno s majmunom. Paulvitch bijae ranije pustolov, ali deset godina uasnog ivota meu afrikim kanibalima, izbrisalo je i posljednji ostatak pristojnog vladanja. Djelovao je prljavo i izguvano. Njegove ruke bijahu neoprane, a nekoliko pramenova kose stralo je neoeljano. Soba mu je bila prljavi brlog.

Kad je djeak uao, vidio je velikog majmuna kako ui na krevetu, pokrivenom neurednom hrpom prljavih plahti i smrdljivih pokrivaa. Kad je majmun ugledao djeaka, skoio je na pod i pribliio mu se. Ne prepoznavi svog posjetioca, ovjek se postavio izmeu njih, bojei se zla, i zapovjedio majmunu da se vrati na krevet.

Nee mi nita uiniti povie djeak. Mi smo stari prijatelji, a ranije je on prijateljevao s mojim ocem. Oni su se upoznali u dungli. Moj otac je lord Greystoke. On ne zna da sam ja doao ovamo. Majka mi je zabranila da doem, ali ja sam elio vidjeti Ajaxa i platit u vam ako mi dopustite da ga ee viam.

Kad je djeak otkrio svoj identitet, Paulvitch paljivo stisne oi. Od onoga trena, kada je iza kazalinih kulisa prvi put ugledao Tarzana, u njegovu zakrljalom mozgu rodila se elja za osvetom. Karakteristika je slabia i kriminalaca da okrivljuju druge za nesreu, izazvanu vlastitom zloom. Sada, kada mu je Tarzan bio nadohvat ruke, Alexis Paulvitch se prisjetio svih dogaaja iz prolosti, kada su ga on i Rokoff tako uporno htjeli unititi i usmrtiti, a sve su nedae pale na njega, umjesto na predodreenu rtvu.

U prvi mah nije znao na koji bi se nain mogao osvetiti Tarzanu pomou njegova sina a da sebe ne ugrozi. Ali mu je bilo jasno da e se pomou djeaka lako osvetiti, pa je odluio da uspostavi s njime prijateljstvo jer se nadao da e mu sudbina u budue pruiti priliku. Djeaku je ispriao sve to je znao o ranijem ivotu njegova oca u dungli, ali kad je doznao da su sve te stvari dugi niz godina sakrivali od djeaka, da su mu branili posjeivanje zolokog vrta, da je morao vezati i zapuiti usta svom odgojitelju kako bi mogao doi u music hall i vidjeti Ajaxa, otkrio je da djeakovi roditelji strepe da bi on mogao zaudjeti za dunglom kao i njegov otac.

Stoga je Paulvich nagovorio djeaka da ga posjeuje to ee i raspirivao njegovu matu priama iz divljine koja mu je bila dobro poznata. On bi ga esto ostavljao na samu s Ajaxom i uskoro se zaudio kako je djeak brzo nauio da se sporazumijeva s majmunom, on je, naime, nauio mnogo rijei tog primitivnog, majmunskog jezika.

U meuvremenu Tarzan je nekoliko puta posjetio Paulvitcha. Izgledalo je da mu je mnogo stalo da otkupi Ajaxa i na kraju je priznao da ga na to nagoni samo elja da vrati ivotinju u slobodni ivot dungle, ali i strah njegove ene da bi im sin mogao doznati sve u vezi s majmunom. Istovremeno, s privrenou za tu ivotinju, mogla bi se probuditi elja za pustolovinama koje su, objasnio je Paulvitchu, izvrile presudni utjecaj na njegov ivot.

Alexis je jedva sakrio smijeak sluajui rijei lorda Greystokea jer je pred nepunih pola sata budui lord Greystoke sjedio na tom istom neurednom krevetu i brbljao s Ajaxom tako okretno kao roeni majmun.

Za vrijeme tog razgovora u Paulvitchovoj se glavi rodio plan. On je pristao da uzme ogromnu svotu novca za majmuna, a zatim da otpremi ivotinju laom koja je za dva dana trebala otploviti iz Dovera za Afriku. Dok je prihvatio Claytonovu ponudu, imao je na umu dvije namjere. Prije svega, izgleda da je novac izvrio ogromni utisak na njega, jer nakon to je sreo Tarzana, majmun nije vie predstavljao izvor prihoda neprestano odbijajui da nastupa na pozornici. Izgleda da se ivotinja prilino napatila dok je otkinula od ivota dungle, predstavljala pred tisuama znatieljnih gledalaca s jednim ciljem da trai svog davno izgubljenog prijatelja i gospodara, no poto ga je nala, smatrala je nepostrebnim svako daljnje mijeanje s ljudskim oporom. Meutim, prava istina leala je u tome to on vie nikako nije mogao nagovoriti majmuna da nastupa na pozornici music halla, a kad ga je krotitelj jedan jedini puta ponovo pokuao prisiliti na to, nesretni je ovjek jedva iznio ivu glavu. Spasilo ga je sluajno prisustvo Jacka Claytona kojemu su dopustili da posjeti ivotinju u garderobi music halla i on se smjesta umijeao kad je vidio da divlja zvijer zaista namjerava zlo.

Ali, osim interesa za novac, u Alexisovu srcu se probudila snana elja za osvetom koja je sve vie rasla to je dublje razmiljao o neuspjesima i bijedi svog ivota za to je sve okrivljivao Tarzana, tavie i za to to je Ajax odbijao da mu i dalje zarauje novac. To majmunovo odbijanje pripisivao je izravno Tarzanu, smatrajui da je on nagovorio velikog

ovjekolikog majmuna da vie ne izae na pozornicu.

Paulvitchova uroena zloa pojaala se to vie to su zbog ranijih trpljenja i oskudice slabile njegove duhovne i tjelesne sposobnosti. Hladan, proraunati i visoko inteligentni pokvarenjak izopaio se u opasnog manijaka, mentalno zaostalog.

Sam Alexisov plan bio je dovoljan da posumnjamo u njegov zdrav razum. Prvo se je osigurao da mu lord Greystoke plati obeanu sumu za otpremu majmuna, a zatim je odluio da se osveti svom dobrotvoru na sinu kojeg je oboavao. Poslednjem dijelu plana, koji bijae svirep i okrutan, nedostajala je ona rafiniranost od ranije koja je karakterizirala majstorske podvige nekadanjeg Paulvitcha kad je suraivao s virtuoznim pokvarenjakom Nikolasom Rokoffom. No Paulvitch je bio uvjeren da e skinuti sa sebe odgovornost i prebaciti je na majmunu kojeg bi na taj nain takoer kaznio zato to je odbio da ga dalje uzdrava.

Sve se odvijalo u prilog opakim Paulvitchovim planovima. Sluaj je htio da je Tarzanov sin uo oca kako pria majci to e poduzeti kako bi to sigurnije vratio Akuta u dunglu, te ih je zamolio da ga dovedu u kuu kako bi dobio druga za igru.

Tarzan se nije usprotivio tome planu, ali se lady Greystoke uasavala ve i pri samoj pomisli na to. Jack je preklinjao svoju majku, ali uzalud. Majka bijae uporna. Izgledalo je da se djeak napokon pomirio s majinom odlukom da poalju majmuna u Afriku, a on da poe u kolu nakon zavrenih praznika. Tog dana djeak nije pokuao ponovo posjetiti Paulvitchovu sobu, ve se zaposlio s drugim stvarima. Imao je uvijek dovoljno novaca uza se i kad je trebalo mogao je uvijek skupiti nekoliko stotina funti. Dio tog novca uloio je u kupovinu raznih neobinih predmeta koje je uspio prokrijumariti u kuu kada se tog poslijepodneva vrati kasno kui.

Slijedeeg jutra, poto je dao svom ocu priliku da ga pretekne i zakljui posao s Paulvitchem, djeak je pohitao u Alexisovu sobu sobu. Kako nije nita znao o stvarnom karakteru toga ovjeka, djeak mu se nije usudio potpuno

povjeriti strahujui da bi starac mogao odbiti pomo ili cijelu stvar ispriati njegovu ocu. Umjesto toga, on ga je jednostavno zamolio za doputenje da odvede Ajaxa u Dover. To je objanjavao eljom da starcu olaka muno putovanje, a istovremeno mu je gurnuo nekoliko funti u dep.

