Čudesne Bajke Velika Knjiga Bajki [20ebooks.com]
Post on 15-Jan-2016
120 Views
Preview:
DESCRIPTION
Transcript
1
2
Čudesne bajke
Velika knjiga bajki
Uredila Jane Carruth
S engleskoga preveo
Josip Tabak
Naslov izvornika:
The Giant All Colour Book of Fairy Tales
3
Sadržaj
Uvod Lijepa i Neman (po Beaumontu) Matovilka (po Grimmu) Carev slavuj (po Andersenu) Palčica (po Andersenu) Junačina Jack (iz britanske predaje) Vila (po Perraultu) Snježna kraljica (po Andersenu) Dick Whittington i njegova mačka (iz britanske predaje) Uspavana ljepotica (po Perraultu) Ribar i njegova žena (po Grimmu) Hrabri mali krojač (po Grimmu) Zlatokosa i tri medvjeda (po Southeyju) Guščarica (po Grimmu) Tri brata od zanata (po Grimmu) Aladin i čarobna svjetiljka (iz Tisuću i jedne noći) Snjeguljica i ružica (po Grimmu) Postojani kositreni vojnik (Andersen) Carevo novo ruho (Andersen) Bijela mačka (iz britanske predaje) Tri želje (po Perraultu) Zlatna ptica (po Grimmu) Petero iz graškove mahune (po Andersenu) Divlji labudovi (po Andersenu) Kraljevna na zrnu graška (po Andersenu) Tri praščića (iz britanske predaje) Snjeguljica i sedam patuljaka (po Grimmu) Pastirica i dimnjačar (po Andersenu) Zlatna guska (po Grimmu)
4
UVOD
Jedno od zadovoljstava onog koji ima ovu VELIKU KNJIGU
BAJKI u tome je što u njoj može naći gotovo svaku bajku koje se
sjeti.
Vjerujući, kao što ja vjerujem, da će bajke uvijek biti
najomiljenije priče na svijetu, zadovoljstvo mi je što mogu u jednu
veliku knjigu sabrati ovu zbirku bajki majstora pripovjedača kao što
su Andersen, braća Grimm i Charles Perrault.
Mnogi među nama, još dugo pošto su odrasli, sjećaju se bajki
iz rana djetinjstva, pa sam i ja tako uzela da nonovo kazujem one što
ih najviše volim. Kako je ovo trebala biti velika knjiga bajki, to sam
obuhvatila sve najpoznatije, aki i druge koje nisu tako poznate ali su
uzbudljive čitatelju.
Kako bi li sumoran bio naš svijet bez takvih priča! Hans
Christian Andersen, otac prave bajke, upravo je tako mislio.
Vjerovao je da ne piše samo za djecu nego i za odrasle, i jednom je
rekao kako može sjediti u svojoj skromnoj kuhinji koje će njegova
mašta u tren oka pretvoriti u sjajne dvore.
Lijepe slike što ih je naslikala nekolicina nadarenih umjetnika
pomažu da uživamo u čaru ovih priča, pa ako i sami osjetite kako
vas leteći kovčeg nosi kroz noć, ili kako objedujete s bjelom
mačkom koja je lijepa začarana kraljevna, nemojte se iznenaditi!
Sve je moguće kad čitate pravu bajku!
J.C.
5
LIJEPA I NEMAN
(po Beaumontu)
Bio vam jednom trgovac što je imao tri krasne kćeri. Trgovac
im davao svega i svačega što se novcem može kupiti — ta bio je on
pravi bogatun.
Najmlađa njegova kći zvala se Lijepa. Bila je tako ljupka i
plemenita da ju je svatko volio. Ocu bijaše ona najmilije dijete.
Jednog dana trgovac čuo da su mu propali svi brodovi na moru
i da je postao puki siromah. Prodao je svoju raskošnu kuću i kočiju
da bi mogao isplatiti dugove, a pošto je to učinio, poveo je svoje tri
kćeri na selo, da ondje žive.
— Treba da naučimo biti siromašni, moramo živjeti kao seljaci
— reče im s tugom u glasu.
Starina trgovac i njegove tri kćeri nisu više nosili finu i
skupocjenu odjeću. Lijepa je izgledala lijepo i bila zadovoljna i u
svojoj siromašnoj i zakrpljenoj haljini, dok su njezine sestre bile
nezadovoljne i neprestano jadale. Nisu mogle zaboraviti da su nekoć
nosile raskošne ogrtače od svile i kadife i imale kočije u kojima su
se vozile naokolo.
— Naše su ruke bile bijele i mekane — mrgodile se one — pa
kako da se od nas očekuje da radimo kao seljanke?
Lijepa se nije tužila, i samo se žalostila što joj je otac sumoran i
neveseo.
— Moramo mu pomoći — reče ona sestrama. — Moramo
naučiti da kuhamo i šijemo, i radimo na poljima.
Čim bi zora prosivjela, Lijepa bi ustajala i prihvaćala se posla.
Mela je i prala kućerak sve dok nije sinuo sjajan kao dukat.
Uređivala je postelje i kuhala doručak, i kad bi to dovršila, uzimala
bi košaru punu rublja te silazila dolje na potok, na bistru vodu, i
prala, baš onako kako je vidjela seljanke da peru.
Dolje, na potoku što je žuborio, Lijepa je prijateljevala s
pticama i malim janjetom što je išlo za njom kamo god bi krenula.
Ponekad su i njezine dvije sestre išle s njome, ali joj nisu pomagale
u poslu. Samo su stajale, s rukama na bokovima, zurile u nju i rugale
se.
— Eno ide Lijepa — govorile one — eno je s grubim rukama i
raščupanom kosom!
6
A Lijepa bila tako ljubazna i plemenita da nije sestrama ništa
uzvraćala. Ona je i dalje marno radila i nadala se da će se i one
jednom prihvatiti posla.
Jednog dana glasnik donese vijest da je trgovac imao sreće i da
mu je spašeno nešto njegove imovine.
— Valja mi na put — reče starac trima kćerima. — Sutra
moram u luku gdje mi je jedan brod usidren. Kakve darove da vam
donesem?
— Nove haljine, cipele i rukavice! — pohlepno viknuše dvije
starije.
A Lijepa zaželjela samo jednu crvenu ružu.
Trgovac uzjaha konja i krenu.
— Nadamo se da će se sjetiti darova za nas — uzviknuše
Lijepine dvije sestre, koje bijahu tako pohlepne i tašte da su mislile
samo na sebe. — Kako si luda, Lijepa, kakvu li si glupost zaželjela.
Jednu jedinu crvenu ružu!
Ali izjaloviše se trgovčeve nade. Kad je došao u luku nadajući
se da će ondje naći jedan od svojih brodova, rekoše mu da ne može
uzeti svoju robu s broda dok najprije ne ode na sud. Pravni se
postupak otegao nekoliko dana i trgovac se na kraju obreo
siromašniji nego ikad.
Tužna srca krenuo kući. Što da rekne kćerima? Kako da im
kaže da, eto, nema darova za njih?
»Samo će me Lijepa razumjeti«, pomisli trgovac jašući natrag.
Kad je minuo dan, tamni se oblaci sakupili na nebu, vjetar jezivo
7
hujao u granama, a ozgo usuo snijeg što je upravo zasljepljivao oči.
Ubrzo trgovac razabra da je zalutao u velikoj gustoj šumi.
Iznemogao od gladi i gotovo smrznut, starac već bijaše izgubio
nadu da će se izvući iz te puste šume, kadli najednom vidje u daljini
kako se svjetlost s nekog prozora probija kroz drveće.
Pošto je umornog konja potjerao naprijed, trgovac naposljetku
vidje da se približuje nekakvu veliku dvoru. »Zacijelo ga je sagradio
kakav knez da mu bude samotno utočište«, reče starac u sebi.
»Valjda će mi se smilovati i dati mi noćište.«
Ali prije nego što je potražio noćište sebi, trgovac se ogleda
naokolo ima li kakva staja ili sklonište za njegova konja. Nađe u
dvorištu staju, u kojoj, na njegovo iznenađenje bijaše svega što treba
njegovu konju.
— Dobro si me noćas služio — reče trgovac te konju pokri leđa
pokrovcem. — Ovdje ti je nagrada, jer u staji ima dovoljno hrane za
dvanaest konja.
Rekavši to, iziđe iz staje i krene u dvorac.
Toliko je trgovac bio umoran da se nije ni upitao zašto su vrata
na dvorcu širom otvorena i zašto u njemu nema ni žive duše.
Klimatao je dugim prolazima i hodnicima dok nije nabasao na
prostranu spavaonicu, opremljenu da ne može bolje. Umoran klonu
na postelju i odmah utonu u san.
Kad je jutro objutrilo, trgovac krenu dvorcem da nađe
gospodara. Tražio je uzduž i poprijeko, a potom ode na dvorište.
Nikoga ne vidje pa se starac zabrinu i zaplaši.
Kad je već naumio da digne ruke od daljeg traganja, ugleda
krasne crvene ruže, i to ga sjeti Lijepe. »Ipak će ona imati svoj dar«,
pomisli nježno. I ubra jednu ružu, jednu jedinu sa grma.
Tek što je otrgao ružu, preda nj iskrsnu najstrašniji stvor koji se
može zamisliti. Dršćući, starac se baci na koljena preda nj.
— Oh, jadni, nesretni čovječe! — riknu Neman strašnim glasom.
— Ušao si u moj dvorac, spavao u mojoj postelji i dobio sklonište za
svog konja. A sada kradeš u mome vrtu.
— Oprosti mi — prošapta starac. — Ova je ruža namijenjena
Lijepoj, najmlađoj mojoj kćeri.
— Ukrao si ono što najviše volim na svijetu — povika Neman.
— Zato ćeš mi životom platiti. Spremi se da umreš.
— Nisam mislio ništa zlo — reče trgovac drhtavim glasom. —
Molim te, pusti me da se vratim kući.
8
— Uz jedan uvjet — uzvrati Neman. — Moraš mi obećati da ćeš
nakon tri mjeseca dovesti ovamo svoju najmlađu kćer. Obećaj pa
možeš ići.
Jadni trgovac toliko se uplašio da je pristao. »Najposlije«,
pomisli — »tri su mjeseca poprilično vrijeme. Možda ću dotle naći
put i način da umaknem ovom obećanju.«
— Imaj na umu — reče Neman — obećanje je obećanje, i ne
smije se pogaziti. Slobodan si da se vratiš kući, ali najprije idi u
sobu u kojoj si prenoćio. Ondje ćeš naći kovčežić pun zlata. Uzmi
ga. Zlatnici će te podsjećati obećanja da ćeš ovamo dovesti svoju
kćer Lijepu.
Trgovac nađe zlato te krenu iz dvorca. Konj je udario pravim
putem kroza šumu, te još toga istog dana trgovac stiže kući.
Neko vrijeme nije mogao govoriti, toliko ga je obuzeo očaj. A
kad su kćeri upitale za darove, on im pripovjedi sve što je bilo. —
Tvoja me ruža skupo stajala — reče obraćajući se Lijepoj. — Uh,
što sam učinio! Uh, što sam učinio!
Lijepa je svakojako nastojala da utješi oca.
— Tri mjeseca, pa to je mnogo vremena — kaza ona. Ali se
otac nije utješio.
Kako su mjeseci prolazili, starac uzeo govoriti kako će sam u
šumu, da ponudi svoj život.
— Star sam — reče Lijepoj — moj život malo vrijedi prema
tvome.
A Lijepa ni da čuje o tome.
— Ja ću te, oče, pratiti — obećavala ona. — Zajedno ćemo
pred Neman.
Kad je naposljetku došao dan polaska, dvije starije kćeri
upinjale se da pokažu tugu na licu, čak su oči natrle lukom ne bi li
pokazale kako plaču. A kako su bile zavidne Lijepoj, bilo im je
drago što će se tako nje riješiti.
Gotovo se umračalo kad su se najposlije otac i kći dohvatili
šume i došli do dvorca. Kao i prije, otac smjesti njihova dva konja u
staju na dvorištu, a potom uze kćer za ruku te je uvede u dvorac.
Ušli su u veliku blagovaonicu i tu ugledali stol prostrt za dvoje.
Tanjuri i pehari bili od samog zlata, a hrana priređena kraljevski.
— Pa hajdemo, oče, jesti — predloži Lijepa i sjede za stol. Ali
nesretni otac nije mogao uzeti ni zalogaja.
Kad su povečerali, odjednom se pred njima stvori Neman, a
9
Lijepa zadrhta ugledavši strašno čudovište.
Neman joj se obrati neobično mekim glasom.
— Došla si ovamo zacijelo od slobodne volje? — upita je
Neman. Kad je Lijepa kimnula glavom, Neman nastavi:
— Onda budi pripravna da se ujutro oprostiš s ocem.
Otac i kći provedoše noć u razgovoru. Ujutro, u suzama, otac se
oprosti s Lijepom zauvijek.
Pošto je ispratila oca, Lijepa je otrla oči te uzela bez cilja
prolaziti dvorcem. Iznenadila se kad je došla do jednih vrata na
kojima je stajalo ispisano njezino ime. Unutri je našla sve što joj
srce mogaše poželjeti. Prostorija bijaše vrlo lijepa, zidovi joj
prekriveni bijelim satenom, a na podu prostrt divan šareni sag, tako
te Lijepa, unatoč teškom jadu, osjeti i srh radosti. A najviše joj se
svidjela polica puna knjiga. Kad je dohvatila jednu te je rasklopila,
ondje, ispisano zlatnim slovima, stajalo: »Ti si gospodarica ovog
dvorca: možeš tražiti što ti srce želi.«
Ostatak dana prošao je brže nego što je Lijepa mogla i zamisliti,
a onda, kad je došlo vrijeme za večeru, Lijepa uđe u blagovaonicu.
Tada se pred njom pojavi Neman drugi put, a Lijepa i nehote
zadrhta kad je vidje.
— Mogu li ostati ovdje dok večeraš? — upita Neman onim istim
mekim glasom.
— Vi ste gospodar ovdje — odgovori Lijepa.
Kad je Lijepa počela jesti, upita je Neman:
— Reci mi, Lijepa, jesam li tako ružan.
Lijepa šutjela. Ali kako ju je otac uvijek učio da treba govoriti
istinu, ona najposlije prošapta:
— Jesi, ali me ne plašiš toliko koliko sam mislila da ćeš me
plašiti.
Poslije toga Neman je svake večeri dolazila u doba večere i
donosila joj darove. Bila je tako ljubazna i brižna da je Lijepa već
unaprijed očekivala večernji posjet.
— Lijepa, bi li se udala za me?
— Ne, ne, nikad! — uzviknu Lijepa te se povuče.
Ubrzo nakon toga Neman dade Lijepoj čarobno ogledalo. U
njemu je mogla vidjeti svoga dragog oca kako leži u postelji.
— Moram k njemu — reče ona Nemani. — Molim te pusti me
kući na neko vrijeme.
— Hoću — uzvrati Neman. — Ali mi moraš obećati da ćeš se
10
vratiti ovamo pošto mine osam dana. Ne vratiš li se, umrijet ću.
— Obećavam — reče Lijepa. — Da, da, obećavam.
— Onda uzmi ovaj prsten — na to će joj Neman, i dade joj
zlatan prsten. — Zatvori oči i samo nad njim izreci svoju želju.
Zaželi da budeš kod kuće.
Lijepa učini tako, i kad je otvorila oči, nađe se na vratima
očeva kućerka. Kako li se radovala što se vratila doma. Ali njezine
sestre ispuni zavist kad su vidjele sav onaj kras na njoj.
Svakog dana Lijepa sjedila kraj očeve postelje i razgovarala s
ocem. Sestre joj zbog toga bile još više nenavidne.
— On nju najviše voli — reče jedna drugoj. — A pomisli
samo, živi u kraljevskom dvorcu!
— Zadržimo je ovdje — predloži druga — tako da ne održi
obećanje. Tada će se Neman razljutiti te je kazniti. Možda će je i
dokrajčiti.
— Otac će nam umrijeti ako sad odeš — rekoše sestre Lijepoj
kad je minulo osam dana. — Moraš ostati.
Njihove himbene riječi skloniše Lijepu da ostane još osam
dana. Jedne pak noći Lijepa usni da Neman umire. San je bio tako
živ, pa kad se ujutro probudila, ona dodirnu svoj čarobni prsten i
zaželje da se opet nađe u dvorcu gdje je Neman.
U vrtu naiđe na jadnu Neman pod nekim drvetom.
— Jao, došla sam prekasno! — uzviknu Lijepa kad vidje da
Neman leži opružena na travi.
I prignu se te je nježno poljubi.
11
— Nemoj umrijeti — prošapta — jer sada znam da te volim. —
Tek što je Lijepa izrekla te riječi, Neman se prometnu u krasna
kraljevića.
— Svojim nježnim riječima prekinula si čaroliju — radosno će
kraljević. — Zla vila začarala me prije mnogo godina. Čaroliju je
mogla prekinuti samo djevojka koja bi me zavoljela ovakva kakav
bijah.
Uskoro, na očevu radost, a na teški jad i nenavist dviju sestara,
Lijepa i kraljević vjenčaše se i poživješe u sreći i zadovoljstvu.
12
MATOVILKA
(po Grimmu)
Bili jednom muž i žena što nisu imali djece, a živjeli su u kući
koja se nalazila pokraj dvorca neke zle čarobnice. Sa svoga najvišeg
prozora mogla je žena gledati u čarobničin vrt, uvijek pun lijepa
cvijeća i svakojakih biljaka s neobičnim imenima. Rasla ondje i
divna salata — matovilka — žena nije mogla pogleda odvratiti, tako
joj ona salata bijaše zapela za oko.
Jednog dana žena oboljela i nije ništa drugo htjela nego one
salate. Ali vrt bio ograđen visokim zidom i nitko nije smio onamo, a
ponajmanje muž i žena — ta, svatko je poznavao zlu vještičinu ćud.
— Ne smijem onamo — reče žena mužu — a tako bih rado one
salate. Što ako me vještica uhvati?
Ženi bivalo sve gore, pa naposljetku njezin muž, čovjek meka
srca, odluči da prisloni ljestve uza zid i da se spusti u vrt. Tako je i
učinio te ubrao nešto salate, a potom je priredio bolesnoj ženi.
Tek što je malko pojela, žena reče da joj je već mnogo bolje, ali
da će umrijeti ako joj ne mogne donijeti još te spasonosne biljke.
U nadi da će mu se posrećiti i drugi put, muž pristade. Ali ga je
sada vještica dočekala.
— Tako se ti usuđuješ krasti moje skupocjeno povrće —
povika vještica. — Proklet ću vas oboje zbog toga!
— Žena mi oboljela — branio se siromah, sav blijed od straha.
— Umrijet će ako joj ne dam malko ove salate što raste u vašem
vrtu. Oprostite mi i pustite me da odem.
Ali ga je čarobnica čvrsto držala svojim pogledom te on stajao
kao da je ondje prikovan.
— Dobro, ali uz jednu pogodbu — reče ona. — Kad ti žena
rodi prvo dijete, morate ga dati meni. Brinut ću se o njemu kao da je
moje rođeno.
Čovjek u strahu zaželio što prije odande pa pristao, a vještica
mu dopustila da ubere čitav naramak one salate.
— Ne zaboravi — reče ona kad se on spremio da prijeđe preko
zida — ne zaboravi prvorođenče.
Pošto mu je žena ozdravila, muž joj reče što ih čeka, a ona
uzviknu:
— Što bi stara vještica s djetetom? Zaboravimo to i budimo
13
sretni jer nekako ćutim da ćemo imati dijete prije nego što godina
mine.
Kako rekla, tako je i bilo: prije nego što je godina izminula,
rodilo im se ljupko dijete, divna kćerkica. Ali nuto jada: još istog
dana pojavila se čarobnica, zgrabila dijete i nestala.
Vještica nazva malu Matovilka prema onoj biljci, a kad se
curica dohvatila dvanaeste godine, ona je zatvori u visoku kulu.
Već u dvanaestoj Matovilka bila lijepa kao sunce a duga joj
kosa padala niz pleća kao sama svila — duga, dugačka. Jedino
ljudsko biće koje je vidjela bijaše stara čarobnica, koju je nazivala
Gospođom.
Kako na kuli ne bijaše ni vrata ni stepenica, čarobnica bi, kad
bi htjela Matovilki, povikala:
Matovilko, hajde kreni,
zlatnu kosu spusti meni.
Matovilka bi na to potrčala prozoru i odande spustila svoju
dugu kosu. Lelujala se kosa kao konopac od zlata, a vještica bi se
uhvatila za nju i penjala.
Nakon nekoliko godina dogodilo se da je kraljević iz susjedne
kraljevine jahao u blizini kule, sa koje se vila pjesma, najljepša koju
je ikad čuo. Radoznao zastade, a uto eto i čarobnice.
Matovilko, hajde kreni,
zlatnu kosu spusti meni —
vikala vještica, a nato se dolje spusti zlatni konop od kose, i njime se
uspe vještica do prozora na kuli te odmah zatim iščeze unutra.
Mladi kraljević, koji bijaše stasit i divan momak, odluči da
ogleda sreću, te naredne noći, kad se umračilo, dođe pod prozor na
kuli i zovnu:
Matovilko, hajde kreni,
zlatnu kosu spusti meni.
Tek što je to izrekao, ozgo se, s prozora na kuli, spusti konop
od kose, a kraljević ga uhvati te se po njemu uspe. Ostao je
14
zadivljen djevojčinom ljepotom, a i njoj se svidio lijepi kraljević —
prvi koga je ikad vidjela.
— Ne mogu te ostaviti ovdje — reče kraljević.
— Ali moraš — odgovori Matovilka — jer na ovoj kuli nema
drugog ulaza ni izlaza osim moje kose.
— Onda ću dolaziti tebi svake večeri pošto vještica ode — reče
kraljević. — Već ćemo smisliti kakvu osnovu.
No, Matovilka je već imala svoju namisao.
— Donesi sa sobom povjesmo svile. I tako svaki put kada
dođeš — ona će kraljeviću. — Ja ću od svile splesti konop, i kad
bude dovoljno dug, to će biti moje ljestve za bijeg. A onda ćeš me
na svom konju odvesti odavde.
Sve je išlo kako treba. Kraljević je svake večeri dolazio u
posjete te svaki put donosio povjesmo svile. A kad bi on otišao,
Matovilka bi prionula na posao i plela svileni konop.
Vještica, koja je dolazila ranije, nije ni u što sumnjala, sve dok
jednog dana nije Matovilka izbrbljala:
— Recite mi, Gospođo, zašto moram dvaput toliko upinjati da
vas izvučem gore: vi ste očito mnogo teži nego moj kraljević.
Na te riječi planu vještičin bijes.
— Zla djevojko! — povika vještica te uze škare i Matovilki
odreza dugu svilenu kosu. Zatim baci na nju kletvu tako da je
Matovilka odmah usnula. Kad se probudila, vidje da se nalazi usred
velike pustinje.
Čarobnica sjede te uze čekati kraljevića. Ali je najprije vezala
15
Matovilkinu dugu, zlatnu kosu za kvaku na prozoru.
Matovilko, hajde kreni,
zlatnu kosu spusti meni —
zazva kraljević kao i uvijek kad bi došao pod kulu. A vještica nato
spusti dolje zlatnu kosu. Kraljević se uspe i nađe licem u lice sa
zlobnom i bijesnom čarobnicom.
— Tvoja je ptičica odletjela — prosikta ona — i nikad je više
nećeš vidjeti.
Kraljević se u očaju baci kroz prozor koji je stajao nekoliko
stopa nad zemljom. Pao je na kupinov trnjak, koji mu iskopa oči. Ne
mogavši se vratiti u svoju kraljevinu, nesretni je kraljević nekoliko
godina tumarao naokolo. Jednog dana naiđe na pustinju, u kojoj je
Matovilka sebi načinila kolibu.
Vidjevši ga, ona potrča k njemu te ga zagrli i zaplaka od
ljubavi i žalosti. Njezine su suze kapale u njegove mrtve oči, te
kraljević progleda.
Pomažući jedno drugome išli su pustinjom i napokon iz nje
izišli. Kraljević odvede djevojku na očeve dvore. Tu su se vjenčali i
poživjeli mnogo godina u zadovoljstvu i sreći.
16
CAREV SLAVUJ
(po Andersenu)
Ono vam davno živio car u Kini, u dvorima što su slovili kao
najljepši na svem svijetu. Podovi bili od prozirca, vrata od žeženog
zlata, ukrasi od najfinijeg porculana, a vrt se protezao nadaleko, tako
te bi trebalo tisuću dana i tisuću noći da ga obiđeš. Između
neobičnog krasnog cvijeća ljeskala se modra jezera na sunčanom
sjaju. Za jezercima prostirala se šuma u kojoj su ptice nesmetano
pjevale svoje pjesme.
Jedna od tih ptica bijaše ponos Kineza: bio je to slavuj.
Dakako, bilo je i drugih slavuja na svijetu, ali je ovaj pjevao tako
krasno da nitko nije zaboravljao njegov pjev kad bi ga jednom čuo.
Stranci, koji su dolazili u Kinu da posjete carske dvore, redom
govorahu kako su dvori nešto divno, divni su i vrtovi oko dvora, ali
kad bi došli u šumu i čuli slavuja, nisu nalazili riječi da izraze svoje
divljenje i užitak nego su stajali zinuvši od čuda.
Vrativši se iz Kine u svoju zemlju, bijahu blijedi i žalosni i
samo uzdisahu, a kad bi ih prijatelji pitali što im je te su tako tužni,
oni odgovarali:
— Čeznemo da opet čujemo slavuja iz šume kineskog cara.
Jedan je japanski pjesnik napisao pjesmu posvećenu slavuju
zlatnoga grla, a pjesma mu otprilike kazivala: »U Kini sam čuo i
vidio mnoge divote. Ali je najljepša i najčudesnija od svega slavujev
pjev u carskoj šumi: to je divota nad svim divotama.« Ta je pjesma
došla i caru do ruku, i pošto ju je car pročitao od početka do kraja,
postao je tužan i žalostan.
— Što? — začudi se car. — Kakav slavuj? Pa ja za njega i ne
znam! Nisam ga nikad čuo. A treba li da ja to istom iz knjiga
doznam?
I pozvoni tananim zlatnim zvoncem, divnim radom što bijaše
optočen samim draguljima.
Odmah dotrčaše sluge sa svih strana, a dvoranke i dvorani
sastaviše krug oko njega.
— Nevjerni podanici! — zagrmje car. — Zavirite u svoja srca i
pogledajte jeste li bili iskreni i vjerni svome caru!
Sve dvoranke i svi dvorani, među njima i dvorski župan, nikom
ponikli pred svojim gospodarem.
17
— Izdajice! — opet viknu car. — Da ste mi bili vjerni, već
biste mi rekli da se u carskoj šumi nalazi slavuj s predivnim glasom
koji očarava sve one što ga čuju. Sav svijet govori o njemu. Ako mi
do ponoći ne dovedete tog slavuja, bit ćete zauvijek prognani s
carskih dvora.
Na te riječi svi nestadoše, i dvorski župan među njima. On se
prvi snašao i otišao u dvorske staje, jer je među konjima često
provodio najugodnije trenutke.
I dok je on ondje sjedio s glavom među dlanovima, tužan i
zamišljen, naiđe onuda djevojka što je služila u carskoj kuhinji. Kad
ga ona vidje, zastade i upita:
— Zašto ste tako žalosni, gospodine? Možda bih ja znala...
Dvorski župan podiže glavu i, kad vidje tko je pred njime,
samo promrsi:
— Što god ti znala, nije mi od koristi. Idi i ne smetaj me.
— Ali ja vam mogu pomoći — opet će djevojka. — Svatko na
dvorima zna što je car rekao. Dvorske gospođe nisu nikad čule o
slavuju, ali ja jesam. Čak znam gdje mu je gnijezdo. Svake ga večeri
vidim kad se vraćam kući i bolesnoj majci nosim ostatke od kuhinje.
Prolazim ispod njegova drveta i čujem kako divno pjeva.
Čuvši to, skoči dvorski župan na noge.
— Ako je istina to što kažeš i možeš me odvesti do toga
slavuja, dat ću ti pristojniju službu u carskim kuhinjama. Možda ćeš
moći caru donositi njegovu večernju čašu tople čokolade.
— Kako ste dobri, plemeniti gospodine — reče djevojka. —
Istina je što sam kazala. Hodite sa mnom pa ćete se o svemu uvjeriti.
Kad su prošli kroz brončana vrata što vode u šumu, pridružiše
im se i drugi s carskih dvora. Pošto su malo popoišli, u daljini
zamukala krava, a dvorski župan rukom dade znak da svi utihnu.
— Je li to glas slavujev? — upita. A djevojka se nasmija: — Ta
nije, to krava muče.
— A je li to glas slavujev? — upita dvorski župan kad je žaba
zakreketala.
— Ta nije — opet će djevojka — to žaba krekeće. Ali mislim
da ćemo uskoro čuti slavuja.
Kad je vjetar utihnuo i na sve legla tišina, začu se iznenada
slavujev poj.
— Gdje je? — upinjao oči dvorski župan. — Nigdje ga ne
vidim.
18
— Eno ga! — povika mala sudopera i pokaza na malu smeđu
pticu na grani najvećeg drveta u šumi.
— Ma je li moguće! — u čudu će dvorski župan. — Ne bih
nikada pomislio da je takav.
— Slavujiću — raširi ruke djevojka — svijetli naš car rado bi
da mu pjevaš.
— Vrlo rado — prihvati slavuj.
Ponoć samo što nije otkucala kad car uđe u veliku carsku
dvoranu i sjede na prijestolje.
Drhteći, dvorski župan pokloni se pred njim i pokaza na zlatnu
pritku kraj visokog prozora.
— Svijetli care — prošapta on — šumska ptica došla je da vam
pjeva.
— Pjesma mi najbolje zvuči vani, u zelenilu — reče slavuj. —
I previše je ovdje sjajno i svijetlo.
Dvorani nato ugasiše svjetiljke i otvoriše prozore, tako te svježi
šumski zrak ispuni dvoranu. U dubokoj tišini što je nastala, dvorski
župan poče drhtati. »Ako slavuj ne htjedne pjevati, svi ćemo biti
strašno kažnjeni«, mišljaše on. Upro je oči u slavuja, a nato, na
njegovu veliku radost, mala ptica otvori kljun i poče pjevati.
Izvijao slavuj svoju pjesmu tako milozvučno da se kosnula
19
svačijeg srca, a najviše se milila samom caru, tako te su mu suze
radosnice kliznule niz obraze. Kad je slavuj završio, ustade car:
— Nikad u svome carskom životu nisam toliko uživao — reče
on slavuju. — Želim te zato nagraditi.
I naredi da njegovu zlatnu papuču daruju slavuju. Ali mala
smeđa ptica otkloni i reče kako su joj carske suze najveći dar.
— Ostaneš li na mojim dvorima — car će slavuju — možeš
tražiti što ti srce želi.
I boravio slavuj na carskim dvorima, imao zlatnu krletku i
uživao slobodu da dvaput obdan i jednom obnoć izlazi u šetnju. U
pratnju je dobio dvanaest slugu, koji su mu vezali svilenu vrpcu za
nogu i čvrsto je držali.
Jednog dana japanski car, rođak cara kineskoga, dočuo za
neobičnog slavuja te odlučio poslati dar svome carskom rođaku.
Bijaše to umjetni slavuj, od zlata i dijamanata, nalik na pravoga.
Kad bi umjetnu pticu navili, mogla je pjevati jedan od napjeva što ih
je pjevao pravi slavuj i micati repom koji se sav blistao od dragulja.
Umjetna ptica bila u kutiji kojoj je na poklopcu pisalo:
SLAVUJ, a unutri stajalo:
Ovo je najsavršeniji slavuj na svijetu,
a dar je od cara japanskoga.
Ali taj dar nije bio baš po volji kineskom caru, nego ga je
štoviše naljutio: vidio je car u njemu prezir na živoga slavuja i već je
mislio da objavi rat japanskom caru.
— Ne treba da pomišljate na takvo što — govorio mu dvorski
župan. — Umjetni je slavuj načinjen od zlata i dragulja, pa je lijep i
skupocjen.
Ali car nije bio zadovoljan, i na kraju sazva dvorsko vijeće koje
je vijećalo čitavih šest sati. Vijeće je zaključilo: najbolje je poslati
pismo japanskom caru. I poslaše ga, a u pismu stajalo:
»Car, naš gospodar, zahvaljuje vam na
divnom daru, ali želi da vam kaže da je
živi slavuj u Kini kudikamo vredniji od
umjetnog slavuja iz Japana.«
Posljednje riječi bile su ispisane sitno i tanano, ali su se lako
20
čitale kroz povećalo.
— Priredit ćemo takmičenje — izjavi car kineski pošto je
pismo poslano. — Onda ćemo odlučiti koji od dva slavuja pjeva
umilnije.
Uvečer kad je bilo takmičenje dviju ptica slegli se u prijestolnu
dvoranu svi dvorani i sve dvoranke, a vani, u vrtovima, okupilo se
nekoliko tisuća carevih vjernih podanika. Kad sve bijaše spremno,
dvorski župan navije umjetnog slavuja. Tek što je ovaj počeo, pravi
se slavuj priključi poju. Ali, na nesreću, nikako da se slože, jer je
pravi slavuj pjevao na svoju, a umjetna ptica onako kako su
zahvaćali zupci na valjku.
— Pustite ih da pjevaju po redu — zapovjedi car.
Prvi je pjevao umjetni slavuj, pjesma mu bila tako lijepa da su
slušaoci pljeskali rukama i glasno povlađivali, pogotovu kad je
zlatni slavuj priginjao svoju draguljima okićenu glavu i micao
repom gore-dolje.
— A sada neka pjeva živi slavuj — naredi car. Ali kad se
dvorski župan okrenuo za njim, mali živi slavuj bijaše nestao. Dok
su oduševljeno slušali umjetnu pticu, sluge zaboravile da paze na
pravu, i tako je živi slavuj odletio kroz otvoren prozor.
— Ta kakav je to način — grdili su živog slavuja. —
Uostalom, mala smeđa ptica ružna je prema blistavoj, zlatnoj. A
pjev joj nije tako umilan. Da opet čujemo zlatnu pticu. Mogli bismo
je svu noć slušati.
Trideset i tri puta otpjevao je umjetni slavuj jednu te istu
pjesmu, a ipak se nije umorio, i trideset i tri puta rekoše slušatelji da
je umjetna ptica kudikamo bolja. I dvorski je kapelnik — a on je za
glazbu bio najpozvaniji — izjavio da je poj umjetne ptice nešto
najbolje što je ikad čuo. Samo mala sudopera, koja je sada
uznapredovala u službi u carskoj kuhinji, mišljaše drukčije, ali nju
nije nitko htio ni da čuje.
Car odredi da odsad umjetni slavuj stoji na svilenom jastuku
kraj njegova uzglavlja i da se prozove Carskim pjevačem uspavanki.
Pošto je tako izminula godina dana, mala smeđa ptica bijaše
sasvim zaboravljena. Bogati i siromašni slali darove zlaćanoj ptici, a
pjesnici pisali o njoj — sve dok se jedne noći ne dogodi strahota.
Kao obično, car ležao na svojoj velikoj postelji, zatvorenih
očiju, očekujući da čuje slatku pjesmu umjetnog slavuja. Ali
umjesto poja škljocnu nešto u ptici »kvrc!« — nešto odskoči i
21
zazvrlja »zrrr!« — svi se kotačići odvrtješe i pjev prestade.
Car pozva dvorskog urara.
— Učinit ću što mogu — reče dvorski urar. — Ali upozoravam
da slavuja valja jako štedjeti, zupci se izlizali, a novi se ne mogu
umetnuti. Umjetnu pticu ne treba navijati više od jednom u godini.
Kad se pronijela vijest da careva zlatna ptica ne može pjevati
svakog dana, ljudi kršili ruke od žalosti. Dvorski župan preuzeo na
se da ide od grada do grada i od sela do sela da tješi narod dugim
govorima u kojima ih uvjeravaše da je sve u redu. Mala ptica može i
dalje pjevati.
Tako je potrajalo kakvih pet godina dok jednog dana kineski
car pade u postelju, teško bolestan. Tako se razbolio te narod poče
vjerovati da će car umrijeti, a mnogi dolazili na dvore i po cijelu noć
stajali u vrtovima, očekujući iz sata u sat izvješća o tome kako je
caru. A jadni car nije pokazivao znaka da mu je bolje; kadikad je
ležao tako mirno te oni oko njega mišljahu da je već mrtav.
Ali car nije umro, premda je znao da je smrt blizu. U svojim
snovima proživljavao je svoj prošli život: sjećao se svih zlih djela
što ih je učinio, a tako i svih dobrih. Kad bi naišli ružni sni, jadni se
car preznojavao, i bilo mu je strašno, i tada bi odjednom otvorio oči
i tražio glazbu.
— Pjesmu moga zlatnog slavuja — šaptao je onima oko sebe
— to želim iznad svega. — Ali je zlatni slavuj već opjevao svoju za
tu godinu, i nitko se nije usuđivao da ga nanovo navije.
Kad je opet bio sam, jadni car zapade u očaj, uplašen od smrti,
a bojeći se života. A onda, odjednom, začuje kroz prozor slatki poj
za kojim je toliko čeznuo. Bio je to pjev pravoga, živog slavuja iz
šume: došao slavuj da ga svojom pjesmom tješi.
Pošto je smeđa ptica dovršila svoj poj, Smrt koja je čekala cara,
zaželje da slavuj još pjeva, i on nastavi. Pjevao je o ružama, o
jorgovanu i o zelenim šumama. Nato Smrt zapade u čežnju za
svojim vrtom, za svojim tihim boravištem, pa se išulja kroz prozor i
nestade poput hladne bjeličaste magle, i zaboravi cara, koga je htjela
odnijeti sa sobom.
Odmah se car oporavio, ustao iz postelje, prišao prozoru i
poljubio glavu ljupkog slavuja. — Ti si mi život spasio — reče car
— kako da te nagradim?
— Suze što sam ih u tvojim očima vidio kad sam ti prvi put
pjevao najveća su mi nagrada. Bit ću kraj tebe i pjevat ću ti svake
22
večeri dok sasvim ne ozdraviš.
Car se nato vrati u postelju, a slavuj poče pripijevati. Prije nego
što je usnuo, car reče: — Ako uvijek ostaneš uza me, sluge će sutra
uzeti umjetnu pticu i razbiti je u tisuću komadića.
— To ne mogu, jer ne bih bio sretan na dvorima. Makneš li me
od moje šume, svisnut ću od tuge. No kad god zaželiš da dođem,
doći ću i pjevat ću ti. Moja pjesma pomoći će ti da vladaš svojim
narodom tako da svi budu sretni i zadovoljni. Moja pjesma pomoći
će ti da budeš najmudriji car na svijetu. Ali mi jedno obećaj.
— Obećat ću ti što god hoćeš — prihvati car. — Kaži što želiš.
— Samo ovo — uzvrati slavuj. — Kad iz mojih pjesama naučiš
kako da pravedno i s ljubavlju vladaš svojim golemim carstvom,
nemoj nikad nikome reći da to saznaješ iz slavujeve pjesme.
Car je sklopio oči, a slavuj mu pjevao dok car nije u san
utonuo.
Izvan carske spavaonice, dvorski župan, dvorani i dvoranke
mišljahu već da je car mrtav. Ali ujutro, na svoje veliko čudo,
vidješe kako car uspravno stoji kraj prozora, bodar, a kruna mu
čvrsto stoji na glavi. I dok su zabezeknuti od iznenađenja gledali bez
riječi, car im se okrenu, žmirnu očima i zaželje im: — Dobro jutro!
23
PALČICA
(po Andersenu)
Bila jednom žena što je silno željela da ima malo, majušno
dijete. Ne znajući gdje bi ga našla, ode staroj vještici koja je bila
vrlo umješna i znala mnoge čarolije.
— Velika mi je i usrdna želja imati malo dijete — reče žena
vještici. — Hoćeš li mi pomoći da dođem do njega?
— Ništa lakše od toga — odgovori stara vještica. — Uzmi ovo
zrno ječma i stavi ga u lonac za cvijeće. A onda čekaj i gledaj, vidjet
ćeš čuda.
Žena bijaše tako zahvalna da je vještici dala cio srebrnjak, a
čim je stigla kući stavi ono zrno u lonac za cvijeće.
