-
EKONOMSKEIDEJE I PRAKSA
9/10
Kvartalni Časopis iz oblasti eKonomije, poslovne eKonomije i
menadŽmenta, statistiKe i poslovne informatiKeEKONOMSKI fAKultEt
uNIvERzItEtA u BEOgRADu / BEOgRAD, JuN-SEPtEMBAR 2013 /
www.EIP.ORg.RS u
OvOM
IzDA
NJu:
DvOBROJTEMATSKI BROJ
nauČ
ni s
Kup
aKad
emije
eKon
omsK
ih n
auKa
- u
sast
avu
ndes
izg
ledi
i al
tern
ativ
e izl
asKa
iz r
eces
ije -
aKte
ri, d
omet
i i te
orijs
Ki K
once
pti
-
EKONOMSKE IDEJE I PRAKSAKvartalni Časopis iz oblasti eKonomije,
poslovne eKonomije i menadŽmenta, statistiKei poslovne
informatiKe
TEMATSKI BROJ
-
IzdavačCentar za izdavačku delatnostEkonomskog fakulteta u
BeograduKamenička 6, tel. 3021-045, faks
3021-065E-mail:[email protected]
Dekan Ekonomskog fakultetaProf. dr Branislav Boričić
Dizajn korice i priprema za štampuMaxnova
Creativewww.maxnova.rs
ŠtampaČugura Print, Beogradwww.cugura.rs
Godina2013.
RedakcIja časopIsa ekonomske Ideje I pRaksa
Glavni urednik časopisaprof. dr Miomir Jakšić
Urednici časopisadr aleksandra Praščević, vanr. prof.dr Vlade
Milićević, vanr. prof.dr Saša Veljković, vanr. prof.
članovi Redakcijeprof. dr Miomir Jakšićprof. dr Marko
Backovićprof. dr Ðorđe Ðukićprof. dr Siniša Zarićprof. dr Nebojša
Janićijevićprof. dr radovan Kovačevićprof. dr Stipe Lovretaprof. dr
Dragana Pokrajčićprof. dr gojko rikalovićprof. dr Božidar
Cerovićprof. dr Čedomir Čupićdr Predrag Bjelić, vanr. prof. dr
radmila Dragutinović Mitrović, vanr. prof.dr Saša Veljković, vanr.
prof.dr Vlade Milićević, vanr. prof.dr aleksandra Praščević, vanr.
prof.dr Žaklina Stojanović, vanr. prof.dr Miroslav Todorović,
vanredni profesor Svetozar Tanasković – sekretar redakcije
Tehnički sekretarJelena Cvetanović
Kontakt redakcijeTelefon: +381 11 3021 068Faks: +381 11 3021
068e-mail: [email protected]
-
Akademija ekonomskih nauka Ekonomski fakultetUniverzitet u
Beogradunaučni časopisEkonomske ideje i praksa
IzglEDI I AltERNAtIvE IzlASKA Iz REcESIJE Akteri, dometi i
teorijski koncepti
Urednici:Prof. dr Miomir Jakšić
Prof. dr Jurij Bajec
Beograd, 2013.
-
globalna recesija: sistemske alternative i izgledi
prevladavanjaLjubomir madžar
the global economic crisis - still unresolvedkori Udovički
osnovni uzroci savremene eKonomsKe Krizemlađen kovačević
trŽište, drŽava i Kriza: pre i posle veliKih turbulencijapetar
Ðukić
dolarsKa alhemija i proKaŽena drŽavajovan dušanić
nemoć eKspanzivne monetarne politiKe u prevazilaŽenju globalne
recesije: distorzija Kamatnih stopa Ðorđe Ðukić
svetsKa eKonomsKa Kriza: stvarnost, mitovi i pouKenebojša
katić
matrica reformsKih, fisKalnih i monetarno finansijsKih
preduslova za izlazaK iz Krize i dolazaK na KoloseK odrŽivog
razvojamiladin kovačević
jaČanje domaće proizvodnje i ponude - uslov za izlazaK privrede
srbije iz sadašnje recesije i zaduŽenosti milan Šojić
drŽava po meriRadovan pešikan
uzroci, posledice i putevi izlasKa iz eKonomsKe i društvene
Krize srbijesaša Ðogović
sluČaj Kine u svetlu liberalne misliLjubomir madžar
prilozi:Trnoviti putevi do odgovorne drŽaveLjubomir madžar
šta je, a šta nije napisano?Radovan pešikan
sadrŽaj
13
35
55
107
129
157
169
189
205
221
247
269
311
341
-
Nastavljajući aktivnosti za koje smo sve uvereniji da su
značajne i profesionalno produktivne, objavljujemo kolekciju
priloga sa četvrtog po redu naučnog skupa koji je akademija
ekonomskih nauka (aEN) organizova-la 26. aprila 2013. godine. Ovaj
osobeni i po jednom broju karakteristika sasvim prepoznatljiv posao
započet je razmatranjem krupnog teorijskog i metodološkog pi-tanja
uloge nauke u regulisanju ekonomskih tokova i usmeravanju
privrednog razvoja, a naredni skupovi u organizaciji aEN ostali su
na istoj strategijskoj magi-strali. Predmet plodnih i uvek
temperamentnih rasprava bile su velike, neretko principijelne
razlike u shvatanji-ma o dometu nauke u upravljanju razvojem, a
potom i o ulozi i mogućim učincima različitih aktera u tom na-dasve
značajnom opštedruštvenom pregnuću. Prirodno je da su se rasprave,
u sukcesiji koja je bila očekivana i predvidiva, usredsredile na
ulogu države u regulisanju privrednih procesa i usmeravanju
razvoja. Ispostavilo se da u raspravi ima mnogo da se kaže ne samo
o obimu nego, pre svega, i o karakteru te uloge, tj. o meri u
ko-joj će to biti neposredna intervencija naspram stvaranja opštih
uslova kako bi važne akcije i poduhvate u reali-zaciji privrednog
razvoja preduzimali drugi subjekti. Čim je država postala predmet
ovog doktrinarnog pretresa, neizbežno se razvila i diskusija o
potencijalima i dome-tima tržišta, o njegovim poznatim
manjkavostima i o manje poznatim ali zato ništa manje realnim
defektima državne regulative.
Teško je zamisliti neku alternativnu problemsku oblast koja bi
bila podsticajnija za naglašeno angažovana i inspirativna
razvijanja brojnih propozicija i za njihovo konfrontiranje na način
koji je polemički efikasan i spo-znajno delotvoran. Ovaj četvrti po
redu skup uklopio se u sadržinske i konceptualne okvire postavljene
prethod-nim skupovima. O jednoj dosledno izvedenoj i sadržin-ski
prepoznatljivoj liniji svedoče i sami nazivi skupova koji su bez
izuzetka vrhunili izdavanjem odgovarajućih zbornika i pratećim
naporima da sa rezultatima tih žu-strih rasprava bude upoznata što
šira javnost. Tako je aEN u periodu od četiri godine organizovao
četiri nauč-ne rasprave pod sledećim nazivima:
(1) Ekonomska nauka i privredna kriza, održan 4. novembra
2010.
predgovor
9EkonomskE idEjE i praksa | dvobroj 9 i 10 | jun-sEptEmbar
2013.
prof. dr Ljubomir madžarPredsednik Akademije ekonomskih
nauka
-
Globalna rEcEsija: sistEmskE altErnativE i izGlEdi
prEvladavanja10 (2) Neoliberalizam, održan 17. juna 2011. (3)
globalna kriza i ekonomska nauka – neoliberalizam i alternative od
16. marta
2012. i (4) Izgledi i alternative izlaska iz recesije – akteri,
dometi i teorijski koncepti koji
je održan 26. aprila 2013. godine.
Iz tih rasprava proistekla su i objavljena tri zbornika
priloženih radova za koje veru-jemo da su u stručnoj javnosti
ostavila prepoznatljiv trag. Evolutivno i nenametljivo ovaj posao
postaje jedna lepa tradicija. Verujemo da je i broj i sadržaj
zbornika dobra i rečita mera rada aEN u ovom četvorogodišnjem
intervalu, mera rada koji nije bio preforsiran niti bolesno
ambiciozan, a ipak dovoljno obiman i dovoljno plodan da u punoj
meri opravda postojanje i misiju aEN. Kontinuitet dolazi do
izražaja u još jednoj uočljivoj dimenziji: u zborniku se objavljuju
svi prispeli radovi, bez interven-cija u aspekte tekstova koji bi
imali sadržinski karakter i principijelan značaj. Ovoga puta, kao i
ranije, recenzenti nisu ulazili u elemente suprotstavljenih
propozicija niti su intervenisali sa stanovišta apriorno
prihvaćenih paradigmatskih pozicija ili vred-nosnih sudova. Njihova
intervencija i ocena išla je linijom univerzalno prihvatljivih
formalnih kriterija uz strogo respektovanje autorskih idejnih
opredeljenja i stavova koje zastupaju o bitnim pitanjima kao osnovi
tekućih kontroverzi. Tako je sačuvana tradicija objavljivanja svih
priloženih tekstova, omogućavajući pun uvid u aktuelne teorijske
raspre i obezbeđujući reprezentativnost u toj važnoj dimenziji
ekonomske misli na ovim prostorima.
uvereni smo da na opisani način – uvažavajući suprotstavljene
stavove i osigurava-jući reprezentativnost – doprinosimo punijem
razumevanju krupnih teorijskih pitanja i s njima skopčanih
analitičkih nedoumica. Za one koji visoko vrednuju diverzitet ovaj
bi zbornik mogao da bude kognitivno atraktivan i doživljen kao
dobrodošao oslo-nac intelektualne satisfakcije. Sučeljavanje
suprotstavljenih argumenata omogućava i čak obezbeđuje dublje
poniranje u prirodu razmatranih problema. Tu je od posebne važnosti
iznalaženje dubinskih razlika u vrednosnim sudovima, pretpostavkama
i procenama koje vode velikim razlikama u konačnim zaključcima čak
i ljude koji strogo poštuju pravila logičkog mišljenja i istinski
su posvećeni traganju za istinom. Bila je to u isti mah i prilika
za sve učesnike da (pre)ispitaju sopstvenu argumenta-ciju i da je
jasnije i preciznije sagledaju u svetlosti posve drukčijih, pa i
dijametralno suprotstavljenih argumenata. Polemike pružaju priliku
za nove i duboke spoznajne domete kakvu ne pružaju drugi oblici
naučne komunikacije.
Iako se tiče najdubljih, neizbežno visoko apstraktnih saznajnih
slojeva u ekonomskoj nauci, ima osnova za nadanje da bi ova
rasprava, pružajući neke opšte ali temeljne orijentire za
institucionalna prilagođavanja i ekonomskopolitičke intervencije,
mogla da bude i praktičnopolitički relevantna. Privreda je u
dramatično teškom stanju i sa svih strana rastu pritisci za
najrazličitije oblike intervencije. Iskrsava, pored ostalog, i
velika dilema o tome šta država treba da radi i da li ima mesta
reviziji shvatanja o širini zahvata i oblicima ekonomske
regulative. Da li je na dnevnom redu modifikaci-ja podele funkcija
između državnog intervencionizma i tržišnog automatizma i koji su
modaliteti te modifikacije s obzirom na kapacitet i efikasnost
države sa kojom hic et
-
11EkonomskE idEjE i praksa | dvobroj 9 i 10 | jun-sEptEmbar
2013.
nunc raspolažemo? različita shvatanja o tome šta država sme i
treba, a šta nipošto ne sme i ne može da takne – tako bogato
zastupljena i temperamentno izražena u ovom zborniku – mogla bi da
pruže dragocena uputstva u razrešavanju dilema dr-žavnog delovanja
u turbulentno zaljuljanoj privredi Srbije.
Većina tekstova u ovom zborniku uobličeni su u znaku velikog
polemičkog naboja. To je dovelo do jednog tehničkog problema. Kad
je više autora upleteno u polemiku, a zbornik ima svoj prirodni
kraj, ne može se osigurati da svi oni imaju poslednju reč.
