Policija u Domovinskom Ratu

POLICIJA POLICIJA U DOMOVINSKOM U DOMOVINSKOM RRAATUTU

1990. - 1991.1990. - 1991.Svjedoenja o herojskom vremenu

MINISTARSTVO UNUTARNJIH POSLOVA

mupOslobodjenje.indd 1 mupOslobodjenje.indd 1 22.09.2010. 12:0622.09.2010. 12:06

2Policija u Domovinskom ratu 1990. - 1991.

Prilog Policija u Domovinskom ratu MUP 42

Nakladnik:Ministarstvo unutarnjih poslova RH

Glavna urednica:Marija Kre

Urednitvo:MUP, Kabinet ministra, Odjel za odnose s javnou,

10 000 Zagreb, Vukovarska 33

Struni savjet:Krunoslav Borovec, Tomislav Buterin, Dubravko

Novak, Stjepan Glui, Oliver Grbi, Ivica Kostani, Nenad Kranjec, Stipo Rimac

Redakcija:Nikolina Gotal, Biserka Lukan, Marija uul

Lektorica redaktorica:Otilija Mandi-Trkulja

Fotograja:Ivica Lajtner, Arhiv HTV-a

Graki urednik:Vladimir Buzoli-Stegu

Priprema i tisak:AKD, Zagreb, Savska 31

Naklada:5000 primjeraka

Naslovna stranica: Specijalci MUP- a u vrijeme akcije Oluja,

Sjeverni Velebit


3Sjeanje na dane ponosa i slave

Bili smo prviPotovani i dragi itatelji, kako ove godine obiljeavamo ve dvadeset godina od prvih demokratskih

izbora te time i zaetke stvaranja neovisne, demokratske i suverene Republike Hrvatske, elimo ovim posebnim prilogom odati priznanje i zahvalnost svim hrvatskim redarstvenicima, pripadnicima policije koji su bili prvi njezini branitelji, dali neprocjenjiv doprinos stvaranju hrvatskih oruanih snaga te kasnije pridonijeli odlunoj obrani slobode drage nam Domovine tijekom cijelog Domovinskog rata.

Sjeanje na te dane svakom od nas tko ih je proivio jest doista i s pravom sjeanje na dane ponosa i slave. To je nae sjeanje vezano prvenstveno na iskreno i isto, bespotedno i plemenito domoljublje koje je nosilo nae prve branitelje, redarstvenike i policajce. elimo to i takvo domoljublje, odricanje za Domovinu kao jednu od najveih vrijednosti ostaviti i prenijeti i svim naim mladim naratajima u trajni zalog, jer samo oni pojedinci, ljudi, narodi koji pamte, potuju i vrednuju svoju prolost, mogu ivjeti dostojnu sadanjost i budunost kako se ne bi poput lista na vjetru izgubili u povijesnim bespuima.

Mi pripadnici i djelatnici MUP-a RH posebice tako s ponosom pamtimo 5. kolovoza 1990. kada su postrojeni prvi hrvatski redarstvenici, 7. rujna 1990. kada je osnovana ATJ Luko, prva oruana postrojba suvremene hrvatske drave. Sjeamo se i nemilih zbivanja 1991. krvavog Uskrsa - stradanja Josipa Jovia, prvog poginulog redarstvenika u Domovinskome ratu kao i naih dragih dvanaest redarstvenika tragino ubijenih u Borovu Selu, ali i onih asno palih redarstvenika branitelja Struge Banske i Dalja.

Viteki, asno, herojski hrvatski su redarstvenici, policajci branitelji dokazali da nema te zadae koju u interesu hrvatskoga naroda, obrane slobode hrvatske drave nisu u stanju izvriti. Upravo su oni time potvrdili kako i mali narodi imaju ljude za velika djela. Obznanili su urbi et orbi da je hrvatski narod uzeo svoju sudbinu u vlastite ruke do posljednje konzekvence i bez ostatka. Tome je uio hrvatske domoljube u devetnaestome, dvadesetome stoljeu otac Domovine Ante Starevi poruivi da samo onaj narod koji je spreman odluivati o sebi i podnijeti rtve za svoju slobodu moe imati svoju dravu, biti svoj na svome. Na tim je zasadama, dravnikom mudrou i odvanou hrvatske branitelje pobjedi u Domovinskome ratu vodio i prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuman. Odajui zahvalu svim hrvatskim braniteljima 26. kolovoza 1995. dr. Tuman je kazao: Dopustite mi da ovom prigodom zahvalim svima vama od mladei, do zrelih ljudi, do onih koji su morali proivljavati sva ona zla koja je hrvatski narod proivljavao tijekom dugih devet stoljea, a u posljednjih sedam desetljea ivota u bivoj Jugoslaviji to se jo tee osjealo. Svima njima i vama zahvaljujem na vaem udjelu u stvaranju slobodne Hrvatske, a posebno pripadnicima naih oruanih i redarstvenih snaga, da odamo poast i zapamtimo kao svoju obvezu da brinemo o obiteljima svih onih iji su sinovi, braa ili oevi dali svoje ivote u temelje ove slobodne hrvatske drave.

Domovinski rat je stoga, ponovo u istaknuti, prijelomni i najvaniji trenutak cjelokupne hrvatske povijesti. Nema nijedne epohe ni vremena u naoj ukupnoj povijesti koja se moe mjeriti s inom hrvatskih branitelja u Domovinskome ratu. Budite ponosni na sve to ste uinili! Prenesite taj ponos na sve vae najblie, na vae najdrae, na sve nas, na itavu Hrvatsku.

Tomislav Karamarkoministar unutarnjih poslova RH

dite ponosni na sve to ste uinili! Prenes, na itavu Hrvatsku.

TTToTTTTTTTT mislav KKKKKKKKKKKKKaramarkooministar unutarnjih pposlova R


5Prvi Prvi hrvatski hrvatski

redarstvenikredarstvenik

Novija povijest ne poznaje da je igdje u svijetu policija odigrala tako znaajnu ulogu u stvaranju i obrani svoje drave kao to je to

uinila hrvatska policija. Prije dvadeset godina, 5. kolovoza 1990. na prostorima Policijske akademije u Zgrebu postrojene su dvije bojne s ukupno oko 1800 pripadnika, polaznika teaja Prvi hrvatski redarstvenik. Puni domoljublja i samopouzdanja, ti dragovoljci, prvi hrvatski redarstvenici tada su bili spremni na rtvu, bespogovorno sluenje svome narodu, na obranu reda i mira nove, demokratske hrvatske drave koja se tek budila.

Time su prvi hrvatski redarstvenici polaznici teaja Prvi hrvatski redarstvenik postavili temelj i bili zaetak, najzasluniji su za stvaranje dananjih Hrvatskih oruanih snaga i hrvatske policije. Postrojbe iz sastava Prvog hrvatskog redarstvenika ve tijekom rujna 1990. godine suzbile su pobunu dijela srpskog stanovnitva na Banovini (Petrinja, Glina, Kostajnica, Dvor na Uni).

Hrvatski policajci i redarstvenici, pripadnici te postrojbe ujedno su bili jezgro formiranja Antiteroristike jedinice Luko, Jedinice za posebne namjene Rakitje koja je prerasla kasnije u 1. gardijsku brigadu HV-a, vojne policije na Tukancu te mnogih specijalnih postrojbi MUP-a i prvih brigada ZNG-a, a upueni su i u policijske uprave i postaje diljem Hrvatske

Zagreb, 5.kolovoza1990.



u obavljanje redarstvenih poslova i zadaa. Pripadnici Prvog hrvatskog redarstvenika hrabro su sudjelovali u svim akcijama i operacijama tijekom Domovinskog rata, posebice 1990. i 1991.. Ponajbolji strunjaci dananjih hrvatskih oruanih snaga i policije potekli su, bili su prvi hrvatski redarstvenici. Stoga su prvi hrvatski redarstvenici, istinski i iskonski hrvatski branitelji koji su dali neizmjeran doprinos velikoj hrvatskoj pobjedi u Domovinskome ratu, stvaranju nae dananje neovisne i demokratske hrvatske drave.

Pribliavanjem prvih viestranakih izbora nakon desetljea komunistikog jednoumlja, opa situacija u pojedinim dijelovima Hrvatske postajala je sve napetija. Tako su neposredno pred prve viestranake izbore osvanule i prve barikade u selu Berak u vukovarskom kraju koje su postavili mjetani Srbi, a s ciljem ometanja izbora. Nakon to je na prvim viestranakim izborima pobjedu odnio HDZ-a na elu s predsjednikom dr. Franjom Tumanom, tijekom primopredaje vlasti u Zagrebu kao demonstraciju

sile tadanja JNA je na redovnu vojnu vjebu uputila padobranski puk koji se smjeta u Zranu luku Pleso. Ve tijekom lipnja i srpnja te 1990. srpski politiki predstavnici u Hrvatskoj javno i nedvosmisleno su odbacivali prijedloge Amandmana na Ustav tadanje jo Socijalistike Republike Hrvatske (SRH) dajui novoj hrvatskoj vlasti jasno do znanja da e upotrijebiti sva sredstva, pa i nepolitika, za ostvarivanje svojih ciljeva, ne prihvaanja nikakve hrvatske drave kao svoje domovine.U takvim okolnostima poetkom srpnja 1990. godine Predsjednitvo, jo uvijek SRH, donosi odluku o formiranju lojalne oruane sile, kao garanta provoenja politike volje legalno izabrane nove hrvatske

vlasti. No, trebalo je rijeiti pitanje legalnosti i legitimnosti takve oruane sile, kako prema tadanjim republikim, tako i prema saveznim zakonima. Slovenski model jaanja Teritorijalne obrane u Hrvatskoj nije mogao biti sproveden zbog injenice da je tijekom svibnja 1990. Hrvatskoj oduzeto oruje TO pa bi svako naoruavanje bilo nelegitimno, a takoer i zbog dvojne odgovornosti TO, kako republikim organima, tako i tadanjem Saveznom sekretarijatu za narodnu obranu. Uporite za formiranje hrvatske oruane sile, prvih hrvatskih redarstvenika ipak je mudro pronaeno u l. 25 ondanjeg Zakona o unutranjim poslovima u kojem je zakonodavac davao ovlast republikom sekretaru za unutranje poslove da po potrebi drutvene situacije, odnosno politikog stanja formira onolik broj jedinica posebne namjene, koliko ocijeni da je potrebno.

Povijesne okolnosti u kojima su se okupili Prvi hrvatski redarstvenici

Od druge polovice 1989. i u Jugoslaviji je postojala deklarativna suglasnost da se izvri demokratizacija drutva i uvede politiki pluralizam, a pod utjecajem raspada komunizma i socijalizma od tadanjeg Sovjetskog Saveza od zemalja njegova istonoga europskoga bloka. Dogaaji koji su pratili zakonodavna i ustavna rjeenja toga pitanja u bivoj Jugoslaviji, u stvari, titoistikoj diktaturi nesumnjivo su govorili kako srpski vladajui politiki krugovi nee olako pristati na konfederalne odnose unutar te i takve Jugoslavije u kojoj su oni, Srbi ivjeli svi u jednoj dravi i temeljem toga koristili mnoge privilegije. Stoga poglavito nikako nisu pristajali na osamostaljivanje pojedinih ex-jugoslavenskih republika.


7Josip Boljkovac, tadanji republiki sekretar za unutranje poslove tijekom srpnja 1990. izdao je zapovijed o ustrojavanju takve oruane sile u vidu uspostave teaja za redarstvenike.Tako je ve 21. srpnja 1990. godine objavljen formalni natjeaj za prijem djelatnika u tadanji Republiki sekretarijat za unutranje poslove RH - RSUP. Iako je RSUP pokuao djelomino sprovesti prijem i preko tadanjih Opinskih sekretarijata za unutranje poslove, oni su mahom ignorirali tu odluku i u potpunosti je sprjeavali.

Jedini kriterij prijavljenima za odlazak na teaj bila je dragovoljnost i domoljublje. Jedinica je tako, na tim naelima uspjeno okupljena samo u desetak-petnaest dana. Zadau formiranja zapovjednitva dobio je Marko Luki, tadanji zamjenik zapovjednika jedinice za posebne namjene RSUP-a. Kriteriji za zapovjednike i satnija i bojni, kao i instruktore, bio je prvenstveno profesionalnost i dobrovoljnost u obavljanju dunosti. Tako su 5. kolovoza 1990. godine na prostoru

dananje Policijske akademije u Zagrebu postrojene dvije bojne u sedam satnija s ukupno oko 1800 pripadnika. Smotru jedinica izvrio je predsjednik RH dr. Franjo Tuman 8. kolovoza

Vi trebate biti uvari mirnog sna naih graana, uvari blaga naih ljudi, ali i uvari ustavnog i pravnog poretka Republike Hrvatske. Pred vama je velika i odgovorna zadaa. Vi morate ovladati i ne samo vjetinom i znanjem svoga posla, vi morate biti pravi predstavnici nove demokratske i suverene vlasti Republike Hrvatske. Vi morate zadovoljiti na slubi, ali morate zadobiti povjerenje naih ljudi, svakog naeg ovjeka, od djeteta, ena, do mukaraca i itavoga naroda.

dr. Franjo Tuman, Prvim hrvatskim redarstvenicima 5. kolovoza 1990.




