-
STIL HRVATSKE BAROKNE EPIKE
Dunja Falievac
L
Za razliku od Judite , popraene autorovim predgovorom iz kojega
se mogu vrlo jasno razabrati Marulieve poetoloke, pa tako i stilske
intencije u pisanju biblijskoga epa: nasljedovanje starih poet
nedvojbeno znai preuzimanje strogo normirana retorikog repertoara
vergilijske epike, koji je vrlo precizno opisao Petar Skok u
studiji O stilu Marulieve ludite
-
na planu sadraja, zahtjev za mimetinou prema svijetu prirode,
fabula kao osnovni preduvjet svakog narativnog anra, naracija kao
dominantni iskazni oblik svih epskih anrova - sve to prijei stilu
da postane dominantna razina knjievne strukture, da djeluje na
razvoj terne, da odreuje njezinu semantiku, da pokree fabulu ili da
ravna kompozicijom narativnog teksta. No, u pojedinim sluajevima i
u epskim djelima pojavit e se stile acuto, acutezza, doi e do
hipertrofirane uporabe stilskog aparata, odnosno omatus e odrediti
kretanje i razvoj terne barem u malom segmentu, barem u jednom
dijelu epskog teksta. Najee se barokna figuracija nee pojaviti u
naraciji, nego u opisno, esto i u refleksivno perspektuiranim
dijelovima teksta,
najee lirskima i po motivici i po govornim procedurama, pa e
takav barokni omatus podupirati u odreenoj mjeri i razvoj teme ili
barem signalizirati modernost teksta u kojem se pojavljuje, oznaiti
pripadnost epa vladajuoj modi i uspostaviti s itaocem dijalog o
vlastitim estetikim naelima.
Europski retoriki i poetiki prirunici 17. stoljea. formulira jui
svoje stavove o baroknom oma tusu: jakoj i ingeniozno j metaforici,
poanti, konetu, figurama per adiectionem, i o svemu onome to
nazivamo stile acuto, kao i zahtjeve da baroknj tekst proizvodi
meraviglia, svoje nove, barokne retorike norme ne povezuju s
pojedinim knjievnim rodom ili knjievnom vrstom, nego ih zahtijevaju
za knjievni tekst kao takav.4 Jedino se Torquato Tasso u Discorsi
del poema eroico (1594) bavi problemom strukturnih, djelomice i
stilskih razlika meu pojedinim knjievnim rodovima i vrstama, pa -
nakon konstatacije da izmeu vitekog epa i epopeje ne postoji
llikakva specifina razlika - zahtijeva eksplicitno od svakog epa da
izazove uenje, da stvara udesno, priznajui da je udesno teko postii
tamo gdje je nuno vjerojatno jer su te dvije osobine meu sobom
gotovo suprotne. No, ipak su i jedna i druga osobina, i udesno i
vjerojatno, neophodne u epu. Po njemu Herojski ep oponaa slavnu
radnju, veliku i zavrenu, a oblikovan je pripovijedanjem u
najuzvienijem stihu, s ciljem da potakne duh uenjem i da na taj
nain koristi ... I dalje: Vrlo su razliite ove dvije pirode -
udesno i vjerojatno. Toliko su
razliite, da su gotovo meu sobom suprotne. A ipak su i jedna i
druga neophodne u spjevu.~
Zahtjev da djeluje zaudno ep moe ostvariti fikcionalnim
sadrajima, ali i stilom.
Analiziramo li onaj korpus narativnih tekstova u stihu koje smo
uobiajili na-zivati baroknima, dakle korpus koji obuhvaa Osmana,
Dubrovnik po11ovljen, Kristijadu, Svetog Ivana biskupa trogirskog,
Povijest vandelsku, Opsidu sigetsku i neka druga epska djela,
analiziramo li retoriki aparat koji se u tim djelima koristi,
konstatirat emo da je najvei ruo tih djela oblikovan onakvim stilom
koji karakte-rizira i svekoliku europsku epiku od Homera nadalje.