Završetkom zbornika neki autori imaju priliku da daju željeni utuk
svojim opo-nentima, ali oni na koje je utuk upravljen – tu šansu.
ne bar u okviru ovog zbornika – prirodno nemaju. Opisani tehnički
razlog ima, dakle, za posledicu da neki autori imaju „poslednju
reč“, a drugi su u tom pogledu neizbežno prikraćeni. Zbog toga je
organizator ovog skupa, da sama organizacija ne bi delovala kao
manipulacija na račun oponenata, prihvatio ulogu onoga koji u samom
zborniku nema poslednju reč. On apeluje na čitaoca da shvati da to
nije zato što nema šta da odgovori – napro-tiv! – nego zato što je
smatrao da prednost poslednje reči treba, kao organizator, da da
svojim, uslovno rečeno, gostima. No, ovim zbornikom nipošto nije
okončana ova opežna rasprava. Ona ionako možda spada u one razmene
(kontra)argumenata koje se i ne mogu okončati. aEN će nastojati da
se nastave ova inspirativna i podsticajna naučna savetovanja, pa će
to biti prilika za odgovore na mnoge kritike koji iz opisa-nih
razloga nisu mogli da budu smešteni u ovaj zbornik.
Na kraju ostaje da se pruže izrazi velike zahvalnosti onima koji
su je u punoj meri zaslužili. Najveća zahvalnost ide Ekonomskom
fakultetu u Beogradu koji je stalni i velikodušni domaćin kako
Naučnom društvu ekonomista Srbije (NDES) tako i aEN kao njegovom
delu. Nije preterano ako se kaže da bez ove dragocene podrške NDES,
pa ni aEN kao njegov deo, ne bi mogao da opstane. Naša zahvalnost
je samerljiva sa značajem te podrške, a značaj ne može da ne bude
velik jer je doslovno izveden iz onog što je najvažnije za jednu
organizaciju, a to je pitanje opstanka. Sam opstanak je mera
zahvalnosti Ekonomskom fakultetu u Beogradu. Veliku zahvalnost
takođe dugujemo časopisu Ekonomske ideje i praksa koji je, takođe
velikodušno, prihvatio inicijativu da ovaj zbornik bude objavljen
kao specijalni broj časopisa. Budući da je reč o časopisu
Ekonomskog fakulteta, evo još jednom posrednog puta – Kornai bi
rekao byway – kojim se i ova zahvalnost dotiče Ekonomskog fakulteta
kao našeg trajnog sponzora. Osobita zahvalnost ide gospodinu Miliji
Mihailoviću koji je strpljivo i efikasno, a nikad ni sa trenom
kašnjenja, kao i obično obavio ogroman broj opera-tivnih poslova,
pravu masu vrlo raznovrsnih operacija koje su utoliko mučnije što
se, poput ledenog brega, mogu videti samo delimično i tek
povremeno.
Neka ovaj predgovor bude okončan artikulacijom nade da će
čitaoci doživeti bar deo onog uzbuđenja koje su u intenzivnoj
razmeni argumenata doživeli i autori i potpi-snik teksta kao
organizator te naučne manifestacije. Ljubomir Madžar, predsednik
aEN
-
globalna recesija: sistemsKe alternative i izgledi
prevladavanja
13ljubomir madŽ[email protected]
apstraKt:Svetska privreda se razvija stalno i na manje-više
održiv način dok istovremeno prolazi kroz nizo-ve recesija. U dugoj
sukcesiji ovih uzmaka, od kojih je neke temeljno proučavao čak i
Marx, sve su se na kraju nekako završavale. Da li će se aktuelna
recesija pokazati kao izuzetak? Doduše, ovde iskrsava svojevrstan
problem identifikacije uslovljen činjenicom da je u završnim fazama
većih recesija, uključujući i Veliku krizu 1929-1933, dolazilo do
širokih i energičnih državnih intervencija. Da li su recesije
okončavane zahvaljujući takvim državnim uplitanjima ili uprkos
njima? Ili bi se možda uspešno privodile kraju i u jednom i u
drugom slučaju, sa ili bez ovakvih uplitanja vlasti? Ovaj tekst
nudi osnovu za odgovarajuća razmišljanja u nastojanju da izazove
su-čeljavanje suprotstavljeniih gledišta i što življu prateću
polemiku. Stanovište ugrađeno u ovaj rad jeste da ni privreda, ni
društvo, pa čak ni civilizacija nisu zamislivi bez osnovnog jezgra
državnih funkcija, ali se kao krupan hazard nameće tvrdokorna i
preterana tendencija države da se ra-zraste preko razumnih, a u
nekim zemljama čak i društveno podnošljivih granica. Ukazano je na
nekoliko načina na koje hipertrofirana država iscrpljuje društvenu
energiju i podseca razvojni potencijal privrede. Navedena su razna
redistributivna ustrojstva koja ozbiljno ometaju razvojni proces,
kao i talasi regulacija i deregulacija koji produkuju neprekinute
nizove udara, nanoseći i na taj način štetu razvojnom procesu u
mnogim privredama. Naznačena je i ideja da državne politike
naročito štetne posledice produkuju kad suspenduju tržišta ili ih
čak blokiraju na traj-noj osnovi. Tržištu ne mogu da se pripisuju
propusti nastali kao posledica kontraindikovanih ili prosto
pogrešnih politika koje onemogućuju ili drastično deformišu njegovo
funkcionisanje. Ako javna politka uopšte može da se pokaže kao
korisna u suzbijanju recesija, to može da se dogodi samo ako
relevantni igrači odgovarajuće poteze budu percipirali kao
politički isplative.
KljuČne reČi:recesija, drŽava, trŽište, eKonomsKa politiKa,
regulacija, redistributivna ustrojstva, ograniČeni administrativni
Kapacitet.
1AutorjesaradnikInstitutazastrategijskestudijeirazvoj„PetarKarić“AlfauniverzitetauNovomBeogradu.Stimula-tivniambijentilogističkapodrškakojuuživamutomInstitutuuveksubilioduticajaiznačajazamojprofesionalnirad,pasumnogodoprineliiprilikompisanjaovogteksta.GospodinMiljaMihailović,izvršnisekretarPredsedeništvaNDES,mnogojepomogaodasedoteraipoboljšaovajtekst.Njegoveintervenicuijesu,kaoiobično,išledalekoizvaniprekopukihjezičkihipravopisnihispravki,čimejeiovogaputaunapređenaisuštinska,sadržinskakompo-nenta
ovog teksta.
EkonomskE idEjE i praksa | dvobroj 9 i 10 | jun-sEptEmbar
2013.
-
Globalna rEcEsija: sistEmskE altErnativE i izGlEdi
prEvladavanja14abstract: World economy is developing steadily and
in a more or less sustainable way while go-ing through a series of
recessions. In the long series of such drawbacks, some of which
were thoroughly examined even by Marx, all of them eventually came
to an end. Is the current recession going to be an exception? True,
there pops up an identification problem of sorts due to the fact
that in the closing stages of some bigger recessions, including the
World Crisis 1929-1933, there has been wide spread and energetic
governmental intervention. Did recessions end thanks to such state
interventions or despite them? Or, would they have been
successfully ended either way, with and with-out meddling of the
authorities? This paper lays down the basis for such deliberation
attempting to incite confrontation of opposite views and lively
accompanying polemics. The stand taken in this work is that no
economy, no society and even no civilization is thinkable without a
basic core of governmental functions, but the big hazard is the
persistent and exaggerated tendency for government to grow beyond
reasonable and, in some states, even socially bearable limits. A
number of ways is ascertained in which oversized governments saps
societal energies and undercuts the growth potential of the
economy. Various redistributive schemes are adduced as hampering
seriously growth process and waves of regulation and deregulation
are producing continuous series of shocks also harming growth
potential of most economies. The idea is suggested that
governmental policies produce particularly harmful effects by
suspending the markets of even blocking them permanently. The
market cannot be blamed for failures which result from counter
indicated or plain wrong policies which obstruct or drastically
dis-tort its functioning. Should governmental policies turn out to
be of any help in curbing the recessions, that can only happen if
the corresponding moves are seen as politically profitable by the
relevant players.
Key words:recession, government, marKet, economic policies,
regulation, redistributive schemes, limited administrative
capacity.
-
1. uvodne opasKe: Čemu povrataK na temu privredne recesije?
15
Nijedan generalni zastoj u privrednoj aktivnosti, pogotovo ako
se ispoljava na planetar-nom nivou, nije jednostavna niti lako
objašnjiva pojava. Pogotovo se za takve zastoje ne može reći da su
morfološki siromašni – broj oblika u kojima se manifestuju i
množina činilaca koji dovode do raznih devijantnih skretanja
dovoljno su veliki da pruže prostor za različita tumačenja i
suprotstavljene teorijske konstrukcije. Nije slučajno da se u
kriznim vremenima naučni sporovi produbljuju i zaoštravaju, a
doktrinarne razlike izlaze na po-vršinu u oštrini i reljefnosti
kakve se u mirnim vremenima po pravilu ne zapažaju. ako i od
recesionih potonuća može da bude neke vajde, onda je to prilika za
preciziranje i zao-kruživanje teorijskih platformi, za sučeljavanje
argumenata i odmeravanje težine koju za-državaju ili gube i u novim
konstelacijama za koje ponajčešće i nisu bili razvijani. Za one
među nama koji su donekle kolebljivog karaktera i reklo bi se tanje
naučne obaveštenosti to je prilika da promene, možda baš iz samog
osnova, svoja gledišta, kako bi eventualno već u dogledno vreme,
kad se makroekonomske turbulencije smire, još jednom promenili
svoja stanovišta i eventualno se čak vratili na ona prethodno
napuštena.
Za one koji su naučno dublje ukopani, pa tako manje savitljivi
pod naletima konjunkturnih kolebanja, to je prilika da ispolje
određenu doslednost i da sebi i drugima dokažu da su analitički
uvidi stabilniji od prilika na koje se odnose i da razumevanje
privrednih međuzavi-snosti (ipak!) prevazilazi dovoljno mučne i
preteće ali ipak efemerne promene u planetarnom ekonomskom i
finansijskom krajoliku. Biće tu, dakle, prostora i za one
trezvenije glasove (Mijatović 2012) koji su i u ranijim raspravama
skrenuli pažnju na tvrde empirijske činjenice i dobrim izborom i
umešnim sortiranjem podataka pokazali da ova „kriza“ baš i nije
tako duboka. Pokazali su, naime, da dobar deo nerazvijenog sveta i
dalje grabi krupnim koracima na putanji ekonomskog napretka i da
će, kad se sve istutnji, u analima privrednih obrata sve ovo ostati
kao tek još jedna, možda duža recesija. Jedan uzmak u inače
održivom dugoroč-nom rastu, jednovremenski ipak ograničeno
odstupanje kakvih je u bližoj i daljoj prošlosti bilo podosta. Ti
dobro odmereni i argumentima propraćeni akcenti prava su suprotnost
kreščendu prodornih glasova ovde i po svetu, među kojima ima i
takvih koji su doslovno neozbiljni, npr. okrenuti iznalaženju
načina zaoštravanja konflikata i zatezanja napetosti u savremenom
svetu. Mi ne bismo bili takvi kakvi smo kad neke od tih
bukadžijskih knjiga ne bismo po kratkom postupku i preveli (v. npr.
Berč i Mihnjenko 2012/2010/). u ovom slučaju reč je o kolekciji
priloga jedne šarolike grupe u kojoj, izgleda, dominiraju geografi,
koji iz petnih žila prognoziraju „propast kapitalizma“ ne budući
svesni da je njihova sreća u tome što će od momenta ove zaludne
prognoze do trenutka kad će biti jasno da je ona totalno promašena
proći dovoljno vremena da ta besmislica bude potpuno zaboravljena i
da ih niko ne pozove da objasne kako su baš tako mogli da vide
ekonomsku budućnost sveta.
Svrha ovoga teksta je da posluži ne toliko kao predložak koliko
kao podsticaj za obnovu rasprava u akademiji ekonomskih nauka,
dakako uz učešće svih koji su za ovu materiju zainteresovani a
svojim dosadašnjim angažovanjima su dokazali da u njima mogu
sadr-žajno da učestvuju, o vrlo krupnim, doslovno temeljnim
pitanjima savremene privrede, o njenim strukturnim i funkcionalnim
svojstvima, o eventualnim inherentnim slabostima i o
EkonomskE idEjE i praksa | dvobroj 9 i 10 | jun-sEptEmbar
2013.
