Šta se događa kada umremo? - Focus on the Kingdom
Post on 23-Oct-2021
1 Views
Preview:
Transcript
Šta se događa kada umremo?
Biblijsko gledište na smrt i vaskrsenje
Priručnik za podsticanje obnove biblijske vere
Anthony F. Buzzard M.A. (Oxon.), M.A.Th.
„Ne divite se ovome, jer ide čas u koji će svi koji su u
grobovima čuti glas Sina Božijeg, Ne divite se ovome, jer ide
čas u koji će svi koji su u grobovima čuti glas Sina Božijeg“
(Jovan 5:28,29).
Za izdanje na srpskom jeziku:
www.biblijski-monoteizam.com
April 2016
Prevod sa engleskog:
Marija Ivković
Korektura:
Aleksandar Vuksanović
1
Naslov originala:
What Happens When We Die?
A Biblical View of Death and Resurrection
A study booklet to further the restoration of Biblical faith
Anthony F. Buzzard M.A. (Oxon.), M.A.Th.
Restoration Fellowship
www .restorationfellowship.org
©1986, 2002
2
SADRŽAJ
Poglavlje 1 OBNAVLJANJE BIBLIJSKE PERSPEKTIVE ………………….3 Biblijsko gledište na besmrtnost Poglavlje 2 BIBLIJSKA DOKTRINA ČOVEKA …………………………….13 Platonska prepreka Biblijski koncept „duše“ Ključna poenta „Duh“ u Bibliji Poglavlje 3 MESTO I STANJE U KOME SE NALAZE MRTVI ……………24 San smrti Podizanje Lazara Tyndale-ov protest Isusova smrt Potreba za ispravnom biblijskom doktrinom čoveka Drugi proučavaoci biblije Poglavlje 4 TRADICIONALNO UPORIŠTE POPULARNE TEOLOGIJE …35 Ozbiljne poteškoće Nepomirljiva protivrečnost Nevoljnost za preispitivanje tradicije Neophodni ključ problema Nepošteno tretiranje Svetog Pisma Šta Pavle misli? Jedinstvo Pavlove eshatoologije Detaljno tumačenje 2. Korinćanima 5 Filipljanima 1:21-23 Poglavlje 5 BOGATAŠ I LAZAR I LOPOV SA KRSTA ………………………50 Nebiblijske pretpostavke Mesijanska trpeza Poetska slikovitost? Lopov na krstu Jovan 11:26 Život pre vaskrsenja? Poglavlje 6 PAKAO I UČENJA APOSTOLA ………………………………….59 Platonova pobeda Poglavlje 7 SVEDOČANSTVA ANTIČKIH I SAVREMENIH NAUČNIKA …...62 Zaboravljena ortodoksija Irineja i Justina Mučenika Irinej: Protiv jeresi Justin Mučenik: Dijalog sa Trifonom Svedočenje naučnika Poziv Indeks biblijskih citata …………………………………………………………………73
3
POGLAVLJE 1
Obnavljanje biblijske perspektive
AKO JE SAVREMENO SEKULARNO DRUŠTVO zadržalo i malo
interesa za bilo koji aspekt religije, to je onda svakako pitanje života posle
smrti – i to samo da se daju odgovori za radoznalu mladež. Vera u realnost
zagrobnog života izgleda da ne postoji, budući da je članak u časopisu NOW
iz decembra 1979. godine naveo zaprepašćujuću statistiku da 50% onih koji
tvrde da su hrišćani i aktivni članovi Crkve Engleske ne veruju u zagrobni
život! A ipak, po Novozavetnim merilima, hrišćanstvo bez verovanja u
zagrobni život predstavlja apsurdnu kontradikciju. Zaista, tendencija da se
sumnja u buduće vaskrsenje vernih je izazvala neke od najoštrijih Pavlovih
izjava. On je crkvi u Korintu napisao:
Jer vam najpre predadoh šta i primih da Hristos umre za grehe naše, po
pismu, i da bi ukopan, i da usta treći dan, po pismu, i da se javi Kifi, potom
jedanaestorici apostola; A potom Ga videše jednom više od pet stotina braće,
od kojih mnogi žive i sad, a neki i pomreše; A potom se javi Jakovu, pa onda
svima apostolima;
A posle svih javi se i meni…Bio dakle ja ili oni, tako propovedamo, i tako
verovaste.
A ako se Hristos propoveda da ustade iz mrtvih, kako govore neki među
vama da nema vaskrsenja mrtvih? I ako nema vaskrsenja mrtvih, to ni
4
Hristos ne usta. A ako Hristos ne usta, uzalud dakle propovedanje naše, a
uzalud i vera vaša. A nalazimo se i lažni svedoci Božiji što svedočimo na
Boga da vaskrse Hrista, kog ne vaskrse kad mrtvi ne ustaju. Jer ako mrtvi ne
ustaju, ni Hristos ne usta. A ako Hristos ne usta, uzalud vera vaša; još ste u
gresima svojim. Dakle, i oni koji pomreše u Hristu, izgiboše. I ako se samo u
ovom životu uzdamo u Hrista, najnesrećniji smo od svih ljudi (1 Kor. 15:3-8,
11-19, NEB).
Očigledno je da ovaj pasus sadrži autoritet i težinu uverenja koji, na
žalost, nedostaju u mnogim savremenim teološkim spisima. Kod ranih
hrišćana je upravo ta apsolutna istinitost činjenice da se Hrist pojavio živ
posle svoje smrti pred pouzdanim svedocima činila sam temelj njihove vere.
Reći da Hrist nije vaskrsao, učinilo bi čitav hrišćanski poduhvat
besmislenim. Podjednako je opasna skrivena optužba da su apostoli
propagirali opasnu laž. Vaskrsnuće Hrista, kao neoboriva istorijska
činjenica koju su videli oni „koji s Njim jedosmo i pismo po vaskrsenju
Njegovom iz mrtvih“ (Dela 10:41), je pružalo garanciju da će Hristovi
sledbenici takođe živeti posle smrti, ili u potpunosti izbeći smrt, ukoliko se
Hrist vrati za njihovih života. Dakle, za Pavla, ideja o hrišćanstvu bez
činjenice iz prošlosti da je Hrist vaskrsao i budući činjenice da će vernici
vaskrsnuti, predstavlja ogroman apsurd. Svi Novozavetni pisci dele ovo
nepokolebljivo uverenje.
U umovima Novozavetnih pisaca, verovanje u život posle smrti je bilo
neraskidivo povezano sa doktrinom „poslednjih stvari“ (eshatologijom)
koja trenutno u najvećoj meri nije poznata prosečnom verniku. Eminentni
Novozavetni naučnik, J.A.T. Robinson, kaže da je Novozavetna
eshatološka šema „jednostavno prećutno odbačena bez bilo kakvog
ozbiljnog protesta iz redova sveštenstva…Za savremenu misao današnjice
hrišćanska doktrina poslednjih stvari je mrtva, a niko se nije potrudio ni da
je sahrani“ (In the End God, str. 27).
5
To je zapanjujuće priznanje. To je ekvivalent izjavi da je suštinski
element prvobitne vere odbačen, a da izgleda niko nije ni primetio njegov
nedostatak! Činjenica je da je apostolsko hrišćanstvo neprepoznatljivo bez
svoje važne doktrine „poslednjih vremena“. Ceo Novi Zavet stremi ka
trenutku kada će se Hrist vratiti u istoriju da uspostavi svoje Carstvo na
zemlji. Savremena religija, ako bilo šta i očekuje, očekuje da će se vernik
odmah naći u raju u trenutku svoje smrti.
Ozbiljno iskrivljenje Novozavetnog hrišćanstva se događa kada se
centralna doktrina vaskrsnuća „na kraju“ odbacuje u korist ličnog opstajanja
u takozvanom „prelaznom stanju“. Budući da je vaskrsnuće glavna premisa
hrišćanstva. Jedinstvenost vere leži u apsolutnoj važnosti koja se pripisuje
vaskrsnuću. Nalazimo se u srži problema koji nameću savremeni pogledi na
budući život. Pitanje koje predavači i propovednici Svetog Pisma treba da
shvate ozbiljno je u kojoj meri smo napustili biblijsku doktrinu vaskrsnuća.
Mora se priznati da naša tradicionalna misao o „odlasku u raj posle smrti“
ima samo malo dodira sa vaskrsenjem, ako ga u suštini ne čini i suvišnim.
Svrha ove studije je da pokaže da Novi Zavet u suštini predstavlja
jednostavna i dosledna učenja o životu posle smrti u okviru učenja o
povratku Hrista (Parusija). U Novozavetnim terminima je nemoguće
razdvojiti ove dve teme, a neuviđanje veze između njih neizbežno vodi ka
pogrešnom shvatanju ranohrišćanskih gledišta.
Kako bi stvar predstavili na jednostavan način, Novi Zavet nudi
jednostavno tvrđenje, koje je u suprotnosti sa popularnom tradicijom, da su
mrtvi zaista mrtvi, nesvesni, „zaspali“, čekajući da se dogodi vaskrsenje u
tačno određenom trenutku u budućoj istoriji. Tradicionalna teologija je
6
individualnom eshatologijom zamenila kolektivnu eshatologiju Novog
zaveta i, naglašavajući trenutak smrti, učinila centralnu Novozavetnu
doktrinu vaskrsnuća skoro suvišnom. Ako su umrli vernici sada „u raju“ sa
Hristom, kakvo značenje može imati njihovo buduće vaskrsenje iz groba?
A ako zli koji su mrtvi već sada trpe kaznu, kakve svrhe ima buduće
vaskrsnuće i sud? Novi Zavet ne treba da se suočava sa tim problemima. On
se bavi jedino „buđenjem“ u vaskrsnuću kao kolektivnim iskustvom, kada
će svi mrtvi vernici iz Starozavetnih i Novozavetnih vremena učestvovati u
istom trenutku u budućnosti. Novi Zavet nas zapravo uči o dva vaskrsnuća.
Prvo uključuje samo mrtve hrišćane, koje će se desiti na Hristovom
povratku. Drugo uključuje „sve ostale mrtve“ na kraju milenijuma (Otkr.
20:1-6; 1. Kor. 15:23).
Na žalost, Novi Zavet je čitan i još uvek se čita sa potpuno drugačijom
idejom na umu. Pod uticajem neispitane pretpostavke da čovek predstavlja
kombinaciju tela i odvojene svesne duše, prosečan čitalac pokušava da u
Novi Zavet umetne dokumenta popularne nebiblijske ideje da su mrtvi u
trenutku smrti odmah svesni u raju ili paklu. A ipak, iznenađujuće je, kao
što J.A.T. Robinson ispravno kaže: „Nigde u Bibliji se raj ne pominje kao
odredište za mrtve“ (In the End God, str. 105).
Shvatajući prvobitno hrišćansko gledište na smrt i doktrinu „poslednjih
stvari“, učenik Novog Zaveta će moći direktnije da učestvuje u apostolskoj
misli, koja nas u Novom Zavetu uči da prepoznamo misli samog Hrista.
Razumno je pretpostaviti da Pavlova dela predstavljaju autentično
hrišćansko gledište, ako ništa onda zbog toga što su mnogi Hristovi učenici
bili Pavlovi savremenici i on je mogao da proveri učenja konsultujući se sa
njim. Prilikom uspostavljanja Novozavetnog gledišta, odgovarajuću pažnju
7
treba posvetiti vaskrsnuću pri Parusiji (drugom dolasku), budući da je to
gledište tradicionalno verovanje skoro potpuno uništilo.
Korisno je dati još citata iz knjige John Robinson-a, In the End God, koja
podržava glavni stav da je Novozavetno gledište na stanje u kojima se
nalaze mrtvi i na „poslednje stvari“ u potpunoj suprotnosti sa savremenim
verovanjem. Iz nekog razloga ova činjenica nije došla do sveštenstva, a još
manje do vernika (bar u Crkvi Engleske), iako su pisci na temu
Novozavetne teologije veoma jasni:
Interesovanje savremenog čoveka za hrišćansku eshatologiju, ukoliko takvo
interesovanje uopšte postoji, je vezano za činjenicu i trenutak smrti. On želi
da zna da li će ga preživeti i u kom obliku; on želi da zna šta da očekuje „sa
druge strane“, kako će izgledati raj, da li postoji mesto kao što je pakao i tako
dalje. Ali je šokantno saznanje koliko je ta perspektiva, koja se uzima zdravo
za gotovo, udaljena od Novozavetne slike, na kojoj je hrišćanstvo navodno
zasnovano (In the End God, str. 42).
Čitalac će se možda složiti da je ovo pošten izraz njegovog sopstvenog
iskustva. Sećam se šta su mi kao detetu govorili o smrti mog dede. Dobro
se sećam da sam u tom trenutku mislio da deda sada mora da je „u raju“.
Tada nisam znao da sam usvojio popularno razmišljanje o tome, ali svakako
ne hrišćansko učenje iz prvog veka.
Značaj reči dr. Robinsona „na kojoj je hrišćanstvo navodno zasnovano“
je ogroman, jer ukazuju na zapanjujuću činjenicu da tradicionalno
razmišljanje predstavlja suštu suprotnost Novozavetnom učenju, i to u vezi
teme koja je od fundamentalnog značaja za celo hrišćanstvo. Šta, dakle,
predstavlja Novozavetno stanovište?
U Novom Zavetu tačka oko koje se okreću nada i interesovanje uopšte nije
trenutak smrti, već dan Parusije, ili pojave Hrista u slavi svog
Carstva…Centar interesovanja i očekivanja, kroz ceo Novi Zavet, je dan Sina
čovečijeg i trijumf njegovog Carstva na obnovljenoj zemlji. Upravo je
vladavina Gospoda Isusa sa svim njegovim svecima dominirala u mislima i
8
molitvama hrišćana, a ne njihovo stanje posle smrti. Nada je bila
društvena i istorijska.
Ali već u drugom veku nove ere počelo je pomeranje centra mase koje je
do Srednjeg veka dovelo do pojave potpuno drugačije doktrine. Dok je u
primitivnoj hrišćanskoj misli trenutak smrti pojedinca bio potpuno podređen
velikom danu Gospodnjem i konačnom sudu, u kasnijoj misli je trenutak smrti
postao odlučujući (In the End God, str. 42, 43, dodato isticanje).
Značajno je da se radikalna promena u razmišljanju dogodila skoro
odmah pošto su kompletirana Novozavetna dokumenta, u kojima je
zabeležena apostolska vera. Krivica za promenu, koja je vremenom dovela
do „veoma drugačije doktrine“, se sa pravom pripisuje naučnicima koji su
uneli helenističke (grčke) ideje o prirodi duše koje se u velikoj meri
suprotstavljaju hebrejskim, biblijskim gledištima. Za savremenog učenika
je od suštinskog značaja da shvati da je, verovatno bez pitanja, nasledio
nebiblijsko helenističko gledište. Ukoliko želi da svoju veru zasnuje na
Hristu i apostolima, to helenističko gledište mora biti napušteno. Zaista, na
stranicama Novog Zaveta postoje ozbiljna upozorenja u vezi uvođenja
doktrinarnih ideja koje će obesmisliti veru, čak i ako Hrist i Bog ostanu
predmeti te vere:
„No zaludu me poštuju učeći naukama i zapovestima ljudskim“ (Mat.
15:9); „I ukidoste zapovest Božju za običaje svoje“ (Mat. 15:6). Upravo će
„mnogi“ biti ti koji će se na dan Hristovog povratka buniti da su propovedali
u Hristovo ime samo da bi saznali da Hrist nikada nije priznao njihovo delo!
„Mnogi će reći meni u onaj dan: Gospode! Gospode! Nismo li u ime Tvoje
prorokovali, i Tvojim imenom đavole izgonili, i Tvojim imenom čudesa
mnoga tvorili? I tada ću im ja kazati: Nikad vas nisam znao; idite od mene
koji činite bezakonje“ (Mat. 7:22, 23). Neko se može zapitati da li su ta
neprijatna upozorenja shvaćena ozbiljno.
9
Biblijsko gledište na besmrtnost
Popularna ideja da dobri ljudi odmah posle smrti idu u raj, a loši ljudi
„na drugo mesto“ je zasnovana na helenističkoj doktrini da čovek ima bes-
mrtnu dušu, koja po definicije ne može umreti. Po Bibliji, međutim – a
Sveto Pismo je u ovom pogledu veoma dosledno od Postanja do Otkrovenja
– ljudska bića nisu besmrtna po prirodi. Zaista, izraz „duša“ se koristi kao
ekvivalent za „živo biće“ ili „osobu“ koji su podložni smrti. Bolje bi bilo
reći da čovek jeste duša nego da ima dušu.1 Životinje su takođe opisane kao
duše, a duše uglavnom mogu biti mrtve (4. knj. Mojsijeva 6:6, originalni
hebrejski). Sledeći citati će poslužiti kao uvod u našu temu i ilustrovati
činjenicu da je u hebrejskoj misli duša smrtna a samo je Bog besmrtan:
Jezekilj 18:4,20: „koja duša zgreši ona će poginuti“.
Rimljanima 2:7: „Onima, dakle, koji su trpljenjem dela dobrog tražili
slavu i čast“.
1. Timoteju 6:15,16: „Gospodar nad gospodarima, Koji sam ima
besmrtnost“. 2. Timoteju 1:10: „Isusa Hrista, koji raskopa smrt, i obasja
život i neraspadljivost jevanđeljem“.
Takva učenja su, kao što J.A.T. Robinson kaže, „teološki ispravna, ali
zapanjujuće nepoznata…Budući da je još uvek skoro univerzalno
prihvaćeno verovanje da je besmrtnost duše deo hrišćanske vere, uprkos
činjenici da se zasniva na teološkim pretpostavkama koje su fundamentalno
u sukobu sa biblijskom doktrinom Boga i čoveka“ (In the End God, str. 91 ,
moje isticanje). U skladu sa svojim viđenjem prirode čoveka, Biblija u oba
zaveta opisuje stanje mrtvih na način koji ni detetu ne bi bio težak za
shvatanje:
Psalm 13:3: „Prosvetli oči moje da ne zaspim na smrt“. Psalm 6:5: „Jer
mrtvi ne spominju Tebe“. Psalm 146:4: „ Iziđe iz njega duh, i vrati se u
zemlju svoju: taj dan propadnu sve pomisli njegove“.
Prop. 9:5: „Jer živi znaju da će umreti, a mrtvi ne znaju ništa“.
10
U kasnijem Starozavetnom učenju se jasno pojavljuje doktrina vaskrsnuća,
ali je to uvek vaskrsnuće mrtvih (ne živih!) iz sna smrti, i to je eshatološki
događaj koji će se dogoditi „na kraju“:
Danilo 12:2: „I mnogo onih koji spavaju u prahu zemaljskom probudiće
se, jedni na život večni7, a drugi na sramotu i prekor večni“.
Novi Zavet, budući da ima korene u Starom, potvrđuje istu nadu sa još
jačim naglaskom:
Jovan 5:28,29: „Jer ide čas u koji će svi koji su u grobovima čuti glas
Sina Božijeg, I izići će koji su činili dobro u vaskrsenje života, a koji su
činili zlo u vaskrsenje suda“.
1. Korinćanima 15:22,23: „Jer kako po Adamu svi umiru, tako će i po
Hristu svi oživeti. Ali svaki u svom redu: novina Hristos; a potom oni koji
verovaše Hristu o Njegovom dolasku“.
Potpuno u skladu sa ovim stanovištem su i Novozavetne izjave o
trenutnom stanju Avrama, Davida i svih Starozavetnih heroja.
Jevrejima 11:13,14: „U veri pomreše svi ovi [Starozavetni heroji] ne
primivši obećanja, nego ga videvši izdaleka, i poklonivši mu se, i priznavši
da su gosti i došljaci na zemlji. Jer koji tako govore pokazuju da traže
otačanstvo“.
Dela 2:29,34: „Davida da i umre, i ukopan bi…ne iziđe na nebesa“
(Petar). Nasuprot ovoj izjavi stoji, Jevrejima 4:14: „Imajući, dakle, velikog
Poglavara svešteničkog, koji je prošao nebesa, Isusa sina Božijeg“.