Svakog je dana gledala je li štogod niklo. Najposlije se pokazao
lijep pupoljak, nalik na tulipan. Kad se prignula da poljubi mladi
cvijet, popoljak se rastvori.
— Pa to i jest tulipan — uzviknu žena. — Divan cvijet!
Kad je bolje zavirila u čašku, vidje u njoj malo, majušno dijete
— bijaše to curica. Bila je tako majušna, jedva je dosezala koliko
ženin palac, pa je dobila ime Palčica. Za postelju joj žena dade jednu
polu orahove ljuske.
— To će ti biti postelja.
24
Modri cvjetići ljubica bijahu joj dušeci, a ružinom se laticom
pokrivala.
Jedne noći, dok je Palčica spavala u svojoj krasnoj posteljici,
kroz razbijeno staklo na prozoru uskoči grdna žaba krastača.
»Gle, krasne li ženice za mog sina!« — u sebi će žaba, pa
zgrabi orahovu ljusku s usnulom Palčicom i iskoči u vrt.
Nakraj vrta protjecala rijeka, obala joj močvarna i glibovita. U
močvari živjele žabe krastače.
— Gledaj, sine, što sam ti donijela — reče krastača.
— Kva-kva-kva, kre-ke-ke — zakreketa žablji sin. To bijaše
sve što je znao reći kad je spazio ljupku djevojčicu.
Žaba krastača i sin odlučiše položiti Palčicu na lopočev list dok
sve ne pripreme za svadbu.
Jadna Palčica! Vikala je kao da će joj srce pući, pogotovu kad
su žabe odnijele njezinu posteljicu. Jadala je tako da su srebrne ribe
dolazile da je tješe.
— Previše si nježna za onoga glupog žapca — govorile one. —
Mi ćemo te osloboditi.
Počele su gristi peteljku kojom se lopočev list držao stabljike,
te je najposlije pregrizoše, i tako struja ponese list sa sobom.
Palčica se počela smiješiti jer je sunce uljepšavalo sve naokolo
kuda je prolazila. Smiješila se kad je lijep šaren leptir sletio kraj nje.
Ona brzo preko njega prebaci svoj pojas i tako ga veza pa je njezin
list plovio ugodnije i brže.
Ali nuto jada! Odnekle doletje velik hrušt, koji je spazio
Palčicu, pa je učas oko tananog struka obuhvati svojim nogama i s
njome odletje na drvo. Palčica bijaše odveć uplašena a da bi shvatila
sve ono lijepo što joj je hrušt govorio.
— Mislim da si vrlo lijepa. Gotovo najljepši stvor što sam ga
ikad vidio. Bit ćeš mi divna žena, sigurno... svi rođaci treba da te
vide... kako će ti se diviti a meni zavidjeti... odmah ću ih dozvati...
I u tome hrušt odleti na obližnju granu i ubrzo se vrati sa
nekoliko ujaka i tetaka. Svi su buljili u Palčicu.
— Kako neobično stvorenjce — najposlije će jedna između
tetaka. — Samo dvije noge a nijednog ticala!
— Kako je samo tanka u pasu i koštunjava...
Hrušt bijaše toliko zbunjen tim opaskama da je naposljetku i on
počeo sumnjati je li dobro pogodio to s Palčicom. »Možda sam
pogriješio, grdno pogriješio«, reče u sebi.
25
— Žao mi je, — reče Palčici kad ju je spustio na veliku
tratinčicu. — Kad pravo promislim, nisi za me.
I to rekavši, odletje natrag na svoju granu.
Palčica je sve ljeto provela u velikoj šumi. Od vlakanaca trave
oplela je sebi posteljicu i objesila je pod velik lopuhov list: tako
bijaše zaštićena od kiše i sunca. Dok su u šumi trajali topli ljetni
dani, Palčica bijaše sretna. A onda dani postadoše kraći, hladniji
vjetar puhao. Vidjela je kako ptice ostavljaju gnijezda i lete u toplije
krajeve, a lišće žuti i vene.
Najposlije i snijeg osuo, pahulje mu gotovo veće od nje. Jadna
Palčica! Kako li je samo drhtala na hladnom vjetru. Odjeća joj se
poderala, nema više zaklona pod lišćem, uvelo je i opalo.
»Umrijet ću ovdje u šumi«, prošapta Palčica, »umrijet ću ako
ne smognem snage da odem odavde.«
Na kraju šume bilo prazno polje, na polju samo suha strnjika.
Pod strnjikom poljska mišica iskopala svoj mišičnjak. Tu se mišica
ugodno i toplo smjestila. Imala je sobu punu žita, lijepu kuhinju i
spremnicu.
— Jadno dijete — reče poljska mišica kad je izišla da pogleda
dijelak bijelog svijeta pred svojom kućicom te ugledala bosonogu
Palčicu. — Uđi k meni, kuhinja mi je udobna i topla, vidjet ćeš.
Zahvalna, Palčica pođe za mišicom.
— Možeš li mi dati koje ječmeno zrno, već je dugo kako nisam
ništa jela.
— Razumije se. Možeš ostati kod mene preko cijele zime —
reče joj poljska mišica, koja bijaše dobra srca. — Ne treba ništa da
mi platiš za stan i hranu, nego samo da mi rediš kuhinju i da mi
navečer pričaš priče iz svijeta.
Palčica prihvati sklonište, i nekoliko dana bijaše joj zaista
lijepo.
— Uskoro će nam i gost doći — reče mišica Palčici. — To je
moj susjed, dolazi mi svakog tjedna u posjet, a vrlo je bogat. Ima
prostrane dvore, odjeven je u krasno baršunasto crno krzno. Da ti se
udati za nj, imala bi što ti srce želi.
Taj bogati susjed bijaše krt. Kad ga je Palčica vidjela, odmah je
znala da se neće nikad udati za nj, iako je sav odjeven u sjajno crno
krzno.
Ubrzo je krt počeo da se hvali svojim bogatstvom i znanjem. A
kad mu je Palčica govorila o suncu i lijepom cvijeću u šumi, gost
26
nije pokazivao zanimanja. Jer istina bijaše da on takvo što nikad nije
vidio — ta sav je svoj vijek boravio pod zemljom.
Da ugodi mišici, Palčica je pjevala razne pjesmice, a krt
uživao. Počeo on govoriti o ženidbi, iako nije spominjao dana — ta
bio je on bistra glava, razbor ga krasio. Uostalom, istom se susreo s
Palčicom.
Krt prorovao pod zemljom hodnik od svog doma do kućice u
kojoj je stanovala poljska mišica s Palčicom. Njih dvije dobiše
dopuštenje da se do mile volje onuda šetaju. Ujedno ih je krt
upozorio neka se ne uplaše mrtve ptice što leži u hodniku otkad je
zima počela.
Sutradan poljska mišica i Palčica pođoše hodnikom u posjet
krtu. Iako je krt bio vrlo kratkovidan, imao je dobar sluh, te je
mogao izići u susret posjetiocima. Došao je pred njih upravo na
mjestu gdje je ležala uginula ptica. Krt je gurnu u stranu i reče:
— Teško onom tko se rodi kao ptica! Bogu hvala što nijedno
moje mlado neće pticom biti! Ptica ništa ne zna doli da cvrkuće, a
kad zima pritisne, mora uginuti od gladi.
Krt je ozgo iskopao otvor na koji je ulazilo nešto svjetla, tako
da je Palčica mogla vidjeti pticu.
— Imate sasvim pravo to što velite o ptici — reče poljska
mišica susjedu krtu. — Evo, nama je ovdje lijepo i toplo, imamo
hrane, a ptice gore gladuju i smrzavaju se.
Palčica nije ništa na to rekla. Kad su se krt i mišica okrenuli,
ona se naže nad pticu te je poljubi.
— Jadna mala ptico! — šapnu ona. — Možda si mi ti ljetos
onako pjevala.
Krt je zatrpao otvor te dopratio svoje dvije susjede do svoga
salona.
»Kako je ovdje mračno i zagušljivo«, pomisli Palčica kad su
najposlije sjeli u krtovoj sobi. Tako je pomislila, ali nije ništa rekla,
jer bijaše ona uljudna. Na kraju kratkog posjeta krt je bio
zadovoljan, dok Palčica nije svu noć oka sklopila. Ustala je te je
uzela plesti veliki pokrivač od slame što je ležala razasuta svuda
naokolo. Kad bijaše gotova, odvuče pokrivač onim hodnikom,
lastavici.
— Ovo će te možda ugrijati — prošapta.
Kako se prignula lastavici, oćutje njezino srce gdje slabašno
udara. Lastavica nije dakle uginula, nego samo zamrla.
27
— Neću te pustiti da ugineš — prošapta joj Palčica. — Brinut
ću se o tebi.
I dobro navuče pokrivač oko ukočenog malog tijela. Zatim
donese list kokornjave metvice i podmetnu ga lastavici pod glavu da
joj bude kao jastuk.
— Ne mogu ostati kraj tebe — reče ptici — ali ću sutra opet
doći, i tako svake večeri tijekom zime, sve dok se ne oporaviš.
Palčica nije o tome ništa rekla mišici, bojala se da joj ona ne
zabrani da posjećuje lastavicu. Još je više prionula da radi u kuhinji i
blagovaonici, prala je i čistila, a navečer pripovijedala mišici
najljepše priče da može lijepo usnuti.
Te večeri, prije nego što je krenula niz hodnik, ulila je malo
vode u cvjetnu laticu, da se lastavica napije bude li žedna.
Na veliku svoju radost zatekla je pticu otvorenih očiju. Pošto se
ptica napila, protisnu slabašnim glasom:
— Hvala ti što si mi spasila život. Nikad ti to neću zaboraviti.
Kad mi se domalo vrati snaga, opet ću letjeti pod toplim suncem.
— Oh, vani je tako hladno — uzdahnu Palčica. — Snijeg pada,
studen steže! Ostani u svojoj toploj postelji, ja ću te njegovati.
A kad je vani granulo proljeće i sunce zemlju ogrijalo, lastavica
kaza Palčici zbogom. Palčica otkopa otvor, lastavica uzvi krila, ali
nije uzletjela prije nego što je Palčicu pozvala da krene s njom.
— Ako mi sjedneš na leđa, povest ću te u zelenu šumu, na
slobodu.
Ali Palčica odmahnu glavom i reče:
— Poljska je mišica bila vrlo dobra prema meni, ne mogu je
ostaviti samo tako; bilo bi to krajnje neuljudno.
Odletjela lastavica, a Palčica ostala za njom gledajući, očiju
punih suza. Znala je sada Palčica da je sva zemlja topla i da se
zaodjela novom odjećom. Vani poraslo zlatno žito, bijaše kao da je
kućica poljskog miša zakopana pod zlatnom šumom.
Svakog se dana u posjet navraćao susjed krt dok naposljetku
nije zaprosio Palčicu, na veliku radost poljske mišice.
— Udati se, to je najbolje što možeš učiniti — reče joj poljska
mišica pošto je krt otišao.
Najposlije Palčica pristade, ali se nije nimalo radovala.
— Ljetos ti valja spremu otkati, treba da imaš vunena ruha i
prtenine, da ne razočaraš krta — reče joj poljska mišica.
Krt odredio da svadba bude na izmaku ljeta.
28
Svakog jutra, kad je sunce izlazilo, i svake večeri, kad je
zalazilo, Palčica se iskradala na kućna vrata da vidi nebesku plavet i
zlatno sunce, jer je znala da ih više neće vidjeti pošto se uda. Kad je
došla jesen, Palčica ruho otkala.
— Za četiri tjedna bit će ti svadba — kaza joj poljska mišica.
— Sve je spremno.
Kad je to čula, Palčica ne mogaše suzdržati suze.
— Neću krta — reče — neću da zauvijek ostanem pokopana
pod zemljom.
— Gle ti nje! — uzviknu poljska mišica. — Ne budi
tvrdoglava, jer ću te inače ugristi svojim oštrim zubima. Kud bi
ljepšeg od krta. Ni u kralja nema onakva crna baršunasta krzna.
U svadbeni dan mišica Palčicu odjenula u najljepše ruho, a kad
je došao krt, reče da će ubrzo pod zemlju.
— Možeš posljednji put pogledati nebo i sunce, drveće i
cvijeće — ljubazno će joj on — jer mi se čini da ih jako voliš.
Rastužena do dna duše, Palčica istrča van, pred vrata: vani, u
polju, žito požeto, dokle oko seže sve sama suha strnjika. Palčica
podigla ruke k nebu, a potom se sagnula da poljubi zaostao crven
cvijetak:
— Pozdravi mi lastavicu ako je ikad vidiš!
U taj čas začula je nježan lepet krila — bila to lastavica. Čim je
vidjela Palčicu, sletje k njoj. Palčica joj pripovjedi svoju nevolju,
kako joj se protiv volje valja udati za ružnog krta i kako više nikad
neće vidjeti sunca, cvijeća i zelenih polja.
— Zima dolazi — uzvrati joj lastavica kad je čula njezinu
pripovijest. — Ja letim daleko odavde, u tople krajeve. Hoćeš li sa
mnom? Bit ćeš onda daleko od krta i njegova podzemnog nastana.
Uspni mi se na leđa i priveži se svojim pojasom. Povest ću te preko
gora, gdje sunce uvijek sja, gdje je uvijek ljeto i gdje uvijek cvate
cvijeće. Ti si meni spasila život, sada ću ja tebi.
— S tobom ću, s tobom ću — odgovori Palčica. I uspe se
lastavici na leđa te se veza svojim pojasom za najjača pera.
Letjele su preko šuma i jezera, iznad mora i visokih planina,
snijegom pokrivenih. Najposlije stigoše u zemlju gdje je po
obroncima raslo rumeno grožđe, zlatili se limuni i naranče i gdje je
miris svakojaka cvijeća ispunjavao zrak.
Lastavica je sletjela pokraj duboka plavog jezera. Na obali se
ljeskao dvorac od bijela mramora.
29
— Tamo pod strehom nalazi se moj dom — reče lastavica
Palčici. — Ali ne mogu od tebe očekivati da budeš sretna na takvu
mjestu. Ne, moje gnijezdo nije za te. Moraš izabrati cvijet koji ti se
najviše sviđa, pa ću te smjestiti na njegove latice.
Palčica pljeskala rukama dok je gledala naokolo. Bilo je ondje
toliko lijepa cvijeća. Naposljetku pokaza na velik lijep cvijet što je
širio miris oko sebe.
— Draga lastavice — uzviknu Palčica — stavi me na onaj
bijeli cvijet, znam da ću ondje biti sretna.
A kad ju je lastavica spustila na cvijet, Palčica vidje da se ondje
nalazi još netko — jedno biće sa zlatnom krunom na glavi. Taj stvor
nije bio ništa veći od Palčice, a imao je dva majušna zlatna krilca na
leđima.
— Oprosti — prošapta Palčica — zaista nisam znala da je ovo
tvoj cvijet.
— Izabrala si moj dvorac — reče majušni stvor. — Da, ja sam
kralj svega cvijeća ovdje.
Palčica se nasmiješi. Nikad u životu nije vidjela nikoga tko bi
joj se toliko svidio. Kralj cvijeća uzvrati smiješak. Nikad u životu
nije vidio ništa ljupkije od Palčice.
30
— Kako se zoveš? — upita on.
— Palčica — odgovori ona.
— Nosit ćeš drugo ime — reče on. — Zvat ćeš se Maja, a to
znači »Kraljica cvijeća«. Hoćeš li primiti to ime i biti mojom
kraljicom?
Što da kaže Palčica? Oči joj zasjale kad je pružila ruke Kralju
cvijeća. Nestade svih sjećanja na žabe, hrušteve i krta, sve iščeze
pred novom srećom.
Tako se vjenčaše Palčica i Kralj cvijeća, a lastavica i svi
kraljevi podanici dođoše na svadbu, koja bijaše tako divna da je
riječi ne mogu opisati.
Lastavica je kao svadbeni dar otpjevala svoju najljepšu pjesmu,
a kralj svojoj mladoj dade par srebrnih krila, tako da može
posjećivati svoje podanike kad god želi.
Palčica je naposljetku našla sreću. Lastavica je pak
pripovijedala priču o Palčici svakome tko je htio slušati njezin
cvrkut.
31
JUNAČINA JACK
(iz britanske predaje)
Ono vam nekoć, dok je dobri kralj Arthur vladao Engleskom,
živio zemljoposjednik u Cornwallu. Posjed mu bio velik, a
posjedniku sve polazilo za rukom čega god bi se prihvatio. Stoka mu
bila dobro uhranjena, a ljetina uvijek uspijevala.
Povrh svega toga, imao čovjek osobit blagoslov u sinu jedincu,
Jacku, jer u svem okrugu nije bilo valjanijeg i okretnijeg momka od
njega.
Jednog dana Jack i otac bili pozvani na dogovor u vijećnicu. Tu
je Jack čuo, iako ne prvi put, o strašnim zlodjelima diva iz
Cornwallske gore.
— Velim — reče općinski tajnik , — da će sav Cornwall biti
opustošen ako ne doskočimo tome divu. Osim toga, onome tko ubije
toga ljudoždera i tamanitelja naše stoke, pripast će veliko blago što
ga div krije u pećini.
— Dopusti mi, oče — reče Jack — da ja pokušam sreću s tim
divom.
— Sretno ti bilo — odgovori otac. — Ali pamet u glavu i dobro
se čuvaj!
— Samo ti to prepusti meni — opet će Jack. — Znao sam ja
izići nakraj i s većim nevoljama. A s tim divom lako ćemo.
Sutradan krenu Jack u Cornwallsku goru. Uze sa sobom pijuk i
lopatu, o vrat objesi pastirski rog. Bila je zima i rano se mračalo, ali
je on stigao baš kad se unoćalo.
Kako je išao, čuo je nekakav zvižduk kao da vjetar huči. Zvuk
je dolazio iz pećine negdje u pol gore. Po tome je momak znao da je
div tvrdo usnuo i da hrče.
Jack se prihvati posla. Pijukom i lopatom iskopa duboku jamu
pred pećinom pa je pokri prućem i slamom. A onda, tek što je
svanulo, puhnu oštro u svoj rog.
Div provali iz pećine, odgoneći san s očiju. Kad je ugledao
momka, riknu kao da je riknulo deset lavova.
— Ti drsko malo čudovište! Zgnječit ću te kao kukca i za
doručak ispeći.
Jack ni da se makne. Div navali naprijed, da ga zgrabi, ali uto
upade u duboku jamu iz koje ne bijaše bijega.
32
Momak se nasmija i nagnu se nad zamku u koju se div ulovio.
— Eto vidiš kako mališ, ako ima pameti, može nadmudriti diva
— reče Jack. I uze pijuk i baci ga dolje divu na glavu te ga ubi. Nato
uđe u pećinu, nađe blago te ga odnese kući.
Kad se proširila vijest o pogibiji strašnog diva, sav narod iz
gradova i sela što je dotad strepio za život, dođe te se okupi oko
Jacka i zaključi da ga odsad zovu Junačina Jack. Dali su mu srebrni
mač i pojas na kojem njegovo ime bijaše zlatom izvezeno.
Jack se vrati na imanje, ali ga nakon nekoliko mjeseci otac
posla na put u Wales da kupi stado ovaca. Putem je Jack morao
proći kroz gustu šumu. Kako bijaše umoran, leže on pod drvo i
zaspa.
Bilo je tako da je ta šuma pripadala drugome divu koji je živio
u začaranu dvoru na drugoj strani. Div obilazio naokolo pa naišao na
Jacka.
Jackov pojas rekao je divu sve što je htio da zna, pa div pograbi
momka rukom te ga ponese sa sobom Kad su došli na začarani dvor,
Jack otvori oči. Razabravši da je postao divov zarobljenik, jako se
uplaši.
— I treba da se bojiš — zagrmje div. — I nemoj tražiti da ti se
smilujem, mališ-junačino. Ipak ću ti ostaviti na izbor hoćeš li da te
skuham ili ispečem.
Jack nije odgovorio, a div ga vrže u jednu kulu i zaključa vrata
za sobom.
Prepušten samome sebi, Jack je gledao kroz prozor. Ubrzo
vidje da div nekamo odlazi. Kako nije imao drugog posla, Jack je
stajao uz prozor dok ne vidje kako se div vraća s drugim nekim
divom.
»Dobro je«, reče momak u sebi, »sad ili nikad!« I pograbi
čvrsti konop što je ležao u kutu. Napravi na kraju konopa dvije
omče i sjede da čeka da se divovi približe.
Kad su divovi naišli pod prozorom, Jack im jednome i drugome
namaknu omču oko vrata. Uhvaćeni iznenada, divovi se koprcali i
među sobom tukli, i tako su jedan drugome udarali glavom o glavu
da su bez svijesti pali na tlo.
Ulučivši zgodu, Jack po konopu kliznu dolje te im svojim
srebrnim mačem odsiječe glave. Zatim se vrati u dvor i oslobodi sve
koji ondje bijahu zatvoreni.
Otklonivši da primi darove što su mu ih oslobođeni nudili, Jack
33
nastavi put. Kad se smrklo, još je bio daleko od najbližeg trgovišta.
Zato promisli gdje bi našao sklonište za tu noć. Dolina kojom je
prolazio bila pusta, ali je momak ipak naišao na jednu kuću s
osvijetljenim prozorima.
Tek što je pokucao, vrata se naglo otvoriše, a na njima se
pojavi dvoglav div. Kad je vidio to čudovište, Jack se sav strese.
— Samo naprijed — reče grdoba, s kiselim osmijehom na oba
lica. — Stranci su uvijek dobro došli.
Tako je rekao div, a u sebi je dobro znao što će s Jackom kad
ovaj uđe.
Jack uđe a div mu pokazu sobu gdje će prenoćiti.
— Nadam se da je postelja udobna i da nije prevelika — reče
cereći se.
I siđe niza stube, a Jack je mogao čuti kako teškim koracima
ide po kuhinji i pjevuši. Bila je to čudna pjesma, a Jack je uhvatio
samo dvije riječi, iz kojih je razabrao da mu div kani smrskati glavu
toljagom.
»Tako li to smjeraš«, reče Jack u sebi. »Bila pjesma prava ili
kriva, ja ću noćas spavati pod posteljom umjesto u njoj.«
Stavio je u krevet drvenu kladu koja je u mraku mogla izgledati
kao nečije tijelo, i zadovoljan što je sve učinio da se zaštiti, Jack se
zavuče pod postelju. Baš je htio zaklopiti oči kadli u prostoriju uđe
div.
Div podiže toljagu i paf! udari njome po kladi. Zlobno se
nacerivši, div ode, uvjeren da je dokrajčio Jacka.
Kad je ujutro sišao niza stube, div se strese vidjevši momka
živa i zdrava. No ubrzo se pribra te upita Jacka kako je spavao.
— Vrlo dobro — odgovori Jack bezbrižno — iako sam imao
osjećaj da je u sobi štakor i da me jednom ili dvaput dodirnuo
repom.
Div problijedio čuvši to, ali ne reče ništa, nego stavi pred Jacka
golemu zdjelu hladne kaše.
— Da vidimo kako ćeš s ovim nakraj — protisnu div.
Dok je div bio zabavljen vlastitom kašom, Jack iskrenu svoju
zdjelu u veliku kožnu torbu što ju je nosio pod haljom. Kad je div
pogledao, ono Jackova zdjela prazna.
— Bio je ovo ukusan zalogaj — reče Jack. — A sada da ti
pokažem jednu majstoriju.
I dohvati nož sa stola pa kroz raspor na kaputu probode i
34
raspori skrivenu torbu tako te van poteče hladna kaša.
— Neobično, zaista — na to će div. — Ako ti to možeš, mogu
onda i ja.
I on dohvati nož te raspori trbuh i, dakako, ostade mrtav.
Jack nastavi put, kupi ovce i vrati se kući. Ali mu se sada
osladile pustolovine te on poduze da oslobodi Cornwall od svih
divova.
Jedan od najvećih Jackovih poštovalaca bijaše čarobnjak koji je
i sam nekoć bio zarobljenik dvoglavog diva. On dade Jacku tri dara
koji će mu pomoći da svlada svakog diva. Bijahu to: divan konj koji
juri kao vjetar, mač začudne oštrine i plašt pod kojim će biti
nevidljiv.
Oboružan takvim divnim darovima, Jack imaše osjećaj da ne
može pogriješiti. Uzjaha konja i krenu u potragu za divovima.
Nakon malo dana ujaha u golemu mračnu šumu i tu naiđe na
strahotna diva. Taj je div samo koji časak prije uhvatio dvoje
zaljubljenih: noseći ih obješene za kosu, išao je u svoju pećinu.
Jack skoči s konja, ogrnu se nevidljivim plaštem te isuka svoj
čarobni mač.
Div je bio toliko visok da mu Jack svojim mačem nije mogao
doseći do srca pa mu stoga odsiječe noge. Div pade na tlo, a Jack
mu onda odrubi glavu.
Taj div što ga je Jack ubio imao brata koji bijaše isto onako
grozan i opak. Pošto je malo pojahao, Jack naiđe na nj na okrajku
šume.
Jack opet skoči s konja, ogrnu se nevidljivim plaštem i krenu
prema divu. Ali je ovaj put samo bocnuo diva svojim mačem. A div,
35
misleći da ga je ubola osa, dohvati svoju toljagu te uze njome
razmahivati na sve strane. Jack žustro poskakivao s jedne strane na
drugu, ubadajući diva u svakoj prilici, dok div nije izgubio
ravnotežu i pao, pa ga onda Jack uspio ubiti čarobnim mačem.
Zadovoljan poslom što ga je odvalio toga dana, Jack ostavi
šumu i nastavi put dok ne stiže do visoke sive kuće u podnožju
goleme planine.
Pokuca na vrata, a iz kuće mu odgovori pogrbljen starac.
— Ja sam Junačina Jack — kaza se momak. — Naumio sam
očistiti ovu zemlju od divova.
— Onda mi dobro došao — prihvati starac — jer na vrhu ove
planine živi div, a jedino mu je društvo opak čarobnjak. Nedavno su
ugrabili ljupku kćer našega vojvode i pretvorili je u životinju.
Jack nije dalje slušao: priveza on konja za dovratnik te odmah
krenu u planinu. Kad je ugledao divove dvore, ogrnu se čarobnim
plaštem.
Na ulazu režala i dvore čuvala dva leoparda, ali Jack prođe
pokraj njih nevidljiv. Na dvorima nađe diva i čarobnjaka kako
večeraju. Iz podzemnih tamnica dopirali očajni krici zatvorenika.
Ne gubeći vremena, Jack skoči na stol te isuka čarobni mač.
Onako nevidljivu, nije mu bilo teško otpremiti sa svijeta diva i
njegova opakog druga. Zatim je oslobodio zatvorenike, od kojih
mnogi bijahu pretvoreni u ptice i životinje. Među njima nađe
vojvodinu kćer, koja se sada, kao i drugi zatvorenici što bijahu
pretvoreni u životinje, vratila u ljudsko obličje, jer je čarobnjakova
smrt skinula s njih sve čarolije.
Taj div, Galligantus, bijaše posljednji od divova u Cornwallu.
Čuvši to, Jack se vrati kući. Glas o njegovim junačkim djelima
dopro je i do samog kralja Arthura. Te iste godine kralj pozva Jacka
na svoje dvore.
— Što bi želio kao nagradu za svoja velika djela? — upita ga
kralj.
— Htio bih da opet vidim ljupku vojvodinu kćer — odgovori
Jack.
To se lako uredilo. Momak i djevojka, koji su se već zavoljeli,
ubrzo se vjenčaše. I sam kralj Arthur bijaše im na svadbi. Jack je
dobio još jednu nagradu: darovali su mu lijepu kuću u blizini
imanja, tako te je u njoj, sa svojom ženom, proveo mnoge sretne
godine.
36
VILA
(po Perraultu)
Ono vam nekoć bila zloćudna udovica što je imala dvije kćeri.
Mlada, po imenu Roza, bijaše najljepša i najljubaznija djevojka u
svem onom kraju, toliko različita od starije sestre, Grizele, kao što je
različit dan od noći.
Da kažemo po istini, Grizela bijaše prava slika i prilika svoje
mrzovoljne majke. Postupale njih dvije s Rozom kao sa sluškinjom:
morala je prati podove, guliti krumpir i svaki dan ići pol milje na
zdenac, po vodu.
Roza primala svoju sudbinu bez suza i bez zlovolje, i u ljetne
dane pjevala hodeći na bunar i noseći teški zemljani vrč.
Jednog jutra kad je došla na vodu pojavi se starica seljanka sa
svežnjem granja pod rukom i sa šalom na ramenima: ona od Roze
zaiska vode da se napije. Roza joj pruži vrč.
— Odmah, majčice — reče Roza — samo dok zahitim svježe
vode, pa pijte koliko vam srce želi.
Starica zapravo bijaše vila. Čula je o blagoj naravi Rozinoj, pa
se htjela uvjeriti. Pošto se napila vode, a Roza je upitala želi li još,
vila prozbori:
— Ti si, drago dijete, uljudna i plemenita. Odsad će ti, za
uzdarje, cvijeće i dragulji izlaziti iz usta kad god progovoriš.
Tako reče i nestade.
Roza podiže svoj krčag i požuri se kući. Zbog susreta s vilom
stigla je kasnije nego obično, pa je zloćudna mati dočeka riječima:
— Lijenčino jedna! Gdje si dosad bila? Čekaj, pokazat ću ja
tebi!
— Žao mi je — reče Roza i zastade gledajući u čudu kako joj
na tri riječi izletješe iz usta tri cvijeta i tri rubina.
I majka joj zastala pa gleda.
— Što ja to vidim? Cvijeće i rubini izlaze ti iz usta. Začarana
si!
Tada Roza uze kazivati o susretu sa staricom na zdencu. Kako
je govorila, tako joj dijamanti i rubini ispadahu iz usta, prekrivajući
stepenice i padajući po travi. Majka joj pažljivo slušala i prvi put
nakon mnogih godina nije grdila ni pljusnula Rozu. Umjesto na nju,
vikala je sada na Grizelu.
37
— Što je to, majko? — upita Grizela mrzovoljna. — Baš sam
kosu češljala.
— Požuri se dolje na zdenac — reče joj majka. — Uzmi ovaj
krčag i napuni ga vodom. Kad starica sa šalom na ramenima zatraži
da pije, odmah joj daj.
— Ne znam zašto bih — mrzovoljno će Grizela.
— Moraš kad ti ja kažem — na to će majka, jedva govoreći
koliko se uzbudila. — Dobit ćeš dar. Rubini i dijamanti izlazit će ti
iz usta kad god ih otvoriš. A sada deder se požuri!
Ali Grizela nije htjela da je tko vidi kako nosi obličan krčag.
— Uzet ću srebrni vrč — reče. — I nemoj me tjerati ,moram
najprije kosu urediti da lijepo izgledam.
Kad je naposljetku Grizela bila gotova, uze srebrni vrč te krenu
na zdenac. Sunce sjalo, ptice cvrkutale a nebo se nad Grizelom
divno modrilo, ali Grizela nije opažala ljepote oko sebe: njezino je
lice pokazivalo mrzovolju. Mrzila je hodati, a osim toga tištale je
cipele jer bijahu preuske.
Kad je došla na studenac, bacila je srebrni vrč u travu i gledala
oko sebe. Nigdje ne bijaše nikakve starice sa šalom, pa Grizela
postade još mrzovoljnija. Uto se iz šume pojavi pristala žena u
bogatoj odjeći, prava gospođa. Bila je to ona ista vila što je govorila
s Rozom, ali, dakako, Grizela to nije znala.
— Hoćeš li mi dati da se napijem? — upita gospođa. — Veoma
sam žedna.
— A zašto bih vam dala! — grubo odvrati Grizela. — Izgledate
dovoljno bogati da imate sluge. Pozovite jednoga, nemojte očekivati
da vas ja dvorim.
I okrenu vili leđa.
— Nisi baš uljudna — reče gospođa. — Zavrijedila si dar koji
sam ti spremila. Sa svakom riječi koju odsad izgovoriš izletjet će ti
iz usta zmije i žabe krastače.
Tako reče i nestade.
Grizela sleže ramenima, uze srebrni vrč i krenu kući.
»Čekaj dok ja vidim tu svoju sestru«, u sebi će ona. »Poslala
me majka i ona uprazno!«
Kad je bila blizu kuće, majka potrča pred nju.
— Onda? — upita je nestrpljivo. — Jesi li je vidjela?
— Nisam je vidjela — poče Grizela i zastade, jer su joj iz usta
izletjele tri žabe krastače i tri zmije.
38
Majka joj zinula od čuda i prepasti a Grizela umače u kuću
ispuštajući zmije i krastače oko sebe.
Kad je udovica došla k sebi od prepasti, uze tražiti Rozu da je
kazni, ali nje nigdje ne bijaše. Znajući da će za sve baciti krivicu na
nju, otrčala je u šumu.
Kad se umračalo, Roza se nađe u nepoznatom dijelu šume te
udari u plač. Kamo da ide? Što li joj se sve može dogoditi?
Njezin plač dospije do ušiju kraljevića koji cio dan bijaše u
lovu u tom dijelu šume. Kad je došao do Roze i vidio kako je lijepa,
odmah mu omilje.
— Ne mogu te ostaviti ovdje, u šumi — reče kraljević. — Kaži
mi tko si i gdje živiš.
Tek što je Roza počela govoriti, iz usta joj navrije drago
kamenje, pa je kraljević zamoli da mu pripovjedi cijelu priču.
Dok je slušao, kraljević se toliko zagledao u Rozu te ju je
pozvao na dvore da mu bude ženom.
Tako se Roza i kraljević vjenčaše u velikom sjaju, i dugo su
poživjeli u zadovoljstvu i sreći. A Grizela, kad joj je stigao glas o
sreći sestrinoj, postade još zlobnija i pakosnija da ni majka nije više
mogla izdržati s njom — ili sa zmijama i krastačama što su
preplavile kuću. Otjerala ju je u šumu, i tu je Grizela dalje živjela
sama.
39
SNJEŽNA KRALJICA
(po Andersenu)
Bio jednom jedan zloduh kome je najveći užitak bio u tome da
pakosti ljudima i da ih čini nesretnima. Vladao je nad družbom
vražića opakih kao što bijaše i sam. Jednog dana, da ih zabavi,
načini neobično ogledalo. Sve dobro i lijepo u tom se ogledalu
rasplinjavalo i gubilo, a sve što ne valja i što je ružno isticalo se i još
ružnije bivalo. Najljepši zeleni vidici u tom ogledalu postajahu
poput kuhana zelja, a najljepša ruža bivala poput otrovnog korova.
Opaki zloduh silno se radovao tom ogledalu, pogotovu kad bi
se dobra i čestita čeljad u njemu odražavala kao čudovišta i nakaze.
Jednog dana njegove sluge, vražići, ponesoše ogledalo uvis,
prema nebu, da se narugaju anđelima. Ali im ogledalo sklizne iz
ruku i razbije se na tisuću rbina.
To bijaše upravo najgore što se moglo dogoditi, jer su djelići
stakla pali na zemlju. Sićušne čestice zašle ljudima u srce, i otad im
ono bijaše kao komad leda. Opaki zloduh toliko je uživao da se
savijao od smijeha.
U velikom gradu, gdje je toliko kuća i ljudi te ne može svatko
imati svoj vrtić, živjelo dvoje djece — dječak i djevojčica. On se
zvao Kay, ona Gerda. Roditelji im bili siromašni a djeca se voljela
kao dvoje braće, premda ne bijahu braća. Roditelji im stanovahu u
potkrovlju dviju kuća sučelice: krov jednog susjeda doticao se krova
drugoga. I jedni i drugi roditelji imali pred prozorom na krovu drven
sanduk za cvijeće. U jednome i drugom sanduku rastao malen ružin
grm na kojem su ruže bujno cvale.
Kad bi došla zima pa se Kay i Gerda ne mogahu vidjeti kroz
prozor zbog mraza što bi se uhvatio na staklima, djeca bi grijala
bakarne novčiće, stavljala vrući novčić na smrznuto okno, a na to se
topio led i stvarala se okrugla rupica na staklu; iza rupice na jednom
i na drugom prozoru gledalo milo i blago oko: za jednim prozorom
stajao Kay, za drugim Gerda.
Jedne zimske večeri, baš kad se spremao u postelju, vidje Kay
kako snježne pahuljice padaju na sanduk za cvijeće. Usule krupne
pahulje, a jedna među njima počela rasti dok nije narasla i pretvorila
se u djevojku, uvijenu u najtanji bijeli veo, satkan od milijuna
snježnih zvjezdica. Kay je zovnu, ali nje nestade.
40
Za zimskih dana Kay i Gerda često spominjali neobičnu ledenu
djevojku, ali su je zaboravili kad je došlo proljeće i kad su ruže
procvjetale i lastavice opet polijetale zrakom.
Jednog dana, kad su se Kay i Gerda igrali kraj svojih sanduka
za cvijeće, Kay odjednom povika:
— Nešto mi je zašlo u oko. Nešto me bocnulo u srce! Što bi to
moglo biti, Gerda?
Gerda ga pogleda.
— Ne znam — reče ona — ali će valjda proći.
Ni Kay ni ona nisu znali da je to bila sitna čestica onog vražjeg
ogledala. Sićušno zrno našlo je put u Kayeve oči i srce, koje je otad
postalo tvrdo i hladno kao komad leda.
Svijet je sada bio drukčiji za Kaya. Gledao je poprijeko svoju
malu prijateljicu i govorio joj da je glupa i ružna. Gledao je krasne
ruže i govorio:
— Gle što su ružne! I crv ih izjeda!
I nogom udari drveni sanduk te iščupa ruže.
— Kay, što to radiš! — uzviknu Gerda. — Mislila sam da ti je
stalo do ruža.
Ali je Kay samo odgurnu te ode u svoje potkrovlje. Od toga
dana sve dobro i lijepo činilo se Kayu ružnim, jer su čestice
staklovine u njegovim očima i u njegovu srcu činile svoje.
Zadirkivao je baku, smijao se i rugao Gerdi i odbijao da se igra s
njom. Rugao se i svakom starijem.
Kad je opet došla zima, Gerda bijaše nesretna jer je znala da
ništa više neće izmijeniti Kaya da bude onaj prijašnji dragi dječak.
— Igrat ću se ovdje na trgu s drugim dečkima — reče joj Kay
jednog dana. — Ti ne možeš sa mnom. Uzet ću svoje saonice.
Na velikom trgu Kay i njegovi mali drugovi zabavljali se
vezujući svoje male saonice za velike saone pa se tako vozili. Kad je
Kay opazio velike saone u koje bijaše upregnut konj, brže-bolje
veza svoje za njih i tako se poveze.
— Divota! — uzviknu Kay kad je prilika što je upravljala
saonama potjerala konja uzagrepce. Lica joj ne mogaše vidjeti od
debela bijela krzna s kukuljicom. Zaokrenuli se tako dva-tri puta
oko trga pa usmjerili glavnom ulicom i onda izvan grada. Jurile
saone, snijeg usuo u velikim pahuljama, mećava vila. Kay vikao i
htio odvezati svoje saonice ali nije mogao, a upravljač ga nije čuo.
Pahuljice se krunile u veće pahulje i sveudilj rasle dok ne bijahu
41
krupne kao ptice — velike bijele ptice.
— Stanite, stanite! — vikao Kay, i naposljetku se saone
zaustaviše.
Kay vidje da saonama upravlja visoka i lijepa žena. Bila je sva
od snijega, tanka i sjajna, sva bjelinom prelivena: bijaše to Snježna
kraljica.
— Prijeđi u moje saone, da se ne smrzneš — reče blagim
glasom i poljubi Kaya u čelo. — Uvuci se u moju bundu.
Kayu bijaše kao da će se u led pretvoriti kad je osjetio oštri,
ledeni poljubac — ali samo načas, jer mu odmah odlanu, te više i
nije ćutio studeni što je stezala svuda naokolo. Snježna kraljica
poljubi ga i drugi put, a on nato zaboravi sve prijatelje, roditelje i
baku, i malu Gerdu.
— Saonice, moje saonice! — prisjeti se Kay, a Snježna kraljica
kimnu:
— Idu za nama — reče ona.
Vozili se oni dalje, bijaše kao da idu u samo srce mećave.
Saone kao da su zrakom letjele, kao da ih vuku snježne pahulje,
prolazile su snježnom krajinom, dok je mećava vila i vjetar hučio.