Sluajte nastavio je nema opasnosti da mi uu u trag, jer e pretpostavljati da sam tog poslijepodneva otputovao u kolu. Umjesto toga, ja u doi ovamo im ostanem sam na peronu. Tada u odvesti Ajaxa u Dover, a u kolu u poi dan kasnije. Time neemo nikome nauditi, a ja u provesti jo jedan dan s Ajaxom prije no to ga zauvijek izgubim.

Plan je izvrsno odgovarao Paulvitcheovom planu. Da je znao kamo djeak smjera i mogao predvidjeti to e se za nekoliko sati dogoditi, on bi bez sumnje svim srcem napustio svoj plan osvete i gorljivo pomogao djeaku da provede svoj naum, jer bi mu taj jo vie odgovarao.

Tog poslijepodneva lord i lady Greystoke poeljeli su svom sinu sretan put i udobno ga smjestili u kupe vlaka prvog razreda, koji e ga za nekoliko sati odvesti u kolu. Meutim, im su ga ostavili, Jack je pokupio svoju prtljagu, siao s vlaka i potraio koiju koja je ekala pred kolodvorom. Uzeo je jednu i odvezao se k Alexisu. Paulvitch ga je oekivao. Nervozno je koraao sobom gore-dolje. Majmun bijae svezan jakim uetom za krevet. Jack je prvi put ugledao majmuna vezana na taj nain. Pogledao je upitno Paulvitcha. ovjek mu je mrmljajui objanjavao da je ivotinja naslutila svoj odlazak, te da se boji da bi mogla pobjei.

Paulvitch je drao dugo ue u svojoj ruci. Na jednom kraju bijae oma koju je neprestano vrtio. Pri tom je neprestano etao sobom gore-dolje. Njegovo koziavo lice grilo se od bijesa dok je sam sa sobom razgovarao. Djeak ga nikad nije vidio takvoga i to ga je uznemirilo. Konano se Paulvitch zaustavio na dnu sobe, daleko od majmuna.

Doi ovamo pozove ga. Pokazat u ti kako e vezati majmuna za vrijeme puta, ako postane neposluan.

Djeak se nasmijao.

Nee biti potrebno odvratio je. Ajax e uraditi sve to mu naredim.

Starac ljutito zatope nogom. Doi ovamo kad ti kaem ponovi. Ako nee izvriti ono to ti kaem, nee pratiti majmuna u Dover. Ne elim biti kriv, ako pobjegne.

Smijeei se jo uvijek, momak zakorai sobom i zaustavi se pred Alexisom.

Okreni mi lea naredio je. Pokazat u ti kako e ga brzo svezati.

Djeak je uradio kako mu je nareeno i skrstio ruke na leima. Starac je smjesta prebacio omu preko djeakovih zglobova, omotao ih nekoliko puta i svezao vor.

Istog trena, im je djeak bio sputan, starevo se ponaanje izmijenilo. Ljutitom kletvom okrene svoga zarobljenika, gurne ga estoko, baci na pod i klekne mu na prsa.

Na krevetu majmun je zareao i poeo natezati ue. Djeak nije vikao. Naslijedio je od svoga divljeg oca koji je opet to nauio ivei u dungli dugi niz godina poslije smrti svoje pomajke, velike majmunice Kale pouku da nitko ne pomae pobijeenom. Paulvitchevi prsti potrae djeakovo grlo. Stravino se iscerio u lice svoje rtve.

Tvoj me je otac upropastio promrsi. Ti e mi to platiti. On e pomisliti da je to uinio majmun. Ja u mu objasniti da sam te na nekoliko asaka ostavio na samu, a ti si mu se priuljao, i on te je ubio. Bacit u tvoje tijelo na krevet im te zadavim. Dovest u tvoga oca koji e vidjeti kako majmun ui na tebi i zgreni se zloduh zlobno zacerekao. Njegovi su se prsti sklopili oko djeakova vrata.

Zidovi male sobe odzvanjali su od urlanja zvijeri. Djeak je problijedio, ali nije pokazivao znakove straha i panike. Bio je Tarzanov sin. Prsti su se grili oko grla. Disao je teko i s mukom hvatao zrak. Majmun je upotrijebio svu snagu da rastrga debelo ue. Obrui se, izvrtao je ue i snano se nagnuo nazad. Snani su se miii napeli na njegovoj dlakavoj koi. Zaulo se praskanje kao da se lomi drvo ue je jo

uvijek smetalo, ali se slomila daska na krevetu.

Na taj se zvuk Paulvitch okrenu. Njegovo ogavno lice problijedi od straha majmun bijae slobodan.

Jednim skokom zvijer se oborila na njega. ovjek je vrisnuo. Zvijer ga je otkinula od djeakova tijela. Golemi prsti zaronili su u ljudsko meso. uti su se onjaci pribliili njegovu grlu ovjek se uzaludno opirao a kad su ga dotakli, dua je Alexisa Paulvitcha pola u carstvo demona koji su ga ve davno oekivali.

Uz Akutovu pomo, djeak se teko uspravi na noge. Dva sata upuivao je majmuna kako da odvee vorove koji su mu sapinjali zglobove. Na kraju oni popuste i djeak se oslobodi. On presijee ue koje je jo uvijek visilo na majmunovu tijelu.

Tada otvori jedan koveg i izvue neto odjee. Dobro je zasnovao svoj plan. Nije nita pitao ivotinju koja se pokoravala svim njegovim naredbama. Zajedno su se iskrali iz kue. Ni jedan od prolaznika nije mogao primijetiti da je jedan od njih majmun.

Nekoliko dana novine su pisale o ubojstvu osamljenog starog Michaela Sabrova koje je poinio veliki dresirani majmun. Proitavi to, lord Greystoke je nastojao da se njegovo ime ne dovede u vezu sa tom aferom, ali se preko policije stalno obavjetavao kako tee potraga za majmunom.

Doista, njega, kao i najvei dio italaca, zanimao je samo misteriozni nestanak ubojice. Nekoliko dana nakon tragedije obavijestili su ga da Jack nije stigao u kolu. No, jo ni sada otac nije povezivao nestanak svog sina s misterioznim dogaajima oko majmuna. Tek mjesec dana kasnije otkrilo se paljivim ispitivanjem da je djeak napustio vlak prije nego to je krenuo iz Londona. Nali su i koijaa koji je djeaka odvezao k starom Alexisu i tek tada je Tarzan, kralj majmuna, shvatio da je Akut u vezi s nestankom djeaka.

Sve to se dogodilo nakon trenutka kada je koija ostavio svog putnika na ploniku ispred kue u kojoj je stanovao Alexis, bilo je obavijeno tajnom. Nitko nije vidio ni djeaka ni majmuna od toga asa, nitko iv. Vlasnik kue identificirao je momka kao veoma estog posjetioca sobe starog Alexisa. Osim toga nije znao nita. I tu, pred vratima prljave stare zgrade u predgrau Londona, tragaima se suprotstavio tajanstveni zid koji nije nita vie govorio.

Idueg dana nakon smrti Alexisa Paulvitcha, mladi koji je pratio svoju uzetu baku, ukrcao se u Doveru. Stara dama, zastrta velima, bijae tako iscrpljena od godina i bolesti da su je na palubu unijeli u kolicima na kotaima.

Djeak nije nikome dozvolio da gura kolica, ve joj je sam

pomogao da sie s njih u svoju kabinu i sve do ponovog iskrcavanja, nitko od posade i putnika nije vidio staru damu. Djeak je inzistirao da sam obavlja sve poslove u kabini jer, objasnio je, njegova baka dobiva ivane napadaje od prisustva stranih osoba.