1990. odravi povijesni govor. Stoga su u tadanje vrijeme oni koji nisu eljeli Hrvatsku postrojbu nazivali Tumanovcima.

Samo devet dana kasnije. 17. kolovoza 1990. , tri helikoptera MUP-a RH s pripadnicima prvih redarstvenika presreli su borbeni zrakoplovi JNA iznad prostora Like i zapovjedili im, pod prijetnjom ruenja, vraanje na polazno uzletite, odnosno u Zagreb. Isti dan osvanule su i barikade na prometnicama u okolici Knina te Benkovcu i Obrovcu. Milan Babi proglasio je ratno stanje i taj dan se openito uzima kao dan poetka Domovinskog rata. Od toga trenutka, umjesto obuke, svih 15 satnija Prvog hrvatskog redarstvenika izvrava vojno-redarstvene zadae u policijskim postajama diljem Republike Hrvatske.

Tijekom rujna 1990. postrojbe Prvog hrvatskog redarstvenika suzbijajui pobunu dijela srpskog stanovnitva na Banovini u Petrinji, Glini, Kostajnici, Dvoru na Uni pokazale su istinsku hrabrost, herojstvo odupirui se daleko nadmonijem neprijatelju i po cijenu vlastitoga ivota. Tako se, prema podatcima Udruge prvi hrvatski redarstvenik, broji 103 poginulih i

nestalih prvih hrvatskih redarstvenika tijekom Domovinskog rata. Kao takvi oni su velikim slovima upisani u hrvatsku povijest.

Vi ste zaetak, samo srce braniteljske buktinje

Okupljanje hrvatskih redarstvenika u prvu hrvatsku obrambenu postrojbu pokazalo je tada svima kako Hrvati ele ivjeti u svojoj samostalnoj dravi, kako ele ivjeti svoji na svome, kako ele biti dio demokratskog i civiliziranog svijeta. Noeni svetim idealima domoljublja, puni entuzijazma krenuli su ponosno prvi hrvatski redarstvenici u izvravanje vojno-redarstvenih zadaa kao bi se suprotstavili zapoetoj srboetnikoj agresiji, balvan revoluciji koju je potpomagala tzv. JNA. Kao istinski hrvatski branitelji Prvi hrvatski redarstvenici dali su neizmjeran doprinos velikoj hrvatskoj pobjedi u Domovinskome ratu, slavnoj pobjedi u VRO Oluji. Prvi hrvatski redarstvenici, prvi hrvatski branitelji omoguili su sadanjost i budunost hrvatskome narodu, svim graankama i graanima Hrvatske.

Povodom ovogodinje 20. obljetnice


9postrojavanja Prvih hrvatskih redarstvenika ministar MUP-a Tomislav Karamarko je upuujui im estitke i zahvalnost rekao: Vi ste zaetak, samo srce braniteljske buktinje u kojoj je izgorjela neprijateljska iluzija o zatiranju Hrvatske, o stvaranju nekih velikih Srbija ili malih Jugoslavija. Niste se dali impresionirati ni slikom niti zastraujuom famom o etnikoj kokardi i crvenoj zvijezdi petokraki. Vi ste, kao i tisue hrvatskih branitelja, izborili i stvorili novu, autentinu Hrvatsku. Hrvatsku pomirbe, Hrvatsku demokracije i potpune slobode za sve. Hrvatsku novih vrijednosti sukladnu vrijednostima slobodnog, demokratskog svijeta. Ta Hrvatska nije kontinuitet nikakvih izama, ni crvenih niti crnih, niti je odlomljeni dio raznih dravnih tvorevina naih tamnica, niti kontinuitet njihovih ideolokih supstanci i pripadajue ikonograje. Domovinski rat je prijelomni i najvaniji trenutak cjelokupne hrvatske povijesti.

Udruga Prvi hrvatski redarstvenikPripadnici postrojbe Prvi hrvatski

redarstvenik danas se okupljaju u Udruzi Prvi hrvatski redarstvenik osnovane 23. kolovoza 1993. prvenstveno s ciljem zatite i brige za svoje lanove, njihove obitelji kao i njegovanja, uvanje digniteta Domovinskog rata. Tijekom godina udruga upriliuje prigodna obiljeavanJa vanih obljetnica, posjeuje grobove suboraca i obitelji poginulih. Organizira i esta druenja lanova bilo na portskim ili inim susretima. Potpomae i sunancira publiciranje tekstova, knjiga, snimanje dokumentarnih lmova te pohranjivanje dokumentaristike grae o Domovinskome ratu. Tako su 2003. izdali hvale vrijednu knjigu Prvi hrvatski redarstvenik iji je autor Davor Runti. Predsjednik RH i vrhovni zapovjednik OS RH dr. Ivo Josipovi ove godine udrugu je odlikovao visokim dravnima odlijem Red kneza Domagoja s ogrlicom.

Sjeanja:

Bili smo odabrani da iznesemo teret stvaranja hrvatske drave

Prvi hrvatski redarstvenici Drago Draeti, danas policijski slubenik, voa sektora u I. Policijskoj postaji PUZ-a i Vlado Mari,

umirovljeni bojnik MORH-a dozivaju sa sjajem u oima, radou i ponosom u sjeanje 5. kolovoza 1990. kada su obojica bili u evetoimunskoj meu 1800 prvi put postrojenih hrvatskih redarstvenika. Taj dan pamte kao i dane provedene u Domovinskome ratu za cijeli ivot.

Njihove su prie sline utoliko to su obojica te 1990. bili dvadesetogodinjaci tek izali iz tadanje tzv. JNA. Doivjevi i vidjevi tamo to se sprema hrvatskome narodu i dravi, a odgajani u hrvatskim obiteljima s puno domoljublja, bez dvojbi, znali su to ele, odazvali su se zovu Domovine i postali prvi hrvatski redarstvenici.

Drago nam otkriva kako je iz svog Pougarja mjesta izmeu Travnika i Jajca u BiH s prijateljem doao u Zagreb na lijeniki pregled, potom na Policijsku akademiju. Otac, je kae, zbog njega imao i problema tada u Bosni, spoitavali su mu kolege na poslu zbog sina, koji je otiao u Zagreb meu Tumanovce. No Dragu nita nije moglo pokolebati u nakani da postane hrvatski

redarstvenik. Posebno istie kako je meu svima njima dragovoljcima, polaznicima teaja tada vladala ljubav, jedinstvo i zanos, kako ih nita nije moglo sprijeiti u odlunosti da budu hrvatski redarstvenici.

Po zavretku dvomjesene redarstvenike obuke 5. listopada 1990. s jo dvanaestoricom kolega Drago je rasporeen u I. PP u Zgrebu i tu ostao hrvatski policijski slubenik. S kolegama iz svoje zagrebake PP odlazio je dragovoljno na bojinicu u mnoga mjesta, posebice tijekom 1990. i 1991. te tu izdvaja svoje sudjelovanje u akciji u Dvoru na Uni, u uspostavi PP Plitvice i PP u Kostajnici. ali i tugom za svojim poginulim prijateljima, redarstvenicima. Tijekom rata u BiH Drago je izgubio oca, koji je poginuo kao pripadnik HVO-a u Vitezu. Ipak, zadovoljan je onim to je, koliko je mogao tada uinio za Hrvatsku, i on i njegova obitelj. Inae, ne ali se, u policijskom poslu u ovih dvadeset godina obavljao je s lakoom razne policijske poslove i zadae. Pri kraju je i studija upravnog prava, obiteljski je ovjek, otac triju keri. Kao dragovoljac Domovinskog rata, branitelj u svoje slobodno



10

Policija u Domovinskom ratu 1990. - 1991.

vrijeme vrlo je aktivan lan Udruge prvi hrvatski redarstvenik, naime predsjednik je podrunice te udruge za Grad Zagreb i upaniju zagrebaku.

Vlado Mari, podrijetlom Hercegovac iz ajkovaca kod Slavonskog Broda, takoer se ivo sjea kako su hrvatski mladii u tenisicama, trapericama s hrvatskom pjesmom na usnama, puni domoljublja, zanosa, odlunosti za stvaranjem i obranom hrvatske drave kao prvi hrvatski redarstvenici dolazi pred Policijsku akademiju tog 5. kolovoza 1990. autobusima okienim hrvatskim barjacima stizali su oni iz svih hrvatskih krajeva, navlastito mnogi iz Hercegovine, Slavonije, iz cijelog svijeta. I sada su pred njim te ive slike: Svima njima osnovni i jedini motiv kao i meni osobno prijave na teaj Prvi hrvatski redarstvenik bilo je domoljublje. Nita nas vie nije moglo zaustaviti, niti pokolebati, kao da su se u nama skupila sva ta stoljea hrvatske povijesti, kao da smo mi bili odabrani da iznesemo teret stvaranja nae hrvatske drave tih devedesetih, govori Vlado i nastavlja: Moram rei kako su nas novo pridole hrvatske redarstvenike stari milicioneri koje smo zatekli na Policijskoj akademiji ismijavali i nazivali potarima, jer nismo imali njihovo komunistiko

znakovlje, mnogi od tih milicionera su kasnije otili i na drugu stranu, jer nisu vidjeli perspektivu u okviru hrvatske drave.

Kako je Vlado sanjao o tome da postane vojnik, ubrzo je ve 7. rujna 1990. postao i pripadnik ATJ Luko, prve hrvatske oruane postrojbe. Sa svojim kolegama specijalcima iz ATJ Luko sudjelovao je aktivno u svim akcijama do svog tekog ranjavanja u akciji Medaki dep. Mi pripadnici ATJ Luko razmiljali smo jedino o tome to moemo dati Hrvatskoj, bili smo kao jedan, za nas nije nikada nita bilo teko i neizvedivo, istie. Pripadnik elitne postrojbe ATJ Luko bio je do 1. oujka 1994. te je poslije rehabilitacije odluio prijei u MORH gdje je radio na poslovima sigurnosti i bio aktivan sudionik i VRO Bljesk i Oluja. Sve do 2001., iako ezdeset postotni invalid, bio je djelatna vojna osoba s inom bojnika, a obnaao je dunosti brigadira te je zbog zdravstvenih problema otiao u mirovinu. Danas je obiteljski ovjek, otac dviju keri i sina. No, ne miruje, na Fakultetu politikih znanosti u Zagrebu radi na magisteriju iz politikih znanosti - smjer Hrvatska i Europa. Istaknut je lan Udruga ATJ Luko 90, Specijalne policije i Prvi hrvatski redarstvenik. Od ove godine kao takav

Drago Draeti Vlado Mari


11

u Savjetu je Predsjednika RH za branitelje. Taj savjet broji 8 lanova, tumai Vlado, a ine ga ljudi koji su stvarno bili na ratitu, visoki asnici, kako bi svojim angamanom pridonijeli to boljem statusu branitelja u naem drutvu. ao je Vladi to se po nekim hrvatskim medijima provlai teza da su hrvatski branitelji Domovinskog rata teret hrvatskome drutvu, da su bespotrebno privilegirani. To je potpuno krivo, jer se, na alost, braniteljima bave ljudi koji ne znaju to je proi rat. Svaki hrvatski branitelj ima svoj ratni put i svoju ratnu priu i vrlo se lako moe utvrditi gdje je tko bio, u kojoj postrojbi, koja je bila njegova uloga, po tome se treba sve vrednovati, istie Vlado. Veseli se posebice svakom susretu sa svojim ratnim prijateljima, druenju s njima i obnavljanju starih uspomena, jer se ratna prijateljstva nikada ne zaboravljaju. Drago mu je to je Udruga prvi hrvatski redarstvenik dobila za 20. obljetnicu postrojavanja pripadnika Prvog hrvatskog redarstvenika zaslueno visoko dravno odlije te se nada da e MUP ustrajati na tome da se postrojba Prvi hrvatski redarstvenik i prizna kao postrojba, jer je to po svim dokumentima koji postoje bila formacija, kae. Bez obzira na mnoge nepravde koje su se dogodile braniteljima

u dananjem hrvatskom javnom poimanju, uope ne ali niti za jednim danom provedenim u Domovinskome ratu, to su mu stradale ruke, zdravlje u cjelini i nastavlja: Moji porivi su bili domoljublje i borba za Hrvatsku, tako da sam svoju misiju izvrio. Domoljublje je velika vrijednost, vano je i ono mora biti na prvome mjestu svakoj dravi i narodu, kao to je to primjerice Amerikancima u SAD. estita Vlado od srca policiji skoranji 29. rujna, dan sv. Mihovila, Dan policije. elio bi da nau policiju uvijek vodi ona nit koja je njih branitelje vodila, a to je domoljublje, da se policija obrazuje, da uvijek bude prema graanima i pravedna i korektna jer tako e uivati sve vei ugled u hrvatskome drutvu. Posebice pozdravlja meu hrvatskom policijom sve pripadnike Prvog hrvatskog redarstvenika kao i ATJ Luko, jer su mu oni uvijek u srcu, na prvom mjestu.