Letjeli su iznad šuma i jezera, i došli u visine gdje ne bijaše oblaka i
gdje je nad svime sjao mjesec, velik i jasan.
Kay nije osjećao straha i brzo je usnuo, umotan u krzna
Snježne kraljice.
Cijelu zimu Gerda tugovala za Kayem. Neprestano je pitala
dječake što su se igrali na trgu — pitala ih što se dogodilo. Ali joj
nitko nije znao reći što je zapravo bilo.
— Vidjeli smo kako je privezao svoje saonice za velike saone
— rekoše oni. — Na saonama bio upravljač, a u njih upregnut bijel
konj. Saone su jurile, i možda je Kay ispao iz njih i pao u rijeku te se
utopio.
Gerda udarila u plač kad je to čula, i nitko je nije mogao
utješiti. I onda, kad je granulo proljeće a ona išla sama u šumu, znala
je naglas reći:
— Kay je mrtav, nikad ga više neću vidjeti.
— Nije tako — govorile joj lastavice.
Baka dala Gerdi nove crvene cipelice misleći da će joj biti na
radost.
— Obut ću nove crvene cipelice što ih Kay još nije vidio, pa ću
poći na rijeku da pitam za njega.
42
Poljubila je baku, koja je još spavala, obula crvene cipelice i
onda sama krenula na rijeku što protječe pokraj škole.
— Je li istina — upita ona rijeku — da si mi uzela malog druga
Kaya, s kim sam se igrala? Dat ću ti svoje crvene cipelice ako mi ga
vratiš.
I pričini joj se da valovi čudnovato kimaju. Stoga izu crvene
cipelice i baci ih u rijeku. Ali ih mali valovi vratiše na obalu.
— Moraš ih primiti — povika Gerda, te uđe u čamac što bijaše
u tršćaku, pa odande opet baci cipele u vodu.
Od Gerdinih se pokreta čamac, neprivezan, zaljuljao i krenuo
niz vodu, a ona nije stigla da iziđe.
Uplašila se mala Gerda te briznula u plač. Čamac plovio niz
rijeku a nakon nekog vremena pristao uz obalu na kojoj je stajala
čudnovata kućica sa cvjetnjakom i voćnjakom. Okna na prozorima
bila različite boje — crvena, plava i žuta — a na ulazu stajala dva
drvena vojnika koji držahu pušku na pozdrav čamcima što onudu
promiču. Gerda povika u pomoć a nato iz kuće iziđe starica što se u
hodu opirala o štap: na glavi joj slamni šešir okićen raznolikim
lijepim cvijećem.
— Ubogo dijete! — uzviknu starica. — Kako si samo dospjela
na tu silnu rijeku i u tuđ se svijet otisnula!
I siđe do vode, zakvači čun štapom, privuče ga žalu te izvede
malu Gerdu.
— Hodi i kazuj mi tko si i kako si ovamo stigla.
Nato joj Gerda pripovjedi što je i kako je bilo, a starica pažljivo
slušala. Kad ju je Gerda upitala je li vidjela Kaya, starica odgovori
kako nije onuda prošao, ali će možda još naići. Reče neka se ne
žalosti, već neka uđe i kuša njezine trešnje.
— Lijepo ćemo se slagati, a baš sam odavna željela takvu
djevojčicu kao što si ti.
Kad bijahu unutra, starica uze Gerdi češljati kosu, a Gerda brzo
zaboravi sve o malom Kayu: samo je željela da ostane s tom
ljubaznom staricom, jer je, kao što već naslućujete, taj češalj imao
čarobno svojstvo. Starica je zapravo bila usamljena stara čarobnica
koja je odmah zavoljela Gerdu.
Toliko je željela zadržati djevojčicu kod sebe da je u vrtu
uklonila sve ružine grmove mahnuvši nad njima čarobnim štapićem:
bojala se da ruže ne podsjete Gerdu na malog Kaya i na prošli život.
Jednog dana kad je Gerda ostala sama u kući, nađe staričin
43
veliki šešir i poče se njime igrati. Kad je brojila cvjetove na šeširu,
vidje da je među njima i jedna ruža, pa odmah otrča u cvjetnjak da
vidi još više ruža, ali ne nađe ni jedne jedine.
Toliko se razočarala da je udarila u plač. Njezine su suze
namočile tlo i pale na jedan od ružinih grmova što je ležao zakopan
pod zemljom. Čim je vidjela ljupke ruže, odmah se sjeti Kaya i zašto
je krenula od kuće.
— Što me ovdje toliko zadržalo? — upita ruže. — Moram naći
Kaya. Mislite li da je mrtav?
— Nije — odgovoriše joj ruže. — Baš smo došle iz zemlje
mrtvih, a on nije ondje.
Gerda se nasmiješi:
— Hvala vam, drage ruže — reče. — Ne smijem se više
zadržati ovdje.
I otrči na kraj vrta pa u veliku zelenu šumu. Možda će joj ptice
reći jesu li vidjele Kaya.
Dok je žurila šumom, dizala je pogled gore u drveće te vidjela
gavrana kako ozgo radoznalo gleda dolje na nju.
— Jesi li vidio mog druga Kaya? — upita gavrana, a on graknu
u odgovor:
— Jesam, jesam, vidio sam ga u saonama Snježne kraljice.
Vraški su se žurili.
— A kamo ga je vodila Snježna kraljica? — upita Gerda, a
gavran joj odgovori: — Očito su išli u Laponiju, gdje osim snijega i
leda nema ništa drugo. Upitaj soba tamo prijeko pa će ti on kazati.
— Istinu govori gavran — potvrdi sob. — Ondje je, u Laponiji,
uvijek snijeg i led. To je dobar kraj za nas.
— Znaš li gdje je to? — upita Gerda.
— Znam, kako ne bih znao! — odgovori sob, a oči mu zasjaše.
— Rođen sam ondje i s prijateljima se igrao na snježnim poljima.
— Bi li htio pomoći ovoj djevojčici? — zagrakta gavran. — Bi
li je htio odvesti onamo, ali da se požuriš.
— Skoči mi na leđa — reče sob maloj Gerdi. — Moram učiniti
kako veli moj gospodar gavran. Tek što mu je sjela na leđa, sob
zagrabi odande poput strijele. Trčao je kroz veliku šumu preko
lokava i baruština. Ništa ga nije moglo zaustaviti u trku — jurili su
tako dok ne stigoše u Laponiju.
Sob se zaustavi pred kolibom ispred koje je stara Laponka
priređivala riblju juhu.
44
Gerdi je bilo i preveć hladno da bi i riječ protisnula, ali zato sob
poče starici govoriti što se sve dogodilo Gerdi i kako sada traži
malog Kaya.
— Jadno dijete — reče Laponka — valja ti prijeći nekoliko
stotina milja prije nego što nađeš Snježnu kraljicu. Ona živi u
ledenoj krajini što se zove Finmark. Imam ondje prijateljicu pa ću
joj poslati poruku na ovom komadu suhog bakalara. Možda će ti ona
pomoći.
Kad je starica napisala svoju poruku, Gerda joj zahvali
smiješkom. Nato sob i opet zagrabi. Dok su jurili kroza šume i
lugove, sjeverna je svjetlost bojila nebo divnim bojama, ali sob nije
usporavao trk dok naposljetku ne stigoše u hladni Finmark.
Znao je sob gdje će naći prijateljicu stare Laponke, pa je udario
ravno njenoj kući, koja bijaše pod zemljom.
Sob papkom pokuca na dimnjak, a Finkinja (koja bijaše mlada
čarobnica) pojavi se kao po čaroliji.
Gerda joj dade suhi bakalar na kojem bijaše napisana poruka.
Pošto ju je pročitala, Finkinja nestade. Sob reče Gerdi da je žena
stavila bakalar u lonac da se kuha, jer ona nije nikad ništa puštala da
propadne.
— Vrlo si mudra i znaš sve velike tajne svijeta — reče joj sob
kad se opet pojavila. — Znam da možeš sputati sve vjetrove. Znam i
to da možeš dati snagu dvanaestorice svakome tko popije tvoj
čarobni napitak.
Čarobnica se samo smiješila i potvrđivala glavom.
— Ti bi da pomognem tvojoj maloj prijateljici — reče — da
nauči tajnu kako nadmudriti Snježnu kraljicu. Mogu ti mnogo reći o
Kayu. Sretan je, ali to je zato što mu se u oko i u srce natrunila
čestica staklovine. Te su čestice uzrokom što se promijenio. On više
ne raspoznaje što je dobro. Srce mu je hladno poput leda, i zato
Snježna kraljica ima toliku moć nad njim.
— Možeš li pomoći Gerdi da se prekine ta čarolija? —
zauzimao se sob. — Kaži joj kako da izvadi te čestice staklovine iz
Kayeva oka i srca.
Čarobnica zakima glavom.
— Djevojčica već ima mnogo moći — reče ona. — Šumske
životinje već je slušaju. To je zato što joj je srce čisto. Treba da je
odvedeš u vrt Snježne kraljice, dvori su joj dvije milje odavde.
Ostavi je ondje na vratima. Samo ona može skinuti čaroliju i
45
nadvladati moć Snježne kraljice.
Sob učini kako ga je čarobnica naputila. Kad je Gerdu ostavio
ondje, sob zaplaka — tako mu teško bijaše pri pomisli da je ostavlja
samu samcatu. Gerda ga poljubi u oproštaj.
Kad je sob otišao, Gerda se uputi u dvore što se ondje uzdizahu
sa zidovima od samoga snijega. Znala je da će tu naći Kaya i zato
krenu ledenom stazom onamo.
Tek što je ušla u dvore, opazi Kaya. Sjedio je sam u jednom
kutu i pokušavao da od ledenih slova složi jednu riječ. Ta riječ
bijaše »vječnost«, a Snježna mu je kraljica rekla: ako složi tu riječ
od svojih ledenih slova, dat će mu nov par klizaljki i osloboditi ga.
Gerda brzo potrča k njemu i zagrli ga:
— Kayu, dragi Kayu! — povika ona. — Napokon te nađoh.
Ali se dječak nije ni micao ni govorio, a Gerda okrenu u plač
kad vidje kako su mu ledene oči. Njezine su tople suze potekle sve
jedna drugu sustižući, te su doprle Kayu do srca, i njegovo se ledeno
srce otopilo tako da se sićušna staklovina isprala iz njega.
Dječak naposljetku podiže glavu i pogleda u svoju nekadašnju
malu drúgu. Gerda zapjeva od sreće. Bijaše to pjesma koju mu je
prije pjevala na balkonu, pokraj njihova vrtića. Pjevala ju je tako
lijepo i sjetno da su i njemu suze navrle na oči. Kako je zaplakao,
tako mu čestica staklovine iziđe iz oka, i on prepozna malu Gerdu.
— Gerda! Gerda! — prošapta on. — Gdje si tako dugo bila? A
gdje sam to ja bio i što sam radio? Uh, kako je hladno! I kakva je
ovo pustoš?
Zagrliše se u smijehu i suzama u isti mah, a Kay vidje kako se
njegova ledena slova sama slažu u riječ »vječnost«.
— Gle, Gerda — prošapta on. — Sad sam slobodan. Snježna
kraljica nema više moći nada mnom.
Uzevši se za ruku, iziđoše iz ledenih dvora. Odjednom granulo
proljeće vani, snježnice probijale se kroza snijeg, i sunce zasjalo.
Pokraj zelenog grma načičkana zelenim bobama stajao vjerni Gerdin
prijatelj sob, a pokraj njega jedan mladi.
— Hajde, Kayu — reče Gerda — ova će nas dva prijatelja
odnijeti kući.
I oboje krenuše iz zemlje vječne studeni: sobovi ih nosili preko
rijeka i planina, kroza šume i doline, dok jednog dana dječak i
djevojčica ne čuše znana zvona svoga grada. Gerda je znala da su
sada kod kuće. Ubrzo su se penjali zavojitim stepenicama u svoje
46
potkrovlje: Kay jednima, a Gerda drugima, ali su se našli gore na
balkonu.
— Gledaj, Kayu — uzviknu Gerda — naš je mali cvjetnjak
ljepši nego ikada prije. Gledaj kako su ružini grmovi porasli.
No, Kay je imao oči samo za Gerdu, svoju vjernu malu drúgu
koja ga je sretno dovela doma. I tako sjeđahu njih dvoje kao nekoć, i
bijaše ljeto, toplo, blago ljeto...
47
DICK WHITTINGTON I NJEGOVA MAČKA
(iz britanske predaje)
Bio jednom dječak sirotan po imenu Dick Whittington. Bio je
tako siromašan da mu je odjeća visila u krpama, ali je imao veselu
narav i volio se smijati. Kad nije imao drugog posla odlazio je na
seoski trg te slušao kako stariji razgovaraju. Kakve su divne priče
pričali, a ponajviše o velikom gradu Londonu.
— U Londonu su i same ulice popločane zlatom. Nema
Londonu ravna, nigdje takvih čuda i divota... Najbolje da se o tome
sam uvjeriš.
Dick, kako je porastao, samo je mislio na London, grad u
kojem su ulice popločane samim zlatom. Zamislite njegovo
uzbuđenje kad mu je jednog dana neki dobrodušni vozar rekao:
— Idem teretnim kolima u London. Ti možeš pješačiti pokraj
konja, ako ti je s voljom. Ali zapamti: za sklonište, za hranu i za
piće moraš se sam pobrinuti.
Tko sretniji od Dicka! Ono malo svoje imovine zavezao je u
zavežljaj od crvene pamučne tkanine, natakao to na štap pa sa
štapom na ramenu — put pod noge!
Otegao se put do Londona, ali Dick bijaše toliko sretan da nije
mario kad su ga noge počele boljeti.
— Brzo ću se obogatiti — govorio je vozaru kad god bi zastali
da stari konj malko počine.
Išli su te išli dok naposljetku vozar ne reče:
— Eto, sad više nije daleko.
Dick je bio toliko uzbuđen kad su se dotakli Londona da je
počeo trčati.
Jadni Dick! Sve njegovo uzbuđenje bijaše uzalud. Toliko se
umorio tražeći zlatne ulice da je sutradan klonuo od gladi te je
morao prosjačiti.
— Molim vas, dobri ljudi, udijelite mi novčić — prosio Dick.
— Tako sam gladan a nemam ni pol novčića da kupim koru kruha.
Ali nikog ne bijaše da se smiluje Dicku. Umoran od puta i
klonuo od gladi najposlije dođe na vrata bogata trgovca koji se zvao
Fitzwarren. Dick je toliko oslabio da je pao na pločnik pred
trgovčevom kućom.
— Gubi se odavde — izdere se na nj kuharica kad ga je našla
48
ondje. — Ne trebamo pred vratima prosjake.
— Ne — reče Fitzwarren, koji je tuda naišao. — Jadni je
momak slab, slabašan. Moramo ga uvesti i nahraniti. Onda neka
pomaže u kuhinji.
Kuharica bila krupna žena kisela lica i zle ćudi. Nije htjela
Dicku dati jela, dok trgovac i njegova lijepa svjetlokosa kći Alice ne
dođoše u kuhinju da vide je li sve u redu.
— Treba da nađete posla momku — reče trgovac mrgodnoj
kuharici. — Hoću da ovdje bude sretan.
— I ja tako hoću — javi se plemenita Alice. — Jadni Dick!
Kako je to strašno ne imati ni oca ni majke.
Kuharica ne reče ništa. Stajala je nad Dickom kao da je njezin
zarobljenik.
»Već ću ja njega poučiti kad mi dođe u šake u kuhinji«, mislila
ona.
Istog dana kuharica zaposli Dicka. Davala mu je sve najgore
prljave poslove da radi. Morao je mesti i prati podove, ložiti vatru i
guliti krumpir. Svako malo vremena natjeravala ga je po kuhinji, s
drvenom varjačom u ruci.
Spavao je na tavanu punu prašine i debele paučine, gdje su
svoje kolo vodili miševi i štakori.
Jednog dana Dick naiđe pokraj skupine djece što su se igrala s
mačkom.
49
— Hoćeš li mi posuditi mačku za novčić? — upita djevojčicu
koja je imala mačku. — To je sav novac što ga imam.
— Hoću — odgovori djevojčica. — Daj mi novac, evo ti
mačka. Sigurno imaš miševa kod kuće?
— Na stotine — reče Dick uzimajući mačku u naručje.
— Pohvatat će ih ona — reče djevojčica i pruži ruku da uzme
novčić.
I zaista ih je mačka lovila. Nikakvo stoga čudo što je Dick
zavolio mačku. Nikad nije zaboravio da joj dade koji lijep zalogaj
od svog jela.
Jednog dana gospodar pozva Dicka i reče mu:
— Otpravljam svoj brod u daleku zemlju, u trgovinu. Bi li htio
da uložiš štogod od svoje ušteđevine u ovaj pothvat? Vrlo je unosan.
Dick odmahnu glavom:
— Nemam ušteđevine, gospodaru — reče. — Ali uzmite moju
mačku. Velika je lovica.
I tako, kad je brod isplovio, isplovi njime i Dickova mačka i
ubrzo očisti brod od štakora.
Trgovac i njegova kći voljeli Dicka, ali kuharica nikako. Ona
mu je svakako život zagorčavala. Naposljetku Dick nije mogao više
izdržati. Odlučio je otići.
»London nije mjesto za me«, reče u sebi kad je svoju jadnu
imovinu zavezao u crveni pamučni rubac. »Odlazim još noćas.«
Nije nikoga bilo da isprati Dicka kad je odlazio iz trgovčeve
kuće. Osjećao se usamljenim i žalosnim dok je prolazio mračnim
ulicama, ispred trgovina i visokih sivih kuća, preko trgova i
naposljetku preko jednog mosta na rijeci Temzi.
Kad nije od umora mogao dalje, Dick sjede na miljokaz i,
drhteći od zimske studeni, sklopi oči.
Baš kad je tako počeo kunjati, iz daljine oču zvonjavu. Dick
skoči. Bijaše kao da zvona zvone upravo za njega.
»Vrati se Whittingtone, načelniče Londona«, kao da kazivahu
zvona. Dick stisnu pesti i povika u tamu što ga je grlo nosilo:
»Vraćam se! Vraćam se odmah!«
I tako se Dick vrati. Kad je došao do trgovčeve kuće, tiho se
uvuče pa uza stube na svoj tavan. Ujutro siđe u kuhinju ne kazujući
ni riječi o sinoćnjoj pustolovini.
Dick je nastojao da se svakom svidi, da svakom ugodi, osobito
zloćudnoj kuharici. Ponekad noću, na svom mračnom prašnom
50
tavanu, Dick žalio što je dao mačku, jer su sada u potkrovlju miši i
štakori opet svoje kolo vodili. Žalio je što je više nema i želio da je
ponovo vidi. No, zato je bilo malo vjerojatnosti, jer je trgovčev brod
zahvatila oluja i natjerala ga na otok nastanjen neprijateljski
raspoloženim domorocima. Smatrali su brod izgubljenim. Dick nije
ni slutio da će upravo njegova mačka biti sredstvo za izbavljanje
onih s broda. Dogodilo se to ovako:
Tamnoputi domoroci, mašući kopljima, napali iskrcanu posadu.
Prije nego što su stigli učiniti kakvo zlo, kapetan im hrabro povika:
— Vodite nas svome kralju, imamo bogate darove za njega.
Domorodački ratnici poslušaše. Njihov kralj primi kapetana sa
stanovitom uljudnosti, govoreći iskrivljenim engleskim jezikom koji
bijaše lako razumjeti.
— Ne vidimo razloga da vam pomognemo — reče kralj. — A
kako su mnogi moji podanici ljudožderi, bit ćete dobro jelo.
Dok je kralj govorio, kapetan na svoje iznenađenje vidje kako
miši i štakori slobodno švrljaju po bogatim zdjelama postavljenim
pred vladara.
— Ne čudim se — uzvrati kapetan — što ste ljudožderi, kad
ionako ostalu hranu žderu miševi i štakori što ih imate ovdje.
— Govoriš istinu, bijelče — dočeka kralj. — Miševi su
posvuda. Oni su pošast što muči moje ljude do ludila. Ali smo
nemoćni, ne možemo ništa.
— Onda ja mogu — preuze kapetan. — Ako mi obećate da
ćemo moći slobodno isploviti.
Kralj, iznenađen, dade obećanje da će kapetanu pomoći da
isplovi ako ga on, kapetan, oslobodi miševa.
— Prepustite to meni — reče kapetan i zapovjedi jednome
između svojih mornara da ispusti mačku koju su na obalu donijeli u
košari. Zadovoljna što je slobodna, mačka odmah prijeđe na posao, i
tako nakon dva dana više ne bijaše vidjeti miša ni štakora.
U zahvalu, kralj povede kapetana u svoju veliku riznicu te ga
natovari zlatom i srebrom. Zatim neki njegovi ljudi pomogoše
mornarima da brod isplovi. Nakon tjedan dana kapetan i njegova
posada bijahu sigurni da su na dobrom putu za domovinu. Kad je
brod pristao, kapetan ode Dickovu gospodaru te mu sve pripovjedi.
— Siroti momak treba da dobije svoju mačku natrag — reče
plemeniti kapetan — i k tome dobar dio blaga, jer nam je njegova
mačka donijela imutak i sreću.
51
Tako je Dick ostao u Londonu, bogat više nego što je o tome i
sanjao. Upotrebljavao je svoje blago na dobrobit drugih. Oženio se
lijepom trgovčevom kćeri i sretno poživio.
Kako su godine prolazile, sam engleski kralj, po imenu Henry,
srete Dicka, a ovaj ga je toliko oduševio da mu je kralj podijelio
naslov viteza: Sir Richard Whittington! I kao da to još ne bijaše
dovoljno, svi građani Londona zatražiše da im Dick bude novim
načelnikom.
Kad su velika zvona zvonila u njegovu čast, Dick se u mislima
dohvaćao vremena kad je malo trebalo pa da pobjegne iz Londona.
Kako je sudbini sad bio zahvalan što se onda vratio.
U povijesnim knjigama nema ništa dalje o Dickovoj mački, ali
možete biti sigurni da je imala svaki dan ribe i svega drugog što
mačka voli. Zaista, u povijesnim knjigama nema ništa o Dicku iz
ove priče. Ali ima pouzdano nešto o dobrom i slavnom čovjeku po
imenu Sir Richard Whittington, koji je jednog dana postao
načelnikom grada Londona.
52
USPAVANA LJEPOTICA
(po Perraultu)
Bili jednom kralj i kraljica što su živjeli sretni i zadovoljni, a
samo im jedno kvarilo sreću: nisu imali djece. Zamislite njihovu
radost kad je kraljica naposljetku dobila krasnu malu kćerkicu.
— Imat ćemo divne krstitke — uzviknu kraljica — i pozvat
ćemo sve dobre vile da joj budu kume. Svaka će od njih dati djetetu
dragocjen dar koji će mu pomoći da naraste i da se prometne u
ljupku i dražesnu ženu.
Na dan krštenja sve vile dobile posebne stolice i pred svaku je
na prostrt stol stavljena zlatna kutija sa žlicom, viljuškom i nožem
od zlata ukrašena dijamantima. Nikakvo čudo što su kume bile
oduševljene. Tek što su sjele za stol, otvore se vrata dvorane i
pokaže se ružna stara vila, kojoj su zaboravili poslati poziv.
— Što? Mene su zaboravili! — promrmlja, a oči joj zlobno
sijevnuše.
Vile jedna za drugom prilazile kolijevci i darivale djevojčicu.
— Narast ćeš i bit ćeš najljepša kraljevna na svem svijetu —
reče prva.
— Bit ćeš najpametnija — kaza druga.
— Neće ti biti ravne po umilnosti i dobroti — zaželje joj treća.
— Plesat ćeš ljepše nego ijedna druga kraljevna — reče četvrta.
— Pjevat ćeš kao slavuj — dariva je peta.
— Svirat ćeš na svakom glazbalu veoma umješno — obdari je
šesta.
Kako su vile prilazile kolijevci, najmlađa među njima, videći
opaki pogled u stare vile, sakrila se za zastor tako da bude
posljednja sa svojim darom.
Kad je došao red na ružnu i zlobnu, kralj i kraljica sa strepnjom
očekivahu da čuju što će ona reći.
— Umrijet ćeš kad se ubodeš vretenom — zakriči ona.
Gosti umukli na te strašne riječi.
Sad se javi dvanaesta, najmlađa.
— Umirite se, kralju i kraljice, vaša kći neće umrijeti. Istina je,
ja ne mogu potpuno poništiti ono što je odredila moja prethodnica:
kraljevna će se ubosti u ruku vretenom, ali neće umrijeti nego će
samo usnuti dubokim snom koji će trajati stotinu godina. Probudit
53
će je jedan kraljević.
Kralj i kraljica nisu se utješili dok nisu proglasili zakon da se u
zemlji imaju uništiti sva vretena.
Godine prolazile, a kraljevna se prometnula u krasnu i lijepu
djevojku, tako umilnu i dobru da ju je svatko volio.
Jednog dana kralj i kraljica otišli s kraljevskih dvora u kuću na
ladanje, a mlada kraljevna ostala: slobodno je obilazila svuda kako
je htjela. Penjala se ona uza stube, zavirivala u svaku prostoriju, i
naposljetku se uspela do potkrovne sobice navrh jedne kule: tu je
neka dobra starica na vretenu pređu prela. Ta žena nije nikad čula za
kraljevu zabranu da se prede na vretenu, a niti je znala da ju je to
posjetila sama kraljevna.
— Što to radite, dobra ženo? — upita kraljevna.
— Evo predem, drago dijete — odgovori starica.
— Nikad prije nisam nikoga vidjela da prede — preuze
kraljevna. — Dajte mi da vidim bih li i ja umjela presti.
Ali tek što je uzela vreteno u ruke, ubode se u prst te pade na
pod.
Ustrašena starica poče zvati u pomoć.
Upravo u taj čas vratili se kralj i kraljica. Kako li nesretni
bijahu kad su vidjeli svoju kćer na podu! Sjetio se kralj proročanstva
zle vile, znao je da tu nema nikakve pomoći.
— Uredite najljepšu sobu na dvorima! — zapovijedi kralj. —
Položite je na zlatnu postelju jer joj tu valja prospavati stotinu
godina.
Pošto su uradili sve što je trebalo, kralj posla po dobru vilu,
koja stiže u kolima što su ih vukli ognjeni zmajevi.
— Evo što ću učiniti — reče ona: — uspavat ću svakoga na
stotinu godina, tako da sve na dvorima bude onako kako se toga
sjeća kraljevna.
Tako i učini. Sve što je vila dodirnula čarobnim štapićem
ostade nepomično. Dostojanstvenici i straža, službenici i kuhari,
skutonoše i svi drugi — svi utonuše u san onako kako se gdje tko
zatekao. Konji u stajama, psi u štenarama, čak i golubovi na krovu
— sve je pozaspalo. Vatra na ognjištu utrnula, a meso na ražnju
prestalo se okretati.
Samo su kralj i kraljica, pošto su poljubili kćer, otišli toga dana
s dvora. Dok su tužni odlazili, oko dvora se dizala gusta živica od
vrijesa i trnjaka.
54
Prošlo stotinu godina. Zemljom upravljao drugi kralj. Jednog
dana sin toga kralja jahao naokolo i nenadano naišao na trnjak i
vrijes što okruživaše dvore.
— Što li je za tim? — upita jednog drvosječu.
— Priča kazuje da tu na dvorima leži ljepota-kraljevna —
odgovori drvosječa.
— Kraljevna! — ponovi lijepi kraljević, a oči mu se
zakrijesiše. — Ljepota-kraljevna. Probudit ću je ja iz sna...
— Mnogi su pokušali prije vas — opomenu ga stari drvosječa
— ali nitko nije uspio probiti put do dvora.
Mladi kraljević isuka mač, i začudo, trnjak se razdvoji pred
njim, te se on ubrzo nađe na vratima dvora.
Kako je prolazio velikim dvorištem, vidio je pse kako spavaju
pokraj kostiju, kako mačke i golubovi izgledaju kao da su u stijeni
klesani, kako konji u stajama stoje zatvorenih očiju, ne mičući se.
Začudio se kad je ušao u kuhinju. Tu je glavni kuhar usnuo
kušajući juhu iz varjače, tamo pak sudopera stajala kao kip, s
kablićem i s krpom za pranje. Zastao je načas prije nego što je
krenuo tihim hodnicima. Naposljetku je našao sobu u kojoj je ležala
usnula kraljevna.
— Oh, kako si lijepa! — prošapta kraljević, te se prignu i
nježno je poljubi.
Na dodir njegovih usana kraljevna otvori oči i raširi ruke:
— Dugo te nema — prošapta ona.
55
Sve na dvorima oživjelo kad su se oni zagrlili. Psi zalajali,
mačke zamijaukale, golubovi zagukali, glavni kuhar okušao juhu, a
sudopera dovršila svoj posao.
Kakva li je sreća zavladala na dvorima toga dana! Kraljević se
oženio kraljevnom u dvorskoj kapeli — i samo je on znao da je
njezin ogrtač već stotinu godina izvan mode. Ali nije rekao ni riječi,
da ne pokvari divni trenutak.
56
RIBAR I NJEGOVA ŽENA
(po Grimmu)
Dok je svijet još bio prilično mlad a da bi na njemu bilo
čarobno, živio vam jedan ribar i njegova žena što su bili tako
siromašni da im je svinjac služio kao dom.
Nalazio se svinjac blizu mora, i svakog jutra odlazio ribar u
svome malom čamcu u ribolov. Rijetko je kad štogod uhvatio, ali je
jednog dana ulovio ribu što je zovu iverak.
Kad je htio ribu ubaciti u čamac, na njegovo čuđenje riba mu
reče:
— Nemoj me ubiti! Ja sam kraljević, opako začaran, i nitko ne
može da s mene makne čaroliju. Jedno je. pouzdano: neću ti ići u
tek, ispržio me ili skuhao.
— Taman posla da pržim ili kuham ribu koja govori! Nije mi ni
na kraj pameti!
I to rekavši, otkvači ribu s udice i baci je natrag u vodu. Nije
uhvatio ništa drugo toga dana i naposljetku se vrati kući.
Kad je ženi pripovjedio o neobičnom lovu, ona se razljuti:
— Začarani kraljević, veliš? — planu ona. — Što ga onda nisi
tražio da ti štogod daruje? Sigurno ti je mogao ispuniti želju.
— Nisam na to ni pomislio — odgovori njezin pošteni muž.
— Kad sutradan počneš loviti — reče Sibila, jer tako se zvala
— prvo neka ti bude da ga zovneš i zatražiš lijepu kućicu. Svaka bi
koliba bila bolja od ovog svinjca.
Slijedećeg jutra ribar odvesla na ono isto mjesto i nestrpljivim
glasom zovnu:
Iverče, il prinče, što već bio,
hodí, nevolja me tjera:
jer što god ja reko ili htio,
moja žena drugo smjera.
More bilo mirno, tako te je ribar mogao stajati u čamcu dok je
dozivao. A dozivani iverak odmah dođe.
— Što je? — upita iverak. — Što bi to htjela tvoja žena?
— Ama veli da bi htjela lijepu kućicu — odgovori ribar
smjernim glasom. — Dodijao joj svinjac što ga sada imamo.
57
— Već je ima — reče iverak te uroni u dubinu.
Kad je ribar doveslao kući, imao je što i vidjeti: nestalo svinjca,
a na njegovu mjestu stoji lijepa kućica s vrtom sprijeda i straga, s
trijemom od crvenih opeka i sa čipkastim zavjesama na prozorima.
A kad uđe, vidje kako žena razmješta jastuke u živahnim
bojama.
— I vrijeme je — reče ona. — Naposljetku imamo svoj krov
nad glavom.
— Vrlo smo sretni — potvrdi ribar. — U zadovoljstvu i sreći
možemo poživjeti ostatak života.
— To ćemo još vidjeti — odbesjedi njegova žena te krenu u
široku novu kuhinju i donese mu večeru.
Svakog jutra, po običaju, odlazio ribar u ribarenje i, po običaju,
ne bi ništa ulovio ili bi pak ulovio malo. Ali nije mario, jer ga je pod
smiraj dana čekala udobna kućica. Njegova žena nije prigovarala,
tako te je ribar počeo uživati život.
Jedne noći, kad su išli na počinak, žena mu reče:
— Već mi je dojadila ova tijesna kućica. Zapravo bih htjela
velik dvorac od kamena. Sutra zovni iverka i zatraži neka nam dade
dvorac.
— Sibila, Sibila — prosvjedovao ribar — ne mogu tražiti opet.
Imamo sve što želimo.
Ali mu žena nije davala mira svu noć, tako te ujutro ribar obeća
da će zvati iverka. Odveslao je do onog mjesta gdje je prvi put vidio
ribu, te zovnu:
Iverče, il prinče, što već bio,
hodi, nevolja me tjera:
jer što god ja reko ili htio,
moja žena drugo smjera.
More bilo mirno kao i prije, ali se činilo sivim pod oblacima. Ribar
zadrhta kad je iver opet iskočio iz dubine.
— Što je? Što to ona sada želi? — upita iverak.
— Molim za oproštenje — reče ribar slabašnim glasom ali bi
sada da živi u velikim dvorima od kamena.
— Već ih ima — uzvrati iverak te uroni u dubine.
Kad je ribar doveslao kući, imade što i vidjeti: umjesto kućice
ondje se izdizali veliki dvori od kamena. Žena mu mahala s jednog
58
prozora na kuli.
— Požuri se — viknu ona — da vidiš što sam dobila. Divno je
ovdje unutri.
Ribar potrča preko dvorišta u zamak. Prva velika prostorija u
koju je ušao bila sva u bogatim sagovima; stolovi i stolice bili od
čvrsta mramora; na policama stajali pehari od zlata i srebra.
— Imamo i košutnjak lijep kao i dvorac — govorila ribareva
žena, uzbuđena. — I voćnjak, po vrhu. Pljesni rukama, mužu, i
pojavit će se sluge. Ima ih mnogo.
Napol u strahu, ribar pljesnu rukama, i odmah se na zapovijed
pojavi dvanaestak različitih slugu.
Živeći u takvu sjaju, ribar je gotovo promijenio svoje gledanje
na sve, navikao se da bude služen i da jede srnetinu.
— Vrlo smo sretni — reče svojoj ženi. — Možemo ovdje
zadovoljni i sretni provesti ostatak života.
— To ćemo još vidjeti — uzvrati njegova žena dok je izdavala
slugama zapovijedi. — Vidjet ćemo, velim.
Muž je uplašeno pogleda, ali ona ne reče ništa više toga dana
nego kakva tri tjedna poslije.
— Mužu — reče ona — dodijao mi ovaj hladni sivi dvorac.
Htjela bih da budem kraljica i da živim u kraljevskoj palači.
— Očito si luda kad tako govoriš — dočeka njezin muž. Zašto
bi htjela da budeš kraljica? Zar ti ovo nije dovoljno?
— Nije — odgovori ona. — Što je već na tome ako ti kažem da
ujutro potražiš iverka. Naposljetku, spasio si mu život. Dat će ti što
god zatražiš.
I zanovijetala mu toliko da je otrčao dolje na žal, samo da
pobjegne od nje. Veslao je opet dok nije došao na ono isto mjesto
gdje je prije triput vidio iverka. Zatim uze dozivati:
Iverče, il prinče, što već bio,
hodi, nevolja me tjera:
jer što god ja reko ili htio,
moja žena drugo smjera.
More više nije bilo mirno, i mali se čamac ljuljao kad je iverak
izronio iz dubine.
— Što je? Što to sada želi? — upita iverak.
— Ne znam kako da tražim — prošapta jadni ribar drhteći. —
59
Ali hoće da bude kraljica.
— Eno je, već je kraljica — reče iverak te uroni opet u
uzbibano more.
Kad je ribar doveslao natrag, nije se više pred njim uzdizao sivi
kameni dvorac s kulama: sad je ondje stajala krasna palača od
bijelog mramora, opasana vrtovima neopisive ljepote.
Dok je prolazio vrtovima, lijepi se paunovi naokolo šepirili, a
golubovi mu gukali nad glavom. Ne znajući što da misli, uđe u
palaču i prođe dugim sjajnim hodnicima. Nađe svoju ženu u
kraljevskoj prijestolnoj dvorani, s krunom na glavi — kruna joj
dvije stope visoka. Okružuju je dvorani i dvorske gospođe, a vojnici
u purpurnim i srebrnim odorama razmiču se i stoje u redovima pred
njim.
— Evo, mužu, ja sam kraljica — reče ona.
— Vidim — dočeka ribar.
Jedan tjedan ili nešto manje, ribar i njegova žena — sada
kraljica — živjeli kraljevski, jeli probrano meso i spavali na divnim
mekanim posteljama, i ribar počeo prihvaćati da je njegova Sibila
kraljica i da je kao takvu moraju dvoriti i služiti.
— Vrlo smo sretni — reče on jedne večeri dok je s njome šetao
vrtovima. — Možemo ovako, zadovoljni i sretni, proživjeti ostatak
života.
— To ćemo još vidjeti — na to će Sibila — jer sada bih ja da
budem carica.
— Ti si sišla s uma — uzviknu ribar te umalo što natraške ne
pade u jedan između studenaca. — Sasvim si poludjela!
— Ujutro ćeš odmah odveslati onamo — nastavi njegova žena
kao da nije ništa čula — i tražiti što velim. Iverak ne može odbiti.
Nakon besane noći koju je proveo raspravljajući sam sa sobom,
ribar u rano jutro siđe na obalu. Ušao je u čamac i odveslao na ono
mjesto gdje je četiri puta vidio ribu. Zatim uze dozivati:
Iverče, il prinče, što već bio,
hodi, nevolja me tjera:
jer što god ja reko ili htio,
moja žena drugo smjera.
Ovaj put valovi na moru bijahu tako visoki te je prijetila opasnost da
prevrnu mali čamac, a more bijaše crno i žestoko kad je iverak
60
krenuo prema njemu.
— Što je sada — upita iverak. — Što sad hoće? Ribar se toliko
bojao da je jedva protiskivao riječi. Naposljetku promuca:
— Hoće da bude carica.
— To već jeste — reče iverak i nestade, proguta ga golem val.
Kad je ribar odveslao natrag, vidje da je bijela mramorna
palača obložena zlatom i alabastrom i da na ulazu vojnici i straža
drže stražu ukrštenih mačeva.
Gotovo klonuo od straha, ribar prođe kroz mnoge hodnike dok
nije došao do žene, koja je sjedila na zlatnom prijestolju. Plašt joj
blistao od mnogih smaragda. Na glavi joj kruna viša od prijašnje, a u
ruci joj žezlo optočeno dijamantima.
— Tako, sad si carica — reče ribar a koljena mu klecala.
— Jesam, sad sam carica — dočeka ona — ali sam već sita ove
zemaljske moći. Gledam u sunce, a ne mogu mu izmijeniti tok.
Gledam u mjesec, a ne mogu ga smanjiti. Mužu, htjela bih da budem
svemoguća. Onda bi se preda mnom klanjali sunce, mjesec i
zvijezde.
— To je sasvim nemoguće — prošapta muž, samrtnički blijed.
— Budimo sretni i zadovoljni ovim što već imamo.
— Kao carica naređujem ti da govoriš s iverkom odsiječe
njegova žena. — Ne može ti odbiti, jer si mu jednom vratio život.
Ribar se okrenu. Otišao je iz palače i sišao na obalu. Odveslao
je na čamcu do onog mjesta gdje je posljednji put vidio iverka. A
onda uze dozivati:
Iverče, il prinče, što već bio,
hodi, nevolja me tjera:
jer što god ja reko ili htio,
moja žena drugo smjera.
Oko njega more kipjelo, crno i bijesno; na tamnom nebu munje
oblake parale; vjetar zavijao kao čopor gladnih vukova. Ribar bio
uplašen kao nikad prije u životu.
Ali, kao i prije, pojavio se iverak iz uskipjelog mora.
— Što je? Što sada želi? — upita iverak.
Ribar, koji je jedva mogao govoriti, promuca:
— Htjela bi da se pred njom klanjaju sunce, mjesec i zvijezde.
Zastao je, nije mogao dalje.
61
— Ona nije drugo nego ono što je bila — reče iverak. Naći ćeš
je u svinjcu.
Kad je ribar doveslao natrag, nestalo mramorne palače: umjesto
nje ondje stajao svinjac, a pokraj njega stajala ribareva žena.