Izvan kabine a nitko nije vidio to se zbivalo u njoj

djeak se vladao poput svakoga drugog zdravog, obinog engleskog mladia. Druio se s ostalim djeacima meu putnicima, postao ljubimac brodskih oficira i sklopio brojna prijateljstva s obinim mornarima. Bio je plemenit i prirodan, a njegovo dranje odavalo je ponos i snagu karaktera, to je u mnogih njegovih prijatelja pobudilo divljenje i simpatiju.

Meu putnicima nalazio se i jedan Amerikanac po imenu Condon, varalica i propalica za kojim je pola tuceta amerikih gradova poslalo tjeralicu. On je zapazio djeaka kada je ovaj izvadio sveanj banknota. Condon se odmah sprijateljio s mladim Britancem. Uskoro je saznao da djeak putuje sam sa svojom uzetom bakom, te da je smjer njihova puta mala luka na zapadnoj obali Afrike blizu ekvatora; nadalje da je njihovo prezime Billings i da nemaju ni jednog prijatelja u maloj naseobini kamo su se uputili. O svrsi njihova puta djeak se izraavao veoma suzdrano, pa Condon vie nije navaljivao budui da je ionako doznao sve to ga je zanimalo.

Nekoliko puta Condon je pokuao uvui djeaka u kartanje, no njegova rtva nije pokazivala interesa, a kako su ga ostali putnici mrko gledali, Amerikanac je odluio pronai drugi nain kako bi djeakov sveanj novanica premjestio u svoj dep.

Doao je konano i dan kada je parobrod spustio sidro u zavjetrini poumljena rta gdje je dvadesetak ili vie baraka, natkrivenih limom, stvorilo neugodnu mrlju na arobnom licu prirode, objavljujui injenicu da je i tu civilizacija udarila svoj ig. Iza njih ratrkale se kolibe domorodaca, natkrivene trskom, slikovite u svojoj iskonskoj divljini i slijevale se harmonino s pozadinom tropske dungle, istiui prljavu rugobu arhitekture bijelih pionira.

Naslonjen na ogradu, djeak je lutao pogledom povrh ljudskih nastambi daleko u dunglu. Njega je obuzela neka udna slutnja. U duhu je doaravao oi svoje majke, ispunjene ljubavlju i muevno lice svog oca, a pod krinkom muke snage odraavala se ljubav, nimalo slabija od one koju su odavale oi njegove majke. Osjetio je kako njegova odluka slabi. Nedaleko, jedan je brodski oficir izdavao naredbe skupini domorodakih amaca koji su im se pribliili da preuzmu tovar, odreen za to mjestance.

Kada e pristati idui brod za Englesku? upita djeak.

Emanuel (ime broda) trebao bi pristati svakog asa odvrati oficir. Mislio sam da emo ga ovdje nai i nastavi s glasnim naredbama tamnoputoj skupini koja se pribliila uz

bok parobroda.

Sputanje djeakove bake s palube u pripremljenu kanou ilo je dosta teko. Djeak se trudio da bude neprestano kraj nje, a kad su je konano udobno smjestili na dno amca, koji e ih odvesti k obali, unuk je poput make skoio u kanou. Tako je bio zaokupljen brigom za bakin smjetaj da nije ni primijetio kako je mali sveanj kliznuo iz njegova depa i pao u more, dok je pomagao da staricu uzetom spuste u kanou.

Tek to je amac s djeakom i staricom zaplovio k obali, Condon je s druge strane broda pozvao jednu kanou i nakon cjenjkanja s vlasnikom, ubacio svoju prtljagu i sam se ukrcao. Kad se iskrcao na obali, nastojao je da ga ne primijete u blizini dvokatnog udovita koje je nosilo natpis Hotel, a koje je nudilo neiskusnim putnicima obilje neugodnosti. Bijae potpuni mrak kad se usudio ui i zatraiti smjetaj. U sobi, s pogledom na dvorite, djeak je s mnogo muke objanjavao svojoj baki da se odluio vratiti u Englesku iduim brodom. Naprezao se da objasni staroj dami kako ona moe ostati u Africi, ako eli, ali da se on mora vratiti svome ocu i majci, jer to zahtijeva njegova savjest. Oni, bez sumnje, ve neizrecivo pate zbog njegovog nestanka, jer nisu upoznati s pustolovnim planovima, koje su on i stara dama skovali u afrikoj divlji

Poto je donio odluku, momak je osjetio silno olakanje od briga koje su ga progonile za mnogih neprospavanih noi. Kad je usnuo, sanjao je o sretnom susretu sa svojima kod kue. No dok je on snivao, okrutna i neumoljiva sudbina, u liku amerikog lopova Condona, uljala se kriomice mranim hodnikom prljave zgrade u kojoj je spavao.

ovjek se oprezno pribliavao vratima djeakove sobe. Ovdje se uurio prislukujui sve dok se, po jednolinom disanju onih unutra, nije uvjerio da oboje spavaju. Posve tiho stavio je tanki otpira u kljuanicu. Vjetih prstiju, koji su odlino poznavali beumno rukovanje bravama i zasunima to uvaju tuu imovinu, Condon je istovremeno okrenuo otpira i kvaku. Laki pritisak, i vrata su se polako, njiui se na arkama, otvorila. ovjek je uao zatvorivi ih za sobom. Teki su oblaci naas zastrli mjesec. ovjek, koji je uao u sobu,

bijae zastrt tamom. Condon se uputio prema krevetu. U udaljenom uglu sobe neto se micalo, micalo tako tiho da je nadmaivalo ak i uvjebano uljanje provalnika. Condon nije nita uo. Njegova panja bijae prikovana za krevet u kojem je, po njegovu miljenju, imao nai mladia i njegovu bespomonu, uzetu baku.

Amerikanac je traio samo sveanj novanica. Ako bi ih se mogao dokopati bez okraja, u redu, ali se istovremeno pripremio i za otpor, ako naie na nj. Djeakova odjea leala je prebaena preko stolice pokraj kreveta. Amerikanevi prsti brzo su je pretraili, no u njima nije bilo svenja novih novanica. Bez sumnje nalazio se u krevetu, ispod jastuka. On se primakao spavau. Njegove ruke bile su ve na po puta do jastuka, kadli se povukao gusti oblak to je zastirao mjesec i sobu je preplavila svjetlost. Istog trena djeak je otvorio oi i pogledao ravno u Condonove. ovjek se smjesta uvjeri da je djeak sam u krevetu. Tad isprui ruke da epa grlo svoje rtve. Kada se momak pridigao da ga predusretne, Condon zauje duboko reanje iza svojih lea, a na lancima osjeti djeakove tanke, bijele prste ispod kojih su treperili tanki miii.

Outi zatim na svom vratu jo jedan par surovih i dlakavih ruku, koje su ga dosegle odostrag, preko lea. On se uasnut osvrne. Kosa mu se nakostrijeila kad je spazio da se nalazi u apama ogromnog, ovjekolikog majmuna. Divljaki iscereni onjaci antropoida pribliili su se njegovu vratu, dok mu je momak stezao rune zglobove. Nitko nije izustio ni glasa. A gdje je baka? Jednim sveobuhvatnim pogledom Condon je zaokruio sobu. Oi su mu se iskolaile od uasa kad je otkrio istinu. U kakav je samo stravini misterij upao! Poeo se grevito boriti da se istrgne djeaku, kako bi se zatim mogao osloboditi i onog jezivog bia iza lea. Oslobodivi jednu ruku, spustio je divljaki udarac na djeakovo lice. Ali taj in kao da je probudio tisuu demona u kosmatom stvorenju koje se pripilo za njegov vrat. Condon zauje duboko, divljako reanje. Bilo je to posljednje to je uo na ovom svijetu. Tada se skotrljao nauznak na pod. Teko tijelo sruilo se na nj, snani su mu zubi uklijetili grkljan, dok je munjevito plovio u

tamu to okruuje vjenost. Trenutak kasnije majmun je ustao s oborena tijela, ali Condon vie nita nije znao bio je nepokretan i mrtav.