Suprotno je svakom prirodnom shvatanju značenja reči kada bi ljudi koji
su ovo napisali verovali da su ti heroji vere već dobili svoju nagradu „u
raju“. Zaista, sam Hrist je rekao da „niko se ne pope na nebo“ (Jovan 3:13).2
Po Novom Zavetu samo Hrist je do sada vaskrsao da postane „novina onima
koji umreše“ (1. Kor. 15:20). Dosledna poruka Novog Zaveta je da su mrtvi
sada „zaspali“, što je metafora koja najprirodnije (i eufemistično) znači da
11
su privremeno nesvesni, u miru, bez svesti u vremenu koje prolazi i čekaju
veliki trenutak ka kome stremi ceo Novi Zavet, kada će mrtvi vaskrsnuti i
„u trenuću oka u poslednjoj trubi“ (1. Kor. 15:52).
Pogled na vaskrsenje kao „buđenje“ iz sna smrti u budućnosti se slaže sa
Novim Zavetom i predstavlja gledište utemeljeno na klasičnoj referenci za
vaskrsenje u Danilu 12:2, gde imamo opis zagrobnog života kao „besvesan
san posle koga dolazi buđenje u radost ili tugu“ (The Theology of St Paul,
D.E.H. Whiteley, str. 266). Helenistička ideja da se duša odvaja od tela pri
umiranju je jasna kontradikcija Starozavetnoj i Novozavetnoj misli, a njeno
uvođenje u hrišćanstvo je dovelo do ogromne konfuzije. Jer kakav se smisao
može naći za mišljenje koje svakog umirućeg hrišćanina stavlja direktno u
raj posle smrti (Iako „David ne iziđe na nebesa“), samo da bi ustao iz groba
zajedno sa ostalima u budućnosti? Pokušaj pomirenja hebrejskog i
helenskog sistema je doveo do ideje o vaskrsenju samo tela, što
podrazumeva da je duša već „živa“. Ali takav jezik je potpuno nebiblijski.
Sveto Pismo nigde ne govori o vaskrsenju tela. Ono govori samo o
vaskrsenju mrtvih. Jasno se kaže, kao što je već pokazano, da David, cela
osoba, nije na nebu i da mrtvi, a ne samo njihova tela, spavaju u grobu i
čekaju vaskrsnuće (engleska reč „cemetery - groblje“ potiče od grčke reči
koimeterion, „mesto za spavanje“). Novi zavet propoveda vaskrsenje mrtvih
ljudi, ne vaskrsenje mrtvih tela! „Većina iskrivljenja i nesporazuma koji su
potresali crkvu“, kaže bivši dekan iz Jorka, „su nastali zbog insistiranja sekti
ili delova hrišćanske zajednice na upotrebi reči koje se ne nalaze u Novom
Zavetu“ (citirao Nigel Turner u Christian Words, str. viii).
12
Najpotpuniji Novozavetni opis očekivanja budućeg vaskrsenja mrtvih
vernika i transformacije živih vernika do Parusije je dat u 1. Solunjanima
4:13-18:
Neću vam pak zatajiti, braćo, za one koji su umrli, da ne žalite kao i ostali
koji nemaju nadu; Jer ako verujemo da Isus umre i vaskrse, tako će Bog i one
koji su umrli u Isusu dovesti s Njim. Jer vam ovo kazujemo rečju Gospodnjom
da mi koji živimo i ostanemo za dolazak Gospodnji, nećemo preteći onih koji
su pomrli. Jer će sam Gospod sa zapovešću, sa glasom Arhanđelovim, i s
trubom Božjom sići s neba; i mrtvi u Hristu vaskrsnuće najpre; A potom mi
živi koji smo ostali, zajedno s njima bićemo uzeti u oblake na susret Gospodu
na nebo, i tako ćemo svagda s Gospodom biti. Tako utešavajte jedan drugog
ovim rečima (NEB).
Iz ovog pasusa se jasno vidi da Pavle želi da Solunjani shvate da oni koji
su već umrli neće biti u lošijem položaju od onih koji će živi dočekati
Parusiju. Ali takva izjava teško da bi imala smisla da je Pavle verovao da
su mrtvi već „blaženi“ sa Hristom. Zaista, u 1. Korinćanima 15 on smatra
da ukoliko neće biti budućeg vaskrsenja, oni koji su umrli kao hrišćani su
nestali. To je jednostavno neistina ukoliko mrtvi zaista postignu besmrtnost
ili svest kao međustanje, odvojeno od vaskrsenja. Pavlovo mišljenje je da
samo vaskrsenje poslednjeg dana može doneti besmrtnost.
Sa ovim opštim premisama na umu nastavljamo da detaljnije
proučavamo Starozavetnu definiciju prirode čoveka, a posebno
Starozavetnu upotrebu reči „duša“ i „duh“. To će obezbediti da kasnije
pristupimo Novom Zavetu upoznati sa definicijama tih izraza, koje
odgovaraju hebrejskom načinu razmišljanja, a ne stranim definicijama
ubačenim iz grčkog platonskog sistema.
13
POGLAVLJE 2
Biblijska doktrina čoveka
PRILIKOM POZIVANJA ČITAOCA na proučavanje biblijske doktrine
čoveka, važno je da naglasimo koliko je duboko ukorenjen stav da suštinska
ličnost čoveka počiva u „duhu“ ili „duši“ koja se privremeno nalazi u
fizičkom telu. Na smrt se gleda kao na prelazak svesne duše u drugu sferu.
Tipičan savet za roditelje kada je reč o odgovaranju na pitanja dece o tome
„šta se dešava kad neko umre“ je da smrt opišu kao „selidbu“ na drugo
mesto, ili odbacivanje ograničenja ovog tela kako bi prava osoba mogla
izaći, a groblje bi se moglo gledati kao garderoba u koju se odlaže naša
privremena odeća.
„Šta ti se dogodi kada umreš?“ pita šestogodišnjak u Pitanjima koja
postavljaju deca, koju je napisala Jeremie Hughes, žena anglikanskog
sveštenika. Roditeljima se savetuje da odgovore, „Kada umremo mi
napuštamo svoja tela zato što više ne mogu da nam koriste. I uzmemo ono
što je najvažnije, pravog tebe i mene..pravi mi idu u raj“ (str. 47). Nije
učinjen nikakav pokušaj da se pokaže kako bi ovo bilo nešto čemu su nas
učili Isus i apostoli
Platonska prepreka
Iako je istina da takav jezik poseduje određene sličnosti sa jednim
pasusom iz Novog Zaveta (2. Korinćanima 5:1-8), on ima još veću sličnost
14
sa jezikom platonske filozofije i zapravo potiče iz definicije čoveka koja se
nalazi daleko izvan misaonog opsega biblijskih pisaca. Naša uobičajena
fraza o „držanju tela i duše zajedno“ se obično koristi kako bi se prikazalo
autentično hrišćansko gledište o smrti kao odvajanju duše i tela. Ali šta
predstavlja izvor tog razmišljanja? Proučavanje Biblije će nam pokazati da
biblijski pisci nisu znali ništa o odvojenom svesnom postojanju duše posle
napuštanja tela. U popularnom propovedanju reči „duša“ i „duh“ se
podjednako koriste kako bi se opisao deo čoveka koji navodno preživi smrt,
noseći sa sobom stvarnu osobu koja je još uvek potpuno svesna, iako van
tela. Ali kada je reč o smrti, Novi Zavet ne izjednačava dušu i duh. Niti
ikada daje makar i naznake da čovek može zadržati svesno postojanje van
tela. Izrazi „duša“ i „duh“ u Novom Zavetu, generalno govoreći, zadržavaju
značenja koja im daje Stari Zavet (iako je „duh“ u Novom Zavetu bliže
povezan sa višim životom koji daje „Sveti Duh“).
Platonsko gledište, da je duša zapravo pravi čovek, koji živi posle smrti,
predstavlja stalnu prepreku razumevanju stvarnog hrišćanskog shvatanja
čoveka. Štaviše, grčki koncept se ozbiljno kosi sa centralnom biblijskom
doktrinom vaskrsenja Isusa i svih vernika. Tu činjenicu su isticali, i još uvek
ističu, teološki pisci, iako izgleda da njihove proteste niko ne čuje. Naša
povezanost sa tradicionalnim načinima razmišljanja o čoveku, posebno u
vezi smrti, nam skoro potpuno onemogućuje da toj temi pristupimo
otvorenog uma. Kako bismo došli do gledišta koje su delili Isus i apostoli,
moramo se udaljiti od stavova koji pripadaju post-Novozavetnom grčkom
uticaju i ponovo pogledamo stvarnu biblijsku doktrinu čoveka.
Istaknuti švajcarski teolog Oscar Cullrnann govori o „široko
rasprostranjenoj grešci pripisivanja grčkog verovanja o besmrtnosti duše
15
primitivnom hrišćanstvu“ (Resurrection or Immortality, str. 6). On govori
o besmrtnosti duše kao o široko prihvaćenoj ideji ali „jednom od najvećih
nesporazuma u hrišćanstvu“. On kaže da „nema svrhe pokušavati da se
sakrije ta činjenica, niti da se maskira drugačijim tumačenjima hrišćanske
vere. To je nešto o čemu treba govoriti veoma otvoreno“ (isto. str. 15). Sa
ovim opažanjima se u potpunosti slažemo. Američki teolog G.E. Ladd kaže
da kako bismo razumeli biblijsku nadu za besmrtnost, mi prvo moramo
shvatiti biblijsko viđenje čoveka. Taj koncept, po njegovim rečima, „se
potpuno kosi sa grčkim viđenjem čoveka. Jedan od najuticajnijih grčkih
koncepata čoveka potiče iz platonske misli i često je imao jak uticaj na
hrišćansku teologiju. To je koncept dualizma tela i duše. Duša je besmrtna
i 'spasenje' znači odlazak duše u trenutku smrti, kako bi pobegla od tereta
materijalnog sveta i našla ispunjenje u svetu večne stvarnosti“. Kao oštar
kontrast ovom viđenju smrti, dr. Ladd ističe da „Pavle nikada ne pominje
spasenje duše odvojeno od tela…ni duša ni duh čoveka se ne posmatraju
kao besmrtan deo čoveka koji preživi smrt. Biblijska reč „duša“ je praktično
sinonim sa ličnom zamenicom. Ne postoji misao o besmrtnoj duši koja
postoji posle smrti“ (I Believe in the Resurrection of Jesus, str. 45, moje
isticanje).
Dalekosežne uticaje grčke filozofije na hrišćansku veru takođe opisuje
G.A.F. Knight u svojoj knjizi, Law and Grace (str. 78,19):
Danas su mnogi ljudi, čak i vernici, veoma daleko od razumevanja osnova
svoje vere…oni potpuno nevoljno postaju zavisni od grčke filozofije umesto
od Reči Božje, kada je u pitanju shvatanje sveta u kome žive! Primer za to je
preovlađujuće verovanje među hrišćanima u besmrtnost duše. Mnogi vernici
očajavaju na ovom svetu. Njima očajno treba bilo kakav smisao u svetu gde
16
na izgled vladaju patnja i frustracija. Zbog toga oni tragaju za oslobođenjem
svojih duša od tereta tela i nadaju se ulasku u „duhovni svet“, kako ga
nazivaju, odnosno mesto gde će njihove duše pronaći blaženstvo koje nemogu
otkriti u telu…Stari Zavet, koji je naravno predstavljao Sveto Pismo rane
crkve, ne sadrži ni reč o savremenoj (ili starogrčkoj) ideji „duše“. Mi nemamo
prava da značenje te savremene reči pripisujemo Pavlovoj grčkoj reči psyche,
jer njom on nije izražavao ono što je Platon mislio da ona znači. On je
izražavao ono što su Isaija i Isus mislili da ona znači…U ovom trenutku jednu
stvar možemo sigurno tvrditi, a to je da se popularna doktrina besmrtnosti
duše ne može pronaći u biblijskim učenjima (moje isticanje).
Zapanjujuća je činjenica da poruke utehe koje se stalno izgovaraju na
službama na sahranama, u kojima se za „duše pokojnika“ kaže da su već „u
raju“, prenose centralno načelo grčke filozofije koje se zapravo uopšte ne
može ni nazvati hrišćanskim!
Biblijski koncept „duše“
Sada prelazimo na proučavanje biblijskog koncepta „duše“. Upravo naše
shvatanje ovog izraza uslovljava naše shvatanje stanja čoveka posle smrti.
Temelj biblijske antropologije je postavljen u 1. knjizi Mojsijevoj 2:7:
„A stvori GOSPOD Bog čoveka od praha zemaljskog, i dunu mu u nos duh
životni; i posta čovek duša živa“. Stvaranje čoveka se dakle opisuje u dva
stadijuma. Organizovano telo, iako još uvek beživotno, je ipak „čovek“ –
čovek stvoren od praha zemaljskog. Naglašavamo da iako još beživotno,
ovo stvorenje je ipak čovek, prvi Adam koji je, kako Pavle kaže „od zemlje,
zemljan“ (1. Korinćanima 15:47). Kada mu je životni duh udahnut kroz nos,
čovek je postao živa duša (nephesh). Ovde srećemo hebrejsku reč od
fundamentalnog značaja nephesh – „duša“ – koja opisuje čoveka, „živu
dušu“. Ali odmah moramo primetiti da se nephesh u 1. knjizi Mojsijevoj
1:20, 21, 24, 30 već odnosi i na životinje. Prevodioci naših engleskih verzija
nam nisu učinili uslugu skrivajući tu činjenicu. Oni su očigledno bili toliko
17
obuzeti mišlju da reč „duša“ mora označavati „besmrtnu dušu“, koju
poseduje samo čovek, da nisu bili voljni da otkriju da je „duša“
zajedničkaosobina i ljudi i životinja. U 1. knjizi Mojsijevoj 1:20
pronalazimo „Neka vrve po vodi žive duše“ (nephesh). U stihu 21, „sve žive
duše (nephesh) što se miču“. U stihu 24, „Neka zemlja pusti iz sebe duše
žive (nephesh) po vrstama njihovim“, i u stihu 30, „A svim zverima
zemaljskim i svim pticama nebeskim i svemu što se miče na zemlji i u čemu
ima duša živa (nephesh)“.
Ključna poenta
Ključna poenta, koju ovde ističemo, je da ni čovek, ni životinje ne
predstavljaju dvodelno biće, koje se sastoji od tela i duše, koji se mogu
razdvojiti i nastaviti da postoje. I čovek i životinje jesu duše, odnosno
svesna bića oživljena božanskim duhom života. Budući da su žive duše, za
njih se takođe može reći da „imaju duše“, baš kao što na engleskom
možemo reći da su čovek i životinja svesna bića ili da poseduju svesno biće.
U 23 pasusa u Starom Zavetu i jednom u Novom Zavetu (Otkr. 16:3),
hebrejska reč nephesh, duša, ili njen grčki ekvivalent psyche, se koriste za
životinje. U svakom slučaju „duša“ je blisko povezana sa idejom života. 3.
knjiga Mojsijeva 17:11 kaže, „duša (nephesh) telu u krvi“.
Značajna činjenica do koje se dolazi ovim proučavanjem hebrejskog
koncepta „duše“ je da se besmrtnost ni u jednom trenutku ne povezuje sa
njom. Stvaranje čoveka po Božjem liku ga uzdiže daleko iznad životinja po
inteligenciji i moralnim načelima, ali ono što deli sa životinjskim carstvom
ga čini podložnim sličnoj smrti jer „čovek u časti neće dugo ostati,
izjednačiće se sa stokom, koju kolju“ (Ps. 49:12); „čovek ništa nije bolji od
stoke, kako gine ona tako ginu i oni. Sve je od praha i sve se vraća u prah“
(Propovednik 3:19, 20). Pisac Propovednika prenosi reči koje je Bog uputio
Adamu „jer si prah, i u prah ćeš se vratiti“. Zato ne treba da se iznenadimo
18
kada otkrijemo da su Jevreji potpuno prirodno govorili o mrtvoj duši. „Koja
duša zgreši ona će poginuti“ (Jezekilj 18:4, 20). „Neke duše su
oskrnavljenje mrtvim telom (nephesh) čovekovim“ (3. knj. Mojsijeva
21:11). Ovde dolazimo do najkorisnije definicije duše (nephesh), koja se
može primeniti u velikom broju slučajeva od Postanja do Otkrovenja. Kada
se nephesh i njen grčki ekvivalent psyche primene na čoveka, lako se
prevode kao „ličnost“. Biblijska „duša“ je suštinski osoba, bilo živa osoba
(duša) ili mrtva osoba (duša). Kao potvrdu ove centralne činjenice
biblijskog jezika, citiraćemo istaknutog britanskog naučnika Nigel Turner-
a, autora Christian Words (T&T Clark). On se bavi novozavetnim grčkim
ekvivalentom hebrejske reči nephesh:
Moramo priznati da reč psuche na biblijskom grčkom znači „fizički
život“…Pored ovog koncepta…u biblijskom grčkom se pojavljuje i značenje
„osoba“…čovekov život, njegova volja, emocije i, iznad svega, čovek kao
„ja“. Ako je čovek osvojio ceo svet samo da bi izgubio svoju psuche (dušu),
to predstavlja gubitak samog sebe – ne dela sebe. Kada je crkvi prišlo oko
3000 psuchai (Dela 2:41), došli su celi ljudi. Strah koji je ušao u svaku psuche
je ušao u svaku osobu (Dela 2:43). Svaka psuche mora biti podanik države
(Rim. 13:1), i tako kroz ceo Novi Zavet (Dela 3:23; Rim. 2:9; 16:3; 1 Kor.
15:45; 1 Pet. 3:20; 2 Pet. 2:14; Otkr. 16:3).
Ovim tekstovima možemo dodati Otkrovenje 20:4 koje govori o
„dušama“ onih koji su ubijeni. U ovom pasusu „duša“ ne označava „dušu
van tela“ kao što se često tumači, već osobe koje su ubijene. U Otkrovenju
20:4 oni su oživljeni kako bi služili sa Hristom u hiljadugodišnjoj vladavini.
„Psuche (duša) na biblijskom grčkom označava ono što je karakteristično
ljudski, ličnost…ono što često nazivamo ego…Akcenat je na celoj
ličnosti…Marijina psuche je ljudska ličnost Marije…Isus hoće da mu
posvetim moju celu ličnost, ego, celog sebe (Mat. 11:29). Isus je dao sebe
celog (psuche) za ovce“ (Christian Words, str. 418-420). Ovde se podsećamo
19
Starozavetnog proročanstva da će izliti svoju dušu (nephesh) – sebe samog
– u smrt.
Nigel Turner nam daje suptilno upozorenje o srednjevekovnoj i
savremenoj pogrešnoj upotrebi izraza „duša“ kao da označava odvojeni deo
nas. On ističe da ta nova definicija svoje poreklo ima u paganskoj Grčkoj, a
ne u hebrejskom Starom Zavetu. Dr Turner kaže sledeće: „Hrišćani često
zamišljaju dušu koja je zarobljena u telu, kao što ju je Platon zamišljao, i
hrišćani kažu da ona odleti Bogu u trenutku smrti na isti način kao što je
Isus ispustio svoj pneuma (duh) kada je umro“ (Christian Words, str. 421).
Dr Turner zaključuje citirajući Norman Snaith-a (Interpretation 1, 1947, str.
324): „Nigde u Bibliji ne postoji ni nagoveštaj besmrtne duše koja
preživljava smrt“.
Pristup Svetom Pismu sa stranim zaključkom da izraz „duša“ treba
shvatiti kao Platon da predstavlja besmrtni deo čoveka, koji u trenutku smrti
napušta svoj fizički dom, stvara fundamentalnu konfuziju. Nije široko
poznato da istaknuti naučnici stalno protestvuju protiv neosnovanih
pretpostavki o značenju „duše“ koje i dalje nastavlja da obesmišljava
biblijsku hrišćansku definiciju tog izraza. Iz velike količine materijala na tu
temu koji je sada u dva toma sakupio Edwin Froom, The Conditionalist
Faith of Our Fathers (Review and Herald, Washington, DC), mi citiramo
izjave Frantz Delitzsch-a (1830-1890), vodećeg hebrejiste: „U celoj Bibliji
ne postoji ništa što nagoveštava urođenu besmrtnost. Sa biblijskog gledišta
duša se može usmrtiti; smrtna je“. Istaknuti američki episkopalijanac dr J.D.