-
alternativama njihobog ublažavanja, uz nadu da akcije
inspirisane željom da se slabosti suzbiju ili otklone ne produkuju
nove, možda i dublje nevolje. To je kontekst u kome se sama po sebi
nameću zaista krupna pitanja: gde su izvorišta slabosti i koji su i
kakvi njihovi generativni mehanizmi, koje zakonitosti upravljaju
njihovim širenjem kroz sistem i posebno koji su to društveni
subjekti ili njihove skupine koji pružaju nadu da bi svojim
delovanjem mogli da ograniče, suzbiju, pa i trajno eliminišu nevole
koje nas danas tako žestoko pritiskaju.Naravno da će u tom sklopu
iskrsnuti razlike u mišljenjima o mogućoj ulozi države, o njenoj
sposobnosti da ublaži tekuće pošasti i o izgledima da umesto
isku-stveno poznate i mnogokratno istestirane države najzad
dobijemo jednu bitno drukčiju, odsudno superiornu državu, državu
koja je sposobna da u ovaj haos unese red, državu koja će konačno
prestati da bude poligon destruktivnih, zloupotrebama sklonih
partiku-larnih intersa – jednom rečju državu „kakvu zaslužujemo, ne
ulazeći u to kakvi smo sami i da li baš zaslužujemo to što mislimo
da nam zbog nečega pripada.
recesija je bogato razuđena i mnogodimenzionalna. Mnogo je
procesa i pojava koje ona donosi, a još je gušća mreža njihvovih
interakcija i međusobnih uslovljenosti. Ni sva naučna društva,
škole, istraživački centri i časopisi ovoga sveta neće iscrpsti
bogato, za-pravo nesagledivo mnoštvo pojava koje ova recesija
obuhvata i kroz koje se manifestuje. Nema, dakle, bojazni da smo
krizu „pokrili“ o obradili i da je necelishodno zapodevati još
jednu raspravu „na istu temu“. Tema poput ove ne može se iscrpsti,
a uz sve ona je živa i dinamična; menja se iz dana u dan i recesija
o kojoj smo diskutovali u par navrata u prošlosti nije više ona
koju smo tada imali u vidu. Ovo je jedna drukčija recesija, kao što
i mi imamo osnova za nadu da smo drukčiji u odnosu na vreme koje
smo utrošili na onu recesiju iz prošlosti. Još uvek važi ona stara
Tempora mutantur et nos mutamur in illis; zaključak je neosporan:
mi ovako promenjeni krećemo u raspravu jedne pojave koja još uvek
nosi isto ime ali je i ona nova i mnogostrano izmenjena. Sve i da
se recesija, poput kakvog živog bića i ne menja u vremenu, i sve da
je morfološki posna i siromašna mani-festacijama, mi još uvek imamo
izbor da njenim neizmenjenim elementima, ako takvih uopšte ima,
priđeno iz novih uglova i da ih tumačimo u različitim
perspektivama. Polje za raspravu je, dakle, u svim varijantama
veoma široko, a tema recesije ostaje trajno inspirativna i sva u
izgledima da će poslužiti kao bogato izvorište novih ideja, novih
misa-onih konstrukcija i novih ivida. uz sve, iskustvo pokazuje da
ove rasprave znaju da budu veoma rekreativne, pa sa dobrim
razlozima možemo da očekujemo da će biti zanimljive i uzbudljive i
ubuduće. Opšte usmerenje ove rasprave bilo bi sagledavanje
alternativa izlaska iz recesije, kako za svet u celini tako i za
Srbiju ponaosob. Sagledavanje opcija izlaska samo je po sebi
fascinantno, a još je fascinantnija šansa da u tom sklopu još
jednom sučelimo svoja tiliko različita, upravo suprotstavljena
viđenja. Nema sumnje da je ovde u pitanju jedan repertoar tema koje
će ostati trajno aktuelne, koje se nikada neće iscrpsti niti će
prestati da deluju kao plodna osnova za nova viđenja i nove naučne
uvide. Nadati se da je ovim pružen dovoljno širok registar razloga
koji ovu temu opravdavaju i čine je atraktivnom za vrlo širok krug
potencijalnih učesnika, kao i onih čije se ambicije iscrpljuju
daleko skromnijom željom da se o jednom zadivljujuće složenom i
neizbežno zagonetnom fenomenu prosto obaveste.
Globalna rEcEsija: sistEmskE altErnativE i izGlEdi
prEvladavanja16
-
Kompleksne društvene pojave imaju pre svega svoje objektivne,
sistemske i druge objek-tivno date, uzroke. Onaj ko ima ambiciju da
pojave realistično i tačno sagleda mora već u prvom navratu da se
okrene potrazi za tim objektivno datim determinantama. Najlakše je,
ali u isti mah naivno i misaono neproduktivno, okrenuti se nekim
lošim političarima ili nekompetentnim stručnjacima, pa u njihovim
greškama „videti“ uzročnike teških de-formacija u privrednom i
društvenom razvoju. Popper (2002/1963/, ss. 195, 484) je sa dobrim
razlozima takav pristup okvalifikovao kao svođenje složenih pojava
i njihovih međuzavisnosti na teoriju zavere. Toga u Srbiji ima
koliko hoćeš, a među ekonomistima, uključujući i one koji slove kao
vrhunski, mnogo je onih koji uzroke ove pošasti vide u „pogrešnim
ljudima na pogrešnim mestima“. Ne pada im na pamet da postave
pitanje kako su se ti „pogrešni“ ljudi našli na čelnim društvenim
pozicijama, a još manje da li bi neka druga garnitura na njihovom
mestu delovala bitno drukčkije. uostalom, izbori se događaju,
garniture se uveliko menjaju, a Srbija ostaje ista sa svojim mukama
i neotklo-njivim involutivnim tendencijama.
Čini se da veliki broj ekonomista, a još daleko veći broj
delatnika u drugim društvenim naukama, ne sagledava objektivne
činioce krupnih socijalnih pomeranja, a baš zato što su krupne, ove
pojave moraju imati pre svega objektivne uzročnike. Time „društveni
naučnici“ mimoilaze svoju istinsku misiju: jer, ako je išta u
„opisu posla“ čoveka koji se bavi nekom kategorijom društvenih
pojava, to je da u njima nađe ne posledice delova-nja nekavih
„mangupa u našim (ili njihovim!) redovima“ nego činioce koji ih
objektivno determinišu. Takvih koji zaboravljaju ono što je
istraživačev osnovni ako ne i jedini zada-tak, koji svoju veliku
misiju zanemaruju i zaboravljaju, u Srbiji ima na lopate – a jedna
manjina vrlo učenih i stručno spremnih ekonomista (i pokoji izvan
ove struke) rezonuje dijametralno suprotno. Ovi „lopataši“ neumorno
zazivaju državu i preporučuju da se ona konačno nađe u rukama mudre
i časne elite, ali taj godo nikako da se ne pojavi. Kao da bi
istorija čekala samo na njihovu preporuku i kao da se to ne bi
odavno i uveliko ostvarilo kad bi bilo moguće i dostupno.
„Lopataši“ nikako da shvate da su problemi u krajnjoj liniji
nastali zbog spore, preglomazne i, čini se, brojnim zloupotrebama
podložne države, pa, konstatujući da nas je država u crno zavila,
zazivaju iznova državu i preporučuju upravo ono za šta su prethodno
konstatovali da nas je u crno zavilo! Priča o nekoj bitno boljoj
državi pusta je tlapnja i puka iluzija koja samo kontaminira i muti
rezonovanje ovih tragalaca za društvenim spasom.
Trebalo bi da je očigledno da nije nikakva slučajnost da se
država zatekla baš takva ka-kva je: gramzljiva, eksploatatorski
postavljena i poražavajuće neefikasna, ona je u svojoj kolosalnoj
nedelotvornosti i pogubnoj rastrošnosti velikim delom objektivno
uslovljena i, posebno, sistemski opredeljena. Kad se to šire
sistemsko opredeljenje ima u vidu, lako se dolazi do zaključka da
bi bilo neobično i kontraidikovano da se u jednoj zaosta-loj
privredi i nerazvijenom društvu nađe nekakva moderna i efikasna
država. Optužiti
17EkonomskE idEjE i praksa | dvobroj 9 i 10 | jun-sEptEmbar
2013.
2. odnos subjeKtivnih Činilaca i objeKtivnih determinanti
društvenih pojava, teorija zavere i uloga drŽave
-
državu za postojeće degenerativne procese, a spas tražiti u
njenom dodatnom, mnogo širem angažovanju, očigledna je i drastična
protivrečnost, koja ne može drukčije da se okarakteriše nego kao
bolest mišljena. Vredi iznova istaći: da je ta anđeoski nadahnuta i
posebno efikasna država moguća, ona bi se valjda već pojavila, a
istorija ne bi čekala na naše preporuke da je već jednom
isporuči.
Jedina logična preporuka jeste boriti se za što manju državu,
onu orijentisanu na obavljanje poslova koje niko drugi na može da
obavi, za državu koja je u toj njoj primerenoj ulozi ap-solutno
nezaobilazna za svaki pomena vredan progres. To je izgradnja
institucija, usavrša-vanje zakonskog poretka, učvršćivanje
vladavine prava i obezbeđivanje stabilnog poslovnog ambijenta,
Država je nezamenjiva kao kreator i činilac okruženja u kome će
poslovni ljudi moći normalno da planiraju i da bez nepotrebnih
državno generisanih rizika ostvaruju svoje odluke. Tu je naravno i
zdravstvo i školstvo; sudstvo, tužilaštvo i policija. Neki smatraju
da je tu još i vojska (ja odavno predlažem da se vojska postepeno,
civilizovano i humano demontira i ukloni), a pored nje možda još
par resursno ne mnogo zahtevnih funkcija. Ove akcesorne funkcije
mogle bi, npr., da uključe zaštitu prirodnog okruženja, uz nadu da
i to neće biti zloupotrebljeno u promovisanju vrlo partikularnih
interesa u režiji ekskluzivnih, bezmalo ezoteričnih elita koje
zvucima jerihonskih truba o tobožnjoj propasti planete iznu-đuju
velike pare za neka tobožnja istraživanja od kojih nema velike
vajde.
Kad se sve to sabere (obrazovanje 5%, zdravstvo 6%, policija i
unutrašnji poredak 8%, naučna istraživanja 2%, socijalna zaštita
najugroženijih 3%, druge nepomenute stvari 4%; sve ovo ne daje se
sa većom pretenzijom nego da posluži kao puka ilustracija) dolazi
se do cifre koja ne prelazi 30%. Setićemo se penzija koje su
dostigle nekih 14% bruto do-maćeg proizvoda (BDP), ali one su
koncipirane tako da se finansiraju iz zasebnog fonda izvan budžeta,
a u sređenoj situaciji taj sistem bi morao sam sebe da podmiruje i
da bude posve nezavisan od budžeta. To što se danas ogroman deo
neizdrživog penzijskog tereta navalio na budžet posledica je
katastrofalnih grešaka iz prošlosti, počinjenih dobrom delom još u
socijalističkom periodu – treba se samo setiti ogromne mase prava
koja je emitovao socijalistički poredak a koja danas moraju
finansijski da servisiraju potomci, tj. oni koji nisu ni luk jeli
ni lukom mirisali. Taj cirkus je produkt levijatanski narasle
države i njenog proizvoljnog vršljanja po društvu, bez prave
demokratske kontrole i bez svesti o tome kakva se gorka i teška
baština ostavlja budućim naraštajima. I to je moćan argu-ment
protiv države; da država nije bila tako hipertrofirana i toliko
(pre)moćna, sigurno je da takav cirkus i toliko zlo ne bi moglo da
ostane iza nje.
Kad iziđe van okvira onih funkcija koje samo ona može na pravi
način da obavlja, država za društvno postaje egzistencijalni
hazard, prava napast zbog koje valja očekivati samo nazadak,
tragične lomove i propast. raspolagati informacijama o tome kakvo
je zlo država pričinila društvu u daljoj ali i u bližoj prošlosti,
a nekakav spas tražiti u više a ne manje dr-žavnog angažovanja
očigledan je dokaz da „mislilac“ koji nudi takve recepte nije
povezao sve elemente, a njihovo tek delimično obuhvatanje uz
njihovo ležerno i proizvoljno povezivanje može dovesti samo do toga
da i sama celina bude arbitrarno i izopačeno protumačena.