Momak je sav uasnut skoio s kreveta i nagnuo se nad tijelo ovjeka. Znao je da ga je Akut ubio da bi njega obranio, kao to bijae ubio i Alexisa, ali to e sada biti s njime i njegovim vjernim majmunom ovdje, u divljoj Africi, daleko od kue i prijatelja? Momak je znao da je smrt kazna za ubojstvo. On je, tovie, znao da e i sukrivac morati podnijeti smrtnu kaznu zajedno s poiniteljem. Tko bi se mogao zauzeti za njih? Svi bi bili protiv njih. Bio je to jedva polucivilizirani gradi, i postojale su sve mogunosti, da e Akuta i njega ujutro smjesta izvui i obojicu objesiti na najblie drvo. itao je da su se takve stvari radile u Americi, a Afrika bijae jo gora i divljija no daleki Zapad, domovina njegove majke. Da, njih e obojicu ujutro objesiti.

Ali, zar nije bilo spasa? Nekoliko trenutaka razmiljao je u tiini, a tada, s uzvikom olakanja, udari dlanom o dlan i ogleda se za svojom odjeom na stolici. Novac bi tu mogao neto uiniti. Novac bi mogao spasiti njega i Akuta. On je posegnuo za svenjem novanica u depu, kamo ih je obino stavljao. No tamo ih nije bilo! Polako, a zatim sve mahnitije on je pretraivao preostale depove svog odijela. Onda se spustio etveronoke da pretrai pod. Osvjetljujui svjetiljkom pomakao je krevet u stranu, a zatim dio po dio pretraio pod. Oklijevao je naas kraj Condonova tijela, ali se konano ipak osmjelio da ga dotakne. Otkotrljavi ga, on je i tu traio novac. No, ni tu ga nije bilo. Mislio je da je Condon uao u sobu da ga okrade, ali je bio uvjeren da ovaj nije imao vremena da mu otme novac. Meutim, kad ga nije bilo, on se ipak morao nalaziti uz tijelo mrtvaca. Jack je pretraio Amerikanevo odijelo, ali uzalud. Pretraivao je ponovo cijelu sobu i ponovo se vraao k leu, ali nigdje nije mogao nai novac.

Bio je ve upola lud od oaja. to da radi? Ujutro e ih otkriti i smaknuti. Uza svu naslijeenu razvijenost i snagu bio je to, ipak, samo djeak, preplaeni, mali djeak koji udi za domom i donosi zakljuke, krive ponajee, na osnovu svoga slabog djejeg iskustva. Njemu je samo jedna injenica

izgledala posve jasna: da su ubili ovjeka i sada se nalaze meu stranim divljacima, koji su edni krvi prve rtve koju im sudbina dodijeli. Sve je te informacije pobrao uglavnom iz petparakih kriminalistikih romana.

Ali oni moraju imati novac!

Opet se pribliio leu, ovaj put mnogo odlunije. Majmun se uurio u kutu, pazei na svog mladog druga. Mladi je svukao komad po komad Amerikaneva odijela, i komad po komad odjee detaljno pretresao. Briljivo je pregledao ak i cipele, a kad je i posljednja stvar najpaljivije pretraena, on se bacio na krevet, a njegove oi, irom otvorene, nisu vie nita nalazile u sadanjosti, jedino turu sliku budunosti: dva se tijela tiho njiu na grani velikog stabla.

Nije znao kako je dugo prosjedio. Konano ga je podigao um koji je dolazio s donjeg kata. Skoivi iznenada na noge, on je utrnuo svjetiljku i jurnuvi preko sobe tiho zakljuao vrata. Tada se okrenuo majmunu. Misli su mu strelovito proradile.

Prolo vee on je odluio da pouri kui prvom prilikom i da izmoli od svojih roditelja oprotaj zbog ove lude pustolovine. Sada je, pak, znao da im se nikada nee moi vratiti. Na njegovim je rukama leala krv ovjeka. U svom razmiljanju uzrok Condonove smrti nije pripisivao iskljuivo majmunu. U histerinom strahu on je preuzeo krivicu na se. S novcem bi oni jo mogli izboriti pravdu, ali bez prebite pare?! emu se ovdje mogu nadati stranci bez novaca?

Ali, to se dogodilo s novcem? Pokuao se prisjetiti kad ih je posljednji puta vidio. Ne! Nikako! On nije mogao shvatiti kako su nestali, kad uope nije opazio da je mali sveanj iz njegova depa pao u more, dok se s mukom sputao s broda u pripremljenu kanou koja ga je odvela na obalu.

Obratio se Akutu: Doi! ree jezikom majmuna. Zaboravljajui injenicu da je samo u pidami, on se uputi prozoru. Provirio je napolje i paljivo osluhnuo. Osamljeno drvo raslo je udaljeno nekoliko stopa od prozora. Djeak je oprezno skoio na njegovo deblo i, pripijajui se poput make,

beumno se spustio na zemlju. Odmah za njim siao je veliki majmun. Dvije tisue jardi odavde, na ivici zabitog gradia protezala se dungla.

Momak se otputi onamo. Vidio ih nije nitko, a trenutak kasnije nali su se u okrilju dungle. Jack Clayton, budui lord Greystoke nestao je s vida i iz svijesti ljudi.

Kasno idueg jutra domorodaki sluga zakucao je na vrata sobe koja je izdana Mrs. Billings i njenom unuku. Kako nije dobio odgovora, utaknuo je otpira u bravu i otkrio da se u njoj, s unutarnje strane, ve nalazi jedan klju. To je izjavio gospodinu Skopfu, vlasniku koji se smjesta uputio na drugi kat i takoer snano udario o vrata. Poto nije dobio odgovor, sagnuo se do kljuanice, pokuavajui da zaviri u sobu. Ali, jer je bio veoma debeo, pri saginjanju izgubi ravnoteu. Da bi to ipak izveo, on se podupro dlanovima o pod. Dok je to inio, osjetio je neto klizavo, gusto i vlano ispod prstiju. Podigao je otvorenu aku k oima i paljivo razgledao tamnocrvenu mrlju na ruci. Naglo se uspravi i upre pleima o vrata. Gospodin Skopf bijae teak ovjek, odnosno, barem je onda takav bio, jer ja ga ve nekoliko godina nisam vidio. Pod njegovom teinom slabana vrata iskoila su iz arki i gospodin Skopf se strovali naglavce u sobu.

Pred njim je leala najvea tajna njegova ivota. Na podu do njegovih nogu nalazilo se mrtvo tijelo neznanca. ija mu je bila slomljena, a grkljan kao da je onjacima pregrizla divlja zvijer. Tijelo mu je bilo golo, a sva odjea razbacana oko lea. Stara dama i njen unuk iezli su. Prozor bijae otvoren. Mora da su nestali kroz prozor, jer su vrata bila iznutra zakljuana.

Samo, kako bi djeak mogao iznijeti svoju uzetu baku na zemlju kroz prozor drugog kata? Bila je to besmislica. Ponovo je gospodin Skopf pretraio malu sobu. Primijetio je da je krevet odvuen daleko od zida, a zato? Ponovo, ve po trei ili etvrti puta, on je zavirio ispod kreveta. Otili su oboje, mada, govorio mu je zdrav razum, stara dama nije mogla otii bez nosiljke s kojom su je prvog dana gore odnijeli.

Djeak je oprezno skoio na deblo i besumno poput make spustio se po njemu na zemlju. Odmah za njim siao je i majmun. Trenutak kasnije nali su se pod okriljem

dungle.