McConnel je napisao, „Među ranim hrišćanima, oni koji su bili Grci su u
novu religiju doneli platonsku ideju da je duša neuništiva i grčki uticaj je
postao dominantan u ranoj crkvi. Prihvaćena je platonska ideja prirodne
besmrtnosti duše. Ta ideja je od početka smatrana subverzivnom za samo
postojanje hrišćanstva“ (The Evolution of Immortality, 1901.). U skorije
20
vreme Canon Goudge je osudio uticaj grčke misli na hrišćanstvo izjavom
da kada su grčka i rimska misao postale dominantne u crkvi, dogodila se
„katastrofa od koje se crkva nikada nije oporavila, kako u doktrini, tako i u
praksi“ („The Calling of the Jews,“ Collected Essays on Judaism and
Christianity, Shears and Sons, 1939.).
„Duh“ u Bibliji
Sada dolazimo do biblijskog izraza „duh“. Od 1. knjige Mojsijeve 2:7
učimo da je udisanje životvornog duha u čoveka načinjenog od zemlje
stvorilo živu osobu, oživljeno biće. Jasno je da životvorni duh označava tu
vitalnu iskru života koja čini čoveka živom osobom ili dušom nasuprot
mrtvoj osobi ili duši. Životvorni duh (ruach–duh) poseduju i ljudi i
životinje, kao što učimo iz 1. knjige Mojsijeve 7:14, 15 gde „svakojake zveri
po vrstama svojim, i svakojaka stoka po vrstama svojim, i šta se god miče
po zemlji po vrstama svojim, i ptice sve po vrstama svojim, i šta god leti i
ima krila. Dođe k Noju u kovčeg po dvoje od svakog tela, u kome ima živa
duša“.
Reč „duša“ ovde predstavlja važnu hebrejsku reč ruach. U stihu 22 istog
poglavlja, uništenje svega živog u potopu se sumira izjavom da „Sve što
imaše dušu živu u nosu, pomre“. Zajednička sudbina ljudi i životinja je
jasno opisana u Propovedniku 3:19, 20: „Jer šta biva sinovima ljudskim to
biva i stoci, jednako im biva; kako gine ona tako ginu i oni, i svi imaju isti
duh; i čovek ništa nije bolji od stoke, jer je sve taština. Sve ide na jedno
mesto; sve je od praha i sve se vraća u prah“. U trenutku smrti, kaže isti
pisac, duh (ruach) i čoveka i životinje se vraća Bogu koji ih je dao (Prop.
3:20; 12:7). Psalmista deli isto gledište. Sva stvorena bića čeka isti kraj, jer
„uzmeš im duh, ginu, i u prah svoj vraćaju se“ (Ps. 104:29). Suština smrt-
21
nosti čoveka, po biblijskim piscima, leži u činjenici da ga u trenutku smrti
njegov duh (ruach) napušta, on se vraća zemlji i „taj dan propadnu sve
pomisli njegove“ (Ps. 146:4); jer kad bi Bog „na sebe okrenuo srce svoje,
uzeo bi k sebi duh svoj i disanje svoje; Izginulo bi svako telo, i čovek bi se
vratio u prah“ (Jov 34:14, 15).
Ruach u Starom Zavetu predstavlja nevidljivu životnu silu koja oživljava
stvorenja. To je pokretačka energija koja održava funkcionisanje mozga i
nervnog sistema. Kada ruach napusti telo, stvorenje umire i božanska sila
se vraća onome ko ju je podario. Stvorenje postaje nesvesno u smrti, budući
da je ruach, izvor tog svesnog postojanja, uklonjen. Ne može se previše
naglasiti da biblijski izraz „duh“, isto kao i „duša“, ne sadrži stvarnu ličnost
sposobnu za svesno postojanje van tela. Duh je sila koja stvara život. U
Novom Zavetu duh je, istina, počeo da označava viši božanski život kroz
Sveti Duh. Kao što Nigel Turner kaže, pneuma i pridev pneumatikos se
odnose na duhovnu stranu naše prirode. „Međutim, skoro je nemoguće
otkriti da li u ovim rečenicama Sveti Pavle misli na vernikovu sopstvenu
pneuma-u ili na Sveti Duh“ (Christian Words, str. 427). Ipak, pneuma se i
dalje upotrebljava u prvobitnom značenju kao životvorna sila i Jakovljevoj
2:26: „kao što je telo bez duha mrtvo“. Dakle, ispravno je to što je smrt u
dva Novozavetna pasusa opisana kao predavanje duha. Isus je rekao: „Oče!
U ruke Tvoje predajem duh svoj. I rekavši ovo izdahnu“ (Luka 23:46). I u
Delima 7:59,60 Stefan kaže: „Gospode Isuse! Primi duh moj. I ovo rekavši
umre“.3
Moramo biti oprezni da u ove pasuse ne ubacimo grčko shvatanje da
„duh“ ovde znači stvarnu osobu koja sada svesno postoji kao duh van tela.
Učiniti to znači zakoračiti potpuno drugačiji svet grčke filozofije. Sada se
nalazimo u samoj srži teme o kojoj raspravljamo. Biblijsko gledište je da je
22
Stefan zaspao, a ne da je nastavio da živi na drugom mestu. On, Stefan, se
i dalje identifikuje sa mrtvim telom, baš kao i Isus, kao cela osoba koja je
umrla kada ju je napustio životvorni duh, koji je predat da bi bio vraćen u
budućnosti u trenutku vaskrsenja. Pri vaskrsnuću mrtav čovek ustaje iz
groba u kome je spavao u zemlji do trenutka svog buđanja (Dan. 12:2). Na
sličan način je Lazar spavao – trajno vreme koje jasno govori da on nije
samo zaspao, već je spavao do vaskrsnuća; i budući da „tada im Isus kaza
upravo: Lazar umre“, Lazar je bio mrtav i ostao je mrtav dok nije vraćen u
život iz groba (John 11:11, 14, 43, 44).
Moramo naglasiti da odlazak duha ne znači da je sam čovek, potpuno
svestan, otišao na drugo mesto. Čitati Sveto pismo kao da ima to značenje
jednostavno znači prihvatanje grčke ideje, duše kao svesnog entiteta, koji je
sposoban da preživi smrt. Ali ubacivati stranu grčku ideju, koja je
nekompatibilna sa hebrejskim razmišljanjem, u Bibliju znači mešati dva
suprotstavljena sveta. Jedini mogući rezultat je konfuzija koja dovodi do
prekida komunikacije između nas i apostola, jer uvođenjem naših
sopstvenih tradicionalnih pretpostavki u zapise Svetog Pisma i davanjem
naših sopstvenih grčkih definicija ključnim rečima kao što su „duša“ i
„duh“, mi podižemo veoma efikasnu prepreku shvatanju Biblije. Mi takođe
poričemo biblijsko insistiranje na realnosti smrti, a u Isusovom slučaju,
njegove stvarne smrti za naše grehe. Budući da smo uvek verovali da čovek
preživljava smrt kao svesni vantelesni duh, mi pretpostavljamo da su
Novozavetni pisci hteli da nam prenesu tu ideju u dva pasusa u kojima se
kaže da se duh vraća Bogu. I nama uopšte ne smeta činjenica da se u Svetom
Pismu ni na jednom mestu ne pominje postojanje čoveka posle smrti u
obliku bestelesnog duha.4 Šokantno je da shvatimo da se na jedinom mestu
u Novom Zavetu, gde se bestelesno stanje povezuje sa smrću to odnosi na
23
stanje o kome Pavle više ništa ne govori! Mi želimo da se obučemo u novo
telo, on kaže, „da se obučeni, ne goli nađemo!... jer nećemo da se svučemo“
(2. Kor. 5:3, 4). Naši naučnici su u pravu kada na osnovu ovog pasusa kažu
da je „pomisao o bestelesnom duhu odvratna hebrejskom umu“ (Alan
Richardson, Introduction to New Testament Theology, str. 196, dodato
isticanje). Ipak je upravo to stanje ono koje zamišljamo za mrtve,
dozvoljavajući da stvarna nada – vaskrsenje celog čoveka iz smrti u život –
postane beznačajna. Svako menjanje centralne doktrine vaskrsenja se mora
shvatiti kao veoma ozbiljna pretnja biblijskom viđenju naše budućnosti. Po
svaku cenu moramo zadržati biblijsko insistiranje na telesnom vaskrsenju
svih vernika zajedno po Hristovom povratku. Jer taj događaj vernici čekaju
sa velikim nestrpljenjem, dok se mrtvi vernici odmaraju u svojim
grobovima (Dan. 12:13).
24
POGLAVLJE 3
Mesto i stanje u kome se nalaze
mrtvi
KOLIKO JE NETAČNO PREVOĐENJE reči nephesh ili „duša“ u
engleskim verzijama sakrilo činjenicu da i životinje i čovek poseduju dušu,
još ozbiljniju konfuziju je izazvala neoprezna upotreba reči „pakao“ za
označavanje dva potpuno različita biblijska termina:5 jednog koji opisuje
mesto na kome se nalaze svi mrtvi i drugog koji označava mesto budućeg
kažnjavanja zlih, odnosno „paklene vatre“. U Starom Zavetu hebrejska reč
sheol (ekvivalent na grčkom je had), se prevodi kao „pakao“, „grob“,
„jama“ i označava mesto na koje svi mrtvi, i dobri i zli, odlaze posle smrti.
To mesto se opisuje kao da se nalazi ispod zemlje. Kada su Korej, Datan i
Aviron osuđeni na smrt „rasede se zemlja pod njima, i otvorivši zemlja usta
svoja proždre ih, i domove njihove i sve ljude Korejeve i sve blago njihovo.
I tako siđoše sa svim što imahu živi u sheol, i pokri ih zemlja“ (4. knj.
Mojsijeva 16:31-33). Nema sumnje da po Starom Zavetu sve duše, i dobre
i loše, posle smrti idu u sheol (had), svet mrtvih. Psalmista pita: „Koji je
čovek živeo i nije smrti video, i izbavio dušu svoju iz ruku paklenih
(sheol)?“ (Ps. 89:48). Istu istinu govori i David, govoreći o Hristu, da
njegova duša – on sam – „neće biti ostavljena u paklu“ (Ps. 16: 10; Dela
25
2:27,31). I Jakov je, čuvši za Josifov nestanak, odbio da ga teše i rekao, „S
tugom ću u grob (sheol) leći za sinom svojim“ (1. knj. Mojsijeva 37:35). U
Isaiji 5:14 prorok pominje sheol koji se širi kako bi primio mrtve koji silaze
u njega. U Isaiji 14:11 se ponos cara Vavilona, a u stihu 15 i sam car spuštaju
u Sheol. I drugi carevi leže tamo u svojim grobovima (st. 18).6 U istom
kontekstu se pominju „pobijeni“ (st. 19), „pogreb“ (st. 20) i cela slika
potvrđuje ono na šta nailazimo u celoj Bibliji, da je sheol (pakao) svet
mrtvih – ono što možemo tačno opisati kao „zagrobni svet“. Zanimljiva
potvrda ovoga se nalazi u Otkrovenju 20:13 gde se očigledno pravi razlika
između mrtvih u moru i mrtvih u paklu, grobu.
San smrti
Stanje mrtvih u sheol-u/paklu se u Svetom Pismu stalno opisuje kao
stanje sna. Sheol nije mesto za mučenje, budući da se u njemu nalaze i dobri
i zli. Hebrejska reč shachav („san“ ) se stalno pojavljuje u poznatom izrazu
da onaj koji umre „počiva kod otaca svojih“ (1. Carevima 2:10, itd.),
odnosno da se pridruži precima koji već spavaju. Iz ovog veoma jasnog
izraza, koji se veoma razlikuje od naših popularnih fraza o smrti kao o
„odlasku“ ili „povratku kući“, mi saznajemo da mrtvi počivaju u besvesnom
stanju. Ne postoji ni naznaka da prava osoba nije zaspala, već je potpuno
živa na drugom mestu kao duh! Iz Psalma 6:5 saznajemo da „mrtvi ne
spominju Boga“; iz Propovednika 9:5 da mrtvi „ne znaju ništa“. Psalm 13:3
govori o snu smrti, a psalm 146:4 opisuje smrt na veoma jasan način: „taj
dan propadnu sve pomisli njegove“. Jer „neće Te mrtvi hvaliti, Gospode,
niti oni koji siđu onamo gde se ćuti“ (Ps. 115:17). Danilo očekuje
eshatološko vaskrsenje i vidi mrtve kako se bude iz svog sna u zemlji. Mrtvi
26
nisu jednom zaspali i tog trenutka postali svesni, bestelesni duhovi, kojima
je suđeno da se vrate u svoja tela pri vaskrsenju. Takva ideja se nikako ne
može na silu ubaciti u Sveto Pismo jer nam Danilo 12:2 nepogrešivo opisuje
vaskrsenje kao oživljavanje onih koji spavaju u prahu zemaljskom. Oni se
nalaze u prašini sve dok se ne pojave da učestvuju u životu budućeg doba.7
Upravo toj istoj istini nas uči Jov 14:10-15. Ovde Jov razmišlja o
mogućnosti vaskrsenja: „A čovek umire iznemogao; i kad izdahne čovek,
gde je? Kao kad voda oteče iz jezera i reka opadne i usahne, tako čovek kad
legne, ne ustaje više; dokle je nebesa neće se probuditi niti će se prenuti oda
sna svog. O da me hoćeš u grobu sakriti i skloniti me dokle ne utoli gnev
Tvoj, i da mi daš rok kad ćeš me se opomenuti! Kad umre čovek, hoće li
oživeti? Sve dane vremena koje mi je određeno čekaću dokle mi dođe
promena. Zazvaćeš, i ja ću Ti se odazvati; delo ruku svojih poželećeš.“
Podizanje Lazara
Uz još veći akcenat na vaskrsenje u Novom Zavetu dolazi paralelni
akcenat na spavanje, kao stanje koje mu prethodi. U Mateju 27:52 čitamo
da „ustaše mnoga tela svetih koji su pomrli“, odnosno sveti su se probudili
iz sna smrti. U Jovanu 11:11, koga smo već ukratko pomenuli, priča o
Lazaru nam daje najjasnije moguće objašnjenje „mehanizma“ smrti koje
potiče od samog Gospoda. Isus, potpuno svestan da je Lazar mrtav, kaže:
„Lazar, naš prijatelj, zaspa; nego idem da ga probudim“. Isus im, kaže
Jovan, „reče za smrt njegovu“, a ipak su njegovi sledbenici njegove reči
shvatili kao da govori o pravom snu. Zato im je Isus onda jasno rekao:
„Lazar umre“. Poznata priča koja sledi opisuje kako je Gospod prizvao
mrtvog čoveka iz groba: „I iziđe mrtvac obavit platnom po rukama i po
nogama, i lice njegovo ubrusom povezano“. Umetanje strane ideje, da je
Lazar, bestelesni duh, bio četiri dana potpuno svestan na drugom mestu, u
27
ovu jedinstvenu priču svakako predstavlja zločin prema razumnoj egzegezi.
Jednostavnost hebrejskog shvatanja smrti, kao prestanku života i suspenziji
svesti, predstavlja oštar kontrast grčkom dualističkom sistemu, koji poriče
realnost smrti pretpostavljanjem da čovek preživi kao bestelesni duh. Dela
7:60 se takođe mora sačuvati od upliva tradicije, koja nas često navodi da
ličnu zamenicu razdvojimo od stvarne osobe! Za Stefana se kaže da je
predao svoj duh Bogu i on, Stefan, je zaspao. Davidova smrt je opisana
prilično nedvosmisleno jer „umre, i ukopan bi, i grob je njegov među nama
do ovog dana“ (Dela 2:29). „On je zaspao“, kaže Pavle, „i metnuše ga kod
otaca njegovih [koji su i sami umrli ne primivši svoju obećanu nagradu –
Jevrejima 11:13,39], i vide truljenje“ (Dela 13:36). „David ne iziđe na
nebesa“ (Dela 2:34).
Ovde se moramo pobuniti protiv pokušaja nekih komentatora koji
insistiraju da se David jeste uspeo na nebesa duhom, a ne telom! Takva
egzegeza se mora smatrati jasnom kontradikcijom izjavi apostola. Sledeći
primer dosledne upotrebe reči „spavati“ za opisivanje stanja smrti se
pronalazi u 2. Petrovoj 3:4: „Jer otkako oci zaspaše“; 1. Solunjanima 4:13:
mrtvi hrišćani spavaju; 1. Korinćanima 7:39: „Žena je privezana zakonom
dokle joj god živi muž; a ako joj umre [doslovno „kada zaspi“] muž,
slobodna je za koga hoće da se uda“. U 1. Korinćanima 11:30 mnogi
pripadnici crkve „spavaju“ (značajno je sadašnje vreme), odnosno „mrtvi
su“. U 1. Korinćanima 15:6 neki od onih koji su videli Gospoda su zaspali.
U 1. Korinćanima 15:18 Pavle izražava neophodnost budućeg vaskrsnuća
tvrdeći da su bez njega mrtvi (zaspali) zapravo nestali. Takva tvrdnja
predstavlja čvrst dokaz da Pavle nije mislio da su oni već živi!
28
Tyndale-ov protest
Naš zaključak mora biti da su mrtvi kako u Starom, tako i u Novom
Zavetu mrtvi, bez razlika i čekaju život u vaskrsenju. Takva izjava je,
zapravo, jedina u skladu sa idejom budućeg vaskrsenja zbog suženja zlim
ljudima. Kakvog smisla može imati sadašnja kazna za zle mrtve, ako njima
zapravo treba da se sudi u budućnosti? To bi značilo da kazna dolazi pre
presude. Na sličan način, za pravednike ideja sadašnjeg svesnog blaženstva
isključuje celo Novozavetno insistiranje na budućem vaskrsenju koje jedino
može doneti besmrtnost. Upravo je ta važna činjenica podstakla William
Tyndale-a, čvrstog zagovornika (baš kao što je to bio i Wycliffe pre njega)
gledišta koje mi zastupamo, da protestvuje: „A vi (rimokatolici), stavljajući
duše mrtvih u raj, pakao, ili čistilište, uništavate argumente kojima su Hrist
i Pavle dokazali vaskrsnuće. Pravu veru stavite u vaskrsnuće, koje treba da
očekujemo svakog trenutka. Paganski filozofi su, poričući to, rekli da duše
još uvek žive. A papa je spojio duhovnu doktrinu Hrista sa telesnom
doktrinom filozofa; stvari koje su toliko različite da se ne mogu nikako
spojiti, ništa više nego duh i telo u hrišćaninu. A budući da je telesno
nastrojeni papa prihvatio paganske doktrine, on je iskvario Sveto Pismo
kako bi ih uspostavio…a ako su duše u raju, recite mi zašto nisu u dobrom
položaju kao i anđeli? I koja je onda svrha vaskrsnuća?“ (An Answer to Sir
Thomas More's Dialogue, Knjiga 4, pog. 2, str. 180, 181). Isto upozorenje
u pogledu unošenja grčkih pogleda na smrt u Bibliji dolaze iz mnogih
teoloških grupacija. Evangelistički naučnik G.E. Ladd govori o široko
rasprostranjenom stavu da „kada umremo odemo na nebo“. „Takvo
razmišljanje“, on kaže, „popularno koliko jeste, više predstavlja izražavanje
grčke misli nego biblijske teologije“ (The Last Times, str. 29). Naša želja
jeda ova činjenica bude široko prihvaćena kako bi tradicije usvojene iz
grčke filozofije bile odbačene u korist biblijskog učenja.