Biserka LUKANSnimio Ivica LAJTNER

i snimci iz televizijskog lma Hrvatske radiotelevizijePrvi hrvatski redarstvenik



12


Antiteroristikajedinica

Luko


13

Ratni put ATJ Luko

Pripadnici ATJ Luko, svojom hrabrou, borbenom gotovou, visokom psihozikom spremnou, neizmjernim i zanosnim

domoljubljem koje su iskazali u svim izvrenim akcijama i operacijama tijekom cijelog Domovinskog rata trajni su plemeniti zalog nae prolosti, sadanjosti, ali i budunosti. Ba oni su najzasluniji to njihova postrojba ATJ Luko s pravom i ponosom, nosi sve epitete, odlike hrvatske elitne postrojbe i danas. Kao simbol vitetva, zajednitva i hrvatske pobjede ATJ Luko jedina je bila i ostala postrojba Specijalne policije s nadlenou djelovanja na podruju cijele RH.

Zbog svega spomenutoga, neprijeporna je injenica kako je hrvatska policija, Antiteroristika jedinica Luko dala svoj neizmjeran doprinos borbi i tenji hrvatskog naroda, ostvarenju njegova stoljetna sna da bude samostalan, svoj na svome, da ima svoju dravu. Iz redova ATJ Luko stasalo je 7 generala hrvatske vojske: Mladen Marka, Mirko Norac, Miljenko Filipovi, Ante Roso, Stanko Sopta, Slavko Butorac, eljko Sai te brojni umirovljeni i sadanji visoki asnici, djelatnici hrvatske policije i vojske. Pripadnici ove jedinice pojedinano odlikovani su najviim

Zagreb, 7.rujna1990.

AntiteroristikaAntiteroristikajedinica jedinica

LukoLuko


14


dravnim odlijima, a samu Jedinicu predsjednik Republike Hrvatske odlikovao je odlijem Reda Kneza Domagoja s ogrlicom. Stoga kad danas govorimo o ATJ Luko, govorimo i o ljudima koji ispisuju nacionalno sjeanje na jedno vano razdoblje hrvatske povijesti te su tako postali i ivi dio hrvatske sadanjosti.

Svojim ustrojenjem 7. rujna 1990. Antiteroristika jedinica Luko postala je prva oruana formacija tadanje novostvorene hrvatske vlade, a time i temelj za ustroj hrvatske Specijalne policije u cjelini. Postrojba je u svom nastanku okupljala 225 biranih, iznimno sposobnih pripadnika, polaznika teaja Prvi hrvatski redarstvenik te djelatnika Jedinice za posebne namjene. Osnovne namjene te jedinice bile su, aktivno sudjelovanje u Domovinskom ratu, borba protiv terorizma, uspostavljanje reda i mira u dijelovima Hrvatske zahvaenima oruanom pobunom i agresijom Srba protiv legalnih institucija novo uspostavljene hrvatske vlasti i drave.

Ve tijekom 1990. i 1991. postrojba ATJ Luko izvodi niz zadaa uspostavljanja javnog reda i mira naruenog oruanom pobunom srpskih paravojnih formacija potpomognutih tadanjom tzv. JNA. Zahvaljujui steenom povjerenju vrhovnitva Republike Hrvatske, obnaa i zadae osiguranja visokih dunosnika u Vladi RH, kao i samog predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tumana.

Jedinica takoer obavlja uspjeno niz akcija koje su imale zadau oduzimanja oruja bivoj JNA. Sudjeluje u naoruavanju i obuavanju jedinica koje kasnije ine osnove stvaranja Hrvatske vojske. Izmeu ostalog ATJ Luko izvrava zauzimanje

vojarni u: Delnicama, Samoboru, Dubokom Jarku, Dugom Selu, Prekom, Komande V. zrakoplovnog korpusa u Maksimirskoj, a vri i blokadu vojarne Maral Tito u Novom Zagrebu, blokadu Zrane luke Zagreb, zauzimanje vojnog repetitora na Sljemenu, kao i uhienje generala JNA Aksentijevia.

Vatreno krtenje, prvu borbenu zadau Antiteroristika jedinica Luko vri 1. oujka 1991. u Pakracu. Nakon toga uslijedilo je njihovo borbeno djelovanje, sudjelovanje u brojnim akcijama koje bez njih zasigurno ne bi mogle biti uspjeno sprovedene. Meu inima izdvajamo posebice akcije i operacije: krvavi Uskrs na Plitvicama, Glina, Topusko, Petrinja, Dragotinci, ponovo Pakrac-Okuani, Zrana luka Pleso, Dubica, Delnice, Marinci, Dubrovnik, Cavtat, Maslenica, Medaki dep, Daruvar, Buje, Poega (Ivanovac), Bljesak i Oluja, Petrova Gora i Oluja -Obru.

Pripadnici ATJ Luko s ostalim postrojbama, skupnim snagama Specijalne policije MUP-a RH


15

posebice su se dokazali tijekom svog trogodinjeg boravka na Velebitu. Njihova borba za oslobaanje Velebita, Like i ostalog dijela tih okupiranih podruja zapoela je 21. kolovoza 1992. akcijom Poskok , a trajala je sve do zavretka VRO Oluja. Tu su s velebitskog za Hrvate opjevanog vilovitog stijenja obavljali bojne zadae potpuno se prilagodivi neprijeporno tekim klimatskim i zemljopisnim uvjetima ove hrvatske mitske planine. Njihova tjelesna spremnost, iznimno bogato bojno iskustvo u izvoenju diverzantsko-izviakih akcija i prepada u neprijateljskoj dubini odrazile su se na uspjeno i pravodobno izvravanje bojnih zadaa tijekom VRO

Bljesak i Oluja. Bili su najotrije i najtvre sjeivo koje su Hrvati ikada imali, koje je iskovao i izbrusio dragovoljaki entuzijazam, jasni nacionalni ciljevi i iznimno teka i sloena obuka, kao i zapovjedni kadar koji spada u sam svjetski vrh. Prema pisanju vojnog analitiara Frana Vinara, hrvatska Specijalna policija u borbi s neprijateljima: Do Oluje specijalce su mnogi nai graani doivljavali kroz imid

amerikih i zapadnih akcijskih trilera. Naprotiv, hrvatski specijalni policajac i njegova iskustva u stvarnim okolnostima vienim u Oluji nadmauju lmske scenarije o komandosima, ak i one najsmjelije. Zahvaljujui svojoj Specijalnoj policiji, u svijetu se ve posvuda uje da su Hrvati postali pravi strunjaci i majstori za ekstremno teke (neizvodive) specijalne operacije, kao i za munjevite ofenzivne akcije posebne vrste prilagoene stratekim dravnim potrebama., str. 176-177, F. Vinar: Veliina mjerljiva malim stvarima, u Specijalna policija MUP-a RH u oslobodilakoj operaciji Oluja 1995., Zagreb, 2008..

Tijekom godina kroz Antiteroristiku jedinicu Luko prolo je 350 pripadnika noenih domoljubljem i rodoljubljem, hrabrou i portvovnou, au i odanou. Za uspostavu mira, slobode i samostalnosti, teritorijalne cjelovitosti hrvatske drave ivote na oltar Domovine poloili su pripadnici ATJ Luko: Boo Bionda, Nikola Bionda, Robert Zadro, Vladimir Stoji, Davor Zbiljski, Mladen Jakovljevi, Robert Krizmani, Darko Srbi, Nenead Rei, Zdenko Bogddan, Antun Haban,Slavko Puek, imun Fo i Damir Klasni. Ispred sjedita ATJ Luko u znak trajnog sjeanja stoje na prigodnoj spomen ploi ispisana njihova imena. Takoer tijekom Domovinskoga rata 52 pripadnika ove postrojbe teko su ranjena.

Povodom ovogodinjeg obiljeavanja 20. obljetnice osnutka ATJ Luko, kao trajni znak sjeanja na poginule i umrle pripadnike ATJ Luko Udruga ATJ Luko 90 i MUP RH podigli su memorijalni centar i kapelicu iji je zatitnik hrvatski muenik Blaeni kardinal Alojzije Stepinac.



16


ATJ Luko danasPo zavretku rata 1996./1997. postrojba se

prilagoava mirnodopskom nainu rada te biva popunjena s 40 djelatnika selekcijom odabranog kadra s Policijske akademije. Takoer, reorganizacijom MUP-a 2001. Antiteroristika jedinica Luko je postala ustrojstvena jedinica Zapovjednitva specijalne policije u Ravnateljstvu policije. Nakon tog preustroja jedinica je usmjerena prvenstveno na rjeavanje najsloenijih kriznih situacija. Posljednjim pak preustrojem 2008. Specijalna jedinica policije

Zagreb pripojena je ATJ Luko te je od tada jedinica po sistematizaciji i broji 113 pripadnika.

Tako je sada ATJ Luko suvremena postrojba, ustrojena i osposobljena prema svjetskim standardima. Osnovna joj je namjena borba protiv svih oblika terorizma, rjeavanje najsloenijih otmica i talakih situacija, otmice zrakoplova i drugih prijevoznih sredstava, posebna osiguranja visokih dravnih dunosnika, suzbijanje najteih oblika kriminaliteta, uhienja poinitelja najteih kaznenih djela, zatitu odreenih osoba, helikopterske operacije, zadae potrage i spaavanja, snajperske operacije, pronalaenje, deaktiviranje i unitavanje formacijskih i improviziranih eksplozivnih naprava na zemlji i pod vodom, ronilake intervencije, te obavlja i druge poslove sukladno Zakonu o policiji. Osim toga, jedinica ima vrlo znaajnu ulogu za Ministarstvo unutarnjih poslova jer moe brzo, pravovremeno i uinkovito odgovoriti na razne nepredviene situacije koje ponekad i nisu klasian policijski posao. Takav irok spektar djelovanja ATJ Luko omoguava njezin ustroj, visoka razina osposobljenosti njezinih pripadnika za razne specijalnosti kao i specijalistika oprema i naoruanje koje posjeduje.

Udruga ATJ Luko 90Umirovljene i djelatne pripadnike ATJ

Luko danas objedinjuje i njihova Udruga ATJ Luko 90 koja broji oko 220 aktivnih lanova. Osnovana je 10. travnja 1999. s ciljem ouvanja i njegovanja tradicija postrojbe. Valja spomenuti kako je udruga meu inim svojim djelovanjem u proteklom razdoblju vlastitim prilozima podigla spomen obiljeja pripadnicima ATJ Luko poginulima u Domovinskome ratu na mjestima njihove pogibije. Povodom obiljeavanja 20. obljetnice osnivanja ATJ Luko Udruga ATJ Luko 90 u sjeditu ATJ Luko uz pomo donatora i MUP-a RH, a u spomen na svoje suborce poginule pripadnike ATJ Luko u Domovinskome ratu izgradila je kapelicu i memorijalni centar. Uz koncelebrirano misno slavlje zvono i kapelicu iji je zatitnik hrvatski muenik Blaeni kardinal Alojzije Stepinac, posvetio je mons. Juraj Jezerinac, vojni ordinarij.

Svojom ste ulogom i djelovanjem, u presudnim povijesnim okolnostima, dali neizmjeran i neprocjenjiv doprinos stvaranju moderne hrvatske drave kao i pobjedi hrvatske vojske i policije u Domovinskome ratu. Branei svaki integritet Domovine tih ranih devedesetih do slavne Oluje, spaavajui hrvatske ljude i krajeve, njihovu imovinu od daleko nadmonijih agresora, kao ponajbolji hrvatski sinovi, pokazali ste i potvrdili snagu svoje osobnosti. Noeni humanizmom, plemenitou, vitekom au i potenjem pokazali ste spremnost koja je morala uspjeti! Pokazali ste prepoznatljivu staru hrvatsku vojniku snagu i oruanu mo

Tomislav Karamarko, ministar unutarnjih poslova, povodom 20. obljetnice ATJ Luko, 7. rujna 2010.