Idui pronalazak jo je vie produbilo tajnu. Njihova odjea se nalazila u sobi i, ako su otili, morali su poi goli ili u spavaicama. Gospodin Skopf je zaklimao glavom i poeao se. Bio je zbunjen. Nikada nije uo za Sherlocka Holmesa i nije gubio vrijeme dozivajui u pomo njegove slavne vjetine. Za njega ovo bijae prava tajna: jedna stara gospoa, invalid, koju

su morali nositi s broda do njene sobe u hotelu i jedan lijepi momak, njen unuk, uli su juer u sobu na drugom katu njegova hotela. Veerom su ih posluili u njihovoj sobi. U devet sati izjutra le nepoznatog ovjeka bio je jedini stanar te sobe. U meuvremenu nijedan brod nije napustio luku, a eljeznice nije bilo sto milja uokolo. Ako su htjeli stii do idue naseobine bijelaca, trebalo im je nekoliko dana napornog hoda u pratnji dobro opremljenog safarija. Oni su naprosto nestali u zraku, jer se domorodac, kojega je poslao da pretrai zemljite ispod otvorenog prozora, upravo vratio s izvjetajem da nema nikakvih tragova ljudskih stopa. Kakva su to bila stvorenja koja mogu prevaliti tu udaljenost, a da ne ostave nikakva traga na mekanom tlu? Gospodina Skopfa prome jeza. Da, bila je to velika tajna, neto neuveno, pa mu je bilo mrsko da razmilja o tome i grozio se na pomisao da e doi no. Ostala je to za gospodina Skopfa velika tajna, bez sumnje, jo i danas.

Armand Jacot, komandant Legije stranaca, sjedio je na prostrtom gunju u podnoju savijena palmina stabla. S ugodnim osjeajem naslonio je svoja iroka plea i glavu, sasvim kratko podiane kose, o hrapavo palmino deblo. Noge je ispruio pred sobom preko oskudnog gunja koji bijae prekratak za njih, a ostruge je zabo u pjeano tlo meke pustinjske oaze. Bio je to odmor nakon cjelodnevnog napornog jahanja kroz ivi pustinjski pijesak. Lijeno je otpuhivao dim cigarete i oekivao posilnog koji mu je spremao veeru. Komandant Armand Jacot bio je sasvim zadovoljan sa sobom i svijetom. Zdesna, u blizini, njegovi su ljudi eta samih veterana, preplanulih od sunca osloboeni munih okova discipline zamorili sve glasnije, odmarajui umorne miie, smijui se i puei u oekivanju jela nakon dvanaestosatnog posta. Meu njima uurilo se pet mualjivih domorodaca u bijeloj odjei, vrsto vezanih i pod jakom straom.

Pogled na njih ispunjavao je komandanta Armanda Jacota osjeajem radosnog zadovoljstva zbog dobro obavljene dunosti. Cio jedan vreli, suni mjesec, on i njegova eta pretraivali su zabaene pustinjske krajeve u potrazi za razbojnikom bandom koja je okrivljena zbog niza prljavih zloina, izmeu ostalog zbog brojnih kraa deva, konja i koza kao i niza ubojstava zbog kojih je cijela banda zasluila da bude giljotirana.

Prije tjedan dana oni su nabasali na nju. U borbi, koja se razvila, izgubili su dvojicu ljudi, ali kazna za ubojice bijae nemilosrdna borba do unitenja. Nekih pola tuceta uspjelo je pobjei, no ostatak je, izuzev ovih pet zarobljenika, platio

svoje zloine pod legionarskim mecima. Meu zarobljenicima, najgori od svih bijae voa bande Ahmet ben Houdin.

Misli komandanta Jacota odlutale su zatim milje i milje daleko preko pijeska, od zarobljenika do malog garnizonskog mjesta gdje e ga sutra radosnom dobrodolicom saekati ena i mala kerka. Uvijek, kad bi na njih pomislio, njegov bi se pogled raznjeio. ak i sada, on je jasno vidio ljepotu majke, koja se odraavala u djetinjim crtama na licu male Jeanne, a oba e mu se lica osmjehivati kada bude sutradan, kasno poslije podne sjahao sa svoga umornog konja. Ve je osjetio kako mu se njeni obraz pripija uz lice, kao barun uz grubu kou.

Sanjarenje mu je prekinuo straarev glas koji je zvao podoficira. Komandant Jacot podie pogled. Sunce jo uvijek nije zalo. Sjene stabala iskrtale su se povrh izvora, ljudi i konja koji su se ratrkali na istoku usred, sada ve, zlatnog pijeska. Straar je pokazivao u tom pravcu dok je narednik, upola mirei, ispitivao daljinu. On mora sam pogledati. esto bi ugledao neke stvari davno prije drugih, ako je bio uvjeren da postoje, a ta mu je osobina donijela nadimak Soko. Sada je spazio izvan dugih sjena tucet tokica, kako se uspinju i padaju povrh pijeska. Sad bi ieznule, sad se opet pojavile, ali neprestano bi rasle sve vee i vee. Jacot ih je smjesta prepoznao. Bili su to konjanici, pustinjski konjanici. Porunik, zapovjednik strae ve je trao k njemu. itav je logor piljio u daljinu. Jacot je izdao poruniku nekoliko jasnih naredbi, a ovaj je salutirao, zvecnuo petama i vratio se momcima. Tu ih je skupio tucet. Oni su osedlali konje, uzjahali i otkasali da presretnu strance. Preostali zauzee poloaj na gotovs da smjesta stupe u akciju. Nije bilo iskljueno da bi ti konjanici, koji jau galopom prema logoru, mogli biti prijatelji zarobljenika, spremni da oslobode svoje roake iznenadnim napadom. Jacot je, meutim, sumnjao u to jer stranci nisu pokuavali da prikriju svoje prisustvo. Oni su galopirali hitro i naoi svima prema logoru. Nije iskljueno da ispod njihova otvorenog nastupa vreba podmuklost meu onima koji su poznavali Sokola, nitko nije bio toliko naivan da povjeruje kako e ga samo tako obmanuti. Narednik je sa svojim odredom

saekao konjanike na dvjesta jardi od logora. Jacot ga je spazio kako razgovara s visokom prilikom, u bijelo odjevenom, oito voom. Ubrzo su narednik i taj voa jedan uz drugoga krenuli prema logoru. Jacot ih je ekao. Obojica su zaustavili konje i sjahali pred njim.

eik Amor ben Khatour najavi narednik.

Komandant Jacot otro je motrio pridolicu. On je poznavao gotovo svakog domorodakog glavara stotine milja uokolo. Ovaj bijae visok, lica iibana vjetrom, namrtena pogleda, ovjek ezdesetih ili neto vie godina. Oi su mu bile uzane i zle. Komandantu Jacotu nije se svidio njegov izgled.

Dakle? upita, promatrajui ga. Domorodac je smjesta preao na stvar Ahmet ben Houdin je sin moje sestre ree. Kad biste mi ga uruili, ja bih se pobrinuo da se vie nikada ne ogrijei o francuske zakone.

Jacot je zanijekao glavom. To ne moe biti odvrati. Ja ga moram povesti sa sobom. Njemu e propisno i asno suditi graanski sud. Ako nije kriv, bit e osloboen.

A ako jeste? upita eik.

On je okrivljen za mnoga ubojstva. Ako se dokae ma koje od njih, on e morati umrijeti.

eik izvue ruku koju je drao ispod burnusa. Sada, kad ju je izvukao, otkrila se velika kesa od kozje koe, teka i sva nabrekla od novca. On odrijei kesu i izrui pregrt njena sadraja na dlan desne ruke bili su to sve veliki komadi francuskih zlatnika. Po veliini i debljini kese komandant Jacot mogao je zakljuiti da njen sadraj predstavlja pravo blago. eik Amor ben Khatour ubaci jedan po jedan zlatnik natrag u kesu. Zatim je vrsto svee uzicom u vor. Za sve vrijeme je utio. Jacot zamiri. Bili su sami. Narednik, koji je doveo stranca, povukao se na izvjesnu udaljenost, okrenut leima prema njima. Sada, poto je izruio natrag sve zlatnike, pruio je nabijenu kesu na otvorenom dlanu komandantu Jacotu.

Ahmet ben Houdin, sin moje sestre, mogao bi noas

pobjei ree. Zar ne?