29
Isusova smrt
Tradicionalna ideja o odvojenoj svesnoj duši/duhu, koja preživljava
smrt, nigde nije napravilo više haosa u pogledu shvatanja Biblije, nego u
slučaju Isusove smrti. Nije neuobičajeno naći analize smrti Gospoda u
kojima se kaže da je njegovo telo otišlo u grob, duh na nebo, a njegova duša
u pakao. U ovom trenutku moramo postaviti pitanje, gde je Isus? To pitanje,
međutim, ne bi palo na pamet hebrejskim piscima Novog Zaveta, jer oni toj
temi nisu prilazili sa grčkim pretpostavkama o prirodi čoveka, koje su se
duboko ukorenile u našoj teologiji. Isusova smrt je biblijska činjenica. On,
Isus, je bio u paklu, u grobu; već smo videli da je „njegova duša“ hebrejski
izraz za „njega“. U Delima 2:27 Petar dokazuje Isusovo vaskrsenje govoreći
da „nećeš ostaviti dušu moju u paklu, niti ćeš dati da Svetac Tvoj vidi
truljenje“. Uobičajena hebrejska paralela potvrđuje izjednačavanje izraza
„njegova duša“ sa „Svetac“. Poruka jasno govori da Isus nije ostavljen
mrtav u grobu, što Petar dalje objašnjava. David, u Psalmima, predskazujući
vaskrsenje Mesije, izjavljuje da njegova duša (on sam) nije ostavljena u
paklu, svetu mrtvih, već je vaskrsnuta u život. Ovaj opis smrti i vaskrsnuća
nevidljive ličnosti Isusa iz Nazareta će pomoći da razjasnimo ono što se
kaže u 1. Petrovoj 3:19 o njegovom odlasku da propoveda duhovima u
tamnici. Kaže se da je Isus to propovedao kada je „oživeo Duhom“. To je
jasno jezik kojim se opisuje vaskrsnuće (Jovan 5:21: „Otac podiže mrtve i
oživljuje“; Rim. 8:11: „Onaj koji je podigao Hrista iz mrtvih oživeće i vaša
smrtna telesa“; 1. Korinćanima 15:22: „tako će i po Hristu svi oživeti“ –
vaskrsnuti). Iz tog razloga je, čim je vaskrsao iz mrtvih, svoju pobedu javio
dušama – koje se ovde najlakše mogu shvatiti kao pali anđeli iz 2. Petrove
2:4.8 Izraz „duša“, upotrebljen za osam duša, koje su spasene u potopu (1.
Pet. 3:20), je tipična upotreba reči „duša“ koja, za razliku od reči „duh“,
30
označava ljudsku osobu. Mešanje ovih izraza je, po nama, nastalo usled
uvođenje strane ideje čoveka koji preživljava smrt kao bestelesni duh. Taj
koncept, koji je odvratan hebrejskom umu, kao što kaže Alan Richardson,
se mora isključiti pre nego što pristupimo Svetom Pismu u skladu sa
biblijskom antropologijom.
Potreba za ispravnom biblijskom doktrinom čoveka
Do sada je naš cilj bio suprotstavljanje široko raširenom pogledu na
čoveka kao na urođeno besmrtno biće. Oni koji zauzimaju taj stav će
prirodno videti smrt kao da utiče samo na fizički deo čoveka – prava osoba
neće umreti: samo će preći u potpuno svesno postojanje u drugoj sferi. Mi
tvrdimo da ništa slično toj analizi budućnosti čoveka ne postoji u Svetom
Pismu. Biblijska nada se odnosi samo na besmrtnost kao poklon koji
smrtnik dobija kroz vaskrsnuće. Ideja o urođenoj besmrtnosti predstavlja
opasno narušavanje biblijske doktrine vaskrsnuća, pa i celog božanskog
plana spasenja. Malo je poznata činjenica da su eksperti iz veoma različitih
teoloških škola i kroz celu istoriju hrišćanstva izrazili najjaču podršku
biblijskom viđenju čoveka kao kompleksnog jedinstva. Ipak, tradicionalna
teologija je često ograničavana avgustinskim platonizmom. Ovo ubacivanje
strane metafizike se, po našem mišljenju, mora shvatiti ozbiljno. Ako nas
apostol Petar podstiče da rastemo u milosti i znanju o Isusu Hristu, i ako nas
neznanje udaljava od Boga (Efe. 4:18), ne može biti ispravno dopustiti da
široko prihvaćeno verovanje u besmrtnost duše opstane kao tekovina
hrišćanske vere. J.A.T. Robinson kaže, „To se zasniva na teološkoj
pretpostavci koja je fundamentalno u suprotnosti sa biblijskom doktrinom
čoveka.“9 Kada je Crkva Engleske iznela svoj plan posvećen sećanju na
William Temple-a, Towards the Conversion of England (1945.), data je
sledeća izjava: „Urođena neuništivost ljudske duše (ili svesti) potiče iz
grčkih, ne biblijskih, izvora. Centralna tema Novog Zaveta je večni život,
31
koji nije namenjen svakome, već samo vernicima koji veruju u vaskrslog
Hrista. Pred čovekom se ovde i sada nalazi izbor“. B.F.C. Atkinson je dao
svoj doprinos debati kada je napisao: „I ljudi i životinje su duše; oni nisu
dvodelna bića, koja se sastoje od tela i duše, koji se mogu razdvojiti i
nastaviti da postoje. Njihova duša su oni celi i sastoji se od njihovog tela,
kao i od mentalnih sposobnosti. O njima se govori kao da imaju dušu,
odnosno svesno postojanje“ (Life and Immortality, str. 2).
Suviše je dugo nekritički prihvatano da se „međustanje“, kojim se
uobičajeno teše ožalošćeni, prirodno uklapa u eshatološku šemu biblijskih
pisaca. Šokantno je otkriti da je, ne samo po autoritetu Biblije već mnogih
istaknutih komentatora, zamisao o bestelesnoj svesti čoveka u potpunom
neskladu sa biblijskim razmišljanjem. Ovo treba da nas odvrati od učenja
naše dece o preživljavanju mrtvih „na nebu“, kao i od propovedanja istog
na sahranama. Bivši profesor teologije nas je upozorio da „hrišćanska vera
ne razdvaja ni suprotstavlja telo i dušu kao raspadljivi i neraspadljivi deo
mešovite prirode. Ceo čovek umire, kao što je ceo Hrist umro, i ceo čovek
će biti vaskrsnut „u Hristu“…Isusovo vaskrsnuće nije predstavljalo izlazak
duše iz tela. To je bilo oživljavanje onoga koji je bio mrtav i sahranjen“
(The Belief of Christendom, John Burnaby, str. 189). Ovakve izjave seku u
korenu pomisao o svesnom međustanju između smrti i vaskrsnuća, budući
da potvrđuju da je čovek jednostavno mrtav i sahranjen, iako ga Hrist čuva
dok čeka vaskrsnuće iz mrtvih.
32
Drugi proučavaoci Biblije
Još jedan istaknuti naučnik, F.F. Bruce, je podjednako uveren da je
zamisao o izlasku iz tela, na kojoj se zasniva ideja međustanja, nezamisliva
za Pavla:
Očigledno je da Pavle nije mogao zamišljati besmrtnost odvojenu od
vaskrsenja; za njega je telo bilo koje vrste od suštinske važnosti za ličnost.
Naše tradicionalno razmišljanje o „besmrtnoj“ duši, koje mnogo toga duguje
grčko-rimskom nasleđu, nam otežava da shvatimo Pavlovo gledište…da bi
nedostatak tela bilo koje vrste bila vrsta duhovne golotinje ili izolacije kojih
se njegov um klonio…On nije mogao da zamisli svesno postojanje i
komunikaciju sa okruženjem u bestelesnom stanju (Drew Lecture on
Immortality, 1970, str. 469-471).
Veoma je očigledna činjenica da se jedno pojavljivanje grčkog izraza,
koji označava bestelesnost u Svetom Pismu, dešava u kontekstu u kome
Pavle jasno izražava svoje gnušanje takvog stanja. Ipak, mi smo očigledno
istrajni u svom verovanju u takvo posmrtno stanje umrlih. Nesumnjivo je
da mi u srcu svog srca delimo Pavlovu nevoljnost da ozbiljno shvati ideju
svesnog postojanja bez tela; ali naša verovanja izgleda zahtevaju da
pokojnici budu odmah utešeni, čak i dok živi ostaju u telu. Pitanje od velike
važnosti je da li mi na taj način podstičemo tradicionalno učenje, koje se
logički ne može pomiriti sa biblijskim učenjem o prirodi čoveka i njegovom
budućem vaskrsnuću iz mrtvih. Srce biblijske utehe za mrtve ne leži u
sadašnjoj bestelesnosti, već u budućem vaskrsenju u slavi. Ono što je
potrebno je vera u izvesnost tog budućeg događaja.
John Burnaby takođe govori o velikoj opasnosti, koju predstavlja
koncept, koji nas udaljava od vaskrsenja koje zavisi od Hristovog povratka.
Govoreći o tradicionalnom međustanju on kaže, „To daje utehu pojedincu,
koji se suočava sa smrću, a još više onima koje ostavlja, koje mu nedostaje
u očekivanju „kraja“. Ali njega nije lako kombinovati sa vaskrsenjem. Jer
33
ako ja mogu da budem sa Hristom bez svog tela, šta će mi novo telo kada
ga dobijem?“ (The Belief of Christendom, str. 192). Upravo tako. Zapravo,
njegova upozorenja su više nego opravdana kada se uzme u obzir veliki
događaj koji će doneti vaskrsenje, Parusija (drugi dolazak), koji je tragično
zanemaren u mnogom propovedima. Da li bi se to moglo dogoditi da je taj
događaj iz Novog Zaveta shvaćen kao slavni trenutak kada mrtvi prvo
postaju svesni u prisustvu Hrista.
Dakle, postoje dve velike prepreke zasnivanju svesnog međustanja na
Svetom Pismu. Prva je da se mogućnost postojanja van tela mora uneti u
Sveto Pismo. Ona je, kao što smo videli, strana nadi Novozavetnih pisaca,
koji očekuju veliki vrhunac hrišćanskog puta – vaskrsenju celog čoveka pri
dolasku Hrista. Drugo, pomisao da se u trenutku smrti cilj postiže nezavisno
od vaskrsenja na Parusiji svodi vaskrsenje samo na prilog hrišćanskoj
eshatološkoj šemi. Na taj način vaskrsenje postaje beznačajna misao,
Parusija i Carstvo, koje dolazi posle prestaju da imaju bilo kakav značaj u
umu vernika. Ko može poreći da se takva osiromašena eshatološka gledišta
lako prepoznaju u današnjim crkvama? Svakako nije bez značaja to što
Pavlove poslednje reči Timotiju sadrže zvaničnu izjavu pred Bogom i
Gospodom Isusom Hristom u vezi njegove nade u njegov dolazak i Carstvo
Hristovo (2. Tim. 4:1). Ne može se poreći da se ti događaji, uključujući i
vaskrsenje mrtvih, nalaze u centru pažnje biblijske teologije. Ne sme
postojati skretanje pažnje na navodno međustanje.
Upravo je zmijina laž „Nećete vi umreti“ obeležila veliki deo diskusije o
stanju mrtvih. Oštar kontrast između života i smrti je zamagljen na način da
se isključuje mogućnost stvarne smrti ličnosti. Ali smrt u Bibliji predstavlja
prestanak svesnog postojanja. Prestanak tog strašnog stanja se može postići
isključivo vaskrsenjem mrtvih u život! Svaka teologija, koja u svom srcu ne
34
sadrži vaskrsenje je izgubila kontakt sa biblijskim otkrovenjem. Sposobnost
tradicionalne teologije da se nametne kao jedino razumno gledište znači da
se svaka ideja, koja se dovodi u pitanje, posmatra kao neželjeni uljez.
Poricanje svesnog međustanja pre vaskrsenja se više povezuje sa sektaškim
razmišljanjem, a ne sa zvaničnim crkvama.10 Ali da li mi imamo pravo da
odbijemo poziv za povratak biblijskom razmišljanju, posebno kada je
podržan od strane tolikog broja istaknutih izlagača, kao što su Wycliffe,
Tyndale, i veliki broj drugih Biblijskih naučnika?
35
POGLAVLJE 4
Tradicionalno uporište
popularne teologije
VELIKI BROJ BIBLIJSKIH PASUSA je citiran kako bi se podržao
zaključak suprotan onome za koji se mi zalažemo. Čuveni „dokazni tekst“
se pronalazi u 2. Korinćanima 5, gde se govori da Pavle opisuje smrt kao da
znači „otići od tela, i ići ka Gospodu“. Kada se na to doda podrška iz
Filipljanima 1:21-23 gde Pavle želi „otići i s Hristom biti“ i Isusove izjave
upućene lopovu na krstu, oni koji zagovaraju svesno međustanje na nebu su
smatrali da imaju dovoljno dokaza. Smatrali su da priča o bogatom čoveku
i Lazaru samo potvrđuje tu odluku.
Na površini svakako se može činiti da ovi pasusi potvrđuju grčku ideju
bestelesnosti. Ali ako vaskrsenje stvarno treba da bude vaskrsenje iz mrtvih
(kao što ga Novi Zavet opisuje) kako onda u isto vreme (po popularnoj
šemi) to može biti davanje duhovnog tela već živim preminulim osobama?
Da li je to vaskrsenje u punom značenju kakvo ima u hebrejskom mišljenju?
Tradicionalna ideja postaje još čudnija kada vidimo da je Novozavetni
glagol, koji opisuje čin ustajanja iz mrtvih, zapravo obična reč za „buđenje
iz sna“. Kakav smisao može imati buđenje već potpuno svesnih duhova koji
imaju viziju spasenja?
36
Ozbiljne poteškoće
Činjenica je da prosečan vernik ovoj temi nije pridavao mnogo pažnje.
Njegova pretpostavka je da ono u šta je oduvek verovao mora biti
zasnovano na Bibliji. Ipak, pokušaji da se tradicionalna učenja usklade sa
Novim Zavetom nailaze na ozbiljne poteškoće, od kojih je jedna očigledno
odsustvo boli kakvog direktnog pominjanja mrtvih, koji su sada sa Hristom
u raju u Novom Zavetu. Dok se u Novom Zavetu stalno pominje da je Isus
„otišao na nebo“ da sedi sa desne strane svog Oca, ništa slično tome se ne
kaže za mrtve. Oni se uvek prikazuju kao da su zaspali i ostaće u snu do
vaskrsenja; a vaskrsenje je nedvosmisleno smešteno u budućnost i dogodiće
se pri povratku Hrista koji će uspostaviti svoje carstvo.
Ukoliko se trenutak smrti poklapa sa trenutkom vaskrsenja, tada svaki
pojedinac mora vaskrsnuti odvojeno od zajednice vernika, a to je, naravno,
nemoguća ideja za biblijske pisce. Postoji samo jedan trenutak slave koji
očekuju Novozavetni pisci: vaskrsenje svih vernika na povratku Mesije u
slavi.
Nema nikakve sumnje da je ono čemu se Pavle nadao da će dobiti
vaskrsenje iz mrtvih, koje će se poklopiti sa ponovnim pojavljivanjem Isusa
na kraju ovog doba: „Da bih, kako dostigao u vaskrsenje mrtvih;… za onim
što je napred sežem se…I trčim k belezi, k daru gornjeg zvanja Božijeg u
Hristu Isusu. Jer je naše življenje na nebesima, otkuda i Spasitelja
očekujemo Gospoda svog Isusa Hrista, Koji će preobraziti naše poniženo
telo da bude jednako telu slave Njegove“ (Fil. 3:11-14, 20, 21).
Ovaj pasus sadrži tri nezamenljiva elementa Pavlovog eshatološkog
gledišta: vaskrsenje, drugi dolazak (Gospoda sa neba) i promenu stanja iz
smrtnog u besmrtno.
37
U potpunom skladu sa citiranim stihovima, veliki opisVaskrsenja u 1.
Korinćanima 15 stavlja buđenje mrtvih u Hristu u vreme drugog dolaska i
taj događaj izjednačava sa trenutkom kada besmrtnost zamenjuje smrtnost:
Tako će i po Hristu svi oživeti. Ali svaki u svom redu: novina Hristos; a potom
oni koji verovaše Hristu o Njegovom dolasku…Tako i vaskrsenje mrtvih: seje
se za raspadljivost, a ustaje za neraspadljivost…kako nosimo obličje
zemljanog, tako ćemo nositi i obličje nebeskog…telo i krv ne mogu naslediti
carstvo Božije, niti raspadljivost neraspadljivosti nasleđuje…jer svi nećemo
pomreti, a svi ćemo se pretvoriti. Ujedanput, u trenuću oka u poslednjoj trubi;
jer će zatrubiti i mrtvi će ustati neraspadljivi, i mi ćemo se pretvoriti. Jer ovo
raspadljivo treba da se obuče u neraspadljivost, i ovo smrtno da se obuče u
besmrtnost…onda će se zbiti ona reč što je napisana: Pobeda proždre smrt (1
Kor. 15:22, 23, 42, 49, 50-54).
Nepomirljiva protivrečnost
Moramo postaviti pitanje kako je moguće uskladiti ovaj pasus sa
popularnim konceptom da su mrtvi već dobili besmrtnost. Naravno da je
potpuno jasno da samo vaskrsnuće može doneti besmrtnost. A za vaskrsenje
je nedvosmisleno rečeno da će se dogoditi „o Njegovom dolasku“ na
poslednjoj trubi. Tada će mrtvi biti podignuti, odnosno „probuđeni“,
„oživljeni“. Zar nije potpuno jasno da mrtvi moraju ostati u grobu sve dok
ne budu podignuti iz njega? Ne postoje ni naznake da vaskrsenje znači
ponovno sjedinjavanje već svesnog duha sa njegovim telom; iako je sigurno
da stvaranje novih besmrtnih bića mora podrazumevati ulazak duha u novo
telo, kako bi se dobile „duhovne“ osobe. Ali duh nije osoba koja postoji kao
svesna ličnost van tela. Tek je posle vaskrsnuća prikladno o preobraženim
svecima govoriti kao o besmrtnim duhovima. Suočeni smo sa
nepomirljivim protivrečnostima ukoliko su mrtvi već oživljeni pre
38
vaskrsenja, budući da se veoma nedvosmisleno kaže da treba da budu oži-
vljeni na njegovom dolasku (st. 23).
U 1. Solunjanima 4, u umovima vernika se javlja pitanje u vezi stanja
hrišćana, koji su umrli pre Isusovog povratka. Ovde je Pavle mogao veoma
lako otkloniti sve sumnje rekavši da su mrtvi u Hristu već sa njim, tako što
su u trenutku smrti dobili svoju nagradu u raju. Dobro je poznato da on ne
kaže ništa slično tome. Umesto toga, on potvrđuje da će po Isusovom
dolasku „umrli u Isusu“ – oni koji su zaspali (stih 14; vidi 1. Sol. 5:10) –
vaskrsnuti i ujediniti se sa onima koji su doživeli taj veliki dan. Lek za očaj
dakle predstavlja očekivanje vaskrsnuća po Hristovom povratku, a ne
svesnost mrtvih na drugom mestu, što predstavlja međustanje o kome Pavle
nije rekao ni jednu reč.
Nevoljnost za preispitivanje tradicije
Naša nevoljnost da preispitamo već prihvaćeni način razmišljanja je
tolika da nismo ozbiljno shvatili primedbe Novozavetnih naučnika koji su,
ne razmišljajući mnogo o onome u šta mi biramo da verujemo, bili veoma
jasni u pogledu toga da Novozavetni pisci svu svoju nadu zasnivaju na
drugom dolasku i vaskrsnuću, koje će se dogoditi tada, a ne ranije. Važno
pitanje je da li smo mi pokušali da „trčimo pred rudu“ pripisujući
besmrtnost duhovima mrtvih nevezano za vaskrsnuće. Da bismo to učinili
moramo početi sa pretpostavkom svesnog međustanja između smrti i
vaskrsnuća, a zatim ga „pronaći“ u Novom Zavetu. Naučni metod bi
podrazumevao da počnemo otvorenog uma i upotrebimo Sveto Pismo da
testiramo nasleđene hipoteze.
U Novom Zavetu postoje dva pasusa koja navodno predstavljaju čvrst
dokaz da je Pavle verovao da su mrtvi odmah sa Hristom. Ali pre nego što
ih pogledamo, obratimo pažnju na reči J.A.T. Robinson-a u vezi 1. Korinća-
39
nima 15 (koja je već citirana), poglavlja o vaskrsnuću. Njegova opažanja
govore da je bilo nekih nečasnih radnji u pokušajima da se popularno
verovanje uskladi sa Pavlovim učenjima.
Ova činjenica bi trebala da probudi naše sumnje, budući da je jasno da
ako popularno verovanje nije u skladu sa Biblijom, mi treba da očekujemo
baš takve dokaze o nepoštenom tretiranju Novog Zaveta.. On kaže, „Čitanje
1. Korinćanima 15 na sahranama potkrepljuje utisak da ovo poglavlje
govori o trenutku smrti; ono se zapravo okreće oko dve tačke: trećeg dana i
poslednjeg dana. U savremenom dobu postoje pokušaji da se Pavlov jezik
primeni na jedno vaskrsnuće za koje se misli da nastupa odmah posle smrti“
(In the End God, str. 105). Te činjenice su dovoljne da pokažu da ovaj
centralni pasus (1. Kor. 15) nije shvaćen u svom pravom smislu. Na silu je
korišćen kao podrška ideji koja je nepoznata Pavlu.