Stav o odgovornosti države može i da se pojača. razume se da za
ogrešenja o zakon prekršioci moraju da odgovaraju, ali je za ukupnu
količinu prestupa i za tako karakteri-
Globalna rEcEsija: sistEmskE altErnativE i izGlEdi
prEvladavanja18
-
stične tendencije njihovog uvećavanja nesumnjivo odgovorna
država. Ona ima monopol na institucionalizovanu prinudu i kad god
se javi neki prekršaj koji nije blagovremeno ili nije uopšte
policijski i sudski obrađen, jasno je da je za to odgovorna država
čiji je to i zadatak i posao. Začuđuje veliki broj pojedinačno
pokrenutih slučajeva u kojima se go-tovo i ne pominje odgovornost
nekih službenika koji su bili dužni – a nisu to učinili – da
preduzmu odgovarajuće radnje. Kad se gomilaju zloupotrebe, a
ispostavi se da povodom njih ništa nije preduzeto, isključiva pa ni
pretežna odgovornost nije na počiniocima nego na državi koja ima i
sredstva i ovlašćenja da takve delikte i otkriva i kažnjava. Dobar
broj tih prestupa čak je i neposredno iniciran u brojnim, slabo
nadgledanim i u voluntarizam ogrezlim državnim institucijama, ali i
ono što je podstaknuto i uz goleme štete realizovano izvan države
moralo bi opet pretežnim delom njoj da ide na dušu kad – i zato što
– svoj posao nije valjano odradila.
Ovo je naročito tačno kad je reč o korupciji. u koruptivnim
transakcijama pojedinci i organizacije iz poslovnog sveta plaćaju
neke usluge, kršeći zakon, ali oni bar ne izvlače jednostrane
koristi. Dok je koruptivno tentanje, naravno, nedozvoljeno i
kažnjivo, mnogo više bi moralo da bude kažnjivo postupanje
političara i državnih službenika: oni u tran-sakciju ulaze sa onim
što im ne pripada i zloupotrebljavaju položaj, koji je javna stvar
i nije u njihovom vlasništvu. Krnjeći i zloupotrebljavajući javno i
društveno, oni prave mnogo veći prekršaj i očigledno krupniji
moralni prestup. Kad oni ne bi bili podmitljivi, korupcije ne bi
moglo ni da bude. u aktuelnoj hajci, međutim, sa izuzetkom jednog
ili dva ministra i tek par službenika, u zatvor se trpaju samo
poslovni ljudi, dakle pripadnici one strane koja je po logici
stvari manje kriva i manje odgovorna.
uz sve to važna je još jedna činjenica koju slabo sagledava i
razume ne samo šira nego i stručna javnost. reč je o sledećem. Kad
vlast dozvoli da bude korumpirana od jednog dela poslovnog sveta,
nekorumpirani ostatak poslovnih krugova biva i sam primoran – ili
bar stavljen pod veliki pritisak – da se upusti u koruptivne
aktivnosti. razlog je lako uoč-ljiv i sadržan je u konkurenciji:
onaj koji se upusti u korupciju stiče, svakako nelegitimnu ali zato
ništa manje delatnu, komparativnu prednost, a oni opredeljeni za
čisto i korup-cijom nezagađeno poslovanje, stavljaju sebe u očito
inferioran položaj, gubeći dohodak i neretko se suočavajući sa
doslovno egzistencijalnim pretnjama. Teško je opstati na tržištu na
kome deo subjekata koristi (koruptivne) prednosti kojih se drugi
odriču ili su prosto u situaciji da im one nisu dostupne.
Mnogi veruju da je država postala plen beskrupuloznih i
gramzivih (hic – teorija zavere!) bogataša i ostalih etički
problematičnih moćnika. Ima i takvih koji smatraju da je država sa
svojim zakonski ustanovljenim monopolom na primenu sile i prinude
najmoćniji čini-lac u društvu i da o nekom diktatu pojedinačnih
aktera nad državom ne može biti govora. Koja god grupa da je u
pravu, rodno mesto socijalnih izopačenja ostaje država. ako je
dr-žava slaba, pa njenim ustrojstvima ovladaju tajkuni i slični, ta
država ne može biti dobra i izvan funkcija koje joj po logici
stvari pripadaju treba da je bude što manje. ako je jaka i
nedostupna diktatu tajkuna, a ipak je u društvu izazvala takvu
katastrofu, onda je utoliko pre treba saterati u domen njenih
prikladnih i prirodnih funkcija, Bilo da je slaba ili jaka, kad
krene da gazduje raspoloživim resursima i nastupa u ulozi nekakvog
vlasnika, predu-zetnika, inovatora i menadžera, ona može da bude
samo štetna. Državu valja ograničiti
19EkonomskE idEjE i praksa | dvobroj 9 i 10 | jun-sEptEmbar
2013.
-
na njene prirodne funkcije – utvrđivanje tih funkcija može da
bude predmet legitimnih kontroverzi, ali nema sumnje da se može
doći do nekih predstava o tome šta može da obavlja na društvenu
dobrobit a u čemu je štetna – što nije jednostavan posao, ali
spa-da u domen ustavnog inženjeringa, fundamentalnog nivoa
društvenog organizovanja na kome se lakše dolazi do društvene
saglasnosti nego u stvarima vezanih za tekuću politiku.
Zašto država ne treba da upravlja postojećim privrednim
potencijalima i nastupa u ulozi nekoga ko gazduje resursima, dakako
preko granice definisane njenim već pomenutim pravim (proper)
fukcijama? razlog je u tome što država ne stvara dohodak. Da bi
dala Petru, ona mora, uz primenu zakonske prinude, da uzme od
Pavla. Na taj način destimu-lišu se i Petar i Pavle. Petar tako što
nije u mogućnosti da prisvoji dobar deo onoga što je na tržištu, uz
važenje pravila jednako primenjivih na sve, nego biva lišen dela
dohotka koji mu po elementarnoj pravdi i zdravoj pameti pripada.
Pavle tako što se navikava na hleb bez motike i, umesto da se da u
štednju, investiranje, rad i učenje, razvija veštine i ulaže napore
da kroz političke procese prisvaja ono što je stvorio neko drugi.
Tako se doslovno ubija nasušno potrebni razvojuni impuls u
privredi, ona gubi svoju vitalnost i, vegetirajući, propušta mnogo
od onoga što se razumno može okvalifikovati kao eko-nomska prilika
i razvojna šansa. razni redistributivni zahvati, neprestane
raspodele i preraspodele, spadaju u aktivnosti koje su po ekonomski
prosperitet i privredni napredak doslovno ubitačne, ali u isti mah
politički rentabilne. Pritom je od presudne važnosti činjenica da
se goleme ekonomske štete, kao posledica pogubne demotivacije,
javljaju na nivou obeju skupina subjekata, i onih koji su
redistribucijom privilegovani i onih koji su njome zakinuti.
redistribucioe intervencije i same imaju jasnu, ali i jasno
izopačenu, motivacionu podlogu. One su tako uobličene i smišljeno
usmerene da političarima koji eksproprišu tuđi dohodak i njime
beskrupulozno manipulišu donose maksimalnu izbornu podršku i
najveću verovatnoću ponovnog izbora. Kako god da se definiše javno
dobro i opšti interes, vlast i država su mu suprotstavljene mnogo
češće i na mnogo širem frontu nago što se to sagledava u široj, pa
i stručnoj javnosti.
Jedno dramatično svedočanstvo o razornom dejstvu državnog
nasilja i političkog volun-tarizma, uz žrtvovanje ogromnih
ekonomskih vrednosti za isterivanje partikularnih poli-tičkih
interesa, pružio je nedavno Browning (2008). On, pored ostalog,
konstatuje da na razne oblike, dobrim delom politički inspirisanog
a u društvenom smislu disfunkcionalnog socijalnog staranja ide
čitavih 8% BDP-a (s. 97), da je zbog destimulativnih učinaka
re-distributivnih intervencija per capita dohodak SaD za čitavu
četvrtinu manji nego što bi bio bez državno izvedenog
redistributivnog vršljanja po raspodeli dohotka (s. 188) i da su
zbog mogućnosti da se kroz socijalno staranje obezbedi „hleb bez
motike“ socijalno i mo-ralno upropašteni čitavi stratumi
stanovništva (ss. 98-100). Oformila se, pored ostalog, brojna
skupina ekonomski neaktivnih porodica koje zasnivaju samohrane
majke, mahom iz crnačkih sredina, sa po troje i više samohrane
dece, koje žive od dečjeg dodatka i
Globalna rEcEsija: sistEmskE altErnativE i izGlEdi
prEvladavanja20
3. politiČKa motivacija Kao Činilac destruKtivnog delovanja
drŽave
-
takvu egzistenciju su pretvorile u profesiju i životni stil.
Empirijsme studije bez izuzetka pokazuju da su deca iz tih
okrnjenih i defektnih porodica u svojim karijerama izrazito
ne-uspešna, u punoletstvo ulaze kao nezavršeni srednjoškolci
(dropouts), o univerzitetskom školovanju bezmalo nema ni govora, a
iz tih životno zalutalih slojeva obilno se regrutuju kohorte
nezaposlenih i, dakako, delikventi, narkomani i druga jezgra
socijalne patologije.
Jedan sasvim svež prikaz katastrofalne situacije u kojoj se
obreo američki fiskalni sistem (fiscal cliff je dovoljno
ekspresivan termin da izrazi svu dramatičnost u koju je uvaljen
američki budžet, ali i poreski sistem, zajedno sa ubitačnim,
dugoročno neodrživim javnim dugom, dao je u jednom kraćem ali više
nego rečitom napisu a. Meltzer (2012). Tekući budžetski deficit od
oko trilion dolara (reč je o američkom trilionu, tj. 10exp12),
porast duga u poslednje četiri godine (2009-12) u iznosu koji se
iskazuje kao 55.000 dolara po porodici, 10 (američkih) triliona
javnog duga koji je na putu da se izjednači sa američkim BDP-om i
ogromna masa prava koja su neodgovorno emitovana a nemaju svoje
finansij-sko pokriće (unfunded). Krajnje je vreme da se shvati da
SaD nisu paradigma liberalnog modela nego njegova negacija, zemlja
koja se krupnim koracima socijalizuje, uz poznate hazarde
kolektivističkih, nedavno urušenih sistema.
Neobavešten svet, uključujući i brojne slabo upućene pojedince u
ekonomskoj profesiji, iz silnih promašaja države u SaD i
degenerativnih socijalnih procesa koji svoje duboke korene imaju u
destruktivnim akcijama i naglašeno kontraindikovanim potezima
države, zaključuju da su sve to učinci izopačenog „neoliberalizma“,
pa kobne posledice te naopa-ke politike tumače kao predvidive
posledice „neoliberalizma“. Liberalizam podrazumeva red i poslovnu
(posebno finansijsku) disciplinu, a to šte se događa u SaD negacija
je jednog zdravog poretka koji je dao dubok pečat razvojno uspešnoj
američkoj privrednoj istoriji. To što se događa u SaD puzeća je
socijalizacija – uz mogućnost da je Marx u kraj-njoj liniji bio u
pravu kad je predviđao da će socijalizam najpre nastupiti u
najrazvijenijim zemljama – a kao istinsko ovaploćenje liberalnih
ideja, kao (bar u izgledima) autentična kapitalistička zemlja ,
ukazuje se u sve većem stepeuu brzo rastuća Kina. Zemlja koja je
otvorila široke prostore za preduzetničku inicijativu, koja je
narodu dala dosad (tamo!) neviđene mogućnosti da radi i zaradi, a u
kojoj je država uspela da uspešno upravlja sa onih nekoliko
ključnih parametara (kurs, tržišno formiranje nadnica bez
uobičajenog državnog „uređivanja“ i režim stranog direktnog
investiranja). Kina je možda jedna od retkih zemalja koje su dobro
razumele da je država jedna glomazna, inertna i trapava tvorevina
koja sa monogo više od pukog minimuma – ali ključnih – parametara
niti nije u stanju da barata.
To što je dobro za vlast čisto je loše za društvo i obrnuto.
Vlast ne preza od poteza koji podižu njen prestiž u javnosti i
uvećavaju njenu izbornu podršku čak i kad se time na društvo
navaljuju ogromni, ničim opravdani troškovi. Jedan posebno štetan
oblik državne intervencije su subvencije, koje su kod nas prevršile
svaku meru. Subvencije imaju smisla samo ako su sredstvo za
premošćavanje privremenih likvidnosnih i drugih teškoća u ne-kim
organizacijama koje su, inače, na dugi rok životno sposobne,
razvojno perspektivne i na dugi rok rentabilne. To kod nas nije
slučaj. Pod upravom agencije za privatizaciju još uvek je nekih 650
preduzeća koja su bez ikakve poslovne budućnosti. Dosadašnje
isku-stvo to nedvosmisleno potvrđuje iako se vlast još uvek
zavarava nadom da neka od njih
21EkonomskE idEjE i praksa | dvobroj 9 i 10 | jun-sEptEmbar
2013.