17

Mladen, Draen, Zoran, Ico, Darko, predsjednik i lanovi glavnog Odbora Udruge ATJ Luko 90 bili su meu prvima

u rujnu 1990. koji su doslovce, s Hrvatskom u srcu i dui, s drugih stotinjak mladia inili postrojbu ATJ Luko. Zatekli smo te istinske heroje Domovinskog rata u radnom ozraju priprema za slavlje i obiljeavanje 20. obljetnice osnivanja njihove legendarne postrojbe u sjeditu ATJ Luko. Dok smo s tornja za vjebe ATJ Luko promatrali zavrne radove na kapelici i memorijalnom centru koje su u trajno sjeanje na svoje poginule podigli oni, pripadnici Udruge ATJ Luko 90, ti ponosni specijalci, ratnici, pripadnici te prve oruane postrojbe u RH samozatajno su i skromno, uostalom kao to i prilii ljudima velikih djela , a malih rijei iznosili svoje uspomene na rane devedesete, poetke u ATJ Luko.

Vraajui se u te dane kada je sve poelo kau kako im je u ivotu bila najvea ast to su postali pripadnicima ATJ Luko, s obzirom da su se najprije kao dragovoljci okupili u postrojima Prvi hrvatski redarstvenik. Naglaavaju ponosno da su upravo postrojbe hrvatske policije Prvi hrvatski redarstvenik i ATJ Luko, zaslune za stvaranje hrvatskih oruanih snaga, za pobjedu

Hrvatske u Domovinskome ratu, za dananju hrvatsku dravu. Kao mladii od dvadesetak godina doli su odluni, puni domoljublja, snage i vjere iz raznih hrvatskih krajeva i svijeta jer su shvatili povijesni trenutak, vrijeme u kojem se stvarala naa drava. Znali su to ele, nastavljaju, to im je cilj, ideja - prije svega i uvijek na prvom mjestu hrvatska drava, da hrvatski narod nakon niza stoljea ponovo bude svoj na svome. U ostvarivanju tih snova svekolikog hrvatskoga naroda nosila ih je, ponavljaju, prije svega ljubav prema Domovini i svome narodu. U to vrijeme u postrojbi su bili svi kao jedan, domeu, a njome je vladao i red, rad, disciplina i profesionalizam. To su bili najsretniji i najljepi dani njihova ivota.

Kao da smo bili roeni, odgojeni, stvoreni da budemo hrvatski specijalci. Sve svoje borbene zadae u svih est godina naeg ratnog puta obavljali smo bez ostataka, uvijek na vrijeme i s voljom, nikada nam nita nije bilo teko. Ponosni smo i na svoj zatitni znak jake snage MUP-a. Iznad nas su bili samo Bog, Hrvatska i ATJ Luko. Svemu tome u prilog idu injenice da smo imali malo poginulih, a puno rezultata. Znate, jednom pripadnici ATJ Luko, uvijek pripadnici ATJ Luko, govore u glas nai sugovornici, svjedoci

Sjeanja:

Invictis, victi, victorus - Nepobijeeni, pobjednici, onima koji e pobjeivati



18


vremena. Valja rei i kako su junaci ove nae prie umirovljeni kao pripadnici ATJ Luko u drugoj polovici devedesetih prologa stoljea jo kao mladii s tek dvadeset i kojom, no i danas, dva desetljea nakon osjeaju isti zanos, dio su obitelji ATJ Luko.

Stoga i danas sjedite ATJ Luko smatraju svojim domom, esto tamo borave, a svu svoju snagu i energiju posveuju i radu u Udruzi. Njihova elja je da postrojbu ATJ Luko ine i danas najbolji od najboljih. Ponosni su na sve to su ostavili u naslijee dananjim pripadnicima ATJ Luko. Istiu i ponavljaju kako im je razdoblje Domovinskoga rata bilo najljepi dio ivota, jer su ivjeli svoje snove i ideale, a to se samo rijetkima i odabranima u povijesti dogaa. Kada bi trebalo ponovo braniti Hrvatsku, bili bi ponovo, bez imalo dvojbi njezini prvi branitelji, jer oni su bili i jesu uvijek za Hrvatsku, govore odluno. Spomenuli su i kako moda nisu uvijek zadovoljni svojim statusom u dananjem hrvatskom drutvu. Svakako smatraju kako bi svojim iskustvom i ivotnom energijom, potenjem, domoljubljem mogili vie pomoi, vie se ukljuiti u rjeavanje pitanja i problema koji Hrvatsku danas zaokupljaju na raznim podrujima. Istiu i kako posebice dobro surauju s ministrom MUP-a Tomislavom Karamarkom koji poslije ministra Ivana Jarnjaka ima najvie sluha i osjeaja za njih i njihove potrebe.

Dr. sc. Ante Nazor: Ulogu ATJ Luko u Domovinskome ratu teko je rijeima opisati

Dr. sc. Ante Nazor, znanstvenik, povjesniar, ravnatelj Hrvatskog memorijalno- dokumentacijskog centra Domovinskog rata, okruen pripadnicima ATJ Luko pred poetak sveanosti obiljeavanja 20. obljetnice osnutka ove postrojbe potvruje nam kako je neprijeporno


19

ATJ Luko hrvatskoj pobjedi u Domovinskome ratu dala neprocjenjiv doprinos: Ulogu ATJ Luko u Domovinskome ratu teko je rijeima opisati. To je najelitnija jedinica u Domovinskome ratu. Evo ovdje stojim ve jedno petnaestak minuta, promatram te ljude i ne mogu, nego osjetiti jedno veliko potovanje, jer kad uzmete u obzir ono malo to znamo, jer mnogo toga se jo ne zna o tom ratnom putu, onda stvarno ne treba drugo, nego doi ovdje pokloniti se onim poginulima i gledati ove deke sa zaista velikim, velikim potovanjem.

Na pitanje to se radi na tome da se ipak vie sazna o herojstvima i djelima pripadnika ATJ Luko tijekom Domovinskoga rata dr. Nazor odgovara: Mi znamo njihov ratni put u onom faktografskom smislu. Kad kaem, malo znamo, to je svaki momak koji ovdje stoji, to je po jedna ratna pria. Ti su ljudi proli neto to mi domobrani i ostali nismo. U stvari nismo ni imali priliku, ni mogunosti, niti toliko hrabrosti, niti odlunosti kao to su oni imali. Ako gledamo od devedesete 5. kolovoza od postrojavanja Prvih hrvatskih redarstvenika kad poinje zapravo stvaranje hrvatske oruane sile, onaj njihov dio koji je otiao u ATJ Luko, njihov ratni put je neto po emu bi svatko mogao snimiti lm. Ono to sam sluao od njih pa zavrno, kad je rije o Hrvatskoj s Olujom to su ti momci napravili. Sve te njihove doivljaje i osjeaje mi jo nemamo ispriane. Dobro, ponavljam, faktograju imamo. Pojedine prie elimo prikupiti kao memoarsko

gradivo, makar sam svjestan da mnogi od njih o mnogim stvarima ne ele priati. Zato mnoge stvari ne znamo i ne emo znati.

Dr. Nazor izrazio je i aljenje to u hrvatskim medijima, javnosti pa ak i recentnoj umjetnosti Domovinski rat i hrvatski branitelji imaju vie negativan, nego pozitivan odjek unato velikom svom doprinosu u stvaranju nae drave te pojasnio to je cilj Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata kojeg vodi: Na alost u medijima negativna vijest uvijek bolje prolazi nego pozitivna, tako je i s braniteljima, pripadnicima ATJ Luko. Nama je cilj u centru Domovinskog rata da preko obrazovnog sustava prenesemo mladima vrijednosti Domovinskog rata, da shvate to je Domovinski rat i da shvate tko je iznio onaj najtei dio, a to su upravo pripadnici ATJ Luko. Najvanije je da oni koji predaju danas u kolama djeci prenose istinu o Domovinskome ratu. Mi zajedno s MOZ i s Agencijom za odgoj i obrazovanje svake godine odravamo seminar za nastavnike u tu svrhu. I u ova tri seminara koja smo odrali bili su nastavnicima predavai i oni koji su bili u specijalnoj policiji te im govorili o njihovoj ulozi u Domovinskome ratu , bilo da se radio o Oluji, Velebitu, sanitetu. Najvanije je da djeca zavre kolovanje i da shvate to je Domovinski rat i koji su ga ljudi iznijeli. Cilj nam je promicati domoljublje, naglasiti vrijednosti domoljublja, gdje ete veeg primjera od toga da je ovjek spreman rtvovati svoj ivot za Domovinu, za obitelj prije svega? Da nije bilo toga danas ne bi bilo nae Domovine i ako djeca ne shvate koja je to rtva i to su ovi momci proli, bojim se da nam onda ni budunost nije zajamena.

Istiui ulogu hrvatske policije u stvaranju suvremene hrvatske drave dr. Nazor je zakljuio: injenica je da Hrvatska nakon osamostaljenja nije imala svoju vojsku i policija je bila jedina oruana sila koja je branila Hrvatsku. Garibaldi je imao svoju tisuu, a Tuman je imao svojih tisuu osamsto momaka 5. kolovoza 1990. koji su doli u Svetoimunsku i to je ta jezgra, jedina oruana sila na koju se Hrvatska tada mogla osloniti, a to je bila hrvatska policija.

Biserka LUKANSnimio Ivica LAJTNER

i Arhiva HTV-a



20


Josip Jovi - prva rtva

Domovinskog rata


21

Josip Jovi, prvi hrvatski redarstvenik i prva rtva Domovinskog rata, izgubio je svoj mladi ivot branei slobodu, demokraciju i

teritorijalni integritet Republike Hrvatske na sam Uskrs, 31. oujka 1991. u ranim jutarnjim satima, u Redarstvenoj akciji Plitvice.

Taj tragian dogaaj novije hrvatske povijesti duboko u svijesti hrvatskog naroda ostat e zabiljeen kao krvavi Uskrs 1991. Donosimo kratak pregled okolnosti koje su prethodile izvoenju akcije Plitvice i traginoj pogibiji mladog policajca Josipa Jovia.

Srpski ekstremisti odrali miting istine na Plitvicama

Nakon viestranakih izbora 1990. godine i uspostave nove demokratske vlasti u RH dio stanovnitva srpske nacionalnosti, potican idejom velikosrpske politike Slobodana Miloevia, nije htio prihvatiti takvu promjenu. Svoje nezadovoljstvo nisu iskazivali kroz legalne institucije, koje su im bile ponuene putem politikih predstavnika u Hrvatskom saboru i drugim tijelima vlasti, nego su nasilno, balvan revolucijom zapoeli ruenje demokratski izabrane vlasti s ciljem stvaranja svoje SAO Krajine - kao dijela Velike Srbije. U toj fantomskoj paradravi, SAO Krajini, stvorili

Plitvice, 31.oujka1991.

Josip Jovi Josip Jovi - prva rtva - prva rtva

Domovinskog rataDomovinskog rata


22


su svoju paramiliciju kako bi oruano napadali objekte i ljude koji nisu prihvatili diktaturu velike Srbije.

Nakon to su hrvatske redarstvene snage slomile oruanu pobunu u Pakracu prvih dana oujka 1991. godine i vratile policijsku postaju pod hrvatsku nadlenost, 25. oujka u organizaciji srpskih ekstremista odran je miting istine na Plitvicama. Pobunjenici su zahtijevali da Nacionalni park Plitvice ostane u sklopu tzv. SAO Krajine. Dan kasnije Skuptina opine Titova Korenica donijela je nezakonitu odluku o smjeni rukovodstva NP Plitvice. Srpski teroristi poeli su nakon toga nasilno protjerivati radnike nesrpske nacionalnosti, a oni su odgovorili najavom opeg trajka.

Na podruje Plitvica tada je stiglo 50-ak Martievih milicajaca iz Knina, kako bi sprijeili najavljeni prosvjed djelatnika poduzea.

Petnaestak naoruanih kninskih milicajaca nasilno je ulo u upravnu zgradu NP Plitvice, kako bi proveli odluku Skuptine opine Titova Korenica o pripojenju poduzea SAO Krajini. Istodobno, u plitvikom naselju Mukinje srpski ekstremisti bacili su eksploziv na privatnu kuu, a na koranskom mostu podigli su zastave SAO Krajine i Jugoslavije. Na podruju Plitvica kninski milicajci, ekstremisti i teroristi s podruja Titove Korenice, poeli su terorizirati i maltretirati nekoliko desetaka domaih i stranih gostiju koji su se zatekli na odmoru.