62
HRABRI MALI KROJAČ
(po Grimmu)
Ono vam nekoć bio malen krojač što je iz dana u dan sjedio
kraj prozora i šio. Obično je sjedio podvijenih nogu na svome
tronošcu: kako je bio niska rasta, taj mu je položaj najviše
odgovarao.
Jednoga sunčanog popodneva malog krojača mamilo da ostavi
posao i da kuša malo pekmeza što ga je kupio od seljakinje. Ali, na
njegovu žalost, tek što je dohvatio kruh i počeo da razmazuje slatki i
mirisni pekmez na krišku kruha, kadli se oko njega uzlijetao čitav
roj muha.
»Evo vam, proklete napasnice!« — uzvikao se krojač, bijesno
tjerajući muhe komadom sukna.
Na svoje zadovoljstvo, kad je pogledao dolje na pod, vidje da
je ubio ne manje nego sedam muha jednim udarcem. »Zamisli«, reče
u sebi, »sedam njih jednim udarcem!« Oduševljen, presta šiti kaput
što ga je šio te okrenu da sebi načini širok pojas. Kad ga je dovršio,
a prije nego što će se njime opasati, uši na nj slova što sastavljaju
riječi: SEDAM JEDNIM UDARCEM.
»Svijet treba da zna o mom junačkom djelu«, kaza u sebi.
»Neću čekati ni časka, nego ću krenuti u svijet.« I uze komad sira iz
kuhinjskog ormara da mu se nađe na putu.
Kad je izbio na cestu izvan grada, zastade na časak da predahne
i da uzme malu smeđu pticu što se bila zaplela u obližnjem trnjaku.
»Ti ćeš mi biti pratnja«, reče i pažljivo stavi pticu u džep.
Veselo zviždukajući, poče se penjati putem što je preko planina
vodio u svijet s one strane.
Ne vrhu prvog brijega iznenadi se kad je naišao na golemu
nezgrapnu priliku koja bijaše dvadesetak puta veća od njega. Div,
jer to je očito bio div, gledao dolje niza stranu i opazio krojačića tek
kad ga je ovaj pozdravio.
— Nisam mislio da ću svoja putovanja dijeliti s nekim takvim
kao što si ti — reče krojač mjereći diva pogledom odozgo dolje. —
Što veliš na to?
— Velim da si mali bezobraznik — riknu div. — Takvog
patuljka mogu noktom otkvrcnuti.
— Ma nemoj mi reći — odvrnu krojačić veselo. I otkopča
63
kaput te pokaza divu svoj pojas.
»Sedam jednim udarcem«, sricao div polako. Misleći da su to
bili ljudi što ih je krojač dokusurio, div pogleda dolje te odluči da se
prema njemu odnosi sa više poštovanja.
— Dobro je — reče div koji baš ne bijaše brz na misli. —
Predložit ću ti nešto. Mjerit ćemo snagu, pa da vidimo. Budeš li
valjan, povest će te kući, svojoj braći.
— U redu! — dočeka krojačić.
Div dohvati poveliku stijenu te je uze stiskati šakom dok iz nje
nije voda procurila.
— Hajde sada ti — pozva ga div.
— Hoću — prihvati krojač, te i on tobože uze stiskati stijenu, a
zapravo je stiskao meki sir.
— Vrlo dobro — prihvati div kad je vidio kako se kaplje
cijede. — A sad gledaj! — nastavi div te dohvati stijenu i hitnu je
tako daleko i visoko da je izgledala kao oblutak kad je pala na
zemlju.
— A sada ti za mnom to isto — pozva ga div.
— U redu — dočeka mali krojač. I okrenuvši se načas, izvadi
pticu iz džepa i baci je uvis. A ptica, obradovavši se slobodi, vinu se
u visinu i brzo je nestade.
— Svatko može baciti kamen — mirno će krojačić. — Ali kako
god uzmeš, kamen opet padne za zemlju. Moj je bačen tako daleko i
visoko da i ne vidiš gdje padne.
— Vrlo dobro — prihvati div — ali da vidimo sada možeš li
podići težak teret. To će zaista biti dokaz snage.
I priđe golemu hrastu što ga je munja oborila.
— Evo — reče — sad ću podići stablo.
— A ja ću grane, jer one su kudikamo teže — samosvjesno će
mali krojač.
Ali kad se div okrenuo da podigne stablo na golema ramena,
krojač skoči među lišće. Tako je div posrtao noseći cio teret i još
krojača po vrhu.
Kad div više nije mogao izdržati, povika:
— Ja ću spustiti svoj kraj.
— Spusti — odgovori krojač te iskoči iz lišća i granja prije
negoli je drvo tresnulo o zemlju. — Ja bih mogao još, ali ne mari.
Uostalom, ja sam ih ubio sedam jednim udarcem.
— Bit će bolje da pođeš sa mnom mojoj braći — reče div kad
64
je došao da daha. — Bit će im drago da se sretnu sa tako snažnim
mališem.
I povede krojača niz padinu pa onda u veliku spilju gdje su
dvojica divova sjedila za večerom.
Mali krojač veselo im se nasmiješi, a kad su oni povečerali —
svaki cijelu pečenu ovcu — prvi div pokaza mu postelju u kojoj će
noćiti.
Krojač nađe da je postelja velika i neudobna, pa kasnije, kad je
hrkanje trojice divova ispunilo pećinu, on se izvuče iz postelje te
otpuza pod stol, i tu provede noć.
Rano ujutro, još za mraka, divovi se probudiše.
— Riješit ćemo se toga mališa — reče prvi div — prije nego se
prihvatimo posla za ovaj dan.
I uze svoju toljagu te usmjeri moćan udarac po postelji:
dokrajčio bi krojača da je ovaj ostao spavati ondje.
Glasno se smijući, divovi zadovoljni krenuše u šumu. A mali
krojač bijaše daleko od smrti. I on bijaše zadovoljan kad se probudio
te ubrzo nastavio put. Kad je prolazio kroza šumu naiđe na trojicu
divova te ih pozdravi kao stare prijatelje. Uplašili se oni kad su
vidjeli krojača živa i zdrava te nagnuli u bijeg.
Osokoljen, krojač uze put pod noge i tako je išao dok nije
naišao na obližnji grad. Prošavši kroz gradska vrata, brzo se našao
na dvorištu kraljevske palače.
Umoran poslije duga hoda, a nemajući novca, krojač sjede uza
zid i zaspa.
Dok je spavao, neki kraljevski službenici naiđoše na njega i
pročitaše riječi na njegovu pojasu: SEDAM JEDNIM UDARCEM.
— Moramo to odmah javiti kralju — rekoše među sobom. —
Treba nastojati da se tako hrabar ratnik bori na našoj strani.
— Svakako ga želim vidjeti — reče kralj kad su ga obavijestili.
— S takvim čovjekom na našoj strani, naši će se neprijatelji bojati i
da počnu borbu.
Mali krojač obeća kralju da će ga dobro služiti, a kralj mu dade
lijepu kuću i kesu zlatnika. Ali kako je vrijeme odmicalo, vojnici
kraljevskih četa postadoše zavidni mališu.
— Svi ćemo otići — reče kralju njihov zapovjednik — ako nas
ne oslobodiš njega.
— Ne mogu ostati bez sve svoje vojske zbog jednog stranca —
kaza kralj. — Ostavite to meni, već ću ja naći rješenje.
65
I pozva krojača.
— Zbog tvojih velikih djela i zbog tvoga junaštva — poče kralj
kad je mališ stajao pred njim — odlučio sam da ti dam najvažniji
zadatak. Ako uspiješ, dat ću ti svoju kćer za ženu i još polovicu
kraljevstva po vrhu.
— Samo mi recite koja je to zadaća — dočeka mali krojač.
— U šumi su dva diva strahovite snage — nastavi kralj. U
jednog je i drugog crvena kosa i brada. Već godine i godine kradu
nam stoku i desetkuju vojsku, to jest, ako uopće možemo vojsku
privoljeti da ide na njih. Oslobodi nas tih divova, pa ćeš imati svoju
nagradu.
— Važi! — reče mali krojač i krenu još istog dana.
Kad je došao do ruba šume, uplašenim vojnicima, koji su ga
pratili, naredi da ostanu gdje jesu.
— Izvršit ću to djelo sam — reče i ode naprijed, u šumu.
Nakon kakva dva sata hrabri mališ ugleda crvenokose divove
kako spavaju pod drvetom. Njihovo hrkanje bijaše kao da riče čopor
lavova. Pošto ih je gledao neko vrijeme, krojač se saže i tiho napuni
džepove kamenjem. Kad je to učinio, oprezno se pope na drvo i
smjesti se na grani što je divovima visila nad glavom. Uzevši šaku
kamenja, mališ ih pusti da padnu jednom divu na glavu. Div se od
toga probudio i počeo da mrmlja protiv onoga što je još spavao.
— Zašto me gnjaviš — riknu on. I uze drmati usnulog dok se
nije probudio.
— Ne znam o čemu govoriš — pospano će tako probuđeni. —
Pusti me na miru.
Obojica zatim opet legoše, a krojač nastavi što je naumio. Ovaj
put okrenu svoj pljusak kamenja na drugog diva, tako te je sada taj
drugi mrmljao. Kad su opet zadrijemali, mali krojač baci na obojicu
velik oštar kamen, i ubrzo divovi uhvate jedan drugog za gušu.
Tako su se tukli potežući velike stijene jedan na drugoga:
bijahu im to kao toljage u borbi. Siguran gore na svome drvetu, mali
krojač čekao dok obojica ne padoše na tlo, ne mičući se: bijahu
mrtvi.
Kad je kralj čuo vijest, nije baš bio zadovoljan, ali je svakako
bio zahvalan krojaču što ga je oslobodio divova.
— Ima još jedna zadaća što bih htio da je izvršiš — reče kralj.
— Što je to? — upita mali krojač.
— U istoj šumi gdje si ubio dvojicu divova — nastavi kralj —
66
živi jednorog. Ta je zvijer ubila mnoge moje lovce, a nitko joj dosad
nije doskočio. Ako uspiješ, dobit ćeš moju kćer i još polovicu
kraljevstva.
— Dobro je — veselo dočeka krojač.
Kad se našao u šumi, mališ uze da slijedi tragove jednoroga.
Kad je došao u blizinu životinje, krojač se pobrinuo da bude ispred
kakva drveta, a onda poče izazivati.
Riknuvši, jednorog spusti svoj jedini rog te se zaleti da probode
krojača. Ovaj nije drugo ni čekao nego to. Vješto je skočio u stranu,
tako da je jednorog zabio svoj rog u drvo.
Za malog krojača bilo je jednostavno da uhvati životinju tako
što joj je otpilio strašni rog.
Kralj je jedva prikrio svoje iznenađenje kad se krojač pred njim
pojavio s jednorogom bez roga.
— Uspio si gdje su drugi promašili — reče kralj. — Učini mi
još jednu uslugu, i nagrada je tvoja.
Krojač je prikrio svoje razočaranje: — Kakvu uslugu? — upita
on.
— U istoj šumi živi divlji vepar — reče kralj. — Ta je životinja
tako bijesna da gazi žene i djecu. Uhvati je živu, i kraljevna je tvoja
bez daljnjeg odlaganja.
67
Kao i prije, krojač je otišao u šumu sam. Kad ga je divlji vepar
opazio, zaletje se na nj zapjenjenih usta i iskešenih zuba derača.
Spretni krojač uskoči u kapelu što bijaše u blizini, a vepar za njim.
No, domišljati je krojač brzo skočio na prozor te iskočio van, a
vepar uletio u kapelu. Krojač, vani, brže-bolje za njim zatvori i
zaključa vrata. Bijesna životinja, teška i bespomoćna, nije mogla
kroz prozor van. Tako vepar bijaše uhvaćen.
Sada kralj nije više mogao odlagati: sutradan se krojač i lijepa
kraljevna vjenčaše, i bijaše veliko slavlje.
Sve je krojaču išlo na ruku dok jedne noći, pošto se dobro
najeo, krojač ne počne u snu buncati. »Zakrpaj mi, momče, ovaj
kaput!« mrmljao krojač, nemirno se bacakajući. »Zakrpaj ga,
zakrpaj!«
Kad je čula te i slične riječi, kraljevna se odmah dosjeti što
znače, te odjuri da kaže ocu.
— Pa on je najobičniji krojač — zajeca ona.
Kralj je uze tješiti kako je najbolje znao.
— Ostavi noćas vrata otvorena — reče joj. — Čim krojač
zaspi, navalit će moji vojnici te mu glavu odrubiti.
Ali je to čuo jedan krojaču odani dvoranin pa mu to prenio.
— Ah, tako li je to... — dočeka mali krojač.
Te noći pretvarao se da spava. Tek što je naslutio vojnike vani,
povika:
— Što! Sedam sam ja njih jednim udarcem. I dva sam diva
ubio! I jednorogu sam doskočio! I divljeg vepra uhvatio! Pa da se
onda bojim tih jadnika vani?
Kad su čuli te riječi, vojnici zapadoše u strah te podbrusiše pete
i više se nisu pokazivali. A krojač ubrzo zatim postade kralj. Kako
mu se nitko nije usudio protiviti, imao je dugu i mirnu vladavinu.
68
ZLATOKOSA I TRI MEDVJEDA
(po Southeyju)
Bila jednom tri medvjeda: medvjed, mečka i njihovo meče.
Živjeli su u lijepoj kućici usred šume. Bila je to uredna mala kuća, s
lijepim vrtom u kojem su rado sjedili za sunčanih dana.
Medvjed uzimao novine da vidi što ima novo u velikom
svijetu. Mečka uzimala svoje pletivo koje, čini se, nikad da završi. A
meče bilo malo da bi išta drugo počinjalo osim igre: valjalo se ono
po mekoj zelenoj travi te igralo velikom loptom.
Iz svega izlazi da su medvjedi bili zadovoljna i sretna obitelj:
medvjed samo zabrundavao kad bi mu novine pale u blato, a mečka
kad bi joj se pletivo oparalo. Bili su oni i uredna obitelj: svako od
njih imalo vlastitu zdjelu, stolicu i postelju. Medvjed, kako bijaše
najveći, imao najveću zdjelu, najveću stolicu i najveću postelju.
Sve mečkine stvari bile srednje veličine, jer je i ona bila takva.
Nije teško pogoditi tko je imao sve najmanje: meče, dakako. Meče
imalo najmanji tanjur, najmanju stolicu i najmanju postelju.
— Ne bih htio da uvijek budem mali — znalo bi zamečati
meče.
Ali što god ono reklo, otac i majka zvali ga »mali«, i uvijek je
imalo najmanje — čak i zdjelu s kašom. A meče žalilo, jer je tako
voljelo kašu.
Vele da medvjedi između svega najviše vole med. Ali ova tri
medvjeda najviše voljela zobenu kašu s vrhnjem.
Svakog jutra majka mečka izvukla bi veliki lonac i napravila
kašu. Kad bi kaša bila gotova, ona bi je vadila zaimačom i punila
zdjele, koje bijahu uvijek dobro oprane i otrte poslije jela.
Rano jednog jutra sunce tako zasjalo da su medvjedi odmah
htjeli van. Ali je majka mečka već skuhala kašu i razdijelila je u tri
zdjele.
— Kaša je prevruća — reče mečka ugodnim mekih glasom. —
Mislim da se možemo prošetati dok se ne ohladi.
A medvjed potvrdi jakim oporim glasom: — Da, tako ćemo
učiniti.
Meče pak doda tankim glasićem: — Hajdemo odmah.
I tako su krenuli u šetnju šumom.
Tek što su izišli iz kuće i malo odmakli, naiđe djevojčica
69
krupnih modrih očiju i svijetle kose. Zvala se Zlatokosa.
»Tko li živi u toj lijepoj kućici?« — upita se djevojčica čim je
vidjela kuću. Otišla je ravno na vrata i počela okretati ručku. »Ljudi
ponajviše zaključavaju vrata kad iziđu. Sigurno su i ova
zaključana.«
Ali, na svoje iznenađenje, nađe da se ručka okreće i da se vrata
otvaraju. Svojim krupnim očima Zlatokosa zagleda unutra. Časak je
oklijevala na kućnom pragu. Bi li unutra ili ne bi? Najposlije odluči
te uđe.
»Kakve li uredne i lijepe sobe!« u sebi će Zlatokosa ogledajući
se naokolo. »A tu je i stol prostrt za doručak. Oh, kako sam gladna.
Toliko je već vremena što nisam jela.«
I skoči k stolu te uze najveću žlicu. »Samo da kušam«, pomisli.
Nije to bilo baš lijepo ponašanje, zar ne? Vi ne biste tako, zar
ne? Vi ne biste ušli u nečiju kuhinju i ne biste kušali kašu.
A eto, Zlatokosa je upravo to uradila, i nije pomislila da je
nepristojna. Najprije je dohvatila jednu žlicu, zatim drugu, a oči joj
se širom otvoriše kad je udahnula divni miris kaše.
Kaša je u najvećoj zdjeli bila prevruća, i djevojčici se lice
malko iskrivi. Ona u srednjoj bijaše također daleko od ohlađene, te
djevojčica i opet iskrivi lice. Ali zato kaša u maloj zdjeli bijaše
kakva treba da bude, i Zlatokosa se zadovoljna nasmiješi. Zagrabila
je žlicom i počela jesti.
Kad je pojela svu kašu, Zlatokosa pomisli kako bi sada bilo
lijepo sjesti. Najprije sjede na najveću stolicu, ali je ta bila prevelika
i pretvrda, i zato brzo siđe.
Zatim prijeđe na srednju. »Ova je svakako bolja!« reče i sjede
na nju. »Ali je premeka za me. Kako je ovo čudno mjesto s
različitim zdjelama i stolicama. Da kušam kakva je ova mala
stolica.«
I ode onamo. Bila je to mala stolica malog mečeta. Djevojčica
sjede, ali nije pravo ni sjela kadli se najedanput oču strašan škripav
zvuk. Zlatokosoj noge skočiše uvis kad se pod njom počela stolica
lomiti.
»Ništa se tu ne može«, u sebi će Zlatokosa kad je ustala. »Pa
gdje mogu naći mjestance na kojem bih se malko odmorila? Mislim
da mi valja pogledati gore.«
Tako je krenula uza stube, u spavaonicu: tu, na svoju veliku
radost, vidje tri postelje: veliku, srednju i malu.
70
»Pogledat ću sve tri«, reče u sebi. Tako i učini. Najprije okuša
veliku, domaćinovu postelju.
Ali, ovako ili onako, postelja joj ne bijaše ona prava. Jastuci i
sve drugo previsoko, a sama postelja prevelika. Zlatokosa se vrtjela i
prevrtala u njoj.
— Zaista je previsoka — reče naposljetku. — Kakva li će biti
slijedeća? Moram okušati.
Srednja postelja, dakako, bijaše bolja. Nije bila tako visoka, ali
ni ta ne bijaše ona prava. Zlatokosa se nije ni u njoj dugo zadržala,
jer joj se mala, na kraju, činila najpovoljnijom.
I tako djevojčica leže u najmanju postelju, i drijem joj brzo
sklopi oči.
Dok je Zlatokosa spavala, medvjeđa se obitelj vrati kući. Sve
troje preklopio umor i glad, tako te su odmah sjeli za stol da jedu
svoju kašu.
— Netko je kušao moju kašu — reče medvjed oporim glasom.
— I moju je kašu netko kušao — pritače mečka mekim glasom.
— Netko je bio i na mojoj kaši i svu je pojeo — javi se meče
sitnim glasom.
I pokaza praznu zdjelu da potvrdi svoje riječi. Mečki se obraz
nasumorio, a tako i medvjedu. Meče pak bijaše ljuto ali i žalosno,
jer je, na kraju, njegova kaša nestala.
— Pogledaj moju stolicu — reče medvjed oporim glasom. —
Netko je sjedio na njoj.
— I na mojoj — nadoveza mečka mekim glasom.
— Netko je sjedio i na mojoj stolici i svu je slomio nastavi
meče sitnim glasićem.
Poslije svega nije čudo što su se medvjedi počeli pitati što će
naći gore kad se uspnu stubama.
— Netko je ležao u mojoj postelji — povika medvjed oporim
glasom tek što su ušli u spavaonicu.
— I u mojoj — nadoveza mečka mekim glasom.
— Dođite da vidite — sitnim će glasom meče kad je na njega
došao red.
Dođoše da pogledaju, a imali su što i vidjeti. Vi, dakako, znate
tko je ondje ležao. Zlatokosa! Meče raširilo oči dok je gledalo u
postelju.
— Netko spava u mojoj postelji, dođite da vidite oglasi se meče
tankim glasićem.
71
Sad su medvjedi sve znali. Znali su tko je pojeo kašu, tko je
slomio stolicu, tko je razbúcao njihove postelje.
Ali Zlatokosa nije znala da oni znaju sve, jer je spavala.
Tri medvjeda prijekim okom gledala dok su stajala kraj
postelje. Medvjedi su bili zaista dobroćudni, ali su ipak osjećali,
sasvim pravo, da to gledaju nepristojnu djevojčicu.
Tko zna što bi bilo da mala Zlatokosa nije otvorila oči. Ali ih je
otvorila. I da vidjeste straha! Uplašila se ona toliko da je gotovo
premrla.
Što li je očekivala da će vidjeti? Zacijelo ne tri medvjeda.
Skočila je i potrčala niza stube pa van iz kuće. Trčala je koliko su je
noge nosile. A oni? Možda su joj samo željeli reći da će joj oprostiti.
Ali Zlatokosa nije čekala. Čak nije stala da im mahne. Samo je
trčala i trčala sve do svoje kuće. I nikad više, nikad, nije ušla u tu
šumu.
72
GUŠČARICA
(po Grimmu)
Bila jednom obudovjela kraljica u godinama koja je imala
lijepu kćer. Kad je kći odrasla, obećaše je lijepom kraljeviću
susjedne kraljevine.
Prije nego što je otpremila kćer na put, stara kraljica dade joj
konja — zvao se Falada — koji je znao govoriti, i rupčić na kojem
su bile tri kaplje njezine kraljevske krvi.
— Čuvaj uvijek ovaj rupčić — reče stara kraljica, koja je
voljela svoju kćer jedinicu. — Čuvaj ga, jer dok ga imaš, neće ti biti
veće nesreće.
Zatim joj dade lijepih darova u srebru i zlatu i kutiju
neprocjenjivo vrijednih dragulja.
— Ovi su ti darovi miraz, drago dijete — reče kraljica. — A da
imadneš društva na putu, jedna od mojih službenica pratit će te na
konju.
Majka i kći pozdraviše se, te kraljevna odjaha na Faladi s
djevojkom koja je jahala na neuglednu jahaćem konju.
Pošto su prešli nekoliko milja, kraljevna zatraži da djevojka
sjaše i donese vode iz potoka.
Na njezino iznenađenje djevojka odmahnu glavom te odbi da
sjaše.
— Ako ste toliko žedni — reče ona — sjašite pa sami
zagrabite. Ne vidim razloga zašto bih vas ja služila.
Plemenita kraljevna ne reče ništa na te ružne riječi, nego sjaha
te ode na potok. Kad se nagnula nad vodu, tri kaplje krvi na njezinu
bijelom rupčiću šapnuše: »Zlo je to. Da ti majka zna, srce bi joj
prepuklo.«
Nastavile djevojke put, ali ne izmijeniše među sobom ni riječi,
sve dok kraljevna ponovno ne osjeti žeđ. Kad su došle do vode,
kraljevna zaustavi konja te se obrati djevojci:
— Molim te siđi i zagrabi mi vode ovim zlatnim peharom.
— Nisam vaša sluškinja da vas služim — odvrati djevojka
nabusito. — Ako ste žedni, idite sami na rijeku.
Plemenita kraljevna sjaha te ode na rijeku. Kako se sagnula da
zahiti vode, tri kaplje krvi na njezinu bijelom rupčiću prošaptaše:
»Zlo je to. Da ti majka zna, srce bi joj prepuklo.«
73
Kraljevna ništa ne reče. Nego, kako se još više nagnula, bijeli
joj rupčić ispade iz njedara, pade u vodu — i više ga ne bijaše.
Vidjevši što se dogodilo, zla djevojka pobjedonosno se
nasmija.
— Sad ste sasvim u mojoj vlasti — uzviknu ona.
I prisili svoju kraljevsku gospodaricu da s njome izmijeni plašt
i ruho. Zatim zla djevojka uzjaha njezina konja Faladu, a kraljevni
naredi da uzjaha smeđe kljuse.
— Ubit ću te — reče potom — ako mi svečano ne obećaš da
nijednom ljudskom biću nećeš odati ovo što se dogodilo u šumi.
Ustrašena, kraljevna svečano obeća da će šutjeti, i tako njih
dvije nastaviše put. Sutradan stigoše pred kraljevsku palaču.
Kraljević je izišao pred njih, da pozdravi svoju buduću ženu. Pokraj
njega stajao kralj, ljubazan postariji čovjek s dubokim plavim očima
kojima je malo što izmicalo.
Kad je lažna kraljevna vidjela kako ih kralj gleda, reče bahato:
— Ova prosjakinja nije važna. Naišla sam na nju putem.
Sposobna je samo za male dužnosti.
— Ako je tako — prihvati kralj — onda može pomoći našem
Konradu da čuva guske. Čuvanje gusaka nije velik posao.
Kako su pripreme za svadbu odmicale, lažna je kraljevna imala
samo jednu brigu. Znala je da Falada govori pa se bojala da bi konj
jednog dana mogao otkriti pravu priču.
— Imam jednu molbu — ona će kraljeviću. — Htjela bih da
danas smaknu moga konja. Samo me zbacivao na putu, opasan je i
beskoristan.
Prava kraljevna krupne suze ronila kad je čula sudbinu svoga
konja.
— Nemoj pokopati konjsku glavu — reče živoderu. —
Umjesto toga, kad padne mrak, prikuj glavu nad gradskim vratima,
tako da je uvijek mogu vidjeti kad onuda prolazim u polje.
Živoder primi zlatnik koji mu dade prava kraljevna, i noću
prikova Faladinu glavu nad gradskim vratima. Ujutro je prava
kraljevna prolazila s guskama kroz gradska vrata, goneći svoje jato
pred sobom. »Ah, Falada, kako sam nesretna!« reče kraljevna
gledajući gore. A Faladina glava ozgo odgovori:
Oh, kraljevno, sudbe klete:
da ti majka znade sada,
74
presvisla bi s teškog jada.
Konrad, momčić što čuva guske, pogleda u čudu u svoju drúgu, ali
ona ne reče ništa.
Tek što su došli u polje, prava kraljevna prosu svoju zlatnu
kosu, koja bijaše lijepa i fina kao svila. Konrad nije mogao odvojiti
očiju od kose.
— Daj mi jedan uvojak — naposljetku će on.
Kad je kraljevna odbila, on bi sam iščupao koju vlas da
djevojka nije zapjevala:
Blagi vjetre, dođi, puhni.
momku šešir sad otpuhni.
Na svoju nevolju Konrad osjeti kako mu se šešir smaknuo s glave i
poletio uvis — otpuhnuo ga vjetar do sredine polja. Lovio ga on i
trčao, i dok se tako nagonio da uhvati šešir što se poljem koturao,
kraljevna je stigla da splete kosu i da je uzdjene.
— Neću više da čuvam guske s takvom kao što si ti — naljutio
se Konrad.
Te večeri otišao kralju i sve mu rekao.
— Baš neobično — reče kralj. — No, valja mi samome onamo
da vidim što je.
I naredi Konradu da ujutro ide na posao kao obično.
Kad su njih dvoje sutradan prolazili kroz gradska vrata, kralj je
već bio ondje, sakriven. Vidio je kako guščarica gleda uvis prema
konjskoj glavi i čuo kako ona kazuje: »Ah, Falada, kako sam
nesretna.«
Čuo je kako joj konjska glava ozgo odgovara:
Oh, kraljevno, sudbe klete:
da ti majka znade sada,
presvisla bi s teškog jada.
U nekoj udaljenosti slijedio je Konrada i guščaricu na livadu. Kad je
djevojka rasula kosu, vidio je kako je ta kosa zlatna i fina poput
svile. A kad je Konrad htio da iščupa koju vlas, čuo je kako djevojka
pjeva:
75
Blagi vjetre, dođi, puhni,
momku šešir sad otpuhni.
Nato je momak morao u trk da uhvati šešir što se poljem koturao.
Te večeri kralj pozva guščaricu te je upita:
— Zašto činiš te neobičnosti?
— Oh, gospodaru — uzviknu ona — ne smijem vam reći, jer
sam svečano obećala da nijednom ljudskom stvoru neću govoriti o
tome.
— Onda drži svoje obećanje — reče kralj. — Ali će ti srce
prepuknuti ako ne kažeš. Iskaži svoj jad u ovu željeznu peć.
I kraljevna se uvuče u golemu peć, a mudri stari kralj stade
pokraj pećne cijevi, tako da je jasno čuo njezine riječi: »Nitko na
ovom svijetu ne može mi pomoći. Ja sam uistinu kraljevska kći,
kraljevna od rođenja, a moram teško raditi, dok je izdajnička
sluškinja uzela moj ogrtač i moje ruho i zauzela moje mjesto. Ne
mogu prekršiti danu riječ, tako da zauvijek moram ostati
guščaricom.«
Ujutro kraljevna umjesto svojih dronjaka nađe plašt od sjajne
svilene tkanine i drugo ruho, sve na kraljevu zapovijed — jer je kralj
sada znao svu istinu. S tim plaštem i draguljima što su sjali u
njezinoj kosi, kraljevna bijaše još ljepša — lijepa kao sunce. Stari
kralj dođe da je odvede u veliku dvoranu za gozbe. Bila je kraljevna
tako sjajna u svojoj ljepoti da je lažna kraljevna nije prepoznala.
— Sjedi — pozva je kralj i smjesti je do svog sina.
— A sada — obrati se lažnoj kraljevni koja je ondje sjedila i
smiješila se samouvjereno — kaži što bi učinila djevojci koja je
prevarila svoju gospodaricu i bila spremna oteti joj muža.
— Pa, odrubila bih joj glavu.
— Dobro si rekla — prihvati kralj te naredi svojim vojnicima
da je zgrabe i vrgnu u tamnicu.
Zatim se obrati sinu:
— Ova plemenita djevojka koja sjedi do tebe jest zaručnica
koja ti je namijenjena.
Kraljevićevo srce ispuni radost na te riječi, svega života nije
vidio takvu ljepojku kao što bijaše prava kraljevna za koju je
vjerovao da je guščarica.
Kraljevni nije bilo potrebe da govori: njezine sjajne oči kao da
mu govorahu sve što je htio znati.
76
— Vjenčat ćemo se sutra — živo će on.
Tako i učiniše i bijahu sretni do kraja života.
77
TRI BRATA OD ZANATA
(po Grimmu)
Bio jednom otac što je imao tri sina i nikakva imutka osim kuće
u kojoj su živjeli. Pozva on njih i reče im.
— Star sam, a ništa nemam što bih vam ostavio osim ove kuće.
Želim da sva trojica odete u svijet i naučite zanat. Kad se vratite,
vidjet ću koji je među vama najbolje izučio: tome ću ostaviti kuću.
Sinovi pristanu; svaki je htio da bude majstor u zanatu što ga je
odabrao. Najstariji odlučio da bude kovač, srednji brijač a najmlađi
mačevalac. Zatim se dogovore o vremenu kada će se opet sastati kod
kuće, pozdrave se s ocem te krenu.
Uspjela su sva trojica, svaki od njih našao vješta majstora u
koga je mogao izučiti zanat. Najstariji sin postao jednim od
najboljih kovača u zemlji. Potkivao on kraljevske konje i mislio:
»Ne možeš izgubiti, dobit ćeš kuću.« Srednji postao majstor u svom
umijeću te je brijao samo otmjenu gospodu. I on je, dakako, mislio:
»Kuća je moja!« Najmlađi se izvještio u mačevanju te je pobjeđivao
u svakom dvoboju. Dobio je, doduše, poneki udarac, ali je stiskao
zube i mislio: »Pretrpi, isplati se radi kuće.«
Kad je došlo dogovoreno vrijeme, braća se vrate i sastanu kod
kuće, da ocu pokažu što su naučili. Otac ih lijepo dočeka.
— Hajdemo na cestu — reče najstariji brat — ondje mi je
prilika.
Tek što su stali uz rub ceste, kadli naiđu kola u koja bijahu
upregnuta dva čila vranca: propinju se vranci, tandaraju kola. Kovač
poteče za njima pa u trku skine jednome konju sve četiri potkove s
kopita te mu udari četiri nove.
— Izvrsno — uzviknu otac. — Da vidimo sada drugoga.
Dok je to govorio skakao zec prema njima.
— Ovaj mi dolazi kao naručen — reče brijač te uze praviti
sapunicu u plitici. Kad je zec naišao, on ga brzo nasapuna i obrija, a
ne zaboravi ni brke mu podrezati.
— Nema šta, majstor si u svome zanatu — reče otac. — Ne
znam, zaista, komu pripada kuća. Ali da vidimo i trećega.
U taj čas udarila kiša.
— Ne tražite zaklona — reče najmlađi koji bijaše majstor u
mačevanju. — Ja ću vas zaštititi od kiše.
78
I trgne mač i počne njime vitlati nad glavom. Vitlao je tako
brzo da ih ni kap nije okvasila, premda je žestoko kiša ulila.
— Eh, ovo je najbolje od svega — presudi otac. — Kuća je
tvoja!
Ubrzo zatim otac umrije, ali tri brata, kako su se voljeli i
poštivali, ostadoše zajedno u kući, i svaki se bavio svojim poslom.
Kako bijahu majstori u svome zanatu, lijepo su zarađivali te se
ubrzo obogatiše. Dugo su živjeli, a kad su prisukali svoj vijek,
zajedno ih sahraniše: i u smrti ostadoše zajedno.
79
ALADIN I ČAROBNA SVJETILJKA
(iz Tisuću i jedne noći)
Bio nekoć dječak po imenu Aladin. Živio je u dalekoj Kini.
Umjesto da valjano prione na posao po očevoj smrti, on je radije
provodio vrijeme igrajući se na ulici. Tu ga je našao neobični
stranac.
Taj stranac bijaše zapravo afrički čarobnjak velikih
sposobnosti, i premda Aladin to nije znao, ipak se prepao kad ga je
stranac potapšao po ramenu.
— Je li istina da si ti sin krojača Mustafe? — upitao ga stranac.
— Istina je — odgovori Aladin — ali mi je otac umro, i nema,
osim mene, nikoga doma da se brine za moju majku. Sve mi se čini
da smo vrlo siromašni.
— Tvoj otac — preuze stranac — bio je moj brat. Uzmi ovo
zlato, odnesi ga majci, i reci joj da ću je doći posjetiti.
— Je li to opet koja od tvojih priča — dočeka majka kad joj
Aladin reče što se dogodilo. Ali se sutradan čarobnjak pojavi u
njihovoj kući i donese sa sobom još zlata i mnogo darova.
Ubrzo su Aladin i njegova majka smatrali stranca za svoga
prijatelja.
— Kupio sam ti novu odjeću — reče čarobnjak Aladinu — pa
ću te odvesti na lijepo mjesto izvan grada.
I tako Aladin i čarobnjak krenuše zajedno. Putem čarobnjak
obeća Aladinu da će imati svoju vlastitu trgovinu i ni na čemu neće
oskudijevati.
Išli su te išli dok naposljetku ne dođoše u neobičnu usamljenu
dolinu. Golemo granato drveće priječilo im put, te se Aladin poče
bojati.
— Striče! Kamo me vodiš? — prošapta, ali ga čarobnjak samo
požurivaše.
— Sada, dječače — napokon će čarobnjak — ostani malko
ovdje, pokazat ću ti nešto od svoje magične moći. Ali najprije saberi
štogod pruća jer bih htio da naložim vatru.
Aladin učini kako mu čarobnjak reče, i ubrzo se drvo poče
dimiti i pucketati. Čarobnjak baci nekakva jaka mirisa u plamen te
izgovori neke čudne riječi.
Baš kad je Aladin namjerio da pobjegne, kraj njegovih se nogu
80
pojavi golema stijena.
— Podigni je pomoću brončanog prstena — zapovjedi
čarobnjak — i ponovi ime očevo i djedovo.
Jadni Aladin! Kako li je želio da je daleko odatle. Ali nije
mogao ništa drugo nego poslušati. Kad je vidio duboku tamu pod
stijenom, kriknuo je od straha.
— Valja ti dolje — reče čarobnjak. — Uzmi ovaj prsten, čuvat
će te od svakog zla. Uzmi dolje blaga koliko želiš, a meni ozdo
donesi malu staru svjetiljku.
Aladin silazio i silazio dok naposljetku ne dođe do divnih
vrtova gdje je o granama visilo voće od dragulja, crveno, zeleno i
srebrno, a u blizini bile prostrane dvorane, sve bogato ukrašene.
»Pa to je carsko blago ovdje!« — zadahtao Aladin dok je
džepove punio voćem od dragulja.
Kako li je stara i prašnjava bila svjetiljka kad ju je naposljetku
našao. Sakrio ju je u nabore svoje svilene halje. Zatim se počeo
uspinjati.
— Svjetiljku, daj svjetiljku! — viknu čarobnjak kad se Aladin
pojavio.
— Pomozi mi najprije, pa ću ti onda dati svjetiljku — reče
Aladin.
— Ne, najprije, svjetiljku! Daj mi svjetiljku! — zareža
čarobnjak.
A kako Aladin nije htio da posluša, čarobnjak, bijesan, prevali
stijenu i zatvori izlaz iz podzemlja.
Prolazili dani, Aladin gotovo da presvisne od gladi. I tko zna
što bi bilo da dječak slučajno nije otro prsten što mu ga je dao
čarobnjak. Tek što je to učinio, pred njim se stvori golem duh.
— Tvoj sam rob, rob prstena! — reče duh.
— Rob prstena! — ponovi Aladin u sumnji. — Onda ti
zapovijedam da me izneseš odavde.
U tren oka Aladin se našao vani. Bio je slobodan! Kliknuvši od
radosti, poče trčati, i sve tako dok nije stigao u svoju ulicu.
— Majko! Majko! — povika kad ju je ugledao kako ga čeka na
vratima. — Otari suze, sin ti se vratio.
Kad je ušao u kuću, Aladin isprazni džepove i pokaza majci sve
divne sjajne dragulje u obliku voća. Na kraju izvuče staru, prašnjavu
svjetiljku.
— Nema u kući ništa jela, sine — reće njegova majka ujutro.
81
— Ali ću možda danas biti sretne ruke te prodati što sam otkala.
— Pokušajmo prodati staru svjetiljku — na to će Aladin.
— Vrlo dobro — prihvati njegova majka — ali ću je najprije
očistiti, da ćemo postići veću cijenu.
Ali gle! Tek što je prvi put protrljala svjetiljku da je očisti od
prašine, pred njima se pojavi golem, golem div.
— Ja sam rob svjetiljke — reče duh — na vama je da
zapovijedate.
Bijaše taj duh tako golem da su se Aladin i njegova majka
osjećali kao da su patuljci dok su gledali gore u nj.
— Donesi mi štogod jela — reče Aladin čvrstim glasom.
Nikad Aladin nije vidio takve gozbe. Sam je pladanj imao
neizmjernu vrijednost. A na pladnju najbiranije voće, slasna jela od
riže, meso, riba...
— Hajdemo, majko, jesti — pozva Aladin kad je duh nestao.
— Nemoj biti tako uplašena. Odsad nam je sreća sigurna.
Ali se Aladinova majka nije utješila.
— Sine — reče ona — okani se te svjetiljke, jer je ona, možda,
djelo đavolje.
Aladin se na to samo smijao, govoreći:
— Ne brini, majko. Tu je dovoljno hrane za tjedan i više, a kad
se potroši, prodat ću na trgu zlatne tanjure.
Kako rekao, tako učinio. Novcem što ga je dobio kupio je ne
samo obilje hrane nego je nešto potrošio i na sebe, i uvijek je
kupovao štogod nove odjeće u kojoj se pokazivao na trgu ili kad bi
se igrao s drugovima.
Tako je život tekao kakvih pet godina ili više dok Aladin nije
odrastao toliko da je valjalo misliti na ženidbu i na dom u kojem će
živjeti sa ženom.