Kapetan Armand Jacot porumenio je do korijena kratko podiane kose. Zatim je problijedio i poao pola koraka naprijed prema eiku. Pesti mu se zgre.

Narednie! povie. Podoficir pohita k njemu i salutirajui zvecne petama ispred pretpostavljenog.

Odvedite eika njegovim ljudima. Gledajte da smjesta nestanu. Pucajte u prvog ovjeka koji prijee noas logorski krug:

eik Amor ben Khatour uspravio se u svoj svojoj visini. Zamirio je svojim zlim oima i podigao vreu s novcem u visinu oiju francuskog oficira.

Za ivot Ahmeta ben Houdina, mog neaka, platit ete mnogo vie no to je ovdje ree. I jo jednom toliko za to to ste me opsovali, a povrh svega jo stotinu jada.

Nosi se odavde! zaurla komandant Armand Jacot prije no to te udarim nogom!

Sve se to dogodilo, otprilike tri godine prije poetka nae prie. Suenje Ahmetu ben Houdinu i njegovim suuesnicima postalo je stvar prolosti u to se, ako je potrebno, moete uvjeriti. On je osuen na smrt kao to je i zasluio, a prihvatio ju je dostojanstveno i potpuno miran.

Mjesec dana poslije toga sedmogodinja ker komandanta Armanda Jacota tajanstveno je nestala. Nikakvo bogatstvo njena oca i majke ni mona podrka velike republike nisu bili u stanju da otkriju tajnu njena boravita iz zlokobne pustinje koja je progutala nju i njenog otmiara.

Bila je raspisana tako golema nagrada da je namamila mnoge pustolove da pou u potragu. No nije bilo nikakvih izgleda za jednog detektiva suvremena, civiliziranog kova, a kosti onih nekoliko, koji su se ipak uputili u potragu, ve su odavno izblijedjele pod afrikim suncem na gluhom pijesku Sahare.

Dva su veana, Carl Jenssen i Sven Malbihn nakon

trogodinjeg lutanja posve krivim tragovima odustala od potrage daleko negdje na jugu Sahare, obrativi panju mnogo unosnijem poslu krai slonove kosti. Bili su ve poznati na golemom podruju zbog svoje neumoljive okrutnosti i pohlepe za slonovom kosti. Domoroci su ih se plaili i mrzili ih, a evropske vlasti, na ijem su podruju djelovali, ve su ih odavno traile. No krei polako put na sjever, oni su nauili mnogo stvari u niijoj zemlji juno od Sahare, koje su im omoguile da ne budu uhvaeni i osiguravale im da lako pronalaze putove prilikom bijega, koji su bili nepoznati njihovim progoniteljima. Njihovi upadi bijahu neoekivani i brzi. Pograbili bi slonovu kost i povukli se sa sjevera u neprohodne pustare prije no to je straa, na teritoriju koji bi opljakali, primijetila njihovo prisustvo. Nemilosrdno su ubijali njihove slonove ili pak pokrali slonovu kost domorocima. Njihovu pratnju sainjavalo je vie od sto domorodaca ili robova crnaca prava divlja i okrutna banda koljaa. Upamtite Carla Jenssena i Svena Malbihna, ta dva vedska diva ute brade, jer ete se s njima jo i kasnije susretati.

U srcu dungle, sakriveno na obalama male, jo neistraene pritoke jedne velike rijeke koja je, nedaleko ekvatora, utjecala u Atlantik lealo je palisadama ograeno seoce. Dvadesetak koliba, pokrivenih i nadsvoenih palmama, titile su crno stanovnitvo dok je usred istine podignuto pola tuceta atora od kozje koe za Arape koji bi se tu sklanjali da bi to trgovinom, to pljakom nagomilali tovare koje su onda deve, njihovi pustinjski brodovi, gotovo svake godine, odnosile na trite u Timbuktu.

Pred jednim arapskim atorom igrala se desetogodinja crnokosa, crnooka mala djevojica. Svaka ina njene koe orahove boje i draesno dranje odavali su ker pustinje. Njeni prstii bili su marljivo zaposleni krojenjem suknje od trave za oerupanu lutku koju joj je neki dobar, blagonakloni rob izradio prije godinu ili dvije. Lutkina glava bijae nevjeto istesana od slonove kosti dok joj je tijelo skrojeno od takorske koe, ispunjene slamom. Ruke i noge bijahu nainjene od drvenih tapia, probuenih na kraju i priivenih uz torzo od takorske koe. Lutka bijae strano runa, ali ma koliko bila

neugledna i prljava, Meriem ju je smatrala najljepom i najdivnijom igrakom na svijetu, a to, u stvari, i nije bilo tako udno, uzmemo li u obzir da je bila jedini predmet na svijetu kojem je mogla pokloniti svoje povjerenje i ljubav.

Svi ostali, koji bi s Meriem dolazili u dodir, bili su, bez izuzetka, ili ravnoduni, ili okrutni prema njoj. Nala se tu, na primjer, jedna stara crna vjetica koja je pazila na nju, krezuba Mabunu, prljava i zla. Ona ne bi nikad propustila zgodu da udari djevojicu ili joj nanese niz manjih muka kao to je, na primjer, tipanje ili, to je ve dvaput uinila, da opee osjetljivo mjesto ugljenom. Bio je tu jo i eik, njen otac. Njega se bojala mnogo vie no Mabune. On bi je tako esto, a ni zbog ega grdio, zavravajui po obiaju svoje tirade stranim batinama, sve dok njeno malo tijelo ne bi pomodrilo.

Ali kad bi ostala sama, bila je sretna igrajui se s Geekom, ukraavala joj kose divljim cvijeem ili plela ue od trave. Kad bi je ostavili samu, uvijek bi neto radila i pjevuckala. Nikakva okrutnost, ma kolika bila, nije mogla slomiti uroenu radost i ljupkost njenog malog srca. Jedino kad bi se nala u eikovoj blizini, utjela bi i svladavala se. Pred njim je osjeala strah koji bi se povremeno pretvarao u histerini napad uasa. Ona se takoer plaila mrane dungle, okrutne dungle koja je okruivala malo selo. Danju su u njoj kretali majmuni i graktale ptice, a nou se razlijegala rika, huktanje i jauk mesodera. Da, ona se plaila dungle, ali kako se bojala eika jo vie, mnogo puta je u svojoj djetinjoj glavici mislila da bi radije pobjegla u stravinu dunglu, nego da neprestano trpi nasilje svog oca.

Dok je tog dana sjedila ispred eikova atora od kozje koe krojei suknju od trave za Geeku, iznenada se pojavio eik. S djejeg lica je smjesta nestao izraz sree. Ona se povue u stranu pokuavajui da se skloni starom Arapinu s licem poput utavljene koe, ali nije bila dovoljno brza. Surovim udarcem noge ovjek je obori niice, ali ona ostade leati sasvim mirna, bez suza, drui. Zatim, poto je opsuje, ovjek ue u ator. Stara, crna vjetica nasmijala se u znak odobravanja, otkrivi pri tom svoj jedini uti onjak.

im se uvjerila da je eik otiao, djevojica je otpuzala do sjenovitog dijela atora gdje je leala sasvim tiho, privijajui Geeku grevito na grudi, dok su joj malo tijelo potresali dugi jecaji. Nije se usudila plakati glasno da ne bi ponovo privukla eika. Njeno malo srce nije patilo samo od fizike boli, ve od jedne beskonane, teke tuge ljubav bijae uskraena tom djejem srcu, a ono je za njom udjelo.

Mala Meriem gotovo i nije znala da postoji na svijetu neto drugo osim svirepe okrutnosti eika ili Mabunu. Negdje duboko i nejasno u sjeanju djeteta nazirala se mutna slika mile majke, no Meriem nije bila posve sigurna nije li to bila samo slika sna, izazvana potrebom za njenou koju su joj uskratili. Zato je njome obilno obasipala svoju toliko voljenu Geeku. Nije bilo razmaenijeg djeteta od Geeke. Njena mala majka, koja nipoto nije htjela postupati po uzoru svoga oca i dadilje, pokazivala je krajnju strpljivost. Geeka je svakodnevno primala tisue poljubaca. Ponekad bi se u igri Geeka pokazala nevaljalom, ali je mala majka nikada nije kanjavala. Umjesto toga ona bi je milovala i mazila. Njeno vladanje proizlazilo je samo iz jedne vatrene enje za ljubavlju.