-
može da oživi, pa pravi neku njihovu klasifikaciju sa stanovišta
njihovog tobožnjeg po-slovnog reaktiviranja. Ni u nekoliko
uzastopnih navrata niko nije hteo da ih kupi, iz godine u godinu
„proizvode“ strašne gubitke opterećujući republički budžet u meri
koja je više nego opasna, a za budžet bi bilo jeftinije da tamo
zaposlenima direktno isplaćuje zarade nego ovako, održavajući u
životu propale firme i „hraneći vrapca posredstvom konja“.
Dubinski motiv ove ekonomski štetna politike u prvoj
aproksimaciji je svakako socijalni, ali iza njega je onaj još
dublji i odistinski – politički. Ti zaposleni su budući glasači i
vlast ih zadržava na ubitačno skup način na njihovim radnim mestima
jer zna da tako uvećava svoju političku podršku. Ona to čini na
ovakav ekonomski destruktivan način, doslovno uništavajući oskudna
i dragocena sredstva, jer hoće po svaku cenu da očuva, makar za
neko vreme, radna mesta koja će ionako morati da propadnu. u ovoj
proceni naši se ekonomisti u potpunosti slažu iako se razilaze
povodom mnogih drugih bitnih stvari. Eto još jednog eklatantnog
primera raskoraka između opšteg interesa i partikularnog interesa
vlasti: idući za svojim glasačkim efektom, vlast prosto uništava
ogromne količine sredsta-va, podsecajući razvojne izglede privrede
i stavljajući ubitačnu hipoteku na ekonomsku budućnost zemlje. I
sada, kad su nadležni držaavni činioci počeli takoreći da se
zaklinju da će energično saseći subvencije i na tom području uvesti
potpuno novu, dijametralno preokrenutu politiku, već su obavljene
pripreme da se sa tom štetnom politikom zapravo nastavi:
napravljena je neka klasifikacija subvencionisanih a poslovno
besperspektivnih firmi sa dve obimom skromne grupe firmi koje će
ili biti puštene u stečaj ili će se pokušati sa prodajom njihove
imovine, dok dve daleko obimnije grupe ostaju i dalje na državnim
jaslama, uz opterećenje budžeta kakvo ni mnogo bogatije zemlje ne
bi trebalo sebi da priušte (Nišavić 2012). Kad vlast iziđe iz
granica svojih normalnih funkcija, sva je prilika da će, jureći za
svojom korišću, društvu naneti ogromne štete.
Lako se da naslutiti da ja nisam pristalica teorije o preteranoj
pohlepi i moralnoj izopačenosti poslovnih ljudi, čak i kad su
njihova primanja basnoslovno velika. Ja nastojim da pojave tumačim
kao objektivno determinisane i sistemski uslovljene. Da ne postoje
sistemski meha-nizmi koji te plate gone u astronomske visine, one
ne bi ni mogle da budu tolike. Sistem koji ovo uslovaljava jeste
konkurentska struktura tržišta kadrova u finansijskoj sferi, kao i
u dru-gim domenima. Predvidiva posledica takvih struktura jesu
konkurentski procesi koji nameću odgovarajuće obrasce ponašanja
nezavisno od subjektivnih stavova i moralnih opredeljenja
konkretnih aktera koji na tim tržištima delujju. Dobru banku ne
čine svi zaposleni nego nje-no najuže upravljačko jezgro, često
jedan jedini čovek. Poslovni uspeh, pa i sam opstanak banke (važi i
za druge finansijske institucije kao što su fondovi, osiguravajuće
kompanije, revizorske kuće...) zavisi doslovno od toga da li će
moći da se dočepa i zadrži takve vrhunske kadrove, te čarobnjake
finansijskih operacija i vrlo krupnih pratećih transakcija. Ogromne
plate su neminovna i gotovo očigledna posledica takve konstelacije.
Ovde sam ja pomalo na tragu Marxa, koga je u ovoj stvari i Popper
afirmativno citirao. Marx, naime, kaže da je
Globalna rEcEsija: sistEmskE altErnativE i izGlEdi
prEvladavanja22
4. sistemsKi Činioci eKonomsKih ponašanja i seKundarni znaČaj
individualnih osobenosti
-
naivno i nedotupavno za eksploataciju optuživati kapitaliste kao
pojedince, kao (ne)moralne ličnosti; oni su, kaže Marx,
zarobljenici sistema na isti način kao i pripadnici radničke klase;
oni moraju da se ponašaju onako kako sistem diktira, inače im nema
opstanka.
Oni koji krizne nesreće pripisuju (ne)činjenju kapitalista,
odnosno bankara i drugih poslov-nih gurua, i tako padaju u zamke
teorije zavere, zaboravljaju da se personalni sastavi svih
rukovodećih struktura po prirodi stvari menjaju, ali ishodi ostaju
neizmenjeni sve dok neiz-menjen ostaje i sam sistem. Mnogi će reći
da to nije kosmički sistem, da su ga stvorili ljudi, pa ga ljudi
mogu i promeniti, odnosno temeljno rekonstruisati i usavršiti. Ta
vera je naivna. Za izgradnju tog dobrog sistema nema, pre svega
potrebnih znanja, jer se stvarnost menja strelovito, a naše
istraživanje i razumevanje kaska za njom na velikoj distanci,
ponekad i sasvim beznadno. Čak je i Keynes svoje najvažnije delo
objavio 1936. kad je Velika kriza bila uveliko prevladana. Drugi
veliki razlog je političke naravi i sastoji se u odnosima moći.
Svaka promena menja nečiji položaj, a one koje idu za tim da
naprave jedan „pravičniji“ sistem udaraju upravo na one koji su
dovoljno moćni da takve promene, baš zato što im ne idu u račun,
jednostavno spreče.
Tu je i oportunizam masa, tj. biračkog tela, koje uvek traži
trenutne efekte, a o onima koji se nude u daljoj budućnosti
najčešće neće ni da čuje. Ovaj oportunizam je u najvećem broju
konstelacija nesavladivo političko ograničenje. Zbog strašnih
političarskih manipulacija i ve-likog broja dugo akumuliranih
neispunjenih obećanja, biračko telo je na svoj način u pravu kad
traži politike koje rezultat daju danas i sada. a velike
transformacije upravo podrazu-mevaju – bar po pravilu – sadašnje
žrtve zarad značajnih budućih poboljšanja. Zbog toga najvrednije
sistemske promene jednostavno nisu u domenu mogućeg: blokiraju ih
moćnici koji ne pristaju na ukidanje njihovih monopolskih i
eksploatatorskih privilegija, a blokira ih i običan puk koji
percipira i vrednuje samo kratkoročne, takoreći trenutne rezultate
i ne pristaje na programe koji podrazumevaju sadašnja odricanja
zarad budućih poboljšanja, pa makar da su ti budući pomaci i
spektakularni.
Često je i sa više nego dobrim razlozima isticano da nije moguće
detaljno prikazati kako bi svet izgledao ako bi država rešila da ne
spasava (bail out) krupne a jednako krupnim promašajima opterećene
finansijske institucije. To su one koje su sebe preambicioznim i
neodmerenim poslovnim potezima prevele preko ivice ponora i našle
se u bezizlaznom polo-žaju. Niko to ne može određeno da kaže. No,
moguće je reći nešto drugo, a u ovoj stvari vrlo relevantno, i to
sa sigurnošću koja gotovo da ne ostavlja nikakav prostor za
sumnju.. Pustiti te privredne subjekte da sami kusaju to što su
zamesili svakako bi imalo krupne i teško podnosive posledice;
individualni i društveni troškovi bili bi ogromni. No, oni ipak ne
bi bili takvi da ne mogu da se podnesu i da privreda, nakon što
protutnji taj uragan, ne bi mogla da se vrati u neku normalnu
kolotečinu. Otkud se to zna i kako se može dokazati? Odgovor je u
iskustvima prikupljenim u prethodnim krizama kojih je bilo tušta i
tma. Sam Marx je izanali-zirao njihov impresivan broj. Jedan broj
tih kriza bio je takav da su bile dublje i razornije od ovoga što
se dešava danas a što mnogi, sa dobrim razlozima, definišu kao
recesiju. One su ipak „protutnjale“ bez nekakvih markantnih
državnih intervencija ili sa intervencijama koje su daleko manje od
ovih sada. gubici su veliki i odricanja bolna, ali nisu takvi da
nepovrat-no skreću privredu na nekakav put propasti bez povratka.
Znanja izvučena iz dosadašnjih iskustava daju dobru osnovu za
zaključak da su i veće krize bez većih intervencija mogle da
23EkonomskE idEjE i praksa | dvobroj 9 i 10 | jun-sEptEmbar
2013.
-
budu prevazilažene i u doglednoj budućnosti savladavane. No,
pošto su gubici implicirani ovim scenarijem ogromni i troškovi
zabrinjavajući, naravno da se postavlja pitanje čemu ti troškovi i
zašto im se uopšte izlagati. u svojoj knjizi nedavno objavljenoj u
prevodu na naš jezik i u nastavcima prenesenoj u Politici, Krugman
(2012) insistira baš na tome, crtajući u dramatičnim potezima
kolosalne štete i sistemska iskliznuća.
Dobici su ipak kudikamo veći od ovih zastrašujućih troškova. Oni
se sastoje u eliminisanju osnove za ponavljanje ovih destriktivnih
scenarija u budućnosti. Spasavanje posrnulih ba-naka i drugih
finansijskih institucija očigledno i neizbežno stvara moralni
hazard: oni koji su svoje grehe uspeli da naplate iz državnih
fondova umesto da ih plate svojim sredstvima, naći će jasnu
računicu da se na isti način ponašaju i u budućnosti. To je nazvano
gambling with other people’s money, a sastoji se u tome da akteri
finansijskih tržišta i oni sa njima pove-zani uskaču u prevelike i
nerazumne rizike: kad poduhvati uspeju, oni inkasiraju rezultujuće
obilne dobitke, a ako slome vrat, tu je država da ih spasava o
trošku poreskih obveznika. Svemu ovome valja dodati jedan zanimljiv
kuriozitet koji se sastoji u teškoj i neoprostivoj protivrečnosti
onih brojnih i razgalamljenih ekonomista koji sve korene tekućeg
kriznog zla vide u anarhičnom i haotičnom tržištu a ništa u državi,
zaboravljajući da je zapravo država dobrim delom odgovorna i za ono
što na površini izgleda kao manjkavost ili otkaz tržišta.
Protivrečnost je, naime, u tome što oni s jedne strane drvlje i
kamenje bacaju na poslovne ljude, posebno na bankare i njihovu
„nečuvenu pohlepu“ (greed), a s druge strane, uplašeni nesumnjivim
lomovima i gubicima koji bi proistekli iz odbijanja da se o javnom
trošku spa-savaju oni koji su u ambis poslovnih vratolomija uvalili
sami sebe, gromko insistiraju upravo na dalekosežnim državnim
intervencijama. u tom insistiranju oni su inspirisani željom da se
izbegnu posledice bankrota preigranih, u ponor nesolventnosti
utonulih finansijskih i sličnih organizacija.
Ova dilema inače muči i najumnije i najuglednije svetske
ekonomiste. Nobelovac Becker i slavni institucionalni ekonomista
Posner ukrstili su povodom ovog koplja u svojim blogovi-ma: Posner
bi da država uskoči i spasava ove posrnule privredne aktere,
prihvatajući rizik moralnog hazarda, dok je Becker odlučno protiv
toga. Ovo naravno nije izbor između opcije koja ne podrazumeva
nikakve troškove i alternative koja je opterećena kolosalnim
troškovi-ma – kad bi to bio slučaj, izbor bi bio previše lak – nego
je to izbor između dva velika zla, a procene se, valjda legitimno
razlikuju, u pogledu toga koje je od ova dva (pre)velika zla veće i
pogubnije. Moja je procena da je skuplja opcija koja omogućava
ponavljanje ovakvih razornih kriza, uz opasnost da ih maltene
pretvori u pogibeljni deo ekonomske svakidašnjice.
Svet su, izgleda, zahvatili talasi regulacije i deregulacije.
