YOU ARE DOWNLOADING DOCUMENT

Please tick the box to continue:

Transcript

PORTAL ZA PRAVNIKE I STUDENTE PRAVA U BIH

RIMSKO PRAVOSKRIPTA

WWW.BH-PRAVNICI.COM [email protected]

WWW.BH-PRAVNICI.COMPODJELE PRAVA U RIMSKOM PRAVU Pod rimskim pravom podrazumijevamo pravo koje je vailo kao pravni poredak u rimskoj dravi od njenih poetaka (prema predaji g.754.p.n.e.) do cara Justinijana (527.-565.godine n.e.), gotovo 13 vijekova. Rimski pravnici nisu postavili definicije prava. Za pravo upotrebljavaju izraz ius, koji oznaava pravne norme koje ine pravni poredak (tzv.pravo u objektivnom smislu), a takoe oznaava i pravna ovlatenja koja pojedincima pripadaju iz pravnih normi s obzirom na odreene stvari i druge osobe (tzv.pravo u subjektivnom smislu). U poetku je kod Rimljana pravo (ius) bilo usko vezano sa vjerskim pravilima (fas). Rimljani su dosta rano odvojili pravo od religije. Rimski pravnici su ostavili nekoliko podjela prava, a to su: ius civile, ius gentium, ius naturale kod klasinih pravnika nalazimo podjelu na dvoje tj. na ius civile i ius gentium, koje se esto oznauje kao ius naturale. Gaius u svojim Institucijama kae da su ius civile one norme koje je pojedini narod samo za sebe stvorio, dok su ius gentium one norme koje se podjednako mogu nai kod svih naroda, a oslanjaju se na prirodni razum (naturalis ratio). Razlikovanje ius civile i ius gentium, po vladajuem miljenju, je u tome to je razvojem iuris gentium u rimskoj dravi omoguen pravni saobraaj sa strancima (peregrinima). Staro ius civile nije bilo pristupano peregrinima po principu personaliteta, a po svom strogom formalizmu bilo je za njih nerazumljivo i neupotrebljivo. Zato su Rimljani, stupivi u svjetski saobraaj naroito poslije drugog punskog rata, kada Rim postaje politiki i privredni centar zemalja Sredozemnog mora, morali nai mogunost pravnog saobraaja i pravne zatite za strance. Ius gentium je u stvari dio rimskog privatnog prava koji ne vrijedi samo meu rimskim graanima, nego se primjenjuje i u saobraaju graana sa strancima. Svojim sadrajem ius gentium se odnosio uglavnom na vlasnitvo i na ugovore. Ve u klasinom pravu javlja se naturalis ratio, odnosno ius naturale, tj.prirodno pravo. Ve potkraj klasinog doba ius naturale se smatra za posebnu, viu kategoriju prava u odnosu na ius civile, te se za njega kae da je to pravo koje je semper aequm et bonum (uvijek pravedno i dobro). Definie se kao pravo zajedniko svim ivim biima, dakle ljudima i ivotinjama, kao npr.brak, raanje i odgoj djece. Po nainu postanka, rimski pravnici razlikuju ius scriptum (pisano pravo) i ius non scriptum (nepisano pravo). Ius scriptum je pravo koje proizilazi od organa javne vlasti kojima pripada zakonodavna funkcija, te je u pravilo redigirano napismeno. Pored zakona (leges i plebiscita) u pisano pravo su ubrajani i drugi pravni izvori koji su kod Rimljana u razliitim razdobljima vrili slinu funkciju: magistratuum edicta (magistarski edikti), senatus consulta (senatski zakljuci), responsa prudentium (odgovori i miljenja pravnika) i principum placita, odnosno constitutiones (carske konstitucije). Pod ius non scriptum rimski pravnici podrazumijevaju obiajno pravo, tj.pravo koje nastaje tako to odreeni obiaji dobivaju dravnu sankciju putem pravne zatite. Prema tome, obiajno pravo se ne stvara pismenim aktom. Vana sistematska podjela objektivnog prava, koja je prela i u moderno pravo, jeste podjela na ius publicum (javno pravo) i ius privatum (privatno pravo). Prema Ulpijanovoj definiciji javno pravo ima u vidu interese rimske drave, a privatno pravo ima u vidu interese pojedinaca. Ta je podjela prela i u modernu nauku, no kriteriji za razlikovanje javnog i privatnog prava se meusobno dosta razlikuju iako se najee pojavljuju kao varijante Ulpijanove definicije. U javno pravo ubrajaju se danas ustavno, upravno i krivino pravo, te krivini i graanski sudski postupak. Privatno pravo ini imovinsko pravo zajedno sa nasljednim, a mnoga zakonodavstva po rimskom uzoru tu ubrajaju jo lino (osobno) i porodino (obiteljsko) pravo. Izraz ius publicum (javno pravo), rimski pravnici su upotrebljavali i u jednom drugom znaenju, naime za oznaku prisilnih pravnih propisa. Ovi propisi, koji se danas zovu ius cogens, su propisi

2

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COMkoji se ne mogu promijeniti ili iskljuiti stranakim ugovorom. Oni propisi od kojih stranke mogu odstupiti ili ih mogu svojim ugovorom drugaije regulisati, danas se zovu ius dispositivum. Dispozitivni propisi se primjenjuju ako stranke nisu u konkretnom sluaju neto drugo odredile. Podjela na ius commune (ope pravo) i ius singulare (posebno pravo) je takoe prela u modernu nauku. Prema Paulovoj definiciji ius singulare se pojavljuje kao izuzetak od opih naela pravnog sistema neke drave, donesena iz razloga svrsishodnosti, dakle kao posebno pravo za odreene grupe osoba, stvari ili pravnih odnosa, za razliku od opeg, redovnog prava. U kasnijem pravu se za ius singulare sve ee upotrebljava i izraz beneficium, privilegum. PERIODIZACIJA U RAZVOJU RIMSKE DRAVE Rimska drava egzistirala je oko 13 vijekova. Imajui u vidu najvanije prekretnice u razvoju drutveno-ekonomskih odnosa i privatnog prava, to vrijeme moe se podijeliti na 4 razdoblja: 1. Period kraljevstva (754.-510.p.n.e) 2. Period republike, koji se moe podijeliti na a) Rana republika (510.-201.p.n.e.) b) Kasna republika (201.-27.p.n.e.) 3. Principat (27.p.n.e.-235.n.e.) 4. Dominat (235.-565.n.e.) Navedenoj periodizaciji drave odgovara i podjela prava: Prva faza u razvoju rimskog prava je faza civilnog prava (ius civile). Odgovara periodu kraljevstva i rane republike. Pretorsko ili honorarno pravo (ius honorarium) odgovara periodu kasne republike. Rimsko klasino pravo klasina jurisprudencija odgovara periodu principata. Postklasino vulgarno rimsko pravo odgovara periodu dominata. Rimska antika drava tipina je robovlasnika drava sa drutvenom polarizacijom na klasu robovlasnika i klasu robova. Poloaj robovlasnika nije bio jedinstven. Robovi su bili obespravljeni. Smatrani su stvarima, nisu bili subjekt, ve objekt prava. Nazivani su oruima koja govore. Period kraljevstva (754.-510.godine p.n.e.) je period nastanka dravne organizacije. Pojava drave uslovljena je procesom imovinske, odnosno klasne diferencijacije. U ovom periodu drava sve vie jaa, poinje se razvijati pravo koje izvire iz dotadanjih obiaja. Pravni organi u to doba su bili rex (kralj), narodne skuptine i senat. Na elu drave je reks. On je izborni starjeina, bira ga narod na zasijedanju narodnih skuptina. Njegovo zvanje nije nasljedno. Kralj je vrhovni komandant vojske i vrhovni svetenik, a ima najveu apelacionu sudsku vlast i predstavlja zemlju u meunarodnim odnosima. Osnovna drutvena elija u rimskom drutvu je gens ekonomska zajednica srodnika u kojoj ljudi zajedno ive, rade i tako preivljavaju. Ovdje su proizvodne snage nerazvijene i zbog toga su ljudi upueni jedni na druge. Pojedinac izvan gensa osuen je na propast, te je najtea kazna bila izgon iz tih zajednica. Kasnije se gens raspada na ue oblike ivljenja. Gensi se udruuju u vii oblik, tzv.kurija u kome su zadovoljavane potrebe religioznog karaktera. Jedna kurija sastoji se od 10 gensa. U posljednjoj fazi rodovsko-plemenskog ureenja Rimski narod se sastojao od ukupno 300 gensa, odnosno 30 kurija. Kurije se udruuju u vii oblik pleme (tribus). Postojala su 3 plemena: tici, ramni i luceri (Ramnes, Tities, Luceres) koja ine rimski narod (populus romanus). Historijski posmatrano, pojavljivali su se slijedei oblici narodnih skuptina:

3

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COMkurijatske skuptine (comitia curiata) centurijatske skuptine (comitia centuriata) tributske skuptine (comitia tributa) plebejske skuptine (comitia plebea)

Osnovna nadlenost skuptine je donoenje zakona, meutim razvoj rimskog prava nije iao u pravcu donoenja zakona. Narodne skuptine u doba kraljevstva bile su kurijatske skuptine. One su birale rexa i odluivale o drugim vanijim stvarima itavog naroda (o ratu i miru), te pitanjima gentilne i porodine organizacije i promjenama u njihovom lanstvu. Sastajale su se 2 puta godinje. Senat je bio trei organ vlasti. Najvaniji je politiki organ u rimskoj historiji. Postojao je u svim periodima rimske drave. Rije senat potie od senex, to znai starac. U sastav senata ulazilo je 300 starjeina gensova. U prvom periodu senat je imao savjetodavnu ulogu pri donoenju kraljevih odluka i voenju vanjske politike. Rimom je vladalo 7 kraljeva, od kojih je znaajno spomenuti 3: 1. Romul, po legendi osniva Rima. Odredio je svete granice Rima koje niko nije smio prelaziti bez njegovog odobrenja. Njegov brat Rem je preao granicu i on ga je ubio. Granica je povuena jer se u ovom periodu javlja imovinska diferencijacija, odnosno ekonomsko raslojavanje. Osnovni oblik prihoda bio je ratni plijen. Jai pojedinci vodili su jedinice u osvajanja, uzimajui vei dio ratnog plijena. Rimska drava orijentisana je ka osvajanju i imovinska diferencijacija se pojaava. 2. Servije Tulije bio je pretposljednji kralj. Izvrio je reforme u rimskoj dravi, tzv.Servijev ustav. Ozakonivi postojee stanje, on mu je dao politiki znaaj i teinu. Servije Tulije je slobodno stanovnitvo podijelio na 5 imovinskih razreda. Oni koji nisu mogli ui ni u najnii (peti) razred zvali su se proletari (bijeda). Smatrani su samo mainama za davanje potomstva rimskoj dravi. Po proletarima radnika klasa je dobila ime proleteri. Svaki imovinski razred bio je duan formirati odreeni broj vojnih jedinica centurija (100 vojnika). Prva 2 imovinska razreda formirali su veliki broj centurija vei u odnosu na sve ostale razrede. Njihove jedinice moraju biti najopremljenije, koristile su konjicu, a bili su i u ratu privilegirani u smislu uzimanja najveeg plijena. Na osnovu ove podjele formirane su nove narodne skuptine koje su nazvane centurijatske skuptine. Glasanje u centurijatskim skuptinama vri se prema glasovima centurija. Poto u prva 2 razreda ima najvie centurija, oni svoje interese nameu i drugima. Od ukupno 193 centurije, najbogatiji graani imali su 98 centurija i tako apsolutnu veinu. Servije Tulije je pored ove podjele podijelio stanovnitvo i prema teritorijalnom principu, na tribuse 4 gradska (tribus urbanae) i 16 seoskih (tribus rusticae). U gradu je ivjela sirotinja plebs, a bogati su ivjeli oko grada i u poetku im je dato 16 tribusa. Na osnovu podjele stanovnitva na tribuse, formirana je tributska skuptina (comitia tributa). U njoj se glasa po tribusima, tako da i ovdje bogati imaju politiku privilegiju pri donoenju odluka. 3. Tarkvinije Superbus (oholi) bio je posljednji kralj. Nakon pobune rimskog naroda protiv njega, Tarkvinije je protjeran, nakon ega poinje period republike. Protjerivanjem posljednjeg kralja, na elo drave dolaze 2 konzula. U periodu kraljevstva dominirala je naturalna privreda, koju karakterie odsustvo novca, mali stepen razmjene dobara, ekonomska zatvorenost. Osnovna privredna grana je zemljoradnja. U ovom periodu egzistiralo je patrijarhalno ropstvo. Robovi su ivjeli i radili sa svojim gospodarima. Slobodno stanovnitvo dijelilo se na patricije, klijente i plebejce. Patriciji su punopravni pripadnici stare gentilne organizacije i bogati zemljoposjednici, te se pretvaraju u neku vrstu nasljedne aristokracije. Klijenti su bili, prema svojim patronima u nasljednom odnosu zavisnosti i zatite, a bili su im obavezni na poslunost i odreena davanja i slube, dok je patron bio duan klijente tititi pod prijetnjom kazne seceriteta, predviene ve u Zakoniku XII ploa.