Pojaano eksponiranje
retorikog aparata u tim djelima nai emo samo u onim djjelovima
epske strukture
40
-
koji su jo od antike predvieni da budu stilski obiljeeni: to su
prvenstveno opisi mjesta, vremena, likova, njihovih karakternih i
fizikih osobina, zatim opisi bitaka s katalozima vojske, ili pak
refleksivne partije epa.6 Retoriki repertoar opisnih i refleksivnih
partija Judite i, na primjer, Osmana u tom se pogledu ne razlikuje
mnogo: opisujui Juditin izgled Maruli se koristi slinim repertoarom
metafora, epiteta omantia, poredbi - veim dijelom sve petrarkistike
provenijencije - kao i Gunduli pri opisu Sunanice, Sokolice ili
Krunoslave. Jedino e pri opisu lijepe ene uporaba kataloga - za
Marulia obavezna - u Gundulia ili nekog drugog baroknog pjesnika ee
izostati, to se moe razumjeti kao znak potroenosti tog
retorikog oblika. I Gunduli rabi iroke, razvedene, homerske
poredbe, slino kao i Maruli, ak ih uzima iz istog podruja kao i
Maruli. Tako i Gunduli usporeuje pobunu janjiara s uzburkanim
morem:
Trikrat vojska sva odmetna doe pod mire i u nje lupa, i tolikrat
opet tetna nazad uspreza i ustupa.
Tako kad mni kraj prodrijet e val srditi mora sinja, razb'jen
bjei natrag vee i razlijeva se i rainja.
Nu jakno val uzrast i i vraa se protiv kraju, tako odmetni istom
vlasti sve nasru i ustupaju.
(Osman, XVlll, 313-324) te podsjea na Marulia. I perifraze za
vremenske indikacije u Marulia s jedne, Gundulia, Palmotia
Dionoria, Palmotia, Kanavelia s druge strane javljat e se na
otprilike slinim mjestima u tijeku radnje, sa slinom funkcijom -
bilo pri
uvoenju nove fabularne linije, kao svojevrsni signal, bilo za
oznaivanje vremenske distance izmeu dva ispripovijedana segmenta
radnje, a repertoar stilskih sredstava u oblikovanju te figure bit
e u pjesnika i 16. i 17. stoljea slian: personifikacija, metaforika
iz podruja plemenitih kovina (zlato), eventualno neki antiki
mitoloki rekvizit i slino. Jednom rijeju, odredimo li Skokov opis
stila u Marulievoj Juditi kao kanon stila reprezentativnog
renesansnog epa u hrvatskoj knjievnosti i omjerimo li o taj kanon
stil Osmana ili nekog drugog baroknog epa, uoit emo da u uporabi
retorikog aparata izmeu Marulieve Judite i Osmana nema veih
razlika, odnosno da se istim onim sredstvima kojima se koristi
Maruli vrlo dosljedno slui i Gunduli. I renesansni i barokni
pjesnik koriste se istim stilskim sredstvima, u istim
41
-
deskriptivnim dijelovima rabe identine figure i trope,
raspodjela oma tusa i u jednog i u drugog priblino je ista ili vrlo
slina. Ep je, zbog zahtjeva za mimetinou, zakona fabulacije,
ogranienja prie - tradicionalna i tradicionalistika knjievna vrsta,
mnogo tradicionalnija nego, primjerice, lirska ljubavna pjesma.