Dogodilo se jednog dana da je Aladin uhvatio pogled careve
kćeri dok su je nosili ulicom u njezinoj nosiljci. Nikad prije nije
Aladin nikog pogledao tako ljupko. U sebi se zarekao da će mu ona
biti zaručnicom.
— Majko — viknu Aladin kad je došao kući, — vidio sam
jedinu djevojku na svijetu kojom se želim oženiti. Ona je careva kći.
— Zar si poludio — dočeka majka. — Ti da se oženiš
carevnom?
— Čekaj pa ćeš vidjeti — na to će Aladin. — Odjeni se u
najbolje ruho te otiđi na dvore sa nešto ovoga čarobnog voća. Kaži
82
caru da je to dar od tvoga sina.
Drhteći o straha, majka posluša. Kad je straža na vratima
vidjela skupocjene darove, pusti je caru na dvore.
— Moj sin šalje vam malen dar — reče Aladinova majka
kleknuvši i pokazavši kutiju s draguljima. Careve su oči požudno
gledale, jer takve ljepote još nisu vidjele.
— Tvoj gospodar prihvaća dar — reče car, a Aladinova majka
uzvrati: — Moj sin moli za dopuštenje da se oženi vašom kćeri...
Da caru nisu oči zapele za onim draguljima, zacijelo bi odmah
naredio da joj odrube glavu. On je oklijevao, a njegov mu ministar
šapnu: — Zatražite četrdeset zlatnih zdjela uvrh punih takvih
dragulja.
Kad se vratila kući, Aladinova majka reče:
— Car je uzeo dragulje, a sada traži četrdeset zlatnih zdjela do
vrha punih dragulja. Pazi, sine, okani se nemogućeg.
— Nikad — preuze Aladin te izvadi i protrlja svoju svjetiljku.
Dok bi dlanom o dlan, duga povorka robova, noseći zlatne
zdjele na glavi, krenu na careve dvore.
— Tako bogat čovjek dostojan je moje kćeri — izjavi car kad
je vidio ono silno blago. I naredi svome ministru da objavi
vjenčanje.
I tako se Aladin i careva kći vjenčaše u velikom sjaju i raskošu.
Bijaše kao da se Aladinova sreća zaokružila. Njegova
odabranica, carevna, bijaše najljepša žena u svoj Kini; njegova
palača koju je stekao po duhu iz svjetiljke bijaše veća i ljepša čak i
od carskih dvora; imao je najljepše i najbrže konje i čitavu četu
robova kojima je zapovijedao.
S vremenom postao Aladin voljen i poštovan u narodu zbog
svoje samilosti prema siromašnima, i često bijaše pozivan da vijeća
u državnom vijeću.
Jednog dana dok je Aladin bio odsutan, naiđe pogrbljen star
prosjak s čitavom vrećom sjajnih novih svjetiljaka.
— Samo ga čujte! — uzviknu carevna, obraćajući se svojim
dvorskim gospođama. — Tu je starac koji je sišao s uma, jer
uzvikuje: »Nove svjetiljke za stare! Dat ću mu ovu prašnjavu staru
svjetiljku što je moj muž drži u svojoj sobi, i dobit ću za nju novu
novcatu.
A taj starac što je prodavao svjetiljke bijaše onaj lukavi
čarobnjak, ali u drugom ruhu. Vijest o Aladinovu bogatstvu stigla je
83
i do njega u Afriku, pa je odmah krenuo u Kinu, nakan da se
domogne čarobne svjetiljke.
Kad se jednom domogao svjetiljke, nije čarobnjak dangubio
nego je odmah pozvao njezina duha.
— Prenesi ovu palaču i sve u njoj u Afriku — naredi on.
A duh se duboko nakloni i u tren oka prenese palaču sa
carevnom u Afriku.
Aladin je imao malo vremena za očajavanje kad se vratio i
razabrao što se dogodilo: carevi su ga vojnici odmah zarobili.
— Bijedna varalico! — bjesnio car kad je Aladin stajao pred
njim. — Što si učinio od moje kćeri?
— Dajte mi četrdeset dana da nađem svoju dragu ženu i palaču
— reče Aladin. — A onda me kaznite smrću ako već mora biti.
Tako je govorio dok ga car ne pusti da ode.
Četiri je dana i četiri noći Aladin prolazio zemljom uzalud
tražeći kraljevnu. Kad je već izgubio nadu, zalomi rukama u očaju, i
gle! pred njim se pojavi duh iz prstena.
»Ah, prsten, prsten!« uzdahnu Aladin. »Zaboravio sam sasvim
na prsten, a sve sam ga vrijeme nosio!«
— Što zapovijedate, gospodaru? — upita duh.
— Prijatelju — reče Aladin — vrati mi carevnu i palaču.
— To ne mogu — dočeka duh — to može samo rob iz
svjetiljke.
— Onda me prenesi k njima — viknu Aladin.
Tek što je to izrekao, kadli se nađe kako gleda u vlastitu palaču
na zlatnom pijesku, među palmama. Kako je gledao, ugleda na
prozoru svoju dragu carevnu. Učas bijahu njih dvoje u zagrljaju.
Kad je došla do daha, carevna reče:
— Sad znam kako sam bila luda kad sam dala tvoju staru
svjetiljku. Čarobnjak je uvijek nosi sa sobom.
— Moramo naći načina kako da je se opet dokopamo. Kaži mi
kako postupa s tobom?
— Kao s robinjom — odgovori ona u suzama. — Ne bih, dragi
mužu, smjela govoriti s tobom da je on ovdje. Ali se tek noćas
vraća: ako te vidi, ubit će nas oboje.
— Kao s robinjom, veliš? — zamišljeno će Aladin. — Onda
noćas, kad se vrati, pazi da dobro izvedeš svoje. Uzmi ovaj prašak
za spavanje pa mu ga uspi u čašu prije nego što mu uliješ vino.
Carevna pokaza Aladinu zgodno mjesto gdje će se sakriti u
84
palači, a uskoro zatim eto i čarobnjaka.
Te noći čarobnjak bijaše u dobru raspoloženju. Godilo mu da s
carevnom postupa kao s robinjom. Ubrzo joj naredi da mu natoči
vina. Pošto je ispio gutljaj-dva, čarobnjak utonu u dubok san.
Vidjevši to, Aladin se iskrade iz svoga skrovišta, isuka mač i
čarobnjaku odrubi glavu. Zatim Aladin uze svjetiljku što ju je našao
u čarobnjakovu ruhu, i dobro je protrlja.
— Zapovijedajte, gospodaru — reče duh koji se pojavio iz
svjetiljke.
— Vrati nas u Kinu — zapovjedi Aladin. — Neka sve bude
kao što je prije bilo.
Tako se Aladin i carevna opet nađoše u svojoj palači na starom
mjestu, i tu su živjeli u miru i zadovoljstvu do kraja života.
A svjetiljka? Za Aladinova vremena stajala je u staklu na
jastuku od crvena baršuna, a čuvala je dvojica vojnika. Ali tko zna
što je s njome bilo poslije? Tko je sada drži? pitam se.
85
SNJEGULJICA I RUŽICA
(po Grimmu)
Bila jednom siromašna udovica što je živjela u kućici na osami.
Pred kućicom bujao vrt, a u vrtu rasla dva ružina grma: jedan nosio
bijele ruže, a drugi crvene. Imala udovica dvoje djece, dvije krasne
djevojčice; jedna bila poput cvjetova jednog grma, a druga nalik na
cvjetove drugoga, pa im je majka dala ime Snjeguljica i Ružica.
Dvije djevojke bile dobre koliko i lijepe, a voljele se među
sobom toliko da se nikada nisu razdvajale. Marljivo su pomagale
majci koja je starjela i bivala sve slabija.
Ljeti su donosile iz šume pune košarice jagoda. Ali kad bi došla
zima i snijeg padao u velikim, mekim pahuljama, majka im nije
dopuštala da idu u šumu.
— Zatvorite vrata — rekla bi im — i prinesite stolice vatri.
I natakla bi naočari i glasno im čitala dok bi one plele. Do nogu
im mirno spavalo janje, a nad glavom im, na prečki, drijemala bijela
grlica.
Jedne takve večeri, kad je sve bilo toplo i mirno u kućici, oču
se kucanje na vratima.
— Hajde, Snjeguljice — reče majka — pogledaj tko je.
Zacijelo kakav putnik traži noćište.
Ali kad je Snjeguljica povukla zasun i otvorila, na vratima ne
bijaše nikakav putnik nego velik debeo medvjed, koji je proturio
glavu naprijed i rekao:
— Pustite me unutra da se malko ogrijem, jer sam napol mrtav
od studeni.
— Dakako, pusti ga unutra, Snjeguljice — kaza majka. — I
jadnom medi treba topline.
Ali je medvjed i dalje stajao na vratima.
— Hoćete li biti ljubazni pa mi otresti snijeg s leđa? — zamoli
medvjed.
Nato obje djevojke uzeše otresati mu snijeg s krzna. Medvjed,
zahvalan, uđe te se pruži na rogožini pred ognjištem.
— Možeš ostati, ovdje koliko želiš — reče majka dviju
djevojaka — i navrati se kad god hoćeš da se ugriješ.
U zoru medvjed ode, gazeći dubok snijeg vani. Ali se uvečer
vrati, a djevojke se toliko oslobodile da su se počele igrati s njime.
86
Tako se medvjed navraćao svake večeri čim bi se mrak uhvatio.
Kad je granulo proljeće i ptice na granama počele pjevati,
medvjed reče djevojkama:
— Sad moram otići od vas, i neće me biti do jeseni.
— A kamo ćeš? — upita Snjeguljica.
— Duboko u šumu — odgovori medvjed — gdje leži sakriveno
moje blago. Zimi, kad je tlo smrznuto, moje je blago na sigurnu. A u
proljeće, opak patuljak vreba na nj, hoće da ga ukrade.
Snjeguljici i Ružici bilo žao što medo odlazi, jer su se lijepo
sprijateljile s njime.
— Hajte u šumu i donesite suharaka — reče im majka jednog
jutra. — Sad je u šumi lijepo kad je sve ozelenjelo, pa ćete se malko
rastresti i zaboraviti medu.
Dok su djevojke išle stazom što ju je prekrivala mahovina,
odjednom pred sobom vidješe veliko stablo: leži ono na zemlji,
obaljeno, a sve se nešto oko njega koprca i skakuće, sad gore, sad
dolje.
— To je patuljak — šapnu Snjeguljica, uhvativši sestru za
ruku. — Gledaj, vršak brade zapeo mu u procijep te ondje ostao
ukliješten.
— Čini mi se da je strašno ljut — šapnu Ružica. — Skače s
jedne strane na drugu baš kao psić na uzici.
Mališ, kad ih ugleda, poče vikati:
— Što tu stojite kao dva kipa? Zašto mi ne pomognete?
— Kako se to dogodilo? — upita Snjeguljica, a mališ se
razgnjevi:
— Glupe ste koliko i radoznale. Što vas briga kako se
dogodilo. Nemojte buljiti nego mi pomozite.
Uhvatiše ga za kaput i počeše vući, ali uzalud. On se pjenio i
bjesnio na njih.
— Budi strpljiv — prekori ga Snjeguljica. — Nešto sam
smislila.
Izvuče iz džepa male nožice i odsiječe mu vršak brade.
Patuljak, umjesto da bude zahvalan, samo se još mrgodio.
Segnuo je zatim za vrećom punom zlata što bijaše sakrivena među
korijenjem obaljenog stabla, baci vreću na pleća te ode ne rekavši ni
hvala.
Sutradan Snjeguljica i Ružica odu na rijeku. Kad su prilazile
vodi, ugledaju nešto nalik na velika skakavca: skakuće prema rijeci,
87
bijaše kao da kani u vodu skočiti.
— To je opet patuljak — uzviknu Ružica. — Pecao je ribu, pa
mu se brada zaplela u povraz.
Na udicu uhvatila mu se povelika riba i počela trzati i potezati.
Upinjao patuljak ne bi li ribu izvukao, ali ništa — umalo što lovina
nije slabašnog ribolovca odvukla u vodu.
I opet nije preostalo drugo nego da mu nožicama potkrešu
malko brade. Ljutio se on i vikao:
— Proklete guske! Sasvim ste me izobličile! Kad je tako
istresao ljutinu, izvuče vreću bisera što je bila sakrivena u šašu te
ode odande ne rekavši ni zbogom.
Istog dana Snjeguljica i Ružica prolazile kamenjarom na putu u
grad, majka ih poslala da nešto kupe.
— Što li onaj orao onako kruži — zamijeti Snjeguljica kad im
je orao preletio nad glavom.
— Očito nešto smjera — dočeka Ružica.
Orao se zatim ustremi na nešto za velikom stijenom. U isti čas
čuše vrisak te pohitješe onamo. Uplašene vidješe kako je orao
pandžama ščepao njihova mrzovoljnog znanca, patuljka, i samo što
ga nije odnio.
Samilosne, djevojke odmah prihvatiše čovuljka, pa potegni-
povuci, dok ga orao napokon ne ispusti. Kad se patuljak pribrao od
straha, poče na njih vikati:
— Glupe guske, pogledajte mi kaput! Nemilo ste potezale da
su rukavi otpali. Zar niste mogle malo pripaziti!
A onda, bez ijedne riječi zahvale, prebaci preko ramena vreću s
draguljima, sakrivenu za jednom stijenom, i nestade.
Kad su djevojke podvečer bile na povratku, zatekoše patuljka
kako iz vreće istresa drago kamenje na omalenu čistinu: ispraznio je
vreću ne pomišljajući da bi tkogod mogao naići. Djevojke zastale i
gledale, a on se izdere kad ih opazi:
— Što ste izvalile te svoje glupe oči i tu zjake prodajete? Zar
nemate drugog posla?
Vikao je na njih i bjesnio, tako te nije opazio kad je onamo
banuo velik smeđ medvjed. Htjede patuljak umaknuti odande, ali
bijaše kasno.
— Poštedi mi život, dragi medo! — zavajka patuljak, drhteći
od straha. — Pusti me, evo ti sve moje blago. Što će ti ovakav
neznatan zalogaj kao što sam ja. Eto ti ovih dviju, to su zalogaji!
88
Medvjed nije mario za brbljanje zlobnog patuljka, nego tu
opaku grdobu jednim jedinim udarcem šape prignječi na tlo, i
zlotvor se više ne maknu.
Sestre se, u strahu, čvrsto uhvatile jedna za drugu i čvrsto
stisnule oči. Medvjeda s kojim su se igrale minule zime nisu
prepoznale sve dok se on nije okrenuo njima, govoreći im blagim
glasom:
— Budite bez brige, Snjeguljice i Ružice. Zar ste zaboravile
svog prijatelja od zimus?
— Kad su otvorile oči, vidješe — ne medvjeda nego lijepa
mladića u krasnoj odjeći, zlatom protkanoj.
— Taj me opaki patuljak začarao — objasni im mladić. —
Pošto je ukrao mnogo moje blago, ukleo me i osudio da lutam
šumom u obličju medvjeđem. Samo me njegova smrt mogla
osloboditi i vratiti mi blago. Sad je dobio što je zaslužio.
Sve troje, uzbuđeni, pohitješe kućici na osami, i tu mladić reče
da je zapravo kraljević.
— Mnogo sam mjeseci — kaza on — volio Snjeguljicu.
Snjeguljica se udala za nj, a Ružica za njegova brata, s kojim se
susrela na kraljevskim dvorima. Ondje su svi sretno živjeli mnoge
godine. I njihova obudovjela majka smjestila se ondje. Sa svoga je
prozora mogla vidjeti dva ružina grma što ih je donijela sa sobom i
presadila: jedan crveni, a drugi bijeli. Na njezinu radost, grmovi još
bujnije cvali u kraljevskom vrtu negoli u njezinoj kućici na osami.
89
POSTOJANI KOSITRENI VOJNIK
(Andersen)
Bilo jednom dvadeset i pet kositrenih vojnika, sve odreda
braće, jer su svi potekli od jedne stare kositrene zaimače. Svima im
bila puška u ruci, svi pogled usmjerili naprijed, svaki se kočio u
prekrasnoj crveno-modroj odori. Kad se poklopac skinuo s kutije u
kojoj su ležali, prvo što su čuli na ovom svijetu bijahu riječi:
»Kositreni vojnici!« Tako je uskliknuo malen dječak i pljesnuo
rukama: dobio ih na dar o rođendanu pa ih poredao po stolu.
Svi vojnici bili udlaku jednaki, samo se jedan jedini malko
razlikovao od ostalih: imaše on samo jednu nogu. Kad su ih lijevali,
on bio posljednji, pa za njega, da bude cijel cjelcat, nije doteklo
kositra. Ali je na onoj jedinoj nozi stajao isto onako čvrsto kao i
drugi na dvjema, i baš se on proslavio, kako ćemo evo čuti.
Na stolu gdje su stajali poredani, nalazile se i mnoge druge
igračke, a među njima se najviše isticao prekrasan dvorac od papira.
Kroz male si prozore mogao pogledati u dvorane u dvorcu. Pred
dvorcem bilo sitno drveće oko malena zrcala što je imalo prikazivati
jezero. Po jezeru plovili voštani labudovi i u njemu se ogledavali.
Sve je bilo lijepo, ali je najljepša ipak bila djevojčica što je stajala
dvorcu na vratima. I ona bila izrezana od papira, ali je imala haljinu
od najfinijeg prozirnog platna i malu, usku modru vrpcu preko
ramena. Na vrpci joj blistava zvijezda, velika koliko cijelo joj lice.
Djevojčica ispružila obje ruke, jer bijaše plesačica, a jednu je nogu
toliko savila iza sebe uvis da je kositreni vojnik nije mogao vidjeti,
pa je mislio da je i u nje samo jedna noga.
»To bi bila žena za me!« pomisli vojnik; »ali je previše
otmjena: nastan joj u dvorcu, a meni u običnoj kutiji, pa i tu nas se
nabilo dvadeset i pet — nije to mjesto za nju! Ali ću svakako gledati
da se s njom upoznam!«
I opruži se lijepo iza burmutice na stolu, odakle je zaklonjen
mogao dobro promatrati malu, finu damu, koja je i dalje stajala na
jednoj nozi ne gubeći ravnoteže.
Uvečer sve ostale kositrene vojnike pokupe u kutiju, a ukućani
odu spavati. Sad se igračke počnu igrati različitih igara, »posjeta«,
»rata«, a neke okrenu plesati. Kositreni vojnici zveckali u kutiji, jer
su i oni htjeli u igru, ali ne mogahu dignuti poklopca. Krcaljka za
90
orahe počela se premetati, a pisaljka stala kliziti po pločici. Nastala
buka i graja, od nje se probudio kanarinac, pa se i on umiješao sa
svojim glasićem, i to u stihovima. Samo se kositreni vojnik i mala
plesačica nisu s mjesta micali: ona je uspravno stajala na vrhu
prstiju ispruživši obje ruke, a on se ustobočio na svojoj nozi, ne
skidajući ni časak oka s nje.
Uto izbi ponoć, i pras! — poklopac s burmutice odskoči: u njoj
nije bilo burmuta, već malen crn đavolak; bijaše tako vješto izrađen.
— Hej, kositreni vojniče! — poviče đavolak. — Hoćeš li
oboriti pogled!
Ali se vojnik pravio da ne čuje.
— Čekaj samo! — zaprijeti đavolak. — Vidjet ćeš ti svoje
sutra!
Kad je objutrilo i djeca ustala, kositrenog vojnika postave u
prozor. Bijaše li đavolak posrijedi ili propuh, ne znam ti reći, ali se
prozor nenadano otvori, a naš se vojnik strmoglavi s trećeg kata!
Ah, kako je to bio strašan pad: nogu je okrenuo ravno u zrak, a
zaustavio se naglavce, na kapi, i tako ostao zabivši bajunetu među
kamenje na pločniku.
Sluškinja i dječak odmah otrčaše na pločnik da ga traže. I
premda su ga gotovo ugazili, ipak im pogled ne pade na nj. Da je
vojnik viknuo: »Evo me!« sigurno bi ga našli, ali se njemu činilo
neprilično da viče kad je u odori.
Poče promicati kiša, sve kap po kap, dok najposlije ne uli pravi
pljusak. A kad minu, eto ti dvojice derana.
— Gle kositrenog vojnika — reče jedan. — Hajde neka plovi!
I načiniše čamac od novina, postaviše u nj vojnika i otisnuše
čun nizvodu, pustiše ga da plovi niz kameni jarak duž pločnika.
Dječaci pođoše sa strane plješčući rukama.
Jao, kakvi su se valovi dizali u jarku i kakva je struja onuda
derala! Ta sva se voda ondje slijevala! Papirni je čun skakutao gore-
dolje, katkad bi se i zavrtio naglo i vrtoglavo, i naš bi se vojnik sav
potresao, ali je ostajao postojan: on ni da okom trepne, već gleda
ravno preda se, čvrsto drži pušku u ruci.
Najednom čamac zaplovi pod dugačku dasku nad jarkom, a tu
se sastavila takva tama kakva je u vojnikovoj kutiji.
»Kamo li sam to samo dospio?« pomisli vojnik. »Sve mi je to
onaj đavolak umijesio! Ah, da je barem ona mala djevojka sa mnom
u čunu, pa bio još i veći mrak!«
91
U taj se čas pojavi velik vodeni štakor kojemu nastan bijaše
ondje pod daskom.
— Imaš li putni list? — upita ga štakor. — Ovamo s njim!
Ali je kositreni vojnik samo šutio i još čvršće stisnuo pušku.
Čun otplovi dalje, a štakor nadade za njim. Uh, što je škrgutao
zubima i dovikivao triješću i slami:
— Držite ga! Zaustavite ga! Nije platio carine! Nije pokazao
putnog lista!
A struja bujala i jačala pa vojnik već zamijeti danje svjetlo pred
sobom, ondje gdje je daska prestajala, ali ujedno začu štropot koji bi
mogao i junaka uplašiti. Zamislite samo! Jarak se na kraju daske
izlijevao u velik kanal, a to je, dakako, za vojnika bilo opasno kao
što bi za nas bilo da zaplovimo niz velik vodopad.
Sad već bijaše tako blizu strašnom vodopadu da se nije mogao
zaustaviti. Kliznu čun, a ubogi se kositreni vojnik ukoči što je god
mogao: neka nitko ne rekne da je i okom trepnuo. Čun se tri-četiri
puta zavrtje i do ruba napuni vodom: nije bilo druge, morao je
potonuti. Kositreni je vojnik stajao do vrata u vodi, a čun tonuo sve
dublje i dublje. Papir se sve više močio, te voda prijeđe vojniku
preko glave. On pomisli na dražesnu malu plesačicu koje više nikad
neće vidjeti, i u njegovim ušima zazvoni:
Naprijed, naprijed, ratniče,
smrti u zagrljaj!
Onda se papir podera, a vojnik propade, te ga u isti čas proguta
povelika riba.
Uh, kako je tamno unutri! Još gore nego pod daskom u jarku. I
tako tijesno! Ali je kositreni vojnik postojan; pružio se koliko je dug
s puškom u ruci.
Riba se praćakala i strahovito trzala. Naposljetku se umiri, a
njome kao da sjeknu svijetla zraka. Svjetlost zasja sasvim jasno, a
netko povika:
— Kositreni vojnik!
Ribu, naime, bijahu uhvatili, odnijeli na trg i prodali, pa je tako
stigla u kuhinju, gdje ju je kuharica razrezala velikim nožem.
Kuharica sa dva prsta uhvati vojnika oko pasa i odnese ga u
sobu, gdje su svi htjeli vidjeti slavnog čovjeka što je putovao
svijetom u ribljem trbuhu. Ali se kositreni vojnik nije nipošto
92
uzoholio.
Staviše ga na stol, a kad tamo — ma što je život čudan! —
kositreni se vojnik našao u istoj sobi gdje i prije bijaše, gledao istu
djecu i igračke po stolu, čak i onaj divni dvorac s dražesnom malom
plesačicom. Još je stajala na jednoj nozi, a drugu držala visoko u
zraku. I ona bijaše postojana. To ganu vojnika, te umalo što ne pusti
kositrene suze; ali ih nije pustio, jer to njemu ne bi priličilo. Gledaše
je, i ona mu uzvraćaše pogled, ali nisu ni riječi prozborili.
U taj tren jedan od mališana zgrabi vojnika pa ga baci pravo u
peć, premda za to nije imao nikakva razloga. I tu, zacijelo, bijahu
prsti onog đavolka iz burmutice.
Kositreni vojnik stajaše jarko osvijetljen i osjećaše užasnu
vrućinu, samo nije znao je li to od pravog plamena ili od ljubavi.
Boje je izgubio, sasvim se sljuštile s njega — dok bijaše na putu, ili
od tuge i jada, tko bi znao. Upro je pogled u malu djevojku; i ona je
gledala njega, pa on osjeti kako se topi, ali svejednako postojan, s
puškom u ruci. Uto se otvoriše vrata, vjetar podiže plesačicu, te ona
poletje poput vile pravo u peć, vojniku: ondje zaplamsa i nestade.
Kositreni se vojnik rastalio u grudicu, pa kad je sluškinja sutradan
vadila pepeo, nađe ga kao malo srce od kositra. Od plesačice ostala
samo zvijezda, a i ta pocrnjela kao ugljen.
93
CAREVO NOVO RUHO
(Andersen)
Prije mnogo godina živio vam car poznat po tome što je
nadasve volio lijepo, novo ruho: sav je novac tratio samo na to da se
što bolje odjene i nakiti. Nije mario za vojnike, ni za kazalište, ni da
se izveze u šetnju po šumi — jedino mu bijaše do toga da pokaže
svoje novo ruho. Imao je posebno ruho za svaki sat u danu, pa kako
se inače kaže o kralju da se nalazi u vijećnici, tako su o tome caru
uvijek govorili: »Car je u rušnici!«
U velikom gradu gdje mu bijahu dvori živjelo se lagodno,
okretali ondje brigu na veselje. Svaki dan dolazili stranci, a jednoga
dana eto dvojice varalica. Rekoše da su tkalci i da znaju tkati
najljepšu tkaninu što se može zamisliti. Ne samo da su joj boje i
uzorak izvanredno lijepi, već ruho, sašiveno od te tkanine, ima
čudno svojstvo da je nevidljivo svakome onom tko je nesposoban za
svoju službu ili je pak neizrecivo glup.
»Baš divno ruho«, pomisli car. »Ako ga budem nosio, znat ću
tko u mome carstvu nije za mjesto koje zauzima. Moći ću razaznati
mudre od glupih! Ta mi se tkanina mora odmah otkati!« I dade onoj
dvojici varalica mnogo novaca u predujam, da počnu djelo.
Varalice postaviše dva tkalačka stana i sjedoše za posao:
pričinjahu se kao da tkaju, ali nisu imali ništa u razbojima. Bez
okolišanja su zahtijevali najfiniju svilu, najčistije zlato, i sve to trpali
u svoju torbu, a radili na praznim razbojima do kasno u noć.
»Baš bih htio znati koliko su otkali!« pomisli car. Ali mu se
malko stijesnilo oko srca kad se sjetio da oni koji su glupi ili pak ne
valjaju u svojoj službi, ne mogu vidjeti te tkanine. Premda je bio
uvjeren da se za sebe ne mora bojati, ipak je htio najprije poslati
koga drugog da izvidi što je i kako je. Sav je grad znao kakvu
čudesnu moć ima ta tkanina; svi bijahu radoznali hoće li se pokazati
lošim ili glupim njihov susjed.
»Poslat ću tkalcima svoga starog, poštenog ministra!« smisli
car. »On će najbolje vidjeti kakva je tkanina, jer je razuman, a nitko
u svojoj službi nije bolji od njega!«
I stari čestiti ministar uđe u dvoranu gdje sjeđahu ona dvojica
varalica radeći za praznim razbojima.
»Bože me očuvaj!« pomisli stari ministar i razrogači oči. »Ta ja
94
ništa ne vidim!« To je pomislio, ali nije izrekao.
Varalice ga zamole da priđe bliže, i zapitaju ga zar nije uzorak
lijep, a boje divne. I pokazivahu na prazan razboj. Jadnom starom
ministru gotovo iskočiše oči iz glave, ali nije mogao ništa vidjeti, jer
ničeg i ne bijaše.
»Gospode Bože!« pomisli stari ministar. »Ta zar sam glup? Ne
bih to nikada pomislio, a i ne treba da itko sazna. Ta zar ja nisam
sposoban u svome zvanju? Ne, ne smijem reći da ne vidim tkanine!«
— Ništa ne velite? — reći će jedan od tkalaca.
— Oh, izvrsno! Upravo prekrasno! — kaza stari ministar
gledajući kroz naočari. — Te šare, pa te boje! Jest, reći ću caru da
mi se osobito sviđa!
— Radujemo se! — prihvatiše oba tkalca pa uzeše poimence
nabrajati boje i hvaliti osobite šare, a stari je ministar dobro slušao,
da bi mogao to isto ponoviti kad se vrati k caru. Kako smislio tako i
učinio.
Varalice nato zatražiše mnogo novaca, još više svile i još više
zlata. Kazaše da im to treba za tkanje, pa sve strpaše u svoje
džepove, a u tkalački stan ne dođe ni jedna jedina nit, jer su i dalje
tkali na praznim razbojima.
Car malo zatim posla drugoga čestitog službenika da vidi kako
napreduje tkanje i hoće li tkanina uskoro biti gotova. A s tim
službenikom bilo isto što i s ministrom: gledao je i gledao, ali kako
ničega nije bilo osim praznih razboja, nije mogao ništa ni vidjeti.
— Zar nije lijepa tkanina? — upitaše lupeži pokazujući i
objašnjavajući divnu šaru koje i nije bilo.
»Glupan nisam!« mislio je čovjek. »Znači onda da nisam
sposoban za svoje dobro mjesto? Zbilja smiješno! Ali ne smijem
dopustiti da drugi zamijete!« I stane hvaliti tkaninu koje nije vidio i
uvjeravati ih kako mu se sviđaju te lijepe boje i divne šare.
— Jest, baš prekrasna! — reče caru.
Sve je u gradu govorilo o divnoj tkanini.
Sad je i sam car htio da je vidi dok je još na tkalačkom stanu.
Sa svom pratnjom odabranikâ, među kojima se nalazila i ona
dva stara službenika koji su već prije bili ondje, ode car do one
dvojice lukavih varalica, što su sada okrenuli tkati iz svih sila, ali
naprazno, bez ikakve osnove i potke.
— Zar nije sjajno! — reći će ona dvojica čestitih službenika. —
Neka vaše veličanstvo izvoli pogledati: kakvih li šara, kakvih li
95
boja!
I pokazivahu na prazan razboj, jer bijahu uvjereni da drugi vide
tkaninu.
»Trista mu jada!« pomisli car. »Ja ne vidim ništa! Pa to je
strašno! Zar sam glup? Ili nisam sposoban da budem car? Bilo bi to
najveće zlo koje bi me moglo pogoditi!«
— O, baš lijepo! — reče car. — Izričem vam svoje najviše
priznanje! — pa klimaše zadovoljno i promatraše prazan razboj.
Nije htio reći da ništa ne vidi.
Cijela pratnja koja ga je slijedila gledaše i gledaše, ali ne uspje
vidjeti više nego ostali. Svi rekoše poput cara: »O, baš je lijepo!« pa
ga svjetovahu da se ruhom od te nove, divne tkanine odjene prvi put
za veliku povorku koja se ubrzo imala održati. »Veličanstveno!
Krasno! Izvrsno!« išlo od usta do usta, i svi bijahu ushićeni.
Car podijeli obojici varalica viteški križ, da ga nose u zapučku,
i naslov tkalca-viteza.
Svu noć uoči dana kad je imala biti povorka, varalice su
probdjele kraj šesnaest i više upaljenih svijeća.
Narod je mogao vidjeti kako se žure dovršiti carevo novo ruho.
Pretvarahu se da skidaju tkaninu s razboja, rezahu velikim nožicama
po zraku, šivahu iglom bez konca i naposljetku izjaviše:
— Evo, ruho je gotovo!
Car sa svojim najotmjenijim dvorjanima sam dođe onamo.
Varalice podigle jednu ruku uvis, kao da nešto drže, i govorile:
— Evo hlača! Evo kaputa! Evo plašta! — i tako redom.
— Lako je kao paučina! Čovjek bi pomislio da nema ništa na
tijelu. A to i jest ono što vrijedi!
— Jest, tako je! — potvrdiše svi dvorjani, ali nisu vidjeli ništa,
jer ničega nije ni bilo.
— Neka sada vaše carsko veličanstvo najmilostivije izvoli
odložiti svoje ruho! — rekoše varalice — pa ćemo vas odjenuti u
novo, ovdje pred velikim ogledalom!
Car skide sa sebe sve ruho, a varalice se držale kao da mu dio
po dio dodaju novo koje su tobože sašili; pa cara uzeše oko pasa kao
da mu namještaju skute, a car se okretao i vrtio pred ogledalom.
— Bože, kako li je divno sašiveno! A pristaje kao saliveno! —
povikaše svi. — Kakva li uzorka! Kakvih li boja! Nema šta,
dragocjeno ruho!
— Vani su nosači baldahina što će se nositi nad vašim
96
veličanstvom u povorci — najavi vrhovni meštar svečanosnik.
— Evo me, spreman sam! — reče car. — Pristaje li mi dobro?
— pa se još jednom okrene pred ogledalom, a to je trebalo značiti da
pomno promatra svoju odjeću.
Komornici koji su imali pridržavati mu skute pipahu rukama po
podu, kao da ih dižu, pa koračahu držeći ruke u zraku, jer se nisu
usuđivali pokazati kako ništa ne vide.
I tako je car išao u povorci pod krasnom nebnicom, a svijet po
ulicama i na prozorima govoraše:
— Bože, kako je carevo novo ruho savršeno! Kakvih li divnih
skuta! Pristaje mu kao saliveno!
Nitko nije htio priznati da ništa ne vidi, jer bi time pokazao
kako nije za svoju službu ili kako je veoma glup. Nijedne se careve
haljine nisu tako svidjele.
— Ta on nema ništa na sebi! — povika neko dijete. — Car je
gol!
— Bože, čuj glas nevinosti! — uzdahnu otac. I jedni šaptahu
drugima što je reklo dijete.
— Nema ništa na sebi! Dijete kaže da car nema ništa na sebi!
— Nema ništa na sebi! — povika naposljetku sav puk.
Protrnu car, i njemu se samom činilo da ljudi imaju pravo, ali
mišljaše otprilike ovako: »Sad mi ipak valja ostati u povorci do
kraja!« I zauze još ponosnije držanje.
A komornici i dalje nošahu skute kojih nije bilo.
97
BIJELA MAČKA
(iz britanske predaje)
Bio jednom kralj što je imao tri sina, sva tri valjana. Kralj ih
volio, ali im nije htio dati kraljevinu dok ne dođe pravo vrijeme.
Zato je odlučio da im postavi zadaću i pošalje ih u svijet.
— Želim da mi u godinu dana nađete lijepa malog psa — reče
im kad su stajali pred njim. — I velim vam: tko mi nađe najljepšeg i
najprivlačnijeg psa, taj će naslijediti kraljevinu nakon moje smrti.
Tri valjana kraljevića bila iznenađena zbog očeve želje, ali nisu
pokazivala svojih osjećaja. Otišli su s dvora, te dvojica starijih
krenuše u neku daleku zemlju, u nadi da će naći psa koji će se
svidjeti njihovu ocu.
Najmlađi pak, čim je otišao iz prijestolnice, počeo kupovati
pse. Kupovao je prepeličare i hrtove, sobne psiće i buldoge, dok ih
nije imao toliko da ih se morao osloboditi.
»Nema ništa osobito na tim psima«, u sebi će mladi kraljević.
»Valja mi iznova.« I odreče se i posljednjega svog psa, a taj bijaše
prepeličar.
Kraljević se nalazio daleko od svog zavičaja. Kad je sunce
zašlo, on udari stazom što je vodila duboko u šumu. Kako je počela
kiša, vidje pred sobom divan dvorac iz kojega je svjetlo dolazilo od
tisuća i tisuća dragulja što su resili njegove zidove.
Kad je kraljević otvorio vrata neobičnog dvorca, osjeti kako ga
dvanaest ruku nježno gura naprijed. Ruke ga dovedoše u prostoriju
tako krasnu i bogatu da je kraljević zinuo od čuda. Zatim mu te iste
ruke skidoše stari, otrcani plašt te ga odjenuše u ruho od najfinije
svilene tkanine protkane zlatom i srebrom.
U prostoriji stajao stol prostrt za dvoje, sa zlatnim noževima i
viljuškama. Domala nekoliko mačaka uđe u prostoriju, a svaka nosi
svoje glazbalo. Zauzeše mjesta i počeše glazbu, grebući svojim
šapama po žicama violine i gitare. Kraljević se jedva pribrao od
čuda, kadli najljepša bijela mačka što ju je ikad vidio, uđe u
prostoriju te se uputi pravo njemu.
— Lijepi kraljeviću — reče mačka mekim glasom — želim ti
dobrodošlicu u moj dvorac. Rado bih da ovdje ostaneš kao moj gost
dugo vremena.
Bijela mačka zauze mjesto do kraljevića, a nato počeše iznositi
98
jelo koje se sastojalo od golubova i miševa. Kraljević je jeo
golubinje meso, a mačka miševe. Zatim kraljeviću dadoše vina od
kojeg se sve zaboravlja.
Čitavu su godinu kraljević i mačka živjeli zajedno u dvorcu. Za
ljetnih dana mačka davala kraljeviću drvenog konja da jaše. Brzao je
bez zamora kroza šumu. Za zabavu mačji mu je zbor priređivao
neobičnu glazbu svake večeri.
Dvanaest ruku pratilo ga svuda kao da su mu robovi, češljalo
mu dugu crnu kosu i služilo na svakom koraku.
Kad je minula godina, kraljević se odjednom sjetio očeva
naloga, pa bijaše nesretan i potišten.
— Znam zašto si žalostan — reče bijela mačka nježnim
glasom. — Za malo dana tvoja će braća na dvore tvoga oca, kralja. I
jedan i drugi imat će psa. Uzmi ovaj žir. U njemu je pas ljupkiji
nego što možeš i zamisliti.
— Nemoj mi se rugati — dočeka mladić. — Kako u žiru može
biti pas?
— Prinesi žir na uho — opet će mačka.
Kraljević učini tako, i zaista bijaše kao da čuje nježan lavež,
koji ga je uzbudio. Stavivši žir u džep, uzjaha drvenog konja, za
kojega mu je mačka rekla da će ga dovesti na očeve dvore, i tako
krenu.
Kad su se trojica sinova pojavila pred ocem, kralj, pogledavši
najmlađega, reče:
— Ti nemaš psa? Uzimam da si promašio.
— Nije tako — odvrati najmlađi te izvadi žir iz džepa. Otvorio
ga je, i kralj vidje najmanjeg psa što ga možeš zamisliti: ležao je na
majušnu listu. Kralj i sav dvor zanijemjeli od iznenađenja kad je
mali pas skočio iz žira i slobodno potrčao po podu.
Najstariji sin imao psetance koje se drži na krilu, drugi pak
imao malena prepeličara, ali se ni jedan nije mogao usporediti sa
psićem iz žira. To su priznala i dvojica starije braće.
Kralj se ipak nije mogao odlučiti da kraljevinu dade najmlađem
sinu, i zato reče:
— Imam još jednu zadaću koju ćete izvršiti. Svaki od vas mora
naći djevojku i dovesti je ovamo za godinu dana. Tko nađe najljepšu
oženit će se njome i naslijediti kraljevinu.
Najmlađi sin vrati se bijeloj mački i reče joj što mu je činiti.
— Pomoći ću ti — dočeka ona. — Ostat ćeš ovdje sa mnom, pa
99
ćemo se veseliti godinu dana.
Mjeseci brzo prolazili i naposljetku došlo vrijeme kad se
kraljeviću valjalo vratiti na očeve dvore.
— Već ću ti pomoći — kaza bijela mačka — da dovedeš
najljepšu kraljevnu na svijetu. Moraš mi odsjeći glavu i rep i baciti
ih u ovu vatru.
Prestravljen, mladi kraljević ne htjede da učini takvu strahotu
dragoj bijeloj mački. Ali ga je ona uporno molila te on naposljetku
isuka mač te joj odsiječe glavu i rep i baci ih u vatru.
Tek što je to učinio pred njim se stvori najljepša djevojka koju
je ikad vidio u životu. I sve mačke oko njega postadoše djevojke.