4

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COMPlebejci su bili rimski graani, ali sa manje politikih prava. To su manji poljoprivrednici, obrtnici i trgovci, esto prezadueni kod patricijskih veleposjednika. Snosili su vojne i porezne terete, nisu imali pristupa do rimskih magistratura ni svetenikih slubi, kao ni sklapanje braka sa patricijima. U prva 3 stoljea republike plebejci se bore za pristup do rimskih magistratura i drugih patricijskih funkcija, te omoguavanje uivanja osvojene dravne zemlje. Na politikom planu dolazi do samoorganizovanja plebejaca, koji su poeli odravati skuptine plebejske skuptine. Odluke plebejskih skuptina (plebisciti) imale su obavezujui karakter samo za njih. Poto nisu imali pristup magistraturi, plebejci su odabrali svog narodnog tribuna (tribuni plebis). Svako ko se usprotivi radu tribuna ili dovede u pitanje njegove odluke bie kanjen smru. Linost tog tribuna bila je sankrosantus zatiena kao boanstvo. Rezultat borbe plebejaca je i prvi rimski zakon XII ploa; plebejci su dobili i pravo sklapanja braka sa patricijima, a i pristup do svih ostalih magistratura. Formalni borbe plebejaca bio je lex hortensia iz godine 287.p.n.e. kojim je odreeno da zakljuci plebejskih skuptina (plebiscita) obavezuju itav narod patricije i plebejce. Na ekonomskom planu, politika borba plebejaca obiljeena je pokuajem agrarnih reformi. Politiki predstavnici na elu sa braom Grah pripremili su u narodnoj skuptini itav set agrarnih zakona, iji je cilj bio radikalna izmjena sistema raspodjele novoosvojene zemlje, uvoenje zemljinog maksimuma, obrazovanje posebnih dravnih komisija za raspodjelu zemlje i utvrivanje kriterija za raspodjelu. Braa Grah su ubijeni, a pitanje agrarne imovine nikada nije rijeeno u rimskoj dravi. U doba republike , osnovni organi vlasti su senat, narodna skuptina i magistrature. Senat ima dominantan politiki uticaj. Njega vie ne ine starjeine gensa, ve tzv.islueni magistrati. Poto je ulazak magistrata u senat bio uslovljen prethodnim bespogovornim sprovoenjem senatske politike, tim uslovljavanjem senat odrava politiku dominaciju. Magistrature su nove dravne slube. Sve one imaju odreene zajednike karakteristike a to su: - mandat veina magistarskih funkcija trajala je godinu dana. - princip kolegiteta za svaku magistarsku funkciju biraju se po najmanje 2 nosioca, koji meusobno imaju pravo veta na odluke svog kolege. Ovo predstavlja pokuaj uravnoteenja vlasti. Prve magistarske funkcije bili su konzuli. Oni su imali dvojaka ovlatenja: cum imperium je bilo ovlatenje vojnog zapovijedanja, a cum potestate ovlatenje o uredovanju civilnih poslova. U situacijama neposredne ratne opasnosti, izmeu 2 konzula imenuje se jedan koji dobiva titulu imperatora i u tom periodu drugi nema mogunost veta na njegove odluke. Vremenom dolazi do diferencijacije pojedinih slubi koje se izdvajaju iz konzula i formiraju se posebne magistrature: pretori, cenzori, kvestori i kululske edile. Pretori su bili pravosudni magistrati. Cenzori su svake 5.godine vrili popis svih slobodnih stanovnika rimske drave u imovinske razrede i bili su izuzeci u trajanju mandata. Imali su posebnu funkciju tajnih slubi. Pratili su ponaanje svakog pojedinca, a ako se nije ponaao u skladu sa datim obiajima imali su ovlatenje nota censoria. To je umanjenje asti, pa prilikom popisa graana zbog prijekornog vladanja mogli su nekoga brisati iz spiska senatora ili vitezova i premjestiti ga u slabiji tribus. Kvestori su imali ovlatenje upravljanjem dravne blagajne (aerarium populi ramanium). Imali su i ovlatenje o istrazi sudske radnje za najtea krivina djela. Kululske edile bile su nie magistrature sa ovlatenjem trine inspekcije, tj. nadzor nad javnim formama, trnicama i odravanju javnog reda i mira. Iz njihove trino-inspekcijske nadlenosti izveden je institut odgovornosti prodavca za faktike nedostatke prodate stvari. Period kasne republike (201.-27.p.n.e.) oznaen je ekspanzijom rimske drave koja je vrena kroz 2 sistema: ratom i stvaranjem sastava pojedinih drava sa rimskom dravom putem ugovora.

5

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COMOvaj period obiljeen je i razvojem privrede, a novac se javlja kao ope plateno sredstvo. Karakteristino je i klasino ropstvo, u kome se robovi eksploatiu na najbezobzirniji nain. Javlja se svjetsko trite robova. Nosioci novih zanimanja (trgovci, bankari i sl) vrlo brzo stiu ekonomsku mo, ali su jo uvijek iza politike pozornice. Dolazi do drutvenog raslojavanja na vie i nie slojeve optimate i populare. Koji formiraju politike partije. Izgrauje se sistem drutvenih privilegija, pa se ak i u sistemskom kanjavanju vodi rauna o pripadnosti odreenom drutvenom sloju. Politiki sukobi izmeu populara (nii) i optimata (vii sloj) i njihovih politikih partija poprimaju oruane oblike dolazi do graanskih ratova. Republikanski odlik vladanja u ovom periodu postaje sve neadekvatniji za upravljanje ogromnom teritorijom rimske drave. Pojavljuju se elementi monarhizacije kroz pokuaje pojedinih vojskovoa da marginaliziraju republikanske oblike vlasti te da njihova ovlatenja prigrabe sebi pokuavajui samostalno vladati. Meu njima se istiu: Marije izvrio je reformu vojske. Uzima sebi najbolje ratnike iz protivnikog tabora. Sula poznat je po Sulinim proskripcijama. Nemilosrdno se obraunavao sa protivnicima. Proskripcije su spiskovi njegovih protivnika koje je dao likvidirati. Povukao se kada je bio na vrhuncu moi. Cezar kada je izabran za konzula vojnim pohodima nastojao je umiriti galske provincije. Bio je prvi ovjek koji je poeo vladati sam u Rimu. Potcijenio je svoje politike protivnike, koji su se tajno organizovali i ubili ga u senatu kada je drao govor. Na vlast je po njegovoj smrti doao njegov posinak Oktavijan August. Principat (27.p.n.e 235.n.e.) je period vladavine jednog ovjeka, pri emu se zadravaju svi do tada poznati republikanski organi vlasti, ali se oni posebnim metodama politikog lukavstva razvlauju da bi se ovlatenja koncentrisala u rukama princepsa. Nosioci novih profitabilnih zanimanja koja su se pojavila u periodu kasne republike ekonomski jaaju, ali su bez polit ikog uticaja. Predstavnike tih zanimanja, koji postepeno dobivaju znaajke novog drutvenog sloja odreenog terminom ordo equeste ili konjanici, novarska aristokratija, princeps vjeto koristi uzimajui ih za politike savjetnike i uvodei ih u senat. Ovaj drutveni sloj postae glavni protivnik do tada dominantne senatorsko-zemljoposjednike aristokratije. Princeps se proglasio prvim senatorom meu jednakim. Poloaj princepsa postepeno jaa. Odluke senata prerastaju u tzv.princepsove konstitucije, a senat postaje mjesto gdje se te odluke saoptavaju i prihvataju. Princeps je da bi efikasnije vladao, izvrio strukturalne promjene u mnogim segmentima dravnog ivota. Umjesto dotadanjih izbornih magistrata, koji su za svoj rad odgovarali senatu, on poinje izgraivati aparat profesionalnih unovnika, administrativnih radnika koji rade za plau. Dakle, poinje proces birokratizacije dravnog aparata. Princeps provodi i znaajne vojne reforme. Formira posebne tjelesne garde u iji sastav ulaze profesionalni vojnici. Da bi zadovoljio sve vee potrebe birokratsko-vojne strukture, princeps uvodi novu finansijsku ustanovu zvanu fiscus caesaris u koju se slijeva najvei dio prihoda i poreza, a kojom upravlja iskljuivo princeps. U fiskus cezaris ulazila je i privatna imovina princepsa. U periodu principata prestaje irenje rimske drave, a akcenat se stavlja na odbranu osvojenog. Posljedica navedenog je prestanak priliva nove robovske radne snage, to dovodi do strukturalnih promjena u rimskoj privredi. Priprema se teren za ukljuivanje dijelova slobodnog stanovnitva u proces neposredne materijalne proizvodnje. Istovremeno, doba principata oznaeno je kao zlatni vijek u razvoju rimskog prava. Stvoreno je tzv.klasino rimsko pravo. Dominat (235.-565.n.e.) je period otvorene vlasti jednog ovjeka, cara. itav period je nazvan dominat po tome to su se tadanji carevi nazivali titulom dominus et deus gospodar i bog. Carevi sebe predstavljaju kao boje namjesnike na zemlji i vrhovne svetenike. Car samostalno upravlja cjelokupnim carstvom. Njegove odluke zvane carske konstitucije dobivaju snagu zakona i postaju osnovni izvor prava u vrijeme dominata. Zastupa se politiki princip izraen u naelu principus legibus solutus est, prema kome car kao vrhovni organ vlasti nije vezan ak ni zakonom. U ovom periodu pred cara se namee osnovni problem kako ojaati i uvrditi vanjske

6

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COMgranice od najezdi barbara, kao i kako efikasno uguiti unutranje pobune provincija. Izgrauje se itav sistem graninih uvrenja, sa posebnim odredima vojske. Vojnici su bili posebno motivirani na nain da im se u vlasnitvo dodjeljuje zemlja u pograninom pojasu. Poto nema nove robovske radne snage zbog nedostatka novih osvajanja, ogromna prostranstva ostaju neobraena i pojavljuje se problem prehranjivanja stanovnitva. Drava vie nema prihoda da finansira ishranu najugroenijih dijelova stanovnitva, koji su sada prinueni da se radi osiguranja najneophodnijih sredstava za ivot ukljuuju u proces materijalne proizvodnje. Proces birokratizacije dravne uprave i vojske, koji je poprimio najire razmjere, iziskuje nova finansijska sredstva koja drava pokuava osigurati sve veim poreskim nametima prema svojim graanima. Poreske mjere proizvele su pojavu inflacije, koju je pokuao obuzdati car Dioklecijan donosei poznati Dekret o maksimiziranju cijena. Dioklecijan je izvrio reorganizaciju uprave rimskim carstvom, uvoenjem sistema tetrarhije. Uzeo je suvladara, davi obojici titule Augusta, a svaki od njih je imao svog pomonika sa titulom Cezara. Cezari bi vremenom trebali zamijeniti svoje Auguste, kada oni zbog starosti ili bolesti dou u fazu nemogunosti obavljanja duhovne vlasti. Ovaj sistem tetrarhije bio je pokuaj rjeavanja pitanja nasljeivanja prijestolja. Car Konstantin izvrio je administrativnu reformu podijelivi cjelokupno carstvo na provincije, pokrajine i bioceze , na ijem elu su bili namjesnici. Konstantin je prijestonicu premjestio iz Rima na istok, osnivajui Konstantinopolj, odnosno Carigrad ili dananji Istambul. Konstantin je promijenio i dotadanju politiku represije prema kranima, donosei 313.godine tzv.Milanski edikt, kojim je proklamovana sloboda vjerskog djelovanja i ustvari kranstvo priznato kao dravna religija. Crkva dobiva mnogobrojne povlastice - zemljine posjede, poreske olakice i dr. U svom unutranjem ustrojstvu crkva preuzima principe centralizma rimske drave, prilagoavajui ih svojim potrebama. Crkvena organizacija i danas ivi na tim principima. U 5.vijeku dolazi do sloma Zapadnog Rimskog carstva, na ijoj teritoriji nastaju barbarske drave. Istono Rimsko carstvo e zahvaljujui svom posljednjem caru Justinijanu due egzistirati. Justinijan je u historiji poznat po svojoj kodifikaciji, koja e pod kasnijim nazivom Corpus Iuris Civilis postati jednim od najznaajnijih pravnih spomenika u historiji ovjeanstva. Ouvanje ove kodifikacije omoguilo je kasniji proces recepcije rimskog prava. Godina smrti cara Justinijana uzima se kao godina konane propasti antike rimske drave.