Redarstvena akcija Plitvice i pogibija Josipa Jovia

Poslije takvog nasilnog odnosa velikosrpske manjine prema hrvatskoj veini, ponos i dostojanstvo hrvatske demokratske vlasti bio je doveden u pitanje. Stoga je predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuman na Veliku subotu, dan prije krvavoga Uskrsa donio odluku: Sutra ujutro do 8 sati Plitvice moraju biti pod naom kontrolom.

Akciju su, pod zapovjednitvom MUP-a RH, vodili Josip Luci, zapovjednik jedinice za posebne zadatke MUP-a RH Rakitje i Marko Luki, pomonik ministra za specijalne jedinice i zapovjednik Antiteroristike jedinice Luko, kojemu je zamjenik bio Joko Mori. Zapovjednitvo za voenje akcije bilo je smjeteno


23

u PP Karlovac, a naelnik postaje bio je Ivan tajduhar.

Sama akcija Plitvice izvedena je u dvije faze. U prvoj fazi, malo prije ponoi, prva specijalna postrojba MUP-a RH Antiteroristika jedinica Luko kao prethodnica morala je zauzeti Koranski most kako bi ga osigurala da pobunjenici ne sprijee ulazak naih snaga na Plitvika jezera. U drugoj fazi u ranim jutarnjim satima glavne snage Jedinice za posebne zadatke

MUP-a RH Rakitje spajaju se s prethodnicom na Koranskom mostu pa zajedniki djelujui nastavljaju u smjeru Koranskog mosta i Hotela Jezero.

U ranim jutarnjim satima, 31. oujka, kolonu vozila s hrvatskim specijalcima napali su iz zasjede na glavnoj prometnici, nedaleko od plitvikih hotela i prateih objekata, srpski odmetnici. Oni su iz okolne ume otvorili paljbu po koloni vozila. U autobus pun hrvatskih

Josip Jovi roen je 21. studenoga 1969. godine u Aranu kod Imotskog, u obitelji Marije i Filipa Jovia koji su podizali osim Josipa i sina Tomislava te keri Franku, Mirnu i Anitu. Josip je kolu zavrio u rodnom mjestu. U kolovozu 1990. godine prikljuio se Jedinici za posebne zadatke MUP-a RH Rakitje. Prije Akcije Plitvice s tom jedinicom je bio na terenima u Pakracu i Petrinji. Nakon nesretne pogibije pokopan je uz sve vojne poasti na mjesnom groblju u Aranu. Na Uskrs 1994. godine u Aranu mu je otkriven spomenik.

Josip Jovi posmrtno je promaknut u in bojnika. Odlikovan je visokim dravnim odlijima: Redom Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana s pozlaenim pleterom; Spomenicom Domovinskog rata; Spomen znakom I. gardijske brigade Tigrovi; Spomenicom I. poginulog redarstvenika Ministarstva unutarnjih poslova u Domovinskom ratu.



24


redarstvenika uletjela je tada - tromblonska mina! Na sreu, osigura nije bio izvuen pa nije eksplodirala.

Potom je uslijedio munjeviti izlazak hrvatskih redarstvenika iz vozila, zalijeganje uz cestu, otvaranje vatre u pravcu iz kojeg je pucano, napredovanje po dubokom snijegu koji je tog Uskrsa okovao Plitvice.... Sukob je potrajao nekoliko sati toga prijepodneva.

Prema policijskim izvjeima, nakon uspjeno provedene akcije, uhieno je dvadeset i devet ekstremista, a ostatak je u bijegu napustio Plitvika jezera u pravcu Korenice. Protiv njih 18 podnesene su kaznene prijave zbog oruane pobune. Meu njima bili su Goran Hadi, lan Glavnog odbora SDS-a i Borivoje Savi, tajnik Izvrnog odbora SDS-a Vukovara, koji e postati voe pobunjenih Srba u istonoj Slavoniji. (Goran Hadi, voa ekstremnih Srba iz Vukovara, optuenik je Hakog suda za ratne zloine na Ovari i danas se nalazi u bijegu.)

Iako je akcija u potpunosti uspjela i na Plitvicama je uspostavljen red tada je, naalost, poginuo 22-godinji Josip Jovi, a jo devet pripadnika Specijalne policije je ranjeno.

Prema rijeima suboraca, Jovi je bio najistureniji u napadu, a pucao je prema poti. Iako je na sebi imao pancirku jedan od terorista ga je pogodio u nezatieni dio tijela. Iako su kola Hitne pomoi i sanitetski vojni helikopter stigli u trenu, prvi hrvatski redarstvenik Josip Jovi preminuo je na putu do bolnice, te tako postao prva hrvatska rtva u Domovinskom ratu.

Suborci o pogibiji Josipa Jovia- Petar Bajan, tadanji pripadnik jedinica

MUP-a RH i sudionik akcije:Razvili smo se u strijelce, ali smo sporo

napredovali zbog dubokoga snijega. Do pote smo izbili za oko dva i pol sata. Martievi policajci su se izvlaili iz hotela Plitvice ( bivi hotel Bellevue ), gdje su bili smjeteni. Budui da je operacija bila gotova oko 11 sati, malo smo se alili, a Jovi je otiao prema poti.Pokraj pote bilo je mitraljesko gnijezdo koje je martievcima titilo odstupnicu. Tog mitraljesca, na alost, nismo prije locirali. Kad je na Jovia zapucano, on je zalegao. Pogoen je dok je padao na zemlju, ba u dio tijela koji nije zatien pancirkom.

- Miljenko Koulj, tadanji pripadnik jedinica MUP-a RH i sudionik akcije:

Vidio sam ga iza stabla kako pada. Dotrao sam do njega i pitao to mu je. Samo je odgovorio: Nita. Leao je duboko u snijegu, strgao sam svoju pancirku i masku, prihvatio ga, ali ve se poeo gubiti. Posljednje rijei su mu bile: Tata, tata . Bio je strano blijed i ve su dotrali Ivan Ljubi, Predrag Petrovi, Vinko Ravi i Darko Fistri. Nakon pruanja prve pomoi dr. Husar je traio helikopter.

- eljko Keki, ovjek od posebnog povjerenja ministra unutarnjih poslova Josipa Boljkovca:

Jovi se sav tresao. Dok su se deki borili za njegov ivot, motorolom sam zvao Moria u Karlovac i traio helikopter... Kad sam za koji trenutak iznad nas vidio helikopter, ostao sam u oku, bio je to vojni helikopter MI8. Nazovem Moria i kaem da iznad nas lebdi vojni helikopter. U eteru je nastao muk...

Nakon tri minute, koje su trajale cijelu vjenost, Mori se javlja i govori neka nita ne poduzimamo. Helikopter se spustio na tlo, iz njega je iziao neki major i rekao da su doli pruiti pomo ranjenima, bez obzira s koje su strane. Kaem da imamo ranjenika... Na alost, Jovi je ve bio mrtav.

Kasnije smo doznali da je Boljkovac s Antunom Tusom, koji je tada jo bio u Beogradu, dogovorio da poalje jedan helikopter za prijevoz ranjenika. Vojni helikopter je tu stajao jo sat i pol pa otiao dalje.

(Izvor: lanak Jutarnjeg lista i HRT-ovo posebno izvjee o dogaajima na Plitvicama od 31. 03. do 04. 04. 1991.)


25

Rezultati akcije Tijekom dana, kad su jake MUP-ove snage

uspostavile javni red i mir te pravni poredak na tom podruju, jedna oklopna brigada Jugoslavenske armije iz Gospia zauzela je liniju razdvajanja te na sastanku u selu Mukinjama zatraila od zapovjednika akcije Marka Lukia da snage MUP-a napuste podruje Plitvikih jezera. Taj je zahtjev odbijen i MUP-ove snage ostale su na Plitvicama, a Jugoslavenska armija zadrala je linije razdvajanja. Po uspostavi Policijske

postaje Plitvice Jugoslavenska armija okruila je hrvatsku policiju te nakon odreenog vremena, zajedno s pobunjenicima, sudjelovala u iseljenju Policijske postaje na Plitvicama.

Nakon oruane pobune Srba u Pakracu 1. oujka 1991. godine i krvavog Uskrsa na Plitvicama - rat u Hrvatskoj postao je hrvatska svakodnevica. Ratni sukob okonan je etiri godine poslije Vojno-redarstvenom operacijom Oluja i pobjedom Hrvatske.

Juer ujutro oko 4 sata i 30 minuta policijska borna kola i dva terenska automobila prola su put od Koranskog mosta do pote u plitvikom parku. Udaljenost je to 6-7 kilometara. Cesta je bila prohodna bez barikada i bez naznaka da je pripremana zasjeda. 10-ak minuta kasnije, krenula je kolona od nekoliko terenskih automobila, te autobus zagrebakih transporta koji je prevozio pripadnike Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske. Na 3. kilometru od Koranskog mosta, naili su na etiri sruene bukve, preprijeene preko ceste. Prilikom pokuaja uklanjanja barikada, na zaustavljene vozila, a prije svega na civilni autobus zagrebakih transporta, otvorena je bez upozorenja paljba iz zasjede. Tu je ranjeno 6 pripadnika MUP-a RH.

(Izvor: Reportaa Miroslava afera za Dnevnik HTV-a, 1. travanja 1991. godine)

Tenkovi i protuavionski topovi jugoslavenske narodne armije jo stoje ne prilazu hotelu Plitvice gdje boravi stotinjak slubenika novoosnovane policijske stanice . Plitvice sve ee nadlijeu

avioni ratnog zrakoplovstva. Poslijepodne su naoruani vojnici zauzeli brklju na prilazu hotelu, te mogu kontrolirati posjete i opskrbu tek stvorene policijske ispostave. Strae su sprijeile ekipu Hrvatske

televizije da se probije do vojne komande u mjestu Mukinje i sazna razlog pojaane bojne spremnosti. Inae, promet kroz Plitvice se odvija normalno, uz povremeno presretanje vojnih patrola.

(Izvor: Reportaa Joka Martinovia za Dnevnik HTV-a, 2. travnja 1991.)

Iz reportaa HTV-a

Sjeanja:

Devetnaest godina nakon tragine pogibije prvog hrvatskog redarstvenika Josipa Jovia, u Zagrebu smo razgovarali s dvojicom

njegovih suboraca, sudionika redarstvene akcije Plitvice koji su s nama podijeli sjeanja na krvavi Uskrs 1991. godine. Damir imuni, danas umirovljeni satnik Hrvatske vojske, a tadanji zapovjednik 3. satnije i inspektor prve klase u Jedinici za posebne zadatke MUP-a RH - Rakitje

te Petar uul, danas umirovljeni natporunik Hrvatske vojske, a tada pripadnik Jedinice za posebne zadatke MUP-a RH Rakitje ovako su nam opisali krvavi Uskrs na Plitvicama:

- Bila je subota uoi Uskrsa. Tijekom prijepodneva, Josip Luci, tada moj kolega, zapovjednik satnije i inspektor kao i ja ( danas general, naelnik Glavnog stoera OS-a RH), pozvao me je sa strane i rekao da pripremim



26


jednu grupu policajaca, ne veu od 80-ak ljudi te da oko ponoi kreemo na Plitvice. Oko osam sati naveer, dekima sam rekao da se iz svake satnije spremi po 20-30 ljudi. Tada su nastali problemi jer su svi eljeli ii, ali to nije bilo mogue, tako da se te veeri iz Rakitja na Plitvice uputilo oko 180 specijalaca. Grupa specijalaca iz Lukog, njih pedesetak, prethodno je ve zauzela Koranski most, kako bi ga osigurala i onemoguila pobunjenike u sprjeavanju ulaska naih snaga na Plitvika jezera. Kolona vozila koja se uputila iz Zagreba kretala se sporo zbog guste magle koja se nadvila nad kraj... Na elu kolone Anto Jurendi vozio je borbeno oklopno vozilo u kojemu su bili pripadnici ATJ Luko. Stotinjak metara iza, u dva autobusa bili su rasporeeni pripadnici MUP-ove Jedinice za posebne zadatke Rakitje. Luci, tampar i ja golfom smo se dovezli do Koranskog mosta, gdje smo stali i ekali ostatak kolone. Razmiljali smo ak ne ii cestom. Uto nam je jedan ovjek rekao da se ipak moe proi jer je isto sve do pote. Kad su stigli autobusi general Luci se ukrcao u prvi, a ja u drugi. Tu sam, izmeu ostalih, zatekao i pokojnog Matu Juroa i doktora Husara. U jednom trenutku zapovjednik Luci je preko motorole izdao zapovijed za pokret i napredovanje. Potom smo u punoj borbenoj opremi poeli izlaziti iz autobusa. Vani se ve dobrano ula pucnjava na otprilike kilometar-dva od nas. Na prvi autobus, koji je vozio Ljubo esi -Rojs, tada je pala tromblonska mina, sreom neizvaena osiguraa, te nije eksplodirala. Iduih etiri, pet sati probijali smo se po snijegu, hladnoi i magli, to cestom, to umomUzvraali smo vatru u smjeru iz kojeg je pucano... Istodobno, dok smo se borili na Plitvicama pokojni Gento Meugorac, s ekipom pripadnika Specijalne postrojbe Kumrovec, zauzeo je mjesto Ljubovo ( izmeu Plitvica i Gospia), na 1100 metara nadmorske visine, kako bi zaustavili prodiranje pobunjenih Srba iz tog smjera. Jedan dio specijalaca iao je preko Starog likog Petrovog sela, pod vodstvom Darka Rukavine i Stjepana Cufreka. Akcija je trajala sve do 10-11 sati ujutro. Naalost, pred kraj akcije poginuo je na suborac Josip Jovi u blizini pote, pria imuni i nastavlja:

- Sam trenutak njegove pogibije nisam vidio. Svi smo bili ratrkani. Iz prie sam uo da su uz

njega, izmeu ostalih, tada bili kolege Bilobrk i Koulj. Unato svim nastojanjima mobilnog saniteta i dr. Husara, koji su uistinu davali sve od sebe da ga spase, Josip je izdahnuo u Grabovcu, otprilike sat vremena nakon to ga je iz smjera pote pogodio martievac iz snajperskog gnijezda. Mobilni sanitet je radio perfektno, svi su bili kao jedan, direktno u akciji sanirali su ranjenike. Toga dana, nitko nije napravio ni koraka nazad, iako nije lako kad se puca. ..