Tako, za razliku od barokne lirike koja se u velikoj mjeri
razlikuje od petrarkistike lirike renesanse, za razliku od barokne
lirike u kojoj je upravo akutni stil otvorio nova podruja znaenja,
ostvario dotada nepoznate tonove i sadraje u opjevavanju ljubavi i
ljepote, barokna epika mnogo je tradicionalnija i po svojim
ideolokim, i po svjetonazorskim elementima, i po tipovima
pripovjedaa koje oblikuje, kao i po sastavu svojega retorikog
repertoara, i po obliku, sintaksi pojedine figure, kao i po
funkciji koju nekoj figuri pridaje, a time i blia renesansnoj
epici. Ono inovatorska, novo, barokno dogaa se u baroknom epu u
drugim razinama knjievne strukture,
dogaa se u podruju tematike, oblikovanja fabule, inovatorskih
epizoda, kompo-zicije, pripovjedake strategije.
Il.
No, postoje u djelima hrvatske barokne epike ipak neka mjesta,
neki segmenti koji su u stilskom pogledu izrazito moderno, barokno
oblikovani, segmenti u kojima je i retoriki repertoar, i oblik
pojedine figure, kao i njihova funkcija nedvojbeno modema, ili
svjesno razliita od funkcije iste figure u nekom renesansnom
tekstu, ili pak semantiki posve nova. Ta mjesta nisu brojna, ali
ima ih toliko da im ne moemo odrei htijenje da se i u epski,
narativni tekst uvedu nova shvaanja baroknog pisanja, slino kao i u
lirici. Takvi dijelovi najee su opisno ili pak refleksivno
perspek-tuirani, dakle rije je o onim mjestima u epima koja su i
prije bila otvorena naglaenoj uporabi omatusa.
U IX. pjevanju Osmana Ivan Gunduli opis kupanja Sokolice i
njezinih suratnica - sve samih golih djevojaka - u bistroj
jezerskoj vodi ovako
zakljuuje:
42
Na zamjernu na jedinu njih bjelou svijetlu izbranu bistri jez er
onas sinu, ivim ognjem voda planu ;
ozelenje kraj u travi, trava u cvitju osta okoli, blinje dubje
po dubravi grane u vodu skloni doli.
-
Sa svijem vodam odsvud rijeka zaletje se u tijek hrli, s travom,
s cvijetjem, s dubjem neka celi va ih ona i grli.
(Osman, IX., 361-372) U navedenom odlomku pojavljuje se otroumno
formuliran iskaz: bistri jez er onas sinu, l ivim ognjem voda
planu; koji utjee na dalji razvoj teme - erotizi-rani prikaz
svekolike prirode. Povezujui jedan motiv pejsaa u kojem se odvija
radnja: jezero s motivom enske ljepote, motivom koji je ve cijelo
jedno stoljee bio metaforiziran u hrvatskoj knjievnosti kao oganj,
Gunduli dovodi u usku, jaku sintaktiku i semantiku vezu dva
antinomina elementa, vodu i vatru, proizvodi, dakle koneto na naelu
concordia discors. Semantikim krianjem pojmova suprotnog
kategorijalnog niza, ali takvih koji pripadaju istom nadreenom
pojmu: elementima, Gunduli je proizveo meraviglia, a acutezzom je
ne samo stvorio
slinost izmeu vatre i vode, nego je vatru pretvorio u instrument
vode, jedan ele-ment kategorijalno je odredio onim njemu
kontrarnim. Poigravi se zamjenom
znaenja i tradicionalnom metaforom za uinak enske tjelesnosti -
vatrom -spojio je pjesnik doslovno i metaforiko u jedinstven pojam
i proirio djelovanje tog petog elementa, vatrene vode ili vodene
vatre na okolni tekst. Na taj je nain pjesnik otrournnim
metaforizirajuim postupkom ne samo opisao ensku ljepotu u jezerskoj
vodi izazvavi recipijentov estetski uitak, nego je tim konetoznim
retorikim postupkom proizveo i jednu komponentu epskog svijeta koja
u Osmanu nije doslovno opisana: onu erotsku, tonije otvorio je temu
panerotizma.