IZVORI RIMSKOG PRAVA U nauci se razlikuju izvori prava u materijalnom i u formalnom smislu. Izvori prava u materijalnom smislu su faktori koji stvaraju pravo,odnosno akti kojima ti faktori stvaraju pravo. U rimskom pravu kao izvori prava u materijalnom smislu slu ili su: obiajno pravo, zakoni, magistarski edikti, djelatnost pravnika (jurisprudencija), senatus-konzulti i carske konstitucije. Pod izvorima prava u formalnom smislu podrazumijevaju se sve one pojave iz kojih moemo crpiti poznavanje nekog prava. To su prvenstveno pisana djela rimskih pravnika (npr.Gajeve institucije i Justinijanova kodifikacija), djela razliitih nepravnih pisaca (historiara, rimskih govornika itd). Vaan izvor su i pravni spomenici, odnosno tekstovi zakona, senatus-konzulta i magistarskih edikata, te isprava o razliitim pravnim poslovima (ugovori, oporuke, presude itd). Kako je prethodno reeno, prva faza u razvoju rimskog prava je faza civilnog prava (ius civile). Odgovara periodu kraljevstva i rane republike. Izvori prava u ovoj fazi bili su obiajno pravo i Zakonik XII ploa.

7

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COMPeriodu kasne republike odgovara pretorsko ili honorarno pravo (ius honorarium). U doba republike zakone su donosile centurijatske i tributske narodne skuptine. Zakon izglasan u narodnim skuptinama zvao se lex, a zakoni koje su donosili samo plebejci u plebejskim skuptinama zvali su se plebisciti. U ovom periodu uz ius civile poinje se stvarati ius honorarium, a kao izvor prava javljaju se pretorski edikti i djelatnost pravnika kroz respondere, cavere i agere. Rimsko klasino pravo klasina jurisprudencija odgovara periodu principata. Izvori prava su obiajno pravo, zakoni, pretorski edikti, senatus consulta (zakonodavna djelatnost prela je sa narodnih skuptina na Senat, a zbog jakog uticaja princepsa senatus consulta ustvari postaju carski zakoni koji su se objavljivali u Senatu), constitutiones principum (carske konstitucije), te jurisprudencija. Postklasino vulgarno rimsko pravo odgovara periodu dominata. Car je postao jedinim zakonodavcem. Za potrebe postklasine prakse nastajale su razliite zbirke sastavljene iz djela klasinih pravnika (ius) ili carskih konstitucija (leges). Prije Justinijanove kodifikacije 1 nastale su 3 zbirke carskih konstitucija 2 privatne i 1 slubena. Privatne su bile Codex Gregorianus iz 291.g. n.e. (sadri konstitucije od Hadrijana do Dioklecijana) i Codex Hermogenianus iz 295.g. n.e. (dodatak prvoj). Prva slubena zbirka carskih konstitucija bila je Codex Theodosianus iz 438.g, sainjena po nalogu Teodosija II, a sadri konstitucije od Konstantina nadalje. Dijeli se na 16 knjiga. Iz ovog perioda poznato je nekoliko zbirki koje sadre i ius i leges. Tu spadaju Fragmenta Vaticana, otkrivena 1821.godine u Vatikanskoj biblioteci, zatim Collatio legum Mosaicarum et Romanarum u kojoj se Mojsijevo zakonodavstvo uporeuje sa rimskim pravom.

ZAKON XII PLOA Za prvi period razvoja rimske drave karakteristina je uska povezanost pravnih pravila (ius) sa vjerskim pravilima (fas). Pravo primjenjuju i tumae svetenici pontifici, pa se za pravo ovog perioda upotrebljava termin pontifikalno pravo. Svetenici su zloupotrebljavali svoj monopol na tumaenje i primjenu prava, vrei razliite oblike ikaniranja i razliito postupajui u istim pravnim situacijama. rtva ovih zloupotreba bili su plebejci, iji najprioritetniji zadatak politike borbe postaje objavljivanje prava, odnosno njegova dostupnost svim lanovima drutva. Taj cilj ostvaren je donoenjem Zakona XII ploa (lex duodecim tabularum), koji predstavlja prvu kodifikaciju u rimskoj pravnoj historiji2 . Zakon XII ploa donesen je 451.godine p.n.e. od strane narodne skuptine. Oformljena je posebna komisija od 10 patricija nazvana decenviri legibus scribundis, koji su prije pisanja zakona boravili u Grkoj, da bi se upoznali sa tzv.Solonovim zakonima. Tekst zakona napisan je na 12 bronzanih ploa koje su bile izloene na rimskom trgu (forum romanum), tako da su svi graani imali priliku da se upoznaju sa sadrajem pravnih pravila. Prve 3 ploe zakona XII ploa bile su posveene sudskom postupku. Prva ploa je obraivala pitanja pozivanja na sud (in ius vocatio), druga raspravljanja pred sudom, a trea je razmatrala pitanja izvrenja sudske presude 3 . Plebejci su insistirali upravo na to preciznijem regulisanju ovih pitanja kako bi se stalo u kraj dotadanjoj zloupotrebi koja je bila najizraenija upravo u primjeni sudskih postupaka. Pored ovih pitanja, Zakon je regulisao i: vlasnitvo i nain njegovog sticanja,

1

Justinijanova kodifikacija obraena je kao posebno pitanje u daljem tekstu

2

3

Kodifikacija - ureenje pravnog sistema putem zakona OVRHA=IZVRENJE

8

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COMoblici pravne zatite vlasnitva; statusno, porodino, nasljedno, krivino pravo; susjedske i meane odnose; obvezno pravo. Posljednje 2 ploe predstavljaju dopunu za prvih 10. Zakon sadri odreene progresivne, ali i nazadne principe. Meu nazadne se mogu ubrojati princip taliona u kanjavanju (oko za oko, zub za zub). Vrlo malo odredaba Zakon posveuje regulisanju obveznih odnosa, to ukazuje na nizak nivo razvoja privrede u ovom periodu i na njen naturalni oblik. Zakon predstavlja kodifikaciju dotadanjeg obiajnog prava. Formalno pravno je bio na snazi sve do Justinijanove kodifikacije, a faktiki je u mnogim svojim rjeenjima vremenom bio prevazien. Bio je predmetom mnogobrojnih komentara i tumaenja rimskih pravnika. Ovi komentari predstavljaju sadraj civilnog prava u irem smislu.

IUS HONORARIUM Staro civilno pravo (ius civile) bilo je izrazito formalistiko i ceremonijalno. Za njega je karakteristian legisakcioni postupak, koji je pokretan tubama (actio) zasnovanim na zakonu (legis). Postupak je obavljan usmeno, a legis akcije su bile vrlo stroge u smislu da su se pri njihovoj upotrebi morale izgovarati tano zakonom odreene rijei. Najmanja odstupanja dovodila bi do gubljenja sudskog spora. Rimsko civilno pravo sa ovakvim karakteristikama postalo je konicom drutvenog razvoja, pa je pravosudni magistrat pretor izvrio reformu civilnog prava, izgradivi jedan novi pravni sloj, ius honorarium (pretorska, kao i svaka magistarska sluba bila je besplatna: honor-ast). Poto rimska drava dolazi u privredne odnose sa mnogim narodima i dravama ijim pripadnicima koji su oznaavani kao stranci nije bila dozvoljena primjena civilnog rimskog prava, postavljalo se pitanje koje pravo e biti primijenjeno u konkretnom sluaju. Tu se susreemo sa novom pravnom kategorijom ius gentium, kao pravom stranaca i naroda koje predstavlja preteu meunarodnog prava. Njega ine odreeni principi i pravila koja su se mogla nai u pravima svih naroda. Upravo su pretori ta pravila uvodili u primjenu i u okvirima civilnog prava, a iz te prakse je roeno novo pretorsko pravo. Postojale su 2 vrste pretora: praetor urbanus rjeavao je odnose i sporove izmeu rimskih gradova, a praetor peregrinus rjeavao je odnose izmeu Rimljana i stranaca. Svaki pretor donosio je tzv.pretorski edikt kao program svog rada, u kome je nabrajao principe i odnose kojima e on pruati zatite, kao i formule tubi koje e biti primjenjivane u njegovom radu. Edikt jednog pretora nije obavezivao narednog pretora, ali su se vremenom izdiferencirala odreena rjeenja koja su prihvatana od strane novih pretora i preuzimana u njihov edikt. Na taj nain stvoren je tzv.prenosni dio edikta ili edictum translatitium koji se nalazio u ediktima svih pretora. Pretor je reforme mogao provoditi na osnovu izuzetno velikih ovlatenja koja je imao u okviru sudskog postupka. Sudski postupak se dijelio u 2 osnovne faze: 1) Faza in iure predstavljala je raspravu pred pretorom u kojoj su stranke iznosile svoje oprene tvrdnje sa potrebnim dokazima, a pretor je odluivao da li je njihov spor pogodan za presuivanje. Ukoliko bi dao potvrdan odgovor na to pitanje, postupak je prelazio u drugu fazu. 2) Faza apud judicem je rasprava i donoenje presude od strane izabranog sudije. Poto bi sproveo dokazni postupak, pretor bi davao upute izabranom sudiji kako da presudi konkretni spor, dok bi se sudija striktno pridravao tih uputa pretora. U prvoj fazi sudskog postupka pretor je imao 2 najznaajnija ovlatenja oznaena terminima actionem dare i actionem denegare. Actionem dare predstavlja ovlatenje prema kome je pretor mogao uvoditi nove tube koje do tada nisu bile priznate po zakonu. To nisu zakonske tube legis akcije, ve pretorske tube actiones in factum, odnosno tube sa naznakom injeninog stanja. Ove tube svoju primjenjivost crpe iz pretorovog autoriteta, njegovog imperijuma, vlasti. Ovim

9

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COMtubama pretor prua zatitu novonastalim drutvenim odnosima za koje civilno pravo nije imalo rjeenja. One su dobile naziv tubi sa opisom injeninog stanja jer se pretor u njihovom utemeljenju nije mogao pozivati na neki ve postojei zakon, ve je u formuli te tube davao opis tog odnosa izlaui faktike injenice. Drugo ovlatenje, actionem denegare, predstavlja pretorovu ovlast da nekoj stranci uskrati neku legis akciju, iju upotrebu civilno pravo dozvoljava. Obino je odbacuje stavljanjem nekog prigovora na tu tubu. Poto se radi o pokuaju zatite nekog ve u praksi prevazienog pravnog odnosa, na ovaj nain stvaran je tzv.duplicitet pravnih rjeenja. U praksi istovremeno egzistiraju rjeenja koja daje civilno pravo i novonastala pretorska rjeenja, a pravni razvoj i tok e ii u pravcu prihvatanja pretorskih rjeenja. Po nalogu cara Hadrijana, oko 130.godine n.e. redigiran je stalni i jedinstveni tekst pretorskog edikta edictum perpetuum (trajni edikt), iju redakciju je izvrio uveni pravnik tog doba Salvius Iulianus. Na prijedlog cara prihvaen je u Senatu, te su svi pretori ubudue mogli objavljivati edikte samo sa tako utvrenim sadrajem, a sve nejasnoe, dopune i promjene rjeavao je samo car. Donoenjem stalnog edikta prestaje sloboda pretorskog stvaranja, to za posljedicu ima opadanje kvaliteta pravnih rjeenja u kasnijem periodu razvoja rimskog prava. KLASINA JURISPRUDENCIJA U periodu principata dolazi na najvieg stepena u razvoju rimskog prava. To je period klasinog rimskog prava. Pravnom naukom se bave pravnci kojima je pravniki poziv profesionalno zanimanje. Cjelokupna djelatnost rimskih pravnika moe se izraziti kroz 3 terminoloka odreenja: respondere, cavere, agere. Respondere znai davanje pravnih miljenja i odgovora na postavljena pitanja u povodu pravnih sporova. Cavere predstavlja sastavljanje obrazaca za pravne sporove (tube, albe i sl. - tzv.kautelarna jurisprudencija). Agere predstavlja aktivnosti zastupanja stranaka pred sudom koje su obavljale tzv.nie pravnike funkcije, advokati, koji nisu imali potpuno pravniko obrazovanje. Rimski pravnici bili su praktiari, kazuisti (casus-sluaj). Probleme su rjeavali od sluaja do sluaja, pojedinano. Nisu bili skloni davanju krutih i saetih pravnih pravila, smatrajui da svako definiranje moe biti opasno za slobodu pravnog razvoja. Poznata je njihova izreka omnis definitio periculorum est = sve definicije su opasne. U periodu principata stvorena je izuzetno bogata tzv.klasina pravna knjievnost, u okviru koje se susreemo sa nekoliko tipova pravnikih djela: institucije, kvesciones, diskutaciones, epistule, digesta itd. Institucije su predstavljale kratka djela pravnih udbenika za poetnike. Najpoznatije su Gajeve institucije, u 4 knjige. Znaajne su po tome to je u njima izvrena prva sistematska podjela prava, tzv.trodijelna podjela prava na res, personae i actiones. Res obuhvata stvarno pravo, personae statusno i porodino pravo, a actiones sudski postupak. Gajeve institucije bile su uzor za donoenje istoimenog djela Justinijanove kodifikacije. To je jedino klasino pravno djelo koje je do danas sauvano u cjelosti. Gaj je poznat i po tome to je prvi uveo neke osnovne podjele stvari, npr.podjela na tjelesne i bestjelesne stvari res corporales i res incorporales. Udario je i temelje podjele izvora obveza odredivi da obvezni odnos nastaje kako iz kontrakata i delikata, tako i iz razliitih drugih pravnih oblika ex varium causarum figuris, to e kasnije biti osnova za postklasino sistematiziranje obveza putem tzv.etvorodiobe na kontrakte, delikte, kvazikontrakte i kvazidelikte kao izvore obveza. Questiones su bila pravnika djela u kojima su u formi postavljenih pitanja i odgovora na ta pitanja rjeavani konkretni pravni sadraji. Discutationes su djela u kojima se izlau neke zamiljene pravne situacije sa pokuajem njihovih rjeenja.