- Ima u sebi taj neki strah, a kada vidi suborca pokraj tebe kako ide, onda se taj strah u tebi pomalo kanalizira. I ide i ti, daje sve od sebe. .. Danas, devetnaest godina poslije krvavog Uskrsa, kao jedan od tadanjih zapovjednika u Rakitju, Damir imuni, ponosan je na svoje suborce.

- Svi ti mladi i hrabri ljudi ni sekunde nisu dvojili, ve su razmiljali prije svega - srcem. Neki od njih su ak i trali u akciju, pa smo ih morali zaustavljati, prisjea se Damir.

- Ponekad se pitam s kakvim sam to ljudima ratovao?! To su bili ljudi divovi! Tako mladi, a tako hrabri! Bili su to ljudi velikog srca, u svakom trenutku spremni dati svoj mladi ivot za samostalnu i slobodnu Hrvatsku. Ponosan sam na sve te ljude, a za rata sam upoznao puno hrabrih momaka, kakve vjerujem, ne moe upoznati u ovim mirnodopskim uvjetima.

Arbanas, uul, Bebi, Lela, Katua, Kalan, Medved, upani, Petri, pokojni Juro, Zelenika,

Damir imuni


27

Koulj, Mii, Lutring, Novak, Jurendi, Drljo, Paui, Tomljanovi-Gavran, Markobai tek su neka od imena kojih se s ponosom prisjea. Svi ti deki u ratu su se pokazali kao dobri policajci i ratnici. Mnogi od njih poslije su se istaknuli i kao kvalitetni vojnici i asnici, kae Damir.

- Ti prvi maii ovu su akciju odradili jako dobro. Nai policajci su se ve u Pakracu pokazali izrazito profesionalnim i dobrim. Plitvice su uz Pakrac, prva dobivena bitka u Domovinskom ratu koja je, prema njegovim rijeima, ohrabrila cijeli hrvatski narod, Vladu i predsjednika.

- Akcija Plitvice suprotnoj je strani jasno pokazala da i mi imamo hrabre i asne ljude koji uistinu ele biti svoji na svome, kae imuni.

- S ciljem osiguranja javnog reda i mira te uspostave PP Plitvice na tom podruju dio nas je ostao jo tri dana. Nakon uspostavljanja PP Plitvice, zamijenila nas je temeljna policija iz Karlovca. U akciji smo zauzeli sve hotele, a JNA je dola do hotela Jezero. Tih dana pokuavali su se probiti prema nama, meutim, nisu uspjeli, prisjea se Petar uul, koji je tada imao 23-godine.

Kao i veina njegovih suboraca, pripadnik Jedinice za posebne zadatke MUP-a RH Rakitje postao je 5. studenoga 1990. godine.

- Kada sam zajedno s kolegama i poznanicima, svojim suborcima, primljen u policijske redove, nitko nije bio sretniji od nas, ba kao i te subote kada smo saznali da idemo u akciju na Plitvice, kae uul.

- Toga jutra nekoliko nas kombijem se dovezlo do Korenikog mosta. Nakon njegovog oslobaanja, izili smo van i krenuli u akciju. Ve se ulo pukaranje. Vremenski uvjeti bili su katastrofalni: hladnoa, magla, snijeg, . Nita se nije vidjelo na 20 metara ispred nas! Orijentirali smo se po zvuku. Zavretak akcije doekali smo kod hotela Bellevue. I tada smo preko radio-veze saznali da je Josip poginuo. Potom je nastupio ok i nevjerica prisjea se Petar.

Prema rijeima imunia i uula, pokojni Josip Jovi bio je strunjak za RPG 7 (runi raketni baca) te je vjeto obuavao ostale pripadnike u bazi Rakitje.

- Jednom prilikom, bilo je to otprilike 10-ak dana prije krvave tragedije na Plitvicama, bio sam deurni, a Josip mi je tu veer bio pomonik. Nekoliko nas je sjedilo i razgovaralo. Uto je Josip donio jedan ratni lm, sa Chuckom Norrisom u glavnoj ulozi. Napeto smo gledali scene pucnjave i akciju izvlaenja ranjenika. Uto su pali i prvi komentari. Moj je bio da emo se i mi, ne daj Boe, moda uskoro nai u slinoj situaciji. Svi smo se smijuljili i alili. Naalost, deset dana poslije, slino se i dogodilo, sa sjetom u glasu prisjea se imuni.

Nakon krvavog Uskrsa, imuni je neko vrijeme bio dozapovjednik III. bojne Tigrova, potom na istonom ratitu u Iloku, zatim u sanitetskom stoeru. Proao je ratita: Velebit, Starigrad , Paklenica, Bukva Bobija, Tulove Grede. Po struci profesor kineziologije, od travnja 1992. do umirovljenja 2004. godine bio je naelnik Katedre za kineziologiju na hrvatskom vojnom uilitu Petar Zrinski, gdje i danas kao trener volonter u boksakom klubu trenira asnike i doasnike. Petar uul u Rakitju je ostao sve do 28. svibnja, odnosno, do prvog postrojavanja pripadnika Zbora Narodne garde na stadionu Nogometnog kluba Zagreb u Kranjevievoj ulici. Do 1994. godine kao pripadnik 4. Gardijske brigade proao je hrvatska bojita: Kruevo, Zadar, avoglave, Maslenica, juno bojite te 6. zborno podruje u Kuparima. Umirovljen je 2003. godine.

Marija UULSnimio Ivica LAJTNER

Arhiv HTV-a

Petar uul



28



29

Dvanaestorica hrvatskih redarstvenika muki su ubijena 2. svibnja iz zasjede, u akciji spaavanja dvojice svojih kolega, koje su

u noi s 1. na 2. svibnja 1991., tijekom redovite policijske ophodnje, u prijeratnom Borovu Selu (danas Borovu) zarobili pripadnici srpskih paravojnih postrojbi. Ubijene policajce, pripadnike Specijalne jedinice policije Vinkovci, srpski teroristi potom su masakrirali. U akciji je ranjen 21 policajac.

Ovaj krvavi dogaaj, nakon pogibije prvog hrvatskog redarstvenika Josipa Jovia na Plitvicama, oznaio je neslubeni poetak Domovinskog rata. Nakon traginih dogaaja u Borovu Selu Hrvati su postali jedinstveni, svjesni da je rat neizbjean i da je pred vratima. Postalo je jasno da e upravo Istona Slavonija biti jedno od najveih poprita krvavih ratnih sukoba.

Policija u obrani Vukovara Ve krajem 1990. i poetkom 1991. godine u policijske redove pristupio je vei broj mladih hrvatskih policajaca koji su sva pravila policijske struke morali svladati to kvalitetnije, u to kraem roku. Njihovo domoljublje i vrsta volja bili su dodatni vjetar u lea zbog kojih su ustrajali te hrabro i ponosno stali na prve crte bojinice.

Borovo Selo, 2.svibnja1991.

Masakr Masakr dvanaest dvanaest

redarstvenikaredarstvenika


30


Vukovarska policija, kao policijska postaja u sklopu PU Vinkovci, nakon prvih viestranakih izbora ukljuila se vrlo profesionalno u osiguranje stranakih skupova. Nakon formiranja Hrvatskog Sabora 30. svibnja 1990. policijska postaja Vukovar je i formalno stala u obranu Republike Hrvatske. U to vrijeme neposluh srpskog stanovnitva prema hrvatskim institucijama bio je na vrhuncu, to je dodatno oteavalo rad policijskih slubenika. Naime,

ve ranije naoruani od strane JNA, pripadnici srpske nacionalne manjine u okolnim selima vukovarske opine, u kojima su inili veinsko stanovnitvo, zapoeli su svoju glasovitu balvan revoluciju, blokirajui prometnice i magistrale. Neovlateno zaustavljanje i zadravanja, pljake, prijetnje, otmice, premlaivanje i, na koncu, ubojstva nesrpskog stanovnitva od strane srpskih lokalnih i pridolih terorista - postali su vukovarska svakodnevica. Graani su


31

svakodnevno prijavljivali mnotvo kaznenih djela koja je policija uredno obraivala i procesuirala.

Istodobno, Vukovarska policija bila je znatno osiromaena u ljudstvu i materijalno. Danonono se radilo u vrlo tekim uvjetima kako bi se profesionalno obavila dvostruka zadaa koju je policija u to vrijeme imala: morala je obavljati svoju temeljnu zadau - zatititi graane i imovinu, ali uurbano se pripremati za mogue ratne eskalacije koje su prijetile i Vukovaru i ostalom dijelu Republike Hrvatske.

Stoga je kao ispomo vukovarskoj policiji rasporeeno oko 60 mladih policajaca. Prva skupina dola je u ispomo nakon donoenja Boinog Ustava 1990., a druga skupina u lipnju 1991. Vano je rei da je na vukovarskom podruju ratovalo preko 700 policajaca iz varadinske, meimurske, krapinske i zagrebake policije. Policajci su se takoer bavili i prikupljanjem informacija o aktivnosti neprijatelja i o opem stanju sigurnosti u okupiranom podruju. U poetku ratnih operacija na Vukovar, cjelokupni sastav policije bio je na prvim crtama obrane - sve do formiranja hrvatske vojske u rujnu, odnosno, Zbora narodne garde na elu s brigadirom Milom Dedakoviem. Kasnije su vukovarski policajci preputali jednim dijelom toke obrane pripadnicima ZNG-a.

Akcija spaavanja hrvatskih redarstvenika

U noi s 1. na 2. svibnja 1991. dvije hrvatske oskudno naoruane policijske patrole obavljale su izvianje na cesti Borovo - Dalj. Na samom ulazu u selo na njih je iz privatne kue otvorena estoka vatra. Tom prilikom etiri hrvatska policajca lake su ranjena. Naime, Jurica Tolj i Mario Marinovi vozilom su se uspjeli povui, dok su Zvonimira Makovia i Dalibora Krianovia zarobili srpski teroristi.

Uslijedili su potom pregovori osjekog naelnika Policijske uprave Josipa Reihla-Kira i naelnika vinkovake Policijske uprave Josipa Daje s Vukainom okoaninom, voom pobunjenih srpskih ekstremista u Borovu Selu, kako bi se oslobodilo hrvatske policajce. Nakon neuspjelih pregovora obojica policijskih elnika zakljuuju kako je najbolje otii na mjesto

dogaaja i provjeriti to se dogaa. Na teren je stoga 2. svibnja oko podneva

izilo 30-ak pripadnika vinkovake policijske uprave. No, u sreditu sela na njih je otvorena vatra iz puaka i snajpera s priguivaima te tromblonskim protupjeakim minama. Napadnuti su policajci ipak uspjeli organizirati obranu i vezom zatraiti pomo, koja je poela stizati iz Vinkovaca i Osijeka. I dok osjeka jedinica nije uspjela ui u selo iz smjera Dalja zbog postavljenih barikada - vinkovaka je ula, ali je upala u zasjedu. Borba je trajala dva i pol sata, sve do trenutka kad je u selo ula kolona od sedam oklopnih transportera JNA. Svjedoci navode kako je iz jednog od transportera otvorena vatra na policiju, te da su iza njih hodali naoruani civili, te da su ak i iz jednih kola Hitne pomoi bacane rune bombe na hrvatske policajce. Dvojica, prethodne noi zarobljenih policajaca, prebaena su tijekom borbi u Novi Sad ali su, sreom, vraeni u Osijek jo iste veeri. Na alost, u borbi su toga dana ubijeni hrvatski policajci Stipan Bonjak (1955.), Antun Grbavac (1961.), Josip Culej (1966.), Mladen ari (1965.), Zdenko Perica (1965.), Zoran Grai (1969.), Ivica Vui (1961.), Luka Crnkovi (1970.), Marinko Petrui (1966.), Janko ovi (1965.), eljko Hrala (1968.) i Mladen ati (1971.). Ranjen je 21 policajac.