Trebalo bi odmah da bude jasno da ne bi moglo da se dokaže da je za
valove regulacije odgovorna država, a za talase deregulacije
poslovni svet i tržište na kome on ostvaruje svoje funkcije i
realizuje svoje ciljeve. I za regulaciju i za deregulaciju
odgovorna je država. Krupnih instituci-
Globalna rEcEsija: sistEmskE altErnativE i izGlEdi
prEvladavanja24
5. stvarno naspram idealnog: percepciona asimetrija u evaluaciji
institucionalnih alternativa
-
onalnih promena koje su oblik u kome se odvijaju velike
sistemske transformacije ne može biti bez učešća države i bitnog
oslonca na nju. razvijanje institucija i gradnja pravnog poretka
tvore skupinu poslova koji spadaju u „opis radnog mesta“ države.
Neki se sa ovom tvrdnjom neće saglasiti ukazujući na inače
nesumnjivu pojavu da širokim područjima državnog delovanja
ovladavaju moćni poslovni činioci. Ovladavši državom, nastavili bi
ovi kritičari, ti „tajkuni“ i drugi poslovni činioci zapravo
oblikuju sistem prema svojim interesima, krojeći ga kako njima
odgovara. Odgovor na ovu kritiku je jednostavno podsećanje na
činjenicu da je država koja „dozvoljava“ da bude ovladana
vandržavnim faktorima vrlo slaba država, da je činjenica
ovladavanja prven-stveno znak ne jakosti poslovnog sveta nego
slabosti države. Država kojom neko van nje može da ovlada loša je i
slaba država, njena podložnost eksternim uticajima važan je razlog
zbog koga bi države trebalo da bude što manje i osnov na kome može
dobro da se zasnuje stav da ona treba da se vrati u okvire svoji
pravih funkcija u čijem obav-ljanju je društveno korisna, gde je
zapravo nezaobilazna i gde je, štaviše, najmanje podložna
koruptivnim i drugim zloupotrebama.
uzajamno i gotovo zakonito smenjivnje regulacije i deregulacije
nije nimalo slučajno. u evaluaciji ustanova i odabiru pravaca
institucionalnog prilagođavanja postoji jedna opasna percepciona
asimetrija. u svakom društvu i u svakom trenutku postoji neka
institucionalna mašinerija koja ovako ili onako, ali nikad idealno,
obavlja važne funkcije koordinacije i, koliko je moguće,
usmeravanja privredne aktivnosti. u onome što postoji i što
dejstvuje na naše oči lako se zapažaju defekti i propusti; to je
stvar registrovanja pojava u živoj privrednoj realnosti. Ljudi i
organizacije su po svojoj prirodi okrenuti ne-kim promenama i
zaokupljeni planovima o nekim poboljšanjima. To utoliko pre što se
u stvarnom životu iz trena u tren zapažaju i registruju stalne
manjkavosti. radeći u posto-jećim, čovek neprestano sneva o nekim
bitno boljim, delotvornijim aranžmanima. Čovek nije samo homo
faber, homo ludens i homo sapiens; čovek je i homo reformans. u toj
zaokupljenosti reformama, prirodno je da se prethodno prave
koncepti, mentalne skice alternativnih aranžmana koji treba da
zamene ove postojeće, pune opserviranih defekata i manjkavosti.
upravo to predstavlja pomenutu opasnu opservacionu asimetriju koja
se svodi na poređenje onog stvarnog i delujućeg što postoji sa onim
idealnim koje je još u sferi naše imaginacije i naših apstraktnih
nacrta.
Ono što je idealno i zamišljeno nikad u punoj meri ne omogućava
sagledavanje manjka-vosti i nedostataka, sigurno ne u onoj meri u
kojoj se ti propusti registruju u svetu stvarnih sistemskih
ustrojstava. I tako se stiže do jednog netačnog i čak nefer
poređenja koje je u osnovi mnogih institucionalnih zaluta, kako bi
rekao Laza Kostić, i koje je dovodilo do mnogih institucionalnih
vratolomija protegnutih na čitave decenije, sa razornim
posledi-cama utkanim u pogubne razvojne devijacije i naizgled
beskrajne, za mnoge beznadne periode privredne i svekolike
društvene stagnacije. Trenutno smo u fazi preovlađujuće
deregulacije. Sasvim prirodno, u velikoj modi je iznalaženje
funkcionalnih opačina koje je deregulacija navodno proizvela. Ta
faza generalnog kritikovanja deregulacije u isti mah je, dakako, i
faza kreiranja zamišljenih i idealnih regulativnih ustrojstava koja
navodno treba ovaj ekonomski haos konačno da okončaju. Opet se
idealno poredi sa stvarnim i opet su ogromna iskušenja da se
zamišljena a u mnogim elementima i neostvariva ustrojstva prihvate
kao tobože superiorna zamena za ovu „deregulacionu anarhiju“. I
opet su veliki
25EkonomskE idEjE i praksa | dvobroj 9 i 10 | jun-sEptEmbar
2013.
-
rizici da se zaletanjem u institucionalne vratolomije, iza kojih
je sirenski zov idealizovanih alternativa, naprave ogromne
privredne štete i razvojna iskliznuća.
Ne treba zaboraviti da je i do ove, moguće preterane,
deregulacije došlo pod pritiskom proverene spoznaje brojnih
manjkavosti prethodnih regulativnih ustrojstava. Tako su či-nioci
zaduženi i ovlašćeni za institucionalna prilagođavanja nastaviti da
sebe zapliću i raspliću, uz štete koje sigurno neće moći posve da
se okvalifikuju kao neizbežne i pored nesumnjivih objektivnih
determinanti, uključujući i upravo razmatranu percepcionu
asi-metriju. Tu se upliću i učinci međunarodne konkurencije. Već je
i u udžbenike prodrla informacija kako je u kompleksnom svetu
finansijskih institucija neke krupne segmente svoje aktivnosti među
prvima deregulisala Pariska berza; posledica je bilo impresivno
smanjivanje troškova onih subjekata koji su na njoj poslovali.
Dalja posledica je bila da su mnogi akteri svoje poslovanje pregli
da premeštaju iz Londona u Pariz. u potrazi za sa-secanjem troškova
uvek se javljaju i neumoljivo deluju moćne sile. Šta je London
mogao drugo da uradi nego i sam da krene putem deregulacije? Evo
primera u kome institucio-alne promene nisu u tolikoj meri, ili bar
ne isključivo, opredeljene nekim svesnim delo-vanjem, nastupom
institucionalizovane društvene volje. One su, naprotiv, izazvane –
bar dobrim delom – funkcionisanjem spontanog mehanizma konkurencije
između aktera na odgovarajućim tržištima, produkovane su, dakle,
posredstvom decentralizovanih i sigurno ne posve dirigovanih
procesa. Ko bi mogao da bude kriv za to što je, pod pritiskom
tržiš-nih impulsa i konkurentskih silnica i London morao da krene
putem deregulacije? Šejtan!
Iluzije uveliko preovadavaju u traganju za putevima izlaska iz
krize. Oči se uveliko i masovno upiru u državu. To je još jedna u
dugom nizu pogrešnih i opasnih iluzija. Za ovu krizu je i na
opštem, tj. načelnom planu i na sasvim konkretnoj razini odgovorna
država. Na načelnom planu odgovorna je jer je glavni, odlučujuće
važan akter i regulacije i deregulacije. Na konkretnom planu
odgovorna je jer je pokrenula dobro poznati talas masovnog
zaduživanja, anulirajući tradicionalna načela bankarske opreznosti
i kriterije za alokaciju kredita. Država je nametnula jedan režim u
kome je kredite dobijalo i kuso i repato i čak zakonski nametnula
obavezu da se stambeni krediti odobravaju i onima koji ne
ispunjavaju ni najkomotnije tumačene kriterije bankarskog
poslovanja. O tome je dokumentovano pisao M. Prokopijević (2009) u
radu u kome skreće pažnju na jedan kod nas potpuno ignorisan
detalj, na mogućnost da je „krizu“ po svoj prilici izazvala država
svojim nepromišljenim i gotovo apsurdnim upadom u tržišta, jednim
nasiljem nad zdra-vim kriterijima finansijskog poslovanja – nečim
što je ličilo na zakonsku prinudu da se krediti daju finansijski
slabim i nesolidnim klijentima, takoreći kusom i repatom – kakvo ni
najrobustniji finansijski sistem ne bi mogao da podnese. Daleko
potpuniji ali sa Pro-kopijevičevim tumačenjem savršeno konzistentan
prikaz nastajanja tekuće recesije, i to u opsegu jedne voluminozne
knjige od čitavih 330 strana, dali su Morgenson i rosner (2011),
opisujući u živim bojama i drastičnim potezima nečuvene
manipulacije velikih igrača na finansijskom tržištu (Fanni Mae i
Fredie Mac, zajedno sa začuđujuće širokim
Globalna rEcEsija: sistEmskE altErnativE i izGlEdi
prEvladavanja26
6. drŽava – vinovniK Kriza ili ŽuÐeni spasilac?
-
krugom subjekata koji su sa njima bili povezani višestrukim
nitima špekulativnog delova-nja). Noseća poenta ove impresivne
knjige jeste da su svi ti manipulatori i njihova gotovo nedostupna
delanja imali svoj čvrst oslonac u američkoj državi i njenoj
izopačenoj politi-ci. Posebno je upečatljiva dokumentacija kojom se
(p)(d)okazuje da je u osnovi bila jedna kolosalna podvala koja se
sastojala u svesno stvorenom utisku da iza već privatizovanih i na
slobodnu pašu puštenih kompanija još uvek, sa svim poznatim
sigurnosnim garan-cijama, stoji američka država. Kritika na račun
zagovornika ionako nezdrave intervencije sasvim je jasna, a valjda
i poučna: budući da država predstavlja epicentar ali i dubinsko
žarište razornih kriznih poremećaja, oni koji u državi vide aktera
prevladavanja aktuelnih turbulencija nisu ni svesni da, tražeći
nove državne intervencije, zapravo traže još više krize od ove koja
nam već izlazi na nos.
Naš svet se teško oslobađa od iluzije da država može da ukloni
izvorišta i manifestacije trusnih poremećaja koji potresaju
svekoliku privredu, pa i društvo u celini. Za obavljanje tog
utopijski postavljenog, gigantskog zadatka država bi morala da bude
opremljena sa mnogo većom količinom znanja nego što će ga ona ikad
posedovati i čak država koja bi bila sposobna da ogromnu masu
znanja rasutu diljem socijalnog bića skupi u nekim svojim
centralnim skladištima. To se nikada neće desiti. No, u toj iluziji
državi se pripisuje i nešto više i još manje verodostojno, a to je
da bi to bila organizacija koja bi se u pot-punosti posvetila
javnom dobru i opštedruštvenom interesu. Takva anđeoska država ne
postoji i nikada se neće pojaviti. Država se, kao i mnoge druge
kompleksne organizacije sastoji od mnoštva različitih pojedinaca i
jednako široko izdiferenciranih organizacija. Ti pojedinci i
organizovane grupe pre svega isteruju svoj partikularni i
pojedinačni interes i utoliko su opasniji što barataju ne
sopstvenim nego društvenim sredstvima, tj. novcem poreskih
obveznika. Širi interes će im se naći na srcu samo kad se poklopi
sa njihovim individualnim. Čak i u tome mogu da napave silnu štetu.
Najnoviji primer je hajka na poslovne ljude zbog nekakvih
zloupotreba za koje sam već naglasio da nisam uspeo da ih razumem
ni posle prilično brojnih konsultacija sa drugim ekonomistima. Među
takvima ima čkanova aEN, vrhunskih profesora, specijalista za
poslovno pravo i ekonomiju...Ni oni ne uspevaju da ih razumeju. Da
li je rasudno, pa i dopušteno, trpati u zatvor poslovne ljude za
navodne prestupe koje ni oni što važe za najkompetentnije ne mogu
da razumej?