10

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COMEpistule predstavljaju djela za to doba vrlo izraene prakse, meusobne prepiske izmeu pripadnika uvaenog pravnikog sloja. Ta prepiska bila je struno sadrana. Digesta su djela najobimnija po sadraju u kojima nalazimo pokuaje sveobuhvatnog prikazivanja pravnog razvoja odreenog perioda. Po uzoru na ova djela, najznaajniji dio Justinijanove kodifikacije dobio je ime Digesta (digere srediti, urediti). Period principata je vrijeme djelovanja poznatih rimskih pravnih kola. Najpoznatije su kola sabinovaca i kola prokulovaca. Nazive nisu dobile prema svojim osnivaima, ve prema njihovim sljedbenicima koji su doivjeli mnogo veu popularnost. Ovje se radi o tradicionalnom opredjeljivanju pojedinih pravnika za uenja nekih poznatih pravnika, bez neke institucionalne komponente, postojanjem razliitih pravnih uglova posmatranja pojedinih kola o mnogim konkretnim pravnim pitanjima. U drugoj polovini principata praksa respondiranja je doivjela svoj vrhunac, ali su se istovremeno javili elementi zloupotreba pravnikog miljenja. Uspjeh u nekoj parnici ovisio je o sposobnosti advokata da za svoje zahtjeve kao dokaznu podlogu sakupi vei broj miljenja razliitih pravnika, neovisno o kvalitetu tog argumentiranja. Proiren je i krug pravnika koji su imali pravo respondiranja. Da bi se uveo red u praksi respondiranja, za vrijeme careva Teodozija i Valentijana donesen je tzv.Zakon o citiranju (lex citationis). Prema tom zakonu, pred sudovima je bilo dozvoljeno citiranje miljenja petorice najznaajnijih pravnika: Papinijana, Paula, Ulpijana, Gaja i Modestina. U sluaju da su njihova miljenja o nekom pitanju podijeljena, uzee se kao vladajue miljenje veine. Ako ni po tom kriteriju nije bilo mogue donijeti odluku, prevladae miljenje Papinijana. U periodu principata poinje proces kvalitativnog sreivanja prava u sistem putem tzv.kodifikacija. Meu njima se izdvajaju predjustinijanske kodif ikacije u kojima se kodificira sve vei broj carskih konstitucija koje postaju dominantan izvor prava u ovom periodu. Poznate su 2 privatne zbirke carskih konstitucija: Codex Gregorianus i Codex Hermogenianus, te mnogo poznatiji slubeni kodeks: Codex Theodosianus

JUSTINIJANOVA KODIFIKACIJA Sainjena je u periodu 528.-534.godine, sa ciljem da se pravo sistematizira i otklone do tada vrlo este suprotnosti izmeu pojedinih pravnih izvora. Justinijanova kodifikacija sastoji se od 5 dijelova: 1. Kodeks Justinijanus; 2. Institucije 3. Digesta 4. Kodeks repeticije prelekcionis (kodeks ponovnog itanja) 5. Novele Svi dijelovi su imali jednaku zakonsku snagu, odnosno neposredno su primjenjivani u praksi. Justinijanova kodifikacija predstavlja kodifikaciju cjelokupnog, kako zakonskog prava (leges), tako i tzv.pravnikog prava (ius). Leges je kodificiran u 2 kodeksa: Kodeks Justinijanus je sadravao probrane i meusobno usklaene konstitucije ranijih lanova; Kodeks repeticije prelekcionis sadravao je Justinijanove institucije izdate za vrijeme njegove vladavine. Digesta predstavljaju najobimniji i najvaniji dio kodifikacije. U njima je kodificirano pravniko pravo (ius), u 50 knjiga. Sve knjige, osim 30, 31. i 32. podijeljene su na titule. Titule se dijele na odlomke, a odlomci na paragrafe. Svaka knjiga posveena je odreenom pravnom pitanju, a njen sadraj je sainjen na nain da se iz djela rimskih klasinih pravnika uzimaju citati koji govore o tom pravnom problemu. Cjelokupna materija u digestama podijeljena je i prema tzv.masama. U okviru svake knjige na prvom mjestu je tzv.sabinska masa sa rjeenjima i miljenjima starog

11

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COMcivilnog prava o tom pitanju. Zatim slijedi tzv.papinijanska masa, kao pregled miljenja rimskih klasinih pravnika o dotinom pitanju. Institucije su uraene po uzoru na Gajeve institucije i preuzele su trodijelnu podjelu prava na res, personae i actiones. Novele su jedini dio kodifikacije koji nije pisan latinskim ve starogrkim jezikom. Sadre vrlo znaajne reforme koje je Justinijan izvrio prvenstveno u oblasti porodinog i nasljednog prava. Interpolacije predstavljaju tzv.svjesne izmjene u tekstovima klasinih rimskih pravnih djela iz kojih su uzimani citati za digesta, na nain da se na mjestima gdje se govori o nekom ve prevazienom i u praksi naputenom pravnom institutu stavlja naziv novog aktualnog pravnog instituta primjenjivog u doba Justinijana. U nauci se javlja i pravac nazvan interpolacionizam koji sve promjene nastale u vrijeme postklasinog prava, objanjava interpolacijama. Vrlo brzo je interpolacijama dato odgovarajue mjesto, a objanjenje pojedinih pojava u pravu je davano upotrebom kombinacije razliitih naunih metodolokih postupaka.

RECEPCIJA RIMSKOG PRAVA Glosatori u Bolonji su prvi poeli dublje izuavati Justinijanovo pravo (krajem 11. do 13.vijeka). Prouavali su tekst egzegetskom i skolastikom metodom, tumaei pojedina mjesta, iznalazei protivrjenosti koje su nastojali izgladiti, a uz analizu se javljaju i prvi pokuaji sinteze. Njihove primjedbe zovu se glose a pisali su ih izmeu redova (glossa interlinearis) ili uz rubove teksta (glossa marginalis). Najznaajniji je bio posljednji glosator Accursius koji je sakupio glose svojih prethodnika (tzv.glossa ordinaria ili magistralis). Glosatorsku kolu je od sredine 13. do 16.vijeka naslijedila kola Postglosatora ili komentatora, na univerzitetima sjeverne Italije. Oni su najee komentarisali glose svojih prethodnika. Oni su povezivali i nadopunjavali rimsko pravo pravnim teorijama kanonskog i germanskog (langobardskog) prava, a procvat trgovine je traio razvijeniji pravni sistem. Tako su stvoreni preduslovi za recepciju rimskog prava u obliku srednjevjekovnog opeg prava. Najpoznatiji meu postglosatorima je bio Bartolus de Sassoferrato, koji je autor tzv.teorije statuta, po kojoj se imaju rjeavati rukobi izmeu prava pojedinih gradova. Time su udareni temelji kolizionim normama meunarodnog privatnog prava. Justinijanovo rimsko pravo je u tom novom obliku, koji su mu dali glosatori i postglosatori, postalo opet pozitivnim pravom u mnogim dravama srednje i zapadne Evrope. Tu znaajnu historijsku pojavu zovemo recepcijom, a tako recipirano rimsko pravo zove se ope pravo jer se primjenjivalo na teritoriji itavih drava, za razliku od partikularnih prava pojedinih gradova i pokrajina. Ono se zove i pandektno pravo, prema najvanijem dijelu Justinijanove kodifikacije. Osnovni uzrok recepcije je razvijanje buroaskih odnosa u gradovima, te porast trgovine i trgovinsko-bankarske ekonomije. Osim u Italiji, do recepcije rimskog prava dolo je i u Francuskoj, Njemakoj, Holandiji i kotskoj. Pod uticajem humanizma u 16.vijeku se javlja tzv.Francuska historika kola (elegantne jurisprudencije). Ona naputa skolastike metode i poinje se baviti historiko-kritikim studijem rimskog prava i rimskih pravnih izvora, gledajui u rimskom pravu rezultat vievjekovnog razvoja. koli je pripadao i Dionysius Gothofredus koji je prvi izdao Justinijanovu kodifikaciju pod nazivom Corpus Iuris Civilis. U 18.vijeku vladala je kola prirodnog prava. Prema toj koli, postoji Prirodno pravo koje vai vjeno, samo ga treba racionalnim putem iznai. U rimskom pravu trai elemente prirodnog, nepromjenjivog prava. Pod uticajem ove kole donose se graanski zakonici u nizu njemakih drava, kao i Napoleonov Code civil iz 1804.godine.

12

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COMU 19.vijeku javlja se pravac njemake historijske kole. Prema uenju ove kole, pravo je slino kao i jezik nekog naroda, produkt nacionalne historije i narodnog duha. Po njima, pravo je uslovljeno nekim mistinim narodnim duhom koji polahko otkriva i manifestuje ono to je u njemu ve sadrano.

PRAVNA I POSLOVNA SPOSOBNOST Statusno pravo je skup pravnih pravila kojima se reguliu pitanja pojedinca u nekom drutvu. Pravni subjekt je bie koje moe biti nosilac prava i dunosti. Kada govorimo o statusu subjekta prava, susreemo se sa 2 sposobnosti subjekata prava: pravna sposobnost i djelatna sposobnost. Pravna sposobnost je sposobnost subjekta prava da bude nosilac prava i obaveza. Ta sposobnost se za fizika lica stie samim inom roenja, a za juristike osobe aktom osnivanja. Djelatna sposobnost je sposobnost subjekta prava da oitovanjem volje proizvodi pravne uinke u smislu nastanka, izmjene ili prestanka nekog prava. Unutar djelatne sposobnosti dananja nauka razlikuje poslovnu i deliktnu sposobnost. Poslovna sposobnost je sposobnost sklapati pravne poslove, tj.pravnim poslovima (npr.kupovinom, darovanjem, oporukom) proizvoditi pravne uinke. Ova sposobnost stie se navravanjem godina punoljetstva. Prema starom civilnom pravu, punoljetstvo se izjednaavalo sa polnom zrelou. Za enu godine punoljetstva su odreene sa 12, a za mukarce sa 14 ili 16 godina. Deliktna sposobnost ili uraunljivost je sposobnost odgovarati za svoje protivpravna djela (delikte).

CAPITIS DEMINUTIO Pravni poloaj pojedinca u rimskom drutvu odreen je kroz 3 statusa: status libertatis, status civitatis, status familiae. Status libertatis odgovara na pitanje da li je pojedinac slobodan ili je rob. Status civitatis odgovara na pitanje da li je pojedinac rimski graanin ili pripadnik druge grupe, a status familiae odreuje poloaj pojedinca u porodici. Gubitkom ili promjenom jednog od ovih statusa dolazi do gubitka ili promjene pravne sposobnosti. Gubitak odnosno promjena statusa zove se capitis deminutio. Razlikuju se capitis deminutio maxima, media i minima. a) Capitis deminutio maxima nastupa gubitkom statusa libertatis (slobode), dakle potpuni gubitak pravne osobnosti (subjektiviteta), jer dotini postaje rob. b) Capitis deminutio media nastupa gubitkom statusa civitatis (graanstva), tj.rimski graanin gubi civitet i porodinu pripadnost, ali ne i slobodu. On postaje Latin (npr.iseljen u latinsku koloniju) ili peregrin (npr.prebjegavanjem neprijatelju, izruenjem graanina narodu o koji se ogrijeio). c) Capitis deminutio minima povlai samo gubitak porodino-pravnog poloaja rimskog graanina, bilo otputanjem iz porodice ili prelaskom u drugu porodicu. Capite minutus (onaj ko je izgubio ili promijenio status) gubi svoju imovinu u korist novog imaoca porodine vlasti, a njegovi civilni dugovi iz ugovora i odreena lina prava prestaju. U Justinijanovom pravu ova capitis deminutio izgubila je vanost jer je porodina organizacija po agnaciji bila ve zamijenjena krvnim srodstvom (kognacijom).