— Rođena sam kao kraljevna — reče ona — ali je moja majka,
kraljica, zapala pod vlast nekih opakih patuljaka. Da me spasi,
čarobnica na našem dvoru pretvorila me u bijelu mačku, i sve
djevojke što su služile moju majku pretvorene su u mačke.
Dok je ljupka kraljevna govorila, kraljević, koji se bio već
napol zagledao u bijelu mačku, sasvim se zaljubi u kraljevnu.
— Odvest ću te na očeve dvore — na kraju će kraljević. —
Nije moguće da bi moj otac mogao zanijekati tvoju ljepotu.
S rukom u ruci ostaviše njezin dvorac, gdje je na dvorištu
stajala sjajna kočija sa šest čilih bijelih konja, ukrašenih draguljima.
Kad su ugledali kraljevske dvore, kraljevna povuče zavjese i
još se jednom pretvori u bijelu mačku. Zatim uđe u kutiju, obloženu
biserom i rubinima.
— Predstavi me ovako svome ocu — reče ona prije nego što je
kraljević zatvorio poklopac.
Kralj usrdno dočeka svoja tri sina.
— Vaše su djevojke zaista lijepe — reče kralj gledajući dvije
mlade djevojke što su stajale pokraj dvaju starijih sinova. — Teško
je odabrati koja je ljepša.
— I ja sam nešto donio — javi se najmlađi. — Lijepu malu
mačku sa šapama od baršuna.
Ne mareći za smijeh u koji su udarili dvorani, on kutiju
ukrašenu draguljima postavi otvorenu do očevih nogu.
Najednom provali sjajna svjetlost što je kralju zabliještila oči, i
iz kutije ustade mlada kraljevna s krunom od bijelih ruža na dugoj
zlatnoj kosi.
— Ti si sjajnija od sunca — reče kralj kad se pribrao. Moram
kraljevinu dati najmlađem sinu.
100
— Ne tako, vaše veličanstvo — uljudno će kraljevna. Moj otac
ima šest kraljevina kojima vlada. Kad se udam za vašeg sina, sve će
biti njegovo.
Tako je i bilo. Dvojica starijih sinova oženila se djevojkama što
su ih našli na putovanju, a kralj svakome dade polovicu kraljevine.
Najmlađi sin oženio se lijepom kraljevnom, i slavila se svadba
kakva se nikad prije nije vidjela.
Stari pak kralj povukao se na ladanje, u pratnji svoga psića iz
žira: s njim se šetao i razgovarao, brinuo se za svoje imanje i doživio
visoku starost.
101
TRI ŽELJE
(po Perraultu)
Bio jednom drvosječa što se mučio svojim poslom, a
svejednako ostajao puki siromah. A da mu na nevolju zajaše drugi
jad, imao je ženu što je uvijek zanovijetala — jezik joj neprestano
klopotao kao mlinsko kolo.
U svojoj nesreći drvosječa je naposljetku poželio da ga đavo
odnese, jer mu se činilo da mu se sve u životu izjalovilo. Njegove
tužaljke napokon doprle do ušiju boga gromovnika koji se zove
Jupiter.
Jednom kad je drvosječa upravo obarao neko stablo u šumi, eto
ti preda nj samog Jupitera. Drvosječa u strahu pade na koljena i poče
moliti milost.
— Nisam došao da te kaznim — reče mu Jupiter. — Nego,
dodijale mi tvoje tužaljke, pa ću ti ispuniti tri želje.Kako tvoja sreća
ovisi o njima, dobro promisli prije nego štogod zaželiš.
— I hoću — protisnu drvosječa, a Jupiter na to nestade.
Drhteći od uzbuđenja, drvosječa poteče kući, ženi. Prije nego
što je stigla da ga prekori što je ostavio posao, on joj pripovjedi što
mu se dogodilo.
— I dobro promisli, ženo — upozori je on. — Tri su želje,
možemo se obogatiti. Nosit ćeš dijamante i dragulje u kosi.
— Pazi, Johne — reče njegova žena kad je naposljetku
razumjela — ne smijemo se prenagliti, valja nam o tome dobro
promisliti.
— Pravo kažeš — dočeka drvosječa. — Iznesi nam posljednji
vrč vina, da se malko okrijepimo.
— Hoću, a ti dotle pripazi na vatru — reče žena.
I tako se muž i žena, prvi put nakon mnogo godina, udobno i
zadovoljno smjestiše kraj ognjišta.
— Oh — reče John pošto je malko otpio — baš nam je lijepo.
— Eh, da nam je još i koja kobasica uz vino.
Tek što je to izrekao, dugi niz kobasica doplovi u sobu: povijao
se iz kuta kraj ognjišta baš kao zmija. Drvosječina žena, koja je bila
pametnija, odmah razabra što je posrijedi.
— Glupane! Magarče! — povika ona. — Srezao si nam jednu
želju tako uludo. Govorio si o dijamantima i draguljima, a zaželio
102
kobasice!
— Čekaj, polako ženo — dočeka John češući se po glavi. —
Sigurno je to od vina. Pomutilo mi se u glavi. Nemoj tako, pa ostale
su nam još dvije želje.
Ali njegova žena, sva izvan sebe od bijesa, samo nastavljala
svoju i vikala:
— Magarče, baš imaš magareću pamet!
Jadni drvosječa, koji je i sam žalio što je proigrao jednu želju,
nije više mogao trpjeti onu viku i vrijeđanje, nego, sav pocrvenio u
licu, najposlije otčepi:
— Jezik za ogradu, ženo! Zar ništa ne može zaustaviti tvoju
jezičinu? Dabogda ti kobasica izišla na vrh nosa, možda tada nećeš
toliko razjapljivati usta!
Tek što je drvosječa izrekao tu drugu želju, odmah mu se ona
ispuni: prva kobasica u nizu učvrsti se ženi na vrh nosa.
Jadna žena sva se izbezumila. Nikad, doduše, nije bila
ljepotica, ali s onom kobasicom što joj je visila s vrha nosa i ljuljala
se tamo-amo, bijaše i ružna i smiješna. Od muke joj suze potekoše
niz lice.
— Baš smo si lijepu poparu skuhali. I što sada: da imamo
dijamante i rubine ili da u trećoj, posljednjoj želji zaželimo da ti
kobasica padne s nosa?
— Ne mogu po svijetu ovakva — zagrca se u suzama
drvosječina žena. — Izreci treću želju i oslobodi me ove strašne
kobasice.
— Dobro — prihvati John te izreče treću želju.
I tako drvosječa nije nikad postao bogat. Cijeloga je života
ostao drvosječa i siromah. A što se tiče njegove žene, njezin je jezik
i dalje klopotao, baš kao i dotad. Ali je bila zahvalna mužu što je
nije ostavio s onom kobasicom na vrh nosa.
103
ZLATNA PTICA
(po Grimmu)
Davno nekoć, kad je svijet još bio mlad, živio kralj koji je imao
drvo sa zlatnim jabukama: drvo stajalo u vrtu za palačom i bilo
najvrednije kraljevo blago.
Kako bi drvo donijelo plodove, brojili su zlatne mu jabuke i o
tome izvješćivali kralja. Jednog dana dođoše sluge kralju sa
strašnom viješću da nema jedne dragocjene jabuke.
— Valja postaviti stražu! — vikne kralj, veoma uzrujan.
— Ja ću biti jedan od stražara — reče najstariji od trojice
njegovih sinova.
I tako te noći najstariji sin ode u vrt da drži stražu. Ali kad je
izbila ponoć, on poče zijevati, sklopiše mu se vjeđe i ode straža: nije
bio kadar da ostane budan.
Ujutro opet ne bijaše jedne jabuke, te najstariji sin priznade da
je zaspao.
— Ja ću noćas stražariti — reče drugi sin — i dobro ću bdjeti.
Ali se i njemu dogodilo isto. Kad je izbila ponoć, on poče
zijevati, sklopi vjeđe i čvrsto zaspa. I tako je ujutro i opet
nedostajala jedna jabuka.
Nato se javi treći sin, najmlađi, te zamoli da on tu noć bdi i drži
stražu.
Kralj nije baš imao pouzdanja u najmlađeg sina zato što je ovaj
bio tih i uljudan.
— Nećeš ti napraviti ništa bolje nego tvoja braća — trpko će
kralj.
Ali je mladi kraljević uporno molio, i na kraju kralj pristade.
Naredne je noći, dakle, najmlađi sin otišao u vrt da stražari. Izbila je
ponoć, a mladi kraljević bijaše još budan. Odjednom, na svoje
veliko čudo, opazi zlatnu pticu kako je sletjela na drvo i uzela jednu
zlatnu jabuku. Momak odmah odape strijelu sa svog luka. Strijela
nije pticu pogodila, samo joj je okrznula jedno zlatno pero, tako te
ono pade kraljeviću do nogu.
Kad kralj vidje zlatno pero, sazva svoje vijeće koje nađe da to
jedino pero vrijedi polovicu njegove kraljevine.
— Ako je tako — preuze kralj — neću mirovati dok ne
imadnem tu pticu.
104
— A ja ću biti onaj koji će je naći i donijeti ovamo — reče
najstariji sin, koji je imao predobro mišljenje o sebi i svojoj
umješnosti.
Krenuo je istog dana i, pošto je prešao nekoliko milja, zašao je
u tamnu šumu. Jedini živi stvor što ga je sreo bijaše lisica, te se on
odmah maši svog oružja.
— Stani, nemoj! — povika lisica. — Znam tko si i znam što
tražiš. Ako mi poštediš život, reći ću ti kako ćeš naći zlatnu pticu.
Prođi ovom šumom pa ćeš doći u selo. Ondje ćeš vidjeti dvije krčme
— jednu prostranu i osvijetljenu, bučnu i punu zabave i veselja, i
drugu malenu i mračnu. Izaberi ovu posljednju i u njoj prenoći.
Kraljević se prezirno nasmija na to upozorenje te podiže svoje
oružje, ali lisica, ispružena repa, nestade u šumi.
Kad je pala noć, najstariji kraljev sin stiže u selo. Nađe dvije
krčme i ne oklijevajući uđe u onu veliku i prostranu što bijaše
osvijetljena. Tu je bilo zabavno i veselo, tako te je kraljević
zaboravio zlatnu pticu i odlučio da tu ostane dok novac traje.
Kralj je uzalud očekivao vijesti od najstarijeg sina te je nakon
dva-tri tjedna poslao drugoga da nađe zlatnu pticu. Na rubu tamne
šume i taj naiđe na lisicu te bi je ubio da životinja nije progovorila.
— Znam tko si i što tražiš — prozbori lisica te i njega upozori
kao što je upozorila i njegova brata. Ali drugi sin nije volio nikakvih
upozorenja, pogotovu ne od lisice.
Kad je došao do one dvije krčme, brat ga pozva s prozora
prostrane i osvijetljene bučne krčme, a mlađi nije razmišljao ni
oklijevao, nego odmah uđe. Tu je proveo noć u veselju i zabavi, a
kad je jutro objutrilo, i on zaboravi sve o zlatnoj ptici.
Nekoliko je mjeseci prošlo pa kralj već izgubio nadu da će
ikada vidjeti dvojicu sinova.
— Pusti me da odem i nađem zlatnu pticu — molio najmlađi
sin, ali je kralj imao tako malo povjerenja u njega da je odbio
njegovu molbu. No kako je najmlađi sin zaintačio i neprestano
molio, kralj naposljetku pristade.
I opet se na okrajku šume pojavila lisica kad je najmlađi
kraljević došao onamo.
— Poštedi mi život — reče lisica. — Znam tko si i znam što
tražiš...
Najmlađi sin na to se veselo nasmija:
— Pa i ne bih te ubio i da imam oružja uza se.
105
— Onda me poslušaj — nastavi lisica — pa ću ti reći kako ćeš
naći zlatnu pticu. Kad dođeš u selo, vidjet ćeš dvije krčme: jednu
veliku, rasvijetljenu i bučnu, drugu malenu i jadnu, s mračnim
prozorima. Izaberi onu malu i neuglednu, i tu provedi noć...
— I hoću! — dočeka mladić smijući se. — I hvala ti na dobru
savjetu. — Dat ću ti i više od savjeta — reče lisica. — Sjedni mi na
rep pa ću te odnijeti do sela. Tek što je mladić poslušao, lisica
poteče poput vjetra, preko kamenja i grmlja, i ubrzo eto ih u selu.
— Sad te ostavljam — reče lisica — i dobro uzmi u pamet ono
što ti rekoh.
— I hoću — preuze mladić, pa i ne pogledavši na onu
rasvijetljenu i bučnu krčmu, uđe u malu i neuglednu i tu provede
mirnu noć.
Sutradan podrani, uze put pod noge te opet naiđe na lisicu.
— Opet ću ti pomoći — reče lisica. — Ovaj put vodi pravo u
dvorac u kojem drže zlatnu pticu. Moraš proći četu vojnika što
čuvaju dvorac. Prođi kroza sve sobe dok ne stigneš u posljednju. Tu
ćeš naći zlatnu pticu u drvenoj krletki. Ne gledaj na zlatnu krletku
što visi pokraj nje... inače ćeš loše proći.
Nato lisica pruži rep.
— Sjedni mi na rep, pa ću te odnijeti do mjesta odakle ćeš
vidjeti dvorac.
Jurili su kao vjetar preko grmlja i kamenja, dok nisu ugledali
dvorac. Momak zahvali lisici te upravi korak prema dvorcu. Kad je
došao donde, prođe tiho pokraj straže što je spavala.
U dvorcu je brzo našao prostoriju u kojoj su čuvali zlatnu pticu.
Bilo je sve onako kako je lisica rekla. Ali kad je momak dohvatio
drvenu krletku s pticom, pogled mu pade na praznu zlatnu krletku.
»Divne li krletke!« momak će u sebi. »Bila bi šteta ostaviti je.
Osim toga, zlatna je ptica i previše lijepa za ovu staru drvenu
krletku.«
I u tome otvori vrata drvene krletke i rukom zahvati pticu. Kad
je oćutjela njegovu ruku, zlatna ptica protisnu prodoran krik tako da
je probudila sve u dvorcu.
Odasvud povrvjeli vojnici: ščepaše oni momka te ga vrgnuše u
tamnicu. Ujutro ga odvedoše pred kralja one zemlje, a kraljevi suci
izrekoše momku smrtnu kaznu.
— Tako će biti — pritvrdi kralj — osim ako mi ne dovedeš
zlatnog konja koji juri brže od vjetra. Učini to pa ćeš steći slobodu, i
106
još ću ti za zlatnog konja dati zlatnu pticu.
Momak prihvati, ali je duboko uzdahnuo kad je izbio na put.
Išao je neko vrijeme, a onda ugledao staru prijateljicu lisicu.
— Sam si sebi na vrat naprtio nevolju — reče lisica. — Ali ću
ti ipak pomoći.
I pruži lisica rep.
— Sjedi mi na rep pa ću te odnijeti do dvorca u kojem drže
zlatnog konja.
Zahvalan, kraljević sjede lisici na rep. Jurili su kao vjetar,
preko grmlja i kamenja, dok nisu ugledali dvorac.
— Konjušari će spavati pred stajom u kojoj je zlatni konj —
reče lisica. — Prođi kraj njih bez ikakva straha, nećeš ih probuditi.
U staji ćeš vidjeti dva sedla: jedno obično, od smeđe kože, a drugo
od zlata. Osedlaj konja sedlom od kože. Ne diraj zlatno sedlo, inače
će biti loše po tebe.
Upravo onako kako je lisica rekla, kraljević pokraj usnulih
slugu prođe u staju gdje je stajao zlatni konj. Ali kad vidje oba
sedla, momak pomisli kako takva lijepa životinja treba da ima i
dostojno sedlo, te osedla konja zlatnim sedlom.
Tek što je to učinio, konj zanjiska tako prodorno da su se
probudile sluge i nahrupile u staju. Uhvatiše kraljevića i vrgnuše ga
u tamnicu.
Ujutro gospodar dvorca izreče momku smrtnu presudu.
— Osim ako si kadar da mi dovedeš lijepu kraljevnu što živi u
zlatnom dvorcu sto milja odavde... Ako to izvedeš, poklonit ću ti
život i još ti dati zlatnog konja.
Prešao momak nekoliko milja i na svoju sreću opet naišao na
lisicu.
— Nisi zaslužio moju pomoć — ljutito će mu lisica — ali te ne
mogu prepustiti tvojoj sudbini. Sjedni mi na rep pa ću te odnijeti u
blizinu zlatnog dvorca u kojem živi lijepa kraljevna.
Jurili su kao vjetar, preko grmlja i kamenja, dok ne stigoše
zlatnom dvorcu na vidik.
— Pričekaj dok se ne smrači — reče lisica. — Kad sve u
dvorcu zaspi, kraljevna će izići i šetati vrtom. Zagrli je i poljubi.
Ona će tada poći s tobom. Ali će te najprije moliti da je pustiš da se
pozdravi s roditeljima. Moraš odbiti, inače zlo po tebe.
Upravo kako je lisica rekla, momak nađe kraljevnu u vrtu. On
je zagrli i poljubi, a ona mirno pođe s njim. Ali domala ona udari u
107
plač i poče ga moliti neka je pusti na kratak čas da se pozdravi s
roditeljima. Momak odmahnu glavom, ali je lijepa kraljevna uporno
molila i čak je klekla pred njim.
— Dobro — naposljetku će momak. — Ne vidim u tome
nikakva zla.
Tek što se kraljevna nagnula nad oca, on se probudi, a njegovi
povici probudiše sve u dvorcu. Uhvatiše momka i vrgoše ga u
tamnicu. Ujutro ga gospodar dvorca, kralj, pozva i reče mu:
— Danas ćeš umrijeti, osim ako ne makneš brijeg što mi
zaklanja vidik s prozora u spavaonici. Imaš osam dana vremena.
Ako uspiješ, vraćam ti život i još ti dajem svoju kćer za ženu.
Kralj je tako rekao jer je u srcu znao da je momku zadao
beznadnu zadaću.
Beznadnom se činila i momku kad je s lopatom u rukama
krenuo protiv brijega. Sedmog dana brijeg bijaše visok koliko i
prvoga. Naposljetku momak odbaci lopatu i rukama se uhvati za
glavu. Kad je pogledao preda se, a ono pred njim stoji njegova stara
prijateljica lisica.
— Ne znam zašto se mučim s tobom — reče lisica. — Za
nevolju u koju si zapao sam si kriv, ali ne želim da te liše života. Idi
pa se naspavaj, a o brijegu pobrinut ću se sama.
Kad se momak ujutro probudio, brijega više ne bijaše!
Uzviknuvši od radosti, odjuri pred kralja s radosnom viješću. Kako
je dao svoju riječ, kralju ne osta drugo nego da mu dade svoju kćer,
lijepu kraljevnu.
Krenuše njih dvoje iz dvorca i naiđoše na lisicu pokraj puta:
— Dosad je išlo dobro — reče lisica. — A sad ću ti reći kako
ćeš se domoći zlatnog konja a ipak zadržati lijepu kraljevnu. Kad
dođeš do dvorca na kojemu drže zlatnog konja, gospodar dvorca
rado će ti dati konja u zamjenu za kraljevnu.
— Tako je — dočeka momak — ali ja ne želim da ostanem bez
svoje zaručnice.
— I ne moraš — preuze lisica, ponešto nestrpljiva. — Kad
uzjašeš na zlatnog konja, rukuj se sa svima, a s kraljevnom
naposljetku. Kad joj uhvatiš ruku, brzo je vini sebi na konja pa
potjeraj uzagrepce. Nema na svijetu konja koji bi bio brz kao zlatni
konj.
Ovaj put momak učini kako mu lisica reče, te je osnova uspjela
da se sve prašilo. Kad bijahu daleko od dvorca, iz grmlja iziđe na
108
put lisica, a momak priteže uzdu.
— Sad ću ti pokazati kako ćeš doći do zlatne ptice — reče
lisica. — Ostavi kraljevnu meni na brigu, a ti odjaši u dvorac. Ondje
će ti rado iznijeti zlatnu pticu i dati je u zamjenu za zlatnog konja.
Nemoj sjahati nego na konju primi krletku pa poteci. Nema na
svijetu konja koji bi dostigao tvoga.
Sve je teklo kako su naumili. Momak je dobio zlatnu pticu i
vratio se kraljevni i lisici.
— A sada — prozbori lisica — tražim svoju nagradu. Kad
dođemo u šumu, ubij me svojim lovačkim nožem i odsijeci mi
glavu.
Momak ustuknu u strahu.
— Nikad ja to neću učiniti — uzvikne užasnut.
— Dobro — žalosno će lisica. — Ali treba da te još na nešto
upozorim: što god radio, nemoj nikad sjesti na rub studenca.
I to rekavši, nestade u šumi.
Momak sa svojim blagom krenu put očevih dvora. Kad je
došao u selo gdje su dvije krčme, doznade da će toga istog dana na
vješala objesiti dvojicu poročnih ljudi. Odmah je u njima prepoznao
dvojicu svoje braće.
— Otkupljujem njihovu slobodu — predloži momak, i posao bî
zaključen.
Oba njegova brata hinila zahvalnost, a momak, najmlađi im
brat, pristade da jede s njima kad budu u šumi.
— Sjedi na rub tog studenca dok ja ne pripremim jelo — reče
najstariji.
Tek što je sjeo, drugi brat gurnu ga u studenac.
Podmukla braća, nadasve zadovoljna, preuzeše lijepu
kraljevnu, zlatnog konja i zlatnu pticu te se vratiše na očeve dvore.
Kralj dočeka dvojicu sinova s počastima, a jedva se kanda i
sjećao da je ikad imao trećeg sina. Kralj se brinuo samo za svoje
blago. Zlatni konj nije htio jesti, zlatna ptica nije htjela pjevati, a
kraljevna plakala cio dan.
Kraljev treći sin nije bio mrtav. Pao je na meku mahovinu pa se
nije povrijedio, ali je zdenac bio tako dubok da nije mogao van.
Nakon nekoliko pokušaja odustao je od svega i smatrao se
izgubljenim. No njegova prijateljica lisica nije ga ni u zdencu
zaboravila.
— Nisi slušao moju opomenu — dovikne mu ona — i nisi
109
zaslužio moju pomoć. Ali ne želim da pogineš. Uhvati se za moj
rep, pa ću te izvući.
Kad je kraljević bio na sigurnu, reče mu lisica:
— A sada me pažljivo slušaj. Ako tvoji saznaju da si živ, ubit
će te. Preruši se u prosjaka pa idi na dvore.
Momak učini tako, i tek što se našao na očevim dvorima, zlatni
konj poče jesti, zlatna ptica poče pjevati, a lijepa kraljevna prestade
plakati. Otišla je kralju i rekla mu:
— Opet sam sretna, jer me negdje tu na dvorima čeka moja
prava ljubav.
I na to pripovjedi cijelu priču.
Kralj odredi da se svi na dvorima skupe. Kad je kraljevna
vidjela visokog mladića u prosjačkoj odjeći, ona mu obisnu oko
vrata i poljubi ga.
Kralj prepozna svoga najmlađeg sina i odredi da pogube
dvojicu zle braće. Ubrzo zatim najmlađi se oženio lijepom
kraljevnom, i na dvorima zavlada sreća i vedrina.
Jednog dana nakon vjenčanja kraljević se nađe u šumi, na
onome mjestu gdje je prvi put vidio lisicu. Na njegovu radost lisica
opet bijaše ondje.
— Mogu li ti učiniti kakvu uslugu? — upita kraljević.
— Možeš — odgovori lisica. — Ubij me sada i odreži mi
glavu.
Kraljević se dugo skanjivao, ali naposljetku učini kako mu je
rečeno. I gle! Tek što je to učinio, lisica se pretvori u mladića.
— Tvoja lijepa kraljevna moja je draga sestra — reče on. —
Već sam mislio da je nikad više neću vidjeti — ne u mome
ljudskom obličju, jer kad sam pokušao da je zaštitim, opaki me
čarobnjak pretvorio u lisicu.
— Dođi da živiš s nama na dvorima — pozva ga kraljević. —
Sve što imam, tvoje je...
Tako i bijaše, i sve je lijepo teklo za kraljevića dokle mu je
život trajao.
110
PETERO IZ GRAŠKOVE MAHUNE
(po Andersenu)
Bilo jednom pet zrna graška u mahuni. Jednako su izgledali,
jednaka im misao, jedno drugom kazivali da je sav svijet zelen.
Mahuni se činilo da je dovoljno velika da ih drži, ali u ljeto
sunce prigrijalo, zrna krupnjela, i mahuna uskoro bijaše pretijesna za
njih. Osim toga, zrna više nisu bila zelena nego žuta, a to ih je
pomalo zbunjivalo.
— Valja nam zaista promotriti što ćemo sada — reče najdeblje
zrno.
— Uskoro će se nešto zbiti — priklopi najmlađe.
I odista se zbilo! Istog dana malen dječak uze mahunu u ruke,
pritisnu i hop! pet zrna graška zakotura se u njegovu šaku.
— Dobro je — uzviknu dječak — sad imam pet okruglih zrna
za svoju novu pucaljku.
I usmjeri prvo zrno u sunce. Drugo zrno pođe za bratom, a
treće i četvrto završiše u jarku. Na svoju žalost, peto zrno dospje u
drvenu pukotinu pod prozorom na nekom tavanu.
S druge strane prozora, u tavanskoj sobici, stajao krevet u
kojem je ležala djevojčica tako bolesna te se njezina majka bojala da
će mala umrijeti.
Svakog dana majka odlazila na posao da štogod zasluži. Cijelo
toplo ljeto i hladnu zimu djevojčica ležala u postelji, preslaba da bi
ustala. Njezina majka očajavala.
— Samo kad bi imala nešto za što bi mala živjela — znala bi
žena reći.
Nakon hladne zime došli prvi topli proljetni dani, i gle! —
odjednom nešto pod prozorom privuče pažnju male bolesnice.
— Zeleno je, zeleno — reče ona majci. — Točno je pod
prozorom.
— Gle, to je majušni grašak — majka će iznenađena.
— Sada imam vrtić s graškom — prošapta mala, i prvi put
nakon godinu dana oči joj zaiskriše kad je pokušala da se pridigne u
posteljici i da sjedne.
Majka bolesnici privuče postelju bliže prozoru:
— Da bolje vidiš svoj vrtić — reče joj, te nježnu biljku priveza
za štapić, da bi bolje rasla.
111
— Kako je lijepa biljčica — uzviknu djevojčica. — Kako ju je
lijepo vidjeti. Sigurna sam da će rasti i rasti...
Na toplini ljetnog sunca rasla mala graškova biljka što se
razvila iz posljednjeg graškova zrna. A onda je jednog dana biljka i
procvala.
— Vidi majko! — oduševljeno će djevojčica kad joj se majka
vratila s posla! — Moja se biljčica razvila u lijep i nježan cvijet.
Čini mi se, majko, da se oporavljam kako grašak raste.
Suze radosnice potekle majci niz lice kad je vidjela kako
djevojčica ustaje iz postelje te hoda sama — ide k prozoru da
poljubi svoju biljku.
Malo srce graškove biljke ispuni se ponosom.
»Dvoje moje braće«, biljka će u sebi, »otišlo je na sunce, a
drugo dvoje u jarak. Ali nijedno nije kao ja, nijedno nije vratilo
zdravlje bolesnom djetetu.«
112
DIVLJI LABUDOVI
(po Andersenu)
Daleko odavde — ondje kamo odlijeću lastavice kad je kod nas
zima — živio vam kralj koji je imao jedanaest sinova i jednu kćer,
Elizu. Mladi kraljevići, jedanaestero braće, išli u školu noseći
zvijezdu na grudima i sablju o boku, pisali dijamantnom pisaljkom
po zlatnoj pločici, a učili jednako dobro naizust kao što su čitali iz
knjiga, tako te se odmah vidjelo da su kraljevski sinovi. Sestra Eliza
sjedila na stolčiću od samog prozirca i imala slikovnicu što je
vrijedila pol kraljevstva.
O, sretne li djece, kad bi sreća uvijek trajala! Njihov obudovjeli
otac, kralj one zemlje, oženi se opakom kraljicom koja djeci bijaše
zla maćeha. Od prvog dana djeca osjetiše zao maćuhinski postupak.
Na dvoru slavili veliku svečanost, pa se djeca igrala »posjeta«, ali
umjesto obilja kolača ili pečenih jabuka, dala im maćeha samo
pijeska u zdjelici i rekla neka zamisle što im treba.
Već poslije jednog tjedna maćeha otpravila sestricu Elizu na
selo seljacima, a nije dugo potrajalo te je kralja toliko odbila od
siromašnih kraljevića da za njih više i nije mario.
— Idite u svijet i brinite se sami za sebe! — najposlije će zla
kraljica. — Letite kao velike ptice bez glasa.
Zlo mislila zla maćeha, kleta joj se želja ispunila, ali ne
zauvijek.
Od kraljevića postade jedanaest krasnih divljih labudova:
čudno kriknuvši izletješe kroz prozor dvorca, poletješe preko
perivoja i šume, pa sve dalje i dalje.
Tek je zora zarudjela kad su letjeli nad selom gdje je u
seljačkoj izbi spavala sestrica Eliza. Ondje su kružili nad krovom,
savijali duge vratove i udarali krilima, ali ih nitko nije čuo ni vidio.
Valjalo im dalje poći, pa se vinuše pod oblake i odletješe u
daleki bijeli svijet. Tako su letjeli dok se stigoše u veliku, tamnu
šumu što se sterala sve do sinjeg mora.
Jadna mala Eliza nalazila se u seljačkoj sobi te se igrala
zelenim listom, jer druge igračke nije imala. Probola bi rupicu u
listu i kroz nju virila u sunce, pa joj se činilo da vidi jasne oči svoje
braće, a kad bi joj tople sunčane zrake taknule obraz, pomislila bi na
njihove cjelove.
113
I tako dan za danom prolazio.
Kad bi vjetar hujao i šuštao ružinim grmljem pred kućom,
šaptao bi ružama: »Je li itko ljepši od vas?« A ruže bi odmahivale i
govorile: »Eliza je ljepša!« Kad bi stara seljakinja sjedila pred
kućnim vratima i čitala pjesmaricu, okretao bi vjetar listove i
govorio knjizi: »Tko može biti bolji od tebe?« — »Eliza!«
odgovarala bi pjesmarica.
Kad se Eliza dohvatila petnaeste godine, dođe doba da se vrati
kući. Ali kad kraljica vidje kako je djevojka lijepa, sva uskiptje
bijesom i mržnjom. Još bi je istoga onoga časa pretvorila u divljeg
labuda kao i braću, ali se odmah nije usudila, zato što je kralj htio
vidjeti svoju kćer.
Ujutro uranila kraljica i otišla u kupaonicu, sagrađenu od
mramora i urešenu mekim jastucima i prekrasnim sagovima. Uzela
je tri žabe krastače, poljubila ih te jednoj od njih zapovjedila:
— Kad Eliza dođe u kupaonicu, skoči joj na glavu da postane
troma kao i ti!
— Prilijepi joj se na čelo — reče drugoj. — Neka postane
ružna poput tebe, da je ni rođeni otac ne pozna!
— Lezi joj na srce! — prišapnu trećoj. — Navedi je na ružan
grijeh da je muka zaokupi!
To rekavši pusti žabe krastače u bistru vodu, a voda se u onaj
mah zelenkasto oboji. Zatim zovnu Elizu, razodjenu je i naredi joj
da uđe u vodu.
Kako Eliza uroni u vodu, odmah joj jedna žaba skoči u kosu,
druga joj se prilijepi na čelo, a treća sjede na grudi, ali bijaše kao da
Eliza ništa i ne zamjećuje. Kad je ustala, a to na vodi plove tri
crvena makova cvijeta.
Da životinje nisu bile otrovne i da ih nije poljubila vještica,
pretvorile bi se u crvene ruže. Ipak su se pretvorile u cvjetove jer
počivahu na Elizinoj glavi i kraj njezina srca. Bila je Eliza i suviše
nedužna i čista, a da bi je čarbine mogle nadvladati.
Kad je to vidjela zla kraljica, natare je orahovim sokom da je
sva postala tamnosmeđa, premaže joj lijepo lice nekakvom
smrdljivom mašću, a kosu joj pomrsi i slijepi; bilo je naprosto
nemoguće prepoznati lijepu Elizu.
Kad je otac ugleda takvu, prestravi se te kaza da to nije njegova
kći. I nitko je drugi nije htio poznati, osim psa čuvara i lastavica, ali
su to siromašne životinje, njih nitko ne pita za mišljenje.
114
Tada brizne u plač jadna Eliza i sjeti se svoje jedanaestero
braće u dalekoj divljini. Tužna i žalosna odšulja se iz dvora.
Ni sama nije znala kuda će i kamo, tuga joj srce stegla, čeznula
je za braćom, koju su sigurno, kao i nju, otjerali, pa im valjalo poći
kuda ih oči vode. Njih je htjela naći, njih je pošla tražiti. Cio je dan
hodala preko polja, išla preko močalina i baruština dok nije zašla u
veliku šumu.
Tek što bijaše stigla u šumu, već je i noć zateče. Zašla je daleko
od svakog puta pa dalje nije mogla. Stoga leže na mekanu
mahovinu, izmoli večernju molitvu i nasloni glavu na panj.
Tišina legla među granje, uzduh blag, a svuda naokolo, u travi i
po mahovini, svijetlile poput zelenih plamičaka stotine krijesnica.
Kad se rukom takla jedne grane, prosuše se po njoj svijetnjaci kao
da se zvijezda rasula.
Svu noć Eliza snivala o braći: opet se igrahu kao djeca, pisahu
dijamantnom pisaljkom po zlatnoj ploči i razgledahu onu prekrasnu
slikovnicu što je stajala pol kraljevstva. Ali po ploči nisu pisali sve
same ništice i crtice, kao nekoć, već najsmionije pothvate koje su
izveli, sve što su proživjeli i vidjeli. A u slikovnici sve oživjelo:
ptice pjevale, ljudi izlazili iz knjige i razgovarali s Elizom i
njezinom braćom. A kad bi okrenula stranu, svi bi opet uskakali u
knjigu, da ne bude zbrke u slikama.
Kad se probudila, sunce već bijaše visoko odskočilo. Nije ga
doduše mogla vidjeti, jer je golemo lišće širilo guste, jake krošnje,
ali su zrake prodirale kroz njih, šarale prošare i prošarice i
poigravale poput kakva lepršava zlatnog vela. Zelenilo širilo svjež
miris, a ptice umalo što nisu sjedale na ramena. Slušala je žubor
vode s mnogih jakih izvora, što se slijevahu u jezero s najfinijim
pješčanim dnom. Obraslo je, doduše, čestarom i šipražjem, ali su na
jednom mjestu jeleni probili velik otvor, i kroza nj Eliza ode na
vodu. Voda bijaše nadasve bistra, da vjetar nije njihao grane i
grmlje, gotovo bi pomislila da je naslikano na dnu; tako se jasno u
vodi ogledao svaki list, bio na suncu ili u sjeni.
Uplašila se Eliza kad je ugledala svoje lice: toliko bijaše smeđe
i ružno. No čim je smočila malu ruku te protrljala čelo i oči, opet se
pokaza prava koža, zasja bijela put. Tad Eliza odloži haljine i zagazi
u svježu vodu. Pošto se okupala, bijaše opet ona prijašnja — ljepše
kraljevne od nje ne bi našao na tom svijetu.
Kad se opet odjenula i splela kosu, ode na izvor, napi se iz
115
dlana i zađe još dublje u šumu. Ni sama nije znala kuda da ide,
udarala je nasumce... Mislila je na braću i na dobru sreću, koja je
neće ostaviti. Ukaza joj se drvo kojemu se grane savijahu pod
plodovima: bijaše to jabuka-divljaka puna zrelih plodova. Tu Eliza
poruča, a kad se najela, podupre grane i zaputi se u najtamniji dio
šume.
U dubini šume mir carevao, bilo ondje tako tiho da je čula
svoje korake i razabirala svaki uveli listić što bi joj zašuštao pod
nogama. Nijedne ptice nije tu bilo, nijedan sunčani trak nije mogao
prodrijeti kroz goleme, guste krošnje. Visoka stabla stajala tako
nagusto jedno do drugoga te joj se činilo, kad bi pogledala pravo
preda se, da joj se pred očima isprečuje ograda za ogradom. O, bila
je to samoća kakve nikad prije nije osjetila.
Noć mrknula, stisla se tama. Ni jedne jedine male krijesnice da
zasvijetli u mahovini. Tužna leže Eliza da otpočine. U snu joj se
pričini da se grane nad njom razmiču i da joj se nebo otvara... Kad
se ujutro probudila, nije znala bješe li to san ili java.
Pošla je dalje, a nakon nekoliko koraka susrete staricu s
košarom kupina. Starica joj dade malo kupina, a Eliza je upita nije li
možda vidjela jedanaest kraljevića kako jezde kroza šumu.
— Nisam — odgovori starica — ali sam jučer vidjela jedanaest
labudova sa zlatnom krunom na glavi kako plove niz rječicu
nedaleko odavde.
I odvede Elizu malo dalje, do obronka podno kojega se vijugala
rječica. Drveće s obiju obala pružalo duge lisnate grane jedno prema
drugome, a gdje se zbog prirodnog rasta nije moglo doseći, ondje je
izvadilo korijenje iz zemlje i nad vodom stvaralo svod od prepletena
granja.
Eliza se oprosti sa staricom i krenu niz rječicu. Išla je dalje i
najposlije izbila na široku morsku obalu.
Divna morska pučina prostirala se djevojci pred očima. Ali se
nijedan jedrenjak nije pokazao, nijednog čamca nije bilo. Što li će
sada? Kuda li će? Promatraše nebrojen šljunak po obali: voda je sve
zaoblila — staklo, željezo, kamenje... Sve što ondje bijaše
naplavljeno, sve se lijepo zaoblilo, a ipak je voda kudikamo mekša
od njezine fine ruke.
»More neumorno valja i kotrlja, pa izgladi i tvrdoću. I ja ću biti
podjednako neumorna! Hvala vam na pouci, bistri, brzi valovi!
Jednom ćete me, to mi srce veli, odnijeti mojoj dragoj braći!«
116
Na naplavljenu okrijeku opazi Eliza jedanaest bijelih labuđih
pera, pa ih sabra u kitu. Po njima se osule kapljice, ali se nije moglo
razabrati je li to rosa ili su suze.
Pusto bijaše na žalu, ali ona to nije osjećala, jer je more svagda
u pokretu, pruža vječitu promjenu; u nekoliko sati izmijeni se više
nego slatka jezera u toku čitave godine. Pojavi li se velik tmast
oblak, to ti je onda kao da more kazuje: »Gle! i ja se mogu
natmuriti«, pa zavijori vjetar i valovi se pjenom okrune i
bjeljavinom zabijele; a kad se oblaci rumene, more je poput ružine
latice. Ponekad je zeleno, ponekad bijelo, ali kako god bilo mirno,
uz obalu se uvijek opaža lako gibanje: voda se diže i spušta kao
grudi usnula djeteta.
Kad je sunce klonulo k zapadu, ugleda Eliza jedanaest bijelih
labudova: zlatne im krune na glavi, let usmjerili prema kopnu.
Letjeli su jedan za drugim pa bijahu kao dugačka, bijela vrpca. Eliza
se uspne na obronak i sakrije u grmlje, ali labudovi slete blizu nje i
počnu udarati velikim, bijelim krilima.
Kad je sunce utonulo za obzorjem, odjednom sa njih spade
labuđe perje i pojavi se jedanaest lijepih kraljevića, jedanaestero
Elizine braće.
Elizi se ote krik radosti: premda su se braća jako promijenila,
znala je da su oni, osjećala da moraju biti oni. I baci im se u zagrljaj
zovući ih poimence, a oni se silno obraduju ugledavši i prepoznavši
svoju sestricu, koja je eto odrasla djevojka. Sad su se smijali, sad
plakali, dok ubrzo ne ispričaše kako je opako sa svima njima
postupila zla maćeha.