Lični interes se ovoga puta poklopio sa jednim (pogrešnim)
prividom opšteg interesa, pa su političari spremni da obezglave
privredu zarad uvećavanja svoje političke podrš-ke. Eklatantan
primer sukoba između političke aritmetike i ekonomske računice
(Mad-žar 2011, s. 431): ono što je politički isplativo ne samo da
ne donosi neke pozitivne ekonomske učinke nego po privredu može da
bude pogubno u doslovnom smislu reči. Podvlačeći crtu ispod ovog
heterogenog mnoštva izukrštanih interakcija i uticaja, bez rizika
se može ustvrditi da je naivno i čak apsurdno pretpostavljati da, s
jedne strane, postoji kategorija tržišnih aktera koji maksimiziraju
(samo) neke individualne lfunkcije cilja, a s druge neka anđeoska
bića u javnoj upravi, državnim organizacijama i političkim
strukturama koja zbog nečega zaboravljaju sopstvene ciljeve i umiru
za opšte interese, predano se trudeći da unaprede javno dobro koje
se kroz njih ispoljava. Ta zabluda je u ekonomskoj misli odavno i
definitivno prevaziđena, a deo je profesionalne klasike da se i za
pripadnike političkih struktura i javne uprave postuliraju
individualne utilitetne funkcije čijim se maksimizirnjem nastoji
formalizovati njihovo ponašanje (kao davna referenca u
27EkonomskE idEjE i praksa | dvobroj 9 i 10 | jun-sEptEmbar
2013.
-
tom smislu može da posluži Niskanen 1974/1968/, a da je takav
tretman ponašanja birokratije definitivno sankcionisan i dobio
svoju udžbeničku obradu vidi se, uz ostalo, i po tretmanu
činovništva u temeljnoj i merodavnoj studiji Muellera 2003, gde je
ponaša-nju birokratije posvećeno više od 25 strana 359-385, a na
snažne uticaje birokratskih posezanja u javne resurse i
odgovarajuće nezdravo širenje državnih organizacija utrošeno je još
čitavih pedeset strana, 501-550). Kad su posredi interesi,
motivacija i rezultujuća ponašanja, ljudski materijal je u
temeljnim odrednicama istovetan i homogen: svako se trudi da u
brojnim i složenim interakcijama postigne ono što mu najviše prija
i odgovara; verovatno nije odveć rizično reći da nam je svima
košulja bliža od kaputa. Ta osobina je uglavnom pozitivna i
dobrodošla u tržišnim međudejstvima i poslovnim transakcijama, ali
je potencijalno opasna a pokadšto i pogubna u državnim aranžmanima
i odnosima zasnovanim na vlasti i prinudi. u obavljanju javnih
funkcija gde ljudi ne barataju sop-stvenim novcem niti za svoje
odluke snose rizik sopstvenim sredstvima nego raspolažu i
upravljaju novcem poreskih obveznika. a tuđa ruka svrab ne češe, pa
onaj kome drugi konja sedla – slabo jaše.
Odnos prema državi u našim je raspravama izvor mnogih
nesporazuma i razlog sukoblja-vanja u kojima ima mnogo dima a malo
vatre. Neka ovde bude jasno istaknuto da je za gro liberala – prema
mom tumačenju za sve njih – država suštinski važan i nezaobilazan
element društvene organizacije. Savremena civilizacija, a biće da
to važi i za bilo kakvu civilizaciju, nezamisliva je bez države.
Ona je kostur i oslonac na koji se naslanja gro društvenih odnosa i
međudejstava, uključujući doslovno i zasigurno i one najvažnije,
istinski opredeljujuće. I samo tržište, bar u obliku kako ga danas
svi percipiramo i razu-memo, nezamislivo je bez države i teško da
bi bez nje moglo da funkcioniše, pa i opsta-ne. Kao garant i
utemeljitelj svojine država tržištu obezbeđuje onaj osnovni
preduslov, element bez koga nema transakcija niti pomeranja resursa
na ekonomski najdelotvornije opcije. Isto je toliko važna uloga
države u garantovanju ugovora i obezbeđivanju finansij-ske
discipline. Bez sudstva, tužilaštva i policije ceo tržišni sistem
urušio bi se pod tere-tom kontraktualnog oportunizma koji je jednom
broju suštinski važnih, doslovno nosećih transakcija (krediti,
ulaganje, finansiranje...) prosto inherentan. Verujem da nisam
jedini liberal koji će pristati čak i na sledeću propoziciju: u
privrednoistorijskoj retrospektivi nema primera istinski uspešnog
privrednog razvoja a da u odgovarajućem procesu bitnu ulogu nije
igrala i država. No, valjda je ovo mesto na kome je prikladno
istaći da je država samo potreban ali ne i dovoljan uslov za krupne
i trajno održive razvojne uspehe. Bez države istinski veliki
razvojni podvizi nisu mogući, ali država sama po sebi takve uspehe
zasigurno ne garantuje.
Sa državom se, međutim, javlja permanentni i uvek iznova
aktualizovani problem njene sklonosti ka hipertrofiji i posezanja
za funkcijama i domenima u kojima joj nije mesto. Kad se jednom
oformi zbog stvari u kojima je i neophodna i društveno nemerljivo
korisna – bolje rečeno kad se sa puno razloga uvaži njeno
postojanje kao činjenice bez koje je i sama civilizacija
nezamisliva – ona predvidivo i skoro bezizuzetno kreće u svoj
neodmere-ni i maligni rast. Velikan ekonomske misli M. Friedman bi
rekao da je raspolaganje tuđim novcem u poslovima zadovoljavanja
tuđih potreba toliko privlačno za one koji se nađu u posedu
odgovarajućih ovlasti da bi bilo pravo čudo kad moćna motivacija
koja iz takvog raspolaganja izvire ne bi produkovala snažne
tendencije preteranog, malignog (neka još
Globalna rEcEsija: sistEmskE altErnativE i izGlEdi
prEvladavanja28
-
29EkonomskE idEjE i praksa | dvobroj 9 i 10 | jun-sEptEmbar
2013.
jednom bude upotreblejna ta reč) širenja države. Ko med tuši,
taj i prste liže. Ovlašćenja za raspolaganje tuđim sredstvima (tj.
tuđim novcem, onim koji pripada poreskim obve-znicima) dobijaju se
na izborima, a izborna podrška tako se lako pribavlja pružanjem
kratkoročnih poboljšanja po cenu višestruko većih dugoročnih
troškova i gubitaka. Ovo dugoročnih ne mora ni da bude u nekoj
predalekoj budućnosti, računi za politički oportu-nizam redovno
prispevaju brže nego što se očekuje. usmerenost na kratkoročne
dobitke i nepopravljiva miopija, prava slabovidost kad je reč o
efektima u nešto dugoročnijoj perspektivi predstavlja univerzalnu
elektoralnu slabost, a biće da je duboka, strukturno ugrađena
osobenost i daleko širih društvenih segmenata. Ona je, pored
ostalog, i tipično izvorište krupnih grešaka u ekonomskom
rezonovanju (v. Hazlit (2011/1962/, s. 21-2) i rodno mesto zabluda
koje i na najširem socijalnom planu izazivaju teška izopačenja u
bitnim razvojnim trendovima.
Političari žive od kratkoročnih efekata, njihov horizont
odlučivanja je kratak i deprimira-juće skučen. Istinski racionalne
alternative društvenog razvoja po pravilu se karakterišu vremenskim
profilom efekata koji je upravo suprotan od onoga koji odgovara
političarima. Kad krenu neposredno da gazduju resursima – kad sebi
neopravdano prisvoje uloge pre-duzetnika, privrednika, ulagača i
upravljača u privredi – političari sasvim predvidivo i lako
objašnjivo postaju prava pošast po ekonomski uspeh i privredni
razvoj u celini. Država je nezaobilasna i dragocena dok ostaje na
terenu sebi svojstvenih funkcija, krupnih poslova u kojima je niko
na pravi način ne može zameniti. ali kad se upusti u neposredno
raspo-laganje sredstvima i lati „popravljanja“ distributivnih
ishoda koje generiše tržište, ona po-staje jednako štetna i po
razvojni potencijal fatalna. Na terenu koji u pravom smislu treba
da bude stvar tržišne koordinacije ona ne može biti ništa drugo
nego predatorna i štetna. Prvo, činovnici nisu osposobljeni za
donošenje privrednih odluka, njihova specijalizacija je daleko od
ekonomskog odlučivanja, oni ne bi znali kako upravljati privrednim
tokovima sve i kad bi se sa svom ozbiljnošću latili ovog presudno
važnog društvenog posla. Drugo, čak i kad bi znali da upravljaju
poslovnim procesima, oni ekonomski celishodne odluke ne bi donosili
prosto zato što za takve odluke nisu zainteresovani. Njihova
funkcija cilja bitno je različita u odnosu na kriterije odlučivanja
poslovnih ljudi: to što poslovni ljudi čine u sopstvenom cilju u
dobroj meri će, i pod pretpostavkama koje nisu odveć restrik-tivne,
biti i u interesu privrede i društva u celini. Ono, međutim, što
činovnici i njihovi politički patroni čine u vlastitom interesu
principijelno se razilazi od onoga što bi bio interes cele privrede
ili društva kao celine.
Najporaznije je državno uplitanje u kontrolu cena, najčešće u
infrastrukturnim delatno-stima i stambenoj privredi. I ovde se,
nažalost, javlja pogubna asimetrija u percipiranju i razumevanju.
Vidljivi su dobici onih koji uživaju niske stanarine, jeftinu
struju, povoljne cene gasa i grejanja..., ali se ne vide ogromni
gubici koji nastaju usled alokativnih defor-macija i zakivanja
resursa za ekonomski inferiorne upotrebe. Nađu se i oni koji
uspevaju da se domognu novih stanova izgrađenih u državnoj
preduzetničkoj i upravljačkoj kombi-
7. politiČKi Koreni deformacija u funKcionisanju drŽave
-
natorici. Stvara se čak i utisak da je država i voljna i
sposobna da isporuči onoliko stanova koliko je u datoj situaciji
„društvu potrebno“. Zaboravlja se, i nikada se u punoj meri ne
sagledava, koliko je na drugim mestima u sistemu izgubljeno zato
što je država, koristeći monopol institucionalizovane prinude,
prisvojila (preotela) resurse koji zapravo u njeno pritežanje nisu
ni smeli da dospeju. S druge strane, međutim, fiksirane i
potcenjene sta-narine ne samo da preduzimačima ne daju motivaciju
za porizvodnju novog stambenog prostora, nego su često tako niske
da niti podstiču niti omogućavaju tekuće održavanje. rezultat ove
prazne politike jeste da su se nekada prosperitetna i zadivljujuće
uobličena gradska jezgra pretvorila u jezive krajolike i urbanu
pustoš koju u širokim krugovima zao-bilaze i pojedinačni korisnici
i poslovni krugovi.
Drugi aspekt pogibelji koju političari izazivaju kad se late da
resursima neposredno uprav-ljaju jeste napred istaknuto opet
razorno žirenje redistributivnih odnosa i rezultujućih patogenih
pomeranja u raspodeli. Tek je taj efekat generalno vidljiv i
bukvalno očigledan. Ovde se samo dodatno precizira splet političkih
aspekata i pratećih učinaka državno vođenih redistributivnih
procesa. Da bi dala jednima, država, budući da je neproizvodna i
poslovno uglavnom neaktivna, mora odgovarajući dohodak da oduzme od
drugih. Kako je broj onih kojima se daje nesravnjivo veći od broja
onih od kojih se oduzima, to je bogomdani način za berbu glasova i
uvećavanje političkog kapitala. Neka bude parafra-zirano: tako
vlast od biračkog tela kupuje glasove njegovim vlastitim novcem. a
vredno je opetovanog isticanja da se destimulativni efekti javljaju
na oba kraja ovog redistributivnog procesa: poslovno se dezangažuju
i oni koji ovim preraspodelama dobijaju i oni od kojih se oduzima.
rezultat je opšta redukcija ekonomski relevantnih i razvojno
podsticajnih pregnuća i malaksavanje privredne dinamike zbog koga
su u konačnoj računici svi na gubitku.