STATUS LIBERTATIS

13

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COMOsnovna podjela stanovnitva rimske drave izvrena je na slobodne i robove. Rob nije bio pravni subjekt, ve se smatrao za stvar (res), ali socijalni poloaj im je u razliitim epohama Rima bio razliit. Pravnici carskog doba smatrali su slobodu prirodnim stanjem, a ropstvo ustanovom iuris gentium kojom se neko podvrgava vlasnitvu drugoga. To su opravdavali ratom, jer ako protivnik u ratu smije biti ubijen, onda ga je dozvoljeno i pretvoriti u roba. Rob je smatran za stvar (res). Rob nema porodicu. Njegova spolna veza sa ropkinjom nije brak (matrimonium) ve samo faktiko zajedniko ivljenje (contubernium) bez pravnih posljedica. Na robu gospodar ima pravo vlasnitva, kao na svakoj drugoj stvari, pa ga je mogao prodati, dati drugome na uivanje, u zalog ili u zapis ili ga ubiti (ius vitae ac necis). Tubu i zatitu za povredu roba mogao je podnijeti samo njegov gospodar, isto kao za ivotinje ili druge stvari. Rob se razlikovao od ivotinja i drugih stvari po tome to je on ipak ovjek, te se vlast nad robom zvala domicia potestas (a ne dominium za ivotinje i stvari). Ve u starije doba roba su zvali orue koje govori (instrumentum vocale). Svome gospodaru je mogao samo sticati, nikako ga obavezivati. Iznimke u obavezivanju gospodara su: gospodar odgovara za obaveze iz robovih delikata; ako je roba postavio sa poslovou neke radnje ili kapetana broda, ili ga ovlastio da sklapa pravne poslove, gospodar je mogao biti tuen. Gospodar je mogao usvojiti i jedan drugi nain, gdje je njegova odgovornost bila samo ograniena. On bi odreenu imovinsku masu robu samo prepustio na slobodno upravljanje i faktiko koritenje peculium, pa je pravno gospodar vlasnik pekulija i uvijek ih je mogao uzeti. Zaradom od pekulija robovi bi se otkupljivali, a gospodari su izvlaili veliku korist. Upravljajui pekulijom mogao je rob sklapati pravne poslove i sa gospodarom. Takve obaveze su bile neotuive (obligatio naturalis), ali ih je gospodar u sluaju akcije de peculio mogao prvenstveno odbiti od pekulija. Izvorni i najstariji nain postanka ropstva je zarobljavanje neprijatelja u ratu. Ropstvo je nasljedno stanje, pa se dijete ropkinje smatra robom bez obzira ko mu je otac. Po klasinom pravu carskog doba, dijete ropkinje se smatralo slobodnim ako je majka od zaea do poroda, makar i za krae vrijeme, bila slobodna. I slobodan ovjek mogao je postati rob i to: a) Po zakoniku XII ploa dunik u ovrnom postupku mogao je biti prodat u ropstvo trans Tiberim, tj. u inostranstvo, kao i oni koji se ne odazovu procjeni ili novaenju (regrutovanju). b) Ako bi se slobodan ovjek dao prodati kao rob, pa poslije dokazivanja slobode sa prijateljem koji ga je prodao podijelio kupovninu, pretor bi mu uskratio parnicu o slobodi (vindicatio in libertatem), dakle prodani je ostajao rob. c) Rimljanka koja je ivjela u spolnoj vezi (contubernium) sa tuim robom uprkos gospodarevoj zabrani; Dravni robovi radi kazne (servi poenae) u carsko doba, postajali bi dravni osuenici na najtee kazne (rad u rudnicima, borba sa zvijerima, smaknue), a njihova imovina pripala bi dravi. Rob je mogao stei slobodu aktom manumisije, odnosno oslobaanja. MANUMISIJE Akt oslobaanja roba od vlasti gospodara naziva se mamumisija. Postoje 2 skupine manumisije: 1. Manumisija po civilnom pravu 2. Manumisija po pretorskom pravu. U manumisiju po civilnom pravu obraja se:

14

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COMa) Manumissio vindicta je oslobaanje roba u obliku fiktivne parnice o slobodi. Pred magistratom bi neki graanin, dodirnuvi roba tapiem, propisanim rijeima ustvrdio da je dotini rob slobodan. Gospodar bi utio i ne bi se opirao toj tvrdnji, a magistrat bi potvrdio robovu slobodu. b) Manumissio testamento je oslobaanje roba putem oporuke (testamenta), tako to gospodar mora u svojoj oporuci zapovjednim rijeima odrediti da je rob slobodan. c) Manumissio censu vri se upisivanjem roba, uz pristanak gospodara, prilikom cenza meu slobodne graane u spiskovima cenza. Nestankom cenza u poetku carstva otpala je i ova manumisija. Civilne manumisije imale su puni uinak jer je rob osloboen kroz jednu od ovih manumisija dobijao potpunu slobodu, status slobodnog ovjeka kao da je ingenui (roen kao slobodan). U pretorske manumisije spadaju: a) b) c) d) Manumissio per epistulam gospodar u nekom pismu napie da je njegov rob slobodan. Manumissio inter amicos gospodar izjavom meu prijateljima oslobaa roba. Manumissio per menzam ako gospodar pozove roba na veeru, rob postaje slobodan. Manumissio in ecclesia kada gospodar pozove roba da obave neki vjerski obred, rob postaje slobodan.

Ove manumisije su neformalne. Nisu imale veliki uinak. Robovi osloboeni ovim manumisijama dobivali su status Latina junijana, za koje se kae da ive kao slobodni, a umiru kao robovi. Ovako osloboeni robovi nisu imali sposobnost oporunog raspolaganja svojim imovinom poslije smrti, ve je njihova imovina poslije njihove smrti pripadala patronu, odnosno njihovom bivem gospodaru. Tek Justinijan je ukinuo ovu kategoriju osloboenika i svim manumisijama priznao punopravni uinak.

PATRONAT Oslobaanjem roba gospodar dobiva status patrona, a rob postaje osloboboen libertin. Njihov meusobni odnos se ne prekida u potpunosti. Dolazi do transformacije tog odnosa u novi patronatski odnos koji se karakterie meusobnim uzajamnim dunostima. Libertinova zavisnost od patrona regulisana je patronatskim pravom. Osloboenik je morao stalno izraavati tzv.zahvalnost za slobode koje su mu dodijeljene, a u sluaju tzv.grube nezahvalnosti gospodar je mogao pokrenuti postupak za ponovno vraanje libertina u ropski poloaj. Izmeu patrona i libertina nije dozvoljeno meusobno optuivanje i svjedoenje koje bi teretilo suprotnu stranu. Postojala je dunost meusobnog izdravanja u sluaju bolesti, nesposobnosti, dunost podizanja spomenika itd. Patronu je pripadalo zakonsko nasljedno pravo nad libertinovom imovinom, ako nije imao potomaka. Patronatsko pravo je prelazilo i na patronovu djecu, a osloboenikova djeca smatrala su se ingenui, odnosno roena u slobodi. STANJA SLINA ROPSTVU U rimskom pravu postoji niz sluajeva u kojima fizika osoba ne gubi status libertatis (slobodu), a ni graansko pravo, a ipak se nalazi u poloaju slinom ropstvu. U ovo spadaju: a) Osobe in mancipio ili in causa mancipii, tj.osobe koje je njihov pater familias otuio drugom starjeini porodice u obliku mancipacije (prave ili prividne prodaje per aes et libram). Mancipirana osoba (sin, ki, unuk, itd) zadrava rimsko graanstvo i slobodu, a kupac ga moe koristiti kao i roba (graanin ne moe postati rob u rimu);

15

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COMb) Addictus je dunik starog prava kojega je u linom ovrnom postupku magistrat dosudio vjerovniku, koji ga je, prije nego to ga ubije ili proda u ropstvo, morao drati 60 dana u dugovinskom zatvoru da bi dunik za to vrijeme platio dug ili naao jemca. c) Nexus je obveznik koji je pod vlau vjerovnika temeljem pravnog posla zvanog nexum. Dok ne plati dug, nexus se nalazi u slinom poloaju kao i addictus d) Redempti ab hostibus su osobe koje su otkupljene iz ratnog zarobljenitva, a otkupljiva ih je drao dok se otkupnina ne isplati ili radom otkupljenog nadoknadi. U kasnije carsko doba takav poloaj je trajao najvie 5 godina. e) Auctoratus je osoba koja se iznajmila poduzetniku gladijatorskih igara i obavezala se na sav rizik gladijatorskih borbi. Takvo zanimanje smatralo se neasnim, a prema poduzetniku takve osobe bile su u poluropskom odnosu. U carsko doba dolo je do ustanove kolonata, tj.nasljedne zavisnosti zemljoradnika, vezanih za tuu zemlju uz dunost davanja u novcu ili naturi, te umjesto eksploatacije robovskog rada dolazi do eksploatacije tueg rada. U prvim stoljeima carstva colonus je bio slobodni zakupnik veleposjednike zemlje, a od 5.stoljea n.e. dolazi pored ekonomske, u postepenu pravnu zavisnost od zakupodavca koji se pretvara u njegovog patrona i na kraju u njegovog gospodara. U carskom zakonodavstvu prvi put je dolo do pravne regulacije i unifikacije kolonata. Ovo je zapoelo konstitucijom cara Konstantina iz 322.godine koja je odredila da kolon ne smije napustiti zemlju. Odbjegli kolon e se vezati u okove i vratiti na zemlju, a svako ko mu pomogne i prui utoite bie kanjen otrim globama. Time su se socijalno i pravno pribliili robovima i njihovoj vezanosti za zemlju. Kolon je imao status libertatis, mogao je slobodno sklapati brak, mogao je postati vjerovnik i dunik, praviti oporuku i nasljeivati, imati svoju vlastitu imovinu i zemlje van posjeda uz koji je bio vezan. Socijalnom poloaju roba pribliavala ga je uska vezanost za zemlju. Nije mogao biti prodan bez zemljita kojem je pripadao, niti je zemlja mogla biti prodata bez njega. Kolonat je bio trajno stanje, te se kolon nije mogao oslobaati, osim ako bi mu gospodar ustupio u vlasnitvo zemlju koju obrauje, te ako bi kolon postao biskup ili gradski decurio, te vrio tu dunost u trajanju od 30 godina. Glavni izvori kolonata su: - roenje od roditelja od kojih je barem jedan kolon (nasljedno stanje); - dobrovoljno stupanje slobodnog ovjeka u kolonatski odnos; - 30-godinje faktiko ivljenje u poloaju kolona; - za rad sposobni prosjaci postajali su koloni kod onog posjednika koji ih prijavi. Preko kolona, koji su bili pretea kmetova, pripremao se prelaz na feudalne odnose.

STATUS CIVITATIS U okviru slobodnih posebno mjesto su zauzimali rimski graani cives, koji su posjedovali odreeni krug samo za njih rezervisanih i privilegiranih prava. Na podruju privatnog prava imali su ius suffragii pravo glasa i ius honorum pravo biti biran na neku od dravnih funkcija (magistratura) Na podruju privatnog prava cives su imali ius connubii pravo sklapanja zakonitog rimskog braka ili matrimonium iustum, ius commercii pravo sklapanja civilnih pravnih poslova, aktivnu i pasivnu nasljedno-pravnu sposobnost (testamenti factio activa i passiva), sposobnost da stie kviritsko vlasnitvo (dominium ex iure Quiritium), rimsku porodinu vlast (manus, patria potestas, tutela), te da bude strankom u civilnom procesu (legis actio, in iure cessio). Pored rimskih graana, u okviru ovog statusa pojavljuju se jo 2 kategorije: latini i peregrini. Postojale su 3 vrste latina:

16

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COMLatini prisci ili veteres bili su pripadnici latinskih opina u Laciumu, te zbog zajednikog porijekla imaju najsliniji pravni poloaj sa rimskim graanima (na podruju privatnog prava), a preseljenjem u Rim mogli su stei rimsko graanstvo. Latini coloniarii bili su Latini i siromani rimski graani koji su bili izdvojeni u latinske kolonije koje je osnovao Latinski savez, odnosno kasnije Rim. Rimsko graanstvo mogli su stei samo oni koji su u koloniji obnaali vie magistrature, i to preseljenjem u Rim. Latini iuniani su bili osloboenici koji nisu bili osloboeni u civilnim formama manumisije, te oni koje je oslobodio gospodar koji je imao nad njima samo pretorsko (bonitarno) vlasnitvo. Njihova imovina ne prelazi na njihove nasljednike, ve se vraa patronu. Takoe je ograniena njihova sposobnost da stiu putem oporuke ili legata (incapacitas).