Postoje dokazi slične zloupotrebe drugog dela Svetog Pisma, koji se
obično citira, kako bi se potkrepilo popularno gledište. J.A.T. Robinson
kaže sledeće: „Savremeno gledište se, ukoliko uopšte pominje Sveto Pismo,
poziva na 2. Korinćanima 5:1-8. (`želeći obući se u svoj nebeski stan`). Ovo
se obično tumači, u potpuno suprotnom značenju od 1. Korinćanima 15, da
nas naše duhovno telo čeka da ga obučemo u trenutku smrti“ (In the End
God, str. 106). Opet se pozivamo na gledište John Robinson-a o
„zapanjujućoj transformaciji koja je zadesila hrišćansku eshatologiju skoro
odmah po sušenju mastila na Novom Zavetu i njenom uticaju na centralno
interesovanje ili tačku oslonca cele teme“. On posmatra popularno
eshatološko gledište i primećuje „koliko celoj Novozavetnoj slici strana ova
perspektiva, koju svi uzimamo zdravo za gotovo, a na kojoj je navodno
zasnovano celo hrišćanstvo. Jer u Novom Zavetu tačka oko koje se okreće
nada i interesovanje uopšte nije trenutak smrti, već pojavljivanje Hrista u
slavi svog Carstva“ (In the End God, str. 42).
40
Neophodni ključ problema
Ova analiza, koju je napravio vodeći Novozavetni naučnik, nam pruža
neophodni ključ za otkrivanje zbunjujućeg nepoklapanja između stvarnih
činjenica iz Novog Zaveta u vezi života posle smrti i tradicionalnog
razmišljanja o toj temi. Istina je da popularno razmišljanje predstavlja
„zapanjujuću transformaciju“ Novozavetnog plana. Ono je „potpuno
strano“ Novom Zavetu na kome je hrišćanstvo „navodno zasnovano“.
Jedino pametno što se može učiniti je suočiti se sa gorkom činjenicom da
su ta gledišta tradicionalna, a ne Biblijska. Nije preterivanje reći da su
učenja apostola iskrivljena u pokušaju da se pronađe opravdanje za
eshatološko gledište koje je bilo nepoznato piscima Novog Zaveta. Veoma
važan trenutak Hristovog dolaska, kako bi uspostavio svoje Kraljevstvo je
zamenjen trenutkom smrti pojedinca. Dakle, uobičajeno shvatanje ove teme
nije hrišćansko po standardima Novog Zaveta, i to kada je reč o pitanju koje
je od ključne važnosti za veru! Istorija, međutim, govori da, umesto da to
priznamo, mi istrajavamo u iluziji da se može postići zadovoljavajući
kompromis između originalnog hrišćanstva i kasnije transformacije. Postoji
manjak volje da se promeni tradicija. Ali postizanje takvog kompromisa se
može postići samo suptilnom promenom jezika. Jedino o čemu Novi Zavet
govori je vaskrsenje mrtvih ljudi, koji će ustati kada se Hrist vrati. Mi
govorimo – a naša učenja to oslikavaju – o vaskrsenju tela, čime se otvara
put ka umetanju verovanja da je svesna osoba, u obliku duha, već dobila
svoju nagradu u raju, dok samo njeno telo čeka vaskrsnuće poslednjeg dana.
Mi dakle pokušavamo da očuvamo neki značaj budućeg telesnog
vaskrsnuća, koje Biblija vrlo jasno propoveda, tvrdeći da je to vaskrsnuće
samo tela a ne stvarnih osoba! Ključno pitanje kojim se bavimo je da li Novi
Zavet odobrava pravljenje takve razlike između tela i odvojive, potpuno
svesne duše ili duha.
41
Neizbežni rezultat tog novog „obrta“ u eshatologiji ne naravno
pomeranje centra pažnje sa budućeg vaskrsenja na trenutak smrti i
posledično – ovo je veoma važno – od velikog događaja koji Novi Zavet
povezuje sa budućim vaskrsenjem – drugog dolaska i uspostavljanja
Carstva Božjeg na zemlji. Potpuno je jasno da je ono što nas zanima šta se
desi sa svesnom osobom posle smrti, a ne šta se desi njenom telu. Izmenjeni
sistem – koji je usvojio platonske ideje, koje su uglavnom uvedene u
Aleksandriji u trećem veku – nameće originalnoj veri strani koncept (koji
je nepoznat Jevrejima) besmrtnosti duše. Tada je teren bio spreman za
stavljanje „odvojene duše“ u svesno blaženstvo u trenutku smrti. Cela ideja
o kasnijem vaskrsenju postaje od sekundarnog značaja, ako ne i potpuno
bespotrebna. Jači udarac nije mogao biti nanet Novozavetnoj eshatološkoj
nadi.
Nepošteno tretiranje Svetog Pisma
Pokušaj unošenja popularnog sistema u Novozavetne tekstove
podrazumeva veoma nepošteno tretiranje dva ili tri pasusa za koje postoji
najveća šansa da se mogu uklopiti u tradicionalno verovanje. Naša
verovanja po svaku cenu moraju biti potkrepljena poglavljima i stihovima!
Priznati da to nije moguće uraditi u okviru zakona razumne egzegeze nas
stavlja u tešku poziciju da moramo priznati da ono u šta smo verovali nije
hrišćansko. Suočeni sa ovom dilemom, naučnici iz „demitologizacione“
škole tvrde da je jedan eshatološki sistem dobar koliko i drugi. Sve su to
„mitovi“, i bez obzira na to da li se nalaze u Novom Zavetu ili ne, oni ne
daju nikakvu božansku izjavu o onome što se zaista događa sa nama posle
smrti. Međutim, za one koji su uvereni da Pavlovo gledište potiče (kao što
to on sam tvrdi) od Isusovog Duha, takav beg u agnosticizam nikako nije
zadovoljavajući; i u tom trenutku nemamo izbora nego da tradicionalno
gledište u korist originalnog hrišćanskog učenja, koje je sačuvano Novom
42
Zavetu. Istorija crkve pokazuje da je ubedljiva manjina u okviru mnogih
denominacija krenula tim putem, dok je većina istrajala u svojim
tradicijama. Svaki vernik je suočen sa teškom dilemom da li će izabrati
apostolsku veru umesto kasnijih tradicija.
Opravdavanje skoro univerzalno prihvaćenog mišljenja da hrišćanstvo
propoveda da se mrtvi u trenutku smrti u svesnom stanju nalaze kod Boga
se obično zasniva na Filipljanima 1:23. Pavle se ovde nalazi u dilemi
između želje da ostane sa vernicima i svoje žudnje da ode kako bi bio sa
Gospodom. Podrška za primljenu tradiciju se traži u 2. Korinćanima 5.
Ovde Pavle kaže da „volimo otići od tela, i ići ka Gospodu“ (2. Kor. 5:8).
Ukoliko se izbace iz svog neposrednog konteksta, kao i iz šireg konteksta
kako Starog tako i Novog Zaveta kao celine, ovi stihovi se nesumnjivo
mogu upotrebiti za potkrepljivanje tradicionalnog gledišta. Međutim, kada
se bolje pogleda, vidi se koliko je nesigurno tlo na kom se ceo pokušaj
nalazi. Prvo, nepobitna je činjenica da ceo Novi Zavet stremi Parusiji i
vaskrsenju vernika, koje se konstantno stavlja u taj veliki dan kao
kolektivno vaskrsnuće svih svetih. Pavle ima precizan i jednostavan sistem
vaskrsnuća: „tako će i po Hristu svi oživeti…oni koji verovaše Hristu o
Njegovom dolasku“ (1. Kor. 15:22-23). U 1. Solunjanima 4 on nudi utehu
vernicima u vezi hrišćana, za koje se kaže da spavaju, što bi bio čudan izbor
reči da je mislio da su oni već potpuno svesni i blaženi sa Gospodom! Nema
potrebe da živi hrišćani žale zato što će svi biti ponovo zajedno na budućem
vaskrsnuću. U sličnoj situaciji danas crkva bi ih utešila tvrdnjama da su oni
već živi sa Bogom. Činjenica da Pavle ne kaže ništa slično tome, pokazuje
koliki je jaz između ta dva sistema. Za savremenog vernika buduće
vaskrsnuće je u najboljem slučaju sekundarna misao, jer se sve ono što je
najvažnije, po njemu, dešava u trenutku smrti.
43
Šta Pavle misli?
Šta onda znači Pavlova izjava o odlasku kako bi bio sa Hristom u
Filipljanima 1:3? Ukoliko se ovaj usamljeni stih čita bez povezivanja sa 1.
Korinćanima 15, 1. Solunjanima 4 i Pavlovim kasnijim izjavama u istoj
poslanici (Fil. 3:11-21), moguće je steći utisak da Pavle očekuje da bude sa
Hristom u trenutku smrti. Ali to bi bilo kontradiktorno njegovom
celokupnom razmišljanju koje se mnogo bolje objašnjeno nalazi u drugim
pasusima. Ono na šta je Pavle zaista ciljao je srećom razjašnjeno kasnije u
istoj poslanici: „Da bih, kako dostigao u vaskrsenje…očekujemo Gospoda
svog Isusa Hrista, koji će preobraziti naše poniženo telo da bude jednako
telu slave Njegove“ (Fil. 3:11, 20). Van svake sumnje je da on ovde ne
priznaje nijedan drugi cilj osim postizanja vaskrsnuća na Hristovom
povratku. Zato bi bilo krajnje nepošteno čitati izjave o „odlasku da bude sa
Gospodom“ kao da se odnose na potpuno drugu težnju, koja ne
podrazumeva vaskrsnuće i stoga se veoma razlikuje od njegove želje za taj
poslednji dan. Popularno verovanje govori da hrišćanin može biti potpuno
živ sa Hristom bez vaskrsnuća. To bi značilo da smrt nije zaista smrt u bilo
kom stvarnom smislu, već nastavak života u drugoj dimenziji. U tom
slučaju vaskrsenje iz mrtvih postaje beznačajno! Pavle u Filipljanima 1:23
jednostavno govori o svom odlasku, kako bi bio sa Hristom kroz smrt i
kasnije veskrsnuće.11 Za umiruće će sledeći sekund svesti biti vaskrsnuće.
Odlazak iz ovog života znači biti sa Hristom na njegovom dolasku.
Ukoliko sada pogledamo njegovu izjavu o izlasku iz tela i odlasku kod
Gospoda, otkrićemo da se ona takođe nalazi u kontekstu koji se, zbog
upečatljive sličnosti sa 1. Korinćanima 15 (koja je napisana samo godinu
dana ranije) takođe mora odnositi na buduće vaskrsnuće, a ne na neko
izmišljeno međustanje, koje dolazi odmah posle smrti.
44
To se može jasno videti iz opšte izjave kojom Pavle započinje svoju
predstavu hrišćanske nade za dobijanje „duhovnog tela“: „Mi verujemo,
zato i govorimo. Znajući da će Onaj koji podiže Isusa, i nas podignuti s
Isusom, i postaviti s vama… Zato nam se ne dosađuje“ (2. Kor. 4:14, 16).
Ove izjave treba da nam posluže kao upozorenje da u Pavlovu diskusiju,
koja sledi ne ubacujemo ideje o budućem stanju, koje nemaju veze sa
vaskrsnućem. Postoje tri očigledne dodirne tačke između 2. Korinćanima 5
i 1. Korinćanima 15 i, kada se one uoče, postaje potpuno nemoguće tvrditi
da Pavle koristi dva različita termina. Prva zajednička osobina ova dva
pasusa je misao o „oblačenju besmrtnosti“: 2. Korinćanima 5:2,4: „Jer za
tim uzdišemo, želeći obući se u svoj nebeski stan…. jer nećemo da se
svučemo, [izadjemo iz tela] nego da se preobučemo, da život proždere
smrtno“.
Imamo potpuno istu poruku koju nam prenosi 1. Korinćanima 15:54: „A
kad se ovo raspadljivo obuče u neraspadljivost i ovo se smrtno obuče u
besmrtnost, onda će se zbiti ona reč što je napisana: Pobeda proždre smrt“.
Druga zajednička stvar za ova dva pasusa je pojavljivanje Gospoda iz
[ne u!] raja zbog spasenja: 2. Korinćanima 5:2: „Jer za tim uzdišemo, želeći
obući se u svoj nebeski stan“. 1. Korinćanima 15:47: „Drugi je čovek
Gospod [koji dolazi] s neba“.
Treće, ideja da besmrtnost nadjačava smrtnost: 2. Korinćanima 5:4:
„nego da se preobučemo, da život proždere smrtno“. 1. Korinćanima 15:54:
„A kad se ovo raspadljivo obuče u neraspadljivost i ovo se smrtno obuče u
besmrtnost, onda će se zbiti ona reč što je napisana: Pobeda proždre smrt“.
45
Ove dodirne tačke, uključujući i upotrebu identičnog jezika, svakako
isključuju svaku mogućnost da je Pavle na umu imao dva potpuno različita
događaja – posebno na svetlu činjenice da on piše istim ljudima u okviru
kratkog vremenskog perioda. Shvatiti 2. Korinćanima 5 kao da se odnosi na
trenutak smrti i da znači da svaka osoba posebno dobija besmrtnost u
trenutku smrti znači, kao što J.A.T. Robinson kaže „tumačiti pasus u
potpunoj suprotnosti sa 1. Korinćanima 15“ (In the End God, str. 106).
Svakako je došlo vreme da prestanemo da teramo Pavla da protivreči sam
sebi i da prihvatimo sjajnu doslednost i jedinstvo, u pogledu ovog ključnog
pitanja života posle smrti, koji se protežu kroz sva njegova dela.
Jedinstvo Pavlove eshatologije
Jedinstvo koje postoji u Pavlovom razmišljanju o budućnosti vernika
ćemo još jasnije prikazati ako objedinimo pet relevantnih pasusa iz Pavlovih
poslanica. To će poslužiti da osnaži utisak koji već imamo sa jednim ciljem
– vaskrsenja svih vernika na Parusiji. To je odlučujući momenat za sve
Novozavetne pisce. Pavlovo stanovište se može uspostaviti na sledeći način
(isticanje usmerava pažnju na jedinstvo u njegovom razmišljanju).
Fundamentalno načelo Pavlove nade za budućnost se može izraziti na
sledeći način:
Imajući pak onaj isti duh vere kao što je napisano: „verovah, zato govorih”;
mi verujemo, zato i govorimo, znajući da će Onaj koji podiže Isusa, i nas
podignuti s Isusom, i postaviti s vama. Zato nam se ne dosađuje…Nama koji
ne gledamo na ovo što se vidi, nego na ono što se ne vidi; jer je ovo što se
vidi, za vreme, a ono što se ne vidi, večno. Jer znamo da kad se zemaljska
naša kuća tela raskopa, imamo zgradu od Boga, kuću nerukotvorenu, večnu
na nebesima. Jer za tim uzdišemo, želeći obući se u svoj nebeski stan (2. Kor.
4: 13-5:2). Jer je naše življenje na nebesima, otkuda i Spasitelja očekujemo
Gospoda svog Isusa Hrista (Fil. 3:20). Drugi je čovek Gospod s neba (l. Kor.
46
15:47). Mi sami u sebi uzdišemo čekajući posinjenje i izbavljenje telu svom.
Stradanja sadašnjeg vremena nisu ništa prema slavi koja će nam se javiti. Jer
čekanje tvari čeka da se jave sinovi Božiji (Rim. 8:23,18,19); S Njim
stradamo da se s Njim i proslavimo (Rim. 8:17). A kad se javi Hristos, život
vaš, onda ćete se i vi s Njime javiti u slavi (Kol. 3:4). Nećemo da se svučemo,
nego da se preobučemo, da život proždere smrtno (2. Kor. 5:4). Svi nećemo
pomreti, a svi ćemo se pretvoriti. Ujedanput, u trenuću oka u poslednjoj trubi
(1. Kor. 15:51,52); tako će i po Hristu svi oživeti, koji verovaše Hristu o
Njegovom dolasku (1. Kor. 15:23); jer će zatrubiti i mrtvi će ustati
neraspadljivi. Jer ovo raspadljivo treba da se obuče u neraspadljivost (1. Kor.
15:52,53). Jer će sam Gospod sa zapovešću, sa glasom Arhanđelovim, i s
trubom Božjom sići s neba; i mrtvi u Hristu vaskrsnuće najpre; A potom mi
živi koji smo ostali, zajedno s njima bićemo uzeti u oblake na susret Gospodu
na nebo, i tako ćemo svagda s Gospodom biti (1. Sol. 4:16,17). Dobre smo,
dakle, volje jednako, i mnogo volimo otići od tela, i ići ka Gospodu (2. Kor.
5:6-8); da bih s vama i umro i živeo (2. Kor. 7:3). Imajući želju otići i s
Hristom biti (Fil. 1:23)… da bih, kako dostigao u vaskrsenje mrtvih (Fil.
3:11).
Iz ovih pasusa se vidi da Pavle očekuje da bude sa Hristom na
vaskrsenju, a ne pre toga. Obnova biblijskog gledišta će otkloniti neželjene
tenzije, koje su stvorene našim pokušajima da Svetom Pismu nametnemo
tradicionalno verovanje. Prvo, vaskrsenje označava stvarni prelazak mrtvih
ljudi iz smrti u život, a taj veliki budući događaj će ponovo zauzeti centralnu
poziciju u hrišćanskom razmišljanju. Drugo, pojedinac će se smatrati
nedeljivim jedinstvom, ne dušom koja se oslobađa svog tela u trenutku
smrti. Na taj način će otrov grčkih ideja biti izbačen iz savremene hrišćanske
misli. Treće, biće obnovljen plamen entuzijazma za povratak Hrista, koji
dele svi Novozavetni pisci. Tradicionalni fokus na trenutak smrti, koji nema
nikakvog značaja za Novozavetne pisce, je veoma uspešno oslabio
intenzitet tog očekivanja, pa je biblijski hrišćanski pogled na budućnost
postao potpuno nepoznat u crkvenim krugovima. Najzad, prestaće potreba
47
za krivljenjem izolovanih stihova Novog Zaveta, kako bi se uklopili u
nebiblijsku tradiciju.
Detaljno tumačenje 2. Korinćanima 5
Tema koju je obradio Pavle je buduće vaskrsenje vernika. On počinje
opštom izjavom o temi kojom će se baviti: „Znajući da će Onaj koji podiže
Isusa, i nas podignuti s Isusom, i postaviti s vama“ (2. Kor. 4:14). Zatim
prelazi na osnovu svoje centralne nade: „ Zato nam se ne dosađuje“ (st. 16).
Pavle zatim upoređuje privremene patnje, koje trpimo u svom sadašnjem
telu sa slavom života posle vaskrsenja, koje će se dogoditi na Parusiji.
Posebnu pažnju treba posvetiti Pavlovoj omiljenoj temi: kontrastu između
„sadašnjeg sveta zlog“ (Gal. 1:4) i mesijanskog budućeg doba (1. Tim. 4:8).
Naša sadašnja patnja je trenutna i beznačajna u poređenju sa slavom koju
nosi buduće doba (2. Kor. 4:17). (u Autorizovanoj verziji „večno“ od grčke
reči aionios, treba čitati „u vezi sa budućim dobom“, Christian Words, str.
455.). Stvari koje sada vidimo su privremene; sa novim dobom dolaze
nevidljive stvari (str. 18). Ako je naša trenutna zemaljska kuća (telo)
uništena smrću, mi imamo – u to možemo biti sigurni – novo telo koje nas
čeka. Novo telo je prilagođeno životu u budućem dobu (st. 11). Mi žudimo
da ga obučemo kada ga Hrist donese sa neba (st. 2). Tada se nećemo naći
neobučeni (odnosno, u smrti; vidi Golo zrno koje se seje u zemlju sa
vaskrsnućem na umu, 1. Kor. 15:37). Mi ne želimo da budemo bez tela, već
da se obučemo u besmrtnost na vaskrsenju kada život proždere smrt (st.