Ve tradicionalno, svake se godine, u organizaciji Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave vukovarsko-srijemske i Udruge Specijalne policije iz Domovinskog rata Krpelj Vinkovci, 1. i 2. svibnja odrava Memorijal 12 redarstvenika u znak sjeanja na njihovu rtvu.

Za masakr jo nitko nije odgovaraoZa ovaj najtei oblik oruane pobune u

Borovu tadanje je Vojno tuiteljstvo u Osijeku 1992. podiglo optunicu protiv 51 osobe. Nekoliko mjeseci kasnije donesena je presuda kojom je deset osoba proglaeno krivima u odsutnosti. Dosuena im je kazna od dvadeset godina zatvora. No, 1998. godine upanijski sud u Osijeku donio je rjeenje o obustavi postupka izvrenja kazne protiv svih, primijenivi Zakon o opem oprostu izglasan 1996.

Zbog masakra hrvatskih policajaca ni jedan pobunjenik do danas nije odgovarao. Meutim,



32


upanijsko dravno odvjetnitvo pokrenulo je novu istragu temeljem kaznene prijave Steve Culeja, brata ubijenog policajca Josipa Culeja. On je podigao kaznenu prijavu protiv tridesetak osoba za teko ubojstvo. Istraga o ovom sluaju jo uvijek traje: trae se injenice i svjedoci te ispituju okolnosti krvavog dogaaja.

U obrani Vukovara sudjelovalo preko 700 policajaca

Od 2. svibnja 1991. pa do 18. studenoga iste godine, odnosno do pada Vukovara, u obrani

kolovanja, rasporeen je u temeljnu policiju PU vinkovake. Budui da je u bivoj JNA zavrio kolu za rezervnog ocira te imao poneto ratnog znanja, nadreeni su ga preporuili za zapovjednika desetine u Specijalnoj policijskoj postrojbi Vinkovci, koja je osnovana u oujku 1991. godine.

- Toga kobnog 2. svibnja 1991. godine, oko 10 -11 sati ujutro, reeno nam je da idemo

grada sudjelovalo je preko 700 policajaca. Od toga je 81 policajac poginuo, a 14 ih se jo uvijek vodi na popisu nestalih osoba. Ranjeno je preko 100 policijskih slubenika, a jo toliko ih je zavrilo u srpskim koncentracijskim logorima. Njih 80-ak spas je pronalo u proboju, nakon to su donijeli odluku da nee ivi u ruke krvnika. Na alost, mnogi su na tom putu spasenja izgubili svoje ivote. Ove brojke jo jednom potvruju kako se policajci u Vukovaru nisu tedjeli, ve su asno branili svoju Domovinu.

Devetnaest godina nakon pogibije dvanaestorice hrvatskih redarstvenika u Borovu Selu, u Jarmini pokraj Vinkovaca,

razgovarali smo s dvojicom preivjelih sudionika ovog traginog dogaaja.

eljko Bartolin i Boko Cri-Kurtanjek, danas umirovljeni policajci, tada pripadnici Specijalne policijske postrojbe Vinkovci, sudjelovali su 2. svibnja 1991. u akciji spaavanja dvojice zarobljenih kolega u tadanjem Borovu Selu, dananjem Borovu. Srpski pobunjenici, ekstremisti i teroristi, osim to su iz zasjede muki ubili, a potom masakrirali dvanaestoricu njihovih suboraca, preivjele i ranjene hrvatske policajce su zarobili, a potom ih psihiki i ziki zlostavljali. Toga dana meu dvadesetjednim ranjenikom bili su i nai sugovornici...

S nama su podijelili svoja bolna, traumatina sjeanja na ovaj zasigurno jedan od najveih srpskih zloina poinjen u Domovinskom ratu. Iako je prolo vie od devetnaest godina, njihova sjeanja na ovaj tragini dogaaj niti malo ne blijede.

eljko Bartolin: Bili smo opkoljeni sa svih strana

eljko Bartolin imao je 23 godine kada je 5. kolovoza 1990. godine postao prvi hrvatski redarstvenik. Iako je imao siguran posao u Dalekovodu, s jo desetak svojih prijatelja i poznanika iz rodne Jarmine uputio se u Zagreb na kolovanje za hrvatskog policajca. Po zavretku

Sjeanja:

eljko Bartolin


33

na zadatak u Borovo Selo. Tada nismo znali o emu se tono radi. Put Vukovara krenuli smo rasporeeni u dva autobusa, dva Land Rovera te dva Range Rovera. Nakon to smo proli Vukovar, kolona se zaustavila na skretanju prema Borovu Selu. Zatim je pokojni Stipan Bonjak, tadanji naelnik operativnih poslova PU Vinkovake , krenuo od vozila do vozila i rekao nam, sad ve konkretnije, da idemo osloboditi dvojicu naih zarobljenih kolega policajca iz PU osjeke koje su prethodne veeri zarobili srpski pobunjenici u Borovu Selu. Isto tako nam je rekao da uzvratimo vatru ukoliko nam budu pruali otpor. Potom je kolona krenula. Na ulazu u selo, s lijeve strane na rasvjetnom stupu bila je izvjeena srpska zastava. Prvi autobus u kojem sam izmeu ostalih bio i ja, neometano je uao u centar sela, a potom su nas zatvorili. Tada je po nama otvorena paljba sa svih strana iz svih moguih oruja. Osim to su bacali i bombe, gaali su nas snajperisti s krovova, iz dvorita, sa svih strana. U tom meteu, nakon nekih 15-ak minuta, shvatio sam da sam ranjen u ruku. Neko vrijeme sam ostao ranjen leati, dok kolega Petrui nije provalio u jednu kuu u kojoj je bila poljoprivredna apoteka. Nekoliko suboraca je utralo u tu apoteku, a nakon nekoliko minuta za njima sam utrao i ja. Tu smo se sklonili na neko vrijeme. Zapravo smo bili opkoljeni sa svih strana, nije nam bilo izlaza. Bilo je tu jo desetak mojih suboraca, a osim mene jo jedan kolega bio je ranjen u nogu. Nakon to smo obojica ve dobrano iskrvarili i dehidrirali, nije nam bilo druge nego predati se. Izali smo pred 40-ak do zuba naoruanih etnika. S njima je bio i okoanin i jo jedan onizak s brkovima, prisjea se eljko. Potom su nas zatvorili u jednu kuu u centru, ispred koje je na mostu lealo 6-7 tijela naih ubijenih suboraca. Potom je uslijedilo psihiko i ziko maltretiranje. Srpski terorist su ulazili i izlazili u kuu, izvlaili su koga su htjeli i radili to im se prohtjelo... Oko pola sedam naveer iz sela su nas izvukli JNA transporteri te nas predali naima. Kola Hitne pomoi prevezla su nas u vukovarsku bolnicu... Potom je uslijedilo mukotrpno i neizvjesno lijeenje.

Prema njegovim rijeima tragedija koja se dogodila u Borovu Selu, ujedinila je cijelu hrvatsku naciju u daljnjem otporu srpskom agresoru.

-To je jednom prilikom potvrdio i jedan visoki dravni dunosnik, koji je izjavio da smo i mi uvelike pridonijeli referendumu za samostalnu i neovisnu Hrvatsku, koji je odran 19. svibnja iste godine, dakle ni nepunih mjesec dana nakon ovog zloina, kae eljko, koji se nakon ranjavanja neko vrijeme lijeio u vinkovakoj bolnici. Nakon to se rana zakomplicirala jer je dobio gangrenu prebaen je na zagrebako Rebro. Nakon tri operacije lijenici su mu, sreom, uspjeli spasiti ruku. Lijeenje je trajalo oko dva mjeseca, nakon ega se vratio u rodnu Jarminu. Do umirovljenja u svibnju 2005. godine radio je kao skladitar u MUP-u. Danas sa obitelji ivi u Jarmini, oenjen je i otac troje djece.

Boko Cri - Kurtanjek: Kad su me zarobili, uslijedila je prava kalvarija

-Sluaj Borovo Selo je bio klasina zasjeda. Osim to je autobus pun hrvatskih redarstvenika maksimalno izreetan, najvea tragedija je u tome to su srpski ekstremisti naoruani do zuba po nama pucali i kad smo izali iz tog autobusa, pria Boko koji je prije rata zavrio srednju informatiku kolu. Od malih nogu elio je biti policajac, ali u bivoj dravi za njega nije bilo policijskog posla jer je bio nepodoban kadar, zbog prolosti trojice svojih strieva koji su bili sudionici Hrvatskog proljea 1971. godine. Krajem 1990. godine, kao 25-godinji mladi, prikljuio se priuvnom sastavu policije. Aktivni policajac postao je 15. sijenja 1991. godine. Radio je u PU Vinkovakoj, potom je u oujku iste godine dobrovoljno preao u netom osnovanu Specijalnu policijsku postrojbu PU Vinkovake. Po osnivanju postrojba je imala ezdeset, a do svibnja iste godine stoosamdeset pripadnika rasporeenih u est vodova: dva vinkovaka, dva vukovarska i dva upanjska.

- Bili smo stacionirani na stadionu NK Cibalia u Vinkovcima. Tih mjeseci nije nam bilo ni na kraj pameti da e rat poprimiti tako ozbiljne konotacije te eskalirati u takvom obliku. Nismo razmiljali o ratu na takav nain. Do poetka svibnja ve su neki nai vodovi u Vukovaru osiguravali zgradu MUP-a, dok su ostali osiguravali nau bazu u Vinkovcima na stadionu jer su s njegove lijeve strane bili vojni stanovi. Dio nas je spavao u podrumu, a dio u potkrovlju.



34


Nekoliko dana prije 2. svibnja doao je red na moj vod da osigurava vukovarsku zgradu MUP-a jer smo se mijenjali budui da smo radili u smjenama po tjedan dana. Nekoliko dana nas petnaestak je radilo u Vukovaru na osiguranju zgrade MUP-a, da bi nam se kroz nekoliko dana pridruilo jo ljudi iz ostalih vodova. Na koncu nas je u vodu bilo ukupno trideset dvoje sa zapovjednicima. Tako je teklo jo nekoliko dana, sve do prijepodneva 2. svibnja, kada smo dobili zapovijed za postrojavanje. Reeno nam je da idemo na razmjenu dvojice naih kolega iz PU osjeke koje su prethodne noi zarobili srpski ekstremisti u Borovu selu nedaleko Vukovara. Prvi dio puta dovezli smo se s dva Land Rovera , a potom je zapovjednik Matkovi, nas petnaestak, prebacio u autobus. Ostalih petnaestak policajaca krenulo je u Land Roverima i policijskom osobnom vozilu. Iako su bila dva autobusa s policajcima, samo je jedan u kojem sam bio i ja, neometano uao u centar sela. im smo stigli zauli smo pucnjavu. Sreom, voza autobusa je zadrao prisebnost te nam otvorio vrata da moemo izai van. Tek kada smo izali srpski ekstremisti su otvorili vatru po nama. Potom je nas nekoliko utralo u jedan ka (slastiarnicu). U to vrijeme ve su poeli pucati i po autobusu. U slastiarnici smo se dogovorili da se rasporedimo u tri grupe: jedna s lijeve, druga s desne strane slastiarnice, a trea u sam centar sela. U treoj skupini sam bio i ja. Pretrali smo nekih 200-300 metara do centra. Tu se ve deralo na sve strane. Kako bi se zaklonio od pucnjave, na neko vrijeme sam se pritajio uz jedan betonski stup.