— Mi ti — objasni najstariji brat — letimo kao divlji labudovi
dok je sunce na nebu, a kad zađe, pretvaramo se u ljude. Zato nam
valja dobro paziti da o sunčevu zalasku imademo čvrsto tlo pod
nogama, jer kad bismo letjeli pod oblacima, morali bismo se, kao
ljudi, strmoglaviti u dubinu. Ovdje ne prebivamo; ima isto tako lijep
kraj s onu stranu mora. Ali je put donde dug. Valja nam preko
širokog mora, a onuda nema nikakva otoka na kojemu bismo mogli
prenoćiti: samo osamljen, malen greben strši sred pučine, baš toliki
da jedan do drugoga možemo ondje počinuti. Ako se more jako
uzdigne, voda visoko zapljuskuje preko nas. Ipak hvalimo bogu što
nam je dao i taj greben. Ondje prenoćimo u svome ljudskom liku.
Da nije one hridi, ne bismo nikad mogli posjetiti drage domovine, za
taj let potrebna su nam dva najduža dana u godini. Samo nam je
117
jednom u godini dano da pohodimo zavičaj. Jedanaest dana smijemo
ostati u rodnom kraju i letjeti nad ovom velikom šumom odakle se
vide dvori na kojima smo odrasli i na kojima nam živi otac; odavde
možemo vidjeti i vitki zvonik crkve u kojoj nam je majka pokopana.
Ovdje kao da nam je i drveće i grmlje srodno, ovuda jure divlji konji
po ravnicama kao i za našeg djetinjstva, a ugljenar pjeva stare
pjesme, uz koje smo i mi plesali kao djeca. Ovdje nam je zavičaj,
ovamo nas srce vuče, a ovdje smo našli i tebe, draga naša sestrice.
Dva dana smijemo još ostati ovdje, a onda nam je poći preko mora u
divan kraj, koji nam ipak ne može nadomjestiti domovine. Ali kako
da tebe uzmemo sa sobom? Nemamo ni broda, ni čamca!
— Kako bih vas samo mogla izbaviti? — pitaše sestra.
Svu noć provedoše u razgovoru, tek pre zoru malo
prodrijemaše.
Elizu je probudio lepet labuđih krila: to su se braća opet
pretvorila u labudove i nad njom počela kružiti u velikim krugovima
da najposlije odlete u daljinu. Ali se jedan između njih, najmlađi,
vrati i položi joj glavu na ruke udarajući bijelim krilima. Čitav su
dan ostali zajedno. Podvečer eto i drugih, a kad je sunce zašlo, opet
dobiše svoj ljudski lik.
— Sutra nam valja odletjeti i ne smijemo se vratiti prije nego
što mine godina. Ali tebe ne možemo tako ostaviti! Imaš li hrabrosti
da pođeš s nama? Moja je ruka dovoljno jaka da te nosim kroza
šumu, pa će onda i krila svih nas valjda biti dovoljno snažna da s
tobom preletimo preko mora!
— Ah, uzmite me sa sobom! — molila ih Eliza.
Svu su noć probdjeli pletući veliku i čvrstu mrežu od vrbove
kore i žilava rogoza. Kad su je opleli, u nju legne Eliza, a kad je
sunce iskočilo i braća se pretvorila u divlje labudove, zgrabe mrežu
kljunovima i polete visoko pod oblake sa svojom dragom sestrom,
koja je još spavala. Sunčane zrake udarale joj baš u lice, pa joj je
zato jedan od njih letio povrh glave, tako da joj svojim širokim
krilima pravi hlad.
Dobrano su odmakli od obale kad se Eliza probudila. Činilo joj
se da još sanja; bijaše joj čudno što plovi u visini iznad mora. Kraj
nje ležala grana s krupnim zrelim malinama i svežanj ukusna
korijenja. To joj je sakupio najmlađi brat i stavio kraj nje, a ona mu
se zahvalno nasmiješila; njega je prepoznala u labudu što joj leti nad
glavom i krilima joj sjenu pravi.
118
Bili su u takvoj visini da im se prvi brod, što su ga vidjeli dolje
pod sobom, pričinio kao bijeli galeb vodi na površju. Oblak velik
kao čitav brijeg bijaše za njima, a na njemu opazi Eliza golemu
sjenu svoju i sjenu jedanaest labudova: ljepše slike od te nije nikad
vidjela. Ali kako se sunce sve više uspinjalo, a oblak zaostajao za
njima, nestade i te slikovite sjene što lebdi i plovi.
Letjeli su čitav dan, promicali poput strelice što zviždi zrakom,
ali su ipak napredovali polaganije nego inače, jer su nosili sestru.
Okrenuo protivan vjetar, bližila se večer. Sa strahom promatraše
Eliza kako sunce tone, a osamljeni se greben u moru još i ne nazire.
Činilo joj se da i labudovi snažnije razmahuju krilima. Ah, ona je
kriva što ne mogu brže grabiti! Kad sunce zađe, postat će ljudi, pasti
u more i utopiti se... Pa se iz dna duše pomoli Bogu, ali svejednako
nigdje nikakva grebena. Tmasti se oblak sve više primicao i prijetio,
jak vjetar oluju najavljivao. Oblaci zlogode, teški kao olovo,
skupljeni u jedan jedini veliki val što prijeti, približavali se mahnito,
munja sijevala za munjom.
Sunce već bijaše na rubu mora, još malo pa će utonuti tamo za
obzorjem.
Elizi srce žestoko udaralo. Uto se labudovi bace u dubinu tako
naglo te ona pomisli da pada. Ali se opet usprave te izravnaju let.
Sunce je bilo napol u vodi. Tek tada ugleda Eliza pod sobom malen
greben, ne bijaše veći od tuljanove glave kad izroni iz vode. Sunce
je naglo zapadalo; bijaše još samo poput zvijezde, i baš je gasnulo
kad joj noga taknu čvrsto tlo. Nebesko se svjetilo ugasi kao
posljednja iskra upaljena papira...
Ruku o ruku stajala braća oko nje: više mjesta nego baš za njih
i za nju nije bilo. More mlatalo o greben i slijevalo se poput pljuska
po njima. Nebo sjalo neprestanim požarom, munje ga parale, grom
za gromom udarao. Ali se sestra i braća držahu za ruke i pjevahu
pjesme, i to im ulijevaše utjehe i hrabrosti.
U zoru bijaše zrak čist i miran, nebo kao umiveno. Čim je
sunce izišlo, labudovi s Elizom poletješe s otočića. More je još bilo
uzburkano, pa kad su se vinuli u visine te ozgo pogledali dolje,
bijela se pjena na tamnozelenoj pučini činila poput milijuna
labudova što su pali po vodi.
Kad je sunce odskočilo, ugleda Eliza pred sobom brdovit kraj s
blistavim ledenjacima; usred neobične krajine prostire se na milje
dugačka palača s arkadama što se smiono dižu jedne iznad drugih.
119
Pod njom vjetar njiše palmove šume i krasno cvijeće veliko poput
mlinskog kola.
Ona upita je li to zemlja u koju putuju, ali labudovi odmahnuše
glavom: što je vidjela bijahu čarobni dvori Fatamorgane, podvrgnuti
vječnoj promjeni. Onamo se ne bi usudili nikoga odvesti. Eliza
zagleda bolje, kadli odjednom nestade bregova, šuma i dvora, sve se
nekamo strovali, a pojavi se dvadesetak ponosnih crkava, sve jedna
kao druga, s visokim zvonicima i šiljatim prozorima. Činilo joj se da
čuje svirku orgulja, ali je zapravo čula samo mora huk. Kad joj
crkve bijahu već blizu, u taj se mah pretvoriše u čitavu mornaricu
što plovi pod njom. Pogleda djevojka dolje, ali opazi samo morsku
maglu što se povija nad vodom i razbija u pramenove.
Neprestana promjena pružala se oku Elizinu, ali djevojka
naposljetku zaista ugleda zemlju u koju su putovali. Ondje se
uzdizala krasna modra brda sa cedrovim šumama, s gradovima i
palačama. Dobrano prije nego što je sunce zašlo sjedila je na stijeni
pred velikom pećinom: pećina obrasla finim zelenim lišćem
povijuša — bijaše kao da su po njoj sve sami vezeni sagovi.
— Vidjet ćemo što će ti se noćas usniti! — reče najmlađi brat i
pokaza joj njezinu ložnicu.
— Kad mi bi se barem usnilo kako da vas spasim! — uzdahnu
Eliza.
Ta joj se misao usadila u srce, djevojka se sva njome zanijela:
žarko se pomoli Bogu da joj pomogne, pa je molitvu i u snu
nastavila. I učini joj se da leti visoko zrakom, u dvore od oblaka,
gdje stoluje Fatamorgana... U susret joj dolazi vila, lijepa i blistava a
ipak u svemu slična starici koja joj je u šumi dala kupina i pričala joj
o labudovima sa zlatnim krunama...
— Braća ti se mogu izbaviti! — prozbori joj vila. — Samo jesi
li dovoljno hrabra i uporna? More je kudikamo mekše od tvojih
ruku, pa ipak mijenja oblik tvrdom kamenju. Ono, doduše, ne osjeća
boli što će ih tvoji prsti osjetiti; nema srca, ne trpi straha i muka što
ih tebi valja podnijeti. Vidiš li ovu koprivu što mi je u ruci? Ima je u
obilju oko pećine u kojoj spavaš. Samo se ova može upotrijebiti i
ona što raste na groblju, upamti. Nju beri, premda će ti opržiti kožu i
pokriti je mjehurima. Satri koprivu nogama, pa ćeš dobiti predivo:
od njega ti valja isplesti jedanaest pancirnih košulja s dugim
rukavima. Kad košulje prebaciš na jedanaest divljih labudova, nestat
će čarolije. Ali se dobro uzmi u pamet: od časa kad počneš taj posao
120
pa sve dok ga ne završiš, ma prošla i godina, ne smiješ ni riječi
progovoriti. Prva riječ koju izustiš zabit će se kao smrtonosan bodež
tvojoj braći u srce: o tvome jeziku ovisi njihov život. Upamti sve
ovo!
To reče pa joj koprivom dodirnu ruku.
Kao da ju je plamen opržio, trže se Eliza i probudi: gle, bijeli je
dan, a kraj nje leži kopriva poput one koju je vidjela u snu. Eliza
iziđe iz pećine da započne djelo.
Nježnim rukama zahvati ružnu koprivu što je žarila poput
vatre. Veliki plikovi izbiše joj svuda po rukama, ali je ona rado
trpjela samo da izbavi dragu braću. Gazila je koprivu bosim nogama
i sukala zeleno predivo.
Kad je sunce zašlo, eto braće. Silno se uplašiše kad je zateknu
onako nijemu: mišljahu da je to nova čarolija zle maćehe. Ali kad
opaze njezine ruke, razaberu što je učinila radi njih. Najmlađi brat
zaplače, a kud su padale njegove suze nije više osjećala boli: onud
nestajale opekline i plikovi.
Noć je provela u radu, nije se mogla smiriti prije nego što braću
izbavi. Čitav dugi dan, dok su labudovi izbivali u daljini, sjedila je u
samoći ali joj nikad vrijeme nije brže proletjelo. Jednu košulju
bijaše dovršila i sad je počinjala drugu.
Uto zatrubi lovački rog među bregovima. Ona se uplaši, jer je
zvuk dolazio sve bliže, a čula je i lavež pasa. Prestrašeno odjuri
brže-bolje u pećinu, sveza u svežanj koprivu koju je skupila i
izgrebenala, i sjede na nj.
U taj čas uskoči kroz otvor velik pas, drugi odmah za njim, pa
još jedan. Psi udariše u bijesan lavež, ustrčali se tamo-amo. Tako
potraja nekoliko časaka dok se svi lovci ne skupiše pred pećinom:
najljepši među njima bijaše kralj one zemlje. On pristupi Elizi i
zapanji se jer nikad nije vidio ljepše djevojke.
— Kako si dospjela ovamo ljepojko? — upita je.
Eliza odmahnu glavom: ta nije smjela govoriti, o tome je ovisio
život i spas njezine braće. Ruke je sakrila pod pregaču, da kralj ne
vidi kako trpi.
— Hajde sa mnom! — reče kralj. — Ovdje ne možeš ostati!
Ako si dobra kao što si lijepa, obući ću te u svilu i kadifu, stavit ću ti
krunu na glavu, pa ćeš prebivati na mojim dvorima i živjeti u
raskošu.
Tako reče te je podiže preda se na konja. Ona zaplaka kršeći
121
ruke, ali joj kralj kaza:
— Samo ti sreću želim! Jednom ćeš mi biti zahvalna! I
podbode konja te pojuri naprijed, a lovci za njim.
U smiraj eto ih pred divnom prijestolnicom, punom crkava i
kupola. Kralj uvede Elizu u dvore gdje su vodoskoci romonili po
visokim mramornim dvoranama, a zidovi i strop bili ukrašeni
slikarskim radovima. Ali Eliza nije ništa ni opažala, samo je plakala
i tugovala. Bezvoljno je pustila da je žene odjenu u kraljevske
haljine, da joj upletu biser u kosu i da joj navuku fine rukavice na
opržene ruke.
Kad se pojavila u onom krasu, još je više zablistala njezina
ljepota, te se sav dvor još dublje pred njom pokloni. Kralj ju je
odabrao sebi za zaručnicu, premda je nadbiskup sumnjičavo vrtio
glavom i šaptao da je šumska ljepotica zacijelo vještica koja im je
zaslijepila oči i kralju srce očarala.
Ali se kralj nije na to osvrtao: on zapovjedi da svira glazba, da
se iznesu najskuplja jela, da najljepše djevojke plešu oko nje. Elizu
povedoše kroz mirisne vrtove u divne dvorane; ali se na njezinim
usnama nije pojavio smiješak niti su joj oči bljesnule od kakva
zadovoljstva: na njezine je usne pala tuga, a žalost joj se u očima
ogledala kao vječan zapis i baština.
Naposljetku kralj otvori komoricu što se nalazila odmah do
Elizine ložnice. Komorica bijaše ukrašena skupocjenim zelenim
sagovima: bijaše sasvim nalik na pećinu u kojoj je Eliza dotad
boravila. Na podu ležao onaj isti svežanj prediva što ga je isukala od
koprive, a pod stropom visila pancirna košulja što ju je isplela. Sve
je to jedan između lovaca uzeo i donio kao neku rijetkost.
— Tu se možeš u mislima prenijeti u svoj prijašnji dom! —
reče kralj. — Tu je posao kojim si se ondje bavila. Sada, sred ovog
raskoša, zabavljat će te da se sjetiš onoga vremena.
Kad Eliza opazi ono što joj toliko bijaše srcu priraslo, zaigra joj
smiješak na usnama, a crvenilo joj se vrati u obraze. Pomisli na spas
svoje braće pa poljubi kralja u ruku, a on je privine k sebi na srce i
zapovjedi da sva crkvena zvona najave svadbenu svečanost.
Krasna, nijema djevojka iz šume postade kraljicom one zemlje.
Nadbiskup šaptao zle riječi kralju na uho, ali otrov nije kanuo u
njegovo srce. Svadba se imala obaviti a sam je nadbiskup morao
Elizi staviti krunu na glavu; zlovoljan, kakav bijaše, namjerno joj
čvrsto natisnu uzak obruč od krune na čelo, da je zaboli. Ali je njoj
122
srce stezao teži obruč — jad i tuga za braćom, pa nije ni osjetila
tjelesne boli.
Usne joj bijahu nijeme — ta jedna bi riječ njezinu braću
rastavila sa životom — ali se u očima odražavala duboka ljubav
prema dobrom, lijepom kralju koji je činio sve da je obraduje. Iz
dana u dan bivala mu ona sve odanija. Oh, kad bi mu se barem
smjela povjeriti, iznijeti mu svoju muku! Ali joj je valjalo šutjeti,
nijemo dovršiti započeto djelo. Zato bi se noću odšuljala od njega i
odlazila u komoricu koja bijaše uređena kao pećina: ondje je plela
košulju za košuljom, ali kad je počela sedmu, ponestade joj prediva.
Znala je da na groblju rastu koprive koje može upotrijebiti, ali
ih mora sama nabrati. A kako će onamo?
»Oh, što su bolovi mojih prstiju prema patnjama moga srca!«
kazivaše u sebi. »Valja mi se odvažiti!«
U strepnji, kao da čini kakvo ružno djelo, odšuljala se jedne
noći za mjesečine u vrt, potrča dugim drvoredima van, na puste
ulice, pa onuda dalje, na groblje. Ondje ugleda kako na jednome od
najvećih nadgrobnika u krugu sjede ružne vještice grobljanke.
Skinule su prnje sa sebe kao da će se kupati, pa dugim, mršavim
prstima kopaju po svježim grobovima, vade mrtva tijela i sa njih
žderu meso. Eliza je morala proći tik kraj njih, a one upiljile zlobne
oči u nju. Ali ona nabra ljutih kopriva i odnese ih kući.
Samo ju je jedan čovjek vidio — nadbiskup. On je bdio dok su
drugi spavali. — »Eto, ipak bijah u pravu kad sam rekao da s
kraljicom nije sve kako treba. Hude su sile s njome, vještica je ona, i
zato je očarala kralja i sav narod.«
U ispovjedaonici reče kralju što je vidio i čega se boji. Dok je
izgovarao zle riječi, sve slike i kipovi svetački pokrenuše glavom,
kao da hoće reći: »Nije tako, Eliza je nedužna.« Ali nadbiskup
protumači da to sveci svjedoče protiv nje i vrte glavom nad njezinim
grijehom.
Dvije krupne suze potekoše kralju niz lice. Ode on kući a
sumnja mu se ugnijezdila u srcu. Noću se pričinjao da spava, ali mu
san nije oči sklapao. Opazio je kako Eliza noć na noć ustaje. Svaki
put bi je tiho slijedio i svaki put vidio kako se zatvara u svojoj
komorici.
Iz dana u dan bivao kralj sve mrči i mrči. Eliza je to zamijetila,
ali se nije jadu dosjetila. Plašila se — ali što sve ne bi njezino srce
za braću pretrpjelo! Po kraljevskom baršunu i grimizu tekle joj
123
gorke suze i ostajale ondje kao da se biser kruni, blistale kao
najljepše drago kamenje, tako te su svi koji su je vidjeli u tom sjaju,
željeli da budu na njezinu mjestu.
Još je malo trebalo pa da završi djelo. Nedostajala joj samo
jedna jedina košulja. Ali više nije imala prediva, nije imala ni jedne
jedine koprive. Još jednom, posljednji put, valjalo joj na groblje, da
nabere nekoliko rukoveti. Strah ju je obuzimao pri pomisli na onaj
samotni put i na strašne vještice, ali joj volja bijaše čvrsta.
Eliza krenu, a kralj i nadbiskup za njom. Dobro su vidjeli kako
je nestaje iza rešetaka na grobljanskim vratima, a kad su prišli bliže
ugledaše na nadgrobnoj ploči vještice koje je i Eliza vidjela. Kralj se
okrenu jer mišljaše da je među njima i ona kojoj je glava još te noći
počivala na njegovim grudima.
— Neka joj narod sudi! — odredi kralj.
A narod osudi da bude spaljena na lomači.
Iz raskošnih kraljevskih dvorana odvedoše je u mračnu, vlažnu
tamnicu gdje je vjetar zavijao kroz prozor s rešetkama. Mjesto
baršuna i svile dadoše joj onaj naramak kopriva što ih bijaše ubrala;
na nj joj bijahu glavu položili: tvrde košulje od ljute koprive koje
bijaše isplela neka joj budu posteljom i pokrivkom.
Ali njoj nisu mogli ništa milije pokloniti: ona i opet prionu na
posao moleći se Bogu. Vani ulični derani pjevali o njoj pjesme
rugalice — nigdje žive duše da je utješi kojom dobrom riječi.
Kad bijaše k večeru, začuje pred rešetkama šum labuđih krila:
bio to najmlađi brat, on je sestru pronašao. Ona glasno zajeca od
radosti, premda je znala da joj je to možda posljednja noć u životu.
Ali je sad posao zamalo dovršen, a i braća su ovdje.
Dođe i nadbiskup da bude kraj nje u posljednjim joj časovima.
To mu je kralj dopustio. Ali ona odmahnu glavom i zamoli ga
pogledom i znakovima da ode. Te je noći imala dovršiti djelo, inače
joj sve bi uzalud: trud i muka, bol i suze i tolike besane noći.
Nadbiskup ode grdeći je, ali je jadna Eliza znala da je nedužna pa je
ustrajala u onom čega se poduhvatila.
Mali se miši ustrčali po tlu, koprivu joj za posao sakupljali i
pred noge dovlačili, da joj tako malo pomognu, a drozak sjeo na
prozorsku rešetku i pjevao joj cijelu noć, fićukao što je veselije
mogao, da ne bi duhom klonula.
Prema zori, na sat prije svanuća, stiže jedanaestero braće
dvorima na vrata: tražili su da ih puste kralju. Odgovoriše im da im
124
ne mogu udovoljiti: ta još je noć, rekoše, kralj spava, ne smiju ga
buditi. Braća molila i prijetila, došla straža, pa i sam kralj izišao i
zapitao što se to zbiva dvoru na vratima. Ali u taj čas iziđe sunce,
braće nestade, a nad dvorom proletje jedanaest divljih labudova.
Svijet se natiskivao na gradska vrata da gleda kako će vješticu
spaliti. Bijedno kljuse vuklo kola na kojima je ona sjedila. Navukli
joj košulju od vreće, divna joj duga kosa visila raspletena oko lijepe
glave, a obrazi joj bili smrtno blijedi; usne je lagano micala dok su
joj prsti sukali zelenu pređu. Čak i na putu u smrt nije ostavljala
započetog djela: deset je košulja ležalo do njezinih nogu —
jedanaestu je plela. A svjetina se rugala:
— Pazite kako vještica mrmlja! Nije joj molitvenik u rukama,
već te njezine gadne čarolije. Razderite ih u komadiće.
I svi nagrnuše prema njoj da joj raskidaju košulje. U taj čas
doletje jedanaest bijelih labudova: padoše oko nje na kola i počeše
udarati jakim krilima. Gomila se prestraši i ustuknu.
»To je znak s neba! Zacijelo je nedužna!« šapnu mnogi, ali se
nitko nije usudio da to naglas kaže.
Krvnik je zgrabi za ruku, a ona brže-bolje prebaci jedanaest
košulja na labudove. I pojavi se jedanaest divnih kraljevića, samo
najmlađi mjesto ruke imao labuđe krilo, jer je na njegovoj košulji
nedostajao rukav; nije ga stigla dovršiti.
— Sad smijem govoriti! — prozbori Eliza. — Ja sam nedužna.
A narod, vidjevši što se zbilo, pokloni joj se kao svetici; ali
ona, obeznanjena, klonu na ruke svoje braće — toliko je bijaše
iscrpla napetost, strah i bolovi.
— Jest, nedužna je! — potvrdi najstariji brat i uze kazivati
kakvo ih je zlo stiglo.
Dok je govorio, raširi se miris kao od milijuna ruža: to su
cjepanice na lomači pustile korijenje i prolistale, tako da je nastala
mirisna živica, gusta i visoka, puna crvenih ruža. A na vrhu procvao
jedan cvijet, bijel bjelcat i sjajan poput zvijezde. Kralj ubra tu bijelu
ružu i stavi je Elizi na grudi, a ona se probudi s mirom i
blaženstvom u srcu.
Sa svih crkava zvona sama od sebe zazvonila, a ptice doletjele
u velikim jatima. Sva ona povorka krenu sada put dvora na svadbu.
Takvih svatova još ni jedan kralj ne doživje.
125
KRALJEVNA NA ZRNU GRAŠKA
(po Andersenu)
Ono vam jednom bio kraljević koga je ponijela silna želja da se
oženi kakvom kraljevnom. Ali je morala biti prava pravcata.
Obilazio on bijelim svijetom da bi je našao, ali bi se uvijek štogod
ispriječilo i pomrsilo mu račune. Što je do samih kraljevna, tu ne
bijaše neprilike, jer nekoć svijet nije oskudijevao u njima, samo je
nevolja bila u tome što kraljević ne mogaše biti na čistu jesu li
prave. Svagdje je nešto bilo krivo, nikad da bude sasvim kako treba.
I tako se najposlije vratio kući neobavljena posla i zapao u tugu, jer
je izgarao od želje za pravom pravcatom kraljevnom.
Jedne se večeri oborilo strahovito nevrijeme. Grmjelo je na sve
strane i sijevalo, a kiša lila kao iz kabla, baš strahota! Uto se začu
gdje netko kuca na vrata grada, i stari kralj ode da otvori.
Kad on na vrata, a to vani stoji neka kraljevna. Bože mili,
kakva li bijaše od tog pljuska i nevremena! Voda joj curkom curi niz
kosu i haljine pa se slijeva u vrhove cipela, a izlazi na zapetnice. I
veli da je prava kraljevna!
»Brzo ćemo to vidjeti!« pomisli stara kraljica, ali ništa ne reče,
već ode u spavaonicu, smače svu posteljinu i na dno postelje stavi
zrno graška.
Zatim uze dvadeset madraca i poslaga ih na grašak, pa onda još
navali dvadeset perina od guščjih pahuljica.
Tu je imala kraljevna te noći spavati.
Ujutro je zapitaše kako je spavala.
— Oh, loše, užasno! — potuži se kraljevna. — Svu noć nisam
gotovo ni oka sklopila! Bog zna što je to bilo u postelji! Na nečem
sam tvrdu ležala, tako da mi je tijelo puno modrica. Grozno, kažem
vam!
I tada vidješe da je prava kraljevna, kad je kroz dvadeset
madraca i dvadeset perina osjetila zrno graška. Tako osjetljiva može
biti samo prava pravcata kraljevna.
Kraljević je uze za ženu, jer je sada znao da ima pravu
kraljevnu. A grašak pohraniše u riznici, gdje ga i sad možeš vidjeti,
ako ga tko nije uzeo.
Gle, to bijaše prava bajka!
126
TRI PRAŠČIĆA
(iz britanske predaje)
Bila vam jednom tri praščića: plesali su i skakali naokolo i
vodili sretan život. Jednog dana, majka im reče:
— Vrijeme je da idete u svijet, da se za srećom ogledate.
Praščići se obradovaše kad su to čuli.
— Krenut ćemo još danas — rekoše. I krenuše plešući i
poskakujući.
Dok su tako išli putem, jedno će prase drugome:
— Moramo sagraditi kuću.
— Moramo sagraditi tri kuće — pritače treće prase, koje bijaše
najpametnije.
— Dobro, hajdemo graditi tri kuće — prihvati dvoje starije
braće. — Tako će svako od nas imati svoju.
Dok su oni tako razgovarali i snovali, pojavi se čovjek sa
snopom slame. Prvo prase uljudno skine šešir s glave kad je
ugledalo čovjeka.
— Molim lijepo, gospodine čovječe — reče ono — hoćete li mi
dati malo svoje slame da sagradim kuću?
— Hoću — odgovori čovjek — evo.
Ubrzo prvo prase prionu na posao. Trčalo je gore-dolje sa
svojom slamom.
Kuća neprestano rasla. Ostalo je još samo da se podigne krov,
da se načine prozori i postave vrata. Naposljetku kuća bijaše gotova,
te se prvo prase toliko radovalo da je neprekinuto deset puta
uskočilo u kuću i iskočilo iz nje. Zatim zatvori vrata.
»Baš sam okretan«, reče prase u sebi dok je obilazilo oko nove
kuće. »Nadam se da su i moja braća okretna kao što sam ja.«
Prase čistilo i prašilo, pralo i dotjerivalo. A kad se umorilo od
tolikog posla, sjelo je da se odmori.
Prase nije znalo za vuka, nitko mu o tome nije govorio. Ali je
vuk postojao, živio je u obližnjim šumama.
Bio je to ružan, star vuk, s dugom njuškom. Nije stoga čudo što
mu je njegova njuška ubrzo rekla da je negdje u blizini prase. Brzo
je vuk našao slamnu kolibu, i njegova mu je duga njuška rekla da je
unutra tusto prase. Zasad su vrata na kolibi bila zakračunata, a prase
bilo i suviše umorno da misli o onome što se zbiva vani.
127
Kad se umračalo, vuk krenu prema kolibi. Pokucao je na vrata:
— Prase, praščiću, pusti me unutra — javi se vuk mekim
glasom.
Ali prase bilo i odveć mudro da bi to učinilo. Nato vuk reče:
— Pazi, otpuhnut ću ti kućicu.
I vuk puhao i čupao i naposljetku razmetnuo kućicu malog
praseta. Dakako, kuća se nije odjednom razmetnula, nego polako —
trajalo je to neko vrijeme. Najprije je otpuhnuo i razmetnuo nešto
slame, a onda sve više. Razmetnuo se krov, pala vrata, a stari vuk
puhao i čerupao ne prestajući.
Sve to vrijeme malo prase bilo na sto muka, strah mu u kosti
ušao. Trčalo ono ovamo-onamo u nastojanju da sačuva svoju slamnu
kućicu što mu je padala po ružičastim ušesima.
Nije bilo koristi hvatati se za slamke, jer se slama razbucala i
kućica rušila. Naposljetku, protisnuvši prodoran skvik, prase skoči
preko ostataka i poteče niz put glavom bez obzira, poteče što su ga
nosile njegove tuste nožice.
Vuk nije stigao da nagne u potjeru za prasetom, jer je
neprestano razbucivao slamu. Tako je prase umaklo.
Međuto je drugo prase srelo čovjeka što je nosio travu i trstiku.
Vrlo je uljudno skinulo šeširić s glave prije nego što je oslovilo
čovjeka:
— Molim vas, gospodine čovječe — reče ono — hoćete li mi
dati nešto trave i trstike da podignem kućicu?
— Hoću — odgovori čovjek — evo.
I tako drugo prase prionu na posao. Uzeo je graditi, i kućica je
rasla. Uskoro je ostalo samo da podigne krov i metne prozor. Bila je
to lijepa kućica, i malo je prase bilo ponosno i sretno. Hodilo je
gore-dolje, pjevušilo i zviždukalo.
Upravo je tada u bijegu naišlo prvo malo prase, pa kad je
vidjelo dvojicu svoje braće, napravi se kao da ništa nije bilo.
— Mislim da ću stanovati u tvojoj kući — reče prvi praščić
drugome. — Vidim da imaš lijepa vrata na ulazu.
— Oh, ne, nemoj — dočeka drugi praščić te uđe u kuću i
zasunu vrata.
— Ne možeš ni sa mnom — reče treći praščić. — Želim da
sam sagradim kuću.
Tako reče pa ode niz cestu.
Prvo malo prase odluči da svoje dane provede u zabavi.
128
»Igrat ću se u šumi«, reče u sebi. »A ne treba mi ništa drugo
doli paziti da ne budem vuku na putu.«
Sutradan vuk sam krenuo na put, i prvo što je vidio bijaše
kućica od trave. Njegov mu je dugi nos kazivao jasno da je unutra
praščić.
— Praščiću, prasence, pusti me unutra — reče vuk blagim
glasom kad je pokucao na vrata.
Ali je drugo prasence bilo i odveć smotreno da bi to učinilo.
Vidjelo je vuka s prozora, pa je reklo: »Nećeš ući, ne, dragoviću!«
Nato vuk reče:
— Pazi, otpuhnut ću ti kućicu.
I vuk puhao i čupao i naposljetku razmetnuo kućicu malog
praseta.
Ali je potrajalo duže, jer je drugo prasence sagradilo svoju
kućicu od trave i trske, pa je bila jača negoli od slame. Osim toga,
vuk bio i dobrano gladan, a to ga je činilo slabim. Nije imao previše
daha.
Kad je vuk vidio da ne može kućicu samo tako otpuhnuti,
počeo je puhati i rušiti ispod vrata, te je prasence poigravalo kao list
na vjetru.
Padoše zidovi, a praščić se zavitlao u zraku. Pao je na put, a to
mu je dalo prilike za bijeg. Trčao je i trčao dugim putem koliko su
ga nosile njegove debele nožice, i dok je vuk ostao zabavljen
rušenjem, drugi praščić umače iz vida.
Vuk se baci za njim u potjeru, ali je, umoran, morao sjesti da
predahne, pa je tako i zaspao.
Međuto je treće prasence srelo čovjeka s tovarom opeka. Treće
prasence lijepo skine šešir kad je ugledalo čovjeka.
— Molim vas, gospodine čovječe — zamoli prasence — biste
li mi htjeli dati nešto od vaših opeka, da podignem kućicu.
— Hoću — odgovori čovjek — evo.
Na to treće prasence prionu uz posao. Počelo je graditi upravo
ondje, a bijaše to dobrano daleko na onome dugom putu.
Radilo je svojski i veoma brižljivo. Miješalo je cement i njime
spajalo opeke. Čekićalo je gradeći krov, a potom poslagalo crijep,
da kiša ne može probiti unutra. Na kraju je sazidalo ognjište s
dimnjakom, tako da mu bude ugodno pokraj vatre. Trebalo je
podosta vremena dok je sazidalo kuću. Ruke su ga boljele od pustog
posla.
129
Ožednjelo je i ogladnjelo radeći na vrućem suncu. Već mu se
mračalo pred očima koliko je uzlazio i silazilo ljestvama da napravi
krov. Ali ni jednog časa treće prasence nije sebi ostavljalo da
predahne.
»Moja će kuća biti najbolja i najčvršća što ju je ikad sagradilo
ikakvo prase« — reče samom sebi na poslu. I da se obodri, radeći je
zviždukalo veselu pjesmicu. A kuća rasla i rasla. I što je više rasla, i
ono glasnije zviždukalo.
Naposljetku bî kućica dovršena. Treće prase, dakle, uđe unutra,
zakračuna vrata i sjede.
Tek što je uzelo da čita »Praseći tjednik«, netko pokuca na
vrata. Bio je to vuk. — Prase, praščiću, pusti me unutra — javi se
vuk mekim glasom.
— Ne, neću — uzvrati prasence i nastavi čitati.
— Onda ću ti otpuhnuti kućicu — reče vuk.
I puhao je i puhao, ali kućica čvrsta, nije se pomicala. Zato vuk
preumi i smisli drugu osnovu.
— Prasence, praščiću, ja znam gdje je lijepo repište s bijelom
repom.
— Zaista? — upita praščić, jer je repu jako volio.
— Da, znam — odgovori vuk. — Ako hoćeš da se nađemo
sutra u šest ujutro, odvest ću te onamo.
Ali je prasence sutradan ustalo u pet sati. Samo je našlo repište
i donijelo košaru repe kući. Zasunulo je vrata i sjelo da čeka vuka.
Vuk dođe u šest sati.
— Prase, praščiću — javi se vuk kroz ključanicu. — Evo me,
dođoh da te odvedem na repište. Jesi li se spremio, praščiću?
Kad je praščić to čuo, nastavi veliki kotao na vatru i potpali.
Zatim opet sjede te uze čekati. Začuo je vuka kako grebe po krovu, a
onda eto vuka dolje kroz dimnjak — rep najprije!
Možete misliti što se zatim dogodilo. Opaki vuk stigao je u
kotao — rep najprije.
Sreća za nj što kotao nije bio velik da sav upadne u njega: tako
je opržio samo rep. Uplašio se toliko da je odmah izjurio kroz
prozor.
— Do viđenja, vuče — viknu praščić za njim. — Zbogom
zauvijek!
Tako i bijaše, jer je vuk vrućom vodom toliko opekao rep da je
jurio milje i milje i tako odjurio daleko od praščića i njegova kotla.
130
Ali još nije konac priči — ne. Kad su dva brata trećeg praščića
vidjela vuka kako juri, izvukoše se iz svoga skrovišta.
— Podigao sam kuću od slame — reče prvo prasence — i vuk
mi ju je otpuhnuo i razbucao.
— A ja sam svoju podigao od trave i trsja — reče drugi praščić
— i vuk mi ju je srušio i raščerupao.
— A ja sam svoju sagradio od opeke — reče njihov treći,
najpametniji brat. I kuća stoji li, stoji. Najbolje vam je da dođete i
stanujete kod mene.
Tako i učiniše i tako su tri praščića živjela zajedno u sreći i
zadovoljstvu.
131
SNJEGULJICA I SEDAM PATULJAKA
(po Grimmu)
Zima upolovila, snježne pahuljice osipale s neba meke kao
najmekše perje, a u toploj sobi, uz prozor uokviren crnom
ebanovinom, sjedila kraljica sa svojim šivanjem. I dok je tako šila,
otvorila je načas prozor da pogleda kako vani snježi, pa se u
nepažnji iglom u prst ubola. Tri kapi krvi padoše u snijeg na
prozorskom podboju, a kraljica, kad ih vidje gdje se onako lijepo na
snježnoj bjelini rumene poput najrumenije ruže, reče u sebi:
»Eh, da mi je imati kćerkicu bijelu kao snijeg, obraza rumenih
kao ruža a kose crne kao što je ovaj prozorski okvir, baš bih sretna
bila!«
Ubrzo zatim rodi joj se kćerkica, a kako bijaše bijela kao
snijeg, obraza rumenih kao ruža i kose crne poput ebanovine,
nazvaše je Snjeguljicom. Ali gle nesreće: kako se djevojčica rodi,
umrije majka, kraljica.
Kralj one zemlje nakon godinu dana oženi se drugom ženom, i
ta onda postade kraljicom. Bila je to žena veoma lijepa, ali ohola i
nadmena: nije mogla ni zamisliti a kamoli podnijeti da je itko
ljepotom natkrili. Imala je čudesno ogledalo, odgovaralo ono na
svako pitanje koje mu upraviš. I kad bi se izjutra češljala, pitala ga
kraljica, ogledajući se u njemu:
Ogledalce kaži meni:
ponajljepša u svoj zemlji,
izmeđ mnogih ljepotica,
koja li je krasotica?
A na to joj ogledalo odgovaralo:
Izmeđ mnogih ljepotica
najveća si krasotica.
I bila je kraljica nadasve zadovoljna dok je to slušala, ta znala je ona
da ogledalo govori istinu.
Snjeguljica pak rasla i stasala, i bivala sve ljepša, iz dana u dan.
Kad je navršila sedam godina, prometnula se u ljepotu što je sjala
132
kao vedar dan na nebu, bila ona ljepša i od same kraljice, svoje
maćehe. I kad je kraljica opet upitala ogledalo:
Ogledalce kaži meni:
ponajljepša u svoj zemlji,
izmeđ mnogih ljepotica,
koja li je krasotica?
ono joj odgovori:
Kraljica si, krasotica,
al je ljepša Snjeguljica.
Razgnjevila se kraljica kad je to čula: sva je požutjela od muke i
pozelenjela od zavisti. Od tog časa bijes u njoj previrao, pa kad bi
samo vidjela Snjeguljicu, utroba se u njoj prevrtala: toliko je mrzila
djevojčicu. Nadutost, zavist i povrijeđena taština neprestano rasle u
njezinu srcu i naposljetku ju toliko presvojile te nije od njih ni danju
ni noću imala mira ni počinka. Na kraju, ne mogavši više izdržati,
zovnu jednog između svojih lovaca te mu reče:
— Vodi tu malu u šumu da je moje oči više ne vide! Ubij je
ondje i donesi mi u dokaz njezinu jetru i pluća!
Lovac posluša te odvede djevojčicu u šumu. Ah kad je onamo
došao i potegao lovački nož da izvrši okrutnu zapovijed i da
Snjeguljici probode nedužno srce, djevojčica briznu i plač i zajada,
moleći lovca:
— Ah, smiluj mi se, dragi lovče, i poštedi mi život! Obećavam
da ću ostati u šumi, u divljini, i nikad se neću vratiti na dvore.
Bila je tako lijepa u svome jadu, te se lovcu sažalila onako
uplakana.
— Neka ti bude: bježi onda, jadno dijete! — smilova se on. A u
sebi nadoveza: »Ta ionako će te ubrzo razderati šumske zvijeri.«
Ipak se osjećao kao da mu je velik teret pao sa srca što
djevojčicu nije morao ubiti. Kako je baš dotrčala mlada divlja
svinja, a on imao kraljici donijeti dokaz, zakla dolutalog veprića,
izvadi mu jetru i pluća, i to onda odnese na dvore i dade kraljici.
Ona naredi kuharu da ih skuha u soli, i zla žena potom sve pojede,
uvjerena da se tako riješila Snjeguljice.
Kad je djevojčica ostala u golemoj šumi, sama i napuštena,
133
stijesni joj se oko srca. Zapala je u strah, plašio ju svaki šušanj, i
samo je gledala u lišće na drveću ne znajući što bi. Udari jadna u
trk: trčala je po oštrom kamenju i po trnju, a šumske zvijeri gledale
je kako bježi i skakale oko nje, ali joj ništa ne učiniše. Bježala je
tako dok su je noge nosile, a već se i večer bližila. Onda ugleda
kućicu, malu majušnu, te uđe da ondje počine.