3,4). Duh je zalog obećane besmrtnosti (st. 5). Mi znamo da smo udaljeni
od Gospoda sve dok smo u našim sadašnjim telima (st. 6). Mi želimo da
napustimo naš dom u ovom telu i uđemo u onu kod Gospoda (st. 8); odnosno
da naše privremeno telo zamenimo telom slave, koje ćemo dobiti na
Parusiji; jer se svi moramo pojaviti pred Hristovim sudom kada on dođe (st.
10).
48
Cela rasprava se tiče našeg sadašnjeg stanja, nasuprot našem stanju tada.
Vremenski interval između sadašnjosti i Parusije je relevantan samo u
slučaju da neko doživi Hristov dolazak. Pavle odbacuje stanje smrti, budući
da, kao što F.F. Bruce kaže, „on nije mogao da zamisli svesno postojanje
van tela“ (Drew Lecture on Immortality, Scottish Journal of Theology, tom
24, No. 4, str. 471). Život u obliku bestelesnog duha je ono čega se on grozi!
Dok je naše tradicionalno mišljenje zasnovano na mogućnosti
bestelesnog života posle smrti, Sveto Pismo ga pominje samo jednom i
odbacuje kao nezamislivo. Naša greška je ako „otići od tela, i ići ka
Gospodu“ čitamo kao „otići od tela i stoga ići bez tela ka Gospodu“.
Ukoliko, međutim, pogledamo još neka Pavlova dela otkrićemo da on
očekuje da bude sa Gospodom tek kroz vaskrsenje na Parusiji (1. Sol. 4:17).
Za Pavla, otići iz tela znači biti sa Gospodom u novom telu. Biti sa Hristom
(st. 8) očigledno podrazumeva stanje tela, jer je ceo pasus zasnovan na
stanu, kući i šatoru kao metaforama za telo. Pavle stoga ima na umu zamenu
starog tela za novo. „kad se pokaže, bićemo kao i On, jer ćemo Ga videti
kao što jeste“ (1. Jovanova 3:2). Sjedinjenje sa Hristom mora da sačeka taj
dan.
Filipljanima 1:21-23
Kada uočimo da se jednostavno spavanje posle koga dolazi buđenje na
vaskrsenju jedino uklapa u biblijske činjenice (a uz to je i podržano mnogim
spisima iz rane crkvene istorije), Filipljanima 1:21-23 se teško može
protumačiti tako da podržava misao o trenutnom prisustvu sa Hristom.
Svaki problem, koji nameću ti stihovi, se lako rešava kada se shvati da, za
one koji spavaju u smrti, proticanje vremena nema nikakvog značaja.
Vernik koji se probudi na vaskrsenju neće imati nikakav osećaj za vreme,
koje je proteklo između smrti i vaskrsenja.
49
U Filipljanima 1:21 Pavle razmišlja o sopstvenoj smrti: „Jer je meni smrt
dobitak“. On, prirodno, razmišlja o trenutnom postojanju sa Hristom. ZA
umirućeg čoveka, odmah posle trenutka sklapanja očiju će uslediti zvuk
poslednje trube. On neće osetiti vreme koje je proteklo između smrti i
vaskrsnuća, koje je njegov cilj (Fil. 3:11). Mi, međutim, moramo da
insistiramo, kao i Oscar Cullmann, da su mrtvi još uvek „u vremenu“
(Immortality of the Soul or Resurrection of the Dead? str. 49); „u
suprotnom“, dodaje Cullmann, „problem u 1. Solunjanima 4:13ff nema
nikakvo značenje“. Iako mrtvi ostaju „u vremenu“, za njih ne postoji svest
o vremenu, koje je proteklo od smrti do vaskrsnuća. U tom smislu, i samo u
tom smislu, umirući vernik će iz ovog doba zakoračiti u Carstvo Božje, koje
dolazi na Parusiji.
Kada bi savremeni čitaoci imali Pavlov jasan vid i veru u budućnost, ne
bi pali u iskušenje da u njegova dela ubacuju misli o svesnom stanju pre
vaskrsenja. Za Pavla, i za ranu crkvu, vaskrsenje u život na Parusiji je jedini
cilj. On se nada da će tada biti „sa Gospodom“, a u 1. Solunjanima 4 on
opisuje događaj, koji će ga dovesti do Hrista – „i tako ćemo svagda s
Gospodom biti“ (1. Sol. 4:17).
Neki savremeni komentatori, znajući da je život u obliku bestelesnog
duha nezamisliv za Pavla, primenjuju očajne mere i govore da u 2.
Korinćanima 5 apostol obara celu eshatološku šemu, koju je primio kao
božansko otkrovenje malo pre toga, u 1. Korinćanima 15. Oni govore da u
2. Korinćanima 5 on očekuje novo telo u trenutku smrti a ne na Parusiji.
Takva „rešenja“, međutim, pre ukazuju na želju da se po svaku cenu sačuva
tradicionalno svesno stanje mrtvih nevezano za Parusiju.
50
POGLAVLJE 5
Bogataš i Lazar
i lopov sa krsta
VIŠE OD BILO KOG DRUGOG PASUSA IZ SVETOG PISMA, priča
o bogatašu i Lazaru se može asimilovati u popularno učenje da se kazna i
nagrada daju mrtvima pre vaskrsenja. Ipak, sama ideja da je sudbina zlih
ljudi zapečaćena i kazna odmerena pre suđenja je proglašena nedoslednom.
Sveto Pismo nikome ne daje besmrtnost, niti bilo kog mrtvog ne šalje na
sud pre vaskrsnuća (Jovan 5:28, 29; Otkr. 20:11-15). G.E. Ladd kaže da
„Postoji jedno učenje iz ovog pasusa [priči o bogatašu i Lazaru] koje
protivreči opštem biblijskom učenju o međustanju, odnosno učenju da se
sud i nagrađivanje događaju odmah posle smrti. Na drugim mestima se
suđenje uvek dešava na drugom dolasku“ (The Last Things, str. 34, moje
isticanje).
Nebiblijske pretpostavke
Priča o Lazaru i bogatašu se, zapravo, može čitati iz dve potpuno različite
perspektive. Sve zavisi od toga sa kojim pretpostavkama se prilazi ovom
zanimljivom delu Svetog Pisma. Iako uzima nešto od savremene farisejske
terminologije, Isus u stvari ne prihvata nebiblijske izvore koje su fariseji
51
prihvatili pod uticajem grčke misli. Mi priči pristupamo u čvrstom uverenju,
koje nam daje Stari Zavet, da pakao nije trenutno mesto za mučenje zlih
ljudskih duhova, i da je svesni ljudski duh odvojen od tela nezamisliva ideja
za biblijske pisce. Pakao u budućnosti može postati mesto za mučenje (Ps.
9:17).
Uvodne reči, „Čovek neki…“ nas podsećaju na priču o bludnom sinu i
priči o nepravednom slugi, koje počinju istom frazom i upozoravaju nas da
se nalazimo pred pričom sa naravoučenijem, a ne pred ozbiljnom
eshatološkom raspravom. „Nezamislivo je“, kaže F.W. Farrar (Smith's
Dictionary of the Bible, tom. 2, str. 1038) „temeljiti dokaz za važnu teološku
doktrinu na pasusu koji očigledno obiluje jevrejskim metaforama“.
G.M. Gwatkin, u The Eye for Spiritual Things, str. 41, o ovom tekstu
piše: „Upozoriću vas da je priča samo priča a ne doslovna činjenica. Dobra
je u smislu lekcije koju naš Gospod želi da nas nauči, ali mi ne možemo
smatrati da On namerava da nas nauči svemu što izgleda da kaže, na primer
da ćemo u raju sedeti u Avramovom krilu“. Profesor hebrejskog je izrazio
slično mišljenje: „Pretpostaviti da je namera našeg Gospoda da nam ovde
prenese doktrinu međustanja, znači potpuno nerazumevanje priče“ (Dr.
C.H. Wright, The Intermediate State, str. 278).
Koliko retko se dogodi da upozorenja budu poslušana! U svojim
učenjima o budućoj kazni fariseji su uneli revoluciju u Starozavetnu misao,
upijajući istu platonsku filozofiju, koja čini temelje velikog dela naše
sopstvene teologije. Nekoliko apokrifnih i pseudoepigrafskih knjiga
pokazuje da je sheol/pakao iz Svetog Pisma postao boravište bestelesnih
duhova, što je suprotno Starozavetnom opisu groba kao mesta gde „nema
rada, ni mišljenja, ni znanja, ni mudrosti“ (Prop. 9:10), i gde mrtvi silaze u
tišinu i „ne znaju ništa“ (Prop. 9:5), dok „spavaju u prahu zemaljskom“
(Dan. 12:2).
52
Fariseji su podelili sheol/pakao na dva dela, kako bi uklopili pravednike
„u naručju Avramovom“ i zle ljude koji trpe „kletve, bičevanje i mučenje“
(Enoch 22:9-13). Postoje jasne dodirne tačke između Lukinog jezika u priči
i učenja fariseja. Ipak, uprkos pozajmljenim izrazima, priča nigde izričito
ne govori da se scene nagrade i kazne opisane u stihovima 22-26 dešavaju
pre vaskrsnuća. Iako se priča može prilagoditi da se uklapa platonskom
sistemu trenutnog preživljavanja smrti, veoma je značajno to što Lazar i
bogataš nigde nisu prikazani kao bestelesni duhovi ili duše; ali priča (u
najmanju ruku stihovi 19-26) se takođe na sasvim zadovoljavajući način
mogu čitati i sa biblijskim gledištem na umu. Mi stoga nemamo potrebe da
kažemo da je Isus „prilagodio“ svoju priču farisejskoj doktrini zagrobnog
života. U svakom slučaju je teško očekivati da se u priči prati tačan sled
događaja. Njena namena je drugačija. Upotrebiti samo ovu priču za
baziranje shvatanja šta se dešava posle smrti, pored toliko jasnih objašnjenja
koja se nalaze na drugim mestima u Svetom Pismu, nije ni malo opravdano.
Mesijanska trpeza
Ukoliko čitamo sa biblijskom eshatologijom na umu, pominjanje
siromaha koga Avram nosi u naručju ćemo shvatiti kao paralelu na anđele
koji sakupljaju vernike u Carstvo Božje i mesijansku trpezu na Parusiji
(Mat. 24:31; Luka 14:15), gde će biti sa Avramom, Isakom i Jakovom i
svim vernicima (Mat. 8:11). Za tu nagradu Isus kaže da će doći „o
vaskrsenju pravednih“ (Luka 14:14). Ne bi bilo mudro, na osnovu naše
priče, reći da Luka sada kaže da ta nagrada stiže u trenutku smrti. Posle
sahrane bogataš „podiže oči svoje“ (da li to može biti skrivena referenca
koja se odnosi na otvaranje očiju na vaskrsenju?) posle čega nastupaju
njegove muke u plamenu (Luka 16:24). Ovde se podsećamo da „Onde će
53
biti plač i škrgut zuba, kad vidite Avrama i Isaka i Jakova i sve proroke u
carstvu Božijem, [na Parusiji] a sebe napolje isterane“ (Luka 13:28). Možda
čak i stih 23 ne govori potpuno nedvosmisleno da se mučenje događa u
paklu, iako se može protumačiti u tom smislu. Zanimljivo je da se u nekim
tekstovima, uključujući i Vulgatu, spajaju reči „u paklu“ i „sahranjen“, i
nova rečenica počinje sa „Podigavši oči…“ (odnosno „et sepultus est in
inferno. Elevans autem oculos suos ...“). U tom tumačenju ne postoji ništa
što bi nagovestilo da je pakao mesto za mučenje.
Ukoliko se, međutim, mučenje povezuje sa paklom, tada možda postoji
namera asociranja sa jezerom vatre, drugom smrti i mestom za kažnjavanje
(Otkr. 20:14). U tom pasusu su prva smrt i pakao bačeni u ognjeno jezero,
što je onda poznato kao druga smrt. Druga smrt je, za razliku od prve, zaista
mesto za odmazdu koja je povezana čak i sa mučenjem (Otkr. 14:10; 20:10),
iako se ništa ne govori o večnim mukama. Može se lako desiti da Isus
aludira na „novi pakao“, koji je povezan sa drugom smrti, koji se značajno
razlikuje od pakla kod prve smrti, koji se kroz celo Sveto Pismo opisuje kao
mesto mira i tišine kako za dobre, tako i za loše i svakako mesto na koje je
sam Isus otišao kada je umro (Dela 2:31). Nije potpuno tačno reći da je smrt
u potpunosti ukinuta kada se smrt i pakao bace u ognjeno jezero (Otkr.
20:14), jer se samo ognjeno jezero naziva druga smrt (Otkr. 21:8) i smrt
dakle preživljava u drugom obliku, kao mesto gorenja.
Poetska slikovitost?
Naravno, moguće je ceo razgovor između mrtvih shvatiti kao poetsku
slikovitost sličnu pasusu iz Isaije 14:11 gde su mrtvi predstavljeni kao da
međusobno razgovaraju. Niko ne treba da doslovno shvati izjavu da se mrtvi
pomeraju i govore! U svakom slučaju naša priča ne dozvoljava nijedan
ustupak platonskom stavu o preživljavanju u obliku bestelesnog duha, čak i
kada se u tom cilju pozajmi jezik fariseja.
54
Najvažnije je pominjanje očiju, prsta i jezika, što pokazuje da ne postoje
naznake preživljavanja u vidu bestelesne „duše“, iako se tradicionalna
teologija skoro uvek poziva na ovu priču kao osnovu za doktrinu post-
mortem stanja. Međutim da li iko veruje da bogataš zaista komunicira sa
Avramom u raju? Potpuno doslovno shvatanje priče je ipak korak
predaleko!
Raširena upotreba ove priče za propovedanje da se nagrada i kazna
dobijaju neposredno posle smrti u današnje vreme, pokazuje veliko
pomeranje eshatološke slike, koja je počela da utiče na hrišćansku crkvu još
u drugom veku pod uticajem grčke filozofije. Još jednom se vraćamo na
tvrđenje Canon Goudge-a koji je smatrao da infiltracija rimskih i grčkih
ideja u hrišćansku crkvu predstavlja „katastrofu od koje se nikada nismo
oporavili, kako u doktrini, tako i u praksi“. Transformacija hrišćanskih
pogleda na budućnost je izazvala opasan poremećaj doktrine vaskrsenja i
Parusije. „Antidatiranje“ događaja koji se događaju posle vaskrsenja i
Parusije po Svetom Pismu je dovelo do kolapsa eshatološke strukture
Novog Zaveta, što predstavlja udarac u srce hrišćanskoj poruci u Carstvu
Božjem. Ista takva tendencija prenošenja budućih eshatoloških događaja u
sadašnjost se ponovo pojavljuje u sektaškoj teologiji kao 1914. Parusija, i
u nekim evangelističkim krugovima, kao uzdizanje pre muka.12 Doktrina
duše, koja preživljava smrt, spada u istu kategoriju. Kao i stalna liberalna
tendencija da Carstvo Božije shvatimo kao sadašnju „vladavinu srca“
vernika, umesto po Novom Zavetu kao eshatološko Carstvo koje će se
pojaviti na Parusiji. U svakom slučaju, centralna doktrina vaskrsenja je
napadnuta (kao što je bila i u Pavlovo vreme – 1. Kor. 15:12; 2. Tim. 2:18),
a sa njom i doktrina dolaska Mesije koji će uspostaviti svoje Carstvo.
55
Lopov na krstu
Postoji jedan stih u Jevanđelju po Luki za koji se smatra da predstavlja
dokaz da je Isus očekivao trenutno prisustvo u raju za sebe i lopova sa krsta
na dan raspeća. Nepremostive teškoće, koje podrazumeva takvo tumačenje,
se retko uzimaju u obzir. Alan Richardson nas upozorava da taj stih ne
čitamo na način koji protivreči opštem Novozavetnom gledištu
(Introduction to New Testament Theology, str. 346).
Е. Earle Ellis nas na sličan način upozorava da uobičajeno tumačenje
„nije u skladu sa Isusovim učenjima, koja se mogu pronaći na drugom mestu
i sa opštim Novozavetnim pogledima na čoveka i smrt“ (New Century Bible
Commentary on Luke, str. 269). On se zatim ispravno poziva na Luku 20:27-
40 koji pokazuje da život posle smrti za Avrama zavisi od njegovog
budućeg vaskrsenja. Po našim prevodima, Isus je rekao lopovu: „Zaista ti
kažem: danas ćeš biti sa mnom u raju“. Da li stvarno treba da shvatimo da
je Isus lopovu ponudio mesto u raju (u koji je Hrist rekao da ide sam, Jevr.
4:14) odvojeno od vaskrsenja, i to pre svih vernika uključujući Davida koji
u Delima 2:34 „ne iziđe na nebesa“? Zaista, da li je sam Isus očekivao da
će biti sa Ocem tog dana, na svetlu njegove izjave Jevrejima da „kao što je
Jona bio u trbuhu kitovom tri dana i tri noći: tako će biti i Sin čovečiji u srcu
zemlje tri dana i tri noći“ (Mat. 12:40)? Kako je on mogao biti u raju na dan
svog raspeća, kada je po proročanstvu o njegovoj smrti, koje je citirao Petar,
on bio u paklu do vaskrsenja (Dela 2:31)? Čak i u nedelju, kada je vaskrsao,
on se još nije uzdigao kod Oca (Jovan 20: 17).13
Pokušaji da se sačuva tradicionalna šema podrazumevaju sumnjivu
egzegezu. Pominjano je da raj ovde nije tamo gde je Otac, već u svetu
mrtvih. Ali raj u Svetom Pismu nije u unutrašnjosti zemlje, već u
obnovljenom rajskom vrtu, u kome se nalazi drvo života:
56
„koji pobedi daću mu da jede od drveta životnog koje je nasred raja
Božijeg“ (Otkr. 2:7; 22:2). Niko neće reći da drvo života raste u svetu
mrtvih!
Rešenje problema koji predstavlja Isusovo obećanje lopovu može ležati
u interpunkciji Luke 23:43. George R. Berry, urednik „Interlinear Literal
Translation“ piše: „Nigde u grčkom tekstu ne postoji pouzdana
interpunkcija“. Grčki prilog, koji je ovde preveden kao „danas“, se
pojavljuje u LXX i Novom Zavetu 221 put. U 170 slučajeva prilog stoji iza
glagola na koji se odnosi i obično se nalazi u veoma svečanim izjavama: u
Starom Zavetu imamo: „Kažem ti danas“, „svedočim ti danas“. Primeri se
mogu naći u 5. knj. Mojsijevoj 6:6; 8:11; 10:13; 11:8,17,23; 13:8; 19:9;
27:4; 31:2. Stoga, ne bi bilo neprirodno kada bismo u Luki 23:43 primenili
interpunkciju na sledeći način: „Zaista ti kažem danas, bićeš sa mnom u
raju“. Pavle govori na sličan način u Delima 20:26: „Zato vam svedočim u
današnji dan, da sam ja čist od krvi sviju“. U nekoliko prilično ranih
rukopisa, u Luki 23:43 se zarez nalazi na tom mestu.14
Uzevši u obzir molbu lopova, Isusov odgovor ima smisla tako napisan.
On je zamolio Isusa da ga se seti kada dođe (na vlast) u svoje Carstvo,
odnosno na Parusiji, kada će Carstvo biti uspostavljeno u slavi. Gospodov
odgovor je više nego zadovoljavajući za pitanje lopova: on ga uverava da
će ga se setiti na taj dan, pre dolaska Carstva. On će zaista biti sa Isusom u
raju budućeg Carstva.
57
Jovan 11:26
Ponekad se tvrdi da Isusova izjava u Jovanu 11:26, „nijedan koji živi i
veruje mene neće umreti vavek“, dokazuje da se mrtvi moraju odmah naći
u prisustvu Boga. Tako prevedena, ta izjava je u sukobu sa izrekom koja joj
prethodi: „koji veruje mene ako i umre živeće“. U Jovanu 5:24 Isus kaže da
vernik ima život u budućem dobu,15 ali to ne eliminiše potrebu za
vaskrsenjem poslednjeg dana: „A ovo je volja Onog koji me posla da svaki
koji vidi Sina i veruje Ga ima život večni; i ja ću ga vaskrsnuti u poslednji
dan“ (Jovan 6:40). Vaskrsenje poslednjeg dana je povezano sa životom u
budućem dobu. Tema vaskrsnuća se ponavlja kao refren u stihovima 39, 44
i 54. Vaskrsenje iz groba u život u budućem dobu se jasno propoveda u
Jovanu 5:29. Sa tim pasusima na umu mi smatramo da Jovan 11:26 treba
shvatiti doslovno (A.H. McHeile, New Testament Teaching in the Light of
St. Paul' s, str. 268): „nijedan koji živi i veruje mene neće umreti vavek“ –
eis ton aiona, u (budućem) dobu. Imamo paralelu u 8:35: „A rob ne ostaje
u kući vavek“ (eis ton aiona – AV „ne ostaje vavek“).16
Život pre vaskrsenja?