Ostali kolege ve su bili po svuda: jedni su polijegali po kanalima, drugi su se sklonili iza Land Rovera...Stajao sam iza stupa sve dok mi metak nije proao pokraj glave. Potom sam se prebacio iza drveta. Kada sam shvatio da su stabla poprilino tanka i da mi ne ulijevaju nikakvu sigurnost, otkotrljao sam se u kanal, koji je bio kakva - takva zatita, iako je bio toliko plitak da bi se, vjerujte mi, utopili kada biste u njega nasuli kantu vode, prisjea se Boko te nastavlja:

-U kanalu su mi s lijeve strane bili suborci: pokojni Ivan Hodak iz Rokovaca (poginuo je u prometnoj nesrei nakon Borova Sela) te Josip Vinceti, a s desne pokojni Josip Culej i Zdenko Perica. Dijelio nas je samo most. Potom nam se

pridruio i Franjo Levakovi, koji mi je u jednom trenutku rekao da je dobio metak u glavu. Mislei da se ali, jo uvijek nesvjestan ozbiljnosti situacije u kojoj smo se nali, dobacio sam mu da ne bi sad razgovarao sa mnom da je dobio metak u glavu. Kad je podigao masku, imao sam to i vidjeti: bio je sav krvav. Nije prolo dugo, kad sam zauo jauk. Franjo je bio ranjen po drugi put u glavu, a potom i trei ...Sreom , bili su to samo trajfovi.

U kanalu smo leali sklupani u slovo L, okrenuti prema cesti s pukama u rukama. Pucali smo, ali ni u jednom trenutku nismo vidjeli odakle su oni pucali na nas. U toj neravnopravnoj viesatnoj pucnjavi dobio sam metak u aku. Nakon to sam osjetio bol, zajaukao sam. uli su me Josip Culej i eljko Hrala. Culej s kojim sam odrastao i koji mi je bio poput brata, zavikao je: Bole, Bole!, a ja sam mu odgovorio da sam dobro i da sam dobio metak u aku. Nakon to su se Culej i Hrala poeli povlaiti prema kapiji, i oni su pogoeni: prvo Hrala u preponu, a potom i Josip. Samo sam zauo bolne jauke. Zvao sam Josipa, meutim, odgovora nije bilo!

Dok sam imao municije, nastavio sam uzvraati vatru. U bitku smo uli s jednim ratnim arsenalom. Imali smo po tri okvira s municijom i

Boko Cri - Kurtanjek


35

jedan prazan, te po jednu bombu, i to ok bombu tzv. kaikaru, koju je bilo uzalud i bacati! Kad sam je bacio na kapiju, ona je samo pocrnila, i nita drugo! U tom sam kanalu leao otprilike 3 sata, do 16 sati poslijepodne. etnici su po nama pucali satima. I dan danas tvrdim da ni u jednom trenutku nisam vidio odakle su pucali, a vjerujem da ni ostali kolege to nisu mogli vidjeti. Zamislite da se na vas puca sa svih strana, a vi ne vidite od kuda. To je bio pravi pakao! Pucali smo nasumce, po krovovima, kapijama,...bacali smo ok bombe, od kojih, zapravo, nije bilo nikakve koristi...

Dok smo leali u kanalu, ispred nas su se cestom kroz centar sela dva puta provezli transporteri JNA. Dok su prolazili, pucnjava bi na trenutak stala! im bi otili, ovi bi po nama opet otvorili vatru. Tako je bilo dva puta, sve dok se JNA nije zaustavila u centru sela, na nau sreu ili nesreu, ne znam, ali injenica je da vie nismo imali niti jednog metka. U depu mi je ostala samo jedna ok -bomba. Kad je vojska stala, poelo se smirivati....Tek sam onda prvi put vidio odakle je pucano po nama jer su etnici poeli izvirivati iza kapija i s krovova. Puke su naciljali prema nama u kanalu, u kojem su mnogi ve bili izginuli. Osim mene preivjeli su samo Levakovi, Hodak i Vinceti. Svi smo bili ranjeni, osim Hodaka, kojeg su po zarobljavanju etnici propucali u nogu njegovim pitoljem. Opkolili su nas sa svih strana, te pod prijetnjom pukama i onim starim zelenim JNA bombama koje su drali u rukama, rekli nam da izlazimo i da se predamo. A drugog izbora nismo ni imali. Rekao sam dekima da idem, pa to bude! Tu smo se rastali.

Naredili su mi da bacim puku i pitolj koji su ionako ve bili prazni, te da otpuem do nekog zida. Jo uvijek sam se nadao da u se nekako izvui iz njihovih aka te im odgovorio da ne mogu jer sam ranjen - u nogu. Kad sam vidio da mi nema druge, posluao sam i poeo puzati. Iza mene je po cesti ostajao krvavi trag jer mi je cijela aka bila rastrgana. Kad su me zarobili, uslijedila je prava kalvarija. Prvo su me napali jer sam lagao da sam ranjen u nogu. Poelo je verbalno vrijeanje, psovke, a potom su me stali zvjerski udarati. Sreom, tada jo preko pancirke i ljema koje sam imao na sebi. Najgore je bilo kada sam morao ispruiti ranjenu aku na beton, po kojoj su me udarali pendrekom. Nakon toga,

na trenutak su me pustili na miru. Stajao sam tako leima okrenut kapiji i gledao prema bati... Nakon to sam se okrenuo, uslijedio je straan prizor koji nikad neu zaboraviti: njih etvorica, uz prijetnje da e se i meni dogoditi isto, zvjerski su se iivljavali nad tijelom mog pokojnog prijatelja i suborca Josipa Culeja, s kojim sam odrastao i koji mi je bio kao roeni brat. U svom tom jadu, tjeila me je jedino pomisao da vie nije iv i da nita ne osjea...s tugom u glasu prisjea se Boko ovog nemilog dogaaja.

Nakon takve brutalnosti, odvukli su me u neko skladite gdje su me dvojica uvala. Sjeam se ovjeka pod imenom Rule koji je bio posebno agresivan i brutalan te me je najvie vrijeao i tukao. Dva puta je na mene nasrnuo bajonetom, ali sam se sreom u zadnji tren izmakao. Kad je nasrnuo i trei put, dvojica uvara su ga izbacili van iz skladita. Razularena masa etnika cijelo je vrijeme pokuavala ui u skladite, galamili su, psovali i lupali po vratima, toliko da su uvari balvanima morali podboiti vrata na skladitu. Zatim je neko vrijeme bio potpuni mir. Konano, oko 7-8 sati naveer uao je jedan ovjek te kazao uvarima da me puste jer je tako naredio okoanin. Dok sam iao prema cesti, morao sam proi palir . Jedan do drugog, s moje lijeve i desne strane, stajali su razulareni etnici, a ja sam morao proi izmeu njih. Sa svih strana prijetili su mi noevima i razbijenim grlima od boca. Samo sam ekao trenutak kad e me netko od njih ubosti, tim gore jer na sebi vie nisam imao ni pancirku, ni zatitnu kacigu.... ovjek me je doveo do polovice ceste, gdje me je ekao kolega Ivan Vrani Cigo, koji je takoer bio ranjen. Ukrcali su nas u transporter JNA koji nas je izveo iz sela, gdje su nas ekali nai. Potom su nas kolima Hitne pomoi prebacili u vukovarsku bolnicu. Uslijedio je dug i neizvjestan oporavak...

Budui da mu se zdravstveno stanje zakompliciralo, Boko je prebaen u zagrebaku bolnicu Rebro gdje se lijeio vie od godine dana. Nakon operacija lijenici su mu preporuili i zikalnu terapiju, ali za to vie nije imao ni snage ni volje nakon pakla koji je proao. Vratio se u rodnu Jarminu, te poeo raditi u PU Vinkovakoj kao referent za vozake i prometne dozvole na ispomoi, sve do umirovljena 31. kolovoza 1995. godine. No, tu prii nije kraj. U rujnu 2007. godine



36


dijagnosticiran mu je karcinom bronhija, koji je metastazirao u desno pluno krilo. Nakon napornog i dugotrajnog lijeenja u zagrebakoj bolnici Jordanovac, posljednjih mjeseci Boko se osjea dobro. Ovim putem zahvaljuje se gospodinu Josipu Klemmu koji mu je donirao novana sredstva potrebna za lijekove koji su jako skupi.

Danas umirovljenike dane Boko najradije provodi na pecanju. Kae da bi mogao satima pecati jer mu je to najbolja terapija za ranjenu duu i tijelo. Pecanje ga smiruje i oputa. Ponekad peca i na Dunavu u Aljmau. Kad se vozi u Aljma, proe kroz Borovo Selo. Ali prema mjestu na kojem je ranjen, kae, ni da pogleda!

Nekoliko puta je bio na komemoraciji svojim poginulim prijateljima i suborcima ispred spomenika podignutom njima u sjeanje u Borovu Selu. Ljetos je bio na mjestu zloina s istraiteljima kako bi im pomogao u rekonstrukciji dogaaja. Obili su sva kljuna mjesta borovskog zloina, a za to mu je itekako trebalo snage...Te je veeri doao doma jako umoran.

- Bio sam kao drogiran. elio sam to prije zaspati i zaboraviti sve te strahote i sjeanja koja su mi se vratila dok smo obilazili sve te punktove...Sutradan u ranu zoru otiao sam na pecanje, i bilo mi je lake...kae Boko.

Oenjen je i ponosan otac etvorice sinova. Najstarijem je 20, a najmlaem Boku dvije godine. Danas s obitelji ivi u Jarmini. I dan-danas ne gubi nadu da e poinitelji borovskog masakra kad-tad odgovarati za svoja zlodjela.

Stevo Culej jo uvijek trai pravdu za poginulog brata

U Jarmini smo razgovarali i sa Stevom Culejem, bratom pokojnog Josipa Culeja, jednog od dvanaestorice ubijenih redarstvenika u Borovu Selu. Ni devetnaest godina nakon bratove pogibije Stevo Culej se ne miri s injenicom da za ovaj brutalni zloin jo nitko od poinitelja nije odgovarao. Toga drugog svibnja dvanaest je hrvatskih policajaca izreetano, izmasakrirano i ostavljeno da umre bez pomoi, a 21 policajac je ranjen - kae Culej koji se i sam prikljuio Specijalnoj jedinici policije na mjesto svog pokojnog brata nakon to je saznao da je ubijen. I danas, devetnaest godina poslije ne odustaje, ve trai pravdu za poginulog brata i njegove poginule suborce.

Naime, i tadanje je Vojno tuiteljstvo u Osijeku 3. kolovoza 1992. podiglo optunicu protiv pedesetjedne osobe za najtei oblik oruane pobune. Protiv desetorice optuenih, kojima se sudilo u odsutnosti, sluaj je razdvojen te je u sijenju 1993. donesena presuda kojom se proglaavaju krivima, a svaki od njih osuen je na kaznu od dvadeset godina zatvora. No, iako se sudilo i ostalima, upanijski sud u Osijeku 30. lipnja 1998. godine donio je rjeenje kojim se obustavlja postupak izvrenja kazne protiv svih te primijenio na njih Zakon o opem oprostu (od 5. listopada 1996. ).

S obzirom da se do kolovoza 1991. nikoga ne moe optuiti za ratni zloin, Stevo je podigao kaznene prijave protiv tridesetak osoba za teko


37

ubojstvo svoga brata Josipa koji je bio teko ranjen, a potom ubijen. On tvrdi da ga je ubilo vie osoba to potvruju i nalazi obdukcije do kojih je doao. Temeljem tih prijava upanijsko dravno odvjetnitvo pokrenulo je novu istragu za ovaj zloin, kae Stevo, koji ne gubi nadu da e zloinci ipak biti privedeni pravdi.

- Svi ti mladi deki bili su puni domoljublja i dali bi sve za Hrvatsku! I moj je brat u policiju

otiao pun domoljublja, sa eljom za neovisnom Hrvatskom i zakonom, otiao je u obranu suvereniteta RH. Nakon te tragedije, prikljuio sam se Specijalnoj policiji, na mjesto pokojnog brata, iako se jedinica ve tada, mogu rei, poela raspadati, budui da je veina njezinih pripadnika otila u vojsku. Onda smo se ponovno okupili, na poetku nas je bilo petnaestak, a kroz nekoliko mjeseci jedinica je imala etrdeset pripadnika. Potom je uslijedila akcija za akcijom. Proli smo sva bojita, od Vukovara do Dubrovnika, kae Stevo koji je prije rata radio u uri akoviu kao probni voza specijalnih vozila (tenkova) pri bivoj JNA. Pokojni brat Josip radio je kao eljezniki radnik. Obojica brae, u razmaku od samo nekoliko mjeseci, prikljuili su se hrvatskoj policiji. Do umirovljenja 1997. godine Stevo je bio pomonik zapovjednika u jedinici.

- Nije nam bilo lako tih ratnih dana. Dekima s ovih prostora rat je zapravo trajao svaki dan. S prve crte bojinice vraali sm

Policija u Domovinskom Ratu

Documents

Policija u Domovinskom Ratu