U kućici bilo sve maleno, ali tako ubavo i čisto, milina ti
pogledati. Na sredini stajao stol pokriven bijelim stolnjakom, na
stolu sedam tanjurića i sedam vrčića, uza svaki tanjurić položena
malena žlica, viljuška i nož. Uza zid poredano sedam posteljica, sve
jedna do druge, a na njima plahte bijele bjelcate.
Kako bijaše gladna i žedna, Snjeguljica uze iz svakog tanjurića
i pojede malko variva i kruha, te iz svakog vrčića gutnu malen
gutljaj vina: nije htjela da sve uzme iz jednoga i da ga tako isprazni.
Potom, umorna, htjede leći u koju od onih posteljica, ali ne nađe
prikladne za se: ova preuska, ona prekratka; istom sedma bijaše joj
kako valja, te u nju leže, izmoli molitvu i brzo u san utonu.
Kad se sasvim umračalo, dođoše gospodari one kućice —
bijahu to patuljci, njih sedmorica, što su u planini rude tražili i
kopali. Upališe oni svojih sedam malih svjetiljaka, pa kako
rasvijetliše unutrašnjost svoje kućice, odmah opaziše da je netko u
njoj bio i naokolo švrljao, jer nisu našli onaj red kakav su na odlasku
ostavili.
— Tko je sjedio na mome stolčiću? — reče prvi.
— Tko je jeo iz mog tanjurića? — upita drugi.
— Tko je lomio od mog kruha? — javi se treći.
— Tko je uzimao od mog variva? — oglasi se četvrti.
— Tko je nabadao mojom viljuškom? — u čudu će peti.
— Tko je rezao mojim nožem? — ljutnu se šesti.
— Tko je pio iz mog vrča? — na kraju će sedmi.
Obazre se nato prvi oko sebe, pa kad vidje da mu je postelja
uleknuta i plahta na njoj zgužvana, uzviknu:
— Tko se valjao po mojoj postelji?
I ostali nato pogledaše na onu stranu, priđoše posteljama te će
onda svi u jedan glas:
— I u mojoj je postelji netko ležao.
Uzvikali se patuljci, a sedmi, kad u svojoj vidje Snjeguljicu
kako spava, zovnu ostale. Pritrčaše oni te kriknuše od čuda.
Prinesoše svoje svjetiljčice i zajedno osvijetliše Snjeguljicu.
134
— Bože mili što li je lijepo ovo dijete! — uzviknuše složno.
Toliko se zadiviše i toliko ganuše da je nisu htjeli probuditi
nego je ostaviše da spava. Sedmi je patuljak spavao kod svojih
drugova, naizmjence, kod svakog pomalo, i tako im minu noć.
Kad je objutrilo, Snjeguljica se probudi: videći sedam
patuljaka, protrne od straha. Ali joj oni ljubazno zaželješe dobro
jutro te je upitaše kako se zove.
— Zovem se Snjeguljica — odgovori ona.
— A kako si došla u našu kuću? — pitali je patuljci dalje.
Nato im ona pripovjedi kako ju je maćeha htjela ubiti, kako ju
je predala lovcu, da je u šumi smakne, a on joj život poštedio, i kako
je onda cio dan bježala dok naposljetku nije naišla na kućicu.
— Bi li htjela ostati kod nas da nam kuću držiš, da nam kuhaš,
postelje rediš, da nam pereš, šiješ i pleteš, da u svemu održavaš red i
čistoću? — predložiše joj patuljci.
— Bih, bih, vrlo rado — prihvati Snjeguljica.
— Dobro je, lijepo će ti kod nas biti — pritvrdiše patuljci.
I ostade Snjeguljica kod njih. Lijepo im je kuću držala, sve
radila i redila. Izjutra patuljci odlazili u brda da traže i kopaju rude i
zlato, a vraćali se uvečer i nalazili večeru priređenu.
Danju je djevojčica ostajala sama, pa su je patuljci opominjali
neka bude smotrena i neka se dobro u pamet uzme:
— Čuvaj se maćehe, brzo će ona doznati da si ovdje među
nama. Ne puštaj nikoga unutra!
Kraljica pak, uvjerena da je pojela Snjeguljičinu jetru i pluća,
mišljaše da je opet prva po ljepoti i da joj nema ravne u svoj
kraljevini. Htjede da joj to ogledalo kaže i potvrdi, pa ga stoga upita:
Ogledalce, kaži meni:
ponajljepša u svoj zemlji,
izmeđ mnogih ljepotica,
koja li je krasotica?
Ogledalo joj na to odgovori:
Kraljica si, krasotica,
al je ljepša Snjeguljica
preko sedam brežuljaka
pokraj sedam patuljaka.
135
Prestravi se kraljica jer je znala da ogledalo istinu kazuje. Odmah je
razabrala da ju je lovac obmanuo i da je Snjeguljica sveudilj na
životu. Uze ona premišljati i smišljati kako bi Snjeguljicu otpremila
sa svijeta: jer dok ne bude uvjerena da je najljepša u kraljevini, neće
od zavisti imati mira ni počinka. Naposljetku smisli varku: premaza
lice te se preodjenu u staru trgovkinju-pokućarku. Nitko je takvu ne
bi prepoznao. Tako prerušena krenu preko sedam brežuljaka da nađe
kuću sedam patuljaka. Kad dođe do kuće, pokuca na vrata i viknu:
— Evo lijepe robe na prodaju! Pogledajte, pogledajte!
Snjeguljica pomoli glavu na prozor i pozdravi uljudno:
— Dobar dan, draga ženo. A što to prodajete?
— Evo, svašta lijepo, dobre robe — odgovori lažna pokućarka.
— Imam vrpca i pojasa u svim bojama.
Nato odmah izvuče pleten pojas od šarene svile.
»Tu čestitu ženu mogu pustiti u kuću«, pomisli Snjeguljica pa
odsunu vrata i kupi lijepi svileni pojas.
— Baš ti pristaje, dijete moje, — lukavo će stara. — Čekaj, ja
ću ti pojas namjestiti.
Snjeguljica, ništa ne posumnjavši, stade pred nju i pusti da je
ona opaše novim pojasom. Ali stara brže-bolje uze pritezati i toliko
je stegla da je Snjeguljica ostala bez daha i pala na tlo kao mrtva.
— Bila si dosad najljepša, ali više nećeš biti! — promrsi stara i
odbrza odande.
Uvečer se sedam patuljaka vrati kući. Kakva li nemila
iznenađenja kad ugledaše svoju dragu Snjeguljicu gdje na tlu leži
kao mrtva! Ne miče se, jadna, nema na njoj znaka života. Podigoše
je i vidješe da je prejako stegnuta. Odmah prerezaše pojas, a ona
poče disati i život se polako u nju vrati. Kad su od nje čuli što se
dogodilo, lijepo je upozoriše:
— Ono ti nije bio nitko drugi doli tvoja opaka maćeha. Dobro
pazi: dok nas nema, nikoga ne puštaj unutra!
Kad je zla kraljica došla na dvore, požuri se ogledalu te ga
upita:
Ogledalce, kaži meni:
ponajljepša u svoj zemlji.
izmeđ mnogih ljepotica,
koja li je krasotica?
136
A na to joj ogledalce odgovori:
Kraljica si, krasotica,
al je ljepša Snjeguljica
preko sedam brežuljaka
pokraj sedam patuljaka.
Čuvši to, opaka kraljica uskipje od bijesa, jer je razabrala da je
Snjeguljica oživjela.
»Već ću ja štogod smisliti da je dokrajčim jednom zauvijek«,
reče u sebi.
I kako bijaše iskusna u vještičjim umijećima, napravi češalj s
otrovom. Premaza se zatim i preodjenu, preobrazi se u drugu staricu
i takva krenu preko sedam brežuljaka, kući sedam patuljaka. Kad
stiže, pokuca na vrata i viknu:
— Lijepe robe! Dobre robe na prodaju!
Snjeguljica pomoli glavu na prozor i reče:
— Idite dalje, ne smijem nikoga pustiti unutra.
— Ako ne smiješ nikoga pustiti, možeš barem robu pogledati
— uporno će stara, te izvadi i pokaza otrovni češalj.
Svidio se češalj djevojci, te ona najposlije otvori vrata. Pošto se
pogodiše o kupnji, lukavo će stara:
— Hajde da te lijepo počešljam.
Snjeguljica nije ništa posumnjala: dopusti staroj da je počešlja.
Ali tek što je češalj prošao kroz kosu, ispusti svoj otrov, a djevojka,
obeznanjena, pade na tlo.
— Eto ti, gade! — promrlja opaka žena. — Ode ti ljepota,
gotovo je s tobom!
No eto sreće u nesreći: kako se već primicala večer, patuljci se
uskoro vratiše kući. Kad ugledaše Snjeguljicu kako na tlu leži kao
mrtva, odmah pomisliše na maćehu — ta njezini su prsti tu
posrijedi. Potražiše i nađoše otrovni češalj, a kako ga izvadiše iz
kose, onog se trena Snjeguljica osvijesti, te im onda pripovjedi što je
i kako je bilo. Patuljci je opet opomenuše da bude smotrena:
— Pamet u glavu, i ne otvaraj nikome! I ni od koga ništa ne
uzimaj!
Kad se kraljica vratila na dvore, odmah požuri da pita ogledalo:
Ogledalce, kaži meni:
137
ponajljepša u svoj zemlji,
izmeđ mnogih ljepotica
koja li je krasotica?
A ogledalce joj odgovori:
Kraljica si, krasotica,
al je ljepša Snjeguljica
preko sedam brežuljaka
pokraj sedam patuljaka.
Čuvši što ogledalo kazuje, kraljica se ražesti — sva se tresla od
golema bijesa.
»Snjeguljica mora umrijeti, sve ako me i života stajalo!«
zaprijeti opaka žena.
I to rekavši, ode u tajnu sobicu u koju nitko nije ulazio niti je
mogao ući, te ondje načini jabuku da bijaše kao prava, ali veoma
otrovna. Izvana jabuka bila lijepa, žuta i crvena — svakome bi za
njom zazubice rasle, ali tko bi u nju samo zagrizao, odmah bi mrtav
pao na tlo. Pošto je dovršila svoju zlu rabotu, opaka kraljica
premaza lice, odjenu se kao stara seljakinja te uze put pod noge —
preko sedam brežuljaka, kući sedam patuljaka.
Kad je stigla i na vrata pokucala, Snjeguljica pomoli glavu na
prozor te joj reče:
— Ne smijem nikoga u kuću pustiti, zabranili mi patuljci.
— Baš šteta — dočeka lažna seljanka.
— A htjela bih se riješiti svih ovih jabuka: evo ti jedne.
— Hvala, neću — otkloni Snjeguljica — ne smijem ništa uzeti.
— Možda se bojiš da je otrovna? — lukavo će stara. — Evo ću
je prepoloviti: pola tebi, pola meni.
I prepolovi jabuku te crvenu polu pruži Snjeguljici, a žutu sama
zagrize. Jabuku je, naime, tako vješto načinila da je samo crvena
pola bila otrovna.
Snjeguljici oči išle za lijepom jabukom, pa kad je vidjela kako
stara slasno zagriza i žvače, ne mogaše odoljeti: pruži ona ruku te
uze crvenu polovicu. Ali tek što je odgrizla zalogaj, sruši se — pade
mrtva na tlo. Opaka kraljica ošinu je strašnim pogledom i zlobno se
naceri:
— Eto ti, dobila si svoje, krasotice bijela kao snijeg, rumena
138
kao ruža i crnokosa kao ebanovina! Ovaj put neće ti patuljci pomoći,
ne mogu te u život dozvati.
Tek što se vratila na dvore, odmah pohitje ogledalu da ga pita:
Ogledalce, kaži meni:
ponajljepša u svoj zemlji,
izmeđ mnogih ljepotica,
koja li je krasotica?
A sada joj ogledalce napokon odgovori:
Izmeđ mnogih ljepotica
najveća si krasotica.
Opako joj i zavisti puno srce najposlije se smirilo — koliko se već
zavidno srce može smiriti.
Kad su patuljci te večeri došli kući, nađoše Snjeguljicu
opruženu na tlu: leži ukočena, ne diše i ne daje od sebe nikakva
znaka života. Podigoše je i pogledaše ne bi li našli štogod otrovno:
raskopčaše joj oplećak, pročešljaše kosu, umiše je vodom i vinom,
ali sve zaludu: mrtva pa mrtva. Položiše je potom na odar, posjedaše
sva sedmorica oko nje te je uzeše oplakivati. Dođe onda vrijeme da
je pokopaju, ali ona bijaše tako svježa i tako lijepih i rumenih obraza
kao da je još živa, te oni rekoše:
— Ne možemo takvu ljupkost i ljepotu u crnu zemlju zakopati.
Zaključiše tako pa načiniše proziran lijes od stakla, da
Snjeguljicu mogu vidjeti sa svih strana, položiše je u lijes i napisaše
na njemu, zlatnim slovima: Snjeguljica, kraljevska kći. Odnesoše
onda lijes na brijeg, na visoku hrid, i jedan je između njih uvijek
ostajao kraj lijesa da ga čuva. I šumske ptice dolijetale i oplakivale
Snjeguljicu, najprije sova, pa gavran i napokon golubica.
Mnogo je vremena Snjeguljica tako proležala u lijesu i nije
venula, činilo se da je samo usnula: ostala joj sva ljepota, bijaše
sveudilj bijela kao snijeg, rumena kao ruža i crnokosa kao
ebanovina.
Jednog dana naiđe onuda neki kraljević i htjede da prenoći kod
patuljaka. Vidje na brijegu stakleni lijes i u njemu lijepu Snjeguljicu
i pročita natpis ispisan zlatnim slovima. Reče on tada patuljcima:
— Dajte mi taj lijes, možete za nj tražiti što god hoćete.
139
— Ne damo ga ni za sve blago na svijetu — odgovoriše
patuljci.
— Onda mi ga poklonite — opet će kraljević — jer mi se čini
da ne bih mogao više živjeti a da ne gledam Snjeguljicu: voljet ću je
i poštivati kao najviše i najdraže što na svijetu imam.
Videći gdje je kraljeviću Snjeguljica odista omiljela, patuljci se
smilovaše i dadoše mu lijes. Kraljević naloži svojim slugama da
uzmu lijes i da ga ponesu na ramenima. Oni tako učiniše, ali se
spotakoše o grm: lijes se potrese a Snjeguljici ispade otrovni zalogaj
što joj bijaše u grlu zapeo — ona polako otvori oči i podiže pokrov.
— Gdje sam, kamo me nosite — upita pošto je oživjela.
— Umiri se, kraj mene si — odgovori joj kraljević, obradovan.
— Vodim te na očeve mi dvore da mi budeš ženom, jer te volim
iznad svega na svijetu.
— Pristajem — reče Snjeguljica — ali da mi dopustiš da
kadikad vidim svoje drage patuljke.
On joj to rado obeća, i Snjeguljica krenu s njim na njegove
dvore.
Svadba im bijaše sjajna i raskošna. Pozvali su na nju i
Snjeguljičinu opaku maćehu. Kad se maćeha odjenula u prekrasno
ruho, obrati se svome ogledalu te ga upita:
Ogledalce, kaži meni:
ponaljepša u svoj zemlji,
izmeđ mnogih ljepotica,
koja li je krasotica?
A na to joj ogledalo odgovori:
Kraljica si, krasotica,
al je veća ljepotica
kraljicom što sada posta
tebe zove kao gosta.
Čuvši što ogledalo kazuje, zla kraljica zapade u takav bijes da
naprosto nije znala što bi. Najprije pomisli da i ne ide na svadbu; ali
prevlada u njoj radoznalost, htjede vidjeti mladu kraljicu, i zato ode
na slavlje.
Tek što je stupila na one dvore, prepozna Snjeguljicu te se
140
zaprepasti, riječ joj u grlu zape, osta ona kao skamenjena.
Naposljetku se pribra i htjede pobjeći, ali je straža dohvati i baci u
tamnicu, odakle više nikad nije izišla. A Snjeguljica i kraljević
održaše svadbu i poživješe mnogo godina, okruženi ljubavlju i
pažnjom kakvu su zaslužili.
141
PASTIRICA I DIMNJAČAR
(po Andersenu)
Jeste li kad vidjeli starinski ormar, onakav što je sasvim
potamnio od starosti, a po njemu izrezbareno lišće i kojekakve šare?
Evo, upravo takav ormar stajao u sobi: naslijedili ga još od prababe.
S prednje je strane sav išaran rezbom, ružama i tulipanima, po
njemu od vrha do dna najčudnije vijuge, a između njih izviruju male
jelenje glave s granatim rogovima. A pored ormara, na uspravnoj
letvi što sastavlja oba krila, izrezan čitav čovjek. Bio je doista
smiješan, a i sam se smijao — ne, smijuljio se, a to nije isto što i
smijati se. Imao je kozje noge, male rogove na čelu i šiljatu bradu.
Djeca su mu prišila ime Kozonogi, prvi podoficir vrhovnog
zapovjednika sveukupnih oružanih snaga, i uvijek ga tako nazivala,
jer, nema što, ime je zvučalo dugačko, nikad da ga izgovoriš, a valja
priznati da nije šala takav naslov, kao što ni zamisao da Kozonogog
rezbom prikažu ne bijaše baš mačji kašalj. Rezba učinila svoje, i eto
Kozonogog!
Kozonogi neprestano upirao oči u stolić pod ogledalom: na
stoliću, naime, stajala ljupka mala pastirica od porculana. Pastirici
na nogama pozlaćene cipelice, haljina joj dražesno nabrana,
zadignuti skuti pričvršćeni crvenom ružom, na glavi joj zlatan šešir,
a u ruci pastirski štap. Bila je zaista divna! Tik do nje stajao malen
dimnjačar, crn kao ugljen, tj. u crnu ruhu, jer inače i on bijaše sav od
porculana, čist i fin kao i svaka druga figurica. Što je prikazivao
dimnjačara, bijaše puki slučaj: u radionici gdje prave porculanske
figure mogli su od njega lako načiniti i kraljevića, jer u biti na isto
izlazi, ne bi im bilo nimalo teže.
Stajao tako mali dimnjačar sa svojim ljestvama i bio zaista
ljubak s onim licem bijelim i rumenim kao u djevojke. Zapravo je to
bilo pogrešno: malo crnine na licu ne bi mu bilo naodmet. Stajao je
tik do pastirice. Postavili ih onamo gdje stoje, pa kad su ih već tako
sastavili, to se njih dvoje i zaručili. Ta pristajali su jedno drugome:
bijahu oboje mladi, oboje od iste vrste porculana i oboje jednako
krhki.
Odmah do njih nalazila se još jedna figura, i ona od porculana
ali triput veća; bio to stari Kinez koji je umio kimati glavom. Kinez
govorio da je djed maloj pastirici, ali to nije mogao dokazati. Tvrdio
142
je da ima vlast nad njom, pa je zato kimnuo Kozonogom, prvom
podoficiru vrhovnog zapovjednika sveukupnih oružanih snaga kad
je ovaj zaprosio pastiricu.
— Dobit ćeš muža — govorio joj stari Kinez — muža koji je,
kako gotovo vjerujem, od pravog pravcatog mahagonija. I postat ćeš
gospođa Kozonogog, prvog podoficira vrhovnog zapovjednika
sveukupnih oružanih snaga. U njega je pun ormar srebrnine, a i ne
spominjem što sve čuva u tajnim pretincima.
— Neću ja u mračni ormar! — uzviknula mala pastirica. —
Čula sam da on drži unutri jedanaest žena od porculana!
— Pa ćeš biti dvanaesta — odsiječe Kinez. — Noćas, čim stari
ormar zaškripi, bit će vam svadba ili ja ne bio Kinez! — Pa zakima
glavom i utonu u san.
A mala pastirica zaplaka i pogleda svoga dragog dimnjačara od
porculana.
— Molim te povedi me daleko odavde, u široki svijet, jer ovdje
nam više nema ostanka!
— Sve ću učiniti za te, sve što hoćeš! — uzvrati joj mali
dimnjačar. — Krenimo odmah. Mislim da te svojim zanatom mogu
uzdržavati.
— Samo da nam je sretno sići sa stola! — uzdahnu pastirica.
— Nema mi radosti ni sreće dok ne stignemo u široki svijet!
On ju je tješio i pokazivao joj kuda da postavlja svoju nožicu
po izrezbarenim bridovima i pozlaćenim listovima dok su se spuštali
stolu niz nogu. Nije zaboravio da ponese svoje ljestve, pa su se
pomagali njima i tako se sretno dohvatili poda.
Kad su već bili na podu i pogledali na stari ormar, a to ondje
čitava uzbuna. Izrezbareni jeleni još više ispružili glave, podigli
rogove i iskrenuli vratove; Kozonogi, prvi podoficir vrhovnog
zapovjednika sveukupnih oružanih snaga, skakao visoko uvis i
starom Kinezu dovikivao:
— Gledaj! Vidiš li? Pobjegoše!
Bjegunci se od toga uplašili pa brže-bolje uskočili u ladicu u
podnožniku.
U ladici ležala tri-četiri krnja snopa igraćih karata i malo
kazalište lutaka, načinjeno kako se već moglo. Davao se igrokaz, i
sve dame — karo, srce, pik i tref — sjedile u prvom redu i hladile se
svojim tulipanima. Iza njih stajali svi dečki-donjaci i pokazivali da
imaju glavu i gore i dolje, kako je to već na igraćim kartama. U
143
igrokazu iznosili priču o dvoma mladih kojima nije bilo suđeno da
se uzmu, pa se pastirica rasplakala, jer je takva zlohuda sudbina i nju
pratila.
— Ne mogu više — zajeca pastirica. — Moram van iz ladice!
Ali kad su opet sišli na pod i bacili pogled na stol, a ono se
Kinez probudio i njiše se čitavim tijelom: ta sve mu je donje tijelo
samo jedan komad.
— Eto starog Kineza! — kriknu mala pastirica i od pustog
straha pade na porculanska koljena, pokleknu kao posječena.
— Smislio sam nešto! — oglasi se dimnjačar. — Hajde da se
uvučemo u onu veliku vazu u kutu. Ondje ćemo ležati na ružama i
despiku i baciti mu soli u oči kad dođe.
— Slaba nam korist — dočeka pastirica. — Osim toga, znam
da stari Kinez i ta vaza bijahu zaručeni, a kad su ljudi jednom tako
blizi, uvijek zaostane nešto sklonosti: što jednom omilje, nikad ne
omrznu. Nema nam druge nego u široki svijet!
— Jesi li dovoljno hrabra da sa mnom ideš u tuđinu? — upita
je dimnjačar. — Jesi li promislila koliki je svijet? I kad jednom
odemo, da znaš, povratka više nema.
— Dovoljno sam hrabra — potvrdi pastirica. — I znam da više
nema natrag.
Dimnjačar je oštro pogleda i reče:
— Moj put vodi kroz dimnjak! Imaš li zbilja toliko hrabrosti da
se sa mnom provučeš kroza zemljanu peć, pa kroz čađavu cijev u
dimnjak? A kad budemo u dimnjaku, znam što mi je činiti! Uspet
ćemo se visoko, visoko, a onda nas nitko više ne uhvati! Na vrhu je
otvor koji vodi u široki svijet!
I odvede je do vrata zemljane peći.
— Kako je unutri crno! — uplaši se pastirica, ali ipak pođe s
njim i kroz peć i kroz cijev, kroz tamu što se stisla kao u rogu.
— Evo nas u dimnjaku! — izjavi dimnjačar. — Pogledaj gore!
Nad nama treperi blistava zvijezda!
I zaista je na nebu sjala zvijezda i slala svoje zrake sve do njih:
bijaše kao da im želi pokazati put u svijet. I oni počeše puziti i vući
se, bio je to strašan put u nedohvatne visine. A dimnjačar podizao i
podupirao pastiricu, pomagao joj i pokazivao bolja mjesta, upućivao
ju kuda da staje svojim sitnim porculanskim nogama. I tako stigoše
navrh dimnjaka. Ondje na rubu sjedoše da otpočinu, jer bijahu
svojski umorni, a imali su se i od čega umoriti.
144
Nebo sa svim zvijezdama bilo nad njima, a svi gradski krovovi
pod njima. Pred očima im pucali vidici, u nedogled se sterao širok
bijeli svijet. Jadna pastirica nije nikad ni u snu pomislila da bi svijet
mogao biti toliki: naslonila je glavicu na rame svome dimnjačaru i
briznula u takav plač da joj je pozlata pala s pojasa.
— Previše je to! — zagrca ona. — Ne mogu podnijeti! Svijet je
prevelik! Ah, kamo sreće da sam ostala na stoliću pred ogledalom!
Nema mi radosti dok opet ne budem ondje! Evo, ja sam za tobom
došla ovamo u daleki bijeli svijet, a ti se sad vrati sa mnom kući ako
me imalo voliš!
Dimnjačar ju je razborito uvjeravao, govorio joj o starom
Kinezu i o Kozonogom, prvom podoficiru vrhovnog zapovjednika
sveukupnih oružanih snaga, ali je ona tako strašno jecala i cjelivala
svog malog dimnjačara, te njemu, jadniku, nije ostalo drugo nego da
učini na njezinu, premda nije bilo pametno.
I opet iste muke, i opet puži i spuštaj se niz dimnjak...
Najposlije se provukoše kroz čađavu cijev, i eto ih ponovno u
tamnoj peći — baš nimalo ugodno. U mraku na dnu zemljane peći
stadoše odmah iza vrata da osluhnu što se zbiva u sobi. A ondje
tišina, mrtva tišina. Proviriše iz peći van, a kad tamo, u sobi nasred
poda leži stari Kinez: bijaše pao sa stola kad je htio za njima u
potjeru, pa se razbio natroje: čitava mu leđa otpala u jednom
komadu, a glava mu se otkotrljala u kut. Kozonogi, prvi podoficir
vrhovnog zapovjednika sveukupnih oružanih snaga, svejednako
stajao na starome mjestu, zagnao se u puste misli.
— Jao, kakve li strahote! — zakuka mala pastirica. — Djed se
razbio na komade, a na nama je krivnja! Toga neću preživjeti, ne,
nikako!
I poče kršiti sitne ručice.
— Ima pomoći, može se opet slijepiti! — uze je tješiti
dimnjačar. — Može se sasvim dobro slijepiti! Nemoj se uzbuđivati!
Ako mu prilijepe leđa i nasade glavu na šiju, bit će opet kao nov i
moći će nam reći mnoge neugodnosti.
— Misliš li? — ponada se pastirica pa se opet s dimnjačarom
uzvera na stolić, te se nađoše gdje su i prije stajali.
— E, jesmo daleko stigli — zamjeri joj dimnjačar. — Mogli
smo sebi prištedjeti svu tu muku!
— Samo da nam je djeda slijepiti! — opet će pastirica. — Je li
to, bogzna, skupo?
145
I djeda slijepili i sastavili. Ukućani ga odnijeli na popravak, te
Kinezu slijepili leđa, kvačicom mu pričvrstili glavu na vrat, pa je bio
kao nov, samo nije mogao kimati glavom.
— Nešto ste se uzoholili otkad ste se razbili! — dobaci mu
Kozonogi, prvi podoficir vrhovnog zapovjednika sveukupnih
oružanih snaga. — Ne mislim da je to nešto čime bi se čovjek
mogao podičiti. Hoću li dobiti pastiricu, ili je neću dobiti?
Dimnjačar i mala pastirica zaklinjahu pogledom staroga
Kineza, sve u strahu da ne bi kimnuo glavom. Ali on nije mogao
kimnuti, a bilo mu nezgodno da drugima priča kako ima kvačicu u
vratu.
I tako porculanski zaljubljenici ostadoše zajedno, blagosiljajući
djedovu kvačicu, te su se voljeli sve dok se nisu razbili.
146
ZLATNA GUSKA
(po Grimmu)
Bio jednom čestit drvosječa što je imao trojicu sinova, od kojih
najmlađi, po njihovu mišljenju, bijaše glup, pa su mu dali nadimak
Zvekan. Zaista, čega god bi se najmlađi prihvatio, sve ispadalo zlo i
naopako, pa su ga braća gledala s prezirom. A kako braća, tako i
roditelji.
— Baš nam je najmlađi glup — znala bi uzdahnuti njegova
majka, pa mu davala zagorjeli dio kolača ili kruha.
Jednog dana otac zatraži od sinova da mu pomognu oboriti
neko stablo u šumi.
— Ja ću krenuti — reče najstariji sin te uze svoju sjekiru.
— Onda uzmi kolač i bocu vina — brižno će njegova majka.
— Trebat će ti da štogod pojedeš na poslu i da se okrijepiš.
Zvekan je gledao za bratom kad je ovaj krenuo u šumu. Znao je
da nitko u obitelji neće nikad predložiti da on štogod korisno uradi.
Ali je Zvekan bio sretne, vesele naravi, te je sve zaboravljao i samo
veselo zviždukao.
Drvosječin najstariji sin došao je u šumi do drveta koje je
trebalo oboriti. Upravo kad je htio prionuti na posao, sjeti se da kuša
kolač i da gutne gutljaj vina. Kad je zagrizao, eto ti preda nj malena
sivobrada čovječuljka.
— Dobar dan — pozdravi čovječuljak. — Odavna nisam ništa
pojeo ni popio. Hoćeš li mi dati malo kolača i vina?
— Neću — odgovori momak — ne pada mi na um. Jer što
dadem tebi, nedostajat će meni.
Sivobradi čovuljak nestade ne kazavši ništa. Ali kad je
drvosječin sin uzeo da obori drvo, sjekira mu kliznu te se on
povrijedi u ruku, tako da se morao vratiti kući.
— Sad idem ja — reče sutradan drugi drvosječin sin. — Ja ću
svakako bolje paziti.
— Dobro — prihvati otac.
— Evo ti kolač s voćem što sam ga jutros ispekla. A evo ti i
boce vina. Trebat će ti štogod da se okrijepiš na poslu.
I tako drugi drvosječin sin uze sjekiru te ode u šumu, a Zvekan
gledao za njim, žalostan što otac nije njemu povjerio posao.
Kad je drugi sin došao do drveta, pojavi se isti onaj sivobradi
147
čovuljak.
— Odavno nisam ništa jeo ni pio — reče on. — Molim te daj
mi malo od kolača što ga nosiš i gutljaj vina.
— Ne dam — odgovori momak. — Kad oborim ovo stablo, bit
ću dovoljno gladan da izjedem i tuce ovakvih kolača. Idi dalje, miči
mi se ispred očiju!
Sivi čovuljak nestade, a drvosječin sin uze nešto kolača i potom
navali na drvo sa svojom sjekirom. Ali već nakon prvog udarca,
sjekira mu kliznu i rani ga u nogu, tako te je morao odustati od posla
i odšepati kući.
— A sada, oče — prozbori Zvekan — kad su braća
nesposobna, kako bi bilo da pustiš mene da oborim ono drvo?
— To ti nećeš nikad — reče drvosječa — previše si glup.
Ali Zvekan nije odustajao, nego je neprestano molio, te je
drvosječa najposlije pristao:
— Idi kad si toliko navro. Barem ćeš se opametiti kad se
posiječeš.
— Evo ti nešto jela — reče mu majka. — Tu je nešto zagorjela
kolača iz ormara i boca kisela piva. Uzmi, trebat će ti.
Veselo zviždukajući, Zvekan uze sjekiru i krenu. Kad je došao
do drveta, ondje ga čekao sivobradi čovuljak.
— Odavno nisam ništa jeo ni pio — javi se čovuljak. — Hoćeš
li podijeliti sa mnom što imaš prije nego što počneš posao?
— Hoću, dakako — odgovori Zvekan. — Žao mi je samo što
ovo nije nešto ukusnije. Jer sve što imam samo je zagorio kolač i
boca kisela piva.
Ali kad je Zvekan odmotao svoj zagorjeli kolač, na svoje čudo
vidje da je to bogat i fin kolač sa šljivama. I kad je otčepio bocu,
kiselo pivo bijaše kao najfinije slatko vino.
— Vidim — reče čovuljak pošto su jeli — u tebe je plemenito
srce. Zato ću sada štogod učiniti za te. Eno tamo, prijeko, stoji staro
stablo. Uzmi svoju sjekiru pa ga obori. Dolje ćeš, među korijenjem
naći nešto što će ti se svidjeti.
Tako reče pa nestade.
Zvekan se počeša po glavi, razmišljajući časak što da uradi.
Zatim uze sjekiru te posiječe staro drvo. Na njegovo čudo, dolje
među korijenjem sjedila guska sa zlatnim perjem.
— Dobro je — zaključi drvosječin najmlađi sin. — Baš dobro.
I uze gusku, stavi je pod mišku i krenu u najbližu krčmu.
148
Kad je došao u krčmu, Zvekan smisli da tu prenoći, jer već
bijaše mrak. Tri krčmareve kćeri radoznalo buljile u gusku, a kad im
momak reče da je na guski perje od čistoga zlata, djevojke se jedva
suzdržavale.
»Da mi je samo jedno od tih divnih pera«, u sebi će najstarija,
»mogla bih kupiti sve haljine što ih želim.«
I smisli da uzme jedno kad se ukaže prilika. I zaista joj se
pružila zgoda, jer je Zvekan stavio svoju zlatnu gusku na stol te
izišao da uhvati malo zraka.
Krčmarova najstarija kći, čim je dodirnula gusku, ostade za nju
prilijepljena.
— Čini mi se da si htjela jedno pero za sebe — reče druga
sestra dolazeći. I uhvati sestru da je odvuče odande. Ali gle! I ona
osta prilijepljena za stariju sestru.
Kad je ušla najmlađa da vidi što se događa, sestre joj viknuše:
— Bježi, bježi, nemoj nas doticati!
Ali prekasno! I ona ostade prilijepljena.
Kad se momak vratio, uze zlatnu gusku i, ne mareći za tri sestre
što su se prilijepile jedna za drugu, a prva za gusku, ode u svoju
sobu. Tako je tu noć Zvekan imao u društvu tri krčmareve kćeri.
Ujutro on krenu u grad s trima sestrama što su se poredale
jedna za drugom. Kad bi momak zakrenuo na desno, i sestre bi tako.
Kad bi stao, i sestre bi stale. Kad bi krenuo, i one bi krenule jedna za
drugom i za guskom.
Njihove je očajne krikove čuo župnik pa je došao da vidi što je.
Kratkovidno buljeći u povorku, župnik okrenuo da kori krčmareve
tri kćeri što jure za momkom. U najboljoj namjeri uhvati najmlađu
djevojku za ruku, i tako i on ostade prilijepljen.
Kad je neobična povorka prolazila čistinom pred crkvom,
ugleda je crkvenjak i odmah pritrča.
— Zaboravili ste, velečasni, krštenje u dvanaest — povika on.
— Ne idite s tim ljudima.
I dobrijan uhvati župnika za rukav i, dakako, ostade i on
prilijepljen.
— Bog neka nam se smiluje — uzvikivao župnik, nastojeći da
se otrgne od crkvenjaka i od krčmarevih kćeri. — U pomoć, u
pomoć!
Njegovi vapaji privukoše pažnju dvaju seljaka što su radili u
polju u blizini. Priskočiše oni, te jedan prihvati crkvenjaka, a drugi
149
svoga druga, i tako i njih dvojica ostadoše prilijepljeni.
I ne pogledavši otrag, Zvekan nastavi svoj put, a za njim
poskakivale i spoticale se tri krčmareve kćeri, župnik, crkvenjak i
dva seljaka. Kad je stigao u grad, gdje je kralj imao svoje dvore,
Zvekan vidje obavijest što je kazivala: »Tko uspije nasmijati
kraljevu kćer, dobit će je za ženu.«
»Dobro je«, kazivao momak u sebi dok je čitao kraljevski
proglas. »Znači, kralj ima kćer koja se ne može smijati. Razvidjet ću
ja to!«
Kako je sreća htjela, kraljeva kći bila na jednom od prozora
kraljevskih dvora kad je Zvekan stigao sa svojom povorkom. Kad je
vidjela momka sa zlatnom guskom pod miškom i sedam nevoljkih
drugova što su se prilijepili jedno za drugim, kraljevna udari u
smijeh.
— Kraljevna se smije — prošapta neki u gomili što se sabrala
pod njezinim prozorom.
— Smije se, smije — povikaše drugi.
I bila je istina. Kraljevna se smijala tako jako te je kralj
pomislio da nikad neće prestati.
— On je uspio, on će je dobiti! — veselo povika mnoštvo. I
gurnuše Zvekana naprijed. — On se mora oženiti kraljevnom.
Tek što je Zvekan ušao u kraljevske dvore, prekide se čarolija,
tako te krčmareve kćeri, župnik, crkvenjak i dvojica seljaka bijahu
slobodni da se vrate kući.
Zvekana dovedoše pred kralja. Kralj se nije mirio s pomišlju da
mu u obitelj uđe sin jadnog drvosječe.
— Još jednu zadaću moraš izvršiti prije nego što se oženiš
mojom kćeri.
— Kakva je zadaća? — upita Zvekan.
— Moraš mi dovesti čovjeka koji može ispiti cio podrum vina
— reče kralj.
— Gledat ću što se može učiniti — dočeka Zvekan. I ode s
dvora u šumu na ono mjesto gdje je prvi put vidio sivobradog
čovuljka.
Ondje na panju sjedio kratak debeo čovjek vrlo tužna lica.
— Što ti je? — upita Zvekan.
— Tako sam žedan — odgovori onaj — da bih mogao more
ispiti. Bure vina baš bi mi valjalo...
— Onda hodi sa mnom — prihvati Zvekan — znam ja kako ću
150
ugasiti tvoju žeđ.
I odvede ga u kraljev podrum. A žedni prionuo te je do potkraj
dana ispio vino iz svih bačava u podrumu.
— Vina više nema — izvijesti Zvekan kralja. — Došao sam da
tražim vašu kćer za ženu.
Kralj se mrgodio. Što je više mislio o tome priprostom momku
kao mužu svoje kćeri, sve mu se manje sviđala ta pomisao. I reče
kralj:
— Ima još nešto što ti valja uraditi. Moraš naći čovjeka koji
može izjesti cijelo brdo kruha.
— Vidjet ću što se može — reče Zvekan. I ode s dvora i vrati
se u šumu. Kad on onamo, a to ondje kod panja stoji visok mršav
čovjek vrlo tužna lica.
— Što ti je? — upita ga Zvekan.
— Tako sam gladan da bih mogao izjesti planinu — odgovori
mršavko, zatežući kožni pojas. — Jutros sam smazao stotinu
hljebova, a gle ovaj pojas: mogu se njime dvaput opasati.
— Onda hodi sa mnom — predloži Zvekan — znam ja kako ću
utažiti tvoju glad.
I odvede ga do brda od kruha, svježe pečena po kraljevoj
zapovijedi.
Čovjek kako ugleda onaj krušni brijeg, odmah navali na nj. Jeo
je bez zastajanja, sat za satom, i potkraj dana krušnog brijega više ne
bijaše.
— Nema više ni kruha — izvijesti Zvekan kralja. — A sada ću
uzeti kraljevnu za ženu.
— Ne tako brzo, momče — dočeka kralj. — Moraš mi naći
brod koji može ploviti po moru i po kopnu. Učini još to, i kraljevna
je tvoja.
Ovaj put Zvekan nije odgovorio. Otrčao je s dvora pravo u
šumu. A ondje, na panju, sjedio sam sivobradi čovuljak glavom.
— Ti mi jedino možeš pomoći — reče Zvekan te mu pripovjedi
koja mu je nevolja.
— Vrlo dobro — dočeka mališa. — Već sam ti dvaput
pomogao zbog tvoga dobrog srca. Pomoći ću ti i sada.
I dade Zvekanu brod koji može ploviti vodom i kopnom.
Kad je kralj vidio Zvekana kako svojim brodom plovi kopnom,
znao je da mora održati obećanje. Tako priprosti Zvekan dobi lijepu
kraljevnu i u svoje vrijeme postade kraljem. Bio je on dobar kralj i
151
vladao je sretno i dugo.
152
Copyright
© Dubravko Deletis
e-izdanje pripremili:
Dubravko Deletis i Mirna Goacher
website: www.josiptabakknjige.org
01/05/2013
153
top related