Još tri pasusa iz Svetog Pisma se ponekad nude kao podrška gledištu da
mrtvi ožive pre vaskrsnuća. Epizoda koja je prikazana u 1. Samuilovoj 28
sadrži takozvano pojavljivanje Samuila posle njegove smrti. Postoje dobri
razlozi za verovanje da je vračara, uz pomoć demonskog duha, uspela da
oponaša Samuila. Nema nikakvog smisla smatrati da bi Gospod, pošto je
odbio da komunicira sa Saulom bilo kojim legitimnim načinom (1. Sam.
28:6), pristao da govori sa njim kroz Samuila, koristeći metode koje je
zabranio kao „grozotu“. U svakom slučaju, Saul nije video ništa. Vračara
58
je jedina videla „Bogove gde izlaze iz zemlje“ i „Starog čoveka…
ogrnutog plaštem“. Cela priča izgleda kao slučaj prevare, a komentar u 1.
Dnevnika 10:13, u originalu, da je Saul stupio u kontakt sa samim poznatim
duhom, umesto, kako je on mislio, Samuilovim duhom. A Samuilo nije bio
bestelesna duša.
Na preobraženju Mojsije i Ilija su se pojavili sa Isusom. Događaj je
opisan kao vizija (Mat. 17:9), a baš kao i Jovanova vizija događaja, koji se
još nisu desili u knjizi Otkrovenja, ne mogu se uzeti kao potvrda stvarnog
preživljavanja Mojsija i Ilije. Teško da su vaskrsnuli pre Isusa,
prvorođenog, a pisac Poslanice Jevrejima smatra da su svi Starozavetni
junaci vere, uključujući Mojsija i proroke, umrli ne primivši obećanu
nagradu (Jevr. 11:13, 39). Petar shvata preobraženje kao viziju Parusije (2.
Pet. 1:17, 18).
Ponekad se tvrdi da diskusija o vaskrsenju između Isusa i Sadukeja
pokazuje da je Isus smatrao da su Avram, Isak i Jakov živi pre vaskrsenja!
Međutim, to bi značilo nerazumevanje poente Gospodovog učenja. Budući
da su patrijarsi bili (i još uvek su) mrtvi, mora postojati buduće vaskrsnuće,
jer Bog nije Bog mrtvih, već živih! (Mat. 22:29-33).
59
POGLAVLJE 6
Pakao i učenja apostola
NAŠA NAMERA JE BILA da pokažemo da se tradicionalna ideja pakla,
kao mesta kazne i nagrade za duše posle smrti, ne može pronaći u Svetom
Pismu. Tek posle Novozavetnih vremena su oni, koji su propovedali
hrišćanstvo, transformisali pakao iz Svetog Pisma u mesto za duše, koje su
napustile svoja tela. Biblijska učenja su tako nestala ispod grčkih ideja o
prirodi čoveka.
Zanimljiva potvrda ovoga se nalazi u dodatku originalnim, takozvanim
apostolskim učenjima. Citiraćemo Bingham's Antiquities of the Christian
Church, knjiga 10, poglavlje 3, deo 7, „Spuštanje u pakao nije učenje toliko
dugo, niti toliko univerzalno kao ostala“. Prvobitni oblik učenja u
preciznom poretku navodi okolnosti smrti i vaskrsenja Gospoda: „On je
razapet, umro je i sahranjen je; trećeg dana je vaskrsao iz mrtvih“. U toj fazi
se ne pominje spuštanje u pakao. A ipak, skoro 400 godina posle Hristove
smrti pronalazimo izraz „On se spustio u pakao“ upotrebljen u Akvilejskom
učenju, u kome se, međutim, ne pojavljuje izraz „on je sahranjen“.
„Primećujem“, kaže biskup Pearson, „da se u Akvilejskom učenju, gde je
ovaj članak [spuštanje u pakao] prvi put prikazan, ne pominje Hristova
sahrana; ali reči njihove ispovesti glase ovako: `Pošto ga je razapeo Pontije
60
Pilat, on se spustio u pakao (inferno)`; ne postoji sumnja da iako rimska i
orijentalna učenja ne sadrže te reči, ipak ih tumače kao reč `sahranjen`.
Dakle, izgleda da je prvobitna namera, koja stoji iz stavljanja ovih reči u
učenje, bila samo da se opiše sahrana našeg Spasitelja, ili spuštanje
njegovog tela u grob“ (Pearson on the Creed, art. 5, moje isticanje, citirao
H. Constable u Hades or the Intermediate State, str. 323ft).
Iz tog razloga u Rimskom učenju postoji izraz „sahranjen“, ali je
uklonjen „spustio se u pakao“, dok Akvilejsko učenje sadrži izraz „spustio
se u pakao“, ali ne sadrži „sahranjen“. Možemo zaključiti da je u to vreme
spuštanje u pakao shvatano kao ništa drugo nego sahranjivanje u grob.
Ipak, nova ideja je počela da se širi u crkvi – platonska ideja o duši kao o
pravom čoveku na koga ne utiče smrt. Još jednom je zmija napala crkvu
suprotstavljajući se božanskoj Reči. Laž da „sigurno nećete umreti“, slogan
urođene besmrtnosti, koja je podmuklo uvedena u hrišćansku teologiju,
sakrivena u obliku prefinjene filozofije o prirodi čoveka. Platon je počeo da
zamenjuje Bibliju. Kao što Oscar Cullmann kaže u svojoj proslavljenoj
frazi, „1. Korinćanima 15 je žrtvovana zbog Fedona“. Dok su ljudi spavali,
neprijatelj se prikrao.
Platonova pobeda
Doktrina međustanja, koja sadrži ideju o besmrtnosti čoveka, je
pomešana sa biblijskom doktrinom vaskrsenja. Duša je otišla u pakao, kako
kaže Sveto Pismo (Dela 2:31); a ipak duša ne može da umre; dakle pakao
ne može biti grob; samo telo, stoga, mora otići u grob dok živa duša ide u
pakao (a kasnije, ukoliko je u pitanju pravednik, u raj), u potpuno svesnom
stanju. Učenje se mora prilagoditi kako bi se uklopilo u novu veru. Iz tog
razloga je Rimska izjava dodata Akvilejskoj formuli o spuštanju u pakao, i
61
Platon je dobio bitku. Teofilakt ukratko opisuje novu teologiju: „Otkrićete“,
on kaže, „da postoji određena razlika između Pakla i Smrti; naime, Pakao
sadrži duše, a smrt tela. Jer su duše besmrtne“ (Teofilakt, citiran u Usher's
Answers, pog. 8).
Posledice mešanja Platona sa Hristom, bez krštenja, su vidljive svuda u
teologiji 20. veka. Mi moramo imati za cilj obnovu biblijskog učenja,
odvojiti naše umove od laži platonskog preživljavanja duše i okrenuti ih
istini vaskrsenja iz mrtvih. Ako to učinimo, prestaćemo da zanemarujemo
eshatološku šemu, koja je dominantna u našem Novom Zavetu.
Dok pakao/sheol u Svetom Pismu označava svet mrtvih gde „bezbožnici
prestaju dosađivati, i onde počivaju iznemogli“ (Jov 3:17), i gde mrtvi
„spavaju u prahu zemaljskom“17 (Dan. 12:2), strašna reč gehenna ili
vatrena gehenna opisuje mesto buduće kazne za zle bilo na Parusiji (za one
koji budu živi u to vreme) ili posle milenijuma, kad vaskrsnu da bi im se
sudilo (Otkr. 20: 11-15). Sve dok opstaje verovanje u prirodnu besmrtnost
čoveka, proučavaoci Svetog Pisma će se verovatno opredeliti za žalosnu
doktrinu beskrajnih svesnih muka za one koji nisu vredni Carstva. Sigurno
je da ideja beskrajnih muka, za one koji neće učestvovati u prvom
vaskrsenju, zavisi od nebiblijske doktrine neuništivosti duše.18
Dr. William Temple (1882-1944.), kanterberijski nadbiskup, piše:
„Jednu stvar možemo reći sa sigurnošću: večne muke treba izbaciti. Da ljudi
nisu prihvatili grčke i nebiblijske ideje o prirodnoj neuništivosti
pojedinačne duše, a zatim čitali Novi Zavet sa tim na umu, iz njega bi dobili
verovanje, ne o večnim mukama, nego o uništenju“ (Christian Faith and
Life, London: SCM Press, str. 81).
62
POGLAVLJE 7
Svedočanstva antičkih i
savremenih naučnika
Zaboravljena ortodoksija Irineja i Justina Mučenika
Malo je poznata činjenica da su najraniji grčki teolozi iz drugog veka
protestvovali protiv nebiblijskih gledišta o međustanju, koji su postali
duboko ukorenjeni u naše teološke sisteme. Ideju da duša može da preživi
smrt van tela, potpuno svesna i u prisustvu Boga i da predstavlja stvarnog
čoveka odvojenog od svog tela, su Justin Mučenik i Irinej odbacili kao
opasnu jeres. Sledeći odlomci govore sami za sebe. Oba pisca su branili
biblijsku doktrinu vaskrsenja od napada grčke filozofije.
Irinej: Protiv jeresi
„Neki koji se ubrajaju u ortodoksne izlaze van predviđenog plana za
uzdizanje pravednih i ne znaju ništa od načinima na koje će nam biti
podarena neraspadljivost; oni dakle imaju jeretičke stavove. Jer jeretici…
smatraju da će se odmah posle smrti uzdignuti na nebesa. Te osobe, dakle,
koje ne prihvataju da se vaskrsenje odnosi na celog čoveka, i daju sve od
sebe da ga uklone iz hrišćanskog učenja, ne znaju ništa o planu za
vaskrsenje. Oni biraju da ne shvate da, ukoliko stvari stoje kao što oni kažu,
63
sam Gospod, u koga govore da veruju, nije vaskrsao trećeg dana; već se
odmah pošto je izdahnuo uzdigao, ostavivši svoje telo na zemlji. Ali
činjenica je da je On tri dana boravio na mestu gde se nalaze mrtvi, kao što
je Jona tri dana i tri noći bio u kitovom stomaku (Mat. 12:40)…David kaže,
u svom proročanstvu: `izvadio si dušu moju iz pakla najdubljeg`. A kada je
vaskrsao trećeg dana, on je rekao Mariji, ` Ne dohvataj se do mene, jer se
još ne vratih k Ocu svom ` (Jovan 20:17)…Kako se onda ne zapitaju ljudi
koji tvrde…da njihov unutrašnji čovek napušta telo i uzdiže se na nebesa?
Jer budući da je Gospod ` pošao dolinom sena smrtnoga ` (Ps. 23:4), gde se
nalaze duše mrtvih, a posle vaskrsao u telu, i posle vaskrsenja se uzdigao na
nebo, očigledno je da će i duše njegovih sledbenika takođe…otići na to
nevidljivo mesto…i tamo ostati do vaskrsenja, čekajući taj događaj; zatim
će primiti svoja tela i uzdignuti se celi, telesno, baš kao što se Gospod
podigao, do Boga. Baš kao što se naš Gospod nije odmah uzdigao na nebo,
već je čekao vreme svog vaskrsnuća…tako i mi treba da čekamo vreme
našeg vaskrsnuća.“
„Dakle, ukoliko su stavovi određenih ortodoksnih osoba proistekli iz
jeretičkih izvora, oni ne poznaju Božje namere u vezi vaskrsnuća pravednih
i o zemaljskom carstvu koje je početak neraspadljivosti; jer oni koji su
vredni tog carstva će se postepeno privikavati na preuzimanje božanske
prirode“ (Knjiga 5, pog. 31, 32, Ante-Nicene Fathers, Eerdmans, Tom 1,
str. 560, 561).
Justin Mučenik: Dijalog sa Trifonom
„Ukoliko se nađete sa nekima koji sebe nazivaju hrišćanima, ali ne
priznaju istinu vaskrsenja i hule protiv Boga Avrama, Isaka i Jakova; koji
kažu da nema vaskrsenja mrtvih, i da njihove duše idu u raj kada umru: ne
64
pomišljajte da su oni hrišćani; baš kao što, kad bi dobro razmislili, ne
možemo reći da su Saduceji, ili slične sekte kao što su Genisti, Meristi,
Galilejci, Helenisti, Fariseji, Baptisti, Jevreji, već se samo nazivaju
Jevrejima, zato što obožavaju Boga rečima, na način na koji je Bog rekao,
ali su im srca daleko od Njega. Ali ja i ostali koji su pravi hrišćani u svakom
smislu smo sigurni da postoji vaskrsenje iz mrtvih i hiljadu godina u
Jerusalimu, koji će tada biti izgrađen, okićen i proširen, baš kao što su to
rekli proroci Jezekilj, Isaija i ostali“ (Dialogue with Trypho, pog. 80, Ante-
Nicene Fathers, Tom 1, str. 239).
Svedočenje naučnika
Reči ovih ranih glasnogovornika vere se čuju i u naše vreme zahvaljujući
pisanju Alan Richardsona, D.D.:
Pisci Biblije, čvrsto se pridržavajući ubeđenja da stvoreno uređenje svoje
postojanje duguje mudrosti i ljubavi Boga i da je stoga suštinski dobro, ne bi
mogli da zamisle život posle smrti van tela („I da se obučeni, ne goli nađemo“
– 2. Kor. 5:3), već kao obnovu bliskog jedinstva tela i duše, pod novim
uslovima, koje predstavlja život koji oni poznaju. Zato se o smrti mislilo kao
o smrti celog čoveka, a fraze kao što su „oslobađanje od smrti“,
neraspadljivost ili besmrtnost se jedino ispravno mogu upotrebiti da opišu ono
što se podrazumeva pod izrazom večni ili živi Bog „koji sam ima besmrtnost“
(1. Tim 6:16). Čovek ne poseduje osobinu besmrtnosti u sebi, već je mora,
ukoliko želi da pobedi destruktivnu moć smrti, primiti kao dar od Boga „koji
podiže Hrista iz mrtvih“, i skloniti smrt sa sebe kao ogrtač koji ga pokriva (1.
Kor. 15:53, 54). Upravo je kroz život i smrt Isusa Hrista ta mogućnost za
čoveka (2. Tim. 1:10) ugledala svetlost dana i potvrđena je nada da se
raspadljivost (Rim. 11:7), koja predstavlja univerzalnu karakteristiku
ljudskog života, može uspešno prevazići (A Theological Word Book of the
Bible, str. 111, 112, moje isticanje).
Floyd Filson nas upozorava na opasnost koju predstavlja grčka filozofija.
On tvrdi da se ona infiltrirala u našu teologiju, što bi Novi Zavet osudio.
Primarno carstvo Novog Zaveta nije pagansko okruženje, već jevrejsko
65
nasleđe i okruženje…Naša tradicionalna učenja i teologija nas često navode da
razmišljamo na način koji nam diktiraju paganski a pogotovo grčki koncepti. Mi
znamo da su najkasnije u drugom veku počeli sistematski napori apologeta da
pokažu kako se hrišćanska vera najbolje usavršava kroz grčku
filozofiju…Pažljivo proučavanje Novog Zaveta mora zaustaviti svaku tendenciju
da se Novi Zavet smatra grupom dokumenta koji izražavaju paganski um. Carstvo
te knjige primerno predstavlja judaizam i Stari Zavet…
Novi Zavet uvek sa neodobravanjem, a ponekad i sa otvorenom osudom,
govori o paganskim kultovima i filozofijama. U suštini se slaže sa jevrejskim
prezirom prema paganskom društvu (The New Testament Against its
Environment, str. 26, 27).
Fundamentalnu zbunjenost u vezi života posle smrti, koja je prodrla jako
duboko u naše mišljenje, je dobro opisao Dr. Paul Althaus u svojoj knjizi,
The Theology of Martin Luther (Philadelphia: Fortress Press, 1966, str. 413,
414):
Nada rane crkve je bila usmerena na vaskrsenje poslednjeg dana. Ono prvo
poziva mrtve u večni život (1. Kor. 15; Fil. 3:21). To vaskrsenje se dešava čoveku,
a ne samo telu. Pavle ne govori o vaskrsenju „tela“ već „mrtvih“. Ovo shvatanje
vaskrsenja povlači shvatanje smrti, tako da pogađa celog čoveka… Originalni
biblijski koncepti su zamenjeni idejama helenističkog i gnostičkog dualizma.
Novozavetna ideja vaskrsenja, koje se odnosi na celog čoveka, je moralo da
ustupi mesto besmrtnosti duše. Poslednji dan takođe gubi svoj značaj budući da
su duše već primile sve što je od ključnog značaja mnogo ranije. Eshatološka
pažnja više nije snažno usmerena na dan Isusovog dolaska. Razlika između ovoga
i Novozavetne nade je veoma velika (moje isticanje).
Veliki broj eksperata za Bibliju potvrđuje naše stavove:
Proslavljeni Interpreter's Dictionary of the Bible: „Nijedan biblijski tekst ne
opravdava izjavu da se duša odvaja od tela u trenutku smrti“ (Tom 1, str. 802).
Companion Bible od E.W. Bullinger, o 2. Korinćanima 5:8: „Skoro je zločin
kada neko izabere određene reči i složi ih u rečenicu, ne samo bez obaziranja na
kontekst, već ignorišući ostale reči u stihu, i citira reči `otići od tela, i ići ka
Gospodu` sa namerom da eliminiše vaskrsenje (koje je tema celog pasusa) kao
da je nepotrebno; i kao da je `ići ka Gospodu` moguće bez njega.“
66
Families at the Crossroads, Rodney Clapp (str. 95, 97): „Prateći grčku i
srednjevekovnu hrišćansku misao, mi često oštro razdvajamo dušu i telo i
naglašavamo da duša može da preživi smrt. Štaviše, imamo tendenciju da
verujemo da duša koja je izašla iz tela odlazi u raj, u prijatnije i potpuno živo
postojanje. Mi pogrešno zamišljamo hrišćansku nadu kao individualnu stvar,
pojedinačne duše odlaze u raj. Ali ništa od ovoga nije postojalo kod Izraelaca.“
Martin Luther: „Mislim da ne postoji deo Svetog Pisma koji snažnije govori
o mrtvima koji su zaspali od Prop. 9:5 (`mrtvi ne znaju ništa`) i koji ne znaju ništa
o našem stanju – nasuprot pominjanju svetaca i fikcije čistilišta“.
John Wesley, osnivač Metodističke crkve, Sermon on the Parable of Lazarus:
„Zaista je veoma rašireno mišljenje da duše dobrih ljudi, čim napuste telo, idu
odmah u raj; ali to mišljenje nije ni najmanje utemeljeno na Božjim rečima.
Naprotiv, naš Gospod kaže Mariji posle vaskrsenja, `Ne dohvataj se do mene, jer
se još ne vratih k Ocu svom`.“
Shirley Guthrie, Christian Doctrine, str. 378: (dr. Guthrie je professor
sistematske teologije na Kolumbija teološkom seminaru. Njena knjiga iz koje je
uzet ovaj odlomak je poznata kao „klasičan tekst“).
„Moramo govoriti o gledištu, koje je sa stanovišta hrišćanske vere lažno
optimistično, zato što ne shvata smrt dovoljno ozbiljno…Budući da je stanovište
koje ćemo kritikovati i odbaciti ono za šta mnogi veruju da je temelj hrišćanske
nade za budućnost…mi ga odbacujemo ne da bismo uništili nadu u večni život,
već da bismo odbranili autentično biblijsku hrišćansku nadu…Mi govorimo o
verovanju u besmrtnost duše. Ovu doktrinu nisu propovedali sami pisci Biblije,
već je uobičajena u [paganskim] grčkim i orijentalnim religijama antičkog sveta
u kojima je hrišćanska crkva rođena. Neki od najranijih hrišćanskih teologa su
bili pod njenim uticajem, čitali su Bibliju na taj način i uveli je u crkvenu misao.