Bez obzira na različita ideološka usmerenja i doktrinarne
orijentacije ekonomisti su sa-glasni u dijagnozi da je aktuelna
ekonomska situacija više nego nepovoljna i da se pri-bližava samoj
ivici sloma. Koliko god da su u toj oceni jedinstveni, silno se
razlikuju u predstavama o tome kako tu pošast konačno prevladati
ili bar ublažiti. u tim dijametralno suprotstavljenim preporukama
za ekonomskopolitičko delovanje dolaze do izražaja još dublja
njihova neslaganja u sagledavanju karakteristika funkcionisanja
političkog pro-cesa i u oceni njegovih brojnih učinaka. Jedni se
okreću državi i u njenom pojačanom angažmanu traže izlaz iz
„krize“. Drugi bi hteli da državno angažovanje bitno smanje i da
privredu oslobode razornih posledica državnog gazdovanja. Oni prvi
smeću s uma da je država odgovorna i za regulaciju i za
deregulaciju jer je to fluktuiranje između dva regulatorna režima
njeno delo; strateške promene u temeljnim odrednicama koordinacije
i usmeravanja bez države su jednostavno nezamislive. Tako se zahtev
pristalica državnog intervencionizma svodi na traženje veće
zastupljenosti onoga što je krizu zapravo i pro-izvelo. Njihov
odgovor bi bio da oni ne traže intervencije iste one države koja je
vinovnik ovog privrednog haosa, nego jedne bitno različite države –
delotvorne, dalekovide i odane javnom interesu.
argumentacija razvijena u ovom odeljku dovodena je do nivoa na
kome je prikladno da se ti dirižisti obaveste da takva država ne
postoji, da ona ovde ne stanuje niti u toj ideali-zovanoj formi
boravi bilo gde pod kapom nebeskom. Da je takva država moguća,
sigurno
Globalna rEcEsija: sistEmskE altErnativE i izGlEdi
prEvladavanja30
-
31EkonomskE idEjE i praksa | dvobroj 9 i 10 | jun-sEptEmbar
2013.
je da ne bi čekala savete naših ili bilo kojih drugih
„državozboraca“ i odavno bi i uveliko postojala i delovala. Ovo je
tačka na kojoj je takođe uputno tek da se podseti na očitu ali
često zanemarivanu činjenicu da (1) zbog ograničene obaveštenosti i
neizbežnih defekata mišljenja državi često biva pripisano i ono što
ona nije produkovala; iz činjenice da se nešto dogodilo u nekoj
zemlji skloni smo da, po nekom automatizmu i liniji manjeg ot-pora
u mišljenju, to bezrezervno uknjižimo i državi koja se zatekla u
posmatranoj zemlji; (2) nisu sve države iste, a iz činjenice da je
neka eventualno i postigla nekakve uspehe ne sledi da je taj domet
dostupan i svakoj državi, i (3) država u Srbiji je notorno
rašti-movana i neefikasna, što nije samo posledica subjektivnih
slabosti, koje u ovako važnim konstelacijama retko kad izostaju,
nego i jedne skupine objektivnih determinanti, poseb-no uslovljenih
koalicionim vladama (Begović i Mijatović red. ss. 14-16 i Madžar
2011, ss. 447-8 i 459-60). Zbog dubokih i neotklonjivih osobenosti
društvenog bića Srbije, specifičnih svojstava koja izviru iz njene
etničke heterogenosti, a potom i mnogih drugih raznorodnosti,
Srbiju će dugo pratiti teškoće koje su dobro poznate i u literaturi
rigorozno obrazložene (Begović i Mijatović, red. 2007). Priroda im
je takva da ni sadašnje i buduće elite neće u dogledno vreme moći
da im dohakaju, pa je osobito neumesno i kontrain-dikovano iz
primera uspešnog ili „uspešnog“ delovanja države na drugim, često
dalekim meridijanima izvlačiti analogne zaključke za Srbiju. Oni
koji traže efikasnu i čestitu državu redovno i bezizuzetno
propuštaju da kažu šta bi to u društvu (ili čak van njega) moglo,
pa i moralo, da se dogodi pa da umesto alave, eksploatatorski
postavljene i trapave države takoreći iznebuha bane patriotski
nadahnuta, benevolentna i zbog nečega vrlo efikasna država. Ta
utopija nema uporište ni u jednom elementu ekonomske
strarnosti.
Liberalno orijentisani ekonomisti imaju u ovoj stvari bitno
drukčija opredeljenja, te tako i praktične preporuke koje bi htele
da budu i operativne. generalno, oni se zalažu za daleko manje
angažovanje države. Oni su naročito opredeljeni za redukovanje,
pravo sasecanje državne moći. Jer, i kad uvodi tvrda regulativna
ustrojstva i kad kreće u dalekosežnu deregulaciju, država te mahom
remetilačke a često i direktno štetne promene može da generiše zato
što ima dovoljno, tj. previše moći. razložan ustavni inženjering je
put ko-jim se ograničava država i vraća u okvire svojih „prirodnih“
funkcija, beskrajno važnih poslova u kojima je nezamenljiva i
društveno silno korisna. Valja uočiti da ni taj zadatak nije lak i
da i on možda sadrži teško ostvarljive utopijske elemente. No, on
je sigurno lakše ostvarljiv i bliži realnosti od očekivanja da se
iz čista mira dobije nekakva suštinski različita, pa uz to i
nesravnjeno efikasnija država. Lakše je postići cilj da se država
nave-de na to da jednostavno manje radi negoli se dokopati nekakve
bezmalo idealne države koja bi radila mnogo i dobro a po svoj
prilici i ne postoji. a kad država smanji oblast svog
intervenisanja, skoro da je očigledno da će neuporedivo efikasnije
delovati na onom raci-onalno suženom području na kome je
nezamenjiva. To pored ostalog znači koncepcijski bolje postavljena,
pravno celishodnije uobličena i neupredivo bolje zaštićena
vlasnička prava, potpuniju i dosledniju zaštitu ugovora i daleko
veći stepen finansijske discipline,
8. zaKljuČaK: endemsKi sKepticizam u gledanju na emancipatorsKu
ulogu drŽave
-
9. literaturaBegović, Boris i Boško Mijatović, red. (2007),
Korupcija u Srbiji pet godina posle, Beograd: Centar za
liberalno-demokratske studije.
Berč, Kin i Vlad Mihnjenko, ur. (2012/2010/), Uspon i pad
neoliberalizma – Kraj jednog ekonomskog poretka, Beograd: Zavod za
udžbenike, prevele Mira i Vera gligorijević.
Browning, Edgar K. (2008), Stealing From Each Other – How the
Welfare State Robs Americans of Money and Spirit, Westport,
Conn.&London: Praeger.
Hazlit, Henri (2011/1962/), Ekonomija u jednoj lekciji, Beograd:
JP Službeni glasnik.
Krugman, Pol (2012), Okončajte ovu depresiju. Odmah!,
monografija objavljena u na-stavcima, Politika CIX, u brojevima od
petka, 12. oktobra do nedelje, 4. novembra 2012.
Meltzer, allan (2012), „an Extraordinary Economic Mess“,
National Interest, Decem-ber 28, pp. 1-2.
Mijatović, Boško (2012), „O tzv. neoliberalizmu“, Lj. Madžar i
M. Jakšić, red., Global-na kriza i ekonomska nauka – Neoliberalizam
i alternative, Beograd: aEN u sastavu NDES i Ekonomski fakultet u
Beogradu – Časopis Ekonomske ideje i praksa, 95-105.
bolje stečajno zakonodavstvo i superiornu institucionalizaciju
finansijskog sistema...Iznad svega, to znači efikasniju i
dosledniju primenu propisa uz blagovremeno i neizostavno
izvršavanje svega što propisi sadrže i podrazumevaju. Zadatak koji
pred ekonomsku politiku i vazda hazardne poduhvate institucionalnog
prilagođavanja postavljaju liberalno orijentisani ekonomisti
kudikamo je manji, te zato i lakše ostvariv.
Možda se sme na kraju ukazati na jednu potencijalnu okolnost
koja otvara izvesne nade i liberalima i njihovim doktrinarnim
protivnicima. u našoj zemlji, ali i drugde, velike društvene
potrebe i strateški značajne sastavnice javnog dobra dobijaju
izvesnu šansu da budu ozbiljno uključene u organizovano društveno
delovanje samo kad i ako postanu politički isplative. Nezadrživo
širenje globalnih poremećaja i produbljivanje recesionih pojava, uz
percipirane hazarde njihovog prerastanja u razorna i teško
podnošljiva kri-zna pustošenja, menja sastav i pomera lokaciju
pojedinih elemenata u funkcijama cilja političkih delatnika. Pravo,
beskompromisno hvatanje u koštac sa kriznim hazardima može da
postane politički rentabilno, uz izglede da na prevladavanju
aktuelne ekonomske nedođije mogu da se zarade politički poeni i
dobije jaka izborna podrška. To bi bio po-četak kraja ovog naizgled
beskrajnog urušavanja i promena kojom bi se – da se pribegne
poprilično rabljenoj metafori – upalilo svetlo na kraju tunela. No,
valja naglasiti da je i taj proces pomeranja i transformacije
funkcija cilja političkih delatnika egzogeno opredeljen i
neupravljiv. ako se ikad i dogodi, on neće biti stvar mudrog i
promišljenog upravljač-kog delovanja nego element ne baš osobito
verovatne koincidencije velikog broja teško predvidivih sastavnica
i pitanje sreće koju ne možemo planski da proizvedemo a možemo samo
da joj se nadamo.
Globalna rEcEsija: sistEmskE altErnativE i izGlEdi
prEvladavanja32
-
Morgenson, gretchen and Joshua rosner (2011), Reckless
Endangerment: How Outsized Ambition, Greed, and Corruption Led to
Economic Armageddon, New York: Times Books and Henry Holt and
Company.
Mueller, Dennis (2003), Public Choice III, Cambridge: Cambridge
university Press.
Niskanen, W. (1974/1968/), „The Peculiar Economics of
Bureaucracy“, Eirik g. Furu-botn and Svetozar Pejovich, eds. The
Economics of Property Rights, Cambridge,Mass.: Ballinger Publishing
Company, 1974, pp. 187-199.
Nišavić, Danijela (2012), „Neizvesna sudbina za 50.000 radnika“,
Blic 5708, subota 29. decembar, Novac 219, s. 1.
Poper, Karl (2002/1963/), Pretpostavke i pobijanja – rast
naučnog znanja, Sremski Karlovci i Novi Sad: Izdavačka knjižarnica
Zorana Stojanovića, preveo Dragan Laki-ćević.
33EkonomskE idEjE i praksa | dvobroj 9 i 10 | jun-sEptEmbar
2013.
-
Kori udoviČ[email protected]
1EkonomskifakultetUniverzitetauBeogradu.
35EkonomskE idEjE i praksa | dvobroj 9 i 10 | jun-sEptEmbar
2013.
the global financial crisis – still unresolved
abstract:The Global Economic Crisis 2008/2009, Still
Unresolved
The goal of this paper is to identify the factors that
distinguish the 2008/2009 finan-cial crisis from previous
recessions and economic downturns, and argue that as these have not
yet been properly tackled, the perspective is one of sluggish
global growth at best, or another major upheaval soon. Three major
distinguishing factors gave the crisis a large scope, and make the
recovery an uncertain and incremental process: 1. the length of the
period of prosperity, and financial sector technology and
regulatory changes allowed the financial bubble and its effect on
real economic structures to reach an unprecedented size, 2. the
financial bubble masked the growing imbalances in developed country
income distribution and in global savings and trade; these today
conspire to depress the global demand needed to generate a
full-blown recovery, and 3. a truly globalized economy, in which
the role of emerging markets has transformed from merely mirroring
processes in the developed world into actively shaping them, and
which requires global regulation (not on the horizon).
Key words:global financial crisis, recession, globalization,
financial bubble, income distribution, financial derivate, monetary
policy, fiscal policy, advanced economies debt crisis, stocK-marKet
crash
-
The GLobaL FInancIaL cRIsIs – sTILL UnResoLved36apstraKt:
Globalna kriza 2008/2009- Nerešena Pitanja
Cilj ovog rada je identifikacija faktora koji čine finansijsku
krizu iz 2008. godine drugačijom od ranijih recesija. Zbog
neadekvatnog rešavanja i razumevanja procesa koji će biti
diskutovani u ovom radu, u skorijoj budućnosti nas u najboljem
slučaju očekuje slab ekonomski rast, dok je u najgorem slučaju
moguć jos jedan ekonomski krah. Tri faktora su doprinela velikom
obuhvatu ove krize, kao i nesigurnom i sporom oporavku: 1. dug
period ekspanzije ciklusa pre krize, kao i tehnološke i regulatorne
promene u finansijskom sektoru, su dovele do stvaranja finansijskog
mehura čija su veličina i efekat na realnu privrednu strukturu bez
presedana u istoriji, 2. finansijski mehur je maskirao rastuću
nejednakost u raspodeli zarada u razvijenim zemljama, kao i
postojanje debalansa u svetskoj štednji i trgovini, koji danas
onemogućavaju oporavl-janje globalne tražnje na nivo koji je
potreban za postojani i zdravi oporavak globalnog rasta, i 3.
istinska globalizacija, u kojoj se privrede novih tržišta ne
ponašaju više kao čisti odraz privrednih p