I sada, dok je vrsto privijala Geeku uza se, njeno je jecanje postepeno slabilo sve dok nije ovladala svojim glasom i izlila svu svoju bijedu u ui od slonove kosti, ui jedine njene pouzdanice.

Geeka voli Meriem aptala je. Zato me eik, moj otac takoer ne voli? Zar sam tako nevaljala? Ja se trudim da budem dobra, no nikad ne znam zato me tue i ne bih znala kazati ime sam ga naljutila. Ba sada, Geeka, on me je udario nogom i povrijedio, a ja sam samo sjedila ispred atora i ivala suknju za tebe. Mora da je to bio nestaluk jer me inae ne bi zbog toga udario nogom. Ali to je u tome zlo, Geeka? O draga! Ne znam, zbilja ne znam. eljela bih, Geeka, da sam ve mrtva. Juer su lovci unijeli tijelo el adreje crne pantere. Ve je bila mrtva. Nikada se vie nee neujno prikradati do svog plijena. Nikad vie njena golema glava i snana plea nee tjerati stravu u srce biljodera kad se nou nau na pojilu. I nikad se vie nee zemlja zatresti od njena razbjenjela urlika. El adrea je mrtva. Kad su je unijeli u selo, strano su tukli njeno tijelo,

ali el adrea sve to nije osjeala. Nije osjeala udarce jer je bila mrtva. Kada ja umrem, Geeko moja, neu osjeati batine Mabune, a ni udarce nogom koje mi zadaje eik, moj otac. Tada u biti sretna. O, Geeka, kako bih voljela da sam ve mrtva.

Da se Geeka ba i mogla suprotstaviti takvim mislima, bila bi naglo prekinuta glasovima prepirke koji su dolazili sprijeda, sa seoske kapije. Meriem je osluhnula. Gonjena djejom znatieljom, ona bi potrala onamo i saznala to je nagnalo ljude da tako buno govore. Ostali stanovnici sela ve su nagrnuli u pravcu galame. Ali Meriem se nije usudila. eik je, bez sumnje, ve tamo i kad bi je ugledao, naao bi opet razlog da je kazni. Stoga je ostala leati i oslukivati.

Sada je ula kako gomila kree ulicom prema eikovom atoru. Veoma oprezno pripila je svoju malu glavu uz rub atora. Nije mogla odoljeti kunji jer je ivot u selu bio uvijek isti i monoton pa je eznula za promjenom. Ono to je ugledala bijahu dva stranca, bijelca. Bili su sami, ali kada su im se pribliili, saznala je iz prianja okolnih domorodaca da se mnotvo ljudi iz njihove pratnje ulogorilo izvan sela. Oni su doli da porazgovore sa eikom.

Stari ih je eik doekao na ulazu u svoj ator. Kad je primijetio pridolice, zlobno zamiri. Zaustavie se pred njim i izmijenie pozdrave. Rekli su da su doli zbog kupovine slonove kosti. eik je gunao da ne posjeduje slonovu kost. Meriem je zadrhtala. Znala je da su u oblinjoj kolibi goleme kljove nagomilane gotovo do samog krova. Istegnula je svoju malu glavicu jo vie, ne bi li to bolje vidjela strance. Kako im je bijela koa! Kako su ute bile njihove velike brade!

Iznenada jedan je od njih svrnuo pogled prema njoj. Ona je pokuala da se skloni pred tim pogledom jer se plaila svih ljudi, ali ju je on spazio. Meriem je primijetila izraz stranog zaprepatenja koji je preletio njegovim licem. eik je to takoer primijetio i pogodio uzrok.

Nemam slonove kosti ponovio je. Ne elim trgovati. Odlazite. Tornjajte se!

Istupio je iz svog atora i izgurao strance prema vratima. Oklijevali su, a tada im eik zaprijeti. Ne posluati ga, znailo je isto to i samoubojstvo. Stoga su se obojica okrenula i napustila selo zaputivi se smjesta u svoj logor.

eik se vratio k atoru, ali nije uao. Umjesto toga priao je k mjestu gdje je mala Meriem prestravljeno leala, priljubljena uza zid od kozje koe. eik se zaustavi i zgrabi je jednom rukom. Bijesno je osovi na noge i povue k ulazu u ator svirepo je gurnuvi unutra. Poe za njom, ponovo je zgrabi i stade nemilosrdno tui.

Da si ostala ovdje! urlao je. Neka stranci vie nikada ne vide tvoje lice. Bude li se drugi put pokazala strancima, ja u te ubiti!

Krajnjom zloom tresnuo je dijete u najdalji ugao atora gdje pade guei jecaje dok je eik koraao gore-dolje govorei sam sa sobom. Na ulazu spazi Mabunu kako guna i pucka usnama.

U svom logoru jedan stranac brzo progovori drugome: Nema sumnje, Malbihne ree. Ni najmanje! No

razbijam neprestano glavu pitanjem zato nije stari lupe tako dugo traio nagradu?

Postoji neto, Jenssene, to ovi ljudi znatno vie cijene od novca odvrati prvi sugovornik a to je osveta.

Svejedno, nee koditi da iskuamo snagu zlata odgovori Jenssen.

Malbihn slee ramenima.

Ali ne na eiku ree. Moemo je iskuati na jednom od njegovih ljudi. eik ne bi mogao zaboraviti osvetu za volju zlata. Ponuditi mu ga, znailo bi samo uvrstiti njegovu sumnju koju smo morali izazvati kada smo s njime razgovarati ispred njegova atora. Moemo biti sretni, to smo tada izvukli ivu glavu.

U redu! Pokuajmo onda s mitom! pristane Jenssen.

No nedostajao je netko, dovoljno jak, koga je trebalo

podmititi. Sredstvo, za koje se najzad odluie, nakon nekoliko dana boravka u logoru izvan sela, bijae visoki, stari poglavica, zapovjednik eikovih domorodaca. On se dao namamiti bljetavim metalom jer je neko ivio na obali i poznavao dobro mo zlata. Obeao im je da e im najkasnije do noi donijeti ono to ele.

im je pao mrak, dva su se bijelca poela spremati da srue i napuste logor. Oko ponoi bijae sve spremno. Nosai su poivali pokraj svojih tereta, spremni da ih, na dani znak, za tren podignu u zrak. Naoruani askariji tumarali su prostorom izmeu safarija i arapskog sela spremni takoer da formiraju strau na zaelju prhkom povlaenja koje e zapoeti smjesta, istoga trena kada poglavica donese ono to su njihovi bijeli gospodari oekivali.

Odjednom onkraj sela zauju se koraci. Askariji i bijelci bili su na oprezu. Ne jedan, ve vie ljudi stade im se pribliavati. Jenssen stupi naprijed i oslovi pridolice apatom punim slutnje:

Tko dolazi?

Mbeeda glasio je odgovor.

Mbeeda bijae ime onog izdajnikog poglavice. Jenssen je bio zadovoljan, mada se zaudio zato je Mbeeda poveo i ostale sa sobom. Uskoro je shvatio. Predmet koji su donijeli leao je na nosiljci to su je nosila dva ovjeka. Jenssen je tiho opsovao. Da mu ta budala nije dopremila le? Oni su dali nagradu za neto ivo!

Nosai su stigli i zastali pred bijelcima.

Evo, ovo je kupljeno vaim zlatom ree jedan od dvojice. Oni spuste nosiljku i nestanu u noi prema selu. Malbihn pogleda Jenssena, a lopovski mu osmijeh nakrivi usta. Predmet na nosiljci bijae pokriven komadom sukna.