U V. pjevanju Osmana opisuje Gunduli scenu dvoboja Krunoslave i
S okolice, a prizor kada djevojkama padaju kacige s glave te se
vojsci ukae da su to dvije djevojice, a ne dva viteza oblikuje
pjesnik ovako:
Ali zamah jedno prijeti, a udarac drugo ukaza: kaciga im s glave
odleti s jasnom tvrom od obraza.
Zlato prosu, pram razveza, zasjae oi, svanu lice: otkrie se dva
viteza, dvije mlaahne djevojice.
Jakna sunce iza oblaka drae objavi sve svjetlosti, iza oruja
sviu taka dva sunca ova od liposti.
43
-
Bez uzdaha ko ih gleda ter mu dano gorjet ne bi, ili stvoren vas
je od leda, ili srca ne ima u sebi.
Na svanutja neufana od ljepote izabrane u obje vojske sa svijeh
strana lete strijele, dade rane.
Nova robja, novijeh sluga odsvud vrvi mno velika, pae u vojsci
vojska je druga zaplijenjenijeh ljubovnika.
Lete oblaci od uzdaha, od pogleda vojske teku; svaija srca eznu
od straha da obje mlade zla ne steku.
I toliko svak to baja, da na konjih strjelovitih sunue se s oba
kraja dvije dubrave kopja vitih.
Sjaju sablje, dade strile, trublje trube, konji re, i pod silu s
nagle sile
djeviki se boj razvre. Razmee se i zamee
boj iz boja hudi i jai, i sretaju usred smee kopja i titi,
sablje i mai.
(Osman, V., 389-424) Umeui opis dvoboja dviju djevojaka u vei
segment doslovno opisivane hoimske bitke Gunduli sliku i pojam
bitke povezuje s metaforizirajuom predodbom ljubavi kao Venere
militans, predodbom i metaforom estom u ljubavnoj lirici seienta,
pa konkretni, doslovni, mimetiki ratni sukob preplee s predodbom
ljubavi kao rata i konetozno dovodi ta dva rata na isti prostor, u
isto vrijeme, na ratite hoimskog boja. Time Gunduli ingeniozno
udvostruuje predstavljen u epsku stvarnost (pae u vojsci vojska je
druga) stvarajui meraviglia u recipijenata svojom domiljatou, koju
obrazovani italac otkriva pokreui svoje znanje, svoje italako
iskustvo. Uzubljujui pojam rat u doslovnom i prenesenom znaenju u
jedan te isti segment epske radnje, razvijajui iz te otroumne ideje
o dva
44
-
rata, dvije vojske, o dvije bitke koje te vojske vode jednu
fabularnu liniju epa, pjesnik otvara jednu novu sadrajnu razinu
epskog svijeta: ublaavajui sliku i opis ratnog sukoba estetiziranom
i erotiziranom predodbom ljepote dviju ratnica u koje se vojska
zaljubljuje, Gunduli otvara temu humanistike vizije ratnog sukoba,
pa iako je tema dviju ratnica ostala u epu neproduktivna -
svojevrsna je slijepa ulica -obogatila je sadraj epa za jednu novu
dimenziju: onu erotsko-estetiku.
Navedena dva odlomka iz Gundulieva epa pokazuju da uporaba
zaotrene dikcije, utemeljena na novim, modernim retorikim figurama
- oksimoronu, ingeniozno j metaforici, konetu itd. nije svojim
uincima ograniena samo na male segmente epa, nego da pridonosi i
semantici, znaenju i smislu epa u cijelosti: tim dvama modernim,
baroknim stilom oblikovanim segmentima teksta epu je dodano
znaenje ne samo povijesnog, nego i vitekog, erotiziranog,
estetiziranog i humaniziranog epskog svijeta. Moderna dikcija
otvorila je u epu prostor za
semantike sadraje koji fabularno, dodue, nisu oblikovani, ali im
znaenje nije neznatno.