-

Peregrini su bili stranci u rimskoj dravi. Njihov poloaj bio je razliit, u ovisnosti od toga kako su doli pod rimsku vlast. S tim u vezi postojale su 2 vrste peregrina: 1. Oni kojima je ostavljena njihova lokalna organizacija i izvjesna samouprava te su u rimskoj dravi putem ugovora, dobrovoljno ili kao saveznici; 2. Oni koji su se nakon ratnog otpora predali na milost i nemilost Rimu (peregrini deditici), pa su time izgubili lokalne organizacije. Oni su najnia kategorija rimskih podanika. Peregrini se nisu mogli sluiti sa ius civile, nisu imali ius comercii ni ius connubii, sa rimskim graanima nisu mogli stupati u pravne odnose koji su priznati i zatieni po ius gentium. Godine 212.n.e. rimski car Karakal je svojom konstitucijom (Constitutio antoniana) dodijelio rimsko graanstvo svim slobodnim stanovnicima drave.

STATUS FAMILIAE Status familiae je pravni poloaj pojedinca u odnosu na porodicu (familia). Vezu porodinih pripadnika sainjavala je vlast kunog starjeine (patria potestas) koji se zvao pater familias, a porodina pripadnost i veza temeljila se na agnaciji (adgnatio) koja je sadravala podlonost toj vlasti starjeine. Status familiae dijeli lica na osobe alieni iuris i sui iuris. Alieni iuris su osobe koje se nalaze pod vlau kunog starjeine, a sui iuris su samovlasne osobe. Osobe podvrgnute vlasti patris familias (filli familias) su ena (manu), snahe (inmanu), adoptirana djeca i osobe in mancipio. OGRANIENJA PRAVNE I POSLOVNE SPOSOBNOSTI Meu razlozima za ogranienja pravne i poslovne sposobnosti istiu se klasna i socijalna pripadnost, vjera, spol, umanjenje asti, dob, zdravstveno stanje i rasipnitvo. Klasna i socijalna pripadnost. Politika, ekonomska i socijalna zapostavljenost plebejaca odraavala se i na ograniavanje njihove pravne sposobnosti, kako u javnom tako i u privatnom pravu. Vjera. Rimljani pokorenim narodima nisu nametali svoju vjeru. Do progona krana dolo je zbog kranskog uenja o jednakosti svih ljudi, i odbijanja kulta careva. Kranstvo je kao rimska dravna vjera postalo netolerantno, to se pretvorilo u sankcije pravnog karaktera. Justinijanovo zakonodavstvo zavodi pravnu obavezu ispovijedanja kranske religije, te itav niz razliitih kazni i ogranienja pravne sposobnosti za heretike, apostate, idove i pogane. enski spol. Faktiki poloaj rimske ene u porodici (mater familias, matrona) i njezin socija lni poloaj u drutvu, bio je po ugledu i asti daleko nii od poloaja mukarca. ena je bila pod tutorstvom. Potpuno je iskljuena iz svih javnih prava, a njena privatnopravna sposobnost podvrgnuta je razliitim ogranienjima.

17

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COMast (existimatio). Gubitak ili umanjenje asti moe imati i pravnih posljedica jer utie na pravnu i poslovnu sposobnost graanina. Potpuni gubitak graanske asti uzrokuju capitis deminutio maxima i media. Sluajevi ogranienja pravne i poslovne sposobnosti zbog umanjenja asti su: intestabilitas, nota censoria, infamija i turpitudo. a) Intestabilitas Po zakoniku XII ploa intestabilis bi postao onaj ko je uestvovao kod nekog pravnog posla kao svjedok ili libripens (mjera), pa bi uskratio o njemu svjedoiti. Intestabilis ne moe biti svjedok, niti moe prizivati svjedoke. Ovo je gotovo znailo gubitak ius commercii, jer su mnogi formalistiki pravni poslovi starog prava bili vezani za uee svjedoka. b) Nota censoria je umanjenje asti koje vre cenzori prilikom popisa graana kada pojedinca stavljaju u nii tribus. c) Infamija Po terminologiji opeg prava razlikuju se infamia immediata i infamia mediata. Infamia immediata nastupa neposredno kao posljedica neasnog ponaanja, te nije vezana ni uz kakvu prethodnu sudsku presudu. Takva neasna ponaanja ili stanja su npr.bigamija, dvostruke zaruke, steaj, vrenje sramotnih zanimanja kao glumaca, gladijatora itd. Infamia mediata nastupa kao posljedica sudske presude za znaajne infamirajue delikte ili kao posljedica presude za krenja znaajnih obveznih odnosa baziranih na povjerenju i dobroj vjeri. Sposobnost infamana ograniava se i na javnom i na privatnom planu. Na javnom planu ne moe biti biran, a na privatnom planu ne mogu biti svjedoci itd. d) Turpitudo (infamia facti) se temeljila na samo loem glasu u drutvu, na javnom mnijenju, za razliku od infamije koja se temeljila na pravnim propisima (infamia iuris). Dob. Punoljetstvo je za ene odreeno sa 12, a za mukarce sa 14 godina. O odgoju maloljetnih lica brine pater familias. Problem nastaje kada maloljetna lica smru ca postaju sui iuris. Za takva lica se postavlja tutor. Zdravstveno stanje Osobe sa odreenim tjelesnim manama nisu mogle poduzimati znaajnije poslove za koje se traila odreena fizika sposobnost (gluhonijemi nisu mogli praviti usmenu oporuku ni druge poslove koji se sklapaju glasom (verbus)). Duevno bolesni su bili, za vrijeme pomraenja uma, potpuno djelatno nesposobni (ve po Zakonu XII ploa stajali su pod skrbnitvom (cura furiosi). Rasipnitvo Rasipniku (predigus) je bila ograniena djelatna sposobnost time to mu je bilo dozvoljeno sklapati samo poslove koji mu donose obogaenje, a zabranjeno poslove kojima umanjuje svoju imovinu ili preuzima obveze. PRAVNE ILI JURISTIKE OSOBE Juristike osobe su socijalne tvorevine kojima pravni poredak priznaje svojstvo subjekta prava. Pravnu i poslovnu sposobnost stiu aktom osnivanja. Do osnivanja juristikih osoba dolazi iz potrebe zadovoljenja nekih potreba i interesa pojedinca, koje on sam ne moe zadov oljiti. Kao osnov uenja o juristikim osobama Rimljani su ostavili princip: Ono to duguje pravna osoba ne duguje pojedinac, a ono to duguje pojedinac ne duguje pravna osoba. Ovaj princip bio je osnov za teorijska tumaenja. Fiziko lice stupa u pravni promet ako ima pravnu volju. Ulazak u pravni promet predstavlja oitovanje volje prema vanjskom svijetu, pismeno ili ponaanjem. Tim oitovanjem emo sklopiti ugovor ili moda poiniti neko krivino djelo. Ta volja se formira kroz organe juristike osobe koji upravljaju juristikom osobom. Svaka juristika osoba ima organe koji njome upravljaju. Volja se vormira u tom organu i daje se ovlatenim licima. Kasnija pravna nauka izdiferencirala je 3 tipa juristikih osoba: korporacije, zavodi i zaklade . Sutinu korporacija ini udruivanje vie fizikih osoba u svrhu zadovoljavanja odreenih ciljeva, dok sutinu zavoda i zaklada ini

18

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COMimovina koja treba posluiti odreenoj svrsi. Zaklada je jedan od oblika juristike osobe, gdje je neka imovina ostavljena od nekog za neto. Najpoznatija zaklada je Nobelova nagrada. O prirodi juristike osobe bile su u pandektnoj nauci postavljene razliite teorije: Teorija fikcije i personifikacije polazi od stanovita da pravnim subjektom po svojoj prirodnoj naravi moe biti samo ovjek. Za pravnu osobu djeluju njeni zastupnici. Ovu teoriju zastupali su ve glosatori, a postavio ju je Savigny. Teoriju realne egzistencije postavio je germanist Gierke. Ona pravnu osobu smatra za realnu osobu koju sainjava kod korporacija ukupnost pojedinaca, a kod zaklada volja zakladitelja. Za pravnu osobu po ovoj teoriji ne djeluju zastupnici, nego njeni organi koji manifestuju volju pravne osobe. U Rimu se kao juristike osobe pojavljuju rimska drava, gradovi, opine, udruenja, crkva itd. Rimska drava (populus Romanus) nastupa prema pojedincu kao poseban pravni subjekt. U pravnim poslovima sa pojedincima zastupali su dravu magistrati, po normama i u okviru javnog prava, a ne privatnog prava. Sa stanovita privatnog prava dravna imovina res publicae ukazuje se kao niije stvari, tj.kao stvari koje ne pripadaju ni jednom graaninu. Ta imovina pripada dravnoj blagajni aerarium populi romani. U doba pricipata se uz aerarium javlja i fiscus kao dravna imovina od prihoda carskih provincija, kojom upravlja car. Kao careva imovina, fiscus je u svojim odnosima sa graanima potpadao pod privatno pravo. Gradske opine su nakon pripajanja rimskoj dravi veinom zadravale svoju samoupravu, dakle javno pravnu osobnost. U doba principata, u pogledu imovinskih odnosa sve opine postale su subjektima privatnog prava. Udruenja su postojala u Rimu jo od starih vremena (razliita obrtnika udruenja, udruenja trgovaca i razliita pobona drutva). U kasnije doba vana su drutva za otkup dravnih prihoda (societates publicanorum). U klasinom pravu, za osnivanje drutva trebala su barem 3 lana (tres facium collegium). U kransko doba crkve su osnivale piae causae, tj.zaklade za razne pobone i dobrotvorne svrhe (podizanje crkava, samostana, bolnica, sirotita itd).

POJAM I HISTORIJSKI RAZVOJ RIMSKE PORODICE Rimsko pravo za porodicu je upotrebljavalo termin familia, odredivi je kao skup osoba koje su po prirodi (npr.potomci) ili po pravu (npr.brak, adopcija), podlone vlasti jedne osobe, tzv.pater familias-a, tj.kunog starjeine. Osobenost rimskog porodinog prava ogleda se kroz instituciju pater familias-a i vlasti koju je imao nad osobama u okviru njegove porodice, kao i nad cjelokupnom porodinom imovinom. Ta vlast je u poetku bila izrazito jaka, apsolutna. Meutim, historijski razvoj iao je u pravcu njenog slabljenja. Ova individualna porodica vodi porijeklo iz starijih, irih zajednica (rimski patrijarhalni gens i izvjesna ira agnatska porodina zajednica koja nastaje raspadom gensa i ini prelaznu fazu ka individualnoj porodici). U historijskom razvoju rimska porodica prola je kroz slijedee faze: 1. Konzorcijum je bila zajednica brae i njihovih potomaka. Ovaj oblik zajednikog ivljenja karakteristian je za period kraljevstva i rane republike, kada je dominantan oblik privreivanja bila naturalna privreda, a kolektivna svojina dominantan svojinski oblik. 2. Poslije konzorcijuma javlja se tzv.individualna porodica agnatskog tipa u kojoj se javljaju sve izraeniji procesi izdvajanja individualnog privatnog vlasnitva sa naglaenom ulogom pater familias-a.

19

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COM3. Kognatska ili krvno-srodnika porodica je konaan oblik rimske porodice, koju ine roditelji sa svojom djecom i najslinija je obliku dananje porodice. Javlja se u II, odnosno III vijeku p.n.e. sa pojavom trinih odnosa, kada je mogue da pojedinci ive i rade i izvan svoje porodice uz istovremenu svijest o zajednikom porijeklu. U ovom obliku vlast pater familias-a znatno je oslabljena, a krvno srodstvo dobiva sve vei ekonomski i pravni znaaj u odnosu na dotadanji oblik srodstva, tzv.agnatsko srodstvo.