Ona je sa nama od tada. Kalvin ju je prihvatio, kao i klasična, Vestminsterska,
veroispovest reformisanih crkava. Po ovoj doktrini, moje telo će umreti, ali ja
sam neću zaista umreti…Ono što se zapravo dešava sa mnom kada umrem je da
moja besmrtna duša napušta moje smrtno telo. Moje telo umire, ali ja sam
nastavljam da živim i vraćam se u duhovni svet iz kog sam došao i kome zaista
pripadam. Ukoliko pratimo protestantsku reformaciju, koja u potrazi za
temeljima vere, koristi samo Sveto Pismo, mi moramo odbaciti tu tradicionalnu
nadu za bu-
67
dućnost zasnovanu na besmrtnosti duše…Smrt ne znači da je besmrtni deo nas
otišao da živi na nekom drugom mestu. To znači da nas je život napustio i da smo
mrtvi. Po Svetom Pismu…moja duša je isto tako ljudska, stvorena, konačna – i
smrtna – kao i moje telo. Ona je jednostavno život mog tela…Ako je naša nada,
sopstvena ugrađena besmrtnost, mi nemamo nikakvu nadu“.
Robert Capon, Parables of Judgment, Eerdmans, 1989, str. 71: „Još jedna
teološka tema, dok se bavimo vaskrsenjem i suđenjem. Možda najveća
prepreka na putu ka sagledavanju Isusovog suda, kao velike tajne kazne, je
naša nesrećna preokupacija idejom besmrtnosti duše. Ta doktrina je
nehebrejski filozofski balast koji nosimo još od vremena kada je crkva ušla u
široki svet grčke misli. Zajedno sa njoj pridruženom idejom o [trenutnom]
`životu posle smrti`, ona nije donela skoro ništa osim nevolje: oba koncepta
se sukobljavaju sa ozbiljnim shvatanjem vaskrsenja mrtvih kao jedine osnove
za suđenje.“
Prof. Earle Ellis, Christ and the Future in NT History (Brill, 2000):
„Platonsko gledište, da suštinska osoba (duša/duh) preživljava fizičku smrt,
ima ozbiljne implikacije na Lukinu hristologiju i njegovu teologiju istorijskog
spasenja…Za eshatologiju ono predstavlja platonizaciju hrišćanske nade,
iskupljenje od vremena i materije. Luka, nasuprot tome, postavlja
pojedinačno spasenje (i gubitak) u trenutak vaskrsenja u vremenu i materiji
poslednjeg dana. On podvlači da je Isus vaskrsao `u telu` što ga čini `prvim
koji je vaskrsao iz mrtvih`, model za shvatanje `ulaska u slavu`“.
„Antropološki dualizam je ušao u misao crkve, u najvećoj meri, putem
velike sinteze hrišćanstva i grčke filozofije koju su sproveli Kliment i Origen.
On je zasenio ranohrišćansku nadu za povratak Hrista i vaskrsenje mrtvih [i
Carstvo Božje na zemlji]. Ali on ne postoji u Novozavetnom hrišćanstvu i
može se pronaći kod Luke samo ako neko čita tekstove kroz sočiva
napravljena u Atini, kao što su to činili hrišćanski oci“ (str. 127).
„…iako smrt nije ispunjenje spasenja za pojedinca, tokom smrti svako
ostaje pod Hristovom vlašću i njegovom brigom…(ali) iako mrtvi hrišćani
ostaju u vremenu, oni ne osećaju vreme. Jaz u njihovom postojanju između
njihove smrti i vaskrsenja poslednjeg dana ovog doba je, za njih, samo jedan
trenutak. Za njih se veliki i slavni dan Hristove Parusije nalazi samo jedan
68
trenutak u budućnosti. `Međustanje` je nešto što živi opažaju u vezi mrtvih, a
ne nešto što mrtvi opažaju u odnosu na žive ili na Hrista“.
„Oni sa sočivima načinjenim u Atini, kojih je mnogo u hrišćanskoj
tradiciji, vide dosta drugačiju sliku. Oni smatraju da deo osobe, duša, ne
podleže prestanku postojanja (pa stoga nije ni deo prirodnog sveta), već se pri
smrti, tela `odvaja` u bestelesno blaženstvo ili, po varijaciji na temu, da
postoji vaskrsenje pri smrti kada se fizičko telo menja za duhovno telo, koje
se već nalazi u nama [ovo bi uništilo program dat u 1. Kor 15 i na mnogim
drugim mestima]“.
„Iako poseduju mnoge tradicionalne korene i veze, takve teologije su, po
mom mišljenju, potpuno pogrešno shvatile Pavlovu eshatologiju istorijskog
spasenja. To je zato što Pavle smatra telo osobom, a osobu fizičkim telom i
insistira na vaskrsenju tela, koje se događa pri Hristovoj Parusiji, koja
objedinjuje lično iskupljenje sa iskupljenjem preobraženjem celog fizičkog
kosmosa. Transformisano fizičko telo vernika će biti uzeto sa zemlje Božjom
svemoćnom stvoriteljskom reči [na Parusiji] kao i transformisano Hristovo
telo i prvobitno beživotno telo na Postanju“ (str. 177, 178).
Poziv
Razlika između primljene tradicije i učenja Svetog Pisma, po nama,
predstavlja razliku između istine i laži, između učenja apostola i otrova
gnosticizma.19 Posledice te toliko raširene i fundamentalne greške su
pogubne za veru. Autoriteti koje smo citirali, kao i mnogi drugi, čije proteste
nismo mogli da navedemo zbog nedostatka prostora, govore da ono što
zagovara naša studija nije lično mišljenje, već stav koji podržavaju
odgovorni proučavaoci Svetog Pisma. Svakako je došlo vreme da se
doktrinarni jaz, koji razdvaja savremenu religiju i Novi Zavet, shvati
ozbiljno.
Očigledno je da tradicionalne teološke ideje, koliko god dugo one
uživale popularno odobravanje, ne predstavljaju nužno siguran put ka
učenjima Novog Zaveta. U nekim delovima je ceo teološki sistem
69
(uključujući i verovanje da je Marija potpuno aktivna kao matrijarh na nebu)
postavljen na lažnoj pretpostavci da su mrtvi živi na nebu. Ipak Sveto Pismo
kaže da David nije otišao na nebo (Dela 2:34), da niko nije otišao na nebo
osim Isusa (Jovan 3:13) i da junaci Starog Zaveta „pomreše ne primivši
obećanja“ (Jevr. 11:13). Veoma je značajno da se prva laž zabeležena u
Svetom Pismu upravo odnosi na podršku urođenoj besmrtnosti čoveka.
Upravo je Zmija, Sotona, izjavila „Nećete vi umreti“, što potpuno protivreči
božanskoj izjavi da „umrećeš“ (1. knj. Mojsijeva 2:17). Potpuno je
nemoguće pomiriti molitvu upućenu Mariji i svecima sa apostolskim
učenjima, kada su svi oni, kako Novi Zavet kaže, „zaspali“ u smrti, čekajući
prvo vaskrsnuće (Dan. 12:2; Jovan 5:28, 29).
Ukoliko neki prigovori, da je obećanje trenutnog odlaska u raj utešnije
od sigurnog vaskrsenja pri drugo dolasku Isusa, mi odgovaramo da je
uzaludno davati utehu sa propovedaonice ukoliko ona nije čvrsto
utemeljena na Božjoj Reči. Zaista, u Bibliji postoje ozbiljna upozorenja u
vezi osude koja će pasti na one koji ne govore u skladu sa Božjim
otkrovenjem (Jer. 23:16-18, 21, 22). Samo ako govori istinu propovednik
se može nadati spasenju sebe i svojih vernika (1. Tim. 4:16). A nesumnjivo
je da će ovi drugi biti zahvalni svom svešteniku, zato što im je rekao ono
što treba da čuju iz Biblije, umesto onoga što žele da čuju.
Svako ko traga za istinom hrišćanske vere, mora imati dužnost da k srcu
uzme ozbiljno Isusovo upozorenje da je obožavanje u okviru ljudske
tradicije, umesto otkrivene istine, uzaludno obožavanje (Mat. 15:9), jer svi
oni koji pristupaju Bogu to moraju činiti „duhom i istinom“ (Jovan 4:24).
Moramo posvetiti pažnju mogućnosti da je naša tradicija zamaglila
centralnu biblijsku doktrinu vaskrsenja i biblijsku eshatologiju u celini,
uključujući Carstvo Božje, koje će biti uspostavljeno posle vaskrsenja. Iz
tog razloga mi pozivamo na preispitivanje ovog pitanja od ključnog značaja,
u interesu obnove biblijske vere.
70
Na svetlu priznatih činjenica iz crkvene istorije, naš zadatak je jasan:
čišćenje naših tradicionalnih učenja od stranih ideja koje su u njih uneta
neposredno posle Novozavetnih vremena i koja ne pripadaju čistoj
biblijskoj veri:
Na stranama Starog i Novog Zaveta, bistre vode otkrivene istine teku kao
veličanstvena reka. To Bog, koji jedini ima besmrtnost, čoveku i verniku nudi
Njegov božanski, neraspadljivi, život.
Ali pored ovog toka teče mutna reka paganske filozofije, koja govori o
ljudskoj duši, božanskoj suštini, koja je večna, preegzistentna i koja će
nadživeti telo.
Posle smrti apostola dve reke su se spojile u jedinstvo mutne vode. Malo
po malo, spekulacije ljudske filozofije su se pomešale sa božanskim učenjima.
Sada je zadatak evangelističke teologije da razdvoji te nespojive elemente,
da eliminiše paganski element, koji se nametnuo kao uzurpator u središtu
tradicionalne teologije; da obnovi vrednost biblijskog elementa, koji je jedini
istinit i koji jedini odgovara prirodi Boga i čoveka koga je On stvorio.20
71
Beleške
1 Takođe je istina da čovek ima „život“ ili „dušu“. Ali ovde „duša“ ne znači
„besmrtna duša“. 2 Uzdizanje na nebo u ovoj Isusovoj izjavi se može još i odnositi na poznavanje
božanskih tajni mudrosti, vidi 5. knj. Mojsijeva 30:12. 3 Alternativno, Stefan citira Psalm 31:5 gde David, koji nije na samrti, kaže „U
Tvoju ruku predajem duh svoj“. Stefan će oživeti na vaskrsenju zajedno sa
vernicima (1. Kor. 15:22, 23). 4 Jevrejima 12:23 kaže da je cela crkva napisana na nebu i sastoji se od svih
koji su savršeni. Ne kaže se da su mrtvi živi na nebu pre vaskrsenja kao duhovi,
koji su napustili telo! 5 Dodatna konfuzija je napravljena prevođenjem treće reči Tartaros sa „pakao“.
Tartaros, odnosno verbalno oblik izveden iz te reči, se pojavljuje samo u 2. Pet.
2:4 i označava mesto zatočeništva palih anđela, a ne ljudi. 6 Carevi u sheol-u su poetično prikazani kako se obraćaju propalom caru
Vavilona kome su obećani moljci kao krevet i crvi kao pokrivač (Isa. 14:10, 11). 7 „Život večni“ iz Danila 12:2 je doslovno „život u budućem dobu“ mesijanskog
Carstva na zemlji (Mat. 5:5; Otkr. 5:10). Ekvivalent u Novom Zavetu – „život
večni“ – je tehnički izraz koji se takođe treba tumačiti kao „život u budućem dobu“
(vidi beleška 15). 8 Pogledajte odličnu diskusiju u The First Epistle of St. Peter, E.G. Selwyn, str.
198, 199. 9 In the End God, str. 91. 10 Meinstrim „ortodoksija“ može mnogo naučiti od posla koje obavljaju
takozvane „sekte“, čija briga u vezi bibljske istine često razotkriva neznanje i
apatiju onih koji redovno idu u crkvu. 11 U 1. Solunjanima 4:16,17, Pavle opisuje kako ćemo biti „sa Gospodom“ –
kroz vaskrsenje i drugi dolazak. 12 Pogledati 2. Tim. 2:18 za sličan pokušaj prenošenja eshatološke budućnosti
u sadašnjost. 13 Tvrdnja da je raj u paklu nema nikakvo utemeljenje u Svetom Pismu.
Smeštanje raja u pakao znači da su Isus i lopov bili zajedno, obojica mrtvi, samo
tri dana! Prilikom svog vaskrsenja Isus bi ostavio lopova u raju, jer je samo Hrist
vaskrsao (1. Kor. 15:23). 14 Das Neue Testament, koji je preveo Wilhelm Michaelis, Kröner Verlag,
72
1934. kaže, „I reče mu Isus: Zaista ti kažem danas: bićeš sa mnom u raju“. Reč
„danas“ verovatno pripada prvom delu rečenice. 15 Pravilno tumačenje izraza „život večni“ je „život u budućem dobu“. Videti
Barratt, Gospel According to John , str. 26, 179; Vincent Taylor, Commentary on
Mark, str. 426; Nigel Turner, Christian Words, str. 455ff. 16 Alternativno, oni za koje se kaže da nikada neće umreti su oni koji dožive
Parusiju. O njima Pavle jasno govori u 1. Solunjanima 4:15. 17 Sa interesovanjem primećujemo komentar D.E.H. Whiteley-a da ovo može
značiti samo nesvestan san (The Theology of St. Paul, str. 266). Ali Danilo 12:2 je
svakako locus classicus biblijske doktrine smrti i vaskrsnuća. 18 Duge muke „va vek veka“ čekaju Sotonu, zver, i lažnog proroka (Otkr.
20:10). Isus govori o ubijanju duše u gehenna-i (Mat. 10:28). 19 Treba obratiti pažnju da Pavle daje nedvosmisleno upozorenje u vezi
opasnosti lažnog gnosis-a u svojoj prvoj poslanici Timotiju: „Pazi na sebe i na
nauku…jer ovo čineći spašćeš i samog sebe i one koji te slušaju“ (1. Tim. 4:16).
„Sačuvaj što ti je predano, kloni se poganih, praznih razgovora i prepiranja lažno
nazvanog razuma [gnosis]“ (1. Tim. 6:20). 20 Alfred Vaucher, Le Probleme deL' immortalite, 1957, str. 6.
73
Indeks biblijskih citata
1. knj. Mojsijeva 1. Carevima
1:20 16, 17 2:10 25
1:21 16, 17
1:24 16, 17 1. Dnevnika
1:30 16, 17 10:13 58
2:7 16,20
2:17 69 Jov
7:14 20 3:17 61
7:22 20 14:11-15 26
37:35 2 5 34:14,15 21
3. knj. Mojsijeva Psalmi
17:11 17 6:5 9,25
21:11 18 9:17 51
13:3 9,25
4. knj. Mojsijeva 16:10 25
6:6 9 23:4 63
16:31, 32 24 31:5 71
49:12 17
5. knj. Mojsijeva 89:48 24
6:6 56 104:29 20
8:11 56 115:17 25
10:13 56 146:4 9,21,25
11:8 56
11:17 56 Propovednik
11:23 56 3:19 20
13:8 56 3:19, 20 17
19:9 56 3:20 20
27:4 56 9:5 9,25,51,66
30:12 71 9:10 51
31:2 56 12:7 20
1. Samuilova Isaija
28 57 5:14 25
28:6 57 14:10, 11 71
14:11 25, 53
74
Isaija Luka
14:15 25 16:19-26 52
14:18 25 16:19-31 50-54
14:19 25 16:22-26 52
14:20 25 16:23 53
16:24 52
Jeremija 20:27-40 55
23:16-18 69 23:43 55-56
23:21 69 23:46 21
23:22 69
Jovan
Jezekilj 3:13 10, 69
18:4 9, 18 4:24 69
18:20 9, 18 5:21 29
5:24 57
Danilo 5:28,29 10,50,69
12:2 10,11,22,26 5:29 57
51,61,69,71 6:39 57
12:13 23 6:40 57
6:44 57
Matej 6:54 57
5:5 71 8:35 57
7:22,23 8 11:11 22,26
8:11 52 11:14 22
10:28 72 11:26 57
11:29 18 11:43 22
12:40 55, 63 11:44 22
15:6 8 20:17 55, 63
15:9 8,69
17:9 58 Dela
22:29-33 58 2:27 25,29
24:31 52 2:29 10,27
27:52 26 2:31 25,53,55,60
2:34 10,27,55 ,69
Luka 2:41 18
13:28 52, 53 2:43 18
14:14 52 3:23 18
14:15 52
75
Dela 1. Korinćanima
7:59,60 21 15:47 16,44,45
7:60 27 15:50-54 37
10:41 4 15:51, 52 46
13:36 27 15:52 11
20:26 56 15:52, 53 46
15:53, 54 64
Rimljanima 15:54 44
2:7 9
2:9 18 2. Korinćanima
8:11 29 4:13-5:2 45
8:17 46 4:14 44,47
8:23 46 4:16 44, 47
8:28 46 4:17 47
8:29 46 4:18 47
11:7 64 5 35,42,44,47-48,49
13:1 18 5:1-8 13, 39
16:3 18 5:2 44, 47
5:3 64
1. Korinćanima 5:3,4 23, 47
7:39 27 5:4 44,46
11:30 27 5:5 47
15 12,37 ,38,39,43, 5:6 47
44,45,49,60,65 5:6-8 46
15:3-8 3, 4 5:8 42,47,48
15:6 27 5:10 48
15:11-19 3, 4 5:11 47
15:12 55 7:3 46
15:18 27
15:20 10 Galatima
15:22 29, 37 1:4 47
15:22,23 10, 71
15:23 6,37,42,46,71 Efescima
15:29 37 4:18 30
15:37 47
15:42 37
15:45 18
76
Filipljanima Jevrejima
1:21-23 35,48,49 4:14 10,55
1:23 42,43,46,49 11:13 27,58,69
3:11 43,46,49 11:13, 14 10
3:11-14 36 11:39 27,58
3:11-21 43 12:23 71
3:20 36,43,45
3:21 36,65 Jakovljeva
2:26 21
Kološanima
3:4 46 1. Petrova
3:19 29
1. Solunjanima 3:20 18,30
4 38,42,43,49
4:13 27 2. Petrova
4:13ff 49 1:17, 18 58
4:13-18 12 2:4 30,71
4:14 38 2:14 18
4:15 72 3:4 27
4:16, 17 46,71
4:17 48, 49 1. Jovanova
5:10 38 3:2 48
1. Timotiju Otkrovenje
4:8 47 2:7 56
4:16 69, 72 5:10 71
6:15, 16 9 14:10 53
6:16 64 16:3 17, 18
6:20 72 20:1-6 6
20:4 18
2. Timotiju 20:10 53,72
1:10 9,64 20:11-15 50,61
2:18 55, 71 20:13 25
4:1 33 20:14 53
21:8 53
22:2 56
77
„Moj utisak je da usklađenost mišljenja u crkvi i dalje više pod uticajem
nehrišćanske ideje o besmrtnosti duše, nego bilo koje zamisli dobijene
pažljivim slušanjem svedočanstva Novog Zaveta“ (Neill Q. Hamilton, "The
Last Things in the Last Decade," Interpretation, April, 1960.).
„Hrišćani se danas sve više pitaju da li su prihvaćena gledišta o ljudskoj
prirodi i budućoj kazni dobijena iz filozofije i tradicije, ili iz Svetog Pisma.
Oni počinju da sumnjaju da veći deo sadašnje teologije potiče iz ljudske
filozofije. Sada počinju da sumnjaju da su autoriteti na polju religijskog
mišljenja, za koje su mislili da su autoriteti Hrista, njegovih proroka i
njegovih apostola, zapravo autoriteti zlog duha, Platona i različitih otaca
koji su od njega dobili veći deo svoje teologije“ (Canon H. Constable,
Hades, or the Intermediate State of Man, 1893, str. 278).
„Smrt za hrišćanina ne znači prelazak iz jednog oblika postojanja u
drugi, već uništenje života, prelazak iz postojanja u nepostojanje. Svi
hrišćanski mislioci su pokušali da izbegnu ovaj pojam smrti kao potpunog
uništenja života. Kada su u tome uspevali, učinili su da ideja vaskrsenja
skoro potpuno izgubi smisao“ (Seiichi Hatano, Time and Eternity, 1949, str.
214).
top related