Na poetku XVI. pjevanja Gunduli govori o kraljevima, njihovu
ivotu i o odnosu puka prema njima. Odlomak je pun antiteza,
paradoksa, zaotrene dikcije, paralogizama, sofizama, ingeniozne
metaforike, nizanja i nabrajanja. Rije je o odlomku oblikovanu
egzemplarno baroknim stilom. Za kraljeve pripovjeda konstatira:
Tim ako su blage udi ter krvniku mrze elju, ko zloeste iju ih
ljudi
meu ene pod kudjelju. To li se od njih pravda grli
i pedepsa ne uzmie, silnici se zovu vrli: krv pravednu na njih
lie.
A puk pripovjeda opisuje ovako: Puk je slijepac koji oi
ne ima od svjeta i od razbora: za istinu la svjedoi sred tatine
i amora;
sve nekrepak, nigda stavan, ljubi, mrzi, hoe i nee, trom, lijen,
straiv i pripravan na pobune i na smee;
45
-
sad mir udi, sad boj ite, vazda hlepi na prominu: sad uzvisi
koga tite, koga uzvisi sad ukinu.
(Osman, XVI., 17-24; 29-40) I taj odlomak svojim antitetikim
stilom ne ukazuje samo na modernost
baroknog pisma, nego djeluje i na cjelokupni smisao i znaenje
epa otvarajui -svojim paradoksalnim konstatacijama o ambivalentnoj
prirodi vladareva ivota kao i ironinim refleksijama o puku
oblikovanima zaotrenom dikcijom - one
semantike sadraje epa koji podupiru, ine vjerojatnim sve dalje
dogaanje u epu (pobuna protiv Osmana); osobito navedeni odlomak
postaje snanim argumentom
pripovjedaeve strategije, argumentom koji opravdava njegov
promijenjeni odnos prema Osmanu, kojega od ovog trenutka radnje ne
smatra vie primjerom oholosti, nego rtvom vlastita puka. Upravo od
ovoga pjevanja pripovjeda poinje prema naslovnom junaku osjeati
iskreno saaljenje. Rije je o onoj promjeni pripovje-
daeva stava koja je povjesniare knjievnosti esto zbunjivala, o
onoj inovaciji u pripovjedaevoj strategiji koja je Antuna Barca7
navela na konstataciju o pobjedi
pripovjedaeva humanizma nad kranskim intencijama epa, H. Rothea8
na interpretaciju Gundulieva pripovjedaa kao brania legitimne
vlasti.
I u Kanavelievu Svetom Ivanu biskupu trogirskom neki konetozno
oblikovani dijelovi epa potpomau razvoj teme i pridonose semantici
sadraja prikazanog epskog svijeta u cijelosti. U drugom pjevanju
uvodi Kana veli u ep lik svetog Ivana, a opisuiui njegov lik na
nekoliko mjesta rabi repertoar figura karakteristinih za barok.
Zelei izraziti pobonost i duobriniku skrb Ivanovu nad svojom
pastvom
Kanaveli se slui ovom lijepom antimetabolom: Carkvu nebi
ostavio,
Nego za puk pohoditi: A puk nebi pohodio, Neg za u carkvi moi
biti.
(Sveti Ivan ... , II, 24. kitica) Figura tu nema samo funkciju
da proizvede uenje nad vlastitom domiljato-u, nego vrlo dobro
potpomae temu epa, onu o Ivanovoj svetosti.