SRODSTVO I STUPNJEVI SRODSTVA Srodstvo je odreeni odnos izmeu osoba zajednikog porijekla. Njegovu osnovu danas ini bioloka krvna veza. Srodstvo je vana pravna injenica koja proizvodi vrlo znaajne posljedice u pravu. Srodstvo se moe pojaviti kao osnov nasljeivanja, enidbena zapreka, osnov iskljuenja dunosti svjedoenja itd. U prvim fazama razvoja rimske drave, dominantan oblik srodstva bilo je agnatsko srodstvo ili agnatio. To srodstvo se raunalo po oevoj liniji, a zasnivalo se na pripadnosti istoj oinskoj vlasti. Neko je mogao biti agnatski srodnik, a da istovremeno nije bio krvni srodnik, npr.ena u braku cum manu, arogirano i adoptirano lice itd. Ako je brak slobodan, a ena ne dolazi pod vlast (manus) svoga mua, tada djeca nisu sa majkom u agnatskom srodstvu jer majka potpada pod patriam potestatem svog oca, dakle pod svoju raniju agnatsku porodicu. Ovo srodstvo je vremenom potisnuto od strane tzv.kognatskog srodstva ili cognatio (krvno srodstvo). Krvno srodstvo se rauna i po oevoj i po majinoj liniji. Ono je tek u Justinijanovom pravu postalo dominantan oblik srodstva. Srodstvo se rauna prema nekoliko tzv.linija srodstva: Uspravna linija (linea recta) predstavlja red potomaka koji potiu jedni od drugih. To je ustvari odnos izmeu predaka ili ascendenata i potomaka ili descendenata (npr.otac-sin-unuk-praunuk). Pobona linija (linea transversa) predstavlja odnos izmeu osoba koje ne potiu jedni od drugih, ve od nekog zajednikog pretka (npr.braa-sestre, strievi, bratii, sestrii itd). Srodstvo se dijeli prema tzv.stupnjevima srodstva (gradus). Rimsko pravo uvelo je princip tot gradus, quot generationes toliko stupnjeva srodstva koliko poroda koji postoje izmeu osoba porijeklom od zajednikog pretka. U pobonoj liniji srodstva nema prvog stupnja srodstva. Npr.braa i sestre su u II stupnju srodstva. Specifian oblik srodstva predstavlja adfinitas ili tazbinsko srodstvo. To je odnos izmeu jednog branog druga i krvnih srodnika drugog branog druga (punica-zet, snaha-svekrva itd). Odreeni stupnjevi ovog srodstva se mogu pojaviti i kao brane zapreke.

POJAM I PRETPOSTAVKE BRAKA Brak je zakonom ureena zajednica ivota mukarca i ene. Brak u rimskom drutvu bio je vie socijalna nego pravna ustanova. Shvaen je kao jedan socijalni odnos koji ima posljedicu u pravu. Slobodni Rimljani rijetko su stupali u brak, a motiv za sklapanje braka bio je stvaranje potomstva, odnosno da se rodi sin kao nasljednik. To je bio jedini cilj braka. Emocije nisu bile ukljuene. Slobodni Rimljani su ivjeli sa svojom ropkinjom, ako su htjeli mogli su otii kod drugih ena kurtizana. Neki kau da su kurtizane vladale Rimom. Posljedica rimskog shvatanja braka dovela je do moralne krize i pada nataliteta. Rimski brak imao je 2 konstitutivna elementa:

20

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COM1. Faktika zajednica ivota izmeu mukarca i ene 2. Affectio maritalis volja mukarca i ene da ive ba u braku. Oba elementa bila su potrebna za trajni brak. Zato se rimski brak razvodio prestankom zajednikog ivota ili prestankom affectio maritalis. Pored braka, postojali su i drugi oblici zajednikog ivljenja mukarca i ene: Contubernium je bila zajednica ivljenja roba i ropkinje. Konkubinat je bila zajednica ivljenja slobodnih osoba bez affectio maritalis, najee usljed postojanja nekih branih zapreka koje onemoguuju sklapanje braka. Djeca iz konkubinata prate status majke. Da bi dolo do sklapanja rimskog zakonitog braka morale su se ispuniti s lijedee pretpostavke: 1. Budui suprunici morali su posjedovati ius connubii pravo na sklapanje zakonitog braka. 2. Morali su posjedovati prirodnu i djelatnu sposobnost i 3. Osobe alieni iuris morale su imati pristanak pater familias-a. Rimski brak je imao 2 osnovna oblika: brak cum manu i brak sine manu. Brak cum manu predstavlja oblik braka u kome ena dolazi pod vlast pater familias-a svog mua, a sa svojom dotadanjom familijom raskida i gubi agnatsku vezu. U braku sine manu ena stupanjem u brak ne raskida svoje dotadanje agnatske veze i ne dolazi pod vlast pater familias-a svog mua. Odreene injenice i odnosi mogu se pojaviti kao razlozi koji onemoguavaju sklapanje braka izmeu odreenih osoba. Tada govorimo o branim zaprekama. One mogu imati dvostruko dejstvo: Mogu onemoguavati sklapanje braka sa bilo kojom osobom i nazivaju se apsolutne brane zapreke. Npr. ve postojei brak onemoguava sklapanje novog braka. Relativne brane zapreke onemoguavaju sklapanje braka samo sa odreenim krugom osoba. Najea relativna brana zapreka je krvno srodstvo i to u uspravnoj liniji bez ogranienja, a u pobonoj liniji do 7, odnosno 4.stupnja srodstva. Meutim, to je zakonska odredba koja se u praksi esto izbjegava sa ciljem zadravanja nasljedstva u jednoj familiji. Posljedice su raanje degenerisane djece. Pojedini carevi u Rimu su enili i svoje sestre, ali je car donio propis koji to dozvoljava. Tazbina (affinitas) je bila relativna brana zapreka u klasino doba samo u uspravnoj lozi (npr.izmeu svekra i snahe). U kransko doba proirena je na urjaka i urjakinju. U carsko doba zabranjeno je sklapanje braka izmeu tutora i tienice prije nego to tienica navri 25 godina i prije nego to tutor poloi raun o uredno obavljenoj tutorskoj dunost i. Rimsko pravo je ustanovilo i jednu specifinu ustanovu, tzv.tempus lugendi, odnosno vrijeme alosti za muem, po kojem ena nakon smrti mua nije mogla stupati u novi brak dok ne proe rok od 10-12 mjeseci. Ova ustanova uvedena je radi olakavanja utvrivanja oinstva naknadno roenog djeteta. Rimsko pravo nije poznavalo instituciju utvrivanja oinstva kao danas. Ono je imalo pravnu pretpostavku kojom se podrazumijevalo da je mu majke otac djeteta i otac ga je trebao uzeti u naruje, to je bilo znak da ga priznaje. Ako ga ne uzme, onda dijete vodi porijeklo samo po majci.

ZARUKE (SPONSALIA) Braku su obino prethodile zaruke (sponsalia), tj.uzajamno obeanje da e se brak sklopiti. U staro doba zaruke su sklapali otac i zarunik, ili pater familias obiju stranaka. Kod toga se upotrebljavao

21

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COMoblik formalistikog pitanja i odgovora, po emu se zaruke zovu sponsalia, zarunik sponsus, a zarunica sponsa. U predklasinom i klasinom pravu zaruke su se sklapale neformalno, a iza njih ne stoji nikakva pravno utuiva obaveza na sklapanje braka ili naknadu tete. U postklasino doba pod uticajem grko-orijentalnog obiaja i kranstva, javlja se tendencija o obaveznosti zaruka, te se kod Rimljana javlja u 4.vijeku n.e. tzv.arrha sponsalicia, tj.davanje neke vrste kapare koju bi stranka koja odustane od zaruka gubila, a morala bi je vratiti u etverostrukom (po Justinijanovom pravu dvostrukom) iznosu ako ju je primila. Od arrhae se razlikuju zaruniki darovi, a u postklasino doba je odreeno da stranka koja odustane od zaruka gubi uvijek te darove. OBLICI SKLAPANJA BRAKA, UINCI BRAKA, PRESTANAK BRAKA Oblik sklapanja braka zavisio je od toga da li se eli sklopiti brak cum manu ili sine manu. Brak cum manu se sklapao na 3 naina: confarreatio, coemptio i usus. Confarreatio predstavlja sveano sklapanje braka pred vrhovnim svetenikom (pontifex maximus) Coemptio se sastojala u mancipaciji, tj.prividnoj prodaji ene u prisutnosti 5 svjedoka, vage i libripensa. Na taj akt su se nadovezivale usmene formule iz kojih se vidi da se prividna prodaja vri radi sklapanja braka (akt stipulacije). Usus je bilo sklapanje braka faktikim zajednikim ivljenjem suprunika kroz 1 godinu. Po isteku roka od 1 godine, mu je sticao manus vlast nad enom. Ukoliko bi se to iz bilo kojih razloga eljelo izbjei, pristupalo se ustanovi trinoctium usurpandi causa po kojoj bi se rok od 1 godine prekidao i ponovo poeo tei od poetka nakon odsustvovanja ene iz kue 3 noi uzastopno. Brak bez manusa sklapao se bez naroitih pravnih formalnosti. Akt sklapanja takvog braka bio je popraen odreenim obredima. Jedan od njih je in domum deductio, tj.sveano uvoenje ene u muevu kuu. Osobni i imovinski odnosi branih drugova bitno su razliiti u braku cum manu i sine manu. U braku cum manu ena izlazi iz stare familije i podvrgava se vlasti pater familias-a mua. U staroj porodici gubi pravo nasljeivanja, a u novoj pravno ima poloaj keri, odnosno poloaj sestre prema svojoj djeci, te dobiva nasljedno pravo jednako sa svojom djecom. ena nije imala imovinsko-pravne sposobnosti, pa sve to bi stekla pripadalo je muu. Imovina koju je imala prije braka, ako je bila sui iuris pripala bi u cjelini muevom pater familias-u. U braku sine manu nije se mijenjao raniji pravni poloaj ene. Muu nije pripadalo pravo upravljanja eninom imovinom koja nije miraz i koja se zvala parapherna, a njome je upravljala ena. Brana zajednica je mogla prestati iz vie razloga kao to su: smrt branog druga, capitis deminutio, naknadno nastala brana smetnja, a najei uzrok prestanka braka je razvod (divortium). U poetnim fazama razvoja rimskog drutva vaila je potpuna sloboda razvoda braka liberum matrimonium. Brak se razvodio bez ikakve odluke suda, jednostavnom voljom stranaka i faktikim prekidom zajednikog ivljenja. Ovo je period vladajueg patrijarhalnog morala u rimskom drutvu, kada je razvod bio rijetkost. Pred kraj republike, kada dolazi do moralne erozije rimskog drutva, razvodi brakova postaju sve uestalija pojava. Zbog toga August pokuava oteati postupak razvoda tako to je svojim zakonom lex Iulia de adulteriis uveo tzv.repudium kao razvod braka u pismenoj formi, uz neophodno potpisivanje te izjave od strane svjedoka. U periodu tzv.kranskih careva, kranstvo kao dravna religija propagiralo je uenje o neraskidivosti braka. Tada se uvode

22

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COMtzv.brakorazvodni razlozi, meu koje se izmeu ostalih ubrajaju neastan ivot, izvrenje infamnih krivinih djela, odsustvo brige za porodicu itd. Justinijanovo pravo nije u potpunosti prihvatilo kransko uenje o neraskidivosti brane zajednice. Nije zabranjivalo razvod braka, ali je za sluajeve bezrazlonog razvoda ili za sluaj da je neko skrivio opravdani razvod propisalo odreene kazne i imovinsko-pravne posljedice (npr.doivotno zatvaranje preljubnice u samostan, gubitak miraza itd). Justinijanovo pravo predvia itav sistem razvoda braka, npr: Divortium ex iusta causa je opravdani razvod koji je nastupio zbog krivnje druge strane (npr.preljube). Divortio mutio consensus sporazumni razvod braka. Divortio bona gratia razvod braka iz razloga koji se ne mogu staviti na teret ni jednoj branoj strani, npr.polaganje zavjeta istoe.

MIRAZ (DOS) I DONATIO ANTE NUPTIAS Miraz je imovinski doprinos koji sama ena, njen pater familias ili drugi srodnici daju buduem muu da bi lake snosio trokove upravljanja domainstvom. Ukoliko miraz daje pater familias, onda je to dos profectitia, a ako ga daje neki drugi srodnik to je dos adventitia. Obaveza na davanje miraza se ustanovljava putem posebne stipulacije, tzv.promissio dotis, koja e kasnije poprimiti oblik posebnog verbalnog kontrakta dotis dictio. Na kraju se obaveza na davanje miraza mogla stvoriti i na neformalan nain putem neformalnog dogovora zvanog pactum dotis. U poetku je davanje miraza bila stvar obiaja, da bi kasnije postalo uobiajena obaveza koju Justinijanovo pravo izriito propisuje. Miraz je u rimskom drutvu predstavljao jedan od vrlo vanih naina sticanja imovine. U izvorima su poznati tzv.lovci na miraze. Prema starom civilnom pravu, miraz je postajao vlasnitvo mua i nije bilo obaveze vraanja miraza nakon prestanka braka. Takvo stanje se postepeno izmijenilo. Poelo se uobiavati da mu prilikom uzimanja miraza daje obeanje, tzv.cautio rei uxoriae, putem posebne stipulacije kojom se obavezivao na povrat miraza uz postojanje posebne tube, tzv.actio rei uxoriae kojom bi mogao biti tuen za neispunjenje datog obeanja. Justinijanovo pravo odreuje da se miraz uvijek mora vratiti po prestanku braka, osim ako je do prestanka braka dolo eninom krivicom. Uvedena je zabrana otuivanja jo za trajanja braka italskih dotalnih zemljita. Da bi se uvrstila obaveza na vraanje miraza uveden je tzv. bignum tacitum po kojem ena ima zakonsko zalono pravo, zakonsku hipoteku nad cjelokupnom imovinom mua u pogledu osiguranja njenih zahtjeva za vraanje miraza. Justinijanovo pravo uvelo je pravilo da ena ostaje vlasnikom miraznih dobara i da kao takva ima na raspolaganju upotrebu rei vindicatio utilis. Postojao je obiaj da mu prije braka daje eni darove (donatio ante nuptias). U kasnije carsko doba darovanjem prije braka nazivalo se ono koje bi zarunik ili njegov pater familias davao zarunici u vidu sklapanja braka da se stvori imovina za trokove budueg braka, te da se opskrbi ena za sluaj razvoda ili mueve smrti. Imovina bi se prenosila na enu, ne odmah nego poslije razvoda ako ena nije kriva, te poslije smrti mua (u ovom sluaju donacija ima pripasti djeci, a ena na njoj konano ima samo pravo uivanja).