Je li u redu? upita posljednji. Skini pokrov i pogledaj to si kupio. Koliko emo novaca stei pomou toga lea osobito pak poslije est mjeseci putovanja pod goruim suncem koliko je, naime, potrebno da ga otpremimo do cilja.

Ali taj luak je morao znati da smo je eljeli ivu mrmljao je Malbihn, hvatajui ugao tkanine i strgnuvi pokrov s predmeta koji je leao u nosiljci.

Kad pogledae dolje, u ono to je lealo u nosiljci, obojica ustuknu, a kletva im sama od sebe poleti s usana. Tamo pred njima lealo je mrtvo tijelo Mbeede, nevjernog poglavice.

Nakon pet minuta Malbihnov i Jenssenov safari nadirao je prema zapadu. Uznemireni askariji titili su zaelje u sluaju napada koji su oekivali svakog trena.

Meriem je zapazila izraz stranog zaprepatenja na stranevom licu. eik je to takoer primijetio i pogodio uzrok.

Prvu no, provedenu u dungli, Tarzanov e sin sauvati najdublje u sjeanju. Nije bio ugroen ni od kakve zvijeri, nije bilo ni traga nekom stranom divljaku, a ako su i postojali, izmueni djeakov duh nije ih otkrio. Njegovu je svijest muila pomisao na majine patnje, a samooptuivanje bacilo ga je u spoznaju najdublje bijede. Zbog Amerikaneva ubojstva osjeao je veoma malu ili gotovo nikakvu grinju savjesti. Momak je, uostalom, zasluio svoju sudbinu. Jackova tuga nakon toga dogaaja proizlazila je, uglavnom, iz posljedice koju je Condonova smrt proizvela na njegove vlastite planove. Sada se on ne bi mogao, neposredno, vratiti roditeljima kao to je odluio. Strah pred primitivnim, pograninim zakonom, o kojem je itao u pretjeranim i izmiljenim priama, nagnao ga je da pobjegne u dunglu. Nije se usudio vratiti na obalu, u isto mjesto. Ali razlog tome nije leao u brizi za njegov ivot, koliko u elji da potedi oca i majku od nove boli i stida, ako se njihovo asno ime potee i sramno ponizi prilikom suenja ubojici. Sa sunevim izlaskom probudila mu se u grudima nova nada. On e se vratiti u civilizaciju drugim putem. Nitko se nee moi dosjetiti da je ba on povezan s ubojstvom stranca u maloj, zabitoj trgovakoj postaji na tuoj obali.

Pripivi se tijesno uz velikog majmuna u raljama golemog stabla, djeak je drhtao gotovo cijele besane noi. Njegova tanka pidama slabo ga je titila usred dungle, ispunjene ledenom vlagom i samo mu je na onoj strani, koju je stisnuo uz toplo tijelo svog dlakavog prijatelja, bilo ugodno. Tako je pozdravio izlazak sunca koje mu je istovremeno obealo toplinu i svjetlo; to bljetavo sunce koje e raspriti sve

duevne i tjelesne muke.

Prodrmao je Akuta da se probudi.

Doi ree. Meni je hladno i gladan sam. Negdje na sunevu svjetlu potrait emo hranu i on pokae prema ravnici, posutoj krljavim drveem i obrubljenoj nazubljenim stijenama.

Dok je govorio, djeak je spuznuo na zemlju, a majmun se najprije paljivo ogledavao uokolo njuei jutarnji zrak. Tada je, uvjeren da u blizini ne vreba nikakva opasnost, polako siao na zemlju pokraj djeaka.

Obino se Numa i njegova enka Sabor poaste s onim koji prvo sie, a zatim se ogleda uokolo, dok onaj to prvo pogleda pa sie, ostaje iv da samog sebe poasti jelom. Tako je stari majmun saopio Tarzanovu sinu prvu lekciju iz nauke o dungli. Jedan do drugog, oni se upute divljom ravnicom, jer je djeak elio da se najprije ugrije. Majmun mu je pokazao najprikladnija mjesta, gdje bi se mogli iskopati crvi ili nai glodavci, ali je momak, ve na samu pomisao da e morati progutati ove odvratne ivotinje, zaepio usta. Naoe nekoliko jaja koja djeak ispije sirova, zatim pojede nekoliko korijena i gomolja koje je Akut iskopao. Kad su preli ravnicu, stigli su preko male uzviice do vode, neke bljutave i smrdljive mlake u plitkom izvoru. Stranice i dno bili su izgaeni stopama mnogobrojnih ivotinja. Zebrin pastuh dade se u galop kad su se pribliili.

Djeak je isuvie oednio da bi oklijevao nad ovim to ni izdaleka nije nalikovalo vodi, stoga je dobro potegao dok je Akut podignute glave stao budno oslukivati. Prije no to se majmun napio, upozorio je djeaka da bude na oprezu, ali bi i sam, dok je pio, s vremena na vrijeme podizao glavu i bacao pogled prema grmlju koje se nalazilo nekih sto jardi nasuprot izvoru. Kad se napio, ustane i progovori djeaku njihovim uobiajenim govorom, jezikom velikih majmuna.

Nema li kakve opasnosti u blizini? upita.

Nikakve odgovori djeak. Nisam primijetio da se ita mie dok si ti pio.

Tvoj e ti vid slabo pomoi u dungli ree majmun. Bude li ovdje htio ostati iv, morat e se ravnati po uima i nosu, ali ipak najvie po svom njuhu. Kad smo sili da se napijemo, vidio sam kako je zebra odmaglila im nas je nanjuila i znao sam po tome, da na toj strani pored izvora ne vreba nikakva opasnost, jer bi je inae zebra otkrila prije no to bismo doli. Ali na drugoj strani, prema kojoj pue vjetar, opasnost se mogla prikriti. Tada je ne bismo mogli nanjuiti jer vjetar odnosi njen miris u drugom pravcu, i tada, niz vjetar, kamo ne mogu doprijeti njuhom, ja proniem uima i oima.

I otkriva da nema nita? dometne djeak u smijehu.

Otkrivam Numu kako se zgurio usred gomile grmlja, ondje, gdje raste visoka trava i Akut pokae.

Lav? kriknu djeak. Kako ti to zna? Ja nisam vidio nita.

Ipak je tamo Numa odvrati veliki majmun. Najprije sam uo kako die. Tebi e se disanje Nume priiniti posve isto kao i ma koji um to ga proizvodi vjetar meu travom ili drveem, no kasnije e morati nauiti prepoznati Numino disanje. Evo! Sada budno motrim i konano primjeujem kako se visoka trava talasa, posve drugaije negoli pod dahom vjetra. Gle! Kako on die, ona se neprestano razmie na sve strane oko Numinog golemog tijela, vidi li? Gledaj, ono lako njihanje nije prouzrokovao vjetar nitko drugi nee zatalasati travu na taj nain.

Djeak se zapiljio imao je vid kakav nije mogao naslijediti svaki djeak i ispusti, najzad, usklik uenja.

Da ree. Vidim. Ondje lei i pokae. Glava mu je okrenuta prema nama. On vreba na nas?

Da, Numa vreba odvrati Akut ali to za nas nije opasno sve dok mu se suvie ne primaknemo jer on lei na svom plijenu. eludac mu je pun i moemo uti kako hrska kosti. On nas promatra tiho, onako vie iz znatielje. On upravo zavrava svoj obrok i uskoro e ustati da se napije s izvora. Kako nas se on ne boji, ali i ne eli, ne pokuava sakriti svoje prisustvo od nas. Stoga je sad izvrsna prilika da upozna

Numu jer morat e ga sjajno upoznati ako eli dugo ivjeti u dungli. Kad se mi, veliki majmuni, naemo u oporu, Numa nas ostavlja na miru. Nai su onjaci dugi, snani i mi se znamo boriti; ali kada je netko od nas sam, a on je gladan, tada nismo dorasli za borbu. Doi, mi emo ga zaobii i