Opisujui pak Ivanovo trapljenje vlastita tijela kao jedan od
pokazatelja Ivanova duhovnog habitusa, Kanaveli opisuje sveevo nono
bdijenje na bodenoj sparoini ovako:
46
- ----------------------
-
Dokli iz svoga tiela trudna, Izbodena i izranjena, !zavrela karv
bi udna Na as boju prolivena;
Miesle , rajska srena vrata Otvorio da je najparvi Jezus kljuim
ne od zlata, Neg preiste svoje karvi;
(Sveti lva11 ... , fll, 53-54. kitica) Otroumno oblikovan
odlomak i konetozna sintagma kljui od krvi koji e
Ivanu otvoriti rajska vrata , ostvaren ingenioznom metaforikom i
drugim baroknim ornamentiranjem proizvode ne samo stilski moderan
segment teksta, nego ta figuracija i taj tip ornatusa trai
opravdanje u unutranjoj motivaciji , u naglaenoj religioznosti
naslovnog lika. Ingeniozne metafore postaju potvrdom predstavljenog
i prikazanog epskog svijeta: kljui ne od zlata nego od krvi Isusove
svojim negiranjem svjetovnog i afirmiran jem vjerskog sadraja
postaju i signalom generike pripadnosti djela religioznom epu koji
je otvorio svoje granice temama, sadrajima, teolokoj problematici
uoblienoj u baroknoj religioznoj poemi.
U poetku IV. pjevanja, uvodei temu Kolomanove poude, Kanaveli
nie konetozne, paralogine, otroumne iskaze elei definirati ,
opisati taj apstraktni pojam, upirui se na zaotrenu dikciju, na
ingenioznu antitetiku metaforiku, poznatu iz religiozno-moralistike
lirike:
Zla pouda kad se rodi U zlu sarcu, nju mo' zvati Trud, ki pokoj
nenahodi , Glad, ki nije mo napitati;
Oganj, ki se vietrom pase, Smea, ka se nerazbira, Nemo, ka smart
vodi uza se, Smart, od ke se neurnira;
Carv, ki sarce dube i hara, Ma, ki pamet siee i kosi,
Bi, ki bije a neudara, Otrov, ivot ki' neodnosi;
Med goriji od emera, emer vele slai od meda, Zmaj , k! stiee a
netiera, Zmija, karanja a neujeda;
47
-
Ugljen goru pod pepelom, Slobod liesnoj u tamnici , alos slikom
pod veselom, Pako od raja u prilici;
Svietlos tminom pokrivena, Dan u odiei carne noi, Ljubav jednom
zamieana, Boj, kl smirit nije moi;
Nemir mirom ograeni, Strah, smionstvom kl se odiva, Razsap, k!
se koris scieni, ivot, k! se neuiva;
(Sveti Ivan ... , IV., 1- 7, kitica) Taj refleksivno
perspektuiran uvodni segment u IV. pjevanje, slino kao i u
Gundulia, argument je za budui tijek radnje, odnosno argument u
objanjenju demon izma Kolomanova lika, pa tako dobiva vanu funkciju
u razvitku epske fabule.
Ako bi se distribucija stila acuto statistiki ili brojano
odreivala u korpusu sedamnaestostoljetne hrvatske epike, vjerojatno
bi se zakljuilo da je barokna figuracija u Kanavelia prisutna u
najveoj mjeri.
Akutnim stilom oblikovanih segmenata u Palmoti Dionorievu epu
Dubrovnik ponovljen gotovo da i nema, iako je ep inae bogat
raznolikim figurama (tako na primjer razmiljanje poklisara to da
poduzmu u XII. pjevanju pjesnik ovako opisuje: Ali misli sto mislei
l l u mislieh misli nove l Zamiljeni jedva u smei l Namislie misli
ove.). Moe se to tumaiti prirodom same prie ili pak stavom pisca da
zaotrena dikcija i konetozna metaforika nije primjerena temi.
Palmoti Dionori, u mnogim aspektima svojega epa nasljedovatelj
Gundulieva Osmana, nije u oblikovanju stilske razine Dubrovnika
ponovljenog posezao za akutnim stilom. Jedino se u tematiziranju
apstraktnih teolokih ili moralno-etikih kategorija moe u Dubrovniku
ponovljenom uoiti hipertrofirana uporaba hiperbole i poneka
ingeni-ozna metafora.