PATRIA POTESTAS Patria potestas je doivotna, velika i neograniena vlast pater familias-a nad osobama i porodinom imovinom. Ta vlast je postepeno ograniavana. U odnosu na osobe pod svojom vlau, pater familias je imao slijedea ovlatenja:

23

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COMIus vitae ac necis pravo ivota i smrti, bilo putem kanjavanja djece, ubijanja ili izlaganja novoroenog djeteta. Prilikom odluivanja o ivotu i smrti, pater familias je prethodno morao sasluati miljenje kunog savjeta (consilium domesticum). Ius vendendi pravo prodaje i iznajmljivanja radne snage osoba pod njegovom vlau. Ovdje spada i prodaja djece. Po Zakonu XII ploa pater familias nakon tree prodaje gubi patriam potestatem. Ius vindicandi pravo traenja izruenja agnatskih srodnika koji se trenutno nalaze pod vlau treih lica. U tu svrhu je u starije doba sluila vindicatio filii, a po pretorskom pravu interdictum de liberis exhibendis, item ducendis. Davanje pristanka za sklapanje braka osobama alieni iuris. U imovinskom pogledu, patria potestas sastojala se u injenici da je patris familias jedini i iskljuivi vlasnik porodine imovine. Sva lica pod njegovom vlau nemaju imovinsko-pravne sposobnosti i sve to stiu, stiu za pater familias-a. Meutim, i na ovom planu je postepeno dolazilo do slabljenja vlasti pater familias-a i pojave tzv.imovinsko-pravnog osamostaljivanja osoba pod njegovom vlau. Prvo je sam pater familias poeo svojim sinovima davati na upravu i koritenje odreenu imovinsku masu peculium profecticium. Dalje imovinsko-pravno osamostaljivanje ilo je kroz ustanovljavanje novih oblika pekulija kao to su peculium castrense - imovina koju je sin stekao u vojnoj slubi sada bi predstavljala posebno vlasnitvo samog sina, a sin je tom imovinom mogao i oporuno raspolagati. Peculium quasi castrense predstavlja imovinu koju je sin stekao obnaanjem javnih slubi, crkvenih zvanja ili slobodnih profesija (npr.advokat). Bona materna imovina koju je sin dobivao od majke i majinih srodnika. Svi ovi posebni oblici imovine sina su oznaavani zajednikim imenom bona adventitia. Nad tom imovinom pater familias je imao samo pravo uivanja i upravljanja, dok je vlasnik te imovine bio sin.

POSTANAK I PRESTANAK PATRIE POTESTAS Patria potestas je nastajala roenjem, arogacijom, adopcijom i legitimacijom. Arogacija predstavlja akt usvojenja osobe sui iuris. To je izuzetno vaan statusni in putem kojeg su cjelokupne porodice, obino porodice bez nasljednika, dobrovoljno dolazile pod vlast pater familias-a neke druge porodice. Na vanost ovog akta ukazuje injenica da se obavljao pred narodnim skuptinama. Adopcija je usvojenje osobe alieni iuris. Ona je proizvodila manje vane statusno-pravne uinke od arogacije. Izvravana je kroz dvostruki pravni posao predstavljen u trokratnoj prividnoj prodaji, odnosno aktu, odnosno aktu emancipacije (oslobaanja) ispod vlasti dotadanjeg pater familias-a, na to bi se nadovezivao novi posao, tzv.in iure cesija, kojom bi bila uspostavljena vlast novog pater familias-a. Poto je adopcija obino trebala da zamijeni prirodni roditeljski odnos, uvedena je vremenska razlika izmeu adoptanta i adoptiranog u trajanju od 18 godina. Legitimacija predstavlja akt pozakonjenja djece roene van braka. Mogla je biti izvrena na slijedee naine: Legitimatio per subsequens matrimonium, tj.pozakonjenje vanbrane djece naknadnim sklapanjem braka izmeu njihovih roditelja. Legitimatio per oblationem curiae akt pozakonjenja vanbranog sina njegovim upisom u liste dekuriona ili pozakonjenje vanbrane kerke njenom udajom za dekuriona. Dekurioni su bili lanovi gradskih vijea koji su imali velike obaveze prema dravi u pogledu naplate dravnih poreza. Oni su odgovarali cjelokupnom svojom imovinom za sluaj da gradska zajednica nije uspjela naplatiti utvreni godinji iznos poreza.

24

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COMLegitimatio per rescriptum princips akt ozakonjenja vanbrane djece posebnom odlukom cara, u naroito opravdanim sluajevima kada nije postojala mogunost naknadnog sklapanja braka vanbranih roditelja. Patria potestas prestajala je: 1. Smru pater familias-a. Nakon smrti patris familias, sinovi (i unuci ako im je otac ve umro), postaju sui iuris, te se porodica cijepa na toliko novih porodica koliko je bilo sinova. ena in manu takoe postaje sui iuris, ali pada pod tutorstvo. 2. Sa capitis deminutione oca ili sina porodice. Po capitis deminutio maxima obojica gube svaku pravnu sposobnost, po media gube sposobnost za ius civile, a po minima raskida se meu njima agnatska veza. 3. Emancipatio. Otac je mogao i sam otpustiti sina iz patriae potestatis pravnim poslom koji se zove emancipatio, iz razloga osamostaljivanja sina iz dosadanje vlasti, po poznatoj formi iz Zakonika XII ploa o trokratnoj prodaji sina koji tako definitivno izlazi iz oinske vlasti. Otac bi sina prodavao nekom prijatelju koji bi ga svaki put manumisijom oslobodio iz mancipiuma. Nakon prvog i drugog osloboenja sin bi ponovo potpadao pod raniju patriam potestatem. Nakon tree manumisije, sin bi postao osoba sui iuris. Da bi treu manumisiju izvrio otac, i time stekao kvazipatronatska prava nad sinom, prividni kupac bi sina remancipirao ocu nakon tree manumisije, da ga ovaj manumitira. Za emancipaciju keri i unuka bila je dovoljna jednokratna prodaja.

TUTORSTVO (TUTELA) Tutorstvo je institucija starateljstva. Starateljstvo predstavlja poseban oblik drutvene pomoi osobama koje iz nekih razloga nisu uope imale, ili su imale djeliminu poslovnu sposobnost. Postojala su 2 oblika tutorstva (tutela): - tutela impuberum tutorstvo nad nedoraslim - tutela mulierum tutorstvo nad enama. Pod tutorstvo nad nedoraslim osobama ulazile su nedorasle muke osobe sui iuris. Postoje slijedei oblici tutorstva nad nedoraslim: 1) Tutela legitima, ili zakonsko tutorstvo, gdje se za tutora neke osobe postavlja njegov najblii srodnik. Postojalo je pravilo da je red pozivanja na tutorstvo identian sa redom pozivanja na nasljedstvo i to slijedeim redoslijedom: sui heredes, proximus agnatus i gentili. Ovako postavljeni tutor nije se mogao odrei tutorske dunosti, ali je mogao izvrenje tih dunosti prenijeti na neku drugu osobu putem akta in iure cessio. 2) Tutela testamentaria predstavlja postavljanje tutora od strane ostavioca u njegovom testamentu. Ovako postavljeni tutor se putem akta abdikacije mogao odrei svoje dunosti, ali ve preuzetu dunost nije mogao prenijeti na drugu osobu. 3) Tutela dativa tutora nekoj osobi postavlja oblasni dravni organ, najee pretor. Ovako odreeni tutor nije mogao izvriti abdikaciju, niti je na drugog mogao prenijeti izvrenje tutorskih ovlatenja. Osnovni zadatak tutora je da savjesno upravlja tienikovom imovinom. Njegov tienik se nazivao pupil. U upravljanju tienikovom imovinom tutor je zakljuivao pravne poslove u svoje ime, a za raun tienika. Ovdje se radi o posebnom obliku posrednog zastupanja. Drutvena praksa je obilovala primjerima razliitih zloupotreba tutorskih ovlatenja. Zbog toga su uvedena odreena ogranienja djelatnosti tutora, npr.zabrana otuenja nekretnina bez prethodno pribavljenog odobrenja magistrata. Uvodi se itav niz tubi kojima se mogao reprimirati tutor koji nije savjesno obavljao svoje dunosti. Uvedena je deliktna tuba sa nazivom accusatio suspecti

25

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COMtutoris koja je sluila za uklanjanje testamentarno postavljenog tutora koji je uinio pronevjeru tienikove imovine. Ova tuba je ulazila u skupinu tzv.actiones populares ili popularnih narodnih tubi, za ije je podizanje bio aktivno legitimiran svaki punoljetni rimski graanin. Ustanovljena je actio rationibus distrahendis koju je mogao podii sam pupil, za sluaj zloupotrebe zakonski postavljenog tutora. Ova tuba bila je usmjerena na naknadu dvostrukog iznosa prouzrokovane tete. Pored ovih penalnih tubi, kasnije je uvedena jedna generalna tuba iz tutorstva actio tutele, koja se mogla upotrijebiti ne samo za sluajeve zloupotreba tutora, ve i za sluajeve neurednog voenja poslova tutora. Osuda po ovoj tubi je za sobom povlaila infamin. Po zavretku tutorstva, tutor je bio duan podnijeti tieniku detaljan izvjetaj i prenijeti na nje ga sva prava i obaveze proistekle iz tutorskog upravljanja tienikovom imovinom. Osnovni naini prestanka tutorstva su: punoljetstvo tienika ili njegova smrt, kao i smrt ili capitis deminutio njegovog tutora. Usljed patrijarhalnog gledanja rimskog drutva na poloaj ene, kao i usljed izraene porodine vlasti pater familias-a, dugo vremena je ena u rimskom drutvu bila pod doivotnim tutorstvom. Meutim, poloaj ene pod tutorstvom bio je veoma specifian u odnosu na druga lica pod tutorstvom. ena je imala iru slobodu djelovanja. Npr. egzistira poseban oblik upostavljanja eninog tutora pod nazivom tutela optiva po kojoj mu eni daje mogunost da sama bira svog tutora. To je postizano kroz jednu komplikovanu pravnu operaciju. Prvo je dolazilo do sk lapanja prividnog braka, tzv.coemptio fidutiaria, da bi potom ena bila predata u mancipium osobe koja joj je trebala biti tutor. Dobar dio poslova je ena mogla obavljati samostalno, dok joj je sao za neke najvanije pravne poslove bila potrebna saglasnost tutora (auctoritas tutoris). Odobrenje tutora je traeno za slijedee poslove: otuenje res mancipi, oslobaanje roba, pravljenje oporuke itd. Sa slabljenjem vlasti pater familias-a i sve jaim isticanjem znaaja krvnog srodstva, ustanova tutorstva nad enama postepeno je nestala iz prakse, tako da se u Justinijanovom pravu ona vie ne spominje. SKRBNITVO (CURA) Skrbnitvo je zajedniki naziv za vie institucija kojima je zajedniki cilj zatita imovinskih interesa osoba bez poslovne sposobnosti, ili osoba sa umanjenom poslovnom sposobnou. Rimsko pravo poznavalo je 3 osnovna oblika skrbnitva: cura furiosi cura prodigi cura minorum

Cura furiosi je skrbnitvo nad duevno bolesnim osobama. Te osobe su apsolutno poslovno nesposobne jer usljed svog ps ihikog stanja ne mogu shvatiti znaaj svojih postupaka. Nemaju sposobnost da upravljaju svojom imovinom, jer nemaju pravno relevantnu volju. Kod pojedinih kategorija duevno bolesnih osoba mogu se pojaviti odreeni krai vremenski periodi u kojima njihova svijest dobiva sposobn


Related Documents