U Kavanjinovoj Povijesti vande/skoj otroumno formuliranih i
konetozno oblikovanih segmenata ima u izobilju, a najee se barokna
figuracija povezuje s tematiziranjem nekog apstraktnog pojma. Igre
rijeima, figure dikcije, paradoksi, oksimoroni, svakovrsno
etimologiziranje, pa i ingeniozna metaforika ele pokazali i
uvjeriti da je hipertrofirni stil motiviran izborom takvih tema
koje svojom kom-pleksnom prirodom zahtijevaju i kompleksan prikaz,
kao i pjesnikovom eljom da izrazi svoju pojaanu afektivnost i da
itaoca to bolje uvjeri u nunost i istinitost onih moralno-etikih
naela koja dosljedno u epu tematizira.9
48
-
***
U dubrovako-dalmatinskoj epskoj knjievnosti 17. stoljea uporaba
izrazito baroknog ornatusa mnogo je rjea nego u lirici. Razloge
tome treba traiti u zadacima koje ep kao knjievna vrsta ima, u
naraciji koja teko doputa naglaenu figuraciju, kao i u svojevrsnom
konzervativizmu epa kao knjievnog oblika. No, na nekim mjestima u
najvanijim epskim djelima - u Osmanu, Svetom Ivanu, Dubrovniku
ponovljenom, Povijesti vande/skoj barokna ornamentacija ipak se
pojavljuje, i to u motivima i temama koji su u narativna djela u
stihu uli iz drugih knjievnih anrova, prvenstveno iz ljubavne
poezije, a zatim iz religiozne poeme kao i iz
religiozno-refleksivne lirike. Zajedno s motivska-tematskim
repertoarom drugih generikih struktura, uao je u epsku knjievnost i
moderan stil potpomaui u
odreenoj mjeri razvoj poneke fabularne linije, a ponekad
otvarajui i nove semantike sadraje djelujui tako na cjelokupno
epsko djelo, na prikazani svijet epskog djela u cijelosti.
Isotodobno, otvorenost epa prema drugim anrovima, prema tematskom i
stilskom repertoaru drugih knjievnih vrsta pokazuje da je ep u
17.
stoljeu u hrvatskoj knjievnosti bio oblik iroko razmaknutih
granica, koji je mogao prihvaati generika obiljeja raznih drugih
knjievnih oblika.
Bll.JEKE: 1 P. Skok, O stilu Marulieve Iudite, u Zbornik Marka
Marulia, ur. J. Badali i
N. Majnari, Zagreb 1950, str. 165-241. 2 Usp. o tome: Z. Kravar,
Stil hrvatskoga knjievnog baroka, u zborniku Hrvatska
knjievnost u evropskom kontekstu, ur. A. Flaker i K. Pranji,
Zagreb 1978, str. 223-241. 3 Z. Kravar, nav. djelo, str. 237-8. 4
Usp. o tome: C. Pellegrini, Del concetto poetico (1598), B.
Gracian, Arte de
Ingenio, tratado de la Agudeza (1642), E. Tesauro, ll
Canocchiale Aristotelico (1655). 5 Cit. prema: Poetika humanizma i
renesanse, Izbor tekstova, predgovor i
objanjenja M. Panti, Beograd 1963, str. 82. 6 Usp. o tome Z.
Kravar, Barokni opis, Zagreb 1980. 7 A. Barac, Esej o Gunduli u, u
A. Barac, Clanci i eseji, priredio I. Frange, PSHK,
knj. 101, Zagreb 1968, str. 31-57. 8 H. Rothe, O anru Gundulieva
Osmana, prev. N. Ivaneti, Dometi, god. XVI,
br. 1/2/3, 1983, str. 67-78. 9 O osobinama epa usp. Z. Kravar,
Jerolima Kavanjina Povijest vanelska kao umjetniko djelo, u knjizi
Studije o hrvatskom knjievnom baroku, Zagreb 1975, str. 